Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:22:06
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: August Šenoa  (Pročitano 17409 puta)
04. Jul 2005, 03:46:44
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Zlatarovo zlato





ŠTIOCU

Iznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da će ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da je peru bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi ova bila bez prigovora. O tom je tebi suditi. Nu, ne mogu da ti ne dokažem kako je knjiga postala. Premećući u arhivu grada Zagreba stare zaprašene hartije, u koje od sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh i na ljutu i krvavu pru* među silnim podbanom Gregorijancem* i građanima zagrebačkim. Starina Krčelić znao je za tu pravdu, al nije joj znao za razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb razvadiše i zašto da je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero. Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine staroga Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare Hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože bog. U duši mojoj oživješe davne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi.

Gledao sam da bude to vjerna prilika onoga vremena. Tko mari uvjeriti se o tom, pročitaj tumač ovoj knjizi i vidjet će da se je sve što evo pripovijedam s veće strane uistinu zbilo, da su skoro sva lica mojega djelca uistinu živjela i za života tako radila kao što ti se tude prikazuju. Stavih pripovijetku ovu u »Vijenac«, nu pošto me je mnogo prijatelja i znanaca nukalo da to djelo o sebe ugleda svijet, odvažih se na to i sada ju polažem na tvoje krilo, štioče dragi. Bude li ti u slast, nitko sretniji od mene, tvoja zahvala, moja nagrada. Primi ju, štioče dragi, prijazno, pa bude li u tebe dobre volje, a u mene zdravlja, otpremit ću joj više drugarica u svijet. Gradiva ne fali, neće ni faliti truda. A za sada, (da) si mi zdravo.

Pisah na staro ljeto 1871.

August Šenoa
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
I.

Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure DraškovićaX * nizahu se oko župne crkve Sv. Marka oniske daščareX gdje su kramari* i piljarice obzirnim građanima plemenitoga varoša na »grčkih goricah«X tržile lojanica, ulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac.

Stari Zagrepčani, premda u vječnoj zavadi sa prečasnom kaptolskom gospodom, bijahu ljudi dosta pobožni; pohvališe se dapače jedanput pred kraljevskom svjetlošću da, hvala budi bogu, u njihovu gradu toliko popova i fratara koliko i građana imaX. Ali kraj sve te obilne i silne pobožnosti slabo su se sjećali Svetoga pisma, gdjeno se čita da je sin božji bičem protjerao novčare i trgovce iz pridvorja hrama božjega. Daščare stajahu mirno pod okriljem Sv. Marka, pače i sama svjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadšto pred njima.

Ponajznatnija glava u tim daščarama bijaše Magda »paprenjarka«. I staro i mlado i veliko i malo po varošu poznavalo je Magdu bolje nego i samoga varoškoga bubnjara, Đuru GarucaX, dugoljana, komu bjehu prišili nadimak »biskupska palica«.

Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žacave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala, pa bi tek kadšto požmirnula u božji svijet.

Motreći je kako čuči zgurena u daščari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi bio svatko: Nije Magda bez -, jaše Magda svakoga petka na Klek ili na lomnički križeputX * da se u kolu sestara kopitnica nečastivo poveseli, nu, svatko bio bi pomislio, Magda je vještica.

Ali ne bijaše u nje duša pusta, srce himbeno; paprenjarka bijaše pače vrlo pobožna starica. U njezinoj daščari visila je čađava slika čudotvorne Gospe Remetske, a pred njom gorjela je na čast Bogorodici i za spas duše mjedena svjetiljka. Magda sjedeći vazdan u svom drvenom zaklonu, motala je drijemljući zrnatu, posvećenu krunicu, te bi samo kadšto ozeble ruke nadnijela nad lonac, pun žeravice, ili pokoju progovorila sa kakvom građankom ili sa zvonarom. Obično šaptaše »Oče naš« i »Zdravu Mariju«, sjalo sunce ili padala kiša. A toga bome vještica ne čini!

Prišivak »paprenjarka« pako nadjenuše joj zato: u svem gradu ne bijaše ni velikaške ni građanske žene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao što Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezinim paprenjacima, i sam varoški sudac Ivan Blažeković znao je kadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi.

Odavna bje starica obudovjela. Pokojnik joj muž bijaše zvonarom kod Sv. Marka. Tako je živarila bez roda i ploda, pekući obnoć paprenjake u svom stanu kod Kamenih vrata, a prodavajući ih obdan pred Sv. Markom.

Ljudi nisu pamtili da je kada mlađa bila, niti su opazili da se stari; jednaka te jednaka kao starinska slika, koja, viseći godine i godine u zabitnoj kuli, svoga lika ne mijenja. Nu svatko je vidio da starica lijep dinar teče, da malo troši; svatko je pitao - kako već ljudi za svašta pitaju - čemu Magdi novaca?

Uistinu čuvala je Magda u prikrajku svoga pisanoga sanduka staru čarapu punu dinara, groša, pače i starih cekina od kralja Matijaša. Čarapa se debljala, Magda se sušila.

Ali čemu Magdi novaca?

»Za pokoj duše«, odvratila bi starica mirno takvim dosadnicima, pa je dalje motala krunicu.

Da, za pokoj duše! Dobra starica, osvojena pobožnim sankom, odbijaše od svojih žuljeva dinar po dinar da uzmogne privrijediti novaca, da joj se po smrti za pokoj duše njezine i pokojnoga joj druga služi svake godine na Magdino kod Sv. Marka misa.

Zabavljena tom mišlju radila je revno, bila je sretna.

Nije stoga ni čudo da je svemu gradu u volji bila, da se je sa svakim dobro gazila. Samo cigli čovjek bijaše joj uz volju - varoški brijač Grga Čokolin, koji je imao svoj štacunčić* pod svodovljem stare varoške kuće na ćošku trga Sv MarkaX.

Čudan svat taj Grga Čokolin! Suhonjast trčuljak. Glava mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve guste nad nosom svedene, oči male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, širok, uzvinut, a crven da se bojiš primaći mu puščana praha, lice olizano, nebradato, reć bi živ cimer Grgine meštrije. Takvo bijaše vanjsko lice varoškoga brijačića. Ali ne bijaše mu ni duša bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i nije ništa koštalo.

Svijet nije pravo znao odakle se Grga pobrao; riječ mu je natucala na zagorsku, za silu je znao suca ili kapelana pozdraviti latinskim dobrim jutrom. Ljudi ga nisu ni pitali za dom, i sve znajući da se je od nekuda na dobru sreću doskitao, klanjali se njegove zamjere, jer mu je jezik bio ama bič vražji. Svijeta je dosta obašao, tako bar reče; hvalio se da je služio u banovoj vojski pod zastavom Petra Bakača*, da je pod Ivanić-gradom bio ranjen i začudo je umio zboriti o Turcima, o svojoj srčanosti, pa kad se svijetu prejunačko činilo to njegovo junaštvo, otresnuo bi se Grga živo na njih te viknuo pokazav brazgotinu na čelu: »Lude vjere! Da nije istina? Evo gle'te! Tu me je turska sablja poljubila! Hvalite bogu da nije jače zasjekla, jer ne bi imali koga da vas brije!« Ljudi se dosjetili da možeš i kod pijačine dopasti brazgotine, ele Grga ostao junak te junak. Svetac baš nije Grga bio; šala i zabavica u njega i natašte puna torba, ni duša nije ostala od njega bez krpice. Liječio je građane kamforom i pijavicama, liječio marvu hostijomX, brijao je gospodu, brijao i trnjanske seljake na drvenoj žliciX.

A za ostaloga vremena je pio, kockao se i vragovao.

Govorkalo se da se bavi nečistim poslom - da vari kojekakvih napitaka i više toga. To se je dakako samo govorkalo, ali zastalno se je znalo da Čokolin srijedom i subotom ne posti.

Stoga nije ni čudo da ga Magda nije vrlo milo gledala, ali se pridesi zgoda s koje se brijač i paprenjarka dokraja razvadiše. Magda stanovaše do Kamenih vrata, baš nasuprot Draškovićevu* vrtu u kući Petra Krupića*, zlatara i starješine gradskoga.

Petar Krupić, plemić iz Velike MlakeX, od malih je nogu živio u Zagrebu. Obišao bje poslije mnogo svijeta po zlatarskom nauku, došao dapače i do samih Mletaka, gdje se zlato ponajfinije kuje i u tanke žice prede. Poslije puno muke i nauke povrati se u Zagreb, bude upisan u ceh, priženi tastov posao i zidanu kuću kod Kamenih vrata. Premda mu je posao uspijevao i sreća cvala, nikad se majstor Petar ne uzoholi niti krivim djelom ne omrlja imena, a građani ga rad poštena srca i bistra uma ubrzo zavolješe te izabraše starješinom. Nu sreća brzo prođe, a nesreća brže dođe. Na veliku žalost zlatarovu preminu doskora vjerna žena, ostaviv nakon sebe nejačku jedinicu - po imenu Doru.

Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kumče pazila Magda kao oko u glavi. Krupiću nije bilo kada upućivati njegovo mezimče. Turska sila dotuživala je na sve strane, pa je bilo kupiti i hrane i obrane da gradu na pomoći bude. A i velika gospoda Zrinjski*, Bakači i Alapići* zadavali su Zagrepčanima dosta jada, te pravdanju ni kraja ni konca. I među sobom se Zagrepčani grizli i klali po davnoj navadi, te je bilo miriti, suditi, a za nikakvu plaću, već za čast, hvalu i dva para čizama. Valjalo je dakle gledati da se živi, te snovati i kovati u zoru i u noć. Otkinut tako koje zlatarskim koje glavarskim poslom od ognjišta svoga, veselio se Krupić Magdinoj brizi, znajući da je starica duša kao zlato i da će pobožnom rukom i naukom uputiti svoje kumče na put vremenite i vječne sreće.

Nu Dori i nije trebalo toliko pažnje i brige. Mladica po duši dobra, a ne videći zla, bila bi i po sebi našla put kojim poći valja da ne zagrezneš u zlo. Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko uslobodila da je već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svi nazivali »zlatarovom mudrijašicom«, jer se mala - a nije to za ono doba šala - naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga školnika Blaža DragšićaX.

Pa tek kad pupolj budne ružicom, djevojče djevicom! Divna li oku milja!

Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko Markova trga kući svojoj, premetala drobne nožice, obuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom*, a bujne joj se crne plete spuštale niz plavetni, janjećim krinom ošiveni zobun, kad je ručicama držala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sašla sa oltara među svijet da milim pojavom razveseli snuždene ljude.

Mnogomu se građanskomu sinu - a ne kojekakoviću - otimale oči za Dorom; mnoga je majka u duši računala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pače i velikaški gospodičići, kad ih iznebuha oprži sjajno oko zlatarove kćeri, znak bi prišapnuti: »Ej da nije, što je!«

Ali nije se Dora dičila samo lijepim licem, već i ljepšom dušom. Bilo je tu i drugoga uzroka, uzroka doista velevažna, jer zlatom važe.

Veli se: »Bolji je dobar glas nego zlatan pâs«, a u Dorice bijaše i dobar glas i zlatan pâs.

Nije dakle ni čudo da su mladicu svi zorniji zagrebački mladići nuđali božićnicom te obilazili, željkujući i snujući zlatarovo zlato; nu od toga zlata ne bijaše im zlata i zatvorena zlatarova vrata.

Sve to nije nikakvo čudo bilo, ali čudo od čudesa, o kome nije ni cigla duša u gradu sanjala, eto bje ovo.

Što nije smio nikakav gospodin ni gospodski sin, to je smio jadni brica Grga Čokolin. Prohtjelo mu se Dore! Pa baš njemu! Grdoba traži vazda ljepotu, i žaba htjede se dati potkovati, i Čokolin htio je postati zlatarovim zetom!

Ponajprije natucao Magdi, jer je znao da je stara paprenjarka ponajbolji ključ k Dorinim vratima. Ali Magda kano da nije čula. Napokon osokoli se brico, pa šta sreća dadne. Jednoga dne urani Čokolin, stade pred kositreno ogledalo, osvjetla se kako je znao, udari na sebe suknenu dolamu, svijetle čizme sa srebrnim resicama, djenu si za pojas crvenu svilenu maramu, pa kad je svijet išao iz mise kod Sv. Marka, moj brica, ni pet ni šest, kuc na zlatarova vrata.

»Dobro jutro, bonum mane*, gospodaru Krupiću!«, nakašlja se našušureni Grga.

»Da bog dâ dobro bilo, goso Grga!«, odvrati mu starac Krupić, dignuv se sa velike orahove stolice. »Koja vas dobra sreća nosi toli rano pod moj krov? Sjed'te, kume Grga! Doro! - nosi čašicu šljivovice!«

»Hladno doduše, vrlo hladno; već je i nestalo Vazma, a moglo bi biti i mraza«, odvrati Grga, vrzući se po klupi na koju se je spustio bio i daveći se nekako nehotice - »ali« nastavi, »post nubila PhoebusX *, ergo* tješimo se!«

Oba zašutješe. Dora međuto stavi na stol plosnatu staklenicu i dvije čašice, i ne dignuv oka reče ukratko »dobro jutro« pa iziđe iz sobe.

Krupić je šutio, znajući po prilici o čemu se radi, a Grgi se uzela riječ gdje se je lijepa mladica iznenada pojavila pred njim.

Posrknuv šljivovice, osokoli se malko pa prihvati napokon:

»Upitaste me prije, gospodaru Krupiću, kakva da me je sreća donijela pod vaš krov. Kazat ću vam šta je. Može biti sreća i nesreća po mene -«

»Oj gle! Ozbiljno ste počeli«, primetnu starac.

»I nije mi do šale. Ne treba mi nadugo pričati tko sam i što sam. Vi to, majstore, ponajbolje znate. Ima ih doduše po varošu kojima tuđe poštenje nije nego stara opaklija koju ljudski isprašiti valja, ali kleveta je kao drač koji nikne gdje ga i ne posiješ. Ja velim svakomu 'dušu u se', pa nek mete pred svojim vratima; ja velim, Grga Čokolin nije prazna sopunica kakvom ga cijene. I htio bih bolji biti nego što jesam, ali vrag je to samovati i brunde kovati et caetera*. Zato, majstore, da vas ne mučim dugom litanijom - odlučih tvrdo oženiti se.« Ove zadnje riječi istisnu Grga nekako pod silu, nu nakašljav se nastavi:

»Ženidbi pako, kako i sami znate, hoće se muž i žena.«

»Posve pravo rekoste«, doda Krupić.

»Muža, scilicet* sebe, imao bih, ali druga polovica, Adamovo rebro, fali - u tom grmu zec leži!«

»I to je istina!«

»Motao sam i motao dugo tu misô u glavi i prorešetao u misli sve zagrebačke djevojke i, napokon, re bene cognita*, evo me ovdje po vašu Doru! - Bez zamjere, majstore Petre! Dixi*!«, uzdahnu Grga velikom mukom.

Krupić bio je dočuo kamo oko brijačevo zgađa; nije se dakle našao ni najmanje u čudu, ali budući dobričina i ne hoteći ni duše uvrijediti, nije proscu nakratko odrekao, već mu odgovori:

»Dragi kume Grga! Čast i poštenje vama i vašemu poslu. Od dara božjega svi živimo, orali plugom, kovali čekićem ili brijali britvom. Znam i to da je svijet lajav i jezičav, da se ljudi s tuđega veselja žaloste, a tuđoj se nesreći raduju. Ali ja znam što je pravo i zdravo. Ne mislite zato da je bablji jezik meni rif* kojim čije poštenje mjerim. Ali dragi majstore Grga, voćke ne valja obrati dok ne dozrije, a djevojke ne udati dok za majku nije. Dora je, hvala bogu, djevojka krepka i zdrava, ali na Trojake* bit će joj tek šesnaest godina. Bilo bi prerano, svakako prerano. Nek nosi još koju godinu partu, bit će dosta vremena i bremena za kapu. Pak i to znate da sam sâm, da sam udovac; ruke svakim danom više popuštaju, oči me sve više izdavaju, a briga puna vreća: leti amo, leti tamo, a na djevojci ostane cijela kuća. Uzmite još i taj štap mojoj starosti - onda Petar zbogom. Zato bez zamjere, majstore Grga, želim vam ženu poštenu i pobožnu, ali Dora je premlada. Bez zamjere!«

»Bez zamjere!«, zapenta Grga, ne znajući kamo bi djeo ruke i noge, pa poklopljen i do nosa blijed ode svojoj kući.

Dora je čula sav taj razgovor kroz okance između sobe i kuhinje, pa od hahakanja mal da nije pregrizla jezik. Opareni Grga porezao je onoga dana brijući varoškoga kapelana ŠalkovićaX da je zavrisnuo od boli i jada.

Magda bje iznjušila kakva se tu kudjelja prede - pa gdje je nesretni Grga mislio naći ključ, našao je kračun, a to mu je pokvarilo račun.

»Nije iz bedakove kuće taj goso britvić«, reče stara Krupiću već prije Grgina pohoda. »I ciganinu se prohtjelo biti turskim carem! Ja, vjera i bog, mrzim gizdost; po gizdosti pali su anđeli i ne daj bog da Dora omrlja dušu smrtnim grijehom. Ali, gospodine kume! - ako smo svi braća i sestre, ima nas kojekakvih, i nikad nisam čula da se zelenika miješa sa vinikom. Bog daj Dorici dobra muža, da im bude duša uz dušu kao prst uz prst. Ne vidjela vječnoga veselja, ako se zato ne pomolim svakoga dana milomu bogu. Nu kad se djevojci kroji dobro ili zlo ne od danas do sutra, već za sav ovaj smrtni vijek, onda treba skupiti oči i kako, da ne bude vraga i tri. A Čokolin nije za Doricu, nije nikako! Prije štalica, poslije kravica! - a bome Čokolinov štacun* nije štalica, već, da oprostite, štala. Na blago starijih vrebati, znači za smrt njihovu moliti. Dobra glava, bolje srce i do dvije zdrave ruke - toga treba. Ali Čokolin je čuturaš, kockaš, razbijač i kako se pogovara - pomozi nam Bog i sv. BlažX - crni đakX. Kod njega groš u kuću dopuze, a tri groša iz kuće lete. Onomad - u srijedu otvori gradski vratar u zoru Nova vrataX. Pa šta opazi? Grga pijan leži pred vratima pa hrče. Od bijelih fratara remetskih odnese bukovačku perjanicu i pod vedrim nebom prohrka cijelu noć. Pa taj - da Doru - bog mi oprosti grijehe! Nije on za Doru, nije nikako!«

To i više toga govorila je Magda Krupiću, nu zlatar i po vlastitoj pameti ne bi bio povjerio svoje miljenice i jedinice raspikući i vjetrogonji.

Tako se dakle povadiše brijač i paprenjarka.

Brijač se jeo da mu je sve žuč kipjela, a pio da mu nos stao cvjetati poput božura. Pritom je snovao i kovao kako da paprenjarki skuha poparu.

U krčmi kod »Crnog Janka« do Kamenih vrata zavukao bi se inače društveni brico u najtamniji kut, te je znao za vrčem vina čamiti zamišljen po cijeli dan.

»Da, da«, zamrmljao bi kroz smijeh, »Grga je vinski brat i vragov svat! Dora, fina zlatarova Dora nije za njega! Pa me odbiše, sramotno odbiše kanda sam ciganin. Ali neka, neka! Čekaj, paprena vjero! Stvorila mi se britva kosirom ako ti napokon ne obrijem dlakavu bradavicu! Da, da, ja Grga Čokolin -«

I ne postajalo dugo pa se brijač zbilja osvetio.

Slavni je magistrat* dao bubnjem svima i svakomu na znanje da piljarice unaprijed ne smiju prodavati lojanica manje nego deset na funtu, a za svaku lojanicu izviše da će platiti ugarsku forintu globe.X



Čokolin, znajući da je stara Magda otprije imala lojanica jedanaest na funtu, pođe k staričinoj daščari da mu dade tih manjih lojanica. Magda se dugo opirala, ali joj brijač reče:

»Ne ludujte, kumo! Ta valjda vas ja izdati neću. Te su vam i onako od starih preostale pa valjda nećete da ih miši izjedu!«

Starica ne sluteći zla pođe na tanak led, a hulja Čokolin zatuži je pred gradskim sucem da je povrijedila zapovijed slavnoga magistrata prodavajući manje svijeće.

I Magda morade pred sud. Pred sud! Kao da je otrovna strijela prosvirala staričino srce. Za svega svoga vijeka nije imala posla sa sudom, ni živoj duši nije ni mrve ni kriva ni dužna bila, a sad pod stare dane morala se dočekati te sramote!

»Ja štujem zakon i poglavare, i sveta je dužnost svakoga poštenoga čovjeka pripaziti da se po gradu ne vrijeđa zapovijed slavnoga magistrata!« - progovori pred sudom licumjerni Čokolin.

»Ne daj bog da svatko tako štuje poglavare kao što vi, majstore Čokoline! Ne budi ova ciganija vašoj duši na rovašu, ali ta jedanaesta svijeća sigurno vam neće posvijetliti u raj božji!« - reče Magda.

Dršćućom rukom izmota starica iz kraja svoga rupca forintu, položi je na stol pred suca, a dvije suze kao grašak skočiše joj na oči! A kad se je vratila u svoju daščaru, bilo joj kao da su joj se svi kameni sveci iznad vrata crkvenih srušili na staro srce.

Brijaču je s te osvete nekako odlanulo, ali mu duša nije mirovala. Valjalo se jače osvetiti razlogu njegovih jada, valjalo se osvetiti staromu zlataru i njegovoj jedinici, Grginoj nesuđenici.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
II.

Bilo je popodne četvrtoga dana po svetoj Trojici, a godišta gospodnjega 1574. Nad goru i polje zagrebačko bio se nadvio crn oblak, nadvio i sasuo na zemlju gustim daždom, kao da si ga nožem prorezao. Nu zamalo jenjala ploha, uminuo oblak na ishod; plavetno nebo razgali se jasno i čisto kao staklo, a sred neba lebdijaše žarko sunce raspinjujući zlatnu mrežu gorom i dolom, krijeseći se u tisuću kapljica treptećih na bujnom zelenilu. Čist i vedar bijaše svijet, vedra i duša čovječja sred divotnoga svijeta.

Kao da je ruka božja prenijela dio rajske pokrajine na zemlju, sijevala je savska ravnica, gdje zelena kao tanana svila, gdje žuta kao žeženo zlato, a sred ravnice Sava ljeskajući se kao srebrna zmija. Od ravnice na sjever niže se brežuljak do brežuljka osut jasnom vinovom lozom, bijelim kolibama, vitim tornjevima, a od brežuljaka dalje uspinje se pod oblake tajna i tamna gora zagrebačka, donekle nijema, ali u ovaj par živa. Pastirska pjesma od obližnjega humka, dah vjetrića koji je tresao sa zelenih grana zlatne kapljice, klopot mlinskoga kola iz prodola, grlovite ptice što su plivale čistim vazduhom i romon zvona crkvenoga - sve se to razglasje složilo u divnu nepojmljivu glazbu, sve je opajalo dušu neodoljivim miljem.

Usred krila gorskoga, navrh uznosita vrška odbija se od sjene stoljetnih hrastova bijelo pročelje staroga Medvedgrada*, što stoji sred kitna perivoja. Stare tmušne zidine osvjetla mu nedavno kraljevski graditelj Gierolamo ArconatiX *. Na omašnim kulama titraju svijetli klobuci kao zlatne jabuke u vilinjem vrtu, a na visokim prozorima igraju zrake ljetnoga sunca.

Ali u gradu, oko grada sve je zanijemilo. Tek kadšto prekida tišinu gorsku kaplja pljusnuv s visoke strehe na kamen ili munjevita lasta prhnuv ispod prikrovka u zrak božji.

Jedna jedina duša kao da je živa bila u tom gradu - ali i ona je, reć bi, snivala.

Tik vrata samoga dvora zelenilo se na brežuljku čudo neviđeno - šimšir-drvoX, »debelo kao greda«, rasprostirući guste, tamne grane, osute rosnim biserom.

Podno zimzelena sjeđaše muž snažan, junačan. Tamna bijaše mu put, crna kratka kosa, crna i dugačka brada. Vrh krupna i široka nosa uspinjalo se široko, uglasto čelo.

Ispod crnih očiju skočile jake kosti iz krupnog lica, a debele usne se stiskale - sve znakovi bistre glave, smjela duha, neodoljive volje. Iza zelenkaste surine provirivala junačka prsa, petnjake debelih žutih čizama zatisnuo u mokru cjelinu, lakte upro na koljena, a debelu glavu pustio na prsa. Čovjek se zamislio. Za časak pridignu glavu i zirnu u divotni svijet. Lagani ga vjetrić, miloduho ga cvijeće uskrisi iz sna. Ljepota podno njegovih nogu obaja ga kao što posmijeh ljepote djevojke ublažuje srce divljaka.

Plamen crnoga oka prigasi mu se, usne se pootvoriše, oporo lice složi se u neki blagi sklad kao lice bolesnika kad kane u tešku mu ranu blagi melem. Nijem je čovjek gledao, gledajući uživao. Kao nestašan leptir bludile mu oči gorom i dolom. Gle, na zapadu vîsi se Susjedgrad* nad Savom kao gorski orô vrh klisa; nedavno je u njem pustio dušu stari grešnik TahiX *. Gle samoborskih kula; ondje stoluje prelijepa gospa Klara Grubarova. I dalje! Sred zelengore rumeni se o zažari tvrdi Okić*, gnijezdo Bakača, kao rubin u vijencu od smaragda. A ondje na ishodu sunca tone u sinjoj magli bijeli Sisak, vječni svjedok hrvatskoga junaštva.

Ali u tren munu mu čelom munja, glava se osovi, lice namršti i bijesne oči zadješe se čovjeku na jednom mjestu. Vrh brda Griča dižu se tamne zidine, a od zidina više četiri jake straže, četiri tvrde kule. U njih upire čovjek oči kano da ih hoće pogledom sažeći. Taj nišan njegova gnjeva bijaše - Zagreb.

»Oj da te ne bilo, prokleto krtovo gnijezdo! Koja te je prijeka sreća vrgla meni na oči da budeš zator momu rodu, da nam budeš gori jad od osmanlijskog bijesa! Gle, kako se ti kukavni kramarčići opasaše tvrdim kamenom da im krupna šaka ne razvali štacuna, ne rastepe papra. Da, da! I to cijeni se plemićem, pa dirne li koja pojača ruka u taj osinjak, eto graje kao iz žabljega legla, eto i na dvor njihove 'zlatne sloboštine'X! Kršćanske mi sablje, ni uhom ne bih maknuo da se tursko kopito dotakne te gamadi, ni okom ne bih trenuo bio da je GubecX podavio svu tu ciganiju. Da ti puževi bar ostaju u svojoj kolibi, da svoji na svojem miruju. Ali da! Hoće im se moga Medvedgrada, da im leđa budu sigurna od medvjeda; hoće im se Kraljeva broda* da mogu svojom kramarijom u Primorje, i Černomerca i Hudog BitkaX im se hoće - ali polako, varoška gospodo! Za tu vašu široku i visoku volju crno ću vam mjeriti, hudo vas izbiti - groba mi očeva, hoću, ili ne zvao se više Stjepko GregorijanecX.«

Dugo premetale se takve misli u Gregorijančevoj glavi stižući se i ništeći kao valovi brzice rijeke.

Već se nagibalo sunce k Okićkoj gori, a gorskim prodolima šuljala se iz tamne šume tiha večer.

Najednoč ozva se iz hrastove gustine konjsko kopito. Gregorijanec pridigne glavu. Ne prođu dva časa, a na gorskoj cesti pojave se dva vrlo razlika putnika. Odrpano, boso čeljade ogrnuto plaštem od sitka, a pokriveno širokim šeširom od šaša, klipsalo je uzbrdo vodajući na uzdi kljuse na kojem se je njihao odebeo sijed gospodin u crno na popovsku odjeven i pod crnom šubarom - hrvatski kronista i zagrebački kanonik Antun VramecX.

»Vidim li zdravo! Dobar večer, admodum reverende amice!*«, poviknu Gregorijanec skočiv na noge i pohitiv starcu nizbrdo u susret. »Eto rijetke sreće mojemu grešnomu krovu! A šta je tebe, prečasni gospodine i prijatelju, snašlo da se u mrak vereš na kljusetu po gori i tražiš moje medvjeđe gnijezdo? Eno zalazi sunce, već je i rosa pala, a večernja studen udi tvojoj sijedoj glavi. K tomu ima ovuda haramijaX * štono uskočiše od banove vojske, te bi lako mogli poljubiti zlatni krst, ali bi ga i pridržali za svetu uspomenu! -«

Vramec zaustavi konja, a Gregorijanec uze uzdu iz ruku odrpanoga vođe.



»Pax tecum!«X *, pozdravi starac gospodara medvedgradskoga sagnuv se malko. »Dolazim od kanoničke vizite iz remetskoga samostanaX *; htjedoh ti svakako u podne doći, zašto, čut ćeš naskoro. Bijeli fratri dadoše mi ovog Jerka za vođu, te se nisam bojao hajduka, jer ako je Jerko i gluh i nijem, jake su u njega mišice, a bolja drenovača. Ali pravo reče, sinko: zahladilo je, a ja starac nisam ti kršna zdravlja. Zato ne predimo tude puno riječi - već ajdmo pod krov, bit će o čem govoriti.«

Po tim riječima manu Vramec Jerku rukom, koji je dosada stajao kao kamen i motrio čudnim okom Gregorijanca. Na mig kanonikov strese se dva-tri li puta i za tren nestade ga u ljeskovu grmlju. Stjepko potegnu Vramčevu konju uzde te povede prečasni teret uzbrdo do samoga dvora.

Zakratko sjeđahu gospodar i gost za velikim hrastovim stolom u velikoj, potamnoj sobi lijeve kule medvedgradske. Na stolu stajaše debela voštanica, a kraj nje staklen vrč, puncat zlatolika vina. Gucnuv dva-tri puta, cmoknu starac jezikom i kimnu sijedom glavom. Vidjelo se da je za sada zadovoljan.

»A gdje ti je gospa Marta, gdje li tvoji mladi sokolići, Pavle i Niko?«

»Marta pošla je u Mokrice. Vele da je ondje blaže nebo, jer ona boluje na prsima. Niko pođe u pohode svaku mi Mihajlu KonjskomuX. Slutim da se kod gospe svasti nekakvi svatovi snuju. A za Pavla ne bih ti znao kazati kud se u ovaj par tuca, ima više od nedjelje dana te ga ne vidjeh.«

»Zar se i za njega snuju svatovi?«

»Bijesa! - Mari ti on za to kao što ja za fratarsku čorbu. Leti po svijetu, bog si ga znao u koga se taj dječko vrgo. Divljak je, svojeglav, pa ide sve svojim putem.«

»Pusti ga, kume!«, odvrati mireći VramecX. »Mladost ludost. I mi smo takvi bili. Po vremenu se i ognjevit ždrijebac prikroti. Znam ja Pavla u dušu. Nisam li mu kum? Dobra je srca, zdrava mozga. Živ je dakako kao iskra iz kremena, ali bolji i takav negoli svana svetac, a snutra prokletac. Kako dakle vidim, sami smo?«

»Sami!«, odvrati Stjepko.

»Da ti dakle kažem zašto zađoh u tvoje dvore, jer za šalu ne dođoh«, doda Vramec važno.

»Da čujem, admodum reverende amice!«

»Za prvo, dođoh po svojoj volji da se nadišem šumskoga zraka, da se osladim lijepom vedrinom svijeta; jer - inter nos* - moji prečasni kolege u konzistoriju* veliki su mrmljavci, a mene 'piskara i kroničara' osobito poprijeko gledaju, jer da pametnjak neće spisavati bajke.«

»Valjda nekim ljudima pamet u trbuhu stoji«, prikrpa porugljivo Gregorijanec.

»Dođoh i zato da se načas otresem Zagreba, da Zagreba, toga legla jala i jada, brbljavosti i pakosti, gdje se kršteni ljudi grizu ko nijema živina. Nu neka! Pričuvao sam im poseban list u svojoj kronici, kojega jamačno neće djeti za prozor.«



»Vivas admodum reverende!«*, zaskoči mu živo Stjepko riječ, »iz duše mi govoriš!«

»Za drugo«, nastavi kanonik važnijim glasom pridignuv lijevi kažiprst, »za drugo dođoh po drugoj volji. Šalje me prečasni gospodin i brat Niko ŽelničkiX, prepošt* čazmanski.«

»Želnički?«

»Da, on. Ti znaš našega bana i biskupa.«

»I predobro!«, odvrati Gregorijanec ponešto ljutit.

»Đuro Drašković čuje gdje i ne sluša, vidi gdje i ne gleda. Ti si po misli banovoj šugava ovca u stadu svete matere crkve.«

»A on je -«, planu Stjepko.

»Miruj. Bijeli fratri iskitili su te pred njim kao posinka - sit venia verbo* - živoga sotone: da ih robiš, da ih plijeniš, da ne znaš boga ni sveca. I to vele: da gračanske snahe znadu najbolje kako držiš šestu zapovijed i vjeru svojoj zakonitoj drugarici, gospi Marti -«

»Laž! Sve paklena laž!«, provali Gregorijanec zažariv se dovrh glave, da se je lasno posumnjati moglo da ta »laž« pol istine veli.

»Moguće«, odvrati Vramec mirno, lukavo motreći Stjepka ispod oka. »Nu to spada pred tvoga duhovnoga liječnika, a ja tvoj ispovjednik nisam. Svakako vidiš da nisi banu u volji i da baš ne bi pohvalio kapitulara* koji bi na oči svijetu s tobom jednu pogaču lomio. Ja dakako ne hajem za svačiju zlovoljicu, ali prečasni gospodin Niko je plah, k tomu i velik gospodin koji bi htio još većim postati. Mitra* je kanoniku što i mlada djevojka momku. Srce njegovo voli tebi i tvome rodu veoma, ali se boji pred svijetom ti pružati ruku. Zato posla mene ovamo.«

»A u koju svrhu?«

»Slušaj! Čazmanski prepošt primio je pisamce iz Beča, gdje se i o tebi piše.«

»O meni? Iz Beča? A šta se piše?«

»Dobro se baš ne piše, da kažem ne govori, osobito u carevu dvoru.«

»A što su opet na mene smislili?«

»Puno koješta. Pro primo* naslućuju da si šurovao sa Gupcem, štono ga nedavno čudno ovjenčaše na Markovu trgu, da si pod rukom vrkao kmete i male plemiće na gospodu, pače im pomoći dodavao.«X



»Pro primo je to kukavna potvora«, odvrati srdito Gregorijanec, »da, potvora, prečasni gospodine! Gregorijanec mi je ime i pleme. Velikaš sam mogućan i imućan, kmet je smet, a kosturaši i šljivari, ma imali sto grbova od oca našega Adama, nisu mi braća. Bilo je kadšto te me obujmila jarost, kad me u jedan mah pritiskali i stari bijesnik Tahi i kraljevski sud i kukavci Zagrepčani, pa i gospoda i Zrinjski i BakačiX;
bilo je kadšto te rekoh u zlovolji: jari de, Stjepane, kmetske kuje na gospodske vukove. Ali se ubrzo lecnuh i, grba mi moga, u pravi čas odrekoh se 'muške puntarije'*. Ali da i jesam, bi l' griješio bio? Flectere si nequeo superos, Acheronta movebo*. Kad te zaokupe ljudi, i paščad je dobra na pomoći.«

Gregorijanec govoraše sve većom žestinom, srknuv kadšto iz omašne kupe, a kanonik slušaše mirno, motreći ga.



»Pro secundo«*, prihvati starac, »vele da zaštićuješ lutorske* prodikače što ih je pokojni Ivo Ungnad* - omen et nomen* - dobavio u naše kraje na zator prave katoličke vjere. Careva svjetlost ne bi ti toga upisala u veliki grijeh; MaksoX i sam nagiblje krišom na prokletu novotariju, ali to ti upisuju u grijeh Drašković i druga dvorska gospoda, koji nemilice čupaju taj smrdljivi drač iz njive Gospodnje.«

»Ha, ha! Eto čitave ludosti! Da sam lutor ili zaštitnik lutorski? Marim ja za tu pasju lutorštinu, za sve poganske pištole*, homilije i nemilije* kojim su nas nuđali iz Nürnberga* i TübingenaX *, koliko za bradu turskoga proroka. Ako sam i grešnik, tvrd sam katolik. Pitaj ti na primjer gospodu Zrinjsku, tko se krsti po zakonu prevjernika fratra virtemberškoga*, tko li uvlači štampanu kugu iz zemlje Njemačke?«

»Ni ja sam ne vjerujem da udaraš lutorštinom, jer me ne bi vidio pod ovim krovom da je postao spiljom zlotvora. Nu nisam svršio. Pro tertio: Vele u Beču - a to je najveći tvoj grijeh pred njima - da Stjepan Gregorijanec, taj čuveni i viđeni junak, drži sablju u koricama gdje bič božji kraljevinu gazi, da Stjepan Gregorijanec iz zasjede baca klipe pod noge jasnomu nadvojvodi KarluX što ga je carska svjetlost imenovala zapovjednikom kraljevine; da isti Gregorijanec spletkari proti krajiškim generalima, kojino dođoše da nas obrane od turskoga ropstva. To vele o tebi u Beču.«

»To li?«, skoči Stjepko jarostan te se zaleti u gnjevne riječi: »Ne čudim se čavrljanju bečkomu, niti sam glupak da ne izbrojim na prste da me ni naša ni bečka gospoda nisu upisala crvenim pismom u svoj koledar. Nisam puzavac niti se ne umijem klanjati na španjolsku. Već i to im se ne mili; ali ne spletkarim, već mirujem svoj na svojem, pa eto ti klevete. Znam čije je to maslo! Ferko Tahi porodi ove paklene tužbe u svojoj gujskoj duši, ne vidjela raja božjega -«

»Ne blazni!«, zakrči mu Vramec riječ.

»Da, on! Još i sad, gdje mu je bijes digao nečistu dušu, još i sad grize me otrov što ga je za živa na me izrigao bio. Šesta evo teče godina da me je tužio carevoj svjetlosti u Beč, da su me ročili u Požun pred kraljev sudX, a zašto? Jer sam branio pravo svoje punice Uršule, materinstvo svoje žene, gospe Marte Henningove*, jer nisam dao da opaki ljudoder Tahi ne pograbi svega Susjedgrada. Huckao je na mene i kramarsku štenad zagrebačku te digoše snova na mene pru* da je Medvedgrad njihov i sve moje imanje da je njihovo, premda imam na pismu i pod kraljevskim pečatom da je sve to blage pameti kralj Ferdinand* darovao na vječna vremena mojemu pokojnomu gospodinu ocu Ambrozu i po njemu njegovu ostankuX. Da zaboravim kako su naše pleme osramotili, moga oca s podbanstva skinuli, da je od žalosti umro. Tko je tomu kriv? Tahi. A lani, kad mu je već duša na jeziku bila, a vrag u kostima sjedio, nije li moga rođenoga brata Baltazara bockao te bockao, dok taj slabić sebe, mene i sve Gregorijančevo pleme pogrdi bijedeći me u javnom zboru stališa i redova naše kraljevine u Zagrebu, da ga radim prevariti za njegov dio očinstvaX. A zašto? Jer sam htio pol Medvedgrada založiti Krsti Mukuliću da popravim naše gospodarstvo, propalo sa velikoga troška za četovanje na Turke i za pravdanje sa svjetskom i duhovnom gospodom. Sve, sve smisli i skova ona stara zmija da me satre, da me uništi. A ja da se ne ozlovoljim. Strijela mu božja sunula u grob!« -

Od žestoka govora nadimahu mu se prsi, stisnuše šake; jezik mu zape i, savladan jarom, klonu na stolac.

»Ne huli boga!«, progovori Vramec dignuv ruku. »Veliš da si katolik, a ja ti velim - da nisi kršćanin. A šta bjesniš proti mrtvu imenu? Tahi preminu!«

»Naoči samo, admodum reverende amice!«, odvrati Vramcu gorko Stjepko uprijev glavu na ruku, »naoči samo. Njegov zlopaki duh u službi je velike gospode - a navlaš Đure Draškovića, a oni zalijevaju pomno otrovno drvo mojih jada što ga je Tahi zasadio bio. To ti je izvor bečkoga govora.«

»Izađi dakle na vidjelo svijeta; u tebe je volje, snage, duha. Dokaži im jasno da lažu koji na te kleveću; jer se veli: tko šuti, taj muti.«

»Neću. Ne marim što su se na me iskivili, a da i marim, kakova hasna? Laži na poštenjaka: 'Čovjeka je ubio!' A poštenjak operi se te iziđi čist od suda, kleveta će vazda odjeknuti: 'Ubio!'«

»A ne nuka l' te ništa da se latiš rada, a okaniš nerada?«

»Ništa. Sve me nuka da se okanim svijeta. Već moga gospodina oca Ambroza gnjavili su i davili, skinuli s podbanske časti, a davili, kako to prije rekoh, i mene. Je l' vrijedno sabljom udarati na tuđe lavove kad te jedu domaće muhe i komari. Je l' vrijedno na kocku stavljati glavu za ljude koji će ti međutim raznijeti krov? Nije. K tomu i nevolja u kući. Gospa Marta mi gine dnevice kao snijeg o suncu. Mrzna je i ćudljiva; posti i moli, moli i posti. Niko, mezimac majčin i majčina je prilika - mrtvo puhalo - od zapećka nikud van do kecelje. A Pavao - starija mladica Gregorijančeva roda - prevrtljivac, svoje glave, svoje volje, a vrela krvca. Do mjeseca popeo bi se da mu prisloniš ljestve.«

»Vrela krv, veliš«, zakrči mu riječ Vramec, »rođeni sin svojega oca.«

»Varaš se, velečasni. Nije Pavle što sam ja, to jest, što sam bio. Ako sam vrele krvi i tvrde volje, nisam muke trošio uludo. Sve moje silovanje, sve napinjanje ugađalo je jednoj svrsi - slavi i koristi mojega plemena. Imanje naše iznio sam sabljom iz nokata lakomih susjeda, i što skupih ja i pokojni mi gospodin otac, mišljah da će mi čuvati i razmicati sinovi. A na žalost obumire mi staro stablo. Pavle glavinja svijetom gledajući svagda u oblake, vrluda stranputicom, a za ženidbu ni da čuje. Ruši se moja kuća, ruši. Izim toga i jad van kuće.«

»Kako to misli tvoja poglavitost?«, zapita zvjedljivo* kanonik.

»Kako? Poslovi ne teku strujom kojom bih ja broditi htio. Što se po kraljevini našoj radi, nemili mi se. Ta gledaj Draškovića! Mudar je kao knjiga, gladak kao mletačko staklo, sladak kao ciparsko vino koje će ti pamet prevariti. Bršljan je on štono se svačega hvata, svuda propinje, ali nije hrast da stoji o sebe, da zaustavi buru koja je saletjela Hrvatsku. Odviše ugađa dvorskoj gospodi, odviše piše u Beč. Ja - ja mu ne vjerujem, banija nije mu nego stepen da se popne više i više. Nije li lani postao od zagrebačkoga đurskim* biskupom? Čemu to? Pazi li on korist i sloboštine hrvatske i slovinske gospode? Ne vjerujem.X Dok je Frane Frankopan* s njime zajedno banovao, vjerovao sam, jer je knez modruški bio duša kao staklo, a junak bez para. Da, onda bijah i ja krilat zmajić, i gdje god se banska zastava vijala, ne pomoli Turčin dva puta preda mnom glave. Kao arkanđeo đavole iz neba tjerao je Frane Turke iz zemlje, te ne prozvaše ga uludo 'štitom hrvatskim'. I ne bijaše nekim te nekim u volji. Sudiš li da je njegova smrt čist posao? Kad mu od mala čira za uhom otekla glava i on junak zaglavio kukavno u Zagrebu, u postelji. Vele, liječnik da je tomu kriv. Bog zna.X A tko sada zapravo banuje? Drašković? Ne. Nadvojvoda Karlo* i njemački generali. A čemu Karlo, kad nam je ban po zakonu vojskovođa? Čemu svi ti Pappendorfi, Halleki i TeuffenbachiX, kad znadu hrvatska gospoda sama voditi svoje čete? Da nam budu na pomoći i oni i njihova štajerska vojska? Hvala im. Za zidinama, za oklopom, pod gvozdenim loncem ele junaka da se zemlja trese od tih žabara i cifrakaX, nu virne li čalma iza grma, pomozi bože! Turčin ne vidi nego leđa tih mušketira i arkebuzira*, a vi Hrvati gubite glave, dok se oklopnici napale vaših sela i napitaju vašega blaga, dok kus po kus naše banovine ne strpaju pod svoju komandu. Nu evo se zabrbljah. Ukratko, dosadilo mi, razjadilo me, te se odbih od svijeta u svoje gorsko zaklonište; neću da igram u tom kolu.«

»A ti budi naš!«, zaskoči mu veselim licem kanonik riječ, koji je dosada vrebao oštro na svaku riječcu gospodara medvedgradskoga.

»Vaš? Čiji? Tek tebe vidim pred sobom!«, zapita Stjepko podignuv glavu i u čudu motreći kanonika.

»Da, naš«, odvrati Vramec odrješito dignuv se na noge. »Ima više hrvatske i slovinske gospode duhovne i svjetske koja isto naslućuju što i ti, koja ne cijene grijehom s čega te dvorska gospoda bijede. Imanje i vladanje gine stališima i redovima hrvatskim iz ruke, tuđi generali hoće da istisnu velikaše, hoće da nam kraljevinu poseljače, a onamo ne da nam turska bujica da odahnemo. Dogorjelo je do nokata. Kani se bezdjelice. Budi naš.«X



»Ne iskušavaj me, velečasni oče! Ja ću kod kuće da branim svoje, a svatko neka radi što i ja«, odvrati odrješito Gregorijanec.

»Cijenih te mudrijim. Čekaj dok se plamen dohvati susjedove kuće, pa onda gasi svoju! Za korist i slavu svoga plemena radiš? Lijepa râda od nerada. Lijepe slave gdje ti rđa sablja. I nijemo zvijere zavuče se u svoje duplje pa misli: 'Čuvam si kuću!' Ako je brod zabrodio krivom strujom, valja krenut kormilom i tomu se hoće jake volje, a jake volje si ti. Da pokusimo sklonuti carsku svjetlost ne bi li makla štajersku komandu da se ne pojavi drugi Kazianer. Da kušamo sami voditi vojsku, a vojskovođa da nam budeš ti!«

»Pusti me!«, odvrati oklijevajući Gregorijanec.

»Još jedno. Zagrepčani udariše pravdom na tebe da ti otmu Medvedgrad i Kraljev brod. Zamalo pući će sud. Kraljevski suci prevrću, čujem, stara zagrebačka pisma. Bog zna nemaju li Zagrepčani titulum juris?*«

»Nikad!«, zaviknu Gregorijanec skočiv na noge, »moje je pravo jasno kao sunce na nebu!«X



»Sud znade što je pravo. A kod suda kraljevskoga ima dosta naših prijatelja. Budi naš!«, navali Vramec ponudiv Stjepku desnicu.

»Vaš sam!«, odvrati Gregorijanec poslije časka uhvativ starčevu ruku.

»Amen!«, doda kanonik.

Uto je i zanoćilo bilo. Skoro utrnu se i zadnja luč na Medvedgradu. Kanonik snivao je u svojoj ložnici vesele sanke. A Stjepko stajaše dugo do prozora kule, piljeći u to tamno noćno nebo da dočeka svoju sretnicu zvijezdu.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
III.

Od sastanka na Medvedgradu ne bje minula ni godina dana. Vedro osvanu Đurđevo. Polja se osula bujnom strni, drveće i živice bijelile se punim cvijetom. Nebom polijetali gdjegdje rumeni oblaci kao čudne ptice iz neznanih krajeva; lasta sjedeći na strehi previjala glavicu te pozdravljala cvrkućući lanjsku domovinu. Mirno se valjala Sava svojom maticom, zadijevajući se gdjegdje u gusto vrbinje na pjeskovitoj pličini ili pljuskajući o dno ribarskih kukavnih koliba. Ne bijaše tada ni Savskoga mosta ni Savske ceste. Od Siska idući put Zagreba trebalo je preko vode prijeći »Kraljevim brodom« nedaleko od gradskoga sela Trnja. Prijevoz taj držahu tada Gregorijanci; bio je podalje i manji prijevoz po imenu »Grgurićev brod*«, ali je svijet volio prelaziti velikim, jer je Sava od pameti voda varava.

Ujutro Đurđeva dne dokasa do Kraljeva broda zelenko, a na njemu mlad junak. I konj i konjik su od puta sustali bili.

Zelenko je poniknutom glavom prebirao lijeno noge, premda se vidjelo da nije cigansko kljuse, a konjanik je zamišljen pustio da ga konjić nosi po svojoj volji, premda su u njega bile ostruge oštre i velike.

Mladiću jedva bijaše dvadeset godina. Lice blijeđano, plemenito, kosa odugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije žive zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od nebrige i sjete. Naherio bje kapu kunicu na uho, a orlovo pero treptjelo mu je za kapom. Haljinu od plavetna sukna sapinjahu velika srebrna dugmeta, a uske hlače od višnjeve boje savijahu se oko jakih listanaca. Niz široka leđa padaše mu teška, crna kabanica, pod grlom sapeta zlatnom sponom. O boku visila mu je sablja krivošija, a za pojasom od žute mletačke svile stajala mala puška, srebrom okovana. Takav bijaše mladić.

Dokasav do broda stane, osovi se na sedlu pa zaviknu glasovito: »Oj ljudi, otisnite!«

Umah ispadoše dva čovjeka iz kolibe na drugom brijegu pa brže u lađu! Ne prođe da si mogao izmoliti dva Očenaša, i brod se zadje u pijesak pred mladićem.

»Pomoz bog, ljudi!«, doviknu im mladac i propev zelenka skoči kao strijela u brod.

»Da bog pomogne! Vi li ste, vaša milosti?«, odzdravi mlađi brodar uprijev veslom. Nekoliko časaka prođe mukom i eto mladića na zagrebačkom brijegu Save. Tude je malko postojao gladeći zelenku grivu, napokon će brodarima koji se klanjahu do zemlje, ne tražeći začudo ni dinara brodarine.

»A kako vi, ljudi?«

»Hvala na pitanju, vaša milosti!«, odvrati mlađi, krupan ljudina. »Živi se«.

»A ti, starče Mijo?«, okrenu se mladac starijemu, krezubu mutljaku bijele kose i sivih očiju. »Kako ti mreža?«

»He, he«, odvrati starkan glupo smiješeći se, »soma ni za svetak, a bjelice jedva za petak. Sava je bila, da oprostite mladi gospodine, do sada mutna i jaka. U Kranjskoj je negdje kiša išla na rukave pa se riba odbila.«

»Kako na gradu? Šta radi gospodin otac, šta li gospođa majka?«

»Ne ima na gradu nikoga. Gospodin stari od nedjelje prešao preko gore u goste, a milostiva gospoja jošte sjedi u Kranjskoj«, odvrati mlađi brodar.

U ovoj par zatutnji zrakom gromoran, lagahan zvon. Od Zagreba razlijegalo se veliko zvono Svetoga Kralja.

Sva trojica krenuše glavom put Zagreba.

»Šta je to?«, zapita u čudu mladac. »Svetkuje li se danas kakav svetak?«

»Čudna nekakva svetkovina!«, prihvati luckasti starac. »Pokopčeva Jana iz Trnja mi je za to govorila, a njoj opet sestrić joj, špan* kod gospodina prepošta. Nekakvoga turskoga popa pale na Kaptolu. Samo mi je čudo da mu za pogansku dušu zvone velikim zvonom - ako nije možebit turski kanonik!«, doda starac.

»Bit će tako! Zbogom ljudi!«, nasmiješi se mladić, bocnu zelenka i pojuri prema Zagrebu prije nego se brodari na pozdravu zahvališe.

Mlađi od njih zađe u kuću, stariji blejio je za mladićem podugo, ali napokon otklima i on u kolibu sve glavurdajući, sve razmišljajući o turskom kanoniku.

Kao munja proleti mladić kraj vrtova Petrinjske ceste, doleti do »Harmice*«, a odavle Kaptolskim vratima na Kaptolski trg. Ali tu je i bilo šta vidjeti. Svijeta kao graha, od biskupskih tornjeva sve do fratara.

Mravom je tu vrvjelo i staro i mlado, i žensko i muško, i gospodsko i kmetsko, na konjima i pješke, sve vičući, mašući, preklapajući i gurkajući se. Tu se je zibao na konju nakazni, grbavi suban Gašo AlapićX, a uz njega podban Ivan Forčić, prabilježnik Mirko Peteo i mnogo hrvatske i slovinske gospode sve na konjima, sve pod kalpacima*, a među njima kao bijela vrana pod širokim šeširom sa crnožutim perom njemački general Herbert AuerspergX - zvjedljivo obraćajući oči prema gvozdenim vratima lijeve kule biskupskoga grada. I varoška gospoda bjehu došla, navlastito se je širio među građanima plemenitoga grada Ivan BlažekovićX, krupna ljudesina, po zanatu kovač, a po časti gradski sudac, te su drugi purgari* slušali vrlo pobožno njegove velevažne riječi kojih je pratio neobičnim mahanjem ruku, sve kažući na kuću što je stajala kraj biskupskoga dvora, gdje je negdje stajala župna crkva Sv. Marka, a sada stoji »biskupsko sjemenište«.

Podalje od dvora pod lipom kraj Kaptolske vijećnice zabavljala se hrpa ljudi vrlo živahno.

»Da! Tako je, velim vam«, stade perorirati* čovuljak stojeći na praznoj bačvi. »Vjerujte meni! Ja se u te posle razumijem, jer nisam samo vas zagrebačke kramare brijao. Pismen sam čovjek, pa sam služio pod zastavom bana Petra Bakača. Na, gled'te brazgotinu! - Kod Ivanić-grada -«

»Čuli smo, čuli!«, zaskoči mu riječ omašni Blaž Štakor, glavar ceha tesarskoga.

»Govorite, govorite, kume Grga«, prihvati suha pekarka TihodićkaX iz Popovske ulice, »slušala bih vas po cijeli božji dan gladna i žedna.«



»Ergo«, nastavi Grga Čokolin, »taj nekršteni Antikrst, koji je eno u onom dvoru stanovao, stavio je sveto evanđelje pod noge, dao si je obrijati grešnu glavu - jer si pogani i glavu briju, ja to znam - i postao Turčin.«

»Čuvaj nas bog svega zla!«, uzdahnu debela mesarica BarinkinkaX sa zorolikim nosom, »da mojemu Mati uđe u pamet obrijati si glavu, iskopala bih mu oči.«

»Vidiš, vidiš!« doda hladnokrvno, klimajući glavom, škiljavi bubnjar Đurica Garuc ili »biskupska palica«.

»Ljudi vele«, prihvati Čokolin, »da je Franjo Filipović -«

Na ovo ime prekrstiše se sve babe.

»Da je Franjo Filipović«, opet brijač, »kao kanonik i kapetan sa kaptolskom vojskom imao uloviti Turke kod Ivanića.«

»Čuli smo, čuli«, upade Štakor.X



»Vidiš, vidiš!«, zijevnu bubnjar.

»Uloviti Turke kao u stupici miše. Ali da! Teške ga brige! Nisu oni išli na njegovu, već on na njihovu slaninu. Kaptolsku vojsku isjeckali na kobasice, a finoga reverendissimusa* k sebi na konja pak ravno k turskomu caru. Car mu je dao sto centi suha zlata, dvjesta rali zemlje, zidanu kuću i zavrtnicu i trista žena, jer Turčinu nije jedna dosta.«X



»A nama i jedna suviše«, doda hladnokrvno Štakor.

»Pomozi nam sveta Gospa Remetska!«, prekrsti se suha Tihodićka.

»Kad bi moj stari imao takav turski apetit, kuhačom bi ga pameti naučila«, doda debela mesarica.

»Vidiš, vidiš«, zaklima bubnjar.

»I zatajio Boga i sve svece i postao Turčin«, reče Čokolin. »A danas će ga suditi, jer da znate, taj poganin postao je i oficir, i kod Siska i Križevaca dao je sto naših nabiti na kolac. Danas će ga suditi - toga lopova. Samo da ga imaju. Ali se vrag ne da. Da su mene poslali do Siska« - tu se iznenada zaustavi brijačev brbljavi jezik. Oko mu se bilo zadjelo na blijedom mladiću što je sjedio mirno na konju zelenku.

»Gle, gle!«, nastavi brijač, »eto čuda! I mladi gospodin Pavao Gregorijanec dojezdio je na zelenku da se naužije te komedije. U koga bijesa pilji očima? Aj, aj! Vidite li, u Krupićevu Doru. I ta gizdavica je došla sa starom vješticom Magdom. Kako se je cura našušurila, ali ide vrijeme, bit će je još za dinar! Da, bit će -«

»Zbilja, hoćete l' mene za debeloga svata, kume Grgo?«, zapita kroz smijeh Štakor.

Brijačić pocrveni kao rak i spremao se kovaču svojski odrezati, ali na žalost ostade sam na bačvi, jer svjetina krenu prema drugoj strani.

Od Kaptolskih vrata zaštropotali teški koraci. Filipovićevu dvoru primicala se četa jakih momaka pod gvozdenim kapama, crnožutih rukava, a na ramenu im teške gvozdene glunte*. Bijaše to kumpanija carskih njemačkih mušketira, a vodio ih je kapetan Blaž PernhartX.

Došav do dvora razmače četa svjetinu i prostor pred kućom ostade prazan. Ali za jedan čas podiže se sred te čistine lomača, podalje drvena prodikaonica.

Treći put zazvoni veliko zvono Sv. Kralja muklim, turobnim glasom. Svjetina zamukne mukom. U tinji čas otvoriše se gvozdena vrata biskupske kule, a iz njih se izvali čudan provod. Naprijed četiri kaptolska trubača u plavetnim dolamama, a za njima bijeli remetski fratri sv. Pavla, redovnici sv. Franje i sv. Dominika, zatim časni kaptol zagrebački i čazmanski noseći pred sobom raspelo zagrnuto crnom koprenom, držeći rukama prelomljene voštanice. A najzad u crnoj halji i pod bijelom srebrnom mitrom, duge crne brade, malešna stasa iziđe knez Đuro Drašković, biskup zagrebački i ban hrvatski.

Poniknutom glavom, laganim korakom micao se provod oko Kaptolskoga trga, pjevajući gromornim glasom »Miserere!*«

Napokon stade povorka pred dvorom kanonika izdajice. Tri puta zaoriše glasne trublje. I pope se na propovjedaonu prečasni gospodin Blaž Šiprak, kanonik stolne crkve zagrebačke, te stade čitati za mrtve tišine veliko pismo ovako:

»Mi, Đurađ Drašković knez trakošćanski*, po božjoj i apostolske stolice milosti biskup crkve đurske* i zagrebačke, komornik* Nj. ces. i kr. svjetlosti Maksimilijana II*, cesara rimskoga, kralja ugarskoga, češkoga itd., kao i ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije svim vjernim, kojih se dostoji i pred čije lice taj naš otvoreni list priđe, pozdrav i blagoslov. Prva je naša pastirska briga da duše, vjerne našoj svetoj katoličkoj vjeri, branimo oda zla vječnoga, da šugave ovce izlučimo iz čistoga stada, da korov iščupamo između plodne pšenice. I stoga nam se očinsko srce kruto ražalilo kadno razumismo da se je Bogu nemili i vragu mili Franjo Filipović, prije kanonik zagrebački i zatočnik svete matere crkve, bivši zarobljen kod Ivanić-grada od nevjernih Turaka, pogaziv zakon božji i ljudski, zatajiv Boga trojedinoga i božja svetotajstva, izdav svetu crkvu koja ga je posvetila i materinsku zemlju koja ga je na svijet rodila, odmetnuo od svete vjere naše i podao se pod jaram vječnoga prokletstva primiv nevjeru tursku i nadjenuv si pogano ime Mehmed, te zlotvornom rukom vodi nevjerne čete u ove kraljevine i paklenom himbom uništava rod svoj i domovinu svoju. Slijedeći mi stoga pravdu vječnu, koja dobra nagrađuje a grešnika kara, slijedeći svete kanone, rečenoga Franju Filipovića apostolskom svojom vlasti gonimo iz krila svete matere crkve, iz općine ovih kraljevina, ter skidamo s njega sveti red; i da je proklet i on i njegovo pleme; proklet onaj koji ga hrani i brani; prokleto mu ime i sjeme, hranio ga jad i glad, pratila ga tuga i kuga; voda ga utopila, zemlja ga proždrla, grob mu izbacio kosti, a vjetar mu raznio pepeo. I kao što se prokleta duša pali u paklu sa Judom Iškariotom, tako neka sažge i satre krvnik njegovo imanje i stanje, i kao što se njegova nevjerna duša otkinula od vinograda gospodnjega, tako sharaj pravedni gnjev sve njegove vinograde, njive i polja. Proklet bio navijeke.«

Od užasa protrnu svjetina. Grozna pjesan »Miserere*« zaori snova, a s visine crkve Svetoga Kralja zajeca malo zvonce kao zdvojno naricanje proklete duše.

Na uzvišeno mjesto stade biskup da blagoslovi puk. U tren klekoše svi.

I opet zatrubiše trublje. Kad ali izađe iz množine zagrebački krvnik sa četiri momka. Potpiriše lomaču.

Dršćući gledaše Dora taj strašni prizor, a Magda stojeći kraj nje šaptala je zaklonjenih očiju litaniju. Ali Pavao Gregorijanec nagnuv se na vrat svoga zelenka nije vidio ni biskupa ni krvnika, nije čuo ni zvona ni mrtvačkoga psalma. Sva mu se duša skupila u očima, a oči nikud od zlatarove Dore.

Sad razvali krvnik sjekirom Filipovićeva vrata. Pohiti u kuću, a momci mu stadoše kuću mazati crnim vapnom. Plaho je čekala svjetina šta li će biti.

Otvori se prozor prvoga sprata. Eto krvnika gdje pokazuje svijetu sliku izdajice.

»Evo vam Jude Iškariota!«, zakriješti krvnik probodnuv nožem na slici srce Filipovićevo.

»Razderi ga, sažgi izdajicu«, zaurla bijesna svjetina dižući ruke kao da se hoće dohvatiti prokletoga kipa.

I podignu krvnik sliku uvis i tresnu njome u lomaču štono je buktila pod prozorom, da je tisuću varnica kresnulo u zrak.

»Proklet bio izdajica!«, zaruknu mahnito ljudstvo. Kao bujica srnuo narod prema Filipovićevoj kući, psujući, kunući, urljajući, vrišteći kao što hijena kad se zaleti na plijen. Badava odbijali carski mušketiri bijesnu navalu svojim gluntama. Za hip klonuše od juriša; puk ih otplahnu kao što divlja rijeka uvelu granu.

Narod provali u dvor, razvali, satre, uništi sve do trunka što mu dopade šaka. Razmrvi prozore i vrata, i hržući i hahačući bijesno pobaca iz prozora na lomaču sve što je nekad Filipovićevo bilo.

A po trgu okolo lomače cika i vika. Bijesom omamljeni narod skakao je gurkajući se i vičući. I odrpani njemak Jerko obraćao se kao bjesomučan na jednoj nozi vrteći na drenovači kanoničku kapu.

Sve je vrilo, kipjelo, ključalo - kao da je navalio sudnji dan.

Čuj! Zavrisnulo. Svjetina grne u klupko. »U kraj! Pogibosmo!« Od lomače kresnuo ogarak, pao na Alapićeva konja. Alapić o tle. Prope se konj, griva mu gori. Kao da ga je vrag poklopio, srta u vrtlog plahoga puka. A za njim drugi konji prkoseći uzdi. Rasklanja se puk. Puče trgom čistina. Po njoj juri čopor paklenih atova, a pred njima vranac s plamtećom grivom. Pred čoporom bježi djevojka mlada i lijepa. Klonu k zemlji. Sad će je zastići paklena hajka, sad će je zgaziti.

»Jao!«, razlijegalo se je pukom, »propala je sirota!«

Ali kao strijela doleti s jedne strane mladi junak na zelenku, sagnu se k djevojci, uhvati je za pas i dignuv je na sedlo odjuri prema Kaptolskim vratima.

»Živio, junače!«, klicaše svjetina za njim, ali ga je nestalo bilo. Hajka primiri se, provod raziđe se, a i svijet pođe svojoj kući. Putem govorili su ljudi da su konji zgazili nekoga njemaka kojino htjede priskočiti u pomoć djevojci. Reklo se da je ostao mrtav na mjestu.

Na Kaptolskom trgu dogorjevala lomača i dvor Filipovićev pust, omrljan crnilom zjao je kao čudna neman - strašna opomena svim izdajicama krsta i roda svoga, a crna uspomena izdajstva i pravedne osvete spominje se još i danas riječju »crna škola«X.

Pavao dođe sa spašenicom svojom do vrela Manduševca* na »Harmici«X. Ustavi konja ne znajući kamo s djevojkom. Nije joj znao ni za kuću ni za ime. Bez svijesti, blijeda ležaše mladica u njegovu naručju. Jedva je disala, tek grčevito treptanje vjeđa odavalo je da ima u djevojci jošte života.

»Raja mi, lijepa je - živa prilika usnulog anđela«, šapnu mladić motreći jadnu krasnicu. »Ali čija je, čije li kuće?«

Uto prolazilo nekoliko građana brbljući o današnjem sudu.

»Ej, poštovani meštre!«, dozove Pavao jednoga od njih, »bi l' mi znali kazati čija je ova nesretna mladica?«

»Kako ne bi. To vam je Dora Krupićeva, milostivi gospodine!«, odvrati građanin.

»Kći staroga zlatara kod Kamenih vrata, vaša milosti!«, doda drugi.

Već htjedoše poštovani meštri udariti u hvalu mladoga neznanoga junaka, ali im Pavao kratko odreže: »Hvala i zbogom!«, te zagrabi sa svojim lijepim teretom put Kamenih vrata. Za vratima u Kamenoj ulici lebdio je pred niskom zidanom kućom sred vrta velik prsten od mjedi. Pavao stade.

»Oj, gdje je gospodar Krupić?«, zovnu mladić.

Na vrata ispade starac. Problijedi. Čekić mu pade iz ruku.

»Za ime božje! Dorka! Šta je!«, kriknu od straha meštar.

»Mirujte, meštre! Donijeh vam kćerku! Moglo je zla biti, ali je hvala bogu dobro. Snebila se. Tarite joj slijepe oči octom.«

Na ove riječi spusti Pavao kćerku nježno u očevo naručje. Mladica uzdahnu, rasklopi oči, pogled joj zape na Pavlu; - i opet zaklopi oči.

»Ali mil-«, započe u čudu starac držeći kćer.

»Zbogom, meštre!«, oprosti se mladić i odleti bez traga.

Iziđe iz Novih vrata i krenu put gore. Kod mlinova gdje se zakreće k Sv. MihaljuX * zastigne na šumskoj cesti četiri čovjeka. Nosahu na granama sumrtva ranjenika.

»Kamo ljudi?«

»U Remete!«, odvrati jedan, »nosimo Jerka njemaka. Jutros na Kaptolu htio je ispod konja izbaviti djevojku.«

»Pa se je lud sam spravio pod kopito«, doda drugi, »nemilo ga je uhvatilo, jedva će preboljeti; sva mu je glava krvava. Ne bilo mu se miješati.«

»Ponesite ga samo brže u Remete«, prihvati Pavao, »i zakaž'te od mene, Pavla Gregorijanca, lijep pozdrav gospodinu opatu. Pa da se vida Jerko što bolje znadu. Njihova briga, moj dug!«

I hrlo udari u goru. Poniknuo glavu. Mislio i mislio, a svaka misao bijaše mu - Dora.

Bilo je u noć za Đurđevim danom. U malešnoj komori ležaše Dora mirna i tiha. Kadšto bi krenula glavom, kadšto premetnula ruke. Kraj nje čučila je zaplakanih očiju Magda piljeći u malu uljenicu i moleći.

Časomice svrnu okom na Doru i pogladi joj raspletenu kosu. I starica stade koriti se sama.

»A gdje mi je luda glava bila. Bilo li kuma slušati i Doru među toliko svijeta povesti? Joj, kad ju je tišina otkinula od mene - moju dragicu, kad je pala pred konja«, tu stisnu starica oči - »kao da mi srce bilo pod kopitom. Ne, toga straha ne bih više pretrpjela ni za banove dvore. Ali hvala bogu da je i tako, te je Bogorodica poslala svoga anđela, jer smrtan čovjek to nije. Samo dok se Dora pridigne! Zagovorila sam je remetskoj majci božjoj. Pa ćemo ja i ona na zagovor. Samo dok se pridigne.«

»Kumo! Draga kumo!«, progovori slabim glasom Dora.

»Šta je, dušo?«

»Vode, kumo!«

»A kako ti je, dušo?« zapita stara primaknuv kupu k Dorinim usnama.

»Ne znam ni sama, kumo! Zlo i dobro mi je! Obujmilo me. Nešto mi grlo steže, a taknem li se čega, stine mi krv. Glava mi gori - nâ popipaj - gori kan živi oganj - a srce hoće da mi skoči iz njedara. Ali kad zaklopim oči, ah kumo draga, voljko mi je i milo kao da me ziblju anđeli božji, mirno mi protječe žilama topla krvca - mirno, lako lagacko kuca srce, a kroz drijem smiješi mi se lice -«

Teško zajeca blijeda mladica, živo oklopi ruke oko Magdine šije i sasu rijeku vrelih suza na staričine grudi.

»Bog mi pomozi, kumo. Poludjet ću.«

Starica onijemila. Debele joj suze kapale niz lica. Pogladi Doru drhtavicom rukom, poljubi je u čelo.

»Umiri se, dijete, vrućica je.« Da, vrućica koju svaki nas tek jednom za svoga vijeka oćuti - ljubav.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
IV.X



Stari kraljevski grad Zagreb, ili kako mu veljahu sami građani: »Slobodni, plemeniti varoš zagrebački na grčkih goricah« - bijaše u šesnaestom vijeku lica posve drukčijega negoli za potlašnjih vjekova. Zagreb bijaše tvrđava, pače u Zagrebu - kakva ga danas brojimo - bilo je više tvrđava. Pod kraljevski grad išla je sva zemlja među Savom i potocima Črnomercem i MedvednicomX, a sred toga zemljišta plodna i široka uspinjala se predstraža gore zagrebačke, brdo po imenu Grič. Na tom brdu stajaše ovjenčan jakim zidinama - stari Zagreb, iliti »gornji varoš«, pravo obitalište gričkih građana. Podno Griča, tj. u potlašnjem donjem gradu skoro i nije bilo kuća - već sve polje, vrt i šikara. Jedino oko župne crkve Sv. Margarete stajala naseobina IlicaX, seoce od nekoliko kukavnih drvenjara. I potlašnji trg tridesetnički ili »Harmica«, gdje su običavali paliti vještice, nije bio nego močvarna ledina, samo kod vrela Manduševca* bijelilo se nekoliko zidanih kuća poznatih u staro doba pod imenom »Njemška ves«.

Sam grad pako bio je zidan u trokutX. Južni mu zid, tj. prema Ilici, išao je od istočne kule brda kraj staroga kraljevskoga dvora ili potlašnje jezovitske školeX i kraj samostana dominikanskogaX sve do kraja zapadnoga, gdje se i opet uspinjala kula; odavle se spuštao zid nizbrdo do Mesničke ulice*, gdjeno stajahu Mesnička vrataX, branjena od tvrda strelišta i dva gvozdena topa. U pol južnoga zida virio je u svijet visoki pazitoranj, a u njem tanko zvonce »Habernik*«, koje je dojavljalo gradskim vratarima kad treba otvoriti, kadli zatvoriti vrata, ili bi u čas pogibelji pozvalo zagrebačke građane pad oružje.X Kraj tornja dolazilo se iz grada na zid kroz vratašca, po imenu »Dverce«X *, do kojih stajahu dvije male oble kule. Tu bijaše gradska puškarnica, tj. tu su građani čuvali »velike štuke, mužare, brkate gvozdene puške« i arkebuzeX. Sve brdo pod južnim zidom bilo je osuto vinovom lozom, samo od Dveraca spuštala se strma stazica do dna brda. Od Mesničkih vrata dizao se zid do tvrđavice ili braništa Sv. BlažaX *, a odavle duž Visoke ulice sve do »Novih«, poslije Opatičkih vrataX. I na toj strani branjaše grad visok toranj i drveno branište po imenu »Arčel«. Tu bijaše gradska »praharnica«, tj. kuća za streljivo. Odavle je išao zid duž Biskupske, poslije Opatičke uliceX sve do tornja kraj Kamenih vrataX, a od vrata sve do jezovitske kule. Sve brdo od zapadne strane zida do Medvednice bijaše pusto, obrašteno šikarom, samo se vijugao nevaljao put od Harmice do Kamenih vrata štono ga praunuci starih Gričana okrstiše »Dugom ulicom*«. Nu i taj maleni kameni okvir ne bijaše puncat kuća, već su građani tu imali i svoje vrtove. Iz hrpe drvenih koliba provirivala je samo gdjegdje crkva ili kameno zdanje, a zidana kuća u građanina, ma i sićušna, bijaše očit znamen bogatstva. Kako i ne bi kad je sâm gradski župnik stanovao u drvenu dvoru. Takav bijaše stari kraljevski grad. Sve drugo nije išlo pod račun zagrebački. Stanovnici »Opatove ulice« u tvrđi kaptolskoj kao i žitelji Nove Vesi* bijahu slobodnjaci kaptola zagrebačkoga, imajući svoje vlastite glavare i sloboštine, kućanima pako Laške* ulice pod tvrdim biskupskim gradom sudio je sudac u ime biskupovo.

Žezlo varoškoga suca sizalo je samo do Krvavoga mosta, pa pođe li komu zlotvoru za rukom preskočiti potok, bilo je modrim varoškim pandurima vratiti se praznih ruku da ne odnesu modra leđa od kaptolskih slobodnjaka, koji su voljeli pustiti lupeža u bijeg negoli varošku stražu na svoje zemljište, jer to bijaše njihova »pravica«.X



Ali među svojim »zidom i ogradom«X bijahu zagrebački »purgari*« u svem svoji - a njihova općina gotova samovlast.

Zlatna bula* Bele IV* bila im je Sveto pismo gradske slobode, stanac kamen njihova pravaX. Sto i sto puta kroz vjekove istakli bi je pod nos nemalim ponosom bahatim velikašima i lakomim crkovnjacima. Sam je sebi Zagrepčanin birao suca i druge glavare. Zaludu ga je ročio pred svoju stolicu župan, zaludu i ban. Komu je stajao dom na brdu Griču, komu je ime bio upisao zagrebački notar* u veliku građansku knjigu, taj nije stao van pred žezlo varoškoga suca ili pred pravdu same kraljevske svjetlosti, jer je Zagrepčanin bio kraljevski čovjek. Daće davao je malo, sam je sebi krojio zakon, sam mjerio mjeru i vaga.X Trgovcu strancu bilo je plaćati na zagrebačkom trgu debelu »postavu« - tako zvaše se gradska daćaX - a Zagrepčanin prolazio je svojom robom slobodan po cijeloj kraljeviniX, a nije trebalo nego pokazati pečat sa tri tornjaX i duboko poklonili bi se svi mitničari. Zagrepčanin nije poznavao popa van župnika Sv. Marka i njegova kapelana, a tomu župniku bilo je oštro zabranjeno plaćati biskupu »cathedraticum«X ili crkvenu daćuX. Kaptolski pop nije smio pod živu glavu prekročiti gradske međe u svečanom ruhu i jednom malda ne svrgoše građani suca, što je dao da pjevaju biskupski klerici u crkvi Sv. Marka. Građani »plemenitoga varoša«, premda ponositi i glaviti, ne bijahu bogzna kakvi mudrijaši i cifraši, već priprosti krojači, čizmari, kovači, mesari i više toga - sve zdrava i prava cehovska korenika. Pismene ljude među njima mogao si lako izbrojiti na prste, i često se desilo da sâm varoški sudac - budući bravar ili kovač - nije umio potpisati čestitoga imena. Na sreću se za onda manje pisalo, a kad je trebalo pisma, umio je varoški notar cifrati na debeloj žutoj hartiji ogromne protestacije* proti svoj mogućoj gospodi, pače proti samomu kralju.

Tužba i jadikovanja naslušala se kraljevska svjetlost od plemenitih građana do sita, da su bokci i kukavci, da su spali na zadnje grane, i više te litanije. Ali pravo reći nisu bili golotinja i sirotinja, pače prava gospoština. Sve te pjesme jadikovice šibale su ono staro: »Kucaj i otvorit će ti se!«, pa što više, to bolje.

Gradsko zemljište bijaše veliko, plodno, što vinom, što sijenom, što šumom, a i van gradskoga zemljišta spadahu Gračani, Zapruđe*, Hrašće i Petrovina pod zagrebačko vladanje. Obilja dosta, građana malo, a troška reć bi nikakva.

Nisu dakako svi varoški miši jednako glodali tu omašnu slaninu, jer su - nota bene* - varoška gospoda račun pravila, a gradska nam kronika ne spominje da je koji senator, kraj godišnje plaće od dvadeset talira i dva para općinskih čizamaX, pogibao od gladi ili bos hodio po gradu. Nu gradska gospoda, valja reći, bijahu ljudi veoma točni. Gradski bi sudac točno zabilježio koliko da je potrošio govedine, kruha i vina, kad je koga kanonika izaslanika ili drugoga gospodina počastio bio na gradski trošakX. Tih je večera kroz godinu znalo biti i previše; na sreću po općinsku kesu, nije valjana gozba stajala za onda više od šezdeset dinara. Isto tako je sudac na dlaku zapisao što da je stajala nova peć za stan gospodina banaX ili kozlić što su ga Zagrepčani običavali prikazati velikoj gospodi u znak počitanjaX; i to je zapisano do kaplje, koliko su polića vina dobili časni oci Dominikanci iz varoške pivnice kad su pratili bili na malo Tijelovo gradsku procesijuX. Ponajgrdniju ranu zadavali varoškoj kesi poslanici koji su išli na hrvatski ili požunski saborX. Koliko se u to ime potrošilo općinskoga žitka, sijena i vina! Rad kraćega računa dala su se dakako varoška gospoda sama birati u sabor, i dobri Zagrepčani tješili se bar utoliko da nisu strancu punili džepove.

Nu bilo kako mu drago, kukalo se na zlo vrijeme i koliko - živjelo se, i ljudski se živjelo u Zagrebu. Mala ta naseobina rasla je i raširila se do ugledna grada, pa kad su banovi podigli bili svoje dvorove na brdu Griču, kad su hrvatska gospoda prenijela bila svoje državne zborove u ZagrebX, razmahnu grad mlada krila i natkrili ubrzo sve hrvatske gradove glasom, snagom i cvijetom. Štaviše! Dok je tuđinska sila satirala druge hrvatske varoši i sela, ostade glava kraljevine tvrda i cijela, i nikad nije nad Zagrebom lepršala zastava - van zastava hrvatska.

Ali taj cvijet i ugled rodio je po Zagrepčane mržnjom i jalom. Silovita vlastela, duhovni mogućnici prijekim okom gledahu kolikom snagom buji građanstvo, nazrijevajući u tim tvrdim općinama maticu one slobodne vojske pred kojom su se kasnijih vjekova pokloniti morale uznosite gospodske kule. - Nada svim pako bijaše im mrzak Zagreb, duša tih općina. Stari Gričani, ljudi kremenjaci, nisu gledali pred gospodom u zemlju - već upravo u gospodski brk. Stoga bude boja bez broja. Velikaši su i sami i po svojim ljudima grizli i štipali građane gdje god im se pridesila zgoda, pače obilazili okolo carskoga dvora »farbajući« Zagrepčane kanda su živ izrod pakla.X

Najljući krvnici gradu bijahu najbliži susjedi: biskup i kaptol. Ni knjiga ne bi ispričala nemile te sile. Bilo, te građani i biskup nazvali jedno drugom gromovito »dobro jutro« iz gvozdenih lumbardaX. Bilo, te je zagrebački biskup dao u gradskom kupalištu na potoku pohvatati i na mrtvo ime isprebijati varoškoga suca i bilježnikaX. Slavni inače biskup i ban Berislavić* plijenio je iz zasjede zagrebačke trgovce, da mu je sam kralj pisao da naliči više razbojniku nego biskupuX. Časni kaptol pako znao je po više puta prokleti cijeli grad, pa da neće kroz tri vijeka rediti zagrebačkoga sina za popaX, a vrlo često se zbilo da su Kaptolci u pol bijela dana na kraljevskom sajmu oteli gradskim kmetovima cijeli čopor volova. Stoga bi često okvasila krv prazno zemljište među gradskim i kaptolskim zidom, te su njemački arkebuziri i španjolski draguni* imali vraškoga posla da rastave susjede bijesnike. Ukratko - živjelo se susjedski, ali se i razbijalo susjedski.

A kako biskup i kaptol, tako i druga gospoda velikaši i njihovi ljudi. Kastelani* medvedgradski bijahu od starine na glasu bezbožni zlotvori i vragovi grada Zagreba, a i sad bi saletjeli kadšto varoške kmete i snahe gračanske kao vuk janjad. Gospoda Henningovci, vladari susjedgradski, znali bi svući do gola zagrebačke trgovce što su išli na optujski sajamX. Zrinovići su zasipali Zagrepčanima zlatne i srebrne rude u Zagrebačkoj gori i popalili klijeti u BukovcuX. Vukovinska gospoda Alapići dočekala jednom kod Sv. Klare u zasjedi varošku gospodu upravo hajdučki, te kad su došli sudac i vijećnici na čamcu ribe loviti, obasuše ih Alapići gorućom smolom i, izraniv suca na smrt, oteše građanima i lovinu i čamce proti svakoj praviciX. Za imanja Hrašća i PetrovinuX pako morali su se Zagrepčani otimati od vremena Šišmana Luksemburškoga sve do drugoga Rudolfa* Habsburgovca sa svom vlastelom kraljevine Slavonije.

Pravde je stoga i suviše bilo. Ali koja hasna. Nebo visoko, a kralj daleko, sablja i buzdovan u ono doba i sud i zakon.

Trebalo je dakle i starim Gričanima kadšto zaigrati šakački, izbiti klin klinom. Premda priprosti, bijahu za sebe dosta mudri te gledahu na sve ruke kako da se ograde proti zlu. Prije svega bi pazili da im bude grad jak i tvrd, zatim su se hitro koristili međusobnom krvarijom plemstva prianjajući uz neprijatelje svojih krvnika, a najzad su radili svom silom dobaviti se onih važnih mjesta blizu Zagreba s kojih je njihova tvrđava mogla postati tvrđom.

Jake kamene zidine, visoke kule, duboke jame i gvozdene velike puške oko Zagreba ne bijahu toliko štit od turskoga straha koliko od velikaškoga nasilja, a iza toga zakloništa ošinula bi kadšto varoška čeljad nametne goste do krvi. Nu u vijeku šesnaestom dopade grička tvrđa ljutih udaraca. Biskup Šime Erdödi* i zapoljevci* bjehu zagrebačke zidine prodrmali krupnim zrnom, jer su se Zagrepčani po arciđakonu Petru Kiepachu poklonili bili cesaru FerdinanduX, pače i primili u goste generala Don Pedra Lazu de Castilla i njegove španjolske regimente. Stoga su i gradske kule stajale nahero, a i zidine su gdjegdje zinule bile. Da se vjerni Gričani nekako ponačine i svoje zidove i kule što bolje pokrpaju, pokloni im kraljeva milost sav prihod zagrebačke tridesetnice. Gradska su gospoda taj prihod vrlo točno pobirala, nu ne čini se da su zidine krpala valjano. Barem je kralj Makso II još godine 1573. pisao Vidu Halleku, generalu slovinske krajine upravo hrvatski, da je razumio »da to misto Zagreb u slovinskom ursagu* i ona tvrđa zlo spravna i poimeni dvi turnji i zid vas gol i nepokriven i na vnogih mistih ni štige na zidu nije, da bi se moglo na zid brzo šetovati i u vrimenu neprijatelju naprvo stati i braniti se. I skroz one burgare da potlam pokojnoga Lenkovića smrti nikakova računa ni dodano.« Zato im poručuje kralj po generalu »da on na nje nimalo srca ne nosi« i da ima rečeni Hallek »rečenim burgarom pod vernost i srditost kraljevu reći da one zaprošene račune dodaju, jesu li one pineze verno potrošili i u napridak da bi gradu zid postavili.«X



Ne zna se pravo da li je kraljeva srditost u prvi mah prinukala varošku gospodu da prave čist račun i da poprave zidove i tornje, samo se čita da je varoški sudac više puta Halleku u Varaždin poslao po deset polića vina. Ali napokon im je dogorjelo do nokata, spopade ih strah od Gupčeve vojske, pa se je tesalo, zidalo, krpalo na sve ruke, dakako po strategičnom razboru varoške gospode. Jer Gupčevu »mužadiju« pomagao je krišom gospodar medvedgradski Stjepko Gregorijanec, ljuti protivnik Zagrepčana, s pizme proti Franji Tahu susjedgradskom, prijatelju građana gričkih. Odatle i njihova bojazan, odatle i utvrđivanje navrat-nanos da seljački kralj ne spali Zagreba.

I sa mogućim Tahom, negda podbanom, i sa gričkim građanima razvadi se Gregorijanec ama na nož zbog velike parbe. I Tahi i Henningovi držahu Susjedgrad napol, nu lakomi nečovjek Tahi, budući podban, radio je istisnuti Henningovce i malda mu nije nedjelo uspjelo, ali uto oženi junak i bogataš Stjepko Gregorijanec Martu Henningovu, i bijesnik Tahi morade se odreći pohlepnoga nauma. Od onoga dana bješnjaše krvnik susjedgradski proti silnoj obitelji Gregorijanaca u saboru, u kraljevskom dvoru i među hrvatskom vlastelom, ne bi li smrvio silni rod protivnika od kojih se jedan, i to Pavao, bješe proslavio kao biskup zagrebački i zakonotvorac, a drugi opet - Ambroz, otac Stjepkov - kao hrvatski podban, bogataš i junak koji se ipak zbog krvave raspre sa banom Bakačem morade odreći podbanije. Mrzeći tako do krvi gospodar susjedgradski Gregorijance, dižući se javno proti njima svom snagom časti i ugleda i gradeći potajno spletke silnim novcem, ulazio je rijetkom hitrinom u svaku zgodu da bude Gregorijancima nezgoda, svakoga plemića i neplemića da mu bude na pomoći proti zakletim neprijateljima.

Zakratko pridesi se takva zgoda. Stari Ambroz uglavi sa Petrom Erdödom i Nikolom Zrinjskim* ugovor po kojem zamijeniše ove dvije obitelji jedan dio svojih dobara. Gregorijanec dade Bakačima svoj grad Rakovac sa sedam pripadnih sela, a zato dobi od njih Kraljev brod na Savi, Medvedgrad i pripadna mu sela Kraljevec, Botinec, Novake, Hudibitek i više toga.



U isti mah skoči Tahi otimljući se za Medvedgradom u ime žene Jelene Zrinjske. Nu zaludu. Kralj Ferdinand potvrdi godine 1561. ovu zamjenu, i na Katino slijedeće godine uvede Mato Raškaj, plemeniti sudac zagrebačke županije, literata Ambroza Gregorijanca za gospodara u vladanje medvedgradsko.

Nu ni sad nije mirovao Tahi. Sada svrnu okom na svoje prijatelje, a Henningovaca neprijatelje - na građane Zagrepčane. I ne prevari se Tahi.

Od pameti gledali su mudri građani da im bude siguran grad i sve vladanje gradsko, od pameti snovali su oni da se oko staroga Griča dočepaju onih mjesta kojima bi se zagrebačka tvrđa još većma utvrditi mogla, da razmaknu svoje vladanje, ne bi li većom snagom i bogatstvom bolje odbijali silovitu vlastelu.

A to mjesto, za kojim se prije svega otimahu željne oči Zagrepčana, bijaše sokolovo gnijezdo - tvrdi Medvedgrad, prevažni prijevoz Kraljeva broda i sva plodna selišta medvedgradske gospoštine oko vladanja gradskoga. Od svih ljutih jada što ih je kraljevski grad iskusio bio kroz vjekove bivanja svoga ponajveći bijahu silovite navale medvedgradskih gospodara i kastelana. Trepetom spominjahu zagrebačke majke djeci svojoj nedjela »crne kraljice*« i ljubavnika joj Nijemca Vilima Stamma.

Stoga osvajala ih je vazda prva misao da zavladaju tvrdim medvjedskim kulama, pa kada ne bijaše lako silom, a ono se kušalo sudom. Pravda se ta - ne zna se kakovim pravom - zadjela bila već pod Matijom Korvinom*, prijateljem Zagrepčana, ali njegova ruka nije imala sile u hrvatskoj kraljevini; pravdu za Medvedgrad ponoviše Zagrepčani za kraljevanja Vladislava, banovanja Ivana Ernušta i poslije Petra Berislavića*. Badava. Razvratni markgrof Đuro Brandenburški izigra na sudu građane Gričane. Ali sada gdje je zavladao Medvedgradom Ambroz, koji poslije smrti Ferdinandove nije bio u osobitoj milosti carskog dvora - sada mišljaše Tahi zatjerati neprijatelja u škripac te stade huckati Zagrepčane neka traže svoje staro pravo, jer da su mu mnogi mogućnici kod dvora i kraljevskoga suda prijatelji, koji će s njegova zagovora navrnuti sud na zagrebačku stranu.

I zbilja. Već godine 1571. na nedjelju Epiphaneae* podiže varoški sudac, kovač Ivan Blažeković, pred banovima Đurom Draškovićem i Franjom Frankopanom proti Ambrozu tužbu radi Medvedgrada, pa pošto stari Ambroz preminu, digoše se Zagrepčani još jače proti njegovu sinu Stjepku. Sumrtav od teške boli, razjaren, a slab proti bujici seljačke bune kojoj je njegova okrutnost povodom bila, mržen od svega svijeta, podiže se stari Tahi da rujući i psujući smrvi pred kraljevim sudom rod Gregorijanski, da mu izvine lijepu gospoštinu na korist prijatelja Zagrepčana.

Zakratko je imao pući kraljevski sud - zakratko, nadali se Zagrepčani slaviti slavlje u starom medvjedskom gnijezdu - ali u zao čas sruši se u grob ponajjači stup gričkoga grada - preminu Tahi. Klonu i Gubec, trepet Zagrepčana, na Markovu trgu pod gvozdenom krunom, ali živ ostade Stjepko - ljući od Gupca, nemio dvoru doduše - ali bogat, ali slavan i pažen među plemstvom hrvatskim - čelik čovjek na glasu.

I on i Zagrepčani očekivali su sud koji je imao ili Stjepka survati u propast, a Zagreb uzvisiti snagom, ili Stjepka stvoriti divom, a Zagreb baciti žrtvom osveti ohologa boljara.X
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
V.

Bila je prva nedjelja poslije Šimunja 1576. Kod Sv. Kralja minula bje večernjica; gospoda kanonici razilazili se žurnim korakom k svojim dvorovima, jer je padala kiša kao iz kabla. Dvojica od njih stala pred omanjom drvenom kurijom kojoj je pročelje zarašteno bilo vinovom lozom. Putem nisu ni besjedice govorili, nisu ni mogli od kiše. Curkom je kapala sa dugih haljina, a široki šeširi kao da su im žljebovi bili.

»Hvala bogu!«, prihvati deblji od njih, tj. Antun Vramec, »sad ćemo biti na suhom. Zađi, časni brate, časak pod moj krov. Imam ti dvije-tri li prišapnut in camera caritatis.*«

»Ne mogu, brate«, odvrati drugi, suh, zguren čovjek, oštra lica i pronicavih sivih očiju kojemu je prsa kitio zlatan krst; »ne mogu. Očekivam Franju Bornemissu Stolnikovića iz BečaX. Pisa mi da će ko danas doći, ako ga putem ne zastigne nesreća. Dobro znaš da mi je vazda gostom, žudan sam i saznati novina, a on kao hrvatski poslanik jamačno će ih donijeti.«

»Je l' u gospodina Stolnikovića vjere?«, natuknu Vramec.

»Naš je«, odvrati prepošt Niko Želnički u pol glasa, »i njemu su njemački generali dodijali.«

»Tim bolje!«, reći će Vramec, »poslat ću momka u tvoj dvor, neka se potrudi Stolniković amo, ako li dođe. Zađimo u dvor.«X



I uhvativ prepošta za ruku povuče ga Vramec brže pod svoj krov.

Preko strmih, rasklimanih stuba dođoše na otvoreni drveni hodnik, a odanle do palače.

Otvoriv palači vrata, u čudu se nađe Želnički. Bilo je i drugih gostiju. Za velikim hrastovim stolom sjeđahu mrki Stjepko Gregorijanec i grbavi suban Gašpar Alapić vukovinski - prvi zamišljen upirući se laktom u stol, drugi zibljući se na kožnatoj sjedilci i čevrljajući po svom običaju.

Podalje do prozora stajaše mladi Pavao Gregorijanec pritiskujući čelo u vlažno staklo i piljeći u sivo, oblačno nebo.

Po palači niskoj sterao se reć bi mrak. Starinsko raspelo nad drvenim klecalom, zamrljane slike svetaca; omašne knjižurine i zaprašene mape - sve se gubilo od slaba svjetla mutnoga neba.

Na pragu ustavi se Želnički. Tim se gostima nije nadao. Ban Alapić i Stjepko Gregorijanec, ta dva silnika, prije malo vremena najljući neprijatelji, za jednim stolom! To se činio lukavomu crkovnjaku nečist ili bar sumnjiv posao.

Sva trojica da pozdrave prepošta.

»Klanjam se tvojoj prečasnosti!«, skoči ban grbuljak u susret Nikoli. »Duše mi, žalim te; pokisao si kao snop sred ravna polja. Ali opet ne žalim toga, jer te je upravo nevrijeme svelo s nama. A šta oklijevaš zaći u taj ugodni zakutak našega prijatelja? Što te je snašlo? Gle i moga i tvoga prijatelja Stjepka - da, i moga. Smiješno ti je, je l'? Sin pokojnog podbana Ambroza i svâk pokojnog bana Petra, koji su se na saboru klali kao bijesni, sad se rukuju. Ne čudi se nimalo. Stjepko je čovjek posve po momu srcu, pa sila stari zakon mijenja«, doda lukavo Alapić požmirnuv na kanonika koji je neodlučno stajao do vrata igrajući se zlatnim krstom na prsima.

Sa posljednjih riječi gospodara vukovinskoga odlanu mu mrva i, koraknuv dva tri koraka naprijed, pruži banu desnicu.



»Pax vobiscum* - velemožni bane, i vi, gospodine Stjepane.«

»Ha, ha! 'Bane' veliš?«, nasmija se Alapić porugljivo tresući Nikinu ruku. »Nisam znao da se tvoja prečasnost jadniku i rugati umije. Ban! Da! Lijepa riječ! Lijepa čast! Nota bene, kad se uistinu banuje. Ali ja - ja sam peto kolo u kraljevini i prije bih vjerovao da sam vita stasa i uzrasta, kao što evo gospodičić Pavle, negoli da sam ban hrvatski!«

»Tvoja je velemožnost danas osobite volje, zbijati šale sebi na prkos«, nasmiješi se Želnički.

Debeli kućegospodar slušao je taj govor banov smiješeći se mile volje i motajući palce na svojoj trbušini. Napokon će i on:

»Stara je to stvar da je gospodin ban najveći veseljak među Dravom i Savom. Ta znate li kako ga Turci uhvatiše kod Sigeta za prosta vojaka; pa kako se otkupiv za 500 kukavnih forinti, poručio paši da ga vrlo žali što, imajući u vlasti tučna kopuna, nije ga znao operušati kako valja.«X



»Varate se, gospodo!«, zakrči mu Alapić riječ, gladeći rutavu bradu, »ovaj put se Gašo ne šali, već kroz ljutu šalu govori ljuću istinu. Govorio sam možebiti nekada drukčije, ali sad mi je srce puno pa mi navire žuč na usta.«

Gregorijančevim licem munu živa rumen, a i Želnički osovi se slobodnije.

»Istina je kao gora vatrena«, primijeti Gregorijanec, »dugo drijema, ali napokon prodire plamen na vrh i opsiplje žarom cijeli svijet.«

»Istina je oštar mač«, doda ponešto hrabro prepošt, »ali maču se hoće snažna ruka koja će i zasjeći kamo zamahne.«



»Amen reverendissime!«*, kliknu Alapić. »Pravo reče tvoja mudrost. A tu ruku hoćemo da potražimo!«

»Da vam je božja milost osnaži!«, zaglavi Vramec.

»Sjednite, gospodo!«, nastavi ban spustiv se na sjediljku. »Slušajte me. Što nas evo pod ovim vrijednim krovom ima, svaki je mukom i borbom dozrio do jaka muža, svaki nas se nakušao dobra i zla, manje dobra negoli zla. A i ti, gospodičiću, slušaj!«, okrenu se ban prema Pavlu. »Mlad si jošte, ali u hrastovičkoj sječi pokazao si lijepo da nisi izrod roda svoga, da ti desnica valja. Ali se junačkoj desnici hoće i mudre glave. Zato nas slušaj! Otkad pamtimo, gospodo, vidimo krv, vidimo zator, gledamo kako se zemlja, koja nas je na svijet rodila, pustoši, hara i drobi od nemile ruke nekrsta, kako nevjerni bijes slog za slogom grabi od stare nam kraljevine, kako granu za granom otkida od našega stabla. Ogrezosmo u svojoj krvi do grla. Gine rod, gine plod, dvorovi nam planuše. Hrani se, brani se u jedan mah! A kako se odrvati bijesu? Sami? Crv na jato mravaca! Gradimo i radimo doduše, ali što nam dan sagradi, to nam noć razgradi! Zlo po nas! Pomažu nas druga kršćanska gospoda, čak iz rimskoga carstva. Da, pomažu nas, ali kako? Mi trošimo za njih. Dva krušca za carevu vojsku. Pa da su to sami junaci, ajde de! I taj silni trošak bi se pregorio. Ali da. Kao da je sveto rimsko carstvo pomelo svu svoju pljevu, pa nam je nakrcalo na leđa. Nije li tako? Kad se ljudski zaigra junačko kolo, onda ti Hrvatine udri pa drž, a pomagači skok preko živice, jer im, da oprostite, smrdi puščani prah. I tu bi im šalu oprostio, neka ih! I to bismo pregorjeli; lako tijelu mučiti se dok u njem sjedi čitava duša. A što je zemlji duša? Njezine sloboštine, njezino pravo. A pitam vas, gdje su povlasti i sloboštine našega plemstva, naših gradova? Eno ih drže u krvavu zakupu generali Auerspergeri, Teuffenbachi, Globiceri, koji gospodare, sude, ucjenjuju po našoj kraljevini bez bana, bez banova suda i na prkos odlukama stališa hrvatskih. A kad ih čovjek popadne živo, smiješeći se odgovore: 'To je volja prejasnoga gospodina nadvojvode Karla!' I nije to samo u nas, već i u Požunu, u Ljubljani i Gracu. Moj presvijetli kolega Drašković je čovjek na dva kraja. Nešto se prede svakako oko nas. Zlo je, a ne vara li me moja slutnja, bit će toga i više. Zato skupite pamet, gospodo! Plemstvo valja da se uhvati u jedno kolo, to vam je najbolja ruka za mač istine. In hoc signo vinces.* Za koji mjesec sazvat ću sabor kraljevine. Tu ćemo reći smjerno ali hrvatski kraljevoj svjetlosti što nas peče, a komisarima otkrojit ćemo pošteno. Donle ruke poslu, a pobjeda naša!«



»Vivat banus!«*, ozvaše se svi u jedan glas.

Ali brzo utiši se klikovanje. Od stuba čuli se teški koraci da se je vas dvor tresao. Vrata se rastvore širom, a na prag stupi ljudina, viši od vrata. Bio je crn, suh, silnih brkova i živih očiju. Teška kabanica, kožnat zobun, jaka sablja, a na glavi bijela šubara dokazahu jasno da taj čovjek dolazi s puta.

»Dobar dan i dobro zdravlje!«, pozdravi orijaški došljak goste, sagnuv se malko da ne lupi čelom u vratnice.



»Ave Stolniković!«, pozdraviše ga gospoda skočiv na noge.

»Nosiš li nam maslinovu granu mira?«, zapita živahno prepošt.

»Nisam utekao iz korablje Noemove!«, odvrati kroz smijeh došljak, pokazav bijele zube i baciv kabanicu; »nisam ni golub«, doda ironički, »pače malda se ne prometnuh bijesnom zvijeri od toga šaranja i šalabazanja!«

I sjede na stolicu, a svi drugi oko njega.



»Ergo!«, reći će grbavi ban, »istresi pred naše gospodstvo vreću svojih novica!«

»Maksimilijan kralj -«, prihvati Bornemissa važno.

»Šta je?«, udariše svi u jedan glas.

»Umrije«, završi Stolniković. Tišina zavlada.



»Requiescat in pace!«*, progovori Želnički.

»A Rudolf?«, zapita Vramec*.

»Traži sreću po zvijezdama«, odvrati Bornemissa. »Nu bojim se da će stoga po nas malo sreće biti. Rudolf je Španjolac i u šakama je španjolskim. Češke pikarte* progoni, austrijskomu protestantskomu plemstvu se grozi, a novotari u rimskom carstvu dižu se listom. Kad već pokojni Makso - taj potajni šurjak Lutorove fajte* - nije smio skuckati pomoći proti Turčinu od Nijemaca, neće ni Rudolf radeći tako. Obišao sam gospodu što su mi dale noge. Slatkih riječi dosta, novaca ni da potprašiš pušku!«

»A naša kraljevina?«, saleti Alapić prihodnika.

»Drašković hoće da se izvine baniji.«

»A mjesto njega?«, ponovi grbavi suban žacnut.

»Ne znam«, odvrati Stolniković, »mislim nitko. Prejasni nadvojvoda Karlo zna najbolje tko će vladati u Hrvatskoj. Više nisam mogao ispitati. Ali«, obrati se Stolniković prema Stjepku, »evo i poglavitoga gospodara medvedgradskoga. Dobro da vas vidim. Nosim vam veseo glas. Kraljevski stol je sudio.«

»A sud?«, zapita Stjepko naplašito pridignuv se od stolice svoje.

»Zagrepčani izgubiše pravdu za Medvedgrad.«

»Eto vidiš«, primijeti lukavo Vramec, »i pravda ima mezimaca.«

»Ha, opet sam čovjek«, osovi se Stjepko, te mu oči zabljesnule s divlje radosti, »da, gospodo moja, čitavi sam gospodar medvedgradski i vaš sam čitav. Moja glava, moja ruka, moja kesa, sve je vaše. Mora mi se skinula s prsiju, dišem svom snagom života svoga. Nećete žaliti da je sud na moju stranu pao. Čuli ste, kako je gospodin Stolniković živom riječi ustiju svojih stavio pečat istine na ono što je mudri gospodar vukovinski časak prije prorekao. Da radimo, da podignemo opet povlasti našega plemstva. Sto glava jedna misao, sto ruku jedna sablja. Pavle, hrli, poklopi konja, najavi tetku Mihajlu Konjskomu sve što si evo čuo. Neka dođe, brzo neka dođe amo na dogovor. Jer«, nastavi Stjepko prema gospodi, »moj svâk je čovjek kao voda koja svuda prodire. Ukratko je smislio put kojim bi poći bilo. Od njega nadam se nemaloj pomoći. Znam ga od Tahovske borbe i - od Gupčeve bune. Idi, sinko!«

Pavlu razvedri se lice. Pokloniv se gospodi potraži konja. Nebo se počelo vedriti. Zrak bijaše čist, sjajan. Plamtećim okom, uznositom glavom letio je mladac na brzu jahaču put Kamenih vrata kao da ga vile nose. A što mu okrili dušu? Zar prevažni govor gospode? Nije, njega je nosilo srce.

*

Dvor Mihajla Konjskoga, pjeneznika* kraljevine Slavonije, stajaše u gradu nedaleko za Kamenim vratimaX, a tik njega zidana kuća zlatara Krupića sred vrta, ograđena drvenom ogradom. U malo riječi zajavi Pavao tétku sve što se u Vramčevu dvoru reklo pa da pođe. Tetka Anka pridržavala ga, ali mladić nije se dao, jer da mu još večeras prispjeti valja na Medvedgrad k bolesnoj majci svojoj koje već davno vidio nije.

Začudo ne krenu Pavao prema Novim vratima kud se izlazilo iz Zagreba put gore. Zašav za ćošak tétkova dvora ustavi konja pred ogradom Krupićeva vrta. Privezav zelenka za stobor, pobrza kroz vrt prema zlatarevoj kući. U vrtu ni duše, ni duše pred kućom. Zabrinu se mladić.

»Ah evo ga, kumo!«, prokliknu u tren umiljat glas poput usklika spašene duše. Na pragu pojavi se blijeda kao anđeo od mramora - Dora. Ali mahom je nesta.

Mladiću planuše oči, planuše lica. U dva skoka navali preko kamenih stuba u zlatarev dućan. Zagleda Doru i stade nijem i blažen. Djevojka je sjela na veliki očev stolac. Krv joj je igrala licem, usnice treptjele, a sjajne oči upirale se blažene u mladoga krasnika. Ubrzo od stida ponikle nice; skrstiv ruke na prsima, kanda je stiskala burno srce, sva se je tresla ko šiba, jedva je i disala, zanos joj otimao riječ.

Za njom stajaše Magda; čudno joj se bilo izobrazilo staro lice ili s bojazni ili s radosti. Mladi mučahu, napokon provali brbljava starica:

»Božja vam pomoć, gospodičiću mladi, spasitelju moje Dorice! Vječna vas pravda naplatila za to. Bog zna i Bogorodica koliko sam onoga dana pretrpjela straha. Da ne bude vas, gdje bi moja Dorka -?«, briznu Magda u plač. »Ni misliti na to, zebe me duša. Ali vas već dugo nije vidio Zagreb, valjda na putu, u poslu li? Da, da, u velike gospode pune su ruke posla.«

»Ne zamjerite, djevice Doro«, zakrči mladac blagim glasom riječ jezičavoj kumi, »ne zamjerite, što sam mimo reda banuo u kuću te vas slabahnu usplašio. Dođoh potražiti u prešnu poslu gospodara Krupića« - ovdje je Pavao očito lagao - »a dođoh pitati i za vaše zdravlje, jer mi ljudi Zagrepci u vojsci rekoše da vas je snašla huda bolest.«

»Zamjeriti vam da dođoste, milostivi gospodičiću«, osokoli se djevojka, »bio bi grijeh. Radujem se što vas vidim; sad vam se mogu bar zahvaliti na mome životu; dosad nisam imala kada, bolest mi nije dala dok bijaste u Zagrebu, a poslije dugo - dugo ne bijaše vas tude. Ali me opet veseli da se kadšto sred boja sjetiste moga imena. Bog naplatio vašoj lijepoj duši što učiniste meni, ja sirota - ne mogu.«

Bijele joj ruke padoše u krilo, suza joj se izvi na oko i blagim posmijehom osmjehnu se na mladića kao što se smiješi zvijezda kroz tanani oblak.

»Za gospodara Krupića pitaste?«, uplete se Magda. »Bit će mu žao. Nema ga doma. Zaista bi se veselio bio. U Remete je pošao da popravi krunu čudotvornoj gospi, šta li.«

»A zdravlje vaše?«, upita nježno Pavao djevojku.

»Hvala bogu, ide na bolje. Ali bilo je zlo - vrlo zlo«, odvrati djevojka.

»Ide na bolje, ide na bolje, veliš?«, zabrblja kuma, »hvala ti od takve dobrote. I još se pritajiva dijete kanda i nije ništa bilo. Pa kad tamo, sva se svjetska nevolja na sirotici lomila. Da vam kažem, gospodičiću!«

»Kazuj, kazuj dobra starice«, reče joj Pavao sjednuv na stolicu blizu Dore.

»Sve ću kazati. Kad ju ono sumrtvu donijeste amo, držala ju drhtavica, tresla vrućica. Nu, opčuvaj nas bog, reć bi, bila je mrtva. Jedva bjeh se iz gužve dovukla kući, a kad u kuću, jao jada, eto sirote bez svijesti. Bilo je topiti i škropiti, te u noć jadnica jedva požmirnula. Ali opet je srva tvrd san. Brigovala sam i kako, plakala i molila kanda je za dvoje zdravlje; otac mrk i neveseo, kako i ne bi. Tuga mu virila na oči. Apotekar GlobicerX vario je lijekove, a ja dodavala mladici, ali malo hasne. Dora stade buncati iz sna, i to dan na dan. Govorila je svašta; stara mi pamet nije upamtila, jer je šareno bilo. Buncala o fratrima, o Turcima, o ognju - i vikala na pomoć da su mi sve noževi srce parali. Da, zbilja, i o mladu gospodinu, krasnu junaku je govorila. -«

»Kumo!«, ukori je Dora zažariv se dovrh čela.

»Pusti, pusti! Sve valja da dokažem. Da, o mladu junaku i više toga. Tada dođoste vi, gospodičiću, pitati za njezino zdravlje.«

Pavao kimnu glavom.

»A ja rekoh, zlo je. Zdvajasmo otac i ja. Pokle ono pođoste na Turke, pomalo se mladici vraćala svijest. Ali ne bijaše snage ni da bi pridigla glavice, nekmoli koraknula; sva ubijena i satrvena. Tako je bilo četiri i više mjeseci. Muke dosta, ali hvala bogu i nade da će ozdraviti mlada. Za dugih onih noći štono sam probdijevala kraj nje bilo je govora i za vas. Napokon je pomalo i ustajala. Bit će dobro, rekoh. Ali budne zlo. Prerano se junačila pa nazebla u crkvi, bolest se prevrnula i sto puta gore. Ginula je kao da su je guje pile. Kuku lele, mišljah, rani kopa se grob. Da mi srce pukne, a i ocu. Lijekovi svi kanda su voda. Na sreću, te se namjerih na znanicu staru koja umije vračati na sve ruke, pa da kuhamo travu 'gavez' u mlijeku, a Dora da pije. I pomoglo, dika bogu i nebeskomu dvoru. Preboljela miljenica bol. Bila je poslije na selu, jer se ondje zdravije diše, ojačila se kako vidite, premda ni sada ne ima šale. A sad jošte da riješi zagovor Remetskoj gospi i sve će biti dobro!«, završi starica, pogladiv nježno drhtavicom Dorinu glavu.

Pozorno slušaše mladić kumino kazivanje, čas piljeći zamišljen u zemlju, čas gledajući milu djevojku koja je nijema sjedjela, nijema uživala blage časove njegova prisustva. A kad je priprosta starica kazivala kakve je Dora patila muke, onda se mladiću mutilo lijepo oko kao da je i on u ovaj čas prebolovao sve Dorine patnje.

»Hvala ti i stoput hvala, dobra starice, da si bijednoj Dori u teškim časovima boli zamjenjivala majku«, progovori mladić tronutim glasom Magdi. »Ljuta me skrb osvajaše za njezin mladi život, jer se bojah da neće preboljeti zla. Opitah se za nju, a vi mi rekoste, zlo je, jer da joj je bolest otela svijest. A zatim bijaše poći odavle, djevice Doro!«, okrenu se mladac blagom riječi prema sirotici koja bje spustila glavicu na naslon stolca ne skinuv oka s Pavla, »da, poći mi je bilo četovati na Turke. Nagrnula sila nevjerna, pa sramota bi bila ne vaditi sablje gdje rod i znanci gube glavu. Polažah nerado, ali morah. Ali šta vam tude nabrajam, eto vidim, malahnuste, djevice.« -

»O kazujte dalje, vidite sve sam jaka slušati«, zamoli djevojka osoviv se malko. »Kazujte, gospodine Pavle, jer vas slušam od srca rado.«

»Da, da, milostivi gospodine«, doda starkelja, »do zore bih vas slušala, jer vi znadete puno - puno toga. Šta znamo mi kukavice, ni od nosa dalje, kao da ste nas za kuću privezali.«

»Dugo me ne bijaše«, nastavi mladić, »i mal da se nikad više ne vratih.«

»Nikad?«, prenu se bojažljivo Dora.

»Da, nikad. Čujte. Lanjskoga ljeta, kad je upravo žega navalila bila, a vi u muci čamiste, stiže nam glas da se Turci dižu prema hrvatskomu moru. Sve što je bilo plemstva skoči na oružje. Skočih i ja. Oprostih se s ocem i majkom ter pođoh četovati. Naša vojska se poodmakla od Rakovca na primorske strane. Bila je preša dostići vojsku. Ali napokon je stigoh. Ljepota od vojske, sami birani momci. Valjalo je zaštititi tvrđu HrastovicuX; za njom se otimao Ferhat, paša bosanski. Išlo se noću i danju. Naši laki Hrvati, a i vlaške čete pomicale se još ajde dobro, ali Štajerci pod svojim gvozdenim kapama i teškim gluntama poklecali nejedanput. Vodio nas je Auersperg i Ivan Vojković. Jednoga dana dođosmo s brda nekoga u dolinu. Zemlja dosta kršovita, samo na desnoj strani pokrivala je goru šuma. Stadosmo. Od žege nikuda dalje. Negdje oko pol dana doletješe pastiri preko gore. Ferhat, rekoše, ide na nas. Uru i pol da je od nas. Nije bilo izmaka, valjalo se pobiti. Vojska se sporedi u dolini. Naprijed lumbarde. U srijedi hrvatski pješaci, vlaški haramije i žuti kranjski mušketiri. Nalijevo stajahu štajerski gvozdeni konjanici, u dolini dvije zastave, a jedna na lijevom brdu. Desno krilo držaše hrvatski banderij na konjima sa zastavom banskom. Po brežuljcima stajali arkebuziriX. 'Gospodine Pavle', doviknu mi Vojković doletiv na bijelcu od Auersperga, 'vidite li onu šumu na desnoj planini? Onuda prosijeca goru provala. Treba paziti da nas Turci ne salete na desnom krilu. Eto vam sto kaptolskih konja i dvjesta vlaških pušaka. Zasjednite planinu i ne dajte kujama kroz jarak!' Pođosmo ja i vlaški vojvoda Steva Radmilović pa zaokupimo planinu i jarak.

Sto pušaka i pedeset konja namjesti se u jarku preko puta. Druge puške zdesna i slijeva na brdu kraj puta, a u zagibu gore, bliže ušća doline ja sa pedeset konja. Haramije potprašili puške, pa neka dođu Turci. Ležah mirno u šumskom hladu kraj konja.

U jedan par potrese se zrak. Stade bijesno urlikanje. Popnem se na vršak da vidim. Turci idu na glavnu vojsku. Zabljesnu, zagrme naše lumbarde oštro. Juriš turski uzmiče. I Turci udare opet, ali ovaj put bijesno. Velike puške praskale, zalete se gvozdeni ljudi, a banska zastava okupi Turke zdesna. Kao da će naši pobijediti. Visoko vijala se banska zastava, glasno pozivala trublja naprijed. Najednoč osu se lijevi vrh novim turskim čoporom. Gvozdeni ljudi popadali od turskih pušaka i kao bujica valjale se nevjerne čete nizbrdo na naše lijevo krilo. Vidjeh kako je zrno odnijelo generalu Auerspergu glavu. Žuti mušketiri nagnuli bježati, za njima drugi, na jednoga našega bilo deset Turaka. Ljutio sam se da tude čekati moram. Ali nisam dugo. Iz jarka zaorila bijesna vika: 'Alah!'. I brzo pohitim k četi. Turci da prodru jarkom. Jedan, dva, tri puta odbiše ih naše puške iz grma, iz trna, iza kamena, odasvud. Jarkom tekao potočić bistrice, sad je tekao krvlju. I snova udare crnci. Bilo ih je šest puta više negoli naših. Lako im je bilo gubiti glave. Mnogi naši konji bjehu postrijeljani, a haramijama nestajalo praha. 'Puške na leđa! Na nože, djeco!', zagrmi Radmilović stojeći na visoku kamenu. Ali jedva izreče, stao glavinjati, padati - strelica se zabola u njegovo srce. 'U ime svetoga krsta, udrite djeco!', zaviknem ja i kao strijela udarim sa svojom četom Turcima u krilo. Svaki pedanj deset turskih glava. Svaki grm, svaki kamen platili oni životom. Sablja mi ošinu čelo, ne vidjeh od krvi. Konj mi se bijesan prope, strelica mu probola oko. Padnem, a moji poodmakli. Da se dignem na noge, bio sam preslab. Oko mene truplo do trupla. Kleknem na koljena da se povlačim dalje do potočića; grlo mi je gorjelo. Ali iza grma bližnjega pomoli se crna glava. Ruknuv kao zvijer baci se na me. Padnem poleđice. Bijesnik klekne na prsa, trgne nož, zamahne. -«

»Za rane božje!«, vrisnu od užasa djevojka i nagnuv se raskrili ruke prema Pavlovoj glavi kanda je zaštititi želi. A u kutu se stara tri puta prekrsti.

»Ne budi vas strah, djevice Doro! Još mi je živa glava«, odvrati mekanim glasom Pavao i lagano se dotaknu prsti Dorine ruke. Djevojka strese se, krv joj šinu u lica, ali ne ustegnu ruke. Lako joj se sklapale usne, u oku joj je treptio čudan plamen, ali ne krenu zjenice s Pavla.

»Zamahne crnac«, nastavi Pavao, »- ali ne zasječe. Strahovita šaka zgrabi mu ruku, spopa mu grkljan i dignuv zlotvora uvis, tresnu njim o krš da mu se razletješe kosti. 'Crkni vražji skote!' zamrmlja sijeda ljudina, kraj mene stojeći.

Bio je Miloš Radak, vlaški pješak od Auerspergove čete. 'Bježmo, gospodine!', reče. 'U dolini sve naše isjekoše.' Radak naprti me na leđa. Kroz šumu odmaknusmo sretno, ali nad šumom uspinjalo se krševito brdo, sama rulja. Sada gore po nas. Zrna zujila za nama, Radak malaksao. Iz jarka iznio krvavo rame. Zavukosmo se za pećinu, ta nas je štitila časak. Zavezasmo rane, gucnuh iz Radakove čuture. Pa bjež! Uhodili nas pogani. Sretno prevalismo vrh pa udri vododerinom suhom nizbrdice prema šumi. Ali se na vrh izviše Turci, jedan naprijed, trojica podalje za njim. 'Stani, gospodine!', nasmija se Radak skinuv me na čas s leđa. 'Evo šume. List će nas braniti. Da pokažemo huljama da nam nije izgorjela kuća.' Čučne, namjeri i cak opali gluntu. Kao ranjen mačak baci se prvo Ture uvis i leže. Udarismo prečke u šumu najvećom gustinom. Radak je mjerio stabla okom. 'Tu nam je kuća!', reče ustaviv se pred starim granatim hrastom. 'Skotovi neće mirovati.' Priveza me pojasom na se pa se pope uz drvo. Na hrastu probavismo dan i pol. Tražili nas Turci unakrst. Izgubiše trag. Bijahu i puškomet od hrasta, ali su ga minuli. Umirilo se; sađosmo. Blizu ni kolibe, nekmoli sela, a gdje ga je prije bilo, sve izgorjelo od Turaka. Treći dan naiđosmo na dva štajerska oklopnika, bjegunca od Hrastovice. Ti nas uzeše na konje. Tako dođosmo u Samobor, ja i moj Radak, da vidamo rane. Izliječih se, hvala bogu, i evo me živa i zdrava.«

»Hvala i slava, bože nebeski,« sklopi Dora slabašne ruke, »te si spasio spasa moga. Malda ne umrijeh kukavica od vaših riječi, a nekmoli vi u živoj vatri. Da vas zastigoše, da vam zlo učiniše - ubiše! Ali ne, ne! Vidim vas, živi ste, zdravi ste i hvala bogu!«, završi djevojka i vrela suza skoči na sjajno joj oko.

»Napolak samo«, prihvati mladić pridušenim glasom oboriv glavu da je ne vidi, »ali bit ću sav, ushtjednete li vi, djevice Doro! Čujte me. Zdrav ću biti i živ, ako od vas melema bude, jer« - skoči strastveno mladić - »moj život si ti, moje zdravlje si ti. Ne govori, oj ne govori dok ne izreknem šta mi srce davi. Od onoga dana kadno te sumrtvu iznijeh ispod bijesnoga kopita, kadno te zaniješe ove ruke pod očinski krov, odjekuje mi srce tvojim imenom, zrcali se u mojoj duši milo ti lice! Na pomolu smrti, sred ljuta boja, u groznoj vrućici kadno me je palila rana - samo tebe je spominjala moja pamet. Noćni sanak, jutarnji osvanak bijaše Dora. Ne sudi me što ti vrijednoj djevici govorim van reda i običaja. Gle čelo mi gori, mozak mi kuca, a krv mi ključa kao žeženo gvožđe. Ne dozivaj hladne pameti, srce neka sudi srcu. Doro, izbavih ti život, Doro, vrati mi milo za drago, izbavi ti meni život, reci, djevojko, riječcu, reci da sam ti srcu drag!« I srvanu mladiću klonu glava pred Doru.

Djevojka skoči. Blijednu i planu. Kao da sniva. Krv da će joj raznijeti živce, srce skočiti iz njedara. Nestalnim plamom zasukljaše oči; rastvori drhtavice ruke i spustiv glavicu svoju na Pavlovu glavu zajeca i kroz plač i kroz smijeh:

»Jao, Pavle, šta učini od mene, Pavle!«

U taj par pojavi se na vratima čudan čovuljak - supijani brijač.

»Pomoz bog! Je l' gospodar Krupić kod kuće«, zapita zloradim smijehom.

»Nije!« - istisnu Dora na smrt blijeda, jer je stara od prepasti zanijemila bila.

»Nije?«, odvrati čovuljak. »Ne zamjerite. Vidjeh zelenka pred kućom. Mišljah da imade u njega gosti. Htjedoh ga pitati za njegovo zlato, ali za laku cijenu! Ne zamjerite, djevice časna! Slatka vam noć!« I ode.

Zamalo letio je mladi gospodin Gregorijanec prema Novim vratima. Na ćošku Biskupske ulice stajao je Čokolin. Naherio glavu. Gledao za mladcem pa pukao u smijeh:

»Tako li, djevice Doro? Pa to li je tvoj vjenčac. Bene*. Sad je na meni red!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VI.

Na tornju Sv. Marka bilo odbilo devet ura ranih. Građanke i građani vraćali se od sajma, među njima i Barbara, žena čavlara Ivana Freya. Freyovka, krivousta, riđa blebetuša, bila je nakupila holandeskoga sukna, ljubljanskoga ulja, goričkoga luka, pa je tim tovarom klipsala kući svojoj koja je stajala nedaleko od župnoga dvora. Ele, kako se susjede silno ljube, ako si ne iskopaju očiju, tako je i gospa Freyovka veoma volila svojoj susjedi, kramarici Šafranićki, ženskoj vrlo zamrljanoj i melankoličkoj, koja je negda mogla biti vrlo nježnom djevicom, ali sada bila omašnom grižljivom bakom zorolika nosa, te je znala svoga dragoga AndrijuX svake subote linjati rifom, da su miševi u njezinu štacunu od te halabuke smjesta ostavili sir. Čavlarku i kramarku pako vezao je čudan vez, njihova ljubav stjecala se u šljivovici, a Šafranićka imala je vrlo dobre šljivovice. Zato je i danaske Freyovki teško bilo ne zaći k gospi Šafranićki.

Kramarica već ne bijaše natašte, oči joj se veoma mutile. Da si prikrati besposao - jer nije baš bila vrla gospodarica - teturala je po štacunu tukući papučom muhe.

Vrlo se uzradova opaziv svoju priju čavlarku. »Sjedt'e, pa de'te, draga susjedo; a što vam se snilo, a što ste kupili, i počem luk, hoće li kiše biti, pa je li nova varoška sudinja Teletićka uzvrtila nos«, te vrndaj i drndaj bake kao u mlinu sjedeći na kamenoj klupi pred štacunom i pijuckaj što bolje znaš.

»Mha!«, cmoknu čavlarka, »hvala vam te ste me malo ugrijali; svakoga jutra mi je tu nekako prazno, ali vaša medicina uvijek pomaže.«

»Vjerujte, i meni je tako«, odvrati kramarka, »pa ako zaboravim prije druge mise svoju čašicu, ne ide mi juha u slast. Ali vam je čudno kako ista stvar hoće jednomu dobro, a drugomu zlo. Mene, vidite, to grije i krijepi, ali moj ubogi Andrija tek što prinjuši, batina te batina. Kad su ga zadnji put iz ceha donijeli kući, mislila sam, duša mu sjedi na jeziku. Izlila sam kablić vode na njega, a barbir* mu je metnuo rogove* - ali Andrija drvo. Tihodićka dala mi nekakvu mast, tu sam stavila na tabane pa je ajd nekako izvukla vrućinu.«

»A! a!«, začudi se Freyovka klimajući glavom, »vidite, tko bi to rekao, draga susjedo! Ali da vam kažem. Imala sam čudan san.«

»Recite šta?«, zapita kramarica.

»U snu sam vidjela mačka kako na mene ide!«

»Pomozi vam nebeski dvor! Zlo je, susjedo! Stari mačak, velite? Zlobna se duša na vas iskivila!«, primijeti kramarica važno.

»Gled'te, gled'te! Eno Grge Čokolina!«, zaviknu Freyovka, »varoško rešeto! Da ga pozovemo!«

»Da ga pozovemo!«, opetova melankolično Šafranićka.

»Majstore Grga! Majstore Grga! Ne bi li malo amo?«, udari u sav glas čavlarka.

Uistinu je išao varoški brijač preko Markova trga. Bacio bio na sebe škuru kabanicu kratkih rukava, a podštapio se na jaku drenovaču kanda će na put. Na poziv gospe Freyovke stade i zakrenu prema štacunu.

»Aj, aj! Dobar dan, drage gospe! Na okupu, kako vidim!«, pozdravi brica bake. »Drago mi je. Malo ću k vama. Na putu sam. Da malko počinem.«

»Na putu? Kamo?«, zapita zvjedljivo čavlarka.

»Št!«, šapnu Čokolin staviv prst na usta i ozrijev se pozorno.

»Ne bojte se!«, ohrabri ga gospa Šafranićka. »Nema nikoga.«

»A onaj?«, prihvati brica, pokazav prstom na Jerka koji je u blatu sjedio nedaleko štacuna.

»No toga ne treba vam se bojati. Zar ga ne poznajete? To vam je mutljak Jerko. Evo vidite, prodaje rogožare za malen novac. Gluh je i nijem pa u svakoga rado bulji«, utješi Freyovka majstora.

»Kraj je svijetu!«, odvrati brijač zabrinutim licem.

»A! zbilja?«, upitat će bake.

»Na moju dušu, jest. Oči vide, a uši čuju, o čemu pamet ni ne sniva«, nastavi Grga, »pa u našem plemenitom varošu!«

»No de'te, ispecite!«, navali čavlarka.

»Neću«, otresnu se brijač, »neću, grsti mi se. Ali ću na svom mjestu -!«

Šafranićka natoči čašicu rakije i ponudi je laži-doktoru.

»Ta nismo djeca, domaće smo! Kazujte!«, saleti ga krivousta, uhvativ ga za ruku.

Ispio Grga čašicu, sjeo na klupu među bake, ljudski se nakašljao pa, crtajući drenovačom u blatu latinska pismena, nastavi ovako:

»Da imate djece, drage susjede, to jest ženske djece, rekao bih, živu ih zakopajte da ne vide više Zagreba. Ne čudite se nimalo. Od zbilje govorim. Duboko smo zagrezli u blato, jesmo, britve mi! Gdje su nam stara vremena kad je bilo sve čisto i pošteno, gdje su! Tražite ih lampašem. Danas? Sve po žveplu* smrdi; svana huj, snutra fuj! Danas mnoga partu nosi, pa koliku bi trebalo kapu da si pokrije drobne - grijehe. Da, da, tako je. Valjda znate zlatarovu mudrijašicu, a? Svetica od kamena, je li? Dakako, ako joj sveti otac skine smrtni grijeh!«

»Je l' moguće?«, zapenta kramarica.

»Zar cifrasta Dora?«, zapita zvjedljivo Freyovka.

»Da, Dora, Dora, Krupićeva Dora. Mene i moju bokčariju odbila. Premlada je, reče. Dakako, gospodstva se hoće. Ogrebla bi finu kožicu kao majstorica. Sad? - Sad je dobro, sad se dobavila gospoštine, sad se bojim da će skoro i prestara biti. Ja bogac, kako sam pošten i svaki božji stvor poštenim cijenim, rekoh kad mi je ono pred nosom vrata zatropila bila: Šta ćeš, Grgice, nije ti suđena, valjda se valja iza brda kakav majstorski sin. K tomu je i boležljiva bila od onoga smrtnoga straha na Kaptolu, pa nije kad misliti na svatove. Tako mišljah ja dobričina. Ali da! Samo treba vidjeti, a ja sam vidio na svoje oči, bog da mi je svjedok.«

»Šta to?«, uzjari se Barbara.

»Stid me je i reći tu sramotu pred poštenom ženskom glavom«, udari brica ljutito drenovačom u zemlju. »Ali nek se zna. Neki dan, baš u nedjelju, ja na Kamena vrata u varoš. Vidim pred Krupićevim stoborom konja zelenka. Bijesa! pomislih, otkad gospodski konji 'purgarsku' travu jedu. Da vidim. Htio sam kod Krupića razbiti cekin na drobne pjeneze. Ja u kuću, pa hvaljen bog! Alaj, susjede, tu je bilo šta vidjeti. Čista Dora na stolcu, oko pasa je uhvatio - mladi Gregorijanec, pa čuči, pa guči kao u proljeće mačak, a Magda, svetica Magda sjedi i sve to gleda. A? Šta velite? Fuj! Sramote! Sad ste čule! Ali ja ću im biti debeli kum. Zbogom!« Na te riječi skoči Čokolin pa pođe brzim korakom put gore.

Bake ostaše kamenom. Ni ne odzdravile brijaču. Napokon sklapale ruke.

»Pa to?«

»Kod nas!«

»I Dora!«

»Ta čista pšenica!«

»I Magda!«

»Taj sveti duplir*!«

»I stari Krupić!«

»Taj gizdavac koji je mojemu Andriji rekao na vijećnici da mu je vrana ispila mozak.«

»Koji u cehu mladim majstorima uvijek nabraja o poštenju.«

»Strašno!«

»Opčuvaj nas bog smrtnoga grijeha!«

»Zbogom, kumo Šafranićka. Idem k pekarici.«

»Zbogom, kumo čavlarko. Potražit ću svoga starca!«

Razletješe se bake u svijet da naoštre jezik.

Za brijačem ustopice pohiti njemak Jerko. Pazio da ga brica ne vidi, ali sâm ga nije pustio s oka. Čokolin krenu put Medvedgrada. Jerko za njim. Čokolin je išao šumskom stazom, Jerko neviđen gustinom kraj njega. Čokolin išao je jarkom, Jerko vrhom. Brijač nije ni slutio da ima vjerna pratioca. Izađoše na čistinu na uzorano polje. Brijač udari poljem, Jerko se držao glogove živice kao da se brijaču privezao bio uz dušu.

Nakraj čistine pod obronkom stajao je granat grabar. Pod njim se nešta crnilo. Bez brige koracao je brijač prema grabru. Kraj njega morao zakrenuti nizbrdice u šumu. Dođe do drveta. Stade - problijedi. Spopa ga drhtavica - ali učas skoči kao da ga je zmija ujela, pojuri kao strijela dalje u šumu. Iza šipkova grma pojavi se Jerko. Dignu zvjedljivo glavu. Baci se pa potrbuške do grabra da vidi šta je. Pod grabrom hrkala ljudesina, sivkast mrkonja dugih brkova i gustih obrva. Iza srebrnih toka provirivahu rutava prsa. Kraj njega u travi ležala je čoha od mrka darovca ošivena crljenim suknom, visok klobuk bez krila, pletena torba, fišeci na remenu i teška glunta. Po odijelu rekao bi čovjek da je pješak narodne hrvatske vojske ili haramija. Pogleda njemak diva i nasmjehnu se malko. Zatim prignu glavu k zemlji i kao lisica baci se u šumu pa se spusti vododerinom nizbrdo. Zamalo speti opet brijača. Brijač krenu put Medvedgrada. Sjeo na kestenov panj da dostane sape. I sad se još vidio na njemu smrtni strah. U taj par provali iz šume od medvedgradske strane konj, a na njemu gospodar Stjepko.

»Oj britviću! Koji te bijes amo nosi?«, zapita Stjepko brijača.

»K vama pođoh, vaša milosti!«, pokloni se Grga do zemlje.

»Da mi prišapneš šta mi rade prijatelji Zagrepčani? Pucaju od ljutosti? Je l' te?«, nasmija se Gregorijanec. »Ili si došao po kaparu za nove novice što mi ih krišom donosiš od razne gospode.«

»Ni jedno ni drugo nije«, odvrati brijač, »tiče se vas.«

»Mene? Da čujemo!«

»Mladi gospodin Pavao izgubio je glavu.«

»Bijesa! A kako?«

»Ostavio glavu u štacunu zlatarovu, kod lijepe Dore.«

»Kod Zagrepkinje. Jesi l' poludio?«

»Natašte sam, vaša milosti.«

»Valjda te tko žedna preveo preko vode?«

»Oštrih sam očiju.«

»Ti da sa vidio -«

»Na svoje oči!«

»Trista -! A što?«

»Kako je gospodin Pavao po bijelu danu grlio i ljubio onu istu djevojku što joj je lani spasio život!«

»Ej da su joj konji razbili glavu! Uistinu vidje?«

»Kako vas vidim.«

Stjepku se namršti čelo, ljuto pritegnu uzde. Sve mu je tijelo drhtalo.

»Dobro!«, odsiječe napokon. »Idi na Medvedgrad; najedi se, napij se. Skoro ću se vratiti. Još danas ponijet ćeš pismo gospi Grubarovoj u SamoborX; moći ćeš i kazati što si vidio. A prekosutra da si ovdje. Sad idi pa čekaj!« Bocnuv konja u rebra pojuri Stjepko na brdo, a Čokolin na Medvedgrad. Za njima izađe iz grmlja na cestu Jerko. Bio je nekako vedar. Zaputio se na istok - u remetski samostan, u svoje obitalište.

*

Oko dva sata poslije podne već je žurno koracao brijač prema Samoboru. Nosio je pismo gospi Klari Grubarovoj, lijepoj udovici i gospodarici grada samoborskoga. Gospodar Stjepko šetao je po svojoj ložnici poniknute glave amo i tamo. Bio je zabrinut, veoma zabrinut. Kadšto je stao kod gotičkoga prozora te pogledao u svijet pa onda opet šetao.

»Lacko!«, zaviknu. Uniđe sluga.

»Je l' mladi gospodin Pavao kod kuće?«

»Na službu, milosti vaša!« odvrati sluga.

»Nek dođe ovamo! Odmah!«

»Na službu, milosti vaša!«, i ode sluga.

Nepomičan stajao je Stjepko kod prozora. Bijaše bijesan. Svaka mu je žilica igrala. Bilo mu je da smrvi Zagreb i sina. Dva-tri li puta pogladi čelo pa stade gristi bradu.

»U takvoj mlaki da se raspline rijeka našega roda! - Poludio je dječko! - Poludio! Strijela božja. - Zadavio bih ga!«

Zatim stade razmišljati, sve gladeći dugačku bradu.

»Ne, neću tako! Ne valja ovaj put klin klinom. Dječak je bijesan - moja krv, kako Vramec veli. Ne treba da uzbjesni luda glava, zagrezla bi dublje u ludilo. Proti tomu otrovu pomaže samo ustuk - a to će biti Klara. Mlada je, lijepa i bogata, pa udovica - hitra udovica koja je okusila drvo spoznanja, nije plaha i glupa kao što djevojke, kao što Pavao. Dobra udica. Riba se mora namečiti.«

U taj par otvoriše se tiho velika vrata. Plah i ponešto smeten uniđe Pavao.

»Zapovijedate, oče gospodine!«, prihvati smjerno.

»Ti li si?«, odvrati Stjepko malko krenuv glavom. »Ovamo te bliže!«

Pavao popođe prema ocu. Stjepko stade pred sina i uhvati ga oštro na oko.

»Pavle!«, reče mirno, »pamet ti stoji nahero. Govore mi za tebe svašta. Građanska djevojka ti je opržila mozak. Jel' tako? Aha! Problijedio si. Dakle istina.«

»Oče gospodine -«, progovori mladić.

»Šuti, slušaj! Posao ti ne valja. Muha si bez glave. Ja snujem i radim da nam rod bude velik i jak, a ti glavinjaš bez smisla - mjesečnjak si. Nije l' te stid mazati se prostim smetom. Ti prvorođenik slavnoga plemena, a onamo cura bez imena. Ako ti je vijek zreo za ženu - ženi se! Ne branim. Imaš stotinu i bogatih i plemenitih na jedan mig - a i ljepših nego je taj cvijet od zagrebačkoga smetišta. I stranputice bih ti oprostio, da je drugdje. Nemaju li Gregorijanci dosta kmetova, nemaju li kmetovi dosta žena? Ali baš u Zagrebu! Dok se ja zakvačio sa purgarskom bokčarijom, moj sinko gladi i nina zagrebačku djevojčuru. Lijepo ćeš si oplemeniti rod! Pa šta od toga? Zlatarska kopilad nosit će lice po svijetu. Fuj. Sramote!«

»Stanite, oče gospodine!«, osovi mladić ponosito glavu i blijedo lice zažari mu se. »Trag vam je kriv. Ne goni me grešna krv. Zaboga, ne bih imena omrljao varkom. Ne dirnite u čisto lice kao što je ona vedrina nebeska. Duboko klanja se sin roditelju, ali plemić mora odbiti svaku ljagu koja se nepravo baca na tuđe poštenje, navlaš kad se poštenje ne umije braniti mačem. Slušajte me milostivo, oče! Vidim, doušnici dojaviše vam sve, a ja ću vam kazati i više i bolje. Ne umijem prenavljati se niti obredom gušiti srca. Kakva me je mati rodila, takav sam, i hvala bogu. Kakvu mi je bog dušu udahnuo, takvu nosim naočigled svijetu. Što mi oko kaže, to vidim, kamo duša pregne, onamo se podajem. Nisam koludrica što trijebi svetu krunicu, a misli na vraga. Šta ćete? Duša mi se odbila od gospodske bajke. Idem svijetom, svijet mi je zakon. A to moje oko pokaza mi Krupićevu Doru, ta moja duša pregnula k Dori. Kad je iznijeh iz gotove smrti, kad je se sumrtve dodirnuh ovim svojim rukama, uzavre mi srce kao vilovit konjić. I duša mi reče: Gle, nije l' to čelo glatko i bijelo kao onima u gospodskom dvoru? Ove plete nisu li svilene, ove usne bujne i mekane, ovi prstići tanki i obli kao što uznositim gospođicama što ih viđaš u očevu dvoru. Jest i stoput jest! reče mi duša. Jest i stoput jest, kucalo srce. I podah se djevici srcem i dušom - ali djevici, jer oko žarkoga srca tvrd mi vije oklop - čast i poštenje.«

Krv skoči Stjepku na lica. »Oj gospodičiću, visoko ti je jezik zamahnuo! A koji te je pijani fratar ovu prodiku naučio?«, nasmija se kroz ljutinu Gregorijanec.

»Srce, oče - srce!«

»A ti da si moj sin - moja krv - Gregorijanec? Rođak onoga Gregorijanca koji je prodičio zagrebačku mitruX? Vjera i bog, da te ne odaje plemenito lice iz čije si niknuo loze, posumnjao bih da ti je mati, zanosiv te, izdala ložnicu zakonitoga muža.«

»Oče, nemojte!«

»Ili hoćeš li se zbilja u kramarski ceh, luđače? Da, vidim te gdje ćeš junačkom sabljom okapati vrt vrijednoga tasta, ili na zelenku svom cincariju premiti na sajam vičući: 'Kupite, kupite plemenite robe za groš, za dva.' Ali nećeš tako, duše mi, nećeš. Pavle, ti znaš kakav ti je otac. Tvrdo gvožđe. Pavle, nemoj da se to gvožđe razbijeli, ne kidaj vodiljke kojom te ruka očinska vodi, jer, vjera i bog, ako se ne okaniš ludoga landanja, ako budeš udilj zalazio k toj zlatarskoj curi, pse ću na te huckati.«

»Ne preklinjajte se, oče gospodine! Iznenada mi ljubav zaskočila srce. Obujmilo me, opčinilo me. Da iščupam iz duše stablo ljubavi, iščupao bih i korijen - srce.«

»Ispred očiju mi, izrode roda moga!«, zakriješti bijesno Stjepko, skočiv, da sa zida skine buzdovan.

Pavao zadrhta. Moglo je biti zla. I krenu prema vratima.

U tren spusti Stjepko ruku. Dosjetio se da nije bio namislio buknuti na sina, da ga je krv prevarila.

»Stani!«, progovori mirnije. I ustavi se mladić.

»Imam računa sa gospom Grubarovom radi samoborskih kmetova. Pisah joj nedavno. Odmah sedlaj konja pa u Samobor! Izvedi posao na čistac, a prije da mi se nisi povratio. Idi!«

»Idem. Zbogom, oče!«, odvrati mladić i ode.

Omamljen poleti Pavao u šumu. Oči mu gorjele, mozak kucao o lubanju, a na prsima kao da mu je ležala gora. Bilo mu je da će živ propasti u ponor. U grmu kraj njega udario slavulj milo pjevati, Pavao nije čuo nego kriještanje. Bez sebe baci se na zemlju. Htio je misliti. Zaludu. Pred očima mu sijevalo, pod grlom ga davilo, a glava da mu pukne. Zatisnuo čelo u hladnu zemlju. Skoči, pohiti u grad.

»Sedlajte konja!«, zaviknu. Poklopi zelenka i pobrza u šumu kao da su ga gonili pakleni dusi.

Tiha bijaše večer. Ni zuka čuti. Gustim granjem sijevnula zvijezda za zvijezdom. Tamnom šumom mrtvilo. Samo mlinski potok razbija granje, samo topot Pavlova konja odjekuje tišinom. Ispade Pavao na polje, na put. Na ishodu, od Posavine blijedilo se žuto nebo, a na nebo izvalio se plamenit, krvav mjesec. Ali u hip strignu zelenko ušima i stade drhtati od prepasti. Preko puta prostre se dugačka sjena. Kao da je iz zemlje niknuo, pojavi se gorostas. Mjesečina se ljeskala sjajnim tokama, a crne oči plamtjele neobičnim žarom.

»Tko si božji?«, zapita Pavao.

»Božja vam pomoć, gospodine mladi! Miloš sam«, odvrati div upirući se o dugačku pušku.

»Ti li, Milošu moj! Odakle u noć?«

»Iz Zagreba. Sunce me prevarilo te zakasnih idući iz Komogovine.«

»A kako tvoji u kući?«

»Sva je svojta zdrava, slava bogu i svetomu Nikoli. Ali mene je tjeralo od kuće! Pusta je. Nema mi Mare -«

Haramija umuknu sagnuv glavu. Je l' suza bila, šta li? Bog zna.

»Nu«, razabra se junak, »idući Zagrebom načuo sam koješta. Kuha se ondje, zvijezde mi. Bune se ljudi na vašega gospodina oca rad neke pravde - šta li. Svi pođoše na divan na gradsku kuću.«

»Zar svi?«

»E da!«

»I Krupić?«

»Ta valjda.«

»Ču li me, Miloše!«, prihvati Pavao potiše, »poći mi je u Samobor za poslom.«

»Bi l' s vama?«

»Sam ću. Do koji dan evo me natrag. Ti zalazi u Zagreb. Pripazi šta tu biva, navlaš oko zlatarove kuće, pa da si mi sve dojavio - sve! Zbogom!«, i odjuri Pavao.

»Zbogom pošli, gospodaru!«, odvrati Miloš gledajući za Pavlom. »Hm! Bijes ga znao, moga gospodara. Za svoga vijeka ne vidjeh takva čudaka. Podivljao kao vuk iz gore.«

Polako se spuštao div šumskim jarkom. I uze bugariti turobno, žalobno, zavlačeći nadugo kao da se kap po kap krvi kida od njegova srca. U dubini gorskoj zamre mu tužna pjesma.

I više se popeo krvavi mjesec.

Po zagrebačkim ulicama ni duše. Drijemljući otvori vratar Pavlu gradska vrata. Mladić pojurio Kamenim vratima. Zar tetki na noćište? Da, ali kasnije. U zlatarovu vrtu stajalo bujno cvijeće, stajalo mirno drveće. Ni dašak nije pirnuo hvojkama. Ali od bijela bosilja, od kitnjaste lipe plovila je uzdahom mila daha, da ti omami dušu. Iza krova lebdio mjesec, lišćem i cvijećem prelijevalo se plavetno svjetilo, a pred kućom se sterala sjena. Mladac ustavi konja da vidi gdje mu želja počiva. Ali gle! Ne bijeli li se nešta iz sjene? Da. Ženska li? Dvije ženske. Na klupi pred kućom očekuje Dora oca, a na stubama kraj nje sjedi predući Magda. Hoće li skoro otac doći? Bog zna. Varoška gospoda nešta se tajna dogovaraju kod suca. Čuj! Šta bi to?

»Isuse!«, zaviknu Dora pokriv si rukama lice.

Pred njom stajaše Pavao. Sjena zastire mu tijelo, samo oko glave plivala mu je zlatna mjesečina.

»Doro! Ja sam!«, prihvati mladić mekanim glasom nakloniv glavu k djevojci.

Magdu izda sapa. Od straha žmirkala je očima i čudno glavurdala.

»Vi?«, stade stara šaputati, »milostivi gospodine! Pa sad? Za rane božje. - I kao gljiva ste izrasli pred nama! - Bože, oslobodi me teškoga straha! - Ali to ne valja - nikako ne valja! Idite, bit će zla! Da bi ovako kum? - Pomozi mi sveti Blaž!«

»Otiđite, gospodine Pavle!«, prodahnu mladica u prepasti dignuv ruku.

»Dobro!«, odvrati Pavao življe uhvativ djevicu za ruku, »da otiđem? Mogu li?«

»Joj! joj! Bože, bože!«, zagaknu starica. »Sramote, velike sramote! Čast i poštenje vam, milostivi gospodine, po danu, na vrata, da! Ali po noći preko plota kao tat, da oprostite, i grijeh je i sramota. Te regule* nema u Svetom pismu ni za gospodu!«

»Kumo!«, ukori je Dora.

»I ne stoji. Id' u kuću, odmah id' u kuću. Da bi otac -, ta ubio bi me! Dorice, draga Dorice, id' u kuću. Bože, bože! - Da te pokojna majka vidi!«

»Gospodine Pavle, ako boga znate, idite!«, šapnu Dora otimljuć mu ruku.

»Hoću. Ali slušaj me. Samo riječ. Moram. Danas mi se u srce zarinuo krvav nož, htio sam da prokunem dan na koji me majka rodila. Tmina mi pade na oči, kamen na srce, bilo mi je da se živ zakopam. Ali neviđena ruka trgnu me iz čame, ponese me pred tebe, djevojko. Da mi je put zakrčio rođeni brat, bio bih ga ubio. Karaj me da sam ušao kao zlotvor amo, karaj! Istina je. Htjedoh ti vidjeti samo kuću, opazih tebe. Srce me srvalo. Srce, Doro moja - koje čuva u sebi predragi zapis - ime tvoje. Šta mi je volja - šta snaga - šta pamet? Sve si samo ti, djevojko moja! Kad sam dozivao u pamet onaj blagi čas gdjeno ti suze ljubavi potekoše niz moje čela, mišljah da je samo bio san - o raju, o bogu. Ali sad sam kod tebe. Ovo je tvoja ruka. Sad mi je dobro. Oj djevojko, nemoj da sve to i snom bude, reci, poboga živoga, da me voliš. Vjeri mi se da me iznevjeriti nećeš ma kako nas raskidali. I evo ti nevjeren plemićku podajem ruku da neću biti nego tvoj - i ne ugledao lica božjega ako nisam pošten i čist.«

»Ne govori, ne govori, Pavle«, odvrati djevojka dršćući kroz suze, »da, da, tvoja sam, ali ne govori, previše sam sretna!«

I baci mu se u naručje i trgnu mu se iz naručja pa zavapi:

»Zbogom, Pavle! Evo me, kumo!«

»Prosti nam grijehe, oj milosrdni bože!«, zamrmlja stara i ode sa Dorom u kuću.

Žurno pohiti Pavao na konju u svoje noćište.

Mjesec se sakri za oblak. Na ćošku stajaše čovjek dugoljan - Đuro Garuc - ovaj put noćobdija sa velikom halebardom*.

Kadno užasni konjik kraj njega proleti, prekrsti se dugoljan i zamrmlja:

»Vidiš! Vidiš!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VII.

Za štacunom Krupićevim prostirala se prostrana soba. Tu je primao goste - to bijaše njegovo svetilište. Nije dakako bila velikaška palača, ali ušav u nju opazio je čovjek po svem da je u kući imućna građanina.

Soba sama bila je dugoljasta, obijeljena kao snijeg. Drvene tavanice bjehu škuro omazane, a kroz dva omala, gvozdenom rešetkom zaštićena okna dopiraše samo malo danjega svjetla, te je soba naličila sumračnoj crkvici. Straga u kutu širila se omašna ilova peć, a na njoj bilo povjesma, sjemenja i velika boca višnjeva octa. Kraj peći visio je čudnovat drven kip, a pod njim gorjela je dan i noć mala srebrna uljenica. U prvi mah se nije pravo razabrati moglo čija je to slika, jer je bila od starine izlizana, a i po sebi dosta surova. Nu sudeći po zlatnim ključevima koje je bradati svetac držao, pogodio bi svatko - da je slikar valjda htio prikazati vjerno lice svetoga Petra. Za sv. Petrom stajala je palmova grančica od zadnje Cvjetnice, štono čuva kuću od strijele i groma. Visila je o zidu i mjedena zdjelica za svetu vodu, veliko zrnato čislo i teška puška. Na polici sijevali kositreni tanjuri i zdjele - za onda očit znak imućstva - u zidu pako za staklenim ormarićem bijelili se niski trbušasti vrčići od majolike, išarani plavetnim cvijećem.X



Podalje stajao je visok ormar okovan cvijećem od mjedi, a na njemu izrezuckano ime blažene djevice Marije i godina 1510, kraj ormara pako velika gvozdena škrinja. Sa srednjega trama visila je staklena škrinjica, a u njoj vijenac pod kojim se pokojna majstorica Krupićeva vjenčala. Na tavanicama čudno se isticao grb zagrebačkoga ceha srebrnarskoga - srebrna kadionica i prsten u modrom poljuX. Najbolji znak pako da se tuj dočekuju gosti bijaše dugačak stol sred sobe, a oko njega drveni tamno ofarbani stolci kojima su nasloni na spodobu srca izrezani bili.

A danas je tu bilo i gosti i bučne veselice. Ponajprije Krupićev debeli kum Pavao Arbanas iz LomniceX, čovječac prosijed, tupa nosa, podrezanih brkova, sivih očiju, debelih obrva, od glave do pete u modro odjeven, smiješeći se vazdan i trijezan i pijan. Bio se pridružio i novi varoški sudac Ivan Teletić, starac bijel kao snijeg, pun kao mjesec, mudar kao knjiga, a težak kao olovo. S njime dođe i varoški notar Niko KaptolovićX, visok, zguren, suh, ni star ni mlad, ali riđoglav i riđobrk, a po nosu sudeći - prava krtica. Najposlije sjede za stol i gradski kapelan Petar Šalković, čovjek visok i jak, obrijan i hladnokrvan.

Tri puta već bilo veselo kolo ispraznilo vrč na stolu i već ga je Dora četvrti put napunila bila. Nije ni čudo, da se je o kojekakvim tajnama pričalo u sav glas.

»Tko bi to pomislio bio«, usplamti Kaptolović dignuv pet prsti i šiljast nos »inhibicija*, protestacija sve kako treba, causa recte et stricte levata secundum leges patriae*, k tomu moja sjajna argumenta*! Znate li da sam rif* papira i za tri dinara crnila na to potrošio. Sve sam jasno i glasno rekao što reći treba ad informandam curiam*, sve naše pravice od Bele Četvrtoga do dana današnjega. Mislio sam da će moje oštro pero pogoditi gospodina Gregorijanca upravo u srce. Pa šta? Pa šta? Kad su ga zvali pred sud, nije ni došao, i kad su ga sudili, ostao je prav! Triumphavit!* A lijepa medvedgradska gospoština plemenitomu varošu šuk kao glatki piškor iz ruke. Ja pitam: Kako to može biti? Quo jure?*«, ražesti se bilježnik sunuv glavom i rukom u zrak. Po tim riječima spusti se na stolac, istrusi vrčić vina na dušak i omjeri cijelo društvo slavodobitnim okom.

»Ne čudim se ja tvomu rifu papira, niti tvome oštromu peru, niti svim sjajnim argumentima tvojim, dragi Niko«, prihvati debeli sudac držeći se za pâs, »ali se većma čudim da je ovaj zlatni argumentum ad hominemX *, što ti ga je dao moj predšasnik iz varoške kese, da bude sucima naše pravo jasnije, kad si ono pošao u Požun - da onaj zlatni argumentum nije pao u vagu pravice te nas štono se veli skuhaše.«

»He! Čovjek veli, a bog dijeli«, doda Pavao Arbanas dignuv desnu ruku i spustiv je na desno koljeno.

»Ili vice versa*: čovjek dijeli, a sud bijeli, da oprostite!«, odvrati riđoglavi Niko, ponešto žacnut.

Kapelan sjedio je dosad kao pravi kamen. Pružio noge pod stol, a bubnjao prstima po stolu odobravajući svačiju riječ kimanjem glave. Pri tom poslu se je strašno znojio te bi čas stegnuo, čas rastegnuo debele obrve, očit znak da o kojoj stvari vrlo ozbiljno razmišlja. Napokon će i on:



»Estote sapientes sicut serpentes«*, to jest: imajte soli u glavi, veli Sveto pismo. Samo vječni zakon je jasan i čist kao ovo vince na stolu. U njem stoji svaka piknja kao klin - a tko ludom špekulacijom u taj klin dira, tomu je dušu zakapario Lucifer, id est* vrag. Jus humanum* pako, id est naredba ona koju je slaba čovječanska ruka napisala, djelo je krhko i prhko. Jus humanum - premda ja samo artikule* svete matere crkve poznajem - jus humanum je po mojoj slaboj možebit domisli batina na dva kraja, a komu jedan kraj u ruci ostane, taj drži i drugi kraj i nemilo argumentira po leđima svoga protivnika. A kad se dvojica zavade, naravski je da jedan prav, drugi pako kriv biti mora. I ne sumnjam ni najmanje da je kraljevska kurija jednomu dosuditi, a drugoga odsuditi morala, jer i to stoji da vuk sit, a ovca cijela biti ne može. A da je plemeniti varoš izgubio, nije nego puki slučaj koji se je zato pridesio jer je gospodin Gregorijanec dobio.«

»Istina, je istina«, potvrdi važno Arbanas.



»Nego, admodum reverende - nego!«*, skoči riđi bilježnik na kapelana koji od čuda rastegnu obrve i izbulji oči. »Poričem svečano što ste sada rekli. Ja kao prava branitelj moram pitati: Kako, zašto i pošto. Titulus, titulus,* u tom zec leži! To je ona kvaka koju ja čvrsto u rukama držim kao što evo ovaj vrč. Nama nisu dosudili posjesti Medvedgrad, a mi ćemo parnicu ex radicalitate jurisX *, makar sto godina trajala. Bome hoćemo.« I žestoko lupi Kaptolović šakom o stol.

»Nećemo, ne, gospodine notarijuš!«, odvrati debeli sudac hladnokrvno, »daj bog da smo se ove nesreće riješili. Ili hoćete da prodademo gradsku šumu za sudbene takse et caetera* - a mi da ćemo slamom ložiti peć. Hvala lijepa! Bijes nas bocnuo da smo se išli otimati za ono nesretno medvjeđe gnijezdo. Čuvajmo svoje, a ne dirajmo u tuđe. Da, da! Ne čudite se da tako govorim. Ne češimo se gdje nas ne svrbi.«

Stari Krupić, vrijedna starina sijede glave i jakih mišica, sjeđaše donekle zamišljen upirući se laktom u stol. Napokon dignu vedro crveno lice, zasuka bijele brkove, pa će gostima:

»Ja, da oprostite, ne umijem štiti ni štampanih ni pisanih knjiga, niti znam kako se sudi po pismu. Čekić mi je pero, a po nakovalu pišem. Nu obašao sam, hvala bogu, dosta svijeta, vidio sam dobra i zla, pa si krojim pravo po vlastitoj pameti. Smijat ćete se možebit da puštam među pismenom gospodom svomu jeziku uzde. Ne zamjerite mi, ako možebit od srca onako bubnem, vi, gospodo, to bolje razumijete, jer čemu bi vam bila vaša latinština. Nu, mislim da se istina i priprostom hrvatskom riječi natucati može. A ja mislim o tom poslu tako. U starim pismima, velite, napisano je da je Medvedgrad naš i sva gospoština medvedgradska da je naša. Moguće, to će učeni naš gospodin notarijuš bolje znati od mene. Ali vas pitam, jesmo li ikad držali Medvedgrad? Nismo. Eto vidite. To vam je prava zdjela bez jela, kost bez mesa. Bilo bi dakako ljepše da sve to imamo, a još ljepše da je cijeli svijet naš. Ali je dobri bog odredio da sve ne ide u jednu torbu. Gospoda naša vrlo su se junačila radi te pravde na staroga Gregorijanca, junače se još i sada. Ja sam sve rekao: Ne bude od toga pogače, pustimo stvar na miru. Vi ste se na me uzvrtili bili da ja toga ne razumijem i da je naše pravo jasno, a stari Tahi da će nas pomagati; ja dušu u se pa u kut. Rekoste mi da Tahi ima mnogo prijatelja kod kraljevskoga suda. Nu ja mišljah, ako su suci takvi, kakvi bi imali biti, moraju pravdu krojiti po zakonu, a zakon nema prijatelja ni neprijatelja. Međutim je sud sudio. Mi smo izgubili - tako je i nije drukčije. A Gregorijanec je dobio. Eto tu valja skupiti pamet. Gregorijanec je ohol, bogat, osvetljiv, nagao. Otkad prvi kamen od Zagreba stoji, nije imao plemeniti varoš toli krvna neprijatelja što mu je gospodar medvedgradski. Bude li zgode, osvetit će se, a ne bude li je, naći će je Stjepko. Mi smo mu trn u peti, sud je izvadio trn, ali rana je ostala. Ne podražujte rane, bit će zla. Pustite ga na miru. Dirne li u grad, u našu zemlju, u naše pravice, a da! Onda batom po glavi, onda, kako sam star i slab, skočio bih i ja, ne perom, ne papirom, već šakom, gospodo, da, šakom! Ali zato ne treba dangubiti, zato treba raditi da i nama bude snage i prijatelja u nuždi. Gospoda Zrinjska od prije nisu nam istinabog veliki prijatelji bili. I sami znate kako je na nas pokojni ban Nikola ljuto skočio bio. Ali je sad drukčije. Sin mu, gospodin tavernik Đuro, hoće nam dobro. I sami ste složno uglavili da mu učinimo kakvu čast, da mu na varoški trošak prikažemo srebrnu kupu za njegovu svadbu sa Ankom Erdödijevom. Ta meni ste rekli da je načinim. Držmo se njega, pustimo Gregorijanca na miru, ali držmo se Đure, a prije svega držimo se svojega. Tako mislim ja.«

»Tako je!«, zakima sudac Teletić lupnuv zlatara po ramenu. »Vi, majstore Petre, niste doduše čitali učenih knjiga, ali zato govorite kao knjiga, jer vam je bog dao zdrave i prave pameti.«

»Tako je«, zakima i Pavao Arbanas ispod oka žmirkajući na gospodara Krupića.

Kapelan gladio je, stegnuv obrve, trbušinu te neprestance kimao glavom u znak, da i on pristaje uz miroljubivo mnijenje većine.



»Bene, bene«, zamrmlja zlovoljno Kaptolović, »budite krotke ovčice, budite. Ali što će obzirni građani plemenitoga varoša i cehovski meštri reći, ne znam. Apellatio ad populum*, to vam je vražja stvar. Za vas pako, majstore Petre, znam zašto ste toli krotki na Gregorijance. Mladi Pavao spasio vam je jedinu kćer, pa niste se rada s njim zavaditi«.

»Stani, gospodine notaru!«, zakrči mu Petar riječ skočiv na noge. »Čast i poštenje vam, ali što ste rekli za Doru, gola je laž. Ja ljubim kćerku od srca, ta koga da inače ljubim. Ja hvalim mladomu Gregorijancu da mi je iznio jedinicu iz gotove smrti, čega vi jamačno svojim oštrim perom ne biste učinili bili, i rado ga primam u kuću, ali otac sam samo pod svojim krovom, van kuće sam građanin i ne prosti mi bog grijeha da bi opće dobro radi moje očinske ljubavi štetovalo. Govorio sam zato tako, jer mi to moja pamet kaže i jer neću da se za velik novac neviđeno blago kopa, kojega ni nema u zemlji.«



»Punctum!«*, skoči sada debeli sudac. »Ad vocem* srebrna čaša za svadbu gospodina tavernika! Jeste l' je svršili?«

»Dakako, suče gospodine«, odvrati stari zlatar razvedriv se malko.

»Da vidimo vašu majstoriju!«, prihvati sudac.

»Doro! Dorice!«, viknu zlatar na vrata, »donesi mi ključ od škrinje. U komori je!«

Za malo časa pojavi se Dora, čila i lijepa. Crne plete padale joj niz plavetnu ječermu*, a na prsima bijelila joj se čista pregača, oko vrata pako rumenilo šest niza crljena koralja.

»Zapovijedate tato?«, upita oca.

»Otvori de škrinju, pa mi izvadi srebrnu čašu za gospodina tavernika.«

Umah kleknu mladica pred gvozdenu škrinju te iznese iz platnena zamota veliku srebrnu, bogato pozlaćenu kupu, te je stavi na stol.

Kupa bijaše načinjena u spodobi velika ljiljana. Na jednoj strani bijaše pločica, a na njoj usred vijenca od ruža urezana dva grba: dva orlova krila i grad sa kulom: grb Zrinjski, a u drugom jelen na kolu: grb Bakača. Pad grbom bijahu urezana pismena »G. C. a Z. et A. C. ab. E. Comunitas Montis Grecensis* D. D. A. 1576.« to jest »Đuri knjezu Zrinjskomu i Anki knežici od Erdöda općina grčke gorice daje i prikazuje G. 1576.« Na drugoj pločici bijaše vješto izrezan bog Hymen* kako na lancu od cvijeća vodi božića ljubavi.X



»Optime, optime, eximie,* majstore Petre!«, viknu sudac zanesen da mu se podbradak tresao, »vidi se da ste majstor«.

»Bogme fino, kume!«, potvrdi stari Arbanas.

Gospodin se Šalković nadnese nad čašu te poviri jednim okom u dno, kano da je omjeriti htio koliko će zlatne vinske rose stati u taj srebrni ljiljan.



»Re vera!«* progovori kapelan, dignuv glavu, majstoru Krupiću koji je ponosito smiješeći se motrio svoje djelo, »re vera, to je pravi poculum caritatis* iliti čašica ljubavi, i rumene usne velemožne gospođice Anke Erdödove nemalo će se osladiti srčući iz ovoga srebrnoga cvijeta zlatne ambrozije.«

»A neće l' se i vama, djevice Doro, osladiti usne zlatnom kapljicom iz srebrne čaše kad vas pozove bog Hymen* u svoj hram ili, jasnije govoreći, kad se udadete?«, obrati se crvenokosi notar kroz slatki vinski posmijeh zlatarovici.

Djevojka problijedi kao da se je nečemu dosjetila, ali se brzo osvijesti te živo odreza Kaptoloviću:

»Oprosti mi vaše gospodstvo, gospodine notare! Mi ženske glave ne razumijemo te premudre historije, i moja pamet pobrala je iz vaše besjede samo gdješto kao slijepa kokoš zrno. Ne bude li vino kod moje svadbe kiselo, osladit će mi usta. Ali iz srebrne kupe neću ga srkat, za nas građanske djevojke i ove su majolike dobre. Ne valja se gizdati, jer je gizdost pred bogom grijeh. Nu tko će o tom i govoriti, to su daleki računi.«

»Ala, ala! viš ti Dorice!«, nasmija se kapelan, »otkuda tebi fin brus da ti je jezičac tako oštar?«

»Znate šta!«, zaviknu Teletić, »posvetimo čašu, mi smo je kupili, zašto je ne bi posvetili.«



»Bene dixisti!«*, odvrati zaneseno kapelan i nasu bržebolje vina u srebrnu kupu.

»Bog poživio majstora!«, dignu sudac čašu, pa je istrusi, a za njim kapelan.

Sad je bio red na Kaptoloviću.

»De'te srknite, Dorice!«

»Hvala, ne pijem vina.«

»Ali srknite samo!«

»Tako valja!«, potvrdiše svi. Gucnu Kaptolović, a za njim tek malo Dora.

»Kad već na silu moram, de'te vi najprije, gospodine notarijuš. Ja ću za vama pa ću pogodit vaše misli«, odvrati hitro djevojka.

»Nu, što mislim?«, zapita notar.

»Da, što misli?«, ponoviše svi.

»Vaše gospodstvo - ali ne srdite se za to - vaše gospodstvo misli da ste najpametnija glava u svem Zagrebu.«

»Ha! ha! ha!«, udariše svi u grohotan smijeh.

*

Dok su se varoška gospoda tako veselila kod gospodara Petra, sjedila je kuma Magda po običaju u svojoj drvenoj daščari. Bilo je lijepo, jasno popodne, te se starica sunčala kao gušter. Katkad bi zijevnula te zijevnuv prekrstila usta, katkad bi odagnala rukom koju dosadnu muhu.

Na trgu nije bilo nikoga, svijet bijaše jošte u večernjici, samo na donjim stubama pred crkvenim vratima sjeđaše brkonja Miloš Radak, a kraj njega ležala vjerna mu puška. U ovaj par nije se baš bavio junačkim poslom. Čistio nožem pretilo rebarce, te bi kadšto zakusao u kolač iz Magdine peći. Pritom je malo mario što oko njega biva.

Napokon zašutješe orgulje. Svijet je stao izlaziti iz crkve. Izađoše i prije Freyovka i Šafranićka. Nadođe i dugoljan Đuro Garuc.

»No!«, prihvati Freyovka, ustaviv se navlaš pred Magdinom daščarom, »kume Đuka, vaš slavni magistrat mogao bi slobodno popraviti onaj stup.« Pritom pokaza čavlarka na nizak širok stup od kamena pred crkvom, koji je već na pol razvaljen bio da je trava po njem rasla.X



»Bi!«, odvrati hladnokrvno varoški bubnjar kopajući po džepovima svoje haljine.

»Pa zašto ga slavni magistrat ne popravlja? Zašto?«, zapita Šafranićka nekako glavurdajući.

»To zna najbolje slavni magistrat«, odvrati Garuc.

»A zašto su ga naši stari postavili? A?«, uze opet grizljivo čavlarka.

»Naši stari podigli su ga zato da se sve ženske glave, koje pred bogom i svijetom srama i stida nemaju i sebe svakomu prodavaju, stave javno na taj stup nek ih bude sram pred cijelim plemenitim varošem«; odricao jednim glasom Garuc.

»A! Vidite! Zato?«, podboči se Freyovka. »Pa mislite li vi, dragi kume Đuka, da te kuge nema više po Zagrebu, mislite li vi da su sadanje Zagrepkinje sve čiste kao bijeljeno platno? Mislite li?«

»Hm!«, odvrati Garuc, »to zna samo slavni magistrat.«

»To znam i ja, dragi Đuka, čuste li, i ja! Ima ih cifrastih i pobožnih parta kojima ime miriše po tamjanu, a nisu nego pušljive jabuke, ima ih i starih koje bi svijet stavio na oltar pod staklo, a onamo im vrag poklopio dušu svojim kudravim repom, jer su opake, gadne svodilje, jer krišom sastavljaju velikaške gospodičiće i građanske cure. Pazite, dragi Đuka. Stara je riječ, tiha voda brijege dere.«

»Da, da, tiha voda brijege dere«, doda klimava Šafranićka.

»A ja ih poznam, na ime poznam, a ja velim na 'pranger*' s njima, da, na stup, nek se zna kakve su to svetice. A šta velite vi na to, kumo Magdo?«, okrene se Freyovka starici, opaziv da se skupilo oko njih poviše svijeta.

»Ja? Ništa! - Pustite me na miru!«, - odvrati ne hajući Magda.

»Ništa? Zbilja ništa? Ha, ha! Da budem na miru? Pa baš neću«, udari zlorado čavlarka šakom u dlan. »Čujte, ljudi, čujte pa se čudite. U ovom našem plemenitom varošu ima jedna stara svetica za koju se misli da joj je sveti Petar kum, a ona da je škrinja mira božjega - ali uistinu živi vrag - prosti mi bog grijehe - kumuje staroj vještici, a ona je škrinja nemira vražjega. I u tom našem plemenitom gradu ima jedna djevojka za koju se misli da je bjelija od snijega i krotka kao majčina dušica, ali je ona crna kao ugljen, a duša joj je smrdljivi drač!«

»Da, smrdljivi drač!«, primijeti Šafranićka.

»Vidiš, vidiš!«, opazi Garuc.

»Da, da, i za to slavni magistrat ništa ne zna. A ta stara podučava mladu, a ta mlada grli se, ljubi se i - vrag zna šta, sa mladim Gregorijancem, sa sinom onoga antikrsta koji vam je ukrao lijepi naš Medvedgrad. A ta stara vam je - a? šta mislite - sveta naša Magda, a ta mlada vam je Krupićeva Dora, da Dora! Fi, fi, fi!«, pljunu Freyovka na zemlju, »a mi da to trpimo, mi poštene građanke?«

»Ne trpimo!«, odvrati razjareno jato.

»U našem gradu?«

»Sa Gregorijancem!«

»Dora!«

»Taj ljiljan!«

»Na stup s ljiljanom!«

»Na stup s Magdom!«

Magda drhtaše od ljutosti, žuto joj se lice rumenilo.

»O ti jadovita zmijo! Stoput si gora od svih onih koje su ikad stajale na tom stupu«, izdere se Magda.

»Hu strijela -! Ja da sam takva - ja građanka koja ima kuću, kojoj je muž upisan u ceh. A vi to gledate, a vi to dopuštate?«, obrati se bijesna čavlarka prema jatu.

»Na stup s njome! Na stup!«, zaurla svjetina.

I potisnu jato jurišati daščaru. Kamenje, blato, pijesak padao je daždom na daščaru. Moleći zguri se starica u kut, ali bijesno jato sve jače navali - ubit će staricu.

»U kraj, hulje! Ili, časnoga mi krsta, smrskat ću vam lubanju kundakom«, zagrmi Radak skočiv pred daščaru i naperiv gluntu na jato.

Oči mu se krijesile kao divljemu mačku, brci mu igrali od ljutosti, a razgaljene grudi nadimahu mu se silno. Jato uzmaknu od straha.

»U kraj, velim vam opet! Kuga vas izjela. Jeste li vi božji stvorovi, jeste li vi ljudi? Živina ste, nijema živina! Šta vas boli glava za ovu staru jadnicu, šta vam je kriva te je bijesnite utući kao pašče. Čistite mjesto, jer, propao u crnu zemlju, tko mi se dodirne bake, istrest ću mu dušu iz grla!«

Za časak zapanji se svjetina od strahovitoga gorostasa, a skoro navri snova bijes, čim opazi jato da mu ide nekoliko modrih stražara u pomoć.

»A šta se taj VlahX miješa u naše posle?«

»Dolje s njime!«

»Utucite ga!«

I grunu šaka kamenja na Radaka. Kamen mu odnese klobuk. Ali kao munja skoči haramija, spopade iz jata kramarku Šafranićku za šiju te je kao štit proti svjetini dignu snažnom desnicom uvis. Kramarka koprcala se u zraku kao žaba na udici, a lice joj bilo kao u skuhana raka.

I bilo vike, cike, smijeha i kletve od bijesne množine.

»Dobar dan, Šafranićka! Sad se možete njihati bez njihaljke.«

»Ubijte Vlaha!«

»Viš vraga! Debela kramarka laka je kao perce.«

»Visi u zraku kao drveni anđeo nad velikim oltarom!«

»U čelo ga dajte. Vražji skote!«

»A šta je to? Koji vam je bijes?«, zagrmi Blaž Štakor, velik čovjek, crn i krupan, zasukanih rukava proturav se laktima izmeđ čopora. »Eno Magda krvava! Je li vas bijesno pseto ujelo, kukavice? Vi da ste građani, ljudi? Turci ste, vuci, vukodlaci. Ako je stara štogod skrivila, eno poglavara. Jeste li vi suci, je li batina i kamenje zakon? A Vlaha psujete! Zašto? Jer brani slabu staricu. Vlaha psujete, a vi da ste kršteni ljudi, vi? Je li to u Svetom pismu, jeste li to kod večernjice čuli. Otale! Kući! Stid vas bilo! Nemate li kod kuće posla? Šila i igle, a vi ženske nemate vretena i kuhače! Otale ili će vas odvesti straža. Vi pako, starče!«, okrenu se poštenjak Radaku, »pustite baku, idite svojim putem, pripazit ću Magdu. A vi, gospodarice Šafranićka, odnesite se u svoj štacun pa tucite muhe. Nije vam škodilo. Mozak vam se malo protresao, pa ste se valjda rastrijeznili. Pravo vam budi. Ne zabadajte nosa u svijet da u nj strijela ne pukne - vi stara retoriko - vi!«

Haramija pusti kramarku, koja je psujući otklipsala prema svomu štacunu kao oparena koka.

»Zbogom«, odreza Radak ukratko Blažu, »valjan ste čovjek!«, i baciv pušku na rame ode. Ostali se svijet razišao od stida i straha i ponajprije nestalo Freyovki traga. Zadnji otklima Đuro Garuc, opipavajući šiljasti nos koji je silno nabreknuo bio. Kamen, odskočiv od daščare, bio se nemilo spustio na njušku bubnjara.

Društvance kod Krupića nije ni s daleka slutilo šta pred Sv. Markom biva. Vino bje gostima otupilo sluh, a da su i čuli bilo kakvu viku, šta zato? Neka se narod veseli makar i malo krvi bilo. Varoškim stražarima bijahu takve gungule vazda mila komedija, koju su prekrštenih ruku vrlo rado ali i vrlo hladnokrvno gledali. Narod neka si sudi sâm.

Najednoč otvoriše se vrata Krupićeve sobe i unutra navali trbušast maličak vrlo debela i glupa lica pod širokim šeširom - kramar Šafranić. Bio je bijesan - i pijan - za njim se dovuče i Grga Čokolin.

»A recite mi šta tu biva? A recite, jesmo li u Zagrebu? A jesam li ja 'purgar'; a jeste li vi sudac? A je li Eva moja žena - pred bogom i svijetom zakonita žena? A?«, probrblja mali kramar na dušak.

Gosti se gledahu u čudu, i gospodin kapelan pokaza prstom na glavu hoteći naznačiti da se kramarčiću miješa.

»No, no! dragi Andrija, nemojte toli žestoko kao mlado vino. Kazujte mirno. Šta vam je?«, zapita ga dobroćudno domaćin.

»Mirno! Mirno! Dakako! Kap će mi pasti pa mirno! Šta mi je? Žuč mi se razlila, to mi je. A zašto? Sodoma, Gomora, Babilon. Sramote, grehote, rugote. Meni, assessoru* gradskomu, mojoj ženi, assessorici gradskoj to - to - fuj!«

»Ali zaboga, hoćete da vam sudim, a ne znam tko vam je i šta vam je tko kriv?«, progovori u čudu sudac.



»Specificatio et petitum* majstore«, doda velemudro Kaptolović.

»Kažite samo gospodinu sucu sve, kume Andrijo!«, potaknu ga brijač, »on je pravedan pa će krivca na red pobrati.«

»Dobro. Čujte dakle moju špecifikaciju! Moju Evu uhvatio grč, previja se kao zmija. Njezina nova kapa zbogom! Petnaest dinara sam za nju dao na kraljevskom sajmu - petnaest dinara, jeste li čuli. A svemu tome ste vi krivi, majstore Petre!«

»Ja?«, zapita u čudu zlatar.

»A jeste, jeste!«, podboči se na vratima brijač.

»Ja? Jeste li poludjeli?«, ponovi Krupić.

»Nismo, ne, lude gljive jeli«, bubaše kramar dalje, »zar nije lijepa Dora ovdje vaša kći, a nije li joj Magda kuma? A Magda to našarafila, pa kad tatice kod kuće ne ima, šuk u kuću mladi Gregorijanec, pa cmok sa lijepom Dorom et caetera, da se svi čavli u kući giblju. Oj, ja sam glupak, tupak, je li, majstore Petre? Ali zato ipak neću imati unuka prije negoli zeta kao što drugi ljudi.«

»Andrijo!«, zavrišti starac Petar pograbiv vrč, ali mu sudac brzo uhvati ruku.

»Andrija, da, Andrija se zovem. Pa vam taj Andrija kaže i više. Tko je Gregorijancu prodao naš Medvedgrad? A? Vi. Jer mladi Pavao samo pod izlikom gladi vašu kćer, a vi ste mu odali kako 'purgari' rade za svoje pravo. I kad se je to danas na sva usta govorilo po večernjici, i kad su bili skočili dobri ljudi na staru vješticu Magdu, dođe joj u pomoć nekakov antikrst - Vlah. I taj pasoglavac pograbi moju Evu - moju sirotu Evicu za vrat, pak ju je zibao, zibao kao da je klip u velikom zvonu i razderao novcatu kapu. A tko će mi kapu platiti, a tko će mi medicinu platiti? A?«

Petar se kamenio. Grčevito stiskao je stolac do kojega je stajao. Blijeda lica mu drhtahu, a oči kanda će skočiti iz očnica.

»Lažeš, huljo!«, zaviknu promuklim glasom, »tko smije sipati taj otrov na moje jedino dijete, tko mi može tu sramotu posvjedočiti? Tko?«

»Ja«, progovori kroz hladan rug Čokolin stupiv korak naprijed.

»Ti?«, zapitaše svi zapanjeni.

»Ja, gospodo časna«, nastavi brijač skrstiv ruke natrag, »mogu se zakleti na sveto evanđelje i na svetu oštiju da sam zdrav i trijezan na ove svoje oči vidio, kako je plemeniti gospodičić Pavao Gregorijanec ovu čestitu djevicu Doru grlio i ljubio kao što grli muž svoju ženu, a Magda da je pritom bila.«

Svi zamukoše. Dora kano da nije živa bila. Mozak joj se stvorio kamenom, noge kao da su joj zarasle u zemlju, a u njoj vrela krv kao more žive vatre. Tako je negdje čovjeku pri duši kad ga vode na smrt.

»Doro! - Doro! - ti?«, šapnu starac kao mahnit, a znoj mu skoči na čelo. »O Isuse bože - što sam ti skrivio?«, zaviknu u sav jad i lupiv se šakom u čelo sruši se glavom na stol.

»Oče!«, zavrisnu djevojka i baci se pred starca - »nemoj - oprosti!«

Kao plamen skoči starac i, stresav sa bijele brade vrele suze, gurnu djevojku. Pohiti k zidu da uhvati pušku, ali ko strijela uhvati ga sudac za ruke.

»Petre!«, zaviknu sudac.

»Ne griješite duše«, prihvati kapelan. »Bog sam sudi ljudske grijehe.«

»Oče, groba mi majčinoga -«, zajeca na koljenima djevojka.

»Šuti, izrode ženski, ne budi svetice iz groba. Otale!« Zatim se malko umiri. »Kume Pavle«, obrati se Arbanasu, »za jedno vas molim. Dok budem živ, ne smije mi ova grešnica pred oči. Neću da pogine od gladi, zakleh se mojoj pokojnici da je neću zapustiti. Za tri dana ćete kući u Lomnicu. Povedite ju sobom. Ondje neka bude sluškinja, neka pase nečistu živinu. A u Zagreb ne smije nikad. To za dušu pokojnice moje.«

»Ali kume, kume!«, prigovori Arbanas.

»Molim vas za to. Hoćete li -«, zakrči mu odrješito zlatar riječ.

»No hoću, hoću!«, zakima Arbanas.

»Dobro i hvala. A s vama, majstore Andrija, govorit ću sutra pred sudom. Sad zbogom!«, završi zlatar.

Gosti raziđoše se poniknute glave, samo Čokolin pođe sa kramarom da kod Evice proslave pobjedu svoju. Poslije donesoše i Magdu bez svijesti kući. Dora je dvorila. Već se je spuštala noć; tiho kao u grobu, samo se čulo jecanje iz Krupićeve kuće: »Majko božja, zašto se rodih kukavna na svijet!«

Bilo je blizu ponoći. Po Markovu trgu sterala se jasna mjesečina. Nigdje ni duše, nigdje ni glaska. Najednoč izleti iz Šafranićeva štacuna čovuljak. Teturao preko Markova trga amo-tamo, noge mu se križale kao munja. Nešta je mrmljao. Sred trga se ustavi. Opazio bje svoju sjenu.

»Hoho! Ti - ti - ti - ti si to?«, progovori svojoj sjeni. »Dobar večer, dragi moj alter ego*! Jel' te, danas je bilo veselo? Hoho i kruto! Danas smo pokazali to - to - tomu oholomu zlataru tko je čovjek. Ali čekaj brajko, nismo još gotovi. Jok, jok, jok! Hoho, nismo! Dora mora moja biti, da moja. Podijelit ćemo ju - ja i gospodin Stjepko. Hihi, Stjepko je vragometan ženskar! Nek si nosi prvence, a mi ćemo pabirkati. Dora mora moja biti: ne rekoh li, bit će je još za groš, mi ćemo pabir -«

Uto zajavi zvono na tornju Sv. Marka muklim glasom ponoć.

»A šta se ti, sveti dugoljane, miješaš u naše poslove?«, okrenu se brijač prema tornju. »Bim, bam, bum! to je sva tvoja mudrost. Ne srdi me, dugoljane, ne srdi me!«, zagrozi se Čokolin šakom tornju, »jer - jer - jer ćemo se raskrstiti. I onako«, stade prišapćivati svojoj sjeni, »moramo iz Zagreba, jer Radak - taj prokleti Radak - bijes ga je donio! Moramo, jer smo - Turci! Ali št! Da nas ne oda sveti Marko, da on za to zna! Hi hi hi hi!«, udari Grga u glasan smijeh. »No sada još ne, još ne! Dora mora biti mo - ja - ja - ja, moja! Pabirkati - da pabirkati. La - laku noć, brajko! Laku noć!«, pokloni se brijač svojoj sjeni i pokotrlja se u svoj štacun.

IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
VIII.X



Kao zelen vijenac vije se velja Okićka gora*, puna ljepote, puna divote po zemlji Hrvatskoj. Prodol i vrh, šuma i polje zamjenjuju se čarobitom mijenom, nižu se skladno kao ogromni talasi pravječnoga mora, da se oko zaneseno divi veličju prirode. A ponikne li zjenica dublje u gorsku krasotu, usplamti duša, tone srce u milju i nehotice otimlje se ustima klik: »Lijepa si, divna si, oj majko naša, oj zemljo Hrvatska! Ili te je svetvorna sila htjela ostaviti zemlji kao uspomenu zlatnoga vijeka, ili te je divno ukrasila da budeš alem-čašom, u koju da padaju kroz burne vjekove krvave suze tvojih sinova. Ali čemu ulaziti u razlog tvojoj ljepoti? Da si krasna, kaže nam oko, da te ljubimo, kuca nam srce, jer u tebi roditi se, a tebe ne ljubiti bio bi grijeh do boga!«

Nad gorom lebdio je lijep jesenski dan. Drevni hrastovi grle se gustim granjem kao svodovi davna hrama. U milenom hladu, u bajnom sumraku šumskom sniva majčina dušica, proviruje iz grma rumena malina; u prodolu broji kukavica kukajući godine tvoga života, a brza vjeverica skakuće od grane do grane. Tek kadšto bljesne sunčano zlato u šumsku gustinu, te vidiš kako ponosit jelen prebire čistinom tanke noge ili kako srebrna izvor-voda provire pod tamnom oporom česvinom. A po brežuljcima buji žarka i zlatna krv hrvatske loze.

Sred ove gore stoji stari grad samoborski kao zlatna jabuka u krilu ljepote djevojke, kao bijel leptir na lisnatoj ruži - a pod njim prijazno mjestance Samobor.

Jak, širok i lijep bijaše Samobor, lijepa i široka je njegova gospoština, pod koju spadaše i trgovište. Nije se dakle čuditi da se je svatko, u koga je bilo kese i šaka, otimao za njim. U drugoj poli vijeka šesnaestoga imađaše grad samoborski dva gospodara, a nijedan ne bijaše pravi. Po starini vladari bijahu mu Ungnadi, obitelj štajerska, koja se napol pohrvatila bila. Nu Ivan Ungnad, čovjek svoje volje i glave, strasno pristajaše uz Luterov nauk i sve njegovo snovanje išlo je na to da bude i hrvatska i slovinska zemlja do korijena lutorska. I skupi troška što mu je davalo njegovo imanje, da, skupi troška na vjeru i preko svoje moći da uzmogne štampati lutorske knjige hrvatskim slovom, a po knjigama da se sva kraljevina polutori.

Strasti Ungnadovoj priskoči u pomoć gospodar samoborskih ruda Leonardo Grubar, bogataš i prostak, bezdušan kramar i krvopija. Od bakra pravio zlato, a to zlato dade Ungnadu za nove hrvatske knjige. Nu nije ga dao badava ili na laku vjeru, jer mu je lutorski zatočnik morao založiti pol grada i mjesta Samobora. Preminu Ivan, ne iskupiv zaloga, preminu i Leonardo isisav jadne Samoborce do krvi, te namre lijepi plijen svoj sinu Krsti Grubaru. Ali tek zakratko. Naskoro zaskoči i mlađega bezdušnika smrt i pol Samobora ostade pod vladanjem udove njegove Klare, ljepote na glasu.

Nu nije ni druga polovica Samobora ostala Ungnadovu rodu. Krsti, sinu Ivana Ungnada, čovjeku vojniku, čovjeku potrošljivu trebaše novaca sila i sila. Tucao se on pod svačijom zastavom proti svakomu bijesu, ali sve gospodski bez svakoga računa. Očinstva malo, dugova sila. I odluči povesti se za svojim ocem i založi drugu polovicu Samobora bogatašu Ambrozu Gregorijancu, a po smrti Ambroza spade zalog pod vlast njegovih sinova Baltazara i Stjepka.

Bilo je popodne vedroga jesenskoga dana. Pred velikim vratima samoborskog grada steralo nekoliko granatih lipa obilnu sjenu. Za lipe bilo privezano više osedlanih konja, a u hladu ležalo pet-šest li oklopnika. Po bijelom i zelenom pojasu vidjelo se da su to konjanici koje štajerske zemaljske čete štono očekivahu svoga gospodara. Valjda je bilo gosti u gradu, valjda. Njemački oficiri rado su zalazili u dvorove gospe Klare, a ona ih je i rado primala. Još za života Krste Grubara znala su ta gospoda častiti se u Samoboru do mile volje; jer Grubar bijaše Nijemac kao i oni. A i sad su se često navraćali, radije navraćali mladoj lijepoj udovici.

U velikoj dvorani samoborskoj nije začudo bilo ni duše. Sve tiho i nijemo. Ali je zato življe bilo u sobi gospođe Klare.

Pravo čudo ta Klarina soba. Stajala je u kuli naprama Savi. Jaki svodovi bili bojadisani plavetnom nebolikom bojom, a po njima posute zlatne zvijezde. Pozlaćena rebra svodova sticala se u lijepo izrezanu cvijetu sa kojega visijaše na svilenoj uzici bakreni pozlaćeni svjetiljnjak u prilici dvaju amoreta što nose četiri baklje. Zidovi kitili vješto tkani talijanski sagovi. Jedan sag prikazivao je čistu Suzanu. Sred hladovitih palma teče srebrna voda. U njoj stoji krasna ženska, odjevena tananom haljinom koja joj pada s bijelih, oblih ramena. Žena stidno sprijeda skrstila ruke. Lijepa joj se glava spušta na prsa; crna joj kosa pliva niz bijelu put, duge tanke trepavice prkrivaju crne oči, a na drobnim bujnim usnama titra lagodan osmijeh. Oko snježnoga koljena igra bistra voda kolo, a kroz vodu vidiš do dvije noge sitne, oble i bijele. Ali podalje stoji gust busen široka lišća, a na njem cvjeta plamni kalež lotosa. Tu je zasjeda, iza toga grma vire dva požudna starca. Ćelava glava, nabrano lice, prosijeda brada, mršave ruke - sve kanda im se stvorilo kamenom, samo oči im živu, a oči gore, sijevaju, plamte kao pakleni krijes.

Na drugom sagu vidi se zlatan čador. Sprijeda stoji gorostas. Mrk je i crn. Vojnici ga vežu, vojnici se smiju. A on bjesni, nogom se upire u pod, mišice mu nabrekle, brada mu se kostriješi, a oči - ah oči mu plamte - dvije zlokobne zvijezde spravne sažeći i nebo i zemlju, oči mu bacaju strijele na lijepu bujnu žensku. Na lavljoj koži počiva žena. Biser joj sapinje zlatne pramove, a puno joj tijelo pokriva napol saborita haljina od zelene indijske svile. Vrh čela joj bliješti sjajan smaragd kao užasno oko baziliska. Naslonila divnu glavu na bujno rame, ispod zlatnih trepavica žmiri na diva, a rug joj oblijeće bujne usne. Gle, eno diže lijevu ruku. Nečim se igra. Čudne igračke! Drobni joj prstići prebiru crnu junačku kosu što je na prevaru odreza ljudini, te ga izdade Filistrima, krvnicima žudijskoga roda. To je zlatna zmija Dalila, to je ukroćeni lav - Samson. Sav pod sobi bijaše skladan od drobna šara kamena u prilici zvijezde. Velika vrata zaklanjao zastor od crvene kadife, a u kutu sipao pozlaćeni zmaj bistru vodu u veliku školjku od mramora. Oko školjke cvjetala u kristalnim kondirima i ruža i ljiljan omamljujući pamet milim mirisom. Po sobi lepršale bijele grlice ljubeći se i gučući. A naoko stajahu visoke pozlaćene stolice odjevene plavetnim damaskom*. Tu je primala Klara mile goste.

Ovaj put su samo dvojica kratila mladoj udovici dosadu sjedeći na velikim stolicama i smišljajući dosjetke da gospodarici izmame smijeh - general Servacijo Teuffenbach i pukovnik Mihajlo RingsmaulX. Prvi visok, jak i prosijed čovjek, obrijane glave, španjolske brade, niska čela i dugoljasta nosa, med vojskom otresit, gvozden, da, surov; kraj žene krotak, zaljubljen, nježan kao ludo janje. Drug mu bijaše manji, ali ne manje jak. Debele glave, rijetke riđaste kose, velikih ušiju, crvena lica i pune brade. Po niskom uglastom čelu, po tupom nosu i praznim modrim očima vidjelo se da taj ratoborac nije osobito tanke ćudi i oštra uma. Oba ta prihodnika bijahu odjevena u jelenju glatku kožu, i fini mozaik sve je pucao pod debelim petnjacima teških čizama. Samo bijeli ovratnici i široki šeširi sa perom odavahu da su gospodskoga roda. Razlika jedina bijaše među njima po odijelu, da se je vinuo Teuffenbachu niz ramena crnožuti pojas carskoga generala, dočim je Ringsmaula resio bijelo-zeleni znak štajerske vojske.

Oba ta gospodina teško se klanjahu gospoji Klari, dakako svojim načinom. A i bilo je komu se klanjati. Do visoka prozora od šarena stakla, pred kojim se raspinjao bršljan poput zelene zavjese, sjeđaše na mekanoj sjedilci gospodarica. Moglo joj je biti dvadeset i više godina. Žena visoka, puna i živa. Zlatni uvojci padahu joj niz šiju ispod kape od bijeloga bisera.

Visoko, glatko čelo odavalo je neobičnu pamet, a ravni, tanki nosić komu se živo micahu ružične nosnice, sivkaste ali neobično sjajne oči, bijahu znakom velike hitrine. A srce, a čuvstvo? Teško je reći. To glatko fino lice čas bi se zažarilo plamenitim zanosom, čas izrazilo otrovnim rugom, čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim mramorom; samo pune, pootvorene usne, samo nemirno kretanje tijela pokazivalo je da u toj ženskoj glavi žive krvi imade. Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je gledao kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene halje, kako se srebrni pojas vije oko tankoga struka, kako se oble sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene nožice u vezenim postolicama nestrpljivo premeću na medvjeđoj koži - tko je to sve vidio, morao je reći - ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi. A je l' ljubila? Za to znala su razna gospoda, samo tupoglavi pokojnik joj nije.

»Trista gromova«, prihvati Ringsmaul promuklim grlom, »gospo moja, vaš je kameni šator vrlo lijep, a velik da bi mogla cijela vojska u njem zimovati. Ne daj bog da turske psine zađu u ove strane, bilo bi pokora, zlo po vaš lijepi dvor, a gore po vas, lijepa gospo, jer, da znate, te nekrštene hulje ne znaju božjega zakona!«, i uzvinu riđe brkove.

»Oj gospodine pukovniče!«, odvrati mu Klara kroz lak porugljiv smijeh, »vi me cijenite kukavicom, kako vidim. Ništa zato. Praštam vam od srca. Mi se vidimo danas prvi put. Da ste se pobolje opitali kod svoga prijatelja generala, ne bi u vas ušao bio taj turski strah za mene. Je l' tako, gospodine Servacijo?«

»Jest tako, na dlaku tako, lijepa gospo!«, pokloni se general, nespretno čupkajući okrajak bijeloga ovratka, »među lijepom gospojom Klarom i generalom, brate pukovniče, samo ima ta razlika da general oklop nosi, a naša domaćica suknju.«

»Možebit ima i druga razlika«, nasmija se Klara zlobno, »da bi naime vaša domaćica znala izbrojiti više pobjeda nego li koji vaš general. Da, gospodine Ringsmaul, tako je. Neka dođe koji paša, neka i dođe od Stambola car. Dočekala bih ga i kruto. Mislite li vi da u žene ne ima volje i snage. Ima, vjere mi«, podignu Klara ponosito glavu, »pače u žene ima nešta što vas sve muške glave u lagum dići može - hitra glava. Ne znate li za onu bajku o Herkulu?«

»Hm!«, odvrati smeten Ringsmaul, »ne znam. Tko će i znati za te bablje priče. Ako je Herkul bio general, sram ga bilo da se je dao od ženske premamiti.«

»Kazat ću vam ja«, odvrati Klara prezirno smiješeći se, »Herkul bio je najveći junak u starih pogana, junak veći nego li vi svi skupa. Bez puške, bez oklopa znao je svladati divove, lave, zmaje. Nitko ga ne mogaše pobijediti, ni čovjek ni bog. A što bi od njega? Žena ga prinuka da prede na preslici, da raskoli svoju kijaču pa da njome loži vatru.«

»Trista gromova!«, skoči Ringsmaul, »to je negdje bila vražja žena, lijepa gospo! Nu samo da meni dođe takva u šake, pokazao bih joj šta je Ringsmaul. Trista gromova! Junak pa preslica! Ta tu bi morao još čovjek piliće peći na sablji kao na ražnju ili pustiti da mu kokoši meću jaja u kacigu. Idite, idite, lijepa gospo, vi s nama zbijate šalu, a onu bajku o Herkulu jamačno je smislio kakav pop ili fratar.«

»Ne junačite se odviše, gospodine pukovniče«, zagrozi mu se Klara prstićem. »Na Turke ste možebiti junak, ali na žene?« - nastavi milo smiješeći se otresitomu ratoborcu.

»A šta! Do bijesa žene! Baš bi vrijedno bilo s njima lomiti koplje! Ja sam kršćanin, držim se Svetoga pisma, a ondje stoji crno na bijelom zašto je bog stvorio Evu Adamu«, otrese se riđi pukovnik živo.

General Servacijo negdje se u duši kajao da je doveo bio nefinoga obrstara*; bar je sve žešće čupkao ovratak pa nemirno lupkao čizmom u pod. Žalio je to nesnosno društvo tim većma, jer se je otimao za zlatnim uvojcima gospe Klare ili bolje reći za njezinim bakrenim bogatstvom. Zadnje vrlo dvoumne riječi Ringsmaulove razvezaše mu napokon plahi jezik, pa će on drugu:

»Ali, brate pukovniče, ti tude siječeš jezikom kao posjeklicom, a riječ ti leti kao razuzdan konj. Lijepa naša gospodarica ne govori posve brez razloga. Čitao sam mnogo kratkočasnih historija, gdje su žene svladale velike junake, na primjer, kako je gospoja Kleopatra zatravila glasovitoga generala Antonija i tako dalje. Žena kad navali, nalik je na lumbardu od koje zrno, kako ti je znano, brate pukovniče, može i oboriti gvozdenoga konjanika. Nije li tako, lijepa gospo?«, pokloni se Teuffenbach kiselastim smijehom Klari.

Udovica je silom sprezala teški smijeh.

»Ha, ha, ha! Ne znam«, progovori zibljući se na sjedilci, »jesmo li mi žene lumbarde. Ali, gospodine Servacijo, ne korite druga svoga što je zamahnuo u rajske pripovijetke. Šta zato? Narav nije himba. Jezik kojim govorite nije nego krv i meso, ma ga i medom obložili. Govorite udilj svojim naravskim jezikom, gospodine pukovniče! I slatkoća napokon dosadi ustima. Ali«, nastavi Klara žestoko, baciv glavicu natrag da su joj se zlatni uvojci rasuli po ramenima - »da udarim ja na vas, bez vojske, bez oružja - sama, a vi sa silnom vojskom?«

»Ta bog vas vidio«, nasmija se pukovnik, »uhvatio bih vas kao miša!«

»A zatim ja vas!«, odvrati Klara ošinuv ga sjajnim okom.

Pukovnik zablenu se.

»Ja vas, a vi mene! Trista gromova, a kako?«

»E vidite, to je ratna tajna«, primijeti Klara lukavo. Pri tim riječima snimi udovica sa prsiju ružu, te stade njome lupkati po svilenoj haljini i napokon pusti ružu na medvjeđu kožu.

Oba vojnika skočiše da dignu cvijet, pukovnik pritom i kleknu. Ali brža bje Klara. Nagnuv se ko munja, uhvati ružu, a pritom opazi pukovnik glatku sjajnu šiju Klarinu. Zažari se malko.

»Dajte ju meni, gospo!«, zamoli Ringsmaul.

»Meni«, opetova ponizno Servacijo.

»Vama, a i vama?«, zapita lukavo Klara, »a zašto?«

Obojica baš htjedoše da odgovore ne zna se šta, ali u taj par otvori sluga vrata te zajavi: »Plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec želi pokloniti se vašoj milosti!«

»Dočekat ćemo ga od srca rado!«, odvrati Klara. Licem joj zaigra krv, a očima plamen.

»Hrvatski medvjed«, zamrmlja pukovnik.

»U zao čas!«, doda zlovoljno general.

U dvoranu stupi Pavao blijed i miran. Poklonio se gospoji, pokloni se i vojnicima.

»Prije svega«, prozbori mladić gospoji, »vašoj milosti pozdrav i poklon od moga gospodina oca, koji se nada da ću vas naći u dobru zdravlju. Vašoj milosti bit će znano da ne dolazim od sebe, već po zapovijedi gospodina oca, i to zbog nekih računa za samoborske kmetove. Još mi reče gospodin otac da taj posao načisto izvedem s vašom milosti po dobroj volji i prijateljstvu bez mržnje i suda. Oprosti mi zato, vaša milosti, da sam s puta odmah ušao amo i smjesta zajavio što mi gospodin otac reče.«

Klara gledaše mladića radoznalo.

»Oprostiti vašemu gospodstvu ne mogu ništa«, odvrati mirno Klara, »jer se samo grijeh oprašta. Poglaviti gospodar medvedgradski momu je domu mio i drag, a njegov gospodin sin mi je dobro došao, meni, najbližoj susjedi i napol gospodarici samoborskoj, jer da znate, gospodo«, okrenu se Klara k časnicima »druga polovica gospodstva stoji pred vama, plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec, slavan sa žalosnoga pokolja kod Hrastovice, slavan i stoga što je kao plemić onom lani izbavio građansku djevojku od smrti. Još jednom da ste mi dobro došli pod ovim krovom koji je i vaš. Za račune pisa mi gospodin Stjepan. Pre i suda neće stoga biti među nama, ko što i nije dosele bilo. Nu jer gospodin Stjepko želi da bude račun čist i jer je račun dug, rada sam početi odmah taj posao i stoga neće mi vaša gospodstva«, prozbori opet časnicima, »upisati u grijeh ako se na vašem pohodu zahvalim i prijateljski oprostim, moleći vas ipak da mi kuću skoro prisustvom dičnim počastite, i oprostite ako niste po redu podvoreni bili!« Po tim riječima pokloni se Klara časnicima i baci ružu iznenada kroz prozor.

General i pukovnik oprostiše se nekako kiselo, a još ljuće pokloniše se Pavlu.

»Jesi l' čuo, brate generale, računi!«, primijeti Ringsmaul jašući niz gradski put.

»Jesam«, odvrati Teuffenbach zlovoljno, »golobradoviću sretni, a naši su pokvareni!«

Pavao stajaše sam pred Klarom. Prsa mu je stezala neka bojazan.

»Sjednite, gospodičiću, sjednite«, ohrabri Klara plahoga mladca blažim, laganim glasom, skrstiv ruke na krilu. »U dobar mi čas dođoste u pomoć. Riješili ste me dosadna društva. Ti ljudi prišivaju Hrvatima da su medvjedi. Ali prosti bože«, nasmija se udovica lagacko, »sami su glatki kao njihovi tvrdi oklopi. Još ću podivljati od njih. Zazirem od dugih računa, ali ovaj su mi put dobro došli. Nu prije da vas pitam. Kako vaša rana od Hrastovice?«

»Ne ćutim je više. Bila je samo ogrebina, milosti!«, odvrati Pavao.

»Hvala bogu«, nastavi Klara, »kad ste ono u vrućici ležali u Samoboru, vrlo bjeh se zabrinula za vas, da, da vjerujte vrlo!«

»Hvala vašoj milosti na toj brizi.«

»A vaša gospa majka?«, dignu Klara glavicu, »Marta, mila gospa Marta, moja druga majka?«

»Pobolijeva svejednako.«

»Sirota. Zlo joj je; znam. Kad je bila u Mokricama, vidjela sam je svakoga drugoga dana. Ne jedanput zalile mi se oči suzama gledajući njezinu nevolju. Oh gospodine Pavle«, nastavi Klara suznim okom, »sretni li ste da je možete nazivati majkom. To nije žena, to je anđeo od boga. Pa kako liječnici kažu - no pustimo to!«, okrenu Klara lice prema prozoru da joj Pavao ne vidi suza.

Mladića tronuše ove nježne riječi Klarine. U čudu motrijaše lijepu ženu.

»Kako vaš brat gospodin Niko?«, nastavi Klara: »Ženi se, čujem. Ainkernovu gospođicu, je l' tako?«

»Mislim, milostiva gospo!«

»Pa ste dali da vas pretekne! Čudno. Obično je stariji prvi na redu. Kako to, gospodine Pavle?«, zapita Klara iz potaje motreći mladića.

»Nisam imao kad misliti o tome, vaša milosti«, odgovori Pavao mirno.

»Niste? A kad se ima misliti o tome?«

»Vojnik sam, plemenita gospo!«, progovori nešto smeten Pavao. »Čas ovdje, čas ondje, ili na putu, ili pod šatorom, a tu se ne kupe svatovi.«

»Ali ste i hrvatski plemić, niste plaćenik. I u vrijeme mira ima dosta prilike - ali oprostite, plemeniti gospodine«, nasmija se udovica, »ja vas tu ispitujem kao ispovjednik, pa zaboravih na naše račune i da ste sustali od puta. Zabrbljah se. Lijepe domaćice, je l'? Ni kruha ni soli vam ne ponudih. Karajte me, karajte! Nisam bolje ni zaslužila. Evo već nad gorom rumene večernje zažare. Pustimo svatove, gospodine junače! Znam da s vama neću izići na kraj. Ali zaboga, molim vas, pustimo za danas i račune, ne bi ih svršili do ponoći. Glava me je nešto zaboljela. Gori mi - na ćutite sami«, zaboravi se Klara pruživ mu lijepu glavu, ali se brzo popravi, »ne upišite mi toga u grijeh. Bolesna sam, luda sam. Sjećam se kako ležaste u vrućici. Ne jedanput stavih vam ruku na čelo. Oprostite; podivljah u ovoj divljači.«

Pavao zažari se. Utaman je tražio riječi.

»Ankice! Ankice!«, zovnu ujedanput Klara. »Znate li moju Ankicu, moju kćerku?«

»Nije mi se desila sreća vidjeti je«, odvrati mladić.

»Pokazat ću vam anđelka, tu jedinu radost moga udovanja. Ankice, dođider!«

Na vratima razgrnu se crveni zastor, a u sobu skoči djevojčica od četiri godine, drobna, nježna kao cvjetić u plavetnoj haljici. Zlatni su joj uvojci poskakivali oko milena lišca koje je živa majčina prilika bilo. Oko glavice vijao se maloj modrac cvijet.

»Joj, majo, majčice!«, kliknu mala poskakujući ne opaziv stranca koji je sa strane sjedio. »Da vidiš! Tomo vrtlar uhvatio krticu, crnu i rutavu. Ali se ja nisam bojala, nisam. I reče Tomo, to da mi jede ruže. I ubi Tomo krticu, dokraja ubi. Ali kaži, majčice -«, htjede mala pitati, ali opaziv stranca umuknu. Privinu se k majci te stade Pavla gledati velikim bistrim očima.

»Nu Ankice, pozdravi de gospodina«, opomenu je Klara pogladiv maloj kosu.

»Dobar dan, gospodine!«, pozdravi ga djevojče.

»Dobar dan, Ančice mila!«, sagnu se Pavao djevojčici motreći je prijaznim okom.

»Gle, majčice«, šapnu mala Klari, »on me poznaje, a ja njega ne. Tko je taj gospodin?«

»Mila li djeteta«, primijeti Pavao.

Klara nasmiješi se. Dignu malu na koljena te je poljubi na čelo. Uto ozva se od samoborskih fratara pozdrav anđeoski.

»Čuj, čuj, majčice!« probrblja mala nagnuv glavicu i dignuv prstić. »Zdrava Marija! Valja moliti!«

Klara sklopi djevojčici ručice nagnuv se nad zlatnu glavicu. Glasno zvono razlijegalo se iz doline. Kroz bršljan probijala je večernja rumen titrajući oko Klarine lijepe glave, na lišcu nevinašca što moljaše. Nijem i ganut gledao je Pavao taj prizor.

»Sada, srce drago!«, reče majka kćeri poljubiv je u čelo i spustiv je s krila, »laku noć! Idi! Spavaj mi slatko. A Ivanu reci nek dođe zapaliti luč.«

»Laku noć, majčice, laku noć, gospodine!«, pokloni se mala i odšulja se na velika vrata.

»A niste li i vi sretni, plemenita gospo?«, zapita blagim glasom Pavao, »ne poskakuje vam srce jače imajući takvo, milo čedance uz sebe, na koje slažete sve svoje brigovanje?«

S toga blagoga glasa Pavlova prenu se Klara na veći popozor. Oko joj zasinu, usne zaigraše.

»A smijete li majku pitati da l' je sretna uz svoje dijete?«, odvrati mu Klara.

»Oprostite, plemenita gospo, što vam uvrijedih srce. Nu sada dozvolite mi«, prihvati Pavao dignuv se, »da vašoj milosti duže ne smetam. Noć navaljuje, zacijelo hoće se vašoj milosti mira. Dopustite mi da vam želim laku noć i zađem u svoj stan. Čim se sutra vašoj milosti porači, započet ćemo naumljeni posao.«

»Moja milost ne dopušta ništa«, odvrati Klara dignuv se živo, »a za mir moj ne brini se vaše gospodstvo. Vaše lake noći ne primam, jer bih se sama u snu karala da sam zla domaćica, ne počastiv miloga gosta. Ostajte, plemeniti gospodine, ostajte«, nastavi Klara molećim glasom, »ne odbijajte moje zdravice u ovoj mojoj pustinjačkoj kolibici! Je l' da nećete?«, nagnu Klara glavu pokazav kroz laki smijeh svoje zubiće.

»Vaša volja mi je zakonom«, pokloni se Pavao udvorno, ali čelom proleti oblačić neveselja.

Zakratko zapali sluga voštanice na pozlaćenom svjetiljnjaku i stavi na stol po izbor fina jestiva i kristalan vrč pun ciparskoga vatrenoga vina. Za stol sjede Klara, sjede i njezin gost i uzeše blagovati.

»U vaše zdravlje, na vašu sreću, viteže mladi!«, dignu Klara lijepom ručicom srebrnu čašu, »bili slavni i sretni! To vam doziva glas vapijući iz ove pustinje!«

»Na vašoj zdravici i milosti hvala, plemenita gospo!«, odvrati smeteno Pavao. »Iz pustinje, velite? Rad sam znati kako bi vješta ona ruka koja je svu tu ljepotu udesno složila ovdje, kako bi ona ruka prikazala raj!«

»Sreća se ne mjeri zlatom«, uzdahnu udovica upirući glavicu u bijelu sjajnu ruku. »Vaš mladi život je dakako vihor koji proleti bezobzirce svijetom. Ali ja! Znate li što su dugi neveseli dani koji laze jednako kao kaplja za kapljom, znate li duge one besnene noći koje bez promjene plaze kao velika crna zmija? Prikovana vazda na istom mjestu, bez obrane, bez štita, bez - zore bolje sreće; tako živovati, tako samovati, to je živomu ležati u grobu.« Na licu udovice pojavi se neopisiva tuga, ali divna sa njene ljepote. Glas joj drhtaše kao tužaljka zapuštena slavuja.

Mladić se smete. Provuče ruku čelom kao da traži misli, kao da tjera ispred očiju maglu.

»A vaše dijete, plemenita gospo?«, osvijesti se Pavao.

»Da, pravo rekoste«, osovi se živo Klara, »moje dijete mi je sva sreća, sva radost, zlatni lanac koji me jošte sa ovim svijetom veže. Ljubim ga svim žarom srca svoga. Nu ovo miljenče moje, pogledam li ga, iz oka mi mami suze. Tužna prošlost! Jedino dijete ne čini doma. A ima li moje nevinašce štita? Zar mene? Ženu? Oh!«, nastavi Klara spustiv glavu i gledajući pred sebe, »plemeniti gospodine, preda mnom stoji ponor!«

Zašuti žena, zanijemi Pavao, tišina zavlada časak, tek grle guknu sjedeći na naslonu kraj Klare.

»Ali šta!«, kliknu gospoja u čudan glas i baci glavu natrag. Oko joj zabliješti kao kad munja sijevne alemom, a pramovi razletješe se oko bijelih ramena kao zlatne zmije. »Čemu tužaljke. Luda sam! Pozvah li vas zato da vam pjevam vigilije* poput koludrice? Šta je bilo, prošlo je. Budućnost? Slijepi smo, čemu je tražiti? A sadanja radost? Zlatna je muha koja se zorom rodi, a večerom pogine. Uhvatiti je valja u dobar čas. Junački dakle, gospodine Pavle!«, zavapi Klara žarkim licem i baci ružina pera sa svojih njedara u Pavlovu čašu, »junački pijte za sadanju radost, za sretnu budućnost i cvale vam ruže dovijeka!«

Poput zmije zasinule Klarine oči. Tanki bruseljski ogrljak spuštao se sa bijele šije, tamnorujne usne treptjele su živo. Pavao se stvori kamenom držeći nepomično srebrnu čašu.

I dignu se žena.

»Pijte, Pavle«, zapovjedi mu Klara.

»Za sretnu budućnost!«, ponovi mladić bez misli, bez glasa i ispi čašu.

»A znate li, Pavle, što je naša budućnost?«, započe Klara pridušenim, dršćućim glasom, vrebajućim okom pokročiv prema Pavlu. »Znate li to, Pavle? Zagonetka, je l'? Ali ja, moje srce mora je riješiti. Vi moj, ja vaša pa makar se digao bog. Mlad ste još, mlad. Još ne znate srca, još ne znate plama ljubavi. Oh nije vam ljubav janje krotko i milo. Ne, bijesan je ona at! Kada uzbjesni, kada se propne i leti kao strijela nebeska, kao sjeverni vihor, može l' je žvaliti čovječja ruka? Oh Pavle, čujte me!«, zajeca Klara. »Ja svoga muža ljubila nisam. Prodaše me bogatu glupaku, a taj me zapregnu pod jaram kućnoga zakona. Duša bijaše mi krilata ptica, a sad je pogibala u zlatnoj gajbi. Oh, bilo mi je u tom obilju da skupim sve svoje zlato, sav svoj biser i dragulj pa da idem svijetom plačući prosjačiti: 'Evo vam blaga! Dajte mi srce, srce mi dajte!' U srcu mi je vrilo plameno more, a nad njim utvrdi se ledena kora - mržnja, prezir na muža, na svijet, na sve. Budnem majkom. Zagrlih dijete, zavolih ga od srca. Ali dijete! I umre mi muž. Pade mi jaram, pade i prezir, ali tu, u srcu gorio je vječni plamen. Bilo mi je da zagrlim i nebo i zemlju, ali zagrlih maglu. Tada dođe ti u ove dvore, ranjen, bolan dođe. Ostavila te je svijest, mučila te vrućica. Za tihe noći, kad je svaku dušu držao san, šuljah se tamnim trijemovima do tvoje ložnice. Ljudi rekoše: 'Obilazi duh!' I spazih te mlada kako si ležao krvav i blijed, ali lijep, o bože, lijep. Stavih ti vrele usne na čelo - i prvi put za moga života razlilo se mojim žilama nebesko čuvstvo ljubavi. I zakleh se na svetu hostiju da neću nego tebe, i prije da ću propasti u zemlju nego ne imati tebe. Pavle, badava tražih da razvežem spone srca svoga pred tobom, ali danas mi dade sreća. Pavle, za tebe vrći ću na kocke i dušu i raj, tebi ću robovati, tebi dati dušu i tijelo! Uslišaj me! Uzmi! Primi me jer ja - ja te ne puštam!« Divljim zanosom, suznim očima klonu lijepa žena pred Pavla. Zlatni uvojci dodirnuše se njegova lica da ga je srce zazeblo. Tiho! Po sobi guču grlice, diše ljiljan i ruža, a milije od ruže Klarina kosa. Iz kuta šumi pljusak zlatnoga zmaja, kraj Pavla šušti svilena haljina. Nad glavom mu lebde zlatni anđeli ljubavi. Nestalni plamen voštanice baca blijedo svjetlo na sjajnu Klarinu put. Izvana cvrčak čudnu cvrkuće pjesmu, a kroz prozor gleda tamno plavetno nebo sa tisuću alem-očiju. Gle, gle na zidu Suzane! Ne pirnu li vjetrić bujnom joj kosom, tananom haljom? Ne prsnu li voda srebrnom pjenom? Ne planu li lotos plamnijim cvatom? A ona divna krasna, ne pregnu li skočiti pred mladca?

Uzbuni mu se mozak, nestaje daha, bijesna mu žilama protječe krv. Svijest ga ostavlja. Ali učas opazi na zemlji pismo. Izgubi ga Klara. I dignu ga Pavao i oko mu pojuri retkom. Očeva ruka. Zadrhta. Problijedi i skoči. A Klara se prenu, opazi pismo, zavrisnu hoteći ugrabiti mu list. Tu zadjenu se oko Pavlovo na Dalilinoj slici, na rugobnom smijehu izdajne žene.

»Ha!«, viknu mladić jarostan, »plemenita gospo, u dušu vas znadem i pod anđeoskim licem. Ja Samson nisam, ali vi ste Dalila! Prokleta bila, rajska zmijo! Naši računi su svršeni!«, i nesta ga trenom iz sobe.

»Pavle!«, zavapi Klara i pade bez sebe na zemlju.

Od grada Samobora letio je mladić na brzu zelenku kao strijela. Proletješe kraj njega luči mirnoga mjestanca kao vatrene iskre. U srcu bješnjaše oluja. Udari u šumu.

»Stani«, zagrmi iznebuha glas.

Prope se konj. Iz šume skoči čovjek držeći baklju i uhvati uzde.

»Stani! Propade Dora!«, zavapi po drugi put - njemak Jerko.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
IX.

Pavao zapanji se.

»Jerko, ti -?«, viknu napokon u čudu sagnuv se da se uvjeri, je li njemak zbilja progovorio.

»Da! Jerko!«, odvrati odrpani mladić dignuv baklju.

»A ti - ti -?«, nastavi Pavao.

»Ja, ja sam govorio«, potvrdi Jerko. »Ne pitajte kako, pitajte što! Hajdmo!«

»Kamo?«

»Za onaj humak, u šikaru. Ni lija neće nas iznjušiti.«

»Zašto? A boga ti, što reče za Doru, kazuj za Doru?«, zapita ga Pavao živo.

»Hajdmo, velim vam, gospodičiću. Siđite s konja, u šikaru! Za Doru, da za Doru«, nastavi bakljonoša vatreno, »nju valja spasiti, jer - nu ajde!«, lupnu nogom nestrpljivo. »Dogovora treba. Ali tu nije mjesta - sred puta. Ima hajduka, možebit i uhoda vašega gospodina oca!«

»Ali boga ti, reci -«, saleti ga Pavao.

»Ni riječi! Hajdmo!«, zapovjedi Jerko.

Kao lija baci se Jerko u šumu, a za njim Pavao vodajući na uzdi konja. Zađoše za humak. Tu se sticala gora. Bijaše kao vučja jama. Vrhom šuma, a u jami gusto grmlje. S gore tecijaše potok, a do potoka stajaše veliki kamen. Pavao priveza konja za granu, a Jerko baci baklju u potok. Oba sjedoše na kamen.

»Tako!«, prihvati Jerko, gledajući kako se luč u vodi gasi, »umini žarka izdajice da ne namamiš na nas kletih šišmiša - uhoda. I onako sam danas dosta straha pretrpio. Sav dan sam vrebao na vas. Badava. Već mišljah da vas je šarena zmija u gradu premamila.« -

»Šuti o tom!«, skoči ljutito Pavao.

»Ništa, ništa! Hvala bogu da nije! Bilo bi zlo po vas, po mene, po Doru!«, odvrati Jerko.

»Govori, ne stavljaj me na muke, Jerko!«

»Polako. Sad je dobro! Nije se bojati. Eno još ne stoji mjesec navrh neba, još škilji kroz grane; ima dvije debele ure do ponoći, a do podneva nema pogibelji!«

»Govori, šta je od Dore! Za rane božje, govori«, provali Pavao, »u tebe nema srca, momče!«

»Srca? Da nema srca u mene, gospodičiću?«, nasmija se Jerko gorko i žalobno, uprijev glavu u ruku. »A tko vam to reče? A da! Valjda moje krpetine. Njemak - zabogar - kukavica - pa srca! Je l'? Znate li kud ljubav ulazi u čovjeka? Na oči, gospodičiću, na oči! A izlazi - brzo izlazi na usta - vama kojima je brz jezik. Ali kad si nijem, ostaje ti sva vatra u srcu - sva. A meni bijahu usta kao zagrađena raka. I čuvam ljubav u srcu kao miloga pokojnika, kao majku, kao o - ne, otac je za mene mrtav. Nu šta? I čemu čevrljam? Baš vas briga za mene!«, nasmija se mrki mladić kroz suze, »vama je do Dore, i pravo je, jer je lijepa, oh bože, lijepa kao kakva svetica. Ali spasiti ju treba, svakako treba« - osovi se vatreno Jerko - »spasiti ili poginuti«. I zamisliv se spusti glavu.

»Momče, hoćeš li da me ubije tuga?«, kliknu Pavao.

»Čujte!«, nastavi Jerko ni ne slušajući mladoga gospodina. »Dok su vas slali lijepoj gospi kao muhu u paučinu, bilo je u Zagrebu koješta. Bruke da će svijet na komade. Izišlo je na svijet da ste Dorin dragan i da ste -«, tu uhvati Jerko Pavla na oko.

»Šta da sam?«, zakrči ga Pavao.

»Ništa«, odvrati mladić mirno, »znam da ste poštenjak, da ste plemenit ne samo imenom već i srcem. Ali ljudski je jezik kuga. Razniješe vas jezici po Zagrebu, a Dorino srce otrovaše. A navlaš taj šugavi, guravi brijač.«

»Šta, ta kukavica?«, skoči Pavao.

»Baš ta kukavica. Hoće mu se zlata i mlade žene. Zlatarica ga je odbila pa se kivi na nju.«

»On - - Doru!«

»Baš on. On je nahuckao svijet na vas dvoje. Bilo je poslije večernjice. Kao zla godina pukla je nevolja nad siroticom. Pred svijetom - pred gospodom nabaciše joj u glavu da je pogazila rad vas djevičansku čast!« -

»Kriste! A tko - reci tko?«, viknu Pavao bijesno uhvativ sablju.

»Otac ju htjede ubiti od gnjeva da ne bude sučeve ruke. I kad mu se jarost slomila, reče kumu Arbanasu nek je povede sobom u Lomnicu da bude ondje pastirsko omelo, a pred oca da ne smije živa. Danas je srijeda, a sutra četvrtak, sutra polazi Arbanas u Lomnicu. -«

»Doro, moja Doro!«, zavapi Pavao lupiv se u čelo.

»Ali Isusa mi, neće u Lomnicu, neće, ne dam!«

»Umirite se. Čujte. Drugi dan opazih brijača u šumi. Išao je na Medvedgrad k vašemu ocu; desna mu je ruka, nosio je i pisamce rad vas u Samobor. Šta će taj na Medvedgradu? Dobro neće, jer je đavo. Popeh se i ja na grad. Da vidim, da čujem. Ali uđe brica gospodaru Stjepku. Kroz vrata ne vidiš, kroz zid ne čuješ, a sluge pitati? - kad si nijem. Smrkavalo se. Znao sam da su u velikoj kuli. Obilazio ja oko nje kao torac* oko kokošinjaka. Sve je u meni gorilo. Čuo sam mrmoriti; bilo je tiho, ali kula visoka. Tu prhnu nada mnom ptica i sjede na visok hrast nedaleko kule. I ja da prhnem. Popnem se na hrast, sve više i više. Dohvatio sam se mjesta. Hvatao sam granu što su mi mišice dale, nagnem se malko. Mjesečine nije bilo da me izda, pa dobro! Sve sam sad gledao - a dosta i čuo. Kraj stola sjedio je vaš gospodin otac, a pred njim stajao je guravi britvić. - »Nu, a šta ona?« zapita gospodar Stjepko. »Nasmijala se od srca«, odgovori brica, »pa reče, da oprostite, da ste vražji čovjek. Ona da nije mislila namamiti u svoj hatar drugoga muža, ali kad je vaš sin i gospodičić fin, da se neće braniti. I reče da ga poznaje i da je rada znati, hoće li tomu divljemu tiću podrezati krila.« Nu vaš otac: »Hvala bogu te je tako, taj će ostati na Samoboru.« - »E milostivi gospodine«, reče brijač, »ne recite hop dok niste skočili. Vaš gospodin sin je, da oprostite, svoje glave i mlad - mlad. To skače ovamo i onamo; Grubarova gospa nije dakako šala za muškarca, ali ljubav rashlapi kao rakija na dlanu.« »Nu pa šta ti misliš, britviću«, zapita ga gospodar Stjepko. »E šta mislim, vaša milosti - Doru mislim. U tom grmu zec leži. Ma i bude Klara gospojom Gregorijančevom, Dora će napokon opet biti ljubom mladoga gospodina. A to bi zlo bilo - zlo rad njegove, rad vaše sramote!« - »Ne luduj!«, odvrati mu Stjepko. »Ej stari sam ja tić, milosti vaša! Znam ja šta je, kad ženska prvi put uhvati muškarca. Ne da se to lako od sebe. Navlaš kad tu u tom ludom srcu zbilja nešta gori. Kad se mladić samo načas omami, druga je; omama mine pa ostaje mamura, da oprostite.« »Sve će to gospa Klara izliječit«, odvrati gospodin Stjepan, »njezine su bijele ruke gvozdena kliješta!« »Pa ponamus*«, nastavi brijač, »da nisu, jer i na to valja misliti. Recimo da će se gospodin Pavao trijezan na Samoboru probuditi. Šta onda, vaša milosti, ako mladi jelen razdere mrežu? To, to je ono što mi ide po glavi. Sramota bi bila za vašu časnu glavu. Te zagrebačke kukavice još bi se većma uzoholile na vaš svijetli rod. A osobito po toj jučerašnjoj sramoti.« - »Kakvoj sramoti?«, zapita vaš otac. I tu mu stade brica dokazivati svu nevolju koja se s Dorom zbila. Vidio sam kako gospodinu Stjepku igraju oči od bijesa, kako vas dršće od jara. »Ne, krsta mi moga«, zavapi, »to neće tako dalje. Pravo imaš. Reci brže šta znaš.« »E!«, odgovori gurava hulja smiješeći se, »znao bih ja za jednu medicinu, ali neću da vrijeđam vaše milosti.« »Govori udilj«, reče mu gospodar. »Vaša milost, koliko znam po čuvenju, ne mrzi žene kad su mlade i kad ne prkose - ja govorim samo po čuvenju - i kad su kmetskoga ili građanskoga roda, jer te se ženske i gizdaju kadšto svojom sramotom. A Dora je lijepa, vrlo lijepa. Vaša milost dobro poznaje gračanske snahe - ali takve ne ima među njima kao što je Dora, vjere mi, ne ima! Kad bi dakle - nu vaša me milost razumije. Pa ne bi li to najljepša osveta proti tim zagrebačkim kramarima bila. - Bi, ta popucali bi od jada! - - -«

»Lažeš, momče, lažeš!«, kriknu Pavao skočiv jarostan i dršćući kao šiba. »To nije moguće!«

»Bog mi je svjedok, tako je bilo!«, odvrati Jerko mirno dignuv ruku prema nebu.

»O! - De dalje!«, progovori Pavao pridušenim glasom spustiv se kao bez svijesti na kamen.

»Vaš se otac«, nastavi Jerko, »na te riječi zamislio bio. 'Vaša milost vidi i sama', reče brijač, 'da je to posve jasno. Otac i sin ne mogu istu djevojku štono se veli - ljubiti. A dođe li otac prije, valja da sin čisti mjesto.' 'Dobro, dobro', odgovori stari gospodin, 'ali kako? Ta Zagrepčani! Javna sila!' 'Lako zato, samo kad znam da vašu milost duša ne grize. Za tri dana povest će stari Arbanas djevojku u Lomnicu na kolima. Starac je slab, mutljak. Taj nam neće biti na putu. Kucnimo ga malko po staroj tikvi, pa će biti za časak omamljen. Od Botinca dalje ne ima sela. Kraj puta šikara. Obucite dva zdrava momka za španjolske konjanike - navlaš Lacka Crnčića, taj se u to razumije. Kola idu, momci iz zasjede, pa djevojku u vaš grad u Molvice ili dalje preko međe - na vašu službu. A Zagrepčani neka viču! Šta ćete? Španjolski bjegunci siroticu ugrabiše. Bog zna gdje je uboga djevojka! Ha! ha!', nasmija se brica. 'Valja!', reče vaš otac, a ja spustih se s drveta da vas potražim. Znate li sad šta nam raditi valja?«, završi Jerko.

»Znam, znam«, zavapi zdvojno Pavao, »oče, oče šta si učinio, oče, na što goniš sina?! A tebi, dobri mladče, hvala, stoput hvala, pošten si, bog te naplatio! Ali hajdmo već da preteknemo zlotvornike, da im otmemo plijen!«

»Nipošto«, odvrati Jerko skrivajući vrele suze. »Jamačno vrebaju na vas. Nas ne smiju vidjeti zajedno. Vi mene ne poznajete, ali ja sam vaš rob i Dorin rob. Mirujte. Pričekajmo zoru. O zori naći ćemo i Miloša na mjestu.«

Pavao se umiri. Sva ta priča pomela mu mozak. Stade razmišljati. I nehotice svrhu okom na Jerka.

»Jerko!«, prihvati zatim, »ti nisi nijem? A kako si progovorio? Kojim čudom? Ti služiš mene, braniš Doru, zašto? Tko si?«

Jerko spusti glavu na prsa, ni riječi ne reknu.

»Ču li, Jerko?«, zapita ga Pavao milo staviv mu ruku na rame.

»Ne pitajte me!«, odvrati zlovoljno.

»Govori! Zaklinjem te majčinim grobom, prijatelju, govori!«

Jerko mučaše. Neki ga nemir osvoji, grudi mu se nadimahu silno, dva-tri li puta pogleda Pavla kano da ga se boji. Napokon osovi glavu i izreče glasno: »Tvoj brat«.

Pavao skoči. Nijem stade motriti mladića što je sjedio mirno na kamenu.

»Jesi li poludio, momče?«, zavapi mladi Gregorijanec.

»Tvoj brat sam«, ponovi mirno Jerko.

»Ti? - Kako?«

»Da, tako je. Gledaj!«, reče Jerko izvadiv iz njedara kesicu koja mu je visila o vratu, a iz kesice dragocjeni prsten, »poznaješ li ovaj grb? Tvoj je. Na dan moga poroda objesi mi ga o vrat moj otac - tvoj otac. Gregorijanec sam kao i ti - po krvi, po mlijeku nisam. Tebe je rodila druga mati. Stariji sam od tebe - ali se ne boj za baštinu, tebe je iznijela na svijet zakonita ložnica, mene grijeh našega oca. Čudiš se? Je l'? Čuj me! Znat ćeš kako nijemi progovore, zašto tebe, zašto Doru čuvam. Sjedi do mene.«

Nehotice spusti se Pavao na kamen.

»Kazat ću sve«, započe Jerko, »što o sebi znadem, što sam od drugih čuo, jer sam premlad da sve sâm pamtim. Majka mi se zvala Jela, bila je kmetskoga roda. Kako se iz Zagreba zalazi u Gračane, stajaše podno brijega drven mlin. Tu je živarila kukavna starica sa svojom jedinicom Jelom. Po svem božjem svijetu nisu imale te dvije ženske glave roda do jedinoga majčinoga brata, bijeloga fratra u samostanu remetskom. Živarile one što od mlina, što od motike, što od živadi. Daj gospoštini, daj crkvi, radi na gospodskom polju i za oprost grijeha u fratarskom vinogradu, pa što od sve muke ostaje u kući, jedva da za glad štogod zakusaš. Šta ćeš? Cigle ženske ruke, ni pol muške glave u kući. Bijeda. Gladovalo se ljeti, gladovalo zimi. Dođe i turska napast. Od svakoga dimnjaka da ide po momak pod oružjem u banovu vojsku, a gdje nije bilo muškarca, trebalo i plaćati i hrane davati. Ujak fratar dao bi dakako kadšto starici po grošić, ali bio je sam siromah, a drugi fratri nisu dali da nosi štogod živeža iz svete im kuće. Rekoše mi da mi je majka, to jest Jela, bila ženska vrlo lijepa. A i pobožna i pametna. Znala je ona napamet molitve za svaku kućnu potrebu, za svaki petak i svetak. I raditi je znala u domu kao ma koja valjana reduša. Sve to mi reče ujak Jerolim. Bilo je i prosaca, ali se ona nije dala od majke, od mlina. Kamo sreće da je pošla, bolje po nju. Ali šta ćeš! I bijeda je sretna kad ne zna bolje sreće, i ženske u mlinu rekle bi: hvala bogu i tako. Tada su medvedgradski kmeti dobili drugoga gospodara. Gospoda Erdödi prodali gospoštinu vašemu djedu Ambrozu. Svijet se veselio, jer će biti bolje. Erdödski špani praznili kmetima torbu do dna i susjed nije se mogao pomoći od susjeda za kokošje jaje. Bolje biti, da! Čudne dobrote. Stari gospodar Ambroz sjedio je vazdan na gradu. Sad joj i po špana* i po kmeta. Nu stari još kako, ali sinovi gotovi vrazi! Baltazar Gregorijanec nije nekako bio pri zdravoj pameti. Kad bi ga obujmilo, sve je išlo oko njega na komade. A mlađi Stjepko, doduše trijezan, ali bahat, silovit. Oprostite, gospodičiću - doda ovdje Jerko - da o našem ocu tako krupno govorim, ali tek ponavljam ono što mi je ujak Jerolim kazivao. Kad se je vratio iz turske vojne - jer je često išao na Turke kako je mlad bio - kad se je vratio iz vojne, jao i pomagaj okolici. Plijenio on fratre, iz zasjede navalio na građane, na muke stavio kmetove, a silom sramotio im žene i kćeri! Tjerali Gregorijanci i kmetove da idu graditi tvrđavu Koprivnicu, Ivanić i više toga. Sila svijeta poginula. Dođe i kuga, pomozi bože! Ljudi popadali kao muhe, svaka druga kuća ostala pusta. Spopala kuga i staru u mlinu. Poginula. Mlada začudo ostala zdrava. Bijeli fratri rekoše da im je majka božja čudo učinila. Ali mlin da je okužen, da se sažge. I sažgali ga. Sad Jeli zlo. Kuda će? Da služi u samostanu, htjede ujak. Ali ne. Gospoda Gregorijanci, vazda kivni na fratre, ne dadoše, već da mora služiti u gradu. Bolje i tako nego ništa, a kmet mora. Jela bijaše udesna i spretna, zato i dobro pažena u gradu. Jednoga dana u jeseni - da, da, baš na Malu Gospojinu - svi pošli na proštenje. U kući osta stari vratar i moja mati. Da čuva kuću neboga! Uto povrati se iz Mokrica Stjepko. Prvi put opazi Jelu. Bila je pošla nešto prigledati u vrt. Stjepko za njom. Govorio joj koješta, da, nudio joj zlatan lančić. Ona ni da čuje. Odreza mu nakratko. Ali on pobjesni. Zbilo se zlo. Na silu prevario djevojku -«

Tu stade Jerko časak, oči mu sijevnule divljim plamenom. Zatim nastavi:

»Da, na silu! Ona dozivala u pomoć, ali sila boga ne moli. Da ga tuži? Komu? Zar ocu? Što mu se je sin malko pošalio? Bilo bi čitava smijeha. Sramota za djevojku! Može li kmet imati srama? Bilo, prošlo, ali ne ostalo bez traga. Ja se narodih kukavac. Ali ne u gradu. Mladoga ne bijaše kod kuće, a stari otjera djevojku iz grada, jer da je nepoštena. Narodih se jadan u pastirskoj spilji, na tvrdoj zemlji i pokrili me slamom. - Stjepko bio je jošte neženja. Povrativ su kući doču što se je zbilo, da ima sina od kmetice - ali njegova krv. Potraži nas. Cjelivao me, ninao i od radosti objesi mi taj zlatni prsten o vrat. Dade nas nekoj staroj baki u gori na hranu. Reć bi da ima srca, ali bila je samo šala. Oženi gospu Martu od Susjedgrada, ljubomornu i za prošle grijehe. Otimao se za njom i jedan mladi Bakač. Grozio se da će Stjepkove grijehe iznijeti na vidjelo. Mitio je i majku mi da ponese mene mladoj gospi u grad. Majka nije se dala. Za to doču Stjepko. Bio je bijesan. K tomu porodi majka Pavla - vas. Prvorođenik, koliko veselja u kući! Jer kmetsko kopile ne računa se među ljude. Sad na baku, da nas kakogod nestane, jer je neprilika. Šta bi gospa Marta rekla! Stara ne htjede. Bila je pobožna, sve dojavila ujaku Jerolimu. Nekoga dana navalili oružani ljudi u staričinu kolibu po majku kmeticu - po dijete - ali koliba bijaše pusta. Ujak nam se smilova. Majku smjesti dalje u gori za Granešinom na kaptolskoj zemlji kod seljaka, a mene, žrtvu Gregorijanca, primiše u samostan za božju ljubav, ali i s osvete proti gospodaru medvedgradskomu. Premetali Gregorijanci goru. Badava. Fratri su mudri ljudi. Rastoh, porastoh. Nisam vidjevao majke. Ja od straha nikud iz samostana, a ona od bojazni ni blizu. Samo mi je ujak znao govoriti da majka pobolijeva. Moglo mi je biti sedam godina. Jedne noći probudi me ujak iznenada. Na konju udarismo u goru. Nemalo se čudih. Jerolim nosio sobom vezenu kesicu sa posvećenim hostijama. Za dvije ure i pol dođosmo do kućarice u gorskoj osami. Uniđosmo. Na postelji ležaše žena blijeda, upala, zaklopljenih očiju, prekrštenih ruku. Nisam je poznavao. »Eno ti majke!«, reče fratar. Ne znam kako mi je pri duši bilo, nešta me davilo. Ćutih da mi je nekako zlo. Ali nešta me povlačilo k blijedoj ženi. Bacih se na nju vičući kroz plač: »Majo, draga majo!« Sjećam se toga živo. Žena pootvori oči, pogladi mi hladnom rukom čelo, pritisnu me na prsa; reć bi, zadavit će me. Gorko je plakala, od suza mi se sva košuljica namočila. I opet me pusti. Dohvatala se sape, bilo joj je zlo. Napokon mahnu rukom ujaku. Fratar kleknu, govorio je nekoliko latinskih riječi i dade majci hostiju iz kesice. Klekoh i ja pa molih. Zašto? Nisam znao. Majka se pridignu. Upirala se u lakat, naslonila glavu na rame. Prsti su joj nemirno gladili pokrivalo, a očima piljila u mene. »Sinko!«, progovori slabim glasom, »sinko moj! Vidiš, majci je zlo, vrlo zlo. Ostavit će te, za dugo - dugo. Moli za majku svaki dan po Očenaš, čuješ, svaki dan. Ali čuj«, nastavi tajinstveno i oči joj sijevnuše čudnim plamom, da me je strah hvatao, »ljudi su zli! Vrlo zli! Ubit će te! Čuvaj se. Ne kaži tko si. Da, ne govori.« Zatim namignu bratu: »Hodi amo, hodi amo, dragi brate. Oprosti mi što sam zgriješila. Nisam svoje volje. Za jedno te molim. Zakuni mi se da ćeš tomu djetetu biti otac i majka! Zakuni mi se, kad poraste, da ćeš mu kazati tko mu je otac, ali ne da ga potraži, već da ga se čuva. Zakuni mi se da ćeš ga držati za njemaka, da mu jezik ne oda tajne koja bi mu mogla donijeti smrt, i da neće progovoriti ljudskim jezikom dok ga ne snađe skrajna pogibelj. Zakuni mi se za ovo dijete, jer samo ne zna što evo kažem.« - »Sestro!«, progovori fratar. »Zakuni se!«, ponovi ona. »Kunem se, hoću«, zakle se fratar staviv mi ruku na glavu, »naučit ću ga da šuti kao grob!« »Blagoslovi te bog i svi sveci božji, sinko!«, poljubi me majka u čelo. Usne bijahu joj hladne poput leda. Sruši se natrag. Već nije govorila. Još je fratar molio, a ja - ja sam plakao, dugo plakao. Majka bijaše mi mrtva.«

I nagnu Jerko glavu i pokri rukama lice, ili da u duši ponovi strašni onaj prizor, ili da se brani od suza.

»Jerko!«, utješi ga Pavao mekanim glasom.

»Vratih se u samostan«, nastavi mladić. »Od onoga dana započe mi nov život. U šumi nas saletješe hajduci, reče ujo fratrima, od straha da mi se uzeo jezik. Nisam smio govoriti pred svijetom ni riječi, jer da će me ljudi ubiti, reče mi ujak. Kao grob bijahu mi usta. Sve jade zakopao sam u svom srcu; slušao sam kako me svijet sažaljuje, kako mi se ruga, slušao sam i šutio, bijah naoko nijem. Da, nijem sam i ostao. Strah od ljudi, zakletva pred majkom zatvoriše mi usta pod silu. Sve sam čuo, sve vidio što oko mene biva, ali sve, bila radost, bila žalost, sve sam morao zatvoriti u svom srcu - sve. Nisam smio smiješiti se čuvši koju milenu pjesmu, nisam smio naricati ćuteći tešku kakovu bol. Sve žive usklike mlađane duše morao sam spregnuti u sebi; život bijaše mi živa voda - ali pod ledom. Izim moga ujaka znao je samo opat tko sam, čijega li roda. Drugi fratri, kao i ostali puk, smatrahu me nekim divljim izrodom ljudstva, koji nosi svoj teret zbog velika kakva grijeha. Zvahu me Jerkom - nijemim Jerkom - da, ludim Jerkom. Ujak me je odijevao u proste halje da ne bude sumnje. Gregorijanci mišljahu da im se izrod nekud potepao, ni u snu sanjali nisu da živim blizu njih pod prostom surinom. Posla sam imao malo. Kitio sam svece cvijećem, nosio zastavu kod crkvenoga pohoda, gazio fratru orguljašu mijehe i čistio vrt. Učio sam plesti rogožare, šešire od šaša i dupsti korita, a to sam prodavao svijetu. Kako me nije nitko po rodu poznavao, nije ni bilo tolike pogibelji te sam hodao okolo po selima. Tu bi psi izletjeli na mene, ljudi mi se rugali da sam božji strah, bake mi govorile da sam živa kuga, a djeca se na mene nabacivala blatom. Uh! bilo mi je kadšto da pobjesnim, da zavrisnem kao ranjena zvijer, bilo mi je da glasno prokunem svijet i sve što je na svijetu. Nisam. Sjetio bih se vazda majčine volje. Ali nisam ostao glupak. Za tihe noći, u malenoj izbi učio se ja od ujaka svašta prudna*. Naučih čitati, pisati i moliti, naučih se poznavati trave i zvijeri i kako se sunce kreće i kako zvijezde idu. Noću bijah mudrac, danju glupak. Kadšto pošuljao bih se u šumu, u goru, gdje ne čuješ ljudskoga glasa. Tu mi je bilo voljko, dobro. Znao sam se baciti na zemlju i razmišljati kakvi smo mi ljudi, kakav li taj naš svijet. Pa kad sam bio onako sam kao kaplja na listu, nu bojeći se ipak povrijediti zavjet majčin, stao sam oponašati slavuja, žabu, vuka, kukavicu grlom. I bilo mi je lakše. Ljudi se često čudili kako u ljetu zavija vuk, kako se danju oziva ćuk. Ali to ne bijaše ni vuk ni ćuk - to bijah ja. Umre ujak. Pred smrt moradoh mu ponoviti strašnu onu zakletvu, a on mi dade svežanj papira gdje je sve ispisano kako je sa mnom bilo. Kad ga zakopaše, pobjegoh u »vučju jamu«X u goru i pročitah starčeva pisma. Plakao sam cijelu noć gorko. Ostao sam i sad u samostanu, ali sam mnogo bludio po gori. Pa šta bi u manastiru? Ta izgubio bjeh ondje i jedino srce što je među tim zidinama meni prijalo. Sam - samcat stajah u božjem svijetu. Dosjetih se da imam oca, da imam braće. Dovukoh se kadšto do Medvedgrada da vidim te svoje nesuđene rođake. Gledao sam mrkoga oca u srebru i zlatu, a i vas gledah, gospodičiću, lijepa i mila dječaka. Znate li kad me ono zatekoste na šumskoj stazi - vi i majka vaša? -«

»Sjećam se!«, odvrati Pavao.

»Majko«, rekoste, »gle kukavca, nijem je, podaj mu dinar!« I dade mi gospa Marta dinar misleći da sam prosjak. A ja skočih lud od radosti za grm i stadoh svjetlati taj srebrni novčić. Ušio sam ga i nosim kao zapis o vratu, kao jedini vez koji me veže s mojom obitelju, o kojoj mišljah da ne ima srca. Od onoga dana zavoli vas moje srce. Da znate kako mi je srce poskakivalo kad vam ono donesoh prve jagode, kad vam uhvatih vjevericu ili istesah onu drvenu sablju. Bio sam sretan, vrlo sretan. Nu sad čujte šta se je sa mnom zbilo. Tajna je. Do ovoga časa ne zna nitko za to van bog i moje srce. Ne smijte mi se!«, okrenu se Jerko na stran, »ludo je možebit. Ali šta ćete? Bog je i kukavcu dao oči da vidi, dao srca da ćuti. Ima tomu četiri godine. Baš je bilo na Duhove. U Remetama veliko proštenje, velika pjevana misa. Zgrnulo se ljudi odasvud, i iz Zagreba ih je bilo. Ja sam opet fratru orguljašu gazio mijehe. Najednoč opazih djevojku mladu, lijepu i finu gdje kleči sklopljenih ruku, a kraj nje starica. Kroz visoki prozor lijevalo je sunce zrake svoje i sunčano je zlato titralo oko djevojčine glave. Zapanjih se, zaboravih jadan i svoj mijeh, i orgulje časak zanijemiše da me je fratar nemilo gurnuo. Sva mi je krv k srcu jurila, sva mi se duša potresla. A šta ću dalje pričati. Znate li što je kad se mladiću na oko namjeri djevojka? A tek meni jadniku koji nije imao duše! Poludih. Mišljah da će mi vrućica raznijeti lubanju. Pođoh za djevojkom. U šumi otkinula grančicu i bacila grančicu. A ja digoh, digoh kao da sam našao alem i cjelivao i stavio na srce. Djevojka bila je Zagrepkinja. Izvrebah joj dom. Došuljao bih se noću do njezina vrta i piljio očima u prozor gdje joj je gorjela svjetiljka. Probdijevao sam cijele noći kutreći za plotom i buljeći u kuću. A znate li djevojci ime? - Dora, Krupićeva Dora!«

»Dora!«, viknu Pavao van sebe.

»Da, ona. Znao sam za svaki njezin put, za svaki mig. Ona dakako nije slutila o tome. Pa kako bi? Mene - mene - kukavicu da opazi.« I briznu Jerko teško plakati. »Svaki mig, rekoh. Dođe i onaj užasni dan na Kaptolskom trgu. Ta znate. Htjedoh je spasiti. Vi ste sretniji bili. Mene pogaziše konji. Ah, da me je snašla smrt. Oporavih se vašom brigom. Rane mi zacijeliše, srce nikada. Tada izvrebah da vi volite djevojci, gospodine Pavle. Htjedoh se ubiti. Ali nije mi dalo srce. Nek se ljube, nek se ljube, klicalo mi srce. To dvoje, najdraže tvojemu srcu na ovom svijetu, to dvoje našlo se i ljubi se. Trpi mirno, ludo srce, gledaj njihovu sreću, po vremenu, po njihovoj sreći bit ćeš i ti sretan. Pavle, brate, tu u noćnoj samoći gdje nas nitko ne vidi, ne čuje, tu ti se kunem da ću vas dvoje paziti, da ću blažen biti pod ovim dronjcima, budeš li ti sretan sa Dorom!« Suze navriješe mladiću na oči u kojima je sijevala sjajna mjesečina; smrtno bljedilo osu mu lice, baci se na hladni kamen i plakao je, plakao što mu je srce dalo.

»Jerko, brate po bogu, po krvi!«, kliknu Pavao dignuv mladića u svoje naručje. »Diži se, dođi mi na grudi, našao sam prijatelja, našao sam brata, o hvala ti, bože nebeski!«

»I ti me zoveš tim slatkim imenom, ti me ne odbijaš?«, zapita ga Jerko bojažljivo.

»Odbiti? U svoje ću te povesti kolo.«

»Hvala ti«, odvrati Jerko tužno, »sretan sam te mi bog dade dušu da joj dojavim što ćutim, ali tvoje kolo nije moje, ja ću svojim putem. Nu čuj me dalje. Saznah paklenu spletku proti tebi, proti djevojci. Saznah šta se tu snuje. Pomoći treba, rekoh sebi. Pohitih amo, mišljah da ti je propala duša kod lijepe izdajice. Vrebah, ne uvrebah te. Ali napokon pojuri iz grada. Uteći će mi, mišljah. Pobjesnit ću. Tada sjetih se zakletve pred majkom. Pogibelj mi prijeti, kad hoće da satru što mi je najdraže na svijetu. I sakupiv sav svoj glas i poslije dugo godina zagrmih prviput ljudskim grlom: »Stani! Propade Dora!«

»Oj hvala ti, dušo plemenita, hvala!«, zagrli ga Pavao.

Grleći se sjeđahu braća na kamenu. Ne govorili ništa. A tko da može govoriti grleći se tako?

Ali ujedanput skoči Jerko na noge.

»Čuj!«, viknu, »od Samobora javljaju se drugi pijetli. Hora je! Hajdemo - spasiti Doru!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 07:22:06
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.126 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.