Capcom je jedna od najzaslužnijih kompanija za ogromnu popularnost koju su uživale skrolujuće borilačke igre krajem osamdesetih i tokom dobrog dela devedesetih godina. Posle Final Fight tabačine koju je publika zaista sjajno prihvatila, Capcom je nastavio da izdaje slične naslove za svoje CPS-1 i CPS-2 arkadne sisteme, a nema sumnje da je The Punisher jedna od najboljih među njima.
Iako važi za jednog od najpopularnijih strip junaka kompanije Marvel, Punisher je i dalje poprilično nepoznato ime na našim prostorima, tako da vredi pogledati kratak uvod koji će vam objasniti suštinu priče. Ona govori o Frenku Keslu (Frank Castle), vijetnamskom veteranu koji provodi mirne dane sa svojom porodicom u Njujorku. Sve se međutim menja kada na jednom izletu njegova žena i deca postaju žrtve mafije, a on jedini uspeva da preživi pokolj. Od toga dana Frenk je odlučio da se posveti borbi protiv zločina i traženju krivaca za ono što mu se desilo, ne birajući sredstva kojima će stići od cilja. Njegov jedini saborac u ovoj igri biće takođe učesnik vijentamskog rata, Nik Fjuri (Nick Fury) koji za razliku od Punishera nije sklon bezrezervnim, brutalnim metodama “ispitivanja” protivnika. Na samom zapletu se nećemo zadržavati, osim što treba istaći da posle svakog završenog nivoa sledi kratka animacija (najviše nalik NeoGeo hit pucačini Shock Troopers) koja odlično povezuje nivoe u jednu koherentnu celinu, što predstavlja više izuzetak nego pravilo kod ovakvog tipa igara.
Datum izlaska: decembar 1994. Platforma: Mega Drive
Mirno sedeći u parku i gledajući svoja posla, porodica iskusnog marinca Frenka Zamka prisustvovala je brutalnoj likvidaciji lokalne bande. Nažalost, nevini posmatrači su potom i sami lišeni života kako ne bi bilo svedoka. Na isti dan ste se rodili vi, osvetnik u duši, sa željom da stanete na put tiraniji koja je zadesila kako ove tako i druge bespomoćne ljude.
Ukoliko vam ovo ne zvuči poznato, The Punisher je klasična stripska tabačina u kojoj raznovrsne karate udarce dopunjujete makljanjem štanglama, noževima, pištoljima, poluautomatskim puškama, pa i bacačima plamena. Protivnici o čije glave lomite palice mahom se razlikuju po veličini, brzini, pa i lakom i teškom naoružanju, a većina nivoa je krunisana lokalnim šefom. Standardno, ali izuzetno zarazno.
The Punisher se pre više od deset godina pojavio na ekranima više suparničkih konzola. Razlike u verzijama idu od nemogućnosti bacanja neprijatelja sa visokih platformi do manje doze (ukoliko je to moguće) nasilja u ovoj koju mi opisujemo. Ipak, sa sigurnošću vam možemo reći da je ovo daleko najteža varijacija igre! Broj huligana koje morate provući kroz šake je bar tri puta veći nego u drugim izdanjima.
Datum izlaska: novembar 1994. Platforma: Mega Drive
Na PC rachunarima igre se vrlo chesto veoma razlikuju po tehnichkim karakteristikama shto je malo redji sluchaj na konzolama. Ipak, povremeno se pojavi igra koja po svojim tehnikalijama daleko nadmashuje druge igre zasnovane na istom hardveru. Ovde je konkretno rech o sjajnoj Mickey Maniji, igri koja je dozhivela i izdanje za Sega Mega Drive 2 konzolu. Ova igra ima, bez preterivanja, grafiku dostojnu 32-bitnih konzola: crtezh je sjajan, bash kao iz crtanog filma uz dodatak ponekog spektakularnog efekta. Tema ove igre su najpoznatiji crtani filmovi Mikija Mausa od Parobroda Vili iz 1928. do Princa i Prosjaka iz 1991. Na svakom nivou crtezh je istovetan onome iz filma pa je prvi nivo Parobrod Vill crno- beli a tek pred kraj lagano dobija boju shto zaista fantastichno izgleda. Protivnici su sjajno preneseni u igru iz crtaca shto je josh jedan veliki plus. Pojedine scene u igri su 3D kao npr. Mikijev beg od pobesnelog Losa na 3.nivou, ulazak u kucu duhova ili penjanje na kulu pred sam kraj igre. Ne treba napominjati da ove scene izgledaju neverovatno dobro. Zvuchna komponenta prilichno zaostaje za grafikom, pre svega zvuchni efekti. Animacija likova je glatka, bez i najmanje zamerke, a kontrole su vrlo jednostavne. Sem tastera START za pauzu koriste se josh samo 2 po vashoj zhelji- jedan za skok a drugi za gadjanje protivnika. Tezhina igre je malo veca nego kod drugih slichnih igara pa se chak ni energija ne obnavlja izmedju nivoa a dodatni zhivot je vrlo teshko pokupiti. Neka vrsta klikera kojom gadjate protivnika je ogranichena a posle svakog izgubljenog zhivota bice vam oduzet prilichan broj. Na srecu, broj nastavaka (continue) nije ogranichen. Poshto sam imao priliku, igrao sam i i Mega Drive 2 verziju ove igre koja ima znatno kvalitetniju grafiku i nema uchitavanja (da, da i to postoji ovde). Igra je u trenutku pojavljivanja definitivno bila ispred vremena pa je i danas zabava uz ovaj naslov zagarantovana. Ipak, ostaje chinjenica da je igra prilichno bolje odradjena u Mega Drive 2 varijanti pa je ipak preporuchljivije da nju igrate.
Da li ste znali da je Mickey Mania trebalo da dobije nastavak na Sega Mega Drive konzoli? Nažalost igra je otkazana. Prototype koji možete da vidite je sve što je ostalo od te igre.
Na PC rachunarima igre se vrlo chesto veoma razlikuju po tehnichkim karakteristikama shto je malo redji sluchaj na konzolama. Ipak, povremeno se pojavi igra koja po svojim tehnikalijama daleko nadmashuje druge igre zasnovane na istom hardveru. Ovde je konkretno rech o sjajnoj Mickey Maniji, igri koja je dozhivela i izdanje za Sega Mega Drive 2 konzolu. Ova igra ima, bez preterivanja, grafiku dostojnu 32-bitnih konzola: crtezh je sjajan, bash kao iz crtanog filma uz dodatak ponekog spektakularnog efekta. Tema ove igre su najpoznatiji crtani filmovi Mikija Mausa od Parobroda Vili iz 1928. do Princa i Prosjaka iz 1991. Na svakom nivou crtezh je istovetan onome iz filma pa je prvi nivo Parobrod Vill crno- beli a tek pred kraj lagano dobija boju shto zaista fantastichno izgleda. Protivnici su sjajno preneseni u igru iz crtaca shto je josh jedan veliki plus. Pojedine scene u igri su 3D kao npr. Mikijev beg od pobesnelog Losa na 3.nivou, ulazak u kucu duhova ili penjanje na kulu pred sam kraj igre. Ne treba napominjati da ove scene izgledaju neverovatno dobro. Zvuchna komponenta prilichno zaostaje za grafikom, pre svega zvuchni efekti. Animacija likova je glatka, bez i najmanje zamerke, a kontrole su vrlo jednostavne. Sem tastera START za pauzu koriste se josh samo 2 po vashoj zhelji- jedan za skok a drugi za gadjanje protivnika. Tezhina igre je malo veca nego kod drugih slichnih igara pa se chak ni energija ne obnavlja izmedju nivoa a dodatni zhivot je vrlo teshko pokupiti. Neka vrsta klikera kojom gadjate protivnika je ogranichena a posle svakog izgubljenog zhivota bice vam oduzet prilichan broj. Na srecu, broj nastavaka (continue) nije ogranichen. Poshto sam imao priliku, igrao sam i i Mega Drive 2 verziju ove igre koja ima znatno kvalitetniju grafiku i nema uchitavanja (da, da i to postoji ovde). Igra je u trenutku pojavljivanja definitivno bila ispred vremena pa je i danas zabava uz ovaj naslov zagarantovana. Ipak, ostaje chinjenica da je igra prilichno bolje odradjena u Mega Drive 2 varijanti pa je ipak preporuchljivije da nju igrate.
Pored Mega Drive i SNES verzija izašla je i verzija za Mega CD sa znatno poboljšanim kvalitetom muzike i zvuka; i Sony PlayStation verzija za koju se slobobno može reći da je 32-bitni remaster originala.
Kada bacite pogled na žanr ove igre i vidite da on zapravo nije borilački, nemojte da pomislite da je u pitanju greška – prve Nindža Kornjače koje su se pojavile na nekoj od konzola su upravo to, prilično unikatno izdanje koje sa sobom nosi mnoštvo pozitivnih ali i negativnih elemenata, što ga definitivno svrstava u kontroverzne naslove koje ili volite ili mrzite.
Iako je u osnovi single player ostvarenje, TMNT vam omogućava da vodite sve 4 Nindža Kornjače! Naime, prostim pritiskom na taster start možete da promenite lika, i to u bilo kom trenutku (za razliku od recimo Psycho Foxa za Sega Master System koji poseduje sličan princip). Pravilno menadžerisanje oklopnjacima je izuzetno važno, ne samo zbog toga što svaki od njih ima posebnu energiju, nego i zato što se međusobno dosta razlikuju. Naime, dok su im osnovne sposobnosti poput kretanja ili skoka identične, njihove borbene veštine su vrlo različite. Npr. Donatellov bo štap predstavlja najjače oružje sa daleko najvećim dometom, ali ga sputava sporost, odnosno slaba zaštita od projektila. Sa druge strane, Leonardova katana nanosi duplo manje štete protivnicima ali je i daleko brža i predstavlja sjajan štit.