Datum izlaska: 11. novembar 1994. Platforma: Mega Drive
Dobro nam poznati serijal fudbalskih simulacija imao je nekoliko svojih izdanja (tachnije 6) za Sega Mega Drive 2 i na njemu je predstavljao jednu od najboljih fudbalskih simulacija mada je i konkurencija bila prilichno slabashna, ako izuzmemo odlichni International Superstar Soccer Deluxe. Nazhalost, kao i u prethodniku (FIFA International Soccer), i ovde nema pravih fudbalera, ali je zato ponudjen veliki izbor nachina igre. Moguce je igrati svetsko prvenstvo, klasichan kup, prvenstvo u nekoliko zemalja ili mozhda samo egzibicioni mech. Mozhete birati timove iz najjachih svetskih liga ili odabrati jednu od 40-tak ponudjenih reprezentacija (nema Jugoslavije, bili smo pod sankcijama). Grafichka strana igre je veoma dobra, meniji su predivni a sam teren i igrachi su solidni mada ni blizu nivoa International Superstar Soccer Deluxea. Publika je jako lepo nacrtana i animirana dok su igrachi sitni i potpuno istovetnog izgleda shto bi moglo da se okarakterishe kao jedina, ali ozbiljna mana shto se tiche grafike.
Izvodjenje je vrlo slichno PC varijanti shto znachi ne bash najbolje. Loptu je vrlo teshko zadrzhati u svom posedu duzhe od 5 sekundi a ulazak u shesnaesterac je zaista neverovatan podvig shto je kompenzovano vrlo preciznim shutevima iz daljine tako da cete postizati veliki broj vrlo atraktivnih golova sa 30-tak metara. Da li je ovo dobro ili ne prosudite sami, tek ironichna je chinjenica da u par zadnjih nastavaka praktichno ne mozhete da postignete gol van shesnaesterca! Izvodjenje slobodnih udaraca je vrlo zanimljivo resheno pa pre izvodjenja mozhete odluchiti da li zhelite da direktno shutnete, napravite pas ili odigrate neku munjevitu kombinaciju (shto je chesto najbolji izbor). Dakle, najvazhnije je da shto vishe kombinujete i pokushavate sa shutevima iskosa i imate na umu da igrachi nece bash uvek postupiti najpametnije. Muzika u menijima je zaista fenomenalna a kvalitet zvuka varira mada je sveukupno sasvim dobar. Josh bih morao da pomenem da postoji opcija za snimanje pozicije shto je za svaku pohvalu kao i mogucnost vodjenja do 8 timova u ligi ili svetskom prvenstvu shto mozhe biti jako zanimljivo. I za kraj, imajte na umu da je ovo bila najbolja simulacija fudbala u trenutku svog pojavljivanja i da kasnije verzije za Mega Drive, po lichnom ipak nisu toliko kvalitetne kao ova, jer donose samo minorna unapredjenja. Uz FIFA 98, ovo je sigurno najznachanije izdanje josh uvek najpopularnijeg serijala fudbalskih simulacija, bez obzira na platformu.
Another World (amigos.amiga.hu/ancientoys/gamefiles/AnotherWorld.zip, 1,06 MB), delo francuskog tima Delphine Software iz 1991. godine, u svet platformskih igara preneo je osećaj igranja kakav su pružali samo još interaktivni filmovi koji su dolazili na više diskova. Briljantnim programerskim umovima pošlo je za rukom da na svega dve diskete smeste vanserijsku avanturu velikih razmera. Glavni junak priče je naučnik čiji je eksperiment sa ubrzivačem čestica tokom jedne olujne noći pošao naopako i odveo ga pravo u drugu dimenziju, prepunu opasnosti koje vrebaju sa svih strana. Srećom, iako intelektualac, naš junak je veoma vičan borbi golim rukama, a u stanju je da upotrebi i lasersko oružje. Šanse za preživljavanje nisu velike, međutim, one će se značajno uvećati već na drugom nivou kada oslobodite roba vanzemaljca i od tog trenutka pa do samog kraja igre vaše sudbine će biti isprepletene.
Veliki uspeh Another Worlda nagnao je njegove tvorce da godinu dana kasnije (1992) igračima ponude još jednu prvoklasnu igru u istom maniru. Flashback: The Quest for Identity (amigos.amiga.hu/ancientoys/gamefiles/flashback.zip, 2,57 MB) prati doživljaje mladog tajnog agenta Konrada čije je pamćenje izbrisano. On je progonjen jer je tokom redovnog obavljanja svojih dužnosti otkrio zavereničke namere vanzemaljaca da pokore čitav ljudski rod. U odnosu na prethodnika, Flashback donosi nekoliko avanturističkih elemenata, ali oni ipak ne prevazilaze mogućnosti i apetite prosečnog konzumenta platformskih i arkadnih igara (problemi koji zahtevaju da nađete određeni predmet i da ga upotrebite na predviđenom mestu, bez međusobnog kombinovanja predmeta).
Kada je reč o audio-vizuelnoj produkciji, obe igre su maestralno izvedene, naročito Another World. Veterani kompjuterskih igara i dan-danas raspravljaju o tome da li je upotrebljena dvodimenzionalna ili poligonalna grafika – nama se čini da je u pitanju savršena kombinacija oba vida grafičke prezentacije. Muzika i zvučni efekti savršeno produbljuju atmosferu, a užitak igranja dodatno nadopunjuju animirane sekvence između nivoa. Ako niste imali tu sreću da odigrate ove dve igre u trenutku kada su bile aktuelne, od srca vam savetujemo da to odmah ispravite – shvatićete šta je to što nedostaje današnjim igrama. Jan ČMELIK
Another World: High Resolution Collector’s Edition
Čak ni nakon 15 godina od svog pojavljivanja na tržištu, igra Another World francuske softverske kuće Delphine Software ne prestaje da golica maštu igračima širom sveta. Kao što smo pisali u SK 6/2004, uz pomoć emulatora svaki prosečan korisnik PC-a može sebi da priredi uživanje u ovom naslovu i tako, na posredan način, oseti upečatljivu atmosferu originala. Međutim, ako ste pomislili da se priča na tome završava, grdno ste se prevarili. Za to je zaslužan niko drugi do sam autor Another Worlda, talentovani francuski programer/dizajner – Eric Chahi.
Naime, dotični gospodin je odlučio da se prihvati posla na unapređivanju originalne igre kako bi je prilagodio modernim PC standardima i učinio dostupnom konzumentima koji ne žele da se bakću sa komplikovanim podešavanjima prisutnim u emulatorima. Rezultat njegovog rada je „ispeglani” Another World, igra koja je po sadržaju i načinu izvođenja gotovo identična originalu, ali donosi obogaćenu grafiku i mnoštvo visokih radnih rezolucija (maksimalno 2048 x 1536 piksela). S obzirom na to da igra kombinuje vektorski i bitmapirani sistem vizuelne prezentacije, ceo posao nije bilo preterano teško privesti kraju (modeli se jednostavno skaliraju na potrebnu veličinu i „prilepe” na pozadinu). Najveću promenu preživele su pozadinske slike koje su, sem što su izrađene u visokoj rezoluciji, obogaćene gomilom novih detalja. Scene u praksi deluju neodoljivo, a prava je šteta što je autor čekao tako dugo da bi se odlučio da nam konačno podari verziju igre u visokoj rezoluciji. Na kraju, napomenućemo još da demo verzija igre omogućava igranje samo prvog poglavlja te da se za „otključavanje” ostatka mora uplatiti simbolična naknada od 7 evra. Vladimir PISODOROV
Ko kaže da su sve vožnje na arkadama? Ovde za vas imamo jedan pravi biser u moru plagijata i varijacija na istu temu, legendarni mega-hit Chase H.Q. U ulozi ste dva policajca članova Chase H.Q. policijske jedinice koji su zaduženi za potere automobilima. Za 60 sekundi koliko je dato, treba smanjiti prednost od 1000 metara (recimo da su u pitanju metri) na oko 50 a tada dobijate i novih 60 sekundi u kojima treba da zaustavite protivnika tako što ćete ga udarati i nanositi mu štetu dok potpuno ne uništite njegovo vozilo. Naravno, ukoliko ga ne stignete na vreme igri je kraj, ali ako ubacite novi žeton možete nastaviti, s tim što je protivničko vozilo ponovo čitavo u potpunosti. Naravno, da biste znali koje vozilo da jurite dobićete kraci brifing o izgledu automobila i zašto je vozač tražen (oružana pljačka, ubistvo, dilovanje droge i slične ”zezalice”) a tu je za svaki slučaj i strelica koja se nalazi iznad njegovog krova. Nažalost, igra je prilično kratka (treba manje od 10 minuta da se cela završi) ali to je boljka svih vožnji na automatima. Grafika je vrlo lepa, nešto je kvalitetnija od OutRuna i prilično je raznovrsna, jedino su naselja kroz koja se prolazi prilično loše urađena ali je animacija vrlo glatka i nikada ne gubi na brzini.
Automobili su jako lepo urađeni a prisutni su i pravi modeli kao što su Lamborgini Diablo i Porsche 944, mada ne pod pravim imenima. Zvučni efekti su malobrojni ali sve to nadoknađuju brojni glasovni komentari u toku i između dve misije što je za svaku pohvalu s obzirom na to kada se igra pojavila. Posebno su ”zanimljivi” komentari suvozača kada po drugi put uništavate protivničko vozilo (odnosno drugi put pokušavate da uništite jedno vozilo). Verovatno ćete se zapitati šta to oni rade u kolima! Muzika se dobro uklapa ali nije ni izbliza kvalitetna kao npr. u OutRunu. Kontrole obuhvataju pored gasa i kočnice još i dvobrzinski menjač i turbo pogon vrlo kratkog dejstva koji se može koristiti do 3 puta u toku nivoa i koji vam podiže brzinu na gotovo 400km/h! Upravljanje je prilično lako mada se vozilo ponaša isuviše kruto. Ekran je prilično natrpan podacima gde su najvažniji pokazatelji oštećenja i razdaljina od protivnika (prikazani su grafički), preostalo vreme i naravno brzina. Sa punim pravom može se reci da je Taito napravio vrlo lepu i originalnu igru čija je popularnost dovela do izrade nekoliko nastavaka na konzolama i Amigi. Ipak, nijedan nije toliko dobar kao arkadni original.
Segin OutRun je od momenta izlaska na tržište (a naročito krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka) toliko puta programerima poslužio kao uzor prilikom osmišljavanja trkačkih igara da im više ni broja ne znamo. Jedan od uspešnijih klonova je Taitov Chase H.Q. (www.romnation.net/srv/roms/22251/mame/Chase-H-Q-World.html, 3,56 MB) iz 1988. godine, igra koja se ne može svrstati u red klasičnih trkačkih ostvarenja zbog svoje neuobičajene akcione orijentacije. U Chase H.Q. priča prati dva hrabra policijska detektiva, Tonija Gibsona i Rejmonda Brodija, koji na sebi svojstven način pokušavaju da izgrednike privedu pred lice pravde. Vozeći se putevima u moćnom poršeu, ovaj dvojac ima zadatak da sustigne razbojnike, razbije šasiju njihovog četvorotočkaša i nakon toga izvrši hapšenje. Upravo zbog toga, nivoi su podeljeni na dva dela. U prvom, koji je po načinu izvođenja najsličniji pomenutom OutRunu, zadatak je u vremenskom intervalu od 60 sekundi jurcati kroz gust saobraćaj i sustići odmetnike (u svakom trenutku, na skali u desnom delu ekrana može se videti rastojanje od njih). Nakon uspešno obavljenog posla, dobija se novih 60 sekundi kako bi se razbojnici „ubedili” da je bolje da se predaju, i to tako što je potrebno nemilice se zakucavati u njihov automobil (oštećenje može da se prati na skali u levom delu ekrana). Upravljanje je krajnje jednostavno i, sem tastera za usmeravanje vozila levo-desno, podrazumeva upotrebu onih za dodavanje gasa i kočenje odnosno stavljanje turbo ubrizgivača u funkciju.
S obzirom na lep uspeh na tržištu, nije nikakvo čudo što je Taito već 1989. godine izdao nastavak. S.C.I. – Special Criminal Investigation (www.romnation.net/srv/roms/24907/mame/Special-Criminal-Investigation-World-set-1.html, 2,93 MB) na prvi pogled predstavlja indigo-kopiju originalne igre. Gibson i Brodi ovog puta u poteru za kriminalcima uputili su se vozeći nabudženi Nissan 300ZX T – Top Turbo, a osnovnu novinu predstavlja mogućnost neograničenog korišćenja vatrenog oružja za vreme trajanja potere. Ne samo da olovom možete nafilovati krimose i njihovu pratnju (i to je novina) već se isti princip može iskoristiti za uništavanje prepreka na putu. Unapređenje je doživela i grafika, ubačeni su promenljivi vremenski uslovi (kiša), a čini nam se i da je igra neznatno lakša nego prvi deo. Treći nastavak, Super Chase – Criminal Termination (www.romnation.net/srv/roms/25473/mame/Super-Chase-Criminal-Termination-US.html, 8,5 MB) iz 1992. godine, doneo je revoluciju na polju izvođenja. Pogled na akciju sada je iz perspektive vozača (iz kabine automobila), dok je jurnjava za kriminalcima postala još intenzivnija (vozi se na plaži između turista, po trošnim mostovima koji se pod težinom automobila raspadaju, kroz vodu, tržne centre...).
Na kraju, treba reći da ovaj simpatični serijal ima i četvrto (nezvanično) poglavlje – Ray Tracers – što vrlo dobro znaju svi vlasnici konzole Sony PlayStation s obzirom na to da je ovaj nastavak 1997. godine izdat upravo za dotičnu platformu. Isto tako, pored verzije za arkadni aparat, originalni Chase H.Q. izdat je za sve bitne igračke platforme tog vremena: ZX Spectrum 48k, Commodore 64, Amiga 500, Atari ST, Nintendo Famicom, Sega Master System... Vladimir PISODOROV
Mario je planetarni fenomen, a uspeh prošlogodišnjeg filma samo potvrđuje njegovu popularnost i među ljudima koji nikada u životu nisu uzeli džojped u ruke. Super Mario Bros. nije igra u kojoj se Mario prvi put pojavljuje, ali je svakako (uz Zeldu) najznačajnija igra u Nintendovom opusu, bez koja ova kompanija ne bi bila ono što danas jeste. Autori igre, a pre svih legendarni Shigeru Miyamoto, pokušali su da načine otklon od popularnih igara sa automata, gde je jedini cilj bio postići što bolji rezultat, fokusirajući se na gameplay, tačnije, na način kojim se do tog rezultata dolazi. Činjenica da je Super Mario Bros. nudio drugačiji šmek u odnosu na naslove kojih su se igrači već uveliko zasitili, kao i odluka da na američkom tržištu ide u paketu sa novom konzolom NES, pomogli su da se igra proda u milionskom tiražu i brzo stekne kultni status. Priča kaže da je Bauzer oteo princezu Breskvicu u nameri da se njome oženi i tako zavlada Kraljevstvom pečuraka, a braća Mario i Luiđi to moraju da spreče. Cilj ove horizontalno-skrolujuće platforme je - u jednom komadu stići do zastavice na kraju nivoa, pritom, izbegavajući smetala i sakupljajući novčiće (za sto komada dobijate dodatni život). Na početku je Mario sitan i goloruk, ali može prilično visoko da skoči, a pri doskoku zgazi i eliminiše kako gamižuće, tako i leteće protivnike. Platforme, uglavnom, mogu da se razbiju udaranjem sa donje strane, dok neke kocke kriju novčiće i power-upove. Mario će porasti kada pokupi pečurku, što efektivno znači da će neprijatelji morati dva puta da vas potkače, pre nego što izgubite život. Cvetić obezbeđuje kuglice za razračunavanje sa protivnicima sa bezbedne distance, dok zvezdica donosi kratkotrajnu neranjivost. Na kraju svakog sveta čeka vas Bauzerov podanik kog je nemoguće nagaziti, jer ima bodlje, a rešićete ga se ili napucavanjem kuglicama ili tako što ga preskočite i podignete most na kome stoji.
Super Mario Bros. je igra koja je popularizovala skrivene prolaze i tajne sobe u platformskom žanru. Iako se sastoji od osam svetova, sa po četiri nivoa na svakom, ukoliko „provalite” neke od mnoštva tajnih prolaza, odigraćete prilično manje nivoa da bi oslobodili princezu. Ako imate društvo, drugi igrač preuzima ulogu brata Luiđija, ali kako ne postoji kooperativni režim igranja, moraće da sačeka da saigrač koji vodi Maria zagine, kako bi došao na red za igru.
Baš kao i Super Mario Bros., The Legend of Zelda je više od obične igre. U pitanju je vanvremenski hit koji je označio početak još jednog Nintendovog serijala sa stažom od gotovo četiri decenije. Idejni tvorac igre - Šigeru Mijamoto, nije se previše trudio oko priče, pa, tako, imamo, manje-više, klasičan zaplet o kraljevstvu (Hajrul) i princezi (Zeldi), koju je oteo zli čarobnjak (Ganon). Igrač se nalazi u arhetipskoj ulozi junaka po imenu Link, sa zadatkom da sakupi devet delova triforce relikvije kako bi pobedio Ganona, oslobodio princezu i vratio mir i blagostanje u kraljevstvo. S druge strane, sve karte bačene su na mehaniku i to je ono što Zeldu izdvaja od drugih igara, ne samo na Nintendovoj konzoli, nego uopšte. Nijedna igra pre Zelde igraču nije pružala toliko slobode za istraživanje, eksperimentisanje sa različitim taktikama, istovremeno iskušavajući kako reflekse u okršajima sa protivnicima, tako i moždane vijuge prilikom rešavanja mnogobrojnih zagonetki. Igra je podeljena na otvoreni svet, koji se sastoji od mreže pojedinačnih prostorija (nema kontinuiranog skrola, već se krećete ekran po ekran) i podzemni svet, tačnije, devet tamnica koje kriju delove relikvije i, svaka za sebe, čine poseban lavirint natrpan prostornim zagonetkama, tajnim prolazima i skrivenim sobama. Na kraju tamnice čeka vas obračun sa bossom, a svaki se dâ lakše savladati nakon što otkrijete šemu po kojoj se kreće i udara.
Linkovo primarno oružje je mač, koji može da ispaljuje munje, dok su sva srca (energija) popunjena, a u drugoj ruci nosi štit za blokiranje protivničkih projektila. Međutim, u slot za sekundarno oružje možete da smestite sijaset stvarčica, počevši od bombi, luka sa strelama, bumeranga, pa sve do fenjera za osvetljavanje mračnih prostorija ili magične vilinske flaute. Svi predmeti kriju se negde u ogromnom Hajrul kraljevstvu i dok su neki neophodni za napredak kroz tamnice, drugi su tu čisto da olakšaju igranje, ali prvo morate da se pomučite da ih pronađete. Bukvalno svaki ekran čuva neku tajnu i upravo u tome se krije dugovečnost Zelde, jer igra ume da vas iznenadi nečim novim čak i pri n-tom prelazu. Anegdota kaže da je plan bio da se Ravelov Bolero upotrebi kao naslovna numera u igri, međutim, od toga se odustalo u poslednji čas, pa je Kodži Kondo imao manje od jednog dana da iskomponuje novu melodiju. Tako smo dobili jednu od najprepoznatljivijih muzičkih numera u svetu video-igara.