U tom slučaju, za originalni SF, nije istina da je komercijalni uspeh izostao.
Loše se prodavala varijanta arkadnog aparata sa dva gumena jastučića osetljiva na pritisak (a to nije ni pomenuo da je postojalo, a zanimljiv je podatak). Regularni aparat je postigao uspeh.
Ovoga puta u Retro Dozi nećemo pokušati izbjeći paklene vrućine već ćemo im izaći u susret jednim odličnim retro naslovom – Aladdinom za Segu Genesis.
Igrači već neko vrijeme dobro znaju da se naslovi bazirani po aktualnim filmovima trebaju izbjegavati u širem luku, no situacija u prošlosti gaminga nije uvijek bila takva. Jedan od naslova koji se našao u takvoj situaciji bio je Disneyev dugometražni Aladdin koji je svojom kino premijerom 1992. oduševio i veliku i malu publiku. Samim time, proces za adaptaciju popularnog hita u rastući medij video igara bila je prilika koja se nije mogla propustiti. Tako smo 1993. od developera Virgin Games dobili službenog Aladdina za Segu Genesis, a ubrzo potom i za SNES, Amigu i MS-DOS koje su dodatno poboljšale audiovizualnu prezentaciju. Čitava stvar u samom je startu bila, barem za današnje slane standarde – neočekivano odlična. Ne samo da se radilo o jedom od najboljih naslova za Segu Genesis, već lako moguće i najboljoj Disney igri baziranoj po animiranom filmu do danas. Ali kako to da je bilo toliko dobro? Vjerojatno zato što su i sami Disneyjevi animatori usko surađivali s developerom kako bi izradili fluidne pokrete stanovnika Disneyjevih klasičnih čarobnih kraljevstva, metodu koja se nastavila koristiti i za većinu budućih naslova poput Lion King i Hercules. Uz sve to sama igra je također popraćena službenom glazbom pa tako i vjernim krajolicima iz samog filma poput ulica i krovova grada Agrabah kojima je bilo teško odoljeti.
Djelomičnu preradu vidjeli su NES i Game Boy verzije koje su naravno ispale nešto siromašnije, no bilo je tu zapravo i još nekih drugih odličnih Aladdin naslova poput onog Capcomovog kojega je iste godine za SNES dizajnirao Shinji Mikami, gospodin danas poznat po malo mračnijim naslovima poput Resident Evil, Shadows of the Damned ili čak Evil Within. Što se tiče Aladdinova nasljedstva, u planu je inače bio i nastavak koji je trebao koristiti 3D modele poput onih viđenih u Donkey Kong Country, no od takve se ideje ipak odustalo, barem do PS1 ere kada je Aladdin dobio nekoliko sasvim solidnih, ako ne i odličnih 3D igara. Na što točno mislim uvjerite se sami i bacite pogled na video potpunog prelaska Genesisova Aladdina niže koji je voljenu priču na zabavan način prilično vjerno prenio u medij video igara.
Da li vam nekad dođe da oterate sav svoj dosadašnji život i sve oko sebe u pizdu materinu, da kupite neki lud motor i da se samo vozite sa nekom ludom ekipom do kraja života uživajući u porocima, nasilju i bežanju od policije? Meni da, a Road Rash je igra koja govori o jednoj takvoj "nestašnoj" družini.
Igra ima pet staza, uglavnom razbacanih po ruralnim delovima Sjedinjenih nam Država(da ne zaboravim da ću vrlo rado propustiti priliku da im izjavim saučešće, krv za krv). Počinjete sa nekom kršinom od motora, ali na samom početku i vaši protivnici nemaju neke superbrze mašine tako da ćete se na prvih par trka lako prošetati i uzeti lovu, a lova je neophodna jer će vam kasnije biti potrebna da kupite bolji motor. Najzabavniji momenat je samo trkanje, jer je ono zapravo vrlo netipično. Primetićete da raspolažete određenim dijapazonom udaraca, i da tako lako možete skršiti vaše drugare. Međutim, ti isti drugari, rado potežu oružje i na vas, tako da će se desiti da vas udaraju pajserom po glavi, koji im vi možete oduzeti, pa ih onako u ludoj brzini opaučiti po tintari i sa uživanjem gledati kako jedan civilni automobil gazi preko njih(treba li istaći da se trkate po običnim "civilnim" putevima?). Ambijent u igri je zaista odličan, ima mnogo slatkih detalja, poput krava na sred puta, kravljih govana na sred puta, automobila u oba smera(begajte od njih), i naravno stereotipnih pandura irskog porekla sa kojima se takođe jurcate. Najkul momenat je kada padnete sa motora, ostajete kao pešak da trčite po stazi do vašeg vozila, pa ako neko naleti... Po završetku svake trke, družina se odmara u nekoj kafanici, pije pivo, a vi možete ako ste se dovoljno dobro plasirali da skupite pare i pritiskom na F3 kupite motor. Po kompletiranju svih pet staza na sa uspešnim plasmanom u prva tri mesta, dobijate priliku da pređete u "viši rang takmičenja", gde vas čekaju neki novi "likovi", kao i iste staze, samo nešto produžene. Između trka, neki od vozača će vam se javljati sa tu i tamo nekom glasinom, ili savetom. Treba to slušati, Road Rash je igra koja je uspela da iskreira univerzum za sebe, što je možda i najveća slabost Amiginih igara, kompjutera sa možda i najlinearnijim igrama na svetu.
Grafika u igri, je onako amigadosovski kockasta i nekvalitetna(ma ružna bre), ali se primećuje mnoštvo detalja pa se vidi da je uložen trud iako taj koje je uložio trud nije bio posebno talentovan. Animacija je takođe relativno seckava, kao i skrol, ali u granicama podnošljivosti(setite se kako je kul skrol bio u Prime Moveru). Zvuk je takođe veoma siromašan, i prava je šteta što ti govnari iz Electronic Artsa nisu malo više love uložili u ovu igru. To je par vrlo siromašnih muzičkih temica, i par siromašnih zvučnih efekata. Za razliku od svega toga, balans i atmosfera su vrh vrhova, igra koja će vas zadržati duže nego što očekujete i koja ima odličan balans protivnika, nivoa težine i postepenog napredovanja. Road Rash je ona prava punokrvna video igra koja nije nikada bila neki "tops of the pops" ali koja je imala kultni status zbog svojih skrivenih kvaliteta i širine koje pruža. Otprilike da je ovo neka blaga i umerena prethodnica Carmaggedona, jer krvi nema, ali ima dovoljno haosa, jurnjavi i namlaćivanja da svakom Varavarinu u Srcu to isto Srce ište...
Tema: 
