Moja Poezija (tražim iskrenu kritiku) :: Knjizevnost ~ Umetnost ~ Kultura

Sačekaj me

Sumorno jutro, sumorno veče
sumorni dani su iza mene
Umrtvljen i nikakav već duže vrijeme
klečim u sebi dok prolazi dan

Samo je sivilo oko mene
sive su zgrade, nebo i put
sivi su ljudi, njihove duše
bježe od sebe, nemaju kud

Sumorno jutro i sumorno veče
Na svakom početku zaželim kraj
Da dođe što prije i san mi donese
Da sumornu stvarnost sad zamijeni san

Ni ovaj dan ne čini se boljim
Praznina duše guši mi dah
Duša se bori al’ proslost boli
i sve što ostaje je nemir, strah

Da li će ovome doći kraj?
Šta je to potrebno da promjeni stvar?
Kada bih znao, bar kada bi’ mog’o
da duši vratim pređašni sjaj

I danas idem kao i juče
Što brže ka kraju jer nada još spava
Korak mi prati prijatelj stari
Svu tugu moju, osjeća, shvata

Na kraju tog dugoga, tužnoga puta
Na samom cilju ugledah nju
Oko mi stade a srce zaigra
Gorčina duše napusti ju

Te žive oči, ta crna kosa
taj osmjeh što ne skida sa lica svog
Kako je lijepa, kako je divna
Kako bih volio biti s njom

Nije mi rekla kako se zove
dugo sam stajao, posmatrao ju
Sa svakim pokretom bila je ljepša
a svakim osmjehom bliže srcu mom

Da sam mogao zaustavio bih vrijeme
nek vječnost ostane u trenu tom
Sve što mi treba tu bih našao
u njenom pogledu, djevojci toj

Ona je posebna, neobično draga
čim sam ju ugled’o znao sam to
Kao da sam dugo baš nju čekao
Kako baš sada, zašto baš tu?

Koncert je počeo, stala je kraj mene
Rekla je, da se upoznamo, zovem se Olja
Ovo do mene je Teodora, kako se zoveš?
Aleksandar

Nedugo zatim ostali smo sami
Oko nas muzika, ljudi i mrak
Malo smo pričali, više se smijali
Sve je slutilo na dobar kraj

Koncert je trajao, gužva, galama
razdvojili smo se samo na tren
Kada sam došao nije je bilo
Kuda je otišla, zašto, gdje?

Taj ten blagi, nijanse tamne
te oči svjetle pune života
te usme medne i ruke nježne
sve što mi treba, Olja je

Sve što sam želio od ove noći
postaje ona, iznenada
svi ovi ljudi, sva ova svjetla
su sada ništa a ona sve

Slika se stvara kako je ljubim
spuštam se tiho nih čvrsti struk
grli me strasno, odlučno, smjelo
osmjehom kaže, ostani tu

U ovom transu, vrijeme mi teče
sve oko mene je nebitna stvar
samo da dođe, da je opet sretnem
tih tamnih očiju da ugledam sjaj

Kada će već sve ovo da stane
u binu gledam a vidim nju
Ljudi idite, put mi oslobodite
Potrebna mi je, želim ju

U jednom času sve se pogasi
Na Ušću buka, koraka zvuk
Svi se raziđoše, samo ja ostadoh
na drugoj strani ugledah nju

Pogled mi luta po cijelom tijelu
mašta se budi, zastaje dah
da li da priđem do patika tih rozih
zagrlim ju snažno, poljubim u vrat

Dođoh do nje, ona se okrenu
zasija osmjeh, zvjezdani sjaj
Pa gdje si ti, reče mi srećno
Možda i ona, čeka, ko zna?

Taj osmijeh lijepi, izbora nemam
Ova noć će biti moja i njena
Ona me mami, možda i želi
usnama mojim podarit sjaj

Duša mi lebdi po majskom vjetru
U ovoj igri želim i nju
Priđi mi slobodno, želim te beskrajno
Činiš me srećnim, ljubavi pun

Tržni centar je prva stanica
s koje krećemo u neki klub
u kom će se desiti, ono što čekamo
poljupci strasni, zagrljaj čvrst

Neko dolazi, kažu da idu
i ona je s njima, mijenja se plan
Šta se to dešava, zašto me napušta
sve gubi smisao, ostajem sam

Svo vrijeme ju gledam, ponekad zastane
okrene glavu, kao da zna
da bez njenog prisustva, sreća ne postoji
ona je posebna, nezamjenjiva

Odlazi sve dalje, već se i ne vidi
pratim je pogledom, gledam u nju
Da li će mo se ponovo opet negdje sresti?
Kako da znam kad nije tu

Bezvoljno idem Brankovim mostom
Ispred mene je golgotski put
Tuga me slama, boli i peče
Ona je posebna, želim ju

Čime da zamijenim te zelene oči
Što iskrenim pogledom razgone mrak
Kako da izbrišem te prelijepe osmijehe
bisernih zubi Božanski sjaj

I sakog’ dana uvijek ista želja
Prilazim joj lagano, ljubim i znam
Ona me voli, iskreno, beskrajno
Svaki moj pokret unaprijed zna