Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 05:54:01
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: August Šenoa  (Pročitano 17408 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XX.X



Na Tominje 1579. sazva ban gospodu hrvatsku u Zagreb u državni zbor. Sazva i vojsku svoju da je pregleda, pa da će krenuti na Turke da popravi što je ludo pokvario bio. Zagrepčane to dakako nije nimalo veselilo, jer su znali da su gospoda na njih kivna i da može stoga zla biti, osobito otkad je Ivan Jakopović smjelom riječi na požunskom saboru otkrio bio nečuveno nasilje neke gospode. Zato su gledali svom silom da kraljevski sud rekne svoju proti Stjepku Gregorijancu, i tu im bijaše od velike pomoći knez Đuro Zrinjski, kraljevski tavernik, koji se inače slabo miješao u raspre hrvatske gospode i koji je sa svoga velikoga junaštva više pažen nego ljubljen bio kod kraljevskoga dvora. Đuro znao je parnicu potjerati te je gledao oštro da sud ne pođe s pravoga puta. I bilo je vrijeme. Gospodin Stjepko junakovao je proti Turcima kao lav, te je htio tim junaštvom pokriti sve grijehe što je kod kuće počinio bio. Sin mu Niko oženio se i živio je van očeva doma sa svojom mladom ženom. Budući tako stari Stjepko sam i kivan na svoga sina Pavla, zadubio se je u svoju mrku neveselu dušu, te se je rado latio svake zgode da mu na krvavu bojištu odlane, da svoj tajni bijes utopi u turskoj krvi. Ungnadu bijaše to junakovanje vrlo drago, jer mu je Stjepko bio - desna ruka. Stoga je slabo mario za tužbe građana zagrebačkih te je svakom zgodom i pred kraljem i pred saborom branio podbana svoga. A Stjepko, ne mareći za vratolomnu parnicu u Požunu, griješio je na taj račun što je mogao. Zagrepčani nisu već smjeli k savskomu brodu, jer bi ih ondje Gregorijančevi sluge nemilo dočekali i oplijenili. I na zagorskoj cesti vrebahu podbanovi ljudi na zagrebačke trgovce te bi im oteli svu robu. Gradski kmetovi u Gračanima naricali su i uzdisali, jer im je podban dao oteti u gradskoj šumi volove, krave, krmke i koze. Da, i časni kaptol zagrebački, taj ljuti neprijatelj slobodnih građana, mirno je gledao kako Gregorijančevi sluge na kaptolskom zemljištu zlostavljaju gradske službenike, kako je podban nemilo harao vinograde građana u Bukovcu.

»Mirujte, braćo«, znao bi tješiti mudri Jakopović uzbuđene građane, »mirujte, ide vrijeme, nosi breme. Kad bude mjera puna, ljuto ćemo mi silniku nazdraviti gorku zdravicu!«

Nedjelju dana prije Tominja podvečer dojuriše u grad velika kola sa četom konjanika. Na trgu Sv. Marka stadoše kola.

»Gdje je sudac?«, otresnu se mrk konjanik na jadnoga Garuca, koji je mirno stajao pred varoškom kućom kao da broji pahuljice snijega štono se lagano spuštahu s mutnoga neba. Jadnik prepa se nemilo.

»Su-u-u-dac? To jest gospodin varoški sudac?«, zapenta Garuc.

»Ta da, luda glavo!«, odvrati mu mrkonja oštro. »Šta gutaš riječi, beno? Je l' ti se zadjeo žganac u grlu?«

»Ni - nije, milosti vaša!«, zadrhta Garuc. »Sudac, to jest gospodin varoški sudac jest tu - tu - gore u varoškoj kući - i slaže račune.«

»A ti, drveni sveče, poteci što ti noge dadu, pa reci tvome sucu nek pusti račune, jer da su došle u Zagreb njihove milosti gospodin ban i gospa banica. Pa nek se sudac brzo poskrbi za stan, za peć, jesi li čuo, mutljače?«, završi desetaš banskih konjanika.

»Je-sam! Bit ćete služeni!«, odvrati Garuc pokloniv se duboko i poleti uz stube u sučevu sobu da sve kako valja dojavi. Dok se sve to zbivalo, gledao povorku banovaca kukavac momak, kutreći pod svodom varoške kuće. Bijaše to Jerko. Ludo je buljio u konjike i kola, te bi kadšto kroz lud smijeh kimnuo gradskim stražarima kojima je njemak vrlo poznat bio.

Zamalo izađe pred vrata Jakopović. Pristupi kolima i skinuv kapu reče:

»Da ste dobro došli, velemožni gospodine bane, da ste nam zdravo, uzvišena banice, u ovom gradu. Eto već zapovijedih notaru Verniću, da vaše gospodstvo povede u stan općinski i da sve pripravi na službu vaših velemožnosti.«



»Bene, bene«, odvrati mrko Ungnad iz kola, »dajte brzo, gospodine suče! Dobro je! Ali samo da bude brzo, jer vidite gospoja banica sva dršće od te proklete zime. Nota bene! Ne zaboravite peći i večere!«

»Za sve se pobrinuh, gospodine bane!«, odvrati sudac. »Garuče, poteci pa da naložiš peći. A sada klanjam se vašoj velemožnosti i želim gospodstvu vašemu i uzvišenoj gospi banici laku noć!«

»Laku noć, dragi suče! Laku noć«, odvrati ban, »odnio ga đavo!«, zamrmlja potiho.

Kako nisu banovi u ono doba imali svoj stalni dvor u Zagrebu, već su prebivali van varoša u svojim tvrdim gradovima morali su Zagrepčani pošto-poto pribaviti banu stan kad bi došao u Zagreb. Gospodin notar Vernić povede dakle bana u zidanu kuću koja je za banovo noćište određena bila nedaleko od varoške kuće. Ungnad i Klara nastaniše se tu, i notar se pobrinu da i gospodin Melkior Tompa ima gdje prenoćiti. Da se pako gospa banica sred te ljute zime malko ugrije, natovari Garuc breme drva na jadna svoja leđa da ih iz varoške kuće ponese u banov stan. Videći Jerko kako se jadni bubnjar savija pod teškim bremenom, skoči, uhvati Garuca za rukav i nakrca polovicu drva na svoja leđa da bude jadniku lakše. I pođoše obojica da ugriju noćište baničino.

Zlovoljno šetala banica amo tamo po prostranoj sobi, obijeljenoj vapnom. Kad je ogromna ilova peć stala živo grijati, baci sa sebe suknenu kabanicu i šetala je dalje brzim korakom. Lijepo joj čelo bijaše mrko, grudi joj se nemirno nadimahu. Ban sjeđaše za stolom te je premetao razne listine. Ujedanput dignu Ungnad oko i stade motriti zlovoljnu ženu.

»A šta je tebi, gospo moja?«, zapita Klaru, »šta si tako nevesela?«

»Ništa«, odvrati banica.

»Ta reci šta te boli?«

»Šta me boli? A hoće li moj Kristofor za to imati lijeka?«

»Kako ne bih. Nisam li ban?«

»Hvala na takvoj baniji. Tu ćemo dakle božićevati, u toj pustoj spilji. Hvala lijepa na toj ljepoti i udobnosti što vam Zagrepčani pripraviše. Je li to stan za bana? Ta fratri imaju ljepše dvorove.«

»To je doduše istina.«

»Lijepi ljudi, ti Zagrepčani.«

»Crne kukavice, gospo moja.«

»Da, crne kukavice i više. Zar se tako dočekuje ban i banica?«

»Istina, to je kukavština.«

»I taj oholi sudac! Jeste l' ga vidjeli? Mjesto da nas on glavom dvori, eto šalje svoje ljude. Ja - ja mrzim toga Jakopovića.«

»Mrzim ga i ja.«

»A znaš li da je sve to prkos upravo proti meni? Znaš li?«

»Kako to?«

»Bane - gospodine - Krsto, ljubiš li me? Reci pravo, ljubiš li me?«, produlji Klara blagim glasom i ovinu bijelu ruku oko banove šije.

»Ti pitaš da l' te ljubim?«, odvrati ban napol u čudu, napol razigran.

»I rad mene ćeš sve učiniti što god poželim?«

»Sve!«

»I nećeš ispitivati, nego po mojoj volji raditi?«

»Hoću.«

»Dobro. Osveti me!«

»Tebe? A komu? A zašto?«

»Zagrepčanima.« Završi Klara i zamamljivo gledajući bana spusti se na stolicu kraj njega. »Odavna kipi u mome srcu gnjev proti tim kukavicama. Imala sam pravdu sa samoborskim mještanima. Uskraćivali mi daću. Ja da na njih udarim silom, ali se oni opriješe i bijesni ubiše moga kastelana. Htjedoh da zlotvore kaznim, a dva najljuća Samoborca uskočiše u Zagreb. Poručih magistratu da mi izdadu samoborske zločince; ali oni da ne, jer građanin da mora braniti građanina. Osobito se je tomu opirao stari zlatar Krupić. 'Ne dajmo jadne svoje braće', reče 'gospa Grubarova je ljuta vučica. Ona bi ih zaklala u svom vražjem gnijezdu. Ne dajmo ih.' I još mi poručiše da ne trošim toliko nevine krvi, jer prala se krvlju kako mu drago, okupala se ja u krvi, da ipak kao čista djevica iz te kupelji izaći neću - da ću ostati Grubareva.«

»To ti poručiše ti skotovi? To?«, skoči ban gnjevan. »Nu čekaj, Klaro moja, ja ću tu kramarski gamad poštenja naučiti. Sablje mi, hoću.«

»Oj, gospodaru moj!«, nastavi banica kroz plač, »to me je dirnulo u srce kao da me je ujela ljutica. A što više! Od onoga dana digoše Samoborci na mene svoj zlopaki jezik. Složili meni na ruglo popijevke i rime i pjevali ih zajedno sa Zagrepčanima po sajmovima. - Čuješ li, meni na ruglo.«



»Bene, bene!«, odvrati Ungnad, »ja ću tim huljama pjevati kao što mačak pjeva miševima! - Miruj, draga Klaro, miruj! Znat će Zagrepčani što je Ungnad ban!«

»A nemaš li pravo da ih kazniš, te zlopake kukavice, ne imaš li povoda da ti i nisu ženu uvrijedili«, nastavi življe banica. »Ta oni neće priznati tvoga suda, neće priznati tebe, glavu zemlje, već se nadimlju i boljima cijene nego ostali plemići kraljevine.«

»Da, da!«, potvrdi Ungnad sučući riđe brkove, »pravo govoriš, banice!«

»Kristofore!«, zamoli Klara, »ako je istina da me ljubiš od zbilje, Kristofore, pokaži to sada, osveti me sada, šibaj tu gamad otrovnim zmijama tvoje jarosti, jer tako mi Isusa i Marije, dok ne ovršiš što rekoh, neću dati da me se dodirneš!«

»Ho, ho! Ne žesti se, moja Klarice, ne žesti se«, nasmija se gospodin Kristofor, »ta bog te vidio, hoću sve što poželiš, i više ću učiniti. Baš je dobro da će mi doći vojska, ja ću svoje momke pod silu nastaniti kod Zagrepčana, neka moji dobri ljudi jedu i piju kao skakavci na punom klasu dok ne očiste sve zagrebačke kuhinje i pivnice; sve, sve im budi na čast mojim momcima i zagrebačke staje, i sijeno, i blago - i žene!«

»Ha! tako valja!«, osovi se Klara, i okom joj munu plamen, »sada vidim da me ljubiš, gospodine moj!«, i zagrli žena bana strastveno, bijesno.

*

Drugi dan počela dolaziti banova vojska u Zagreb. Od bubnjeva i trubalja orio se grad. Najprije hrvatski plavetni konjanici sa dugim kopljem; zatim konjanički banderij druge hrvatske gospode; nadalje žuti kranjski pješaci najmljenici, dvije jake čete vlaških haramija, krajiški bombardiri, štajerski oklopnici i jedna zastava španjolskih draguna* sa dugim mačevima. Vojska nije išla po običaju u kakvo taborište blizu grada, već četa za četom uđe u grad te se nastani pod silu kod građana. Blijed od ljutine dođe gradski sudac u banov dvor.

»Šta je, moj dobri suče?«, nasmija se ban porugljivo sjedeći za vrčem vina.

»Šta, velemožni gospodine, pitate?«, odvrati sudac teškom mukom sprežući svoj gnjev. »Oprostite mi, vaše gospodstvo, ali čudim se tomu pitanju. Dosada bio je vazda običaj da banska vojska stanuje pod šatorima, ali evo ide četa za četom u grad, vojnici silom provale u kuće, razlupaju vrata, nastane se proti zakonu kod mirnih građana i zahtijevaju da im se dade jelo i pilo. A otkud? Ne znade li vaše gospodstvo da je bila zla godina, da ne ima u gradu žitka, da se je bojati gladi.«

»Gladi? Ha! Ha! Ha!«, odvrati ban, »vi mi tu pričate strašne stvari kojih bome vjerovati ne mogu. Glad - a vaša debela gospoda magistratska. Idite, vi zbijate šalu.«

»Govorim istinu, gospodine bane, tako mi živoga boga, mi smo ubogi, a vaši vojnici gladni su vuci. Ja ne znam čija je to zapovijed da se kukavnom gradu nameće taj teret, ali to znam da je to očita sila proti pravu i pravici.«

»Moja zapovijed je bila, suče«, udri ban šakom u stol, »moja zapovijed, čuste li?«

»Ali ta zapovijed ne valja, velemožni gospodine!«

»Ja sam vaš gost, moji vojnici su mi djeca, ergo* morate i njih hraniti. Punctum*. Ako li vaša gospoda građani samo pisnu, pokazat ću im tko je Ungnad, pa ako vam nije pravo, a vi idite u Požun tužiti me. Zbogom!«

»I hoću, bog mi je svjedok«, odvrati sudac i ode.

Dok se ban i sudac tako živo prepirahu, čevrljala u drugom kraju kuće Klara sa gospodinom de Lernon.

»Žene da su sebične«, nasmija se banica izvinuv ruku iz desnice udvornoga markeza. »Ne, ne, markeže! Upravo žene žrtvuju muževima najviše.«

»Radi sebičnosti, uzvišena gospo!«, odvrati markez.

»Govorimo iskreno. Vi hoćete da kažete da ste Klaru Ungnadovu predobili, jer je Klara htjela vas predobiti, je l' te? To je donekle istina, jer gospodin Kristofor Ungnad - - ima mnogo državnih poslova. Je l' tako? Ali gospodin markez de Lernon ne obožava u toj pustinji jedine samo zvijezde. Klara Ungnadova mu je ljubovca, ali jesu i druge.«

»Uzvišena gospo!«, porumeni markez.

»Šutite, šutite,« odvrati banica, »ja znadem sve, gospodine Bernarde, sve. Imam i ja ljudi pouzdanih. Ali se ja ne ljutim. Ja sam žena samo napolak vaša; mogu li tražiti da vi budete samo moj? Vidite da nisam sebična. Prosto vam bilo tražiti meda po drugom cvijeću, Bernarde, znam da muška krv nije stalna.«

»Klaro!«

»Šutite! Slušajte me! Ima u tom gradu prelijepa djevojka, Dora, kći zlatara Krupića. Ja mrzim tu djevojku, ja joj želim zlo. Ne pitajte zašto. I kako rekoh nisam sebična. Moj sluga Čokolin može vam kazati da je Dora prelijepa, a ja ću vas ljubiti većma ako vi budete ljubili Doru.«

»Klaro!«

»Ništa više. Ja ću vas mrziti, Bernarde, ako je ne budete ljubili. Zbogom!«

I rasta se markez s banicom.

Silazeći sa stuba promišljao je pukovnik o smislu Klarinih riječi. Pod vratima desilo se više banovih slugu zbijajući puste šale sa gluhonijemim jadnikom - Jerkom.

»Oj! Ču li me!«, okrenu se pukovnik jednomu od sluga, »znaš li gdje je kuća zlatara Krupića?«

»Kraj Kamenih vrata, milosti vaša!«

»A znaš li gdje bih naći mogao baničinog slugu Čokolina?«

Njemak se prenu kao da ga je zmija ujela.

»Čokolina je teško po danu naći, milosti vaša«, odvrati sluga, »taj vam je kao sova, ne pokazuje se svijetu, već samo noću obilazi. Ali da, on prebiva u kući g. pjeneznika Konjskoga, ondje spava po danu.«

»Dobro!«, odvrati pukovnik i krenu prema Kamenim vratima. Za njim otisnu se Jerko.

Pukovnik stupi u štacun zlatarov.

»Dobar dan, milostivi gospodine!«, pozdravi ga Krupić za nakovalom.

»Dobar dan, majstore!«, natucao pukovnik. »Eto majstore, treba mi srebrnih mamuza, ded načinite mi ih.«

»Na službu, milosti vaša!«, odvrati zlatar, »imam ih gotovih. Doro, Doro!«

Zamalo pojavi se Dora.

»Što zapovijedate, mili oče!«, zapita djevojka.

»Krasna je!«, mišljaše pukovnik, »pravo reče Klara.«

»Donesi iz komore srebrnih ostruga za milostivoga gospodina.«

»Hoću, dragi oče!«

U ovaj par otvoriše se vrata, i jadni njemak Jerko pruži svoj šešir moleći bez riječi za milostinju, ali potajno motreći pukovnika. Dora se povrati, a pukovnik stade prebirati robu i gledati zlatarovicu.

»Daj, Doro, dinar jadnomu Jerku!«, reče starac djevojci.

I mlada posegnu u svoju torbicu i baci njemaku smiješeći se novčić u šešir, a njemak zahvali se klimajući glavom i gledajući Doru sjajnim okom svojim kao sveticu kakvu.

»Pravo reče Klara,« šapnu pukovnik, »neka bude njezina volja. Sada k Čokolinu.«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XXI.

»Dakle ništa?«, skoči banica razjarena i mal da ne sruši od ljutine svjetiljku koja je stajala kraj nje.

»Žalibože ništa, uzvišena gospo«, odvrati Čokolin legnuv ramenima. »Jadni gospodin markez de Lernon malo će hvaliti gospi banici za taj ljubavni savjet, jer su mu leđa usred ljute zime rodila šljivama.«

»Reci, Čokoline, kako je bilo, reci?«, zapita banica ukloniv bujne uvojke s čela.

»To je vrlo tužna pripovijest, uzvišena gospo! Gospodin de Lernon dođe neki dan k meni u kuću gospodina Konjskoga, i to po vašem nauku, te me stade ispitivati za Krupićevu Doru. Znao sam ja odmah kamo to šiba. Izvedem ga u vrt da nas živ ne opazi, i tu mu rekoh kako bi se to najlakše obaviti moglo. Vjeruj mi, vaša milosti, i ja sam se toj vragoliji kruto veselio i smijao se u duši, kako će gospodičić Pavao naći prazan golubinjak, a neće znati za torca. Ele, rekoh: Grgo, skupi pamet da se opošteniš! Jer da znade vaša milost, i ja sam suparnik mladoga Gregorijanca!«

»Ti?«, zapita u čudu banica.

»Da, ja. Vi se smijete, ali je ipak istina. Dok sam bio čovjek, prosio sam za njezinu ruku, a stari mi se zlatar nasmija u brk. Od onoga doba otrcao sam se dakako malko, nit mi je nakraj pameti ljubav - sad je ostala samo žuč, sve to kipi u meni - kipi kao pakleni plamen. Nu šta ćemo o tom? Ja dakle rekoh gospodinu markezu tako. Među vrtom Konjskoga i Krupića ima ovisok zid. To da nam bude put. Pričekati valja da Krupića ne bude kod kuće. Stara Magda hrče ko jazavac, ni puška je ne bi probudila. A na stanu kod Krupića dva su španjolska draguna, ljute pijanice. Tim junacima privezat ću se na dušu rakijom, a gospodin markez je oficir, pred tim bi radi subordinacije zatajili boga, nekmoli oteli djevojku. Draguni nek budu na straži da djevojka ne digne graje, a gospodin de Lernon može po svoj plijen po ljestvama preko plota, prebaci joj vreću preko glave i odnese djevojku u sušu Konjskoga, pa gotov posao i vašoj milosti srce veselo. Tako rekoh, skoro je tako i bilo. Ja pripravio ljestve, došla noć, Krupić van kuće, Magda hrče, Španjolci naši. Ja sam sve to gledao iz suše. Bilo je tiho. Dora sjedila u komori i radila. Graknem tri puta u znak Španjolcima. I tri puta graknulo meni na odgovor. Dobro je, mišljah. 'Sad valja na put, gospodine markeže, i dobra vam sreća!' Popeo se markez na plot i spustio se lagacko po ljestvama u Krupićev vrt. 'Jao!', zavrisnu najedanput iz Krupićeva vrta. Markežev glas! Bijesa! Šta je to? Španjolca ni blizu. 'U pomoć! U pomoć', jadikovao s druge strane markez. Povirim preko plota. Kuku lele! Neki vrag bio markezu stavio gvožđa za vuka pa se bolan u njih uhvatio. Već sam htio skočiti da ga oslobodim, ali nahrupi iznenada iza kuće čovjek, koga ne mogoh raspoznati, te stade nemilo lemati ubogoga gospodina, a on jao te jao, da ga je milo bilo slušati. Doletješe s bakljama i građani, a neki kovač Blaž Štakor stao je kovati šakama po leđima markeževim sve urličući: 'Drž'te tata, drž'te razbojnika!' Tu mi je dakako bilo čuvati moja leđa, plemenita gospojo; mrtvi se ne dižu iz groba, a Zagrepčani misle da sam mrtav. Ja se zavukoh pod sušu u sijeno i rekoh pobožno: 'Smiluj se nebeski dvor leđima gospodina markeza!'«

»Proklete nevolje!«, kriknu banica, »a šta zatim?«

»Zatim? Ne znam pravo. Samo to sam dočuo da građani viču strašno, da gospodin markez leži u postelji kao ranjeni Isus, i da je španjolske vojnike neki bijes nakitio vinom, da su ležali kao snopovi.«

»A tko, tko nam je račun pokvario, Čokoline, tko?«, ražesti se banica.

»Tko?«, legnu brijač ramenima, »to, to pitanje grize i mene. Ta dao bih desno oko, da mi je iznjušiti tu tajnu ruku koja je moju paučinu pomrsila. Sjedio sam čitav dan na jednom mjestu te sam razbijao glavu, ali ništa i ništa. Britve mi, da je u mene za lijek bablje vjere, posumnjao bih da je sam gospodin bog. Ali morao je biti čovjek, jer ni bog ni duh ne nastavlja vučjih gvožđa. Da vam pravo kažem, milosti vaša, meni se je dijeliti od vas, meni je ostaviti taj nesretni Zagreb.«

»Ti da ideš?«

»Moram.«

»A zašto?«

»Bojim se da mi je netko ušao u trag, a to bi zlo bilo po mene.«

»Ti ne smiješ od mene«, zapovijedi banica.

»A tko da mi brani?«

»Ja.«

»Kako? Čim?«

»Odat ću te.«

»A ja vas.«

»Sjećaj se, kukavice, da sam banica, tko će takvoj propalici vjerovati?«

»Istina je«, doda zlovoljno brijač. »K vragu, zaboravio sam suce i zakon. Nu, a šta ćete od mene?«

»Pavao hoće da uzme Doru!«

»Dakako. Prvi dan poslije Tri kralja vjenčat će ih kanonik Vramec.«

»To ne smije biti.«

»E neka ne bude. Meni je pravo.«

»Ne zbijaj šale. Ti to moraš zapriječiti.«

»A kako?«

»Tvoja je briga.«

»Dat ću ubiti gospodičića na cesti iza grma. Je l' tako dobro?«

»Đavle!«

»Ili - -«

Brijač prišapnu nešto banici u uho, a ona kimnu glavom.

»Evo ti zlata!«, prihvati banica glasno pruživ brijaču kesu.

»Hvala bogu, te sam vaše misli pogodio. Ali kad se sve ovrši, mogu iz Zagreba?«

»Možeš.«

»Ali prije ću doći po svoj putni trošak.«

»Dođi!«

U taj par prhnu sjena ispred baničinih vrata na hodniku i minu iz kuće. Pjevuckajući i zvoneći punom kesom pođe brijač put svojega noćišta ni ne opaziv sjene.

Uto zaori kroz noćnu tišinu Garucov hrapavi glas:

»Gospodari i gospodarice, dvanaesta ura odbila! -«

»Ha, ha!«, šapnu za sebe brijač, »moj prijan Garuc kukuriječe ponoć. To je nečije opijelo!«

Sjena kao da je s daleka slijedila Čokolinove stope. Vidjev da je brijač zašao u kuću, zakrenu put gradskih zidina i spusti se lagano dolje na brijeg potoka Medvednice. Zvižnu tri puta pred malom kolibom.

»Tko je!«, ozva se krupan glas, a iz kućare izađe haramija Radak. »Ti li si, Jerko? Dosta te se načekah. Kakve nosiš glase?«

»Zlo je - vrlo zlo!«, odvrati potiho Jerko, »idi Miloše, idi, leti u Mokrice. Dokaži Pavlu kako je franceski obrštar htio utamaniti Doru, a ja kako sam mu pokvario račune. Ali da još nije spašena. Ti znaš da zalazim često u bansku kuću. Tko za mene mari? Ta nijem sam i gluh. Dotisnuh se do baničinih vrata. Kod banice bio onaj zlotvor brijač.«

»Brijač?«, odvrati zamišljen haramija, »dao bih pušku da mi ga je vidjeti.«

»Prisluškivao sam. Govorili o Dori zlo - i šaptali. Bit će zla. Oj Miloše, tako ti Marinoga groba, leti, kaži Pavlu neka dođe, neka brzo dođe, ja ću ovdje pripaziti.«

»Časnoga mi krsta, sve bih podavio, ali sada idem. Jerko! Laka ti noć.«

Žurno nestade haramije, nesta i Jerka, i samo je bilo čuti kako potok noćnom tišinom žubori.

*

Ujutro dana prije Tominja sjedio je sudac Jakopović u svojoj sobi na varoškoj kući. Sutra ima biti sabor kraljevine, a danas pregledat će ban ono nekoliko četa što je preostalo bilo u Zagrebu, pa da ih pošlje na Turke. Nemirno gladio Jakopović čelo te razmišljao kako će sutra u saboru otkriti nasilje podbana, kako će svečano prosvjedovati proti samovolji bana, koji je pod silu nastanio gladnu i žednu vojsku u kućama građanskim proti pravu i običaju.

Najednoč prenu se sudac od svojih misli, pred vratima zazveknuše ostruge i pred sucem pojavi se Melkior Tompa od Horšove, pobočnik banov.

»Gospodine suče!«, odreza mrki vojnik, »dobar dan. Šalje me velemožni gospodin ban.«

»A šta želi njegova velemožnost, plemeniti gospodine?«, zapita sudac mirno.

»Velemožni gospodar moj vrlo se ljuti na grad. A kako i ne bi? Gladan je, vi ga ne hranite, žedan je, vi ga ne pojite, hladno mu je, vi ga ne grijete, po noći je mrak, a vi mu ne dajete svjetla, i vojska gladna i žedna.«X



»Plemeniti gospodine!«, odvrati sudac, »ja ne znam vjere toga zakona po kojem ovaj plemeniti varoš hraniti, pojiti i grijati mora gospodina bana. On nam je gost, a što se može, to se i onako čini, premda je grad siromašan, jer nam je tuča sav prihod potukla. Zlatna bula naša veli samo, da grad ima dati banu vola i sto krušaca kad prvi put dođe u Zagreb, ali to ne ide bez kraja i konca, a još manje smo dužni hraniti silnu njegovu družinu. Da je vojska gladna i žedna? Što ću joj ja? Kad je sve izjela i ispila što je u gradu bilo, da se već kod sirotinje pojavlja glad, kad kukavni narod mora da jede suh kupus mjesto mesaX. To recite gospodinu banu.«

»Ja mu toga reći neću, mene se to i ne tiče«, odgovori vojnik. »Ja vam, suče, samo kažem banovu zapovijed, to jest da ima grad dati svaki dan gospodinu banu, dok bude u Zagrebu, deset vrča stara vina, deset kruha, deset funti dobre govedine i deset lojanih svijeća, a izim toga zobi i sijena.«

»A ja velim u ime grada, komu sam glava i sudac, da mi toga dati nećemo!«, odvrati sudac odrješito.

»E dobro, suče, vi ne dajte, a mi ćemo uzeti!«, zaviknu pobočnik.

»A ja prosvjedujem svečano u ime cijele općine građana i stanovnika plemenitoga varoša.«

»Protestirajte makar do sudnjega dana. Sad znate što vas čeka. Zbogom!«, završi Tompa i ode.

Za malo vremena zazveknu na pazitornju zvonce »Habernik.*«

»Gori, gori!«, čulo se ulicama. Žene, djeca, građani letjeli blijedi gradom.

I jače zveknulo zvono.

»Gori, gori!«

»Gdje, gdje?«

»Smiluj nam se Bog i sveti Florijan!«

Sada zazvoni i zvono Sv. Marka. Užas popade građanstvo. Uzrujan poleti sudac pred »Dverce*« na gradski zid. Kraj crkve Sv. Markete vinuo se bijeli dim nad krovom jedne kuće, a iz dima planu plamen. Čija je to kuća?

»To je kuća Marka Tutkovića, gospodine suče!«X, viknu jedan gradski stražar doletjev bez kacige uzbrdo.

»Tko ju je zapalio?«

»Gregorijančevi konjanici. Jedno pedeset pijanih konjanika doleti do Sv. Markete i stalo iz malih pušaka pucati na krov. Sama je slama. Sve je propalo. Siromašni Tutković!«

»Pa zašto nisi branio?«, zapita oštro sudac.

»Ta htio sam, ali oni ostali pucati na mene. A sada krenut će na Harmicu, pa će ondje paliti kuće.«

»Poteci brže na varošku kuću! Pedeset građana nek uzme puške pa nek krene kroz Kamena vrata na Harmicu, nek ide s njima Krupić i Blaž Štakor!«



»Oh, spectabilis, spectabilis!«*, doleti vas usopljen i plačući kapelan Šalković; »Oh, bestiae infernales!* Vi znate kako sam lijepe kruške imao u vrtu, i jabuke i šljive i breskve, same plemenite voćke. Pa sve - sve posjekoše mi ti antikrsti - sve; i naložili vatru da peku ukradena odojka. Sve! Ja molim da se solemniter protestira.«X



»Tu ne ima protestacije van ovakove!«, odvrati bijesan Jakopović dignuv šaku i pohiti natrag prema varoškoj kući. Ali za dva koraka ustavi ga jadikujući debeli kramarčić Šafranić.

»Gospodine suče, moju ženu, moju dragu ženicu popali grčevi. Šta će joj kravice, lijepe kravice preko zime, a? Šta će? Poginut će. Joj! A odakle mi mlijeka? Ti antikrsti, ti španjolski draguni raznijeli nam dva plasta sijena. A šta će moja ženica piti? Ti antikrsti odnijeli mi rakiju.«X



»Pustite me, kume Andrija! Imam prečega posla; treba braniti grad«, odvrati sudac i poleti dalje.

Ali kad dođe na Markov trg, ljuta li prizora! Pijani vojnici razvalili Magdinu daščaru i naložili velik oganj. Jadna starica ležaše bez svijesti na stubah Sv. Marka. Oko vatre igrali bješnjaci kolo, mašući kopljima na kojima bijahu nabodeni pilići, guske i kruh. Kraj kola stajala velika bačva vina, a na bačvi jahao pijan vojnik stiščući živa praščića umjesto gajda. A podalje povlačili su španjolski draguni sumrtva gradskoga notara Vernića za kosu.X



»Dosta!«, zagrmi Jakopović, »mjera je puna. Stražari, latite se koplja pa udri na te pijanice. Bubnjaru, bubnjaj! Neka se zvoni u stran da se građani skupe pod oružje. Zatvorite gradska vrata! Izvedite lumbarde na bašče. Konja mi dajte!«

Za tili čas navali gradska straža naperenom helebardom na pijanu četu i oslobodi Vernića. Draguni i pješaci nagnuše bjegati prema Kamenim vratima, jer je vojska stajala poredana u donjem gradu. Zvono se orilo, bubanj tunjio, građani uhvatili puške i koplje. Kao munja letio sudac na konju da vidi jesu li svuda vrata zatvorena. Na brijegu Medvešćaka pucale puške, tu odbijahu građani Gregorijančeve banderijalce.

»Sad nek mi dođe Ungnad!«, zaškrinu Jakopović, »da vidimo, hoće li nam uzeti što ne dajemo!«

»Da, da, gospodine suče«, zakriješti mali Šafranić mašući ratoborno ogromnim kopljem, »mi im ništa ne dajemo, ništa, niti za dinar papra tom štajerskomu banu. Nek tko dođe od tih španjolskih žabara - ja ću ga kao miša na moje koplje - na, ovako!«, i silovito bodnu kramarčić kopljem u zrak.

Uto zagrmnu grom. Šafranić problijedi i prišapnu drhćući Garucu koji je sa bubnjem uz njega stajao:

»Isuse, Marijo! Dragi kume Garuc, ta to je puška bila!«

»I velika puška, kume Šafraniću«, odvrati bubnjar.

»Ta bi mogla čovjeku i glavu otpiriti?«, zapita dršćući kramar.

»Bi, ako ju čovjek ima«, opet će Garuc.

Građanstvo stajalo spremno pod oružjem, a na čelu mu sudac Jakopović sa plavetnom gradskom zastavom na konju.

Uto doleti od Kamenih vrata kovač Štakor zasukanih rukava, pod širokom kacigom, crna lica, noseći tešku gluntu na ramenima.

»Šta je, zaboga, majstore?«, zapita ga sudac.

»Zlo, gospodine suče!«

»Govorite, zaboga, majstore!«

»Nas pedesetorica prašili smo hajd dosta dobro, i pijani Gregorijančevi banderijalci* podbrusili pete od naših glunta. Mi na brijegu, a oni pod brijegom, mi na njih, a oni bjež. Ali sada nadođe drugi bijes. Ban pregleda na Harmici svoju vojsku, a ta vam je urlikala i vikala da se je nebo potreslo. 'Junaci', reče smijući se bijesnoj četi, 'uzdajte se u mene, pa ako vam te zagrebačke hulje ne čine po volji, a vi po njima. Vele da će vas tužiti kraljevskoj svjetlosti. Neka! Tu sam ja vaš kralj i nitko drugi. Čujte zvono zvoni u gradu proti vama, gledajte, lumbarde naperili proti banovoj vojsci pa se zatvorili u svoje zidine. Ali ima ih izvan zidina, držmo se tih, ajd na njih!'X, zaviknuše svi i bojim se, gospodine suče, da ti vragovi neće zapaliti naše jadne sugrađane. Oj, pomozite, gospodine suče!«

»Ha! Eto naše sreće«, zaviknu sudac i skoči s konja, »ajte sa mnom, majstore Blažu!«

Sudac i kovač upute se k banovu stanu. Vrata bješe zatvorena. Sudac lupi tri puta na vrata i dršćući otvoriše ih banovi sluge.

»Je l' gospa banica u kući?«, zapita sudac oštrim glasom.

»Jest«, odgovori oklijevajući sluga.

Sudac pohiti u baničinu sobu. Klara sjeđaše blijeda i nijema za stolom upirući glavu u ruke. Kad opazi suca, prepa se i posegnu za malom puškom što je stajala na stolu.

»Uzvišena gospo!«, prihvati sudac, »vaš velemožni gospodar i ban zbija s nama za naše gostoljublje puste šale. Izjede nas on i njegova vojska, a sad mu bijesne čete hoće da zapale podgrađe.«

»A šta ću vam ja?«, zapita banica.

»Toga ne smje biti. Znajte da ban s vojskom stoji van grada. Građani skočili na oružje, zatvorili vrata, a vi ste naša sužnjica; i jedna kuća neka plane pod gradom, pa će planuti i ova kuća nad vašom glavom.«

»Jeste li pobjesnili?«, zadrhta Klara.

»Nismo, uzvišena gospo! Zdrave smo pameti. Sjednite, pišite svomu gospodaru neka se okani bjesnila, neka otpusti vojsku, jer - jer inače vas više vidjeti neće.«

»Gospodine suče!«

»Tu ne ima šale. Sjednite pa pišite!! Ili pismo, ili - glava!« Bez duše sjede Klara pisati i preda sucu ispisani list papira.

»Evo!«, reče.

»Zbogom, gospo! Čuvajte glavu, ne iziđite iz kuće.«

I ode sudac s kovačem.

Zamalo poleti gradski konjanik iz Kamenih vrata na Harmicu, preda banu Klarinu zapovijed i poruku Jakopovićevu, da će se građani vratiti u mir, ako se ban pod pečatom zavjeri da će otpremiti vojsku.

Od jada igralo Ungnadu lice, kad je čitao pismo sjedeći na konju sred svojih časnika.

»Čitajte sramotu, čitajte!«, okrenu se svojim drugovima, »jeste li ikad vidjeli takva smeta bez lica i obraza? Proklete hulje, ta sablje mi, htio bi ih zgnječiti gvozdenom šakom, ali - oj luda - luda - da ostavih banicu u tom gujskom leglu. Zaglavit će mi - moja Klara! Šta - šta gospodo, da uradim?«

»Psine!«, zaškrinu Gregorijanec, »to je veleizdaja, imat će krvnik posla.«

»Da, da!«, primijeti prabilježnik Mirko Peteo, »to je dobro, to će biti kasnije, ali sada nije hasne, sada valja spasiti gospu banicu. Zato neka vaša velemožnost izdade Zagrepčanima pismo i neka pošalje vojsku u Ivanić. A poslije - nu imat ćemo prilike u saboru!«

»Tako je«, potvrdi Melkior Tompa.

Ban od ljutine čupkao crvenu bradu. Napisa pismo, natisnu pečat i predade ga gradskomu ulaku. Zatim jahao sa časnicima od čete do čete, prišapnu svakomu četovođi nekoliko zlovoljnih riječi i poleti snužden sa nekoliko velikaša natrag u grad. Vojska pako u čudu krenu šuteći put Save i ostavi Zagreb.

*

Dok su bijesni vojnici harali po plemenitom varošu, stajaše Jerko kraj Draškovićeva vrta naproti kući KrupićevojX. Blijed i zabrinut gledaše čas prema Kamenim vratima, čas na Krupićevu kuću, čas prema Markovu trgu odakle se bijesno urlikanje čulo. Bože! Još nema Pavla, Krupić ode sa četom po zapovijedi. Dora sama u kući, prokletnik Čokolin u Zagrebu, a bijesni - vojnici. Oj, da je bar stari zlatar ostao kod kuće, ali se nije dao zaustaviti od djevojke, ta valjalo je braniti grad. Bože! Bože! Samo da ne bude zla! Sad je čuo od stražara što su prolazili da će se zatvoriti gradska vrata. Pavao neće moći u grad. Banski pješaci, španjolski draguni bjegali kraj njega u donji grad, tjerani od oružanih građana. Bože! Kolika meteža! Ne bi li djevojci zlo biti moglo? Sam će u kuću da je čuva. Ali u taj par poletješe dva konjanika prema njemu. Jednomu zaklanjao zaklon od kacige lice. Jerko zadrhta i stavi se pred Krupićeva vrata i dignu batine. Ali tajni konjanik namignu drugu, a ovaj zamahnu, ošinu Jerka, i vrisnuv pade jadni mladić krvav bez svijesti o tle. -

»Idi«, reče konjik pod zaklonom drugu, »ne treba mi te, ti si vojnik. Spasi se. Evo ti i moga konja.« Neznanik skoči s konja i pobrza u zlatarovu kuću.

Dora bijaše sama. Blijeda od straha molila boga za svoga oca da ga mine smrtna pogibelj. Kad opazi stranca skoči kao uplašena srna.

»Sveti bože!«, zavapi mladica.

»Oj, miruj djevojko!«, prihvati došljak muklim glasom, »miruj ako boga znadeš. Siromah sam vojnik. Tvoji nas potukoše hametom, a mene zapade ljuta rana. Ne odaj me! Ubili bi me tvoji. Sustao sam, ne mogu dalje! Rana me peče, grlo mi gori. Daj mi vode, daj mi vode!«

»Neću te odati«, odvrati bojažljivo djevojka, »jer ne želim nikomu smrti, pa ako ste nam i neprijatelj, bog veli da i neprijatelju dobro činiti treba. Ali zašto ne dižeš zaklona?«

»Hoću, hoću!«, odvrati konjanik, »ali daj mi vode!«

»Na, evo ti je!«, ponudi Dora vrčić vode. »Bila ti u zdravlje!«

Konjanik uhvati vrč obim rukama.

»Gledaj, djevojko! Ne ide li tkogod prema kući?«

Dora pođe k prozoru da pogleda, ali u taj par nasu neznanik prašak u vodu.

»Ne ima nikoga blizu«, reče djevojka.

»Ne imaš li vina, djevojko?«

»Imam, ali zlo je za rane.«

»Voda ti ne valja, mutna je, mlaka. Kušaj sama!«

»Da ne valja? Začudo! Malo prije je donijeh.«

»Nu, kušaj sama!«

»De, da vidim!«

Dora uhvati vrč, primaknu ga ustima i posrknu.

»Pravo veliš, gorka je. Čudno!«

»Molim, donesi mi kapljicu vina.«

»Hoću. Počekaj tude. Sad ću se vratiti.« Djevojka ode, a neznanik ispade iz kuće, zavuče se u vrt i začas prevali zid kuće blagajnika Konjskoga.

Zakratko evo zlatarovice natrag, ponijela i vrč vina. Kuća prazna. Šta je to? Kud li se djeo neznani gost? Je l' to san? Nije. Evo na zemlji leži vezena kesica sa grbom. Valjda je konjik izgubio.

Od straha prekrsti se Dora. Da nije opsjena nečastivoga? Oslobodi nas bože! Neki je nemir uhvati. Stala hodati po sobi. Ruke joj se stvorile ledom, a glava gorjela kao žeženo gvožđe.

»Bože moj! Šta je to?«, uhvati se djevojka za čelo.

Pred očima joj sijevalo, na prsa kao da se je svalila gora, a grlo kao da je stezala zmija. Djevojka stala teturati, glavinjati, hvatati rukama zrakom.

»Oče! Pavle! Zraka!«, vrisnu, padnu, dahnu i izdahnu. »Doro! Doro moja!«, zavapi svana glasno grlo i u kuću pade usopljen, zamrljan kapetan Pavao. »Evo me zla - Isuse Kriste!«, viknu kao da mu se je nož zarinuo u srce, »je l' to paklena varka? Doro! Dorice!«, uhvati mrtvu djevojku za ruku, »mrtva, mrtva! Oh, proklet ja!«

I kao mahnit pade mladac kraj djevojke.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XXII.

»Kumo! Draga kumo!«, prišapnu Freyovka došav u Šafranićkin stacun. »Znate li šta je sa Krupićevom Dorom?«

»Nešta sam onako načula, ali ne znam pravo, draga kumo!«, odgovori neveselo Šafranićka. Pamet mi nije za ništa otkad su mi te španjolske ništarije raznijele sijeno i odnijele rakije.«

»Jadna moja susjedo! Da, da! Bič božji došao je na nas jadne. Ali da vam kažem za Doru. Na Tri kralja imala je zbilja poći za mladoga gospodina, a jučer su je našli u štacunu mrtvu - mrtvu. Po licu je sva crna bila, vele ljudi, da je od crne kuge poginula.«

»Pomozi nam, sveti Blaž! Moram odmah nakaditi štacun borovicom i ne treba vode piti kada je kuga, da, vode nikako!«

Dapače, vina i rakije, draga kumo. Da, od crne kuge djevojka poginula. Zato neće ležati kod kuće na odru, već u kapelici sv. Ivana pred Mesničkim vratima, pak će ju sutra u noći ponijeti na groblje.«

»To je žalosno.«

»I vrlo žalosno. Ali vidite, to vam je prst božji! Oholost, gizdost je opsjela djevojku pak na, na što je sve izašlo. Dvije-tri lopate joj je sad cijelo gospodstvo. Sad znate i sad zbogom, draga kumo, moram kući da mi se mlijeko ne svari.«

»Smiluj se bog svakomu grešniku! Zbogom, kumo Freyovka!«

Po gradu bilo buke i graje. Sa Dorine nagle smrti uzruja se cijelo građanstvo. Prostiji svijet i zbilja vjerovao da je kuga ubila zlatarovu jedinicu, ali pametniji ljudi slutili su da to nije kuga, već nečija grešna ruka, što je i apotekar Globicer potvrdio. Ali većma jošte uzrujani bijahu građani plemenitoga varoša s drugoga razloga.

Bijesni na Zagrepčane sastaše se hrvatski stališi u svom saboru, i tu na prijedlog Ungnada bana uglaviše proti Zagrebu ovo: »Pošto građani varoša grčke gorice zagrebačke hoće starim svojim poveljama uništiti slobodu kraljevine Slavonije, pošto su načinom himbenim podigli tužbu kod jasnoga nadvojvode Ernesta proti gospodinu banu i podbanu, pošto su velemožnoga g. Stjepana Gregorijanca priječili da vrši svoju podbansku vlast, vrijeđali gospodu stališe i redove te se javno opirali banu, to neka se oni u međama svojega grada slobodno sami vladaju, ali da su isključeni iz općine ovih kraljevina i od sviju vladanja ostale gospode i da im nije slobodno trgovati i robom hodati po kraljevini, a sabor i banski sud da se po volji i domisli gospodina bana unaprijed drži u drugom, zgodnijem gradu.«X



»Nek sada laju kukavice!«, nasmija se ljuto Gregorijanec, »neka pojedu kašu što je skuhaše.«

»Tako li, gospodo?«, reče sudac Jakopović. »Neka! Kocka je pala, šilo za ognjilo. Bojte se naših oštrih zubi; s nama ne ima šale, ali bit će toga i više.«

I sazva sudac skupštinu. Sila građana vrvjela na varoškoj kući. Ljutost je kipjela u srcima građana; gospoda hoće da utamane Zagreb. U vijećnicu uđe Jakopović blijed i mrk, u ruci mu pergamena.

»Sam ću poći pred kralja, braćo, da mu kažem što se s nama radi, i na vaše ime predat ću mu ovo pismo!«

Svi zašutješe, a sudac stade čitati tužbu na kralja.

»Grad ovaj od starine slobodan pod kraljevima blage pameti da je pao u skrajni jad. Nevolja ga tišti, prijeti mu glad jer je nestalo žita, a najviše da ga satire sila susjedne gospode. Zagreb da je vazda vjeran bio kruni i da se nije dao zamamiti po Ivanu vojvodi erdeljskom, a sada je pao ni kriv ni dužan u jad i sramotu. U saboru naime na Tominje da su ban, prabilježnik i druga gospoda urotu skovali proti Zagrebu i utakmili zaključak nečuven i zloban, koji vrijeđa ne samo boga i njegovu pravicu, već po kojem su građani kao prokleti i izopćeni iz općine kršćanske i kao da nisu članovi kraljevine. Zato neka se kraljeva svjetlost blagim okom osvrne na Zagreb, neka bude štitom grada i nek milostivo zaključak uništi.«X I ispričav natanko kakvu je silu činio ban i podban gradu, moli tužba da kralj pošlje od dvora dva svoja čovjeka, da se na oči uvjere kako je bilo, i da se Zagrebu povrati stara sloboština.

Gromom pozdraviše građani junačkoga suca i na ramenima ga ponesoše kraj banova stana u njegovu kuću.

Bučno je bilo u Zagrebu, ali tiho u Krupićevu domu. U komori ležala mrtva djevica, u rukama joj bilo srebrno raspelo, a oko čela vinuo se vijenac. U kutu sjedila skutrena starica Magda prebirući svetu krunicu. Molila je - ne, nije; bila luda, tupa, Dora, kumče, da je mrtva! Ludorija! To ne može biti - ne može. To su valjda zli ljudi smislili, Dora valjda spava. Joj, da je umrla, da se više ne probudi, u jamu da je bace; te lijepe oči, te sitne ručice, ta lijepa kosa, sve da je prah? Bože! srce bi starici puklo, davi je, davi i suze joj kapaju kišicom na uvele ruke.

Za stolom sred sobe sjedi Pavao. Blijed je kao snijeg, kosa mu pada niz čelo, oči mu gore. Ništa ne čuje. Na ruke se podbočio, ukočenim očima pilji u mrtvu mladicu. Sto i sto puta pitao se, je li to Dora, je li mrtva, nije li to san, nije li to šala? Neću li ju živu, zdravu ponesti na svoj grad i s njome sretno živjeti? Pa kad plamečak svjetiljke padne na Dorino lice, plane mladčevo oko, jer misli - živa je. A pred mladcem na stolu stoji vezena kesica, a na njoj plemićki grb. Večeras će Doru ponijeti u kapelicu sv. Ivana, a sutra - sutra u grob.

A starac Krupić sjedi kao kamen u svome štacunu. Ne plače, ne jadikuje, ne misli, ne ćuti. Oko njega kao da se vije magla, da tko navali u štacun, da mu odnese sve srebro i zlato - ne bi se maknuo - ostao bi kamenom. A srce? Nijemo je, ali u srcu gori pakao.

Polagano otvoriše se vrata Dorine sobe. Lagacko uđe Jerko zavezane glave. Dođe do Pavla i stavi mu ruku na rame.

»Pavle«, šapnu.

Ali ne bje odgovora.

»Pavle! Čuj!«

»Pavle! Brate! Ubij me!«

U čudu ga pogleda Pavao.

»Ja sam kriv!«, nastavi dršćućim glasom, »gle ja je nisam dosta čuvao pa ju je zmija ujela. Ubij me!«

»Ne, ne Jerko!«, provali Pavao, »kriv sam ja, brate. Ja - ja je pustih predugo u tom paklenom ždrijelu. Oh, bože, bože! Šta ću? Šta ću? Poludio sam!«, i baci glavu na stol.

»Ubij me! Ja sam je ljubio, ljubio kao i ti. Šta je meni život? Ali ne - ne! Još moram živjeti - jošte. Zna Radak zašto. Zbogom, Pavle, zbogom, Dorice!«, i odjuri mladić.

*

Tik pred Mesničkim vratima stajaše crkvica sv. IvanaX. Samo jedan oltar resio gole zidine, samo mala srebrna svjetiljka treptjela u tom mraku. Bilo je preko deset ura večernjih. Sred crkvice stajahu crna drvena nosila, i na njima snivala vječni sanak zlatarova kći. Mrtvo joj tijelo bijaše pokrito bijelom koprenom, samo glavu bilo je vidjeti. Lijepo, mirno bijaše joj lice, samo gdjegdje vidjele se crne pjege. A u crkvici mirno, mirno, i gledali drveni sveci mladu pokojnicu. Zamalo zaškrinuše vrata. U crkvicu stupi Pavao. Bio je vrlo miran. Lagano koracao prema djevojci, kanda se boji da je ne probudi. I nadnese se nad nju.

»Ti si to? Moja ljubav, moja sreća, moj život. A sada mrtva, sada prah, sada ništa. U ovim ostancima obumriješe sve moje želje, moje nade. U grob ćeš, Doro, ponijeti moj život, a ja ću ostati - živ mrtvac!« I spusti usne na hladno čelo i poljubi djevicu zadnji put.

Ali najedanput zaruži nešta za oltarom. Mladić se prenu. Kao da se u bravi okrenu ključ, kao da se otvaraju tajna vrata. Pavao zakloni se u mrak za stup. I zbilja. Nad oltarom rastvoriše se vrata tajnoga hodnika što je išao iz gornjega grada pod brdom u crkvicuX. Plamen baklje sinu iznenada i u crkvu spusti se niz stube visoka žena u crno zavita noseći zublju.

»Idi! Ostavi me, Čokoline!«, okrenu se prema hodniku, »tvoja služba je svršena, plaću si dobio, sad možeš otići iz Zagreba!«

I opet se zatvoriše vrata. Žena dođe do mrtve djevojke. Razgrnu koprenu i baklja rasvijetli Klarino lice. Nagnu glavu nad lešinu. »Moram da te vidim, suparnice moja«, šapnu zloradim posmijehom i dignu baklju. »Ti, ti si mi dakle otrovala život, uništila sreću? Luđakinjo, evo sad ležiš ovdje preda mnom pobijeđena. Vrijeme će zacijeliti ranu, a ja ću ipak dobiti Pavla.«

»Nećeš!«, zagrmi Pavao skočiv iza stupa. »Nikada nećeš, rugobo ženskoga roda! Evo Pavla Gregorijanca po treći put da se kune milim ovim ostancima da nikad više ženske glave zavoljeti neće, da dođe i anđeo s neba, ma se raspao u prah njegov stari i slavni grb. Evo Gregorijanca po treći put da ti kaže, oj paklena hudobo, da te mrzi, da te prezire, da bjega od tebe kao što se bjega od kuge. Ne diraj u svete ove ostanke, izrode pakla, ne muti kužnim dahom tomu anđelu rajskoga sna. Gledaj, oj, gledaj ovo nevino lice, pa se kameni kao zlotvor pred likom Gorgone. Gle, tu počiva moja sreća, moja nada, moj život, a sve to - sve satrlo je đavolskom himbom tvoje opako gujsko srce.«

»Pavle, za ime boga!«, zavrisnu od užasa Klara dršćući kao od groznice.

»Ne dozivaj boga, grešnice ljuta, jer će dočuti bogohulni tvoj vapaj, jer će gnjevan strijelom razvaliti ovaj posvećeni krov. Da, ti si to učinila - ti.«

»Ja?«

»Poznaješ li to?«, odvrati Pavao izvadiv iz njedra vezenu kesicu. »Nije li to grb Ungnada i Tahija, nije li to grb Klare Ungnadove, preljubnice, bludnice i trovnice? A ta kesica našla se kraj mrtve Dore, čuješ li, kraj mrtve Dore, oj, nemani ženska!«

Klara poniknu, ali se brzo osovi.

»Da«, reče, »istina je, Pavle! Ja sam dala otrovati Doru otrovom kojemu lijeka ne ima. Ali znadeš li zašto? Jer sam poludjela, pobjesnila za tobom. Ako se griješi namjerom, ja grešnica nisam. Nije mi pamet počinila taj grijeh, srce moje je griješilo. Da mi nije pošlo za rukom uništiti ovu djevojku, da si je grlio kao ženu, ja bih se sama bila otrovala, jer dok sam ja živa, ne bih trpjela da te druga ljubi, i svaku bih otrovala koja te ljubi, ma je ti i ne ljubio. Ljubim te, Pavle, kao boga komu se grešna iznevjerih, a da s tobom mogu dijeliti jedan dan, jednu uru, jedan časak ljubavi, ispila bih čašu otrova do dna. Ako me mrziš, ako me prezireš, Pavle, osveti se!«

»Neću, bludna ženo! Evo sami smo tu; ne vidi nas nitko. Tu mi je oštra sablja, tu leži zlato moje što si ga ubila. Da mi se hoće, zarinuo bih ti gvožđe u zmijsko srce tvoje, oprostio bih svijet živoga smrtnoga grijeha. Ali neću. Ovaj mač proslavih u slavu svoje vjerenice, ovaj mač podigoh za spas kršćanskoga svijeta, i prije bih sebi odsjekao desnu ruku, prije bih ga razlomio na dvoje nego da ga okaljam gadnom tvojom krvi; ja sam junak, ja nisam krvnik komu je zvanje pogubiti trovnicu. Ne, drugu ti namjenjujem osvetu. Idi, nosi sobom kroz vas vijek bludnu svoju strast kao vjekovitu neizlječivu ranu, neka te pali paklenim plamom, neka te mori vječnom žeđom, i kad ti lica uvenu, i kad ti se tijelo isuši, neka bukti još u tvome srcu bijes kao vatrena gora. A kad tihom noći ustražiš u snu počinka, neka stane preda te ovo nevino dijete blijedo i suznim očima, a ove oči neka naperi na tvoje vrelo srce kao leden nož. Gini i živi, živi i gini. Prokleta bila do groba i preko groba!«

»Joj!«, jecala Klara klečeći poniknute glave pred mrtvom lešinom.

»Idi, grešna ženo, pusti me da se zadnji put pomolim bogu kraj svoje Dore«, i lagano poljubi mladić mrtvu djevicu.

Kao bijesna skoči banica i očajna odleti tajnim hodnikom.

*

Drugoga dana pohodi kapetan grob svoje ljubovce. Ali začudo opazi gdje na grobu žena sjedi. Pođe bliže. Magda je bila držeći sveto čislo.

»Magdo!«, zovnu kapetan, ali starica ništa.

»Magdo!«, ponovi kapetan i stavi joj ruku na rame. Bila je mrtva. Kao posljednji spomen života treptjela suza na licu dobre starice. Bila je moleći zaspala na grobu svoga kumčeta.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XXIII.

Bio je Božić. Krasna noć. Nebo vedro, osuto zlatnim zvijezdama. Zima ljuta, a po gori zagrebačkoj, po prodolima snijeg do pasa. Na suhim granama blistalo inje poput alema, a mjesečina titrala snijegom kao da je zemlja posuta biserom. Tiho je bilo, mirno je bilo po gori; niti je vjetar tresao grane, niti je gorski potok grmio dubokim jarkom, počivao je vjetar hudi, a gorska voda drijemala pod krutim ledom. Bio je Božić, sveti dan. Iz gomile snijega provirivale crne seoske kućice, a iz kućica treptjela u zimsku noć vesela luč. Svijet se veselio spomenu kralja nebeskoga, kojino u Betlehemu ugleda svijet. Blagi se mir spuštao na dušu čovječju i u sav glas kliktalo grlo »Narodi se kralj nebeski!« Ali jedna duša u gori ne ćutjela mira nebeskoga, u toj duši nije plamtio božićni krijes, u njoj plamtio pakleni plamen; ta duša nije dozivala boga već đavla. Pomaman letio gorom i dolom čovuljak, satrven, odrpan, izmučen. Do koljena grezao u snijegu, do pojasa propadao, lice mu gorjelo od zime, s ruku mu tekla krv, čovjek jedva je disao. Kao ranjen vuk letio uzbrdo hvatajući se za bodljivo granje, kao jež savio se i spustio nizbrdo, ne mareći kad je lupio glavom o panj sakriven pod snijegom, ili o kamen kraj puta. Bježeći bje izgubio plašt, izgubio i kapu, ali bježao je bez obzira kao da ga zli dusi tjeraju zmijskim bičem. Taj je čovjek letio od Zagreba dalje - dalje u goru - vidjelo se da radi prevaliti goru. Sad je došao u prodol do kamena pod strmom pećinom. Sjede na kamen. Uzdahnu dva-tri puta kao da želi poimati sapu koje mu je putem nestalo bilo. Skinu s vrata šarenu maramu i omota glavu, huknu dva-tri puta u ozeble ruke, izvadi iz njedra staklenicu, nagnu, gucnu malko i uzdahnu. Bilo mu lakše, grijalo ga. Oglednu se naokolo, bijaše u zaklonu, mjesečina ne mogaše ga odati. I opet nagnu piti. A! To je dobro! Prokleta zima! Kako to ciči. Sve mu zemlja puca pod nogama. Ta živa krv bi se oledila. Samo da je prevalio goru - lako onda. Ali čuj! Čuj! Usplaši se čovjek. Na vrhu što ga je prevalio bio krši se granje, puca snijeg. To su oni! Da! Jesu. Bjež' jadniče, bjež'! Zadrhta čovuljak! nagnu glavu da sluša. Da, da, to su oni! Bjež! I kao zmija kad je se dotakneš, baci se čovuljak uvis, zakrenu za pećinu i udari u goru. Oh, da je ljeto, krasno ljeto, kako bi bilo lako odmicati, ali zima je, snijeg je! Prokleti snijeg! Kao zmija vuče se za tobom u snijegu trag, a stopu ti izdaje u snijegu to prokleto oko vedroga neba - taj zlokobni mjesec. Da je bar bure, mećave, oblaka, ali nebo čisto kao staklo. Prokletstvo! Poodmakao čovuljak u goru. Zamalo pojaviše se kod kamena pod pećinom dva čovjeka. Jedan gorostas sa diljkom, pod visokim klobukom. Na razgaljenim prsima hvatalo mu se inje, a brci bijahu mu bijeli od leda, ali oko mu je gorjelo kao pastirski oganj sred tamne šume. Taj čovjek bijaše stari haramija Miloš Radak. Drugi čovjek bijaše mlađi, ogrnut gunjem, pokriven kučmom. I njegovo je oko plamtjelo i njegove grudi se nadimale. Taj mladić bijaše Jerko.

»Dovle mu dopire trag«, prihvati Jerko nagnuv se malko.

»Treba tražiti dalje!«, odvrati Radak.

»A da!«

»Hajdmo!«

»Da malko počinemo!«

»Ni za carevu krunu.«

»Nije mogao daleko poodmaknuti. Časak.«

»Ni časka. Ja neću prije sjesti ni leći, ni jesti ni piti dok mu je živa na ramenima glava.«

»Sustao sam.«

»A ti ostaj! Ali pamti, ima tude kurjaka, Jerko.«

»Ne bojim ih se.«

»Pa tražimo dalje!«

»Gle, kraj kamena u snijegu svježe krvi, gle i boce! Prazna je.«

»Zbilja svježa krv. Ranjen je. Ne može biti deset časaka odavle.«

»Vidi! Za pećinu je zakrenuo! Vidiš li njegove stope, jedva utisnute. Još je mekan snijeg!«

»A ide uzbrdo!«

»Hajde!«

Haramija i Jerko zađoše uzbrdo za pećinu. Snijeg je škripio, granje se kršilo, noga klizala po ledu, ali oni naprijed - naprijed po stopi. I dođu na brijeg. Sjajan je lebdio mjesec nad gorom - pred njima pustinja od snijega.

»Gle!«, viknu Radak. »Gledaj ovamo na vrh drugoga vrška. Baš nam služi mjesečina. Vidiš, eno se nešta crna pomiče uzbrdo. To je čovjek.«

»Jest. Vidim sad. Čovjek je.«

»Po vraški leti hulja.«

»Kao da ga nečastivi goni.«

»Baš tako.«

»Put pod noge, Jerko!«

»Stani, starče! Sad je dobro, sad je naš. Sa onoga vrha može se u jarak, ali dalje se ne može. Na drugoj strani strma je stijena. Hulja mora jarkom, ili naprijed ili natrag. A brijeg se može obići. Ti idi nizbrdo pa zakreni na sjever u jarak, ja ću s juga, pa eno miša među dva mačka. Daj mi malu pušku, Miloše!«

»Evo ti je! Svetoga mi Nikole, valja ti pamet, mladče. Dobro si mislio. Ja nizbrdo desno, a ti lijevo. Zbogom i dobra sreća!«

»Ali živ da nam dođe u šake, starče!«

»Živ ili mrtav, kako je božja volja«, odvrati haramija i udari nadesno nizbrdo, dok je mladić krenuo nalijevo.

Čovuljak dođe sretno u drugi jarak. Hvala bogu! Daleko su bješnjaci za njim, neće ga dostići. Do vraga! Eto pred njim skočila visoka strma pećina. Ne može dalje. Valja brdo obići, valja na sjever dalje jarkom. Naprijed - naprijed. Ruke mu pucaju, krv probija kožu. Naprijed! Kosa mu se stvorila ledom. Naprijed! Noga mu propada sve dublje. Naprijed! Naprijed! Ne miruju pakleni dusi. Sad se zavija među gorom jarak. Pred bjeguncem puče mala čistina. Mjesec svijetli poput dara. Sred čistine opazi čovuljak gorostasa gdje žurno brza prema jarku. Čovuljak stade drhtati ne od zime, od užasa. »To je on!«, šapnu polumrtav. Natrag! Natrag! Ali i gorostas opazi bjegunca. I leti, leti! Čuješ kako škripi snijeg sve jače i jače, sve bliže i bliže! Natrag! Natrag u jarak! I spade mu s glave marama. Lice mu problijedilo kao snijeg, samo na čelu brazgotina crveni se kao živ ugljen. Gorostas zaostaje. Čovuljak krenuo glavom. Uzdahnu. Hvala bogu. Noga se haramiji okliznula. Pao je, propao u snijeg. Spašen si! Natrag, natrag! Sad ide jarak više u goru. Tu je gusta šuma. Hvala bogu! Ali šta je to? Je l' paklena utvara? Šta li? Na ušću jarka stoji čovjek, ogrnut gunjem, u ruci mu mala puška. Da, da, puška! Mjesec ne laže. Tko je to, tko? Ta zbilja. To je njemak Jerko! Ta kukavica! Naprijed!

»Ha! ha! ha!«, zaori Jerkov grohotan smijeh pustim prodolom, »izrode pakla, evo te u mojim šakama!«

»Ta je li sam vrag -«, zakidisa čovuljak i srce kao da su mu uhvatili gvozdeni nokti. Bjež'! Bjež'! Nesretniče! Kuda? Ovdje Jerko, ondje haramija, ovdje smrt, ondje propast! Kuda? Kao lija baci se čovjek u grm. Tu je granat hrast. Brzo popni se uz hrast, još su ti vrazi dosta daleko. Pope se na hrast i legnu na granu. Tu je ležao nijem - jedva disao.

U jarku sretoše se Jerko i Radak.

»Gdje je«, zapita Radak.

»Ta na tvoju stranu bježao od mene?«

»Ma nije, na tvoju je, čovječe božji!«, odvrati haramija. »Letio je preda mnom. Da ne padoh, bio bih ga uhvatio.«

»Nije, velim ti.«

»Ta jest, zvijezde mi!«

»No valjda ga nije živi đavo prenio preko ove pećine. Strma je, glatka je kao da si je sjekirom odrezao.«

»Možda onuda!«, krenu haramija glavom na drugu stranu jarka gdje je visoko drveće stajalo. Mjesec dizao se lagano i svjetlo mu padalo na hrašće kraj puta.

»Ha! Sotono paklena!«, ruknu haramija opaziv blijedo čovječje lice na hrastu, »ti si to, ti? Zar te je zemlja izbacila da tvojom krvi ohladim gorke rane. Jerko, Jerko! Gle onamo, vidiš li, vidiš. Eto ti našega plijena! A znaš li tko je ta neman, tko je ta zvijer?«

»Tko?«

»To je onaj prokletnik koji mi ubi ženu, koji mi ote sina, koji mi pogazi život i sreću!«

»Grga Čokolin - poturica, onaj vidar?«, zapita Jerko.

»Da, on! Pusti me, pusti me da ga uhvatim, da mu kus po kus trgnem od tijela, da mu izvadim srce!«

»Ne kaljaj ruku gadnom ovom krvlju. Ubij ga.«

»A gdje mi je sin, sotono!«, ruknu kroz plač haramija, »gdje mi jedini sin? Govori, vraže?«

»Ne znam«, ozva se glas sa hrasta, »prodah ga kao roba u Carigradu!«

»Isuse Hriste!«, klonu stari vojnik, ali skoro opet se dignu. »Čuj, nakazo, čuj me dobro! Ubio si mi ženu, oteo sina, sažgao kuću. I kad sam stajao do svoje mrtve Mare, kad sam gledao kako joj iz srca rumena probija krvca, zakleh se bogu ovako: 'Kunem se na mrtvu ovu ženu, tako mi pravi bog pomozi i moja vjera hrišćanska i vas dvor nebeski, da neću mirovati i počivati, da neću okusiti što mi grlu godi i tijelu prija dok ne osvetim žene, dok bude ubojici njenomu živa na ramenima glava, tako mi se ne satrlo sjeme od srca, od blaga i kruha, kruha kojim se čovjek hrani, i ne ovršim li što sam se zakleo, ne imao u kumu kuma, u prijatelju prijatelja, i što god se mučio, zaludu se mučio, nego mi se sve rđom stvorilo, i vodili me bijesna od manastira do manastira i ne mogli mi lijeka naći, i na koncu lajao kao pašče, tresnula me nebeska visina i proždrla me paklena dubina gdjeno će vrazi mučiti dušu moju po vijeke. Amin.' - Čuješ li, zlotvore, tako se zakleh. Od onoga dana obijao sam svijet tražeći toga đavola i tražeći ga posijedih. Ne imah duše do svoga gospodara, a taj gospodar ljubio je djevojku, a tu djevojku ubio si ti. I opet se zakleh da ću ga osvetiti. Eto sreće! Nađoh te, otrove svjetski, nađoh sve što sam tražio, sad mi je dobro - sad -«

Čovjek na hrastu stade silno se tresti, lice mu kao da mu je osuto bilo pepelom, modre mu usnice drhtale. Očajno stisnu granu, pritisnu glavu na drvo i skutri se kao divlji mačak.

- »sad -«, viknu haramija, - »sada je hora!« Puška puče, grane krcnule, čovjek na hrastu ruknu, prope se i kao kamen pade u snijeg. Zrno mu probilo lubanju.

»Hajdmo!«, šapnu haramija, odrubiv brijaču glavu, »sada mi je dosta života. Osvetio sam Maru i gospodara.«

»Hajdmo, Miloše! Bog se smiluj grešnoj duši«, doda užasom Jerko i oba pođoše put Zagreba.

Bio je Božić. Noćnom tišinom zvonilo šestinsko zvono i zvalo vjerne u polnoćku. I zagrmjele orgulje i zapjevao narod: »Narodi nam se kralj nebeski!«

A dalje - u gorskome jarku urlikalo jato gladnih vukova oko trupine mrtvoga brijača.



XXIV.

Premda su gospoda hrvatska na zagrebačke građane i smionoga im vođu Jakopovića razjarena bila zbog očita otpora u varošu na »gričkih goricah«, to su ipak stala razmišljati da banova sila i podbanova nedjela premašuju daleko zakonsku vlast, i kao što je ban svojom vojskom htio spregnuti Zagrepčane, da je to isto mogao učiniti stališima ne budu li u svemu pokorni volji njegovoj ili bolje reći nadvojvode Ernesta. Od Gregorijanca pako stali svi zazirati, jer je sa svoga kućnoga razdora pomahnitao bio, te ne samo proti građanima, već i plemstvu razbojnom rukom mnogo počinio kvara te sramotio hrvatsku gospodu. Stoga pojavilo se glasova među velikašima i proti banu, a najviše proti podbanu, a među njima najpače mali Gašo Alapić. S prvine bijaše taj otpor dakako slab. Godine 1580. nije sabor vijećao u Zagrebu, već u Varaždinu, i poslani bjehu pred kraljevu svjetlost u Prag prepošt čazmanski Mikač i gospodin Ivan Zabok da potiču gnjev kralja proti Zagrepčanima i da operu svoga podbana. Nu kad je iste godine nadvojvoda Ernest silom rastjerao bio požunski sabor, ne hoteći Ugarskoj vratiti potpunu slobodu, navlastito da se stranci maknu sa velikih dostojanstva, kad je zemlja planula gnjevom te Ernesto kradomice bježati morao u Beč, tu se prenuše i hrvatska gospoda, i moć Ungnadova počela se drmati. Jakopović bijaše glavom pred kraljem, dan na dan dolazila pisma o sili Gregorijančevoj, i premda je gospodin Kristofor hvalio Stjepka kao ponajjači stup dvora i vjernoga slugu spletkara biskupa Draškovića, premda je Kristofor opisao Zagrepčane kao laže i zlotvornike, to je mjera ipak puna bila i da ne bude veće sablazni pred zakonom i svijetom, zapovijedi kralj da se razvide povlasti grada Zagreba, prepuštajući neka sud svoju rekne o pri među podbanom i Zagrepčanima.X



*

Nijem i zamišljen sjeđaše Stjepko na Medvedgradu. Gledao preda se, gledao preda se dugo i dugo. U njegovoj duši vrele silne strasti, u njegovoj glavi vrvjele čudne misli. Neki nemir vidio mu se na licu, neka tajna slutnja morila mu dušu. Svi njegovi sanci se rasplinuli. Sin mu Niko nije imao muškoga poroda, za Pavla je samo čuo bio da je poslije Dorine smrti ostavio Zagreb, da se bije proti Turčinu i tako propast će mu staro koljeno. To je rana - ljuta rana koja neće nikad zacijeliti. A da ga bar tko tješi u toj pustinji - ali nitko, baš nitko. Svi se prijatelji od njega odbili, svi ga ostavili jer je krenuo vjerom.

Iz tih misli probudi ga trubljaj vratara. U sobu stupi sluga.

»Tko je?«, zapita zlovoljno Stjepko.

»Njegova milost - ban!«, odgovori sluga.

»Ban!«, začudi se Stjepko.

Zamalo stupi u sobu barun Kristofor Ungnad. Na glavi mu stajala siva puhova kapa, a zobun i hlače bile mu od debele jelenje kože.

»Dobar dan, brate Stjepko!«, pozdravi ban podbana ponešto ljutit.

»Da bog dâ, brate i gospodine bane!«

»A znaš li ti, Stjepko, da je sramota što biva«, nastavi srdito Ungnad baciv puhovu kapu na stol. »Sramota, velim ti.«

»Šta je?«

»Ne pitaj me radije. Izjeo bih se od gnjeva. Ionako kao da mi vrag klipove pod noge baca. Ne znam šta je s mojom Klarom. Od zadnjega Božića sve se prevrnula. Nešta joj je ušlo u glavu. Noću skoči iz postelje pa viče: 'Vidiš li te suzne oči? To ti je taj ledeni nož. To boli, veoma boli.' I jedva da ju umirim. A danju sjedi, sjedi poniknute glave i moli naglas. 'Očenaš za očenašem!' bez kraja i konca. Do bijesa! Lijepe li zabave. Je l'? Pa sad još i to!«

»A što!«

»Stjepko, podaj mi ruku! Je l' da si mi prijatelj?«

»To, mislim, znadeš i sam.«

»I da ćeš mi udilj biti?«

»Grba mi, hoću.«

»I da se nećeš ljutiti, ako - radije bih žvakao ovu puhovu kapu.«

»Ma šta je?«

»Ti si doduše malo oštar - ali jesam bome i ja, jesam, sveca mi. Ja bih te hulje, te Zagrepčane, htio zadaviti.«

»Govorite jasnije, gospodine bane.«

»Jasnije? Dobro. Dolazim u ime kraljevo.«

»Kraljevo?«, problijednu podban.

»Da. Zlo si prošao, brate. I meni će valjda skoro odzvoniti. Kralj je zapovjedio da se ispitaju pisma Zagrepčana.«

»Znam.«

»A kakav odgovor. Komisija reče da Zagrepčani imaju pravo, da spadaju samo pred kraljev, a ne pred banov sud. To da stoji crno na bijelom u zakonu. Ja toga ne razumijem. A nato pisa mi kralj.«

»Šta?«

»Da si ti mene zlo uputio i sabor zlo uputio. Da si Zagrepčanima silu činio, kraljevinu pobunio, da nisi došao pred kraljev sud kad su te zvali, da gaziš pravo ti koji bi pravo čuvati morao.«

»Dalje! Dalje!«

»Da se gradu mora zadovoljština dati.«

»Kakva?«

»Parnicu proti tebi neka izvede sud, a ti - ti se moraš odreći podbanske časti po artikulu kralja Alberta.«

»Odreći časti!« Okameni se Stjepko blijed kao mramor, »to mi je dakle hvala?«

»To, jadni brate! Htjedoše da to bude javno u saboru, da budeš svrgnut na oči tih kramara, ali ja pisah Rudolfu. Prevelika bi to sramota bila. Dakle piši kralju, piši saboru da nećeš više podbanom biti, da si boležljiv, šta li.«

»Ja, ja?«, zajeca Stjepko grizući usne.

»Piši, molim te! Moram abdikaciju* poslati kralju, jer -«

»Jer?«

»Jer će biti javne sramote!«

»Pisat ću«, šapnu Gregorijanec; uhvati pero i napisa ostavkuX.



»Bene! Toga ne zna nitko do mene. A sada budimo veseli! Daj vina, vina daj!«

Srvan od ljutine klonu Gregorijanec na stolac.

»Sve, sve je propalo! Sve moje nade uništene, a osveta, ah osveta moja!«

»Mani se toga! Ta hvala bogu, imaš dosta!«

»Dosta? Šta je dosta? Misliš li srebro i zlato? Marim ja za to. Moja čast, moja nada - sve na ruglu!«

»A da! Daj vina da se malko razveselim, kraj Klarinoga Očenaša ionako mi se zijeva.«

*

U saboru držanom godišta 1581. u Varaždinu odreče se podban Stjepko Gregorijanec pismom podbanske časti. Sam nije došao, zašto, nije rekao. I Ungnad reče da ne zna zašto se je zahvalio, ali i ban i sabor znao je radi čega, nu mukom mučahu te izabraše Gašpara Druškocija za podbana. Ujedno opozvaše stališi zaključak po kojem je Zagreb izopćen bio i unaprijed da će banski sud i sabor opet vijećati u Zagrebu.X



»Dobro je«, reče Jakopović, »ali jošte nije mjera puna. Da čujemo kraljevski sud!«
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XXV.

Sam samcat boravio Stjepko Gregorijanec na svom gradu, ljut na svijet, na ljude, sam boravio kao medvjed u svom duplju. Stališi mu doduše izdali bili pod pečatom svjedodžbu da je revno vršio svoju podbansku čast, pače dali mu i naslov kapetana kraljevine, ali Stjepko se tomu gorko smijao, znajući da to gospoda nisu učinila radi njega, već radi ugleda velikaša. Išla godina za godinom, kosa stala Stjepku sijedjeti, ponosna glava se sagibati, srce mu jeo tajan, neizlječiv crv. U svojim mislima viđao je Pavla, lijepoga junaka kojega istom počeo ljubiti kad ga je silom od srca odbio bio. Često bi mu skočila na oko tajna suza, često bi izdahnuo: »Gdje si, gdje si mi, Pavle!« Ali Pavla ne bje. Čuo je starac često za njega po vojnicima kako se bio kao lav na turskoj međi, kako svakim časom glavu meće na kocku. Ali u Zagreb, na Medvedgrad ne bje Pavla. Mlađega sina nije ljubio, to je bio ženskar, to kanda nije stara Gregorijančeva krv. Tekle godine i godine, Stjepko ostavi se i zemaljske kapetanije. Po gustim šumama lovio lov za jelenom, za medvjedom, za vukom. Tu se je jošte javljala u njem negdanja bjesnoća, tu bi mu jošte planulo oko kao munja na zimskome nebu. Ali nije samo onda, već i kad bi smotrio Zagreb - zlosretni Zagreb - taj grob njegove sreće. Ni sada nisu Zagrepčani mirovali, i sad su mu parnicom radili o glavi. Ali gdje je Stjepko mogao uštinuti grad, učinio je to. Sam kralj Rudolf pokara ga pismom iz Beča 6. svibnja 1583. neka se ostavi svojih bezakonja, ali zaludu - Stjepko je harao kao i prije. Na nesreću njegovu umre Stjepan Drašković, koji je znao držati kraljevske suce na uzdi da zavlače parnicu. Gospoda hrvatska osovila se jače na svoje noge i odbijala sve zamamljive ponude nadvojvode, pa prezirala Stjepka koji se je dvorskim čovjekom premetnuo bio, a proti banu Ungnadu vikalo se na sva usta što se je prije potajno govorilo bilo. »Ne, mi nećemo Štajerca za bana«, viknuo bi u plemićkim sastancima Gašo Alapić, »mi nećemo čovjeka koji se i ne zna hrvatski prekrstiti; koji ne dolazi na sabor, koji ne ima za sebe prave vojske, već mu vojsci zapovijeda nadvojvoda Ernest. Kako je on mogao pristati uz 15. članak požunskoga sabora koji nas baca pod njemačku komandu? Kako je mogao pustiti da se Hrvatsko primorje otcijepi od banske vlasti? Zašto se ne piše i banom Dalmacije? Zar nije to odvajkada hrvatska zemlja? Zašto pušta u hrvatsku krajinu njemačke generale. Piše se grof od Celja, od Sonneka? A šta će nam to? Taj ban ne čuva naše sloboštine, taj ban hoće da nas sveže sa Štajerskom. Toga mi nećemo i nećemo.« I ne banovao gospodin Kristofor dugo. Nemilo razljuti se kralj, čuvši što je Ungnad učinio Zagrepčanima; doskora bude ban pozvan u Beč, a godine 1584. na nedjelju Quasimodo*, javi kraljevsko pismo gospodi stališima i redovima u saboru zagrebačkom, da je g. Krsto Ungnad od Sonneka »zbog bolesti« dignut s banske časti. Na istom saboru bude proglašen plemićem Ivan Jakopović, sudac zagrebački.

Kadno se gospoda razilazila iz sabora, stade mali Alapić pred gradskoga suca.



»Vivas* Jakopović«, reče od srca: »vi ste toga Nijemca srušili, suče, nitko drugi. Bijah na vas kivan, ali sada vidim da ste imali pravo. Dajte mi desnicu. Vi ste pravi čovjek.«

I živo stisnu Gašo Jakopoviću ruku.X



*

Stjepku dolazili sve crnji glasi pod stare dane da će ga osuditi radi povrede javnoga mira. Te sramote! Suđen biti! Niko Želnički, jedini čovjek koji se nije posvema od njega odbio bio, pisa mu: »Ne časite časa. Periculum in mora.* O glavi se radi. Zagrepčani će dobiti, nagodi se vaša velemožnost sa Zagrepčanima jer, kako rekoh, zlo je.«

Od ljutine razdera Stjepko pismo. »Ja da se nagodim s tim cincarima, ja Gregorijanec, prije će grom - oh bože, ljuto si me ošinuo!«

I sve opasniji dolazili glasi.

»Podat ću se!«, zaškrinu Gregorijanec, »moram. Ne popustim li, zaplijenit će mi sve imanje, djeca moja će propasti. Moram. Oj, radije pio bih otrova.«

I napisa Zagrepčanima ponudu za mir. Ali grički građani odbiše Stjepkovu ponudu, jer da im uvjeti nisu dovoljni.

Od bijesa planuo Stjepko. Tomu se nije nadao bio.

»Dobro! Kad neće oni, neću ni ja!«

Ali jednoga dana dođe na Medvedgrad Mihajlo Konjski, svâk mu.

»Stjepane!«, reče: »Bijah u Požunu. Ja i Želnički zavlačismo sud koliko je moguće bilo. Više se ne da. Moljakao sam ja i druga gospoda. Badava. Bio sam kod tavernika. On neće ni da čuje. Pošao sam samoj kraljevoj svjetlosti, a Rudolf mi nemilo odreza: 'Za gospodina Gregorijanca mi govorite? Želite li zlorabiti moju kraljevsku milost? Jesam li po bogu vladar da zaštićujem razbojstvo? Poznam ja vašega svaka u dušu! Valga me dios!* On je velik grešnik i težak mu budi sud. Kraljevska kurija je bila spora, vrlo spora, ali mi ćemo se pobrinuti da taj crimen laesi salvi conductus nostrae mejestatis* brže na kraj istjera. Nu', nastavi razmisliv se, 'Gregorijanec bio je istina valjan junak i branitelj krsta. Recite mu zato, gospodine Konjski, neka se u svem pokori mojim vjernim Zagrepčanima, inače jao po njega!' To, Stjepko, to je rekao sam kralj. Zaklinjem te, ne ogluši se toj opomeni. Sjećaj se svoga roda, svoje djece. Popuštaj!«

»Jao meni, reče sam kralj!«, odvrati satrven Gregorijanec. »Moja djeca. Da! Moje pleme, ha, ha, ha! Hoću, Mihajlo, hoću. Moje pleme? Vidiš li onaj oblak što gine na zapadu: to je moje pleme. Hoću! Piši Zagrepčanima. Učinit ću kako veliš.«

Malo dana zatim, tj. god. 1590. ležaše Stjepko na svojoj ložnici. Zagrepčani još ne bjehu odgovorili. Teška briga, ljuta bol prostirahu se na starčevu čelu. On, taj ponositi velikaš, lišen časti, lišen potomstva, na milosti kukavnih građana! Sjećao se prošlih vremena - sjećao se sina Pavla - sjećao, jao, Marte! I zadubi čelo u uzglavlje. Ali najednoč, kao da je grom prodro u utrobu zemlje! Zidine stale se njihati, oružje nad glavom mu zvektalo. Grom za gromom, strijela za strijelom. Stjepko skoči blijed od strave. U sobu pade sluga.

»Šta je«, zapita Stjepko dršćući.

»Za ime božje! Bjež'te, vaša milosti! Potres! Jedna je kula pukla od vrha do dna; istočni zid se razvalio, a crkvica sv. Filipa i Jakova nije nego ruševina.«

»Oj, i ti me izdaješ, stari grade!«, zajeca Stjepko bolno: »Hajdmo, hajdmo, hajdmo u Šestine! Tu ne ima više života!«X



*

Na Markovo 1591. stadoše u 10 ura jutarnjih pred vijećnicom zagrebačkoga Kaptola kola. Iz njih izađe slab i snužden, vođen od dvaju sluga, gospodar medvedgradski. Lagano popeo se uz stube i stupi u dvoranu. Tu sjeđahu za zelenim stolom zagrebački kanonici, kao članovi vjerovanoga sudbenoga mjesta, a sa strane stajahu zagrebački građani Grga Dombrin, Jakob Čerski, Mate Vernić, Ivan Pluščec i Andrija Čičković.



»Servus humillimus*, prečasna gospodo!«, pozdravi oborene glave Stjepko kanonike, »dobar dan, gospodo Zagrepčani«, okrenu se građanima. »Dođoh da s vama utanačim vječni mir«, i umoran spusti se Stjepko na stolicu.

»Želi li vaša velemožnost kazati plemenitomu gradu svoje uvjete?«, zapita Dombrin.

»Ne, ne, dajte samo vi!«, odvrati Stjepko poniknute glave.

»Kad je tako«, prihvati Blaž Šiprak, kanonik zagrebački, »to ću čitati listinu: »Mi, kaptol crkve zagrebačke, dajemo ovim svim i svakomu na znanje da je pred naše lice glavom došao velemožni i poglaviti gospodin Stjepan Gregorijanec s jedne strane, a obzirni i poglaviti ljudi Grga Dombrin, Jakob literat Čerski i Ivan Pluščec, rotni građanin, na ime plemenitoga, slobodnoga varoša i sve općine Grčke Gorice zagrebačke s druge strane, te su svoje slobodne volje i živom riječi svojih usta pred nama uglavili vječnu slogu i mir. Prošlih naime godina da su nastale među plemenitim varošem i velemožnim gospodinom Gregorijancem dvije raspre i pravde. Prva radi zlostave i sile učinjene plemenitomu građaninu Petru Krupiću, zlataru kod Kamenih vrata, na deseti dan mjeseca veljače 1578. prilikom uvoda gospodina Kristofora Ungnada od Sonneka u banstvo kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; druga pravda pako za vrijeme istoga sabora kraljevine Slavonije radi grdnja i psovaka nanešenih u dvoru prečasnoga gospodina Nikole Želničkoga, prepošta zagrebačkoga, građanima Ivanu Teletiću i Mati Verniću od istoga gospodina Stjepana Gregorijanca, koje su obje pravde, podignute pred samom kraljevskom svjetlosti od plemenitoga varoša kao tužitelja proti gospodinu Stjepku Gregorijancu kao tuženiku, i za koje pravde je bio već urečen zadnji rok pred kraljevskim stolom požunskim, te sada jošte nesuđene stoje. Nu pošto su neka gospoda prijatelji, ljubeći mir obiju stranaka i želeći njihovu slogu i spas revno uradili da ne bude pre i pravde, to su obje rečene stranke utakmile pred nama u vječni mir pod ovim uvjetima: za prvo daje gospodin Stjepan Gregorijanec svoje zemlje i brijeg spadajući Medvedgradu, počamši od vrela Topličice, idući uz brdo Medvednicu, sa Medvednice pako do potoka Bližneca i dalje do crkve svetoga Šimuna pod gorom rečenomu varošu i njegovim kmetovima za slobodno i mirno uživanje, tj. za drvariju, pašu, žganje vapna i lomljenje kamena, budi za građu kuća, budi za utvrđenje zidina rečenoga varoša. Nadalje neka bude za skupnu pašu kmetovima gospodina Gregorijanca i plemenitoga varoša ona oranica od četiri rali što spada dvoru šestinskomu, što je sada drži Lovro Puntihar, kmet g. Gregorijanca. Vrh toga platit će gospodin Stjepan Gregorijanec svotu od tisuću ugarskih forinti - forintu po sto dinara - sucu, porotnicima i svim građanima varoša zagrebačkoga, i to u tri slijedeća roka: najprije na buduću Cvjetnicu, drugi rok na dan sv. Trojice i treći rok na Miholje. Napokon ima se gospodin Gregorijanec pobrinuti da i njegovi sinovi gospoda Pavao i Nikola Gregorijanec izdadu slično pismo mira pred kojim mjestom vjerovanim. Nasuprot izjavlja sudac i sva općina Grčke Gorice zagrebačke da odustaju na svoje i svoje djece ime od rečenih dviju pravda i da su sve tužbe, pisma i isprave povedene i izdane u tom poslu od budi kojega suda kraljevine bez sile i snage proti gospodinu Stjepanu Gregorijancu.«X



Kanonik stade. Mirno je slušao bio Gregorijanec što Zagrepčani traže, samo katkad nasmjehnuo bi se gorko.

»Gospoda Zagrepčani traže mnogo«, zakima glavom, »vrlo mnogo. E, oni su gospodari. Čudo da nisu tražili Medvedgrada. Ali neka bi i taj. Ta hrpa je kamenja.«

»Zar velemožnost vaša ne pristaje slobodne volje na taj mir?«, zapita kanonik.

»Da! da! Pristajem - slobodne volje - sve je dobro - sve!«, odvrati Stjepko i krenuv prema vratima reče: »Bog s vama, gospodo! Poći mi je!«

Lagano krenula Stjepkova kola prema gori.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
XXVI.

Bilo popodne pramaljetnog dana godine 1592. Gora bijaše mirna, zrak čist, šuma svijetla i zelena, a po šumi sila šarena cvijeća. Gorskom stazom čulo se tanko zvonce. Iz gustine iziđe seljače noseći svjetiljku i zvoneći zvoncem, a za njim pojavi se bijeli remetski fratar držeći svetotajstvo u vezenoj kesici. Taj fratar išao k Stjepku Gregorijancu da ga tijelom božjim okrijepi na zadnji put. Poniknute glave koracao, mlado mu lice nisi mogao razabrati pod kapucom, a da si mogao bio bi vidio da mu je lice mrko, oči suzne. Redovnik dođe do vanjskih vrata napol razvaljenoga Medvedgrada.

»Gdje je gospodar?«, zapita vratara.

»Pred samim dvorom, oče Jerolime«, odvrati vratar prekrstiv se pred svetotajstvom. »Pod zimzelenom sjedi. Zlo mu je, zlo, ali on je htio tako. Moradosmo ga dovesti iz Šestina.«

Redovnik pođe prema dvoru. Srce mu kucaše silno. Podignu oči, stane, zadrhta.

Pod zimzelenom sjeđaše gospodar Stjepko. Kosa bijaše mu bijela, lice blijedo, uvelo, oči mu mutne. Glavu bje sagnuo natrag, prislonio na drvo. Gledao je, gledao u daljinu. Pred njim klečahu Niko i žena mu Anka, pred njim klečaše i snažan konjanički časnik - Pavao Gregorijanec.



»Ave coena domini!«* pozdravi starac, nagnuv glavu, tijelo gospodnje. »Evo, djeco, hora je! Poći valja! Hvala, sveti oče! Teško li vas očekivah! Oj, dođi brzo da se iskajem pred tobom.«

Svećenik pristupi poniknute glave bliže. Djeca pođoše nastran u dvor. Svećenik nagnu se nad starčevu glavu, a ovaj šaptaše slugi božjemu svoje grijehe. Da je u starcu bilo više života, bio bi ćutio kako vrele suze iz oka redovnika padaju na njegovo čelo.

- »ali jedan grijeh, oče duhovni!«, završi Stjepko dršćući, »leži na duši mojoj kao tvrd kamen; bojim se da mu ne ima oproštaja. Ljubio sam djevojku, seljanku, a ona ima sina. A ja zapustih seljanku i dijete, ja htjedoh dijete ubiti, ali ga nestade po milosti božjoj. Možda je propalo, možda živi u bijedi, možda me proklinje -«

»Ne proklinje!«, zavapi redovnik i odgrnu kapuc s glave padnuv na koljena, »ne proklinje, oče. To dijete, taj izgubljeni sin nosi ti zadnji blagoslov božji, taj sin, tvoj Jerko - oče, sam ja - ja!«

Starac se potrese.

»Ti - ti -«, reče u čudu uhvativ rukama Jerkovu glavu »da, da! Ti ne lažeš! Lice ti odaje da si Gregorijanec! Da, da, moj! Moj sin!«, zagrli starac sina. »Oj hvala ti, vječni bože! Nu, sinko, svrši. Smrt ne čeka.«

Redovnik obavi sveti obred, a djeca povratiše se k starcu.

»Djeco«, reče slabim glasom, »poći mi je. Bijah velik grešnik. Griješio sam proti bogu, protiv naravi, proti srcu. Bijah ponosit, ohol. Vječna me ruka slomila. Ali sada sam čist. Razgriješio me moj izgubljeni sin - ovaj vaš brat.«

»Jerko!«, kliknu Pavao.

»Pusti, Pavle, pusti«, nastavi starac, »vrijeme leti, ide smrt. Poslije ga grli, poslije! Sinci, vidim staro nam koljeno gine. Htjedoh ga razgraniti, proslaviti, ali bog osudi inače. Ti, Niko, ne imaš muškoga poroda. Ti, Pavle, nećeš nikad imati sina, jer to ti, kako mi reče, sveta zakletva brani, a Jerko je božji. Ne nosim nikakve nade u grob, nad mojom rakom uvenut će mi stablo. Budi božji volja. A tebi hvala, Pavle, da si i opet došao. Bilo mi teško za tebe. Nu ne krivi me preko mjere. Ja nisam kriv Dorinoj smrti, to bog zna. Klara je - bog joj se smiluj!« -

»I smilovao se; od mahnitosti poginu«, primijeti Pavao.

»Nu oduži se u moje ime starcu Krupiću. Čuvaj ga, pomaži ga, pa nek mi oprosti. Zbogom, Niko i Anko, ljubite se! Zbogom Pavle, budi kršćanin i junak! Zbogom, moj Jerko, oj moli se za mene bogu! A i ti zbogom, gradino stara!«, okrenu se Stjepko prema Medvedgradu, »ti kolijevko mnogih plemena. Evo jednaku dijelimo sreću. Ponosito si se uspela, uspeo i ja. Tebi je puklo kameno srce, puca i meni, prah ti, prah ja. Evo noćnoga vjetrića. Zbogom, djeco - Marto - -«, i bez duše klonu gospodar medvedgradski.

Još jednom virnulo sunce iza Okićke gore i vidje tri brata gdje se pred mrtvim ocem grle.

Što starac reče, to i budne. Pavao pade kraj vjernoga Miloša godine 1604. kao konjanički pukovnik proti Turcima. Niko preminu bez muškoga ploda 1610. i nesta imena Gregorijančeva sa svijeta.X



*

Divna si, bujna si zelen-goro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku moga djetinjstva. I dignem li oči prema tebi kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kad svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad, plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio! Ali nije! Ruši se stara gradina, ruši, nu dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak - naš Zagreb grad.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
PROPAST VENECIJE
(DNE 12. SVIBNJA 1797)

I
Lagunom lebdi mir;
Lagunom dršče zlatna mjesečina;
Draguljem bliješti mora šir,
I tajnim šaptom pljuskala pličina;
O bijelih kulah svijetlilo se vije,
Kroz gotski trijem ti žarki mlađak sije,
Dragotan hladak povrh vala diše,
A jarbol broda lagano se njiše,
Časomice ti javlja mjedni bat
Sred tihe noći kasni sat.
Oblačak prhnu—minu mjesečina,
Lagunu tamna prikrila tišina.
Još gdjegdje lukom svjećica tumara,
Još gdjegdje čuješ pjesmicu brodara
Il mukli šumor mora izdaleka,
Ko da ti bruji davne slave jeka;
A pjesma gine, šumor vala mre,
I tiho, tamno opet sve.

Al u noć crnu strši veličajno,
Strahotno, silno čudovište tajno;
Tajinstven div je, mermer-zagonetka,
Kamenita iz mora nikla spletka;
Sred vreve silne crnijeh talasa
Nepojmiv svijetu, tisućljetan zglob,
Tjelesina divotnog gorostasa
I slave hram, slobode krvav grob.
Venecijom to grdno čudo zovu;
Na svijetu nema jeke tomu slovu,
Kamo gođ tisneš smjelu splav—zalud!
Na svijetu nema para tomu čudu:
Ribara šaka ote vilin-dvore
Bjesnoći morske, svjetoborne pjene,
Robara šaka sazda mermer-gore
Vrh plitka pijeska nebotične stijene;
Ribara šaka satre zid Bizanta,
Na svetoj Sofi razviv Marka stijeg;
Ribara šaka stjera kod Lepanta
Alaha lađe sve u krvav bijeg;
Što zalud kušo holi Perzijanac,
Ribara šaka skova moru lanac!
Pučinom svjetskom vlada barjak lava,
Pučinom neba ori mu se slava;
Od krune više vrijedi zlatna kapa,
Njoj klanjaju se sultan, car i papa.
Al noć je tiha, noć je tajna, nijema,
Pod njenim velom zlatni lav sad drijema.
Ne budi mi ga—jer kad silan rukne,
Od užasa će morsko dno da pukne.
Ne budi lava!—Oblak minu…
Šta ono noćnim svjetlom sinu?
Dužinom kopna povrh suhog pijeska
Čudnovat niz se glatkih cijevi ljeska.
Neumitno kod tvrđave Margere
Baterije se rede sankilota,
Prot mermer-gradu crna ždrijela pere,
Krilašu lavu gvozdena strahota.
Napoleon—da mali Korzikanac
Na rtu mača nosi svijeta kob,
On mletačkomu divu kuje lanac,
Napoleon Veneciji kopa grob.
 

II
Pred duždev-dvorom stoji stražanin;
Na silna prsa pao dugi brk,
Gorostas čovjek, žarka oka, mrk.
Ej, čije li si kršne majke sin?
Ta mletački mu biljeg na klobuku,
Ta mletačka mu puška sja u rukuh,
Po haljini se Mlečić vojnik kaže.
Ne biljeg, puška, ruho, sve to laže.
Ne rodili ga Mleci, dvori sreće,
Već slavski krš, već ropstvo, bijeda, nužda,
Dalmatin vojnik čuva Velje vijeće,
Manina čuva, Mletkom svijetlog dužda.
Ta takovu mu daše zapovijed,
Gorostas čovjek, golubinja duša,
Glavara svoga vazda vjerno sluša.
U silni zvonik upro mrki gled,
Pa onda dalje crnim okom krene,
Gdje povrh mora zlatni mjesec sijeva,
Gdje valovlje se igrajuć prelijeva.
Šta l’ ono traži nakraj bijele pjene?
Daleko, dalje letila mu miso,
Kamenit u snu javlja mu se kraj,
Kućarica, gdje majku svoju siso,
Sred maslinica kršan, skroman raj.
Pred kučicom mu mlada žena sjedi,
Plemenito joj oko morem bludi,
Ko ovaj mramor obrazi joj blijedi,
Čedance milo drijema joj na grudi.
Mladići drugi skaču podno griča,
Vragoljasti se oko sestre zgrnu,
A sestrica tuj čuva kozu crnu.
Starinsku bajku maloj braći priča,
I pjesmu im je nato zapjevala;
Ah, glas joj, reć bi, golubinji guk,
Divotno dršće diljem morskog žala
Hrvatice joj pjesme slatki zvuk.
Taj zvuk mu zvoni s tisuće pjesama,
Tim glasom pjeva on sred božjeg hrama…
Čuj, odbi ponoć—mrk se junak prene,
Uminuše spred oka mile sjene.
Ne rodili ga Mleci, dvori sreće,
Već slavski krš, već ropstvo, bijeda, nužda,
I stisnuv pušku–čuva Velje vijeće,
Manina čuva—Mletkom svijetlog dužda,
Jer takovu mu daše zapovijed.
Tek tajnom suzom zjenica mu sjala,
Tek tajnom suzom smuti mu se gled,
A tajna suza na kamen mu pala.
Ta prenu li se u svijest jadni rob?
Je l’ suza zvijezdom usred ropske tmine?
Ta peče li mu srce ljuta kob,
Te sva se bol u vreloj suzi vine?
Junače mrki, mani mi se jada,
Gle, kako svijeća duždeva se žari,
Tu sjede silni tvoji gospodari.
Oh, trista puta njim je gore sada!
Usplamtjeti će tajni plamen srca,
Slobode dahom sin će tvoj da diše,
Al gospodari tvoji—nikad više.
Ti čuvaš svijetlog dužda—živa mrca.

III
Sred zlatne sobe dršće voštanica,
Po slavnih slikah slabo svjetlo pline;
Tu sjede ljudi zdvojna, blijeda lica,
Života krv im kao žižak gine;
Tek žarko oko užasno se vrti,
Ko bolesniku u tren strašne smrti.
Kadifa rujna niz rame im pada,
A zlatnu kapu nosi od njih jedan;
Nu ko što svi, i on je blijed i bijedan…
Venecije tuj slavne sjedi vlada.
Senat i dužd—sve kipi od kamena,
Republike tu zbori duša sva;
Vladari danas! Sutra? Bog to zna!
Vladari danas! Sutra možda sjena;
Kadifa? Krpa. Zlatni rog? Rugavet.
Republika? Tek smiješna, mrtva avet.

I reče dužd—ak’ riječju izdisaj se zove:
"Sred strašne noći skupih sad vas ove,
Sve što za dobe bolje naše sreće
Pri vijeću nikad nije bilo svijeće;
Al zakon stavni mijenja prijeka nužda.
Senatori! Još jednom čujte dužda:
Nad otadžbinom smrti visi mač."
—Vladara srva pri tom ljuti plač—
"Još jesmo svoji, jošte roblje nismo,
Napoleon vam šalje ovo pismo.
Vi pitate što traži od nas Franak?
Da l’ lađe naše? Savez? Vojsku? Danak?
Drugač’je piše njeg’ve sablje rt:
Od on nas traži, čujte našu smrt.
Kraj nek je sada, veli, vašoj sili,
Ne budite već što ste nekad bili,
Rastrgnite mi barjak zlatnog lava,
Ni dužd vam ne smije više biti glava.
Sve pokrajine da mi odmah date,
Sve zlato svoje, slike i fregate,
Ne vladaj odsad boljarska već ruka,
Nu žezlo nosi bijesna rulja puka;
Potpišite da moje roblje svi ste,
To pišite—il će topa planut plamen
I povrh kama neće ostat kamen."

To reče dužd—i ništ’ ne reče više—
Na stolicu se zlatnu zdvojan pusti,
Jošt slabi drhtaj vidiš mu na ustih.
A vijeće? Sjedi, drhtnu, jedva diše,
Al sred mrtvaca plamen mladić skoči,
Strelolike mu zaigrale oči:
"Venecija da sama smrt si sudi?
Venecija da sama smrt si piše?
Da sama tisne noć u svoje grudi
Na smrti kliknuv:—mene nema više?
Mladića žaru prosti, svijetlo vijeće,
Al krv mi žeže grdna ta sramota,
Gdje nitkov, silnik, vođa sankilota
Na zlatni grb nam takvo blato meće.
Ta gdje smo? Jesmo l’ još u onom gradu
Što rodi slavnog Dandola Henrika,
Bizanta silnog koji satre vladu,
Alviza jesmo l’ sinci Močenika?
Ne pamtimo li Lovre već Marcela,
Ni Zadra trvdog, niti Dardanela?
Lepanto, Cipar, Jakin, Famagusta,
To sve da san je samo, tlapnja pusta?
Senatori! Oj diž’te oči gori!
Što ovi zlatni pričaju vam dvori?
Davninu našu, diku, silu, slavu!
Zar nije strah vas da će zlatni svod
Na plahu našu survati se glavu,
Djedova slavnih satrt ropski plod?
U lance da se kuje domovina!
Ne—nikad, tisuć puta velim, ne!
A naše ropstvo vlastita krivina!
Zar nema nikog da za dom svoj mre?
U tvrdoj ruci galije nam stoje,
I plemstva skupit će se četa smjela,
Od topova se trvđavice roje,
Hrvata vojska još nas čuva cijela.
Ja velim: rat! Ne kucne Marka zvon:
Il Mleci mrtvi il Napoleon!"

"Zašuti, mlađe!"—planu sijeda brada—
"Bezobrzirce ti strijele siplju usta,
Oluji nalik kipi krv ti mlada
I zvijezda hvata ti se ruka pusta.
Ti veliš, rat! I ja bih reko, rat;
Al ponoć već nam javlja onaj sat,
Uminuo je zlatne sreće dan;
Strahotan, smrtan sprema nam se san,
Venecija i meni je u grudi,
I ja ti znadem kakvi bjesmo ljudi;
I moj je morem nekoć sijevo mač!
Junaci gdje su, reci, oni stari
Sa kojih grad taj širom svijeta slovi,
Vojskovođe i smioni mornari?
Ah, naša krv se, mlače, izjalovi!
Vaj, slutim, dome puna ti je mjera,
Sve nemaš nego vojsku—Falijera.
Sve naše kopno otela nam buna,
A vjerom krenu saveznik naš, car:
Ništ’ nije naše—nego ta laguna,
Ti: ‘Rat!’ još vičeš, mlače, u taj par.
Hrvati? Jesu l’, mlače, naša krv?
Venecija je l’ Dalmatincu dom?
Dalmatin bio samo kukav crv,
Tek sluga naš, tek rob na kršu svom.
Tuđinac da ti spasi ovaj grad?
Oj, mlače, vidim, mlad si, vele mlad.
Krvnika četa da nam u grad srne?
Da satre crkve, zlatne dvore nam?
Da vitlajuć se usred magle crne
Nad Svetim Markom liže krvav plam,
Da žarko zrno Mletke nam rastreska,
Otaca slavnih razbiv groblje milo?
Da tuđe bude što je nekad bilo
Sred pusta mora pusta hrpa pijeska?
Venecijo, oj divni dome moj,
Vjekovita ti svome rodu čast,
Nam valja mrijet, al ti bar slavna stoj,
Venecijo, ti ne smiješ, ne smiješ past!
Spomenik budi, budi mermer-san,
Čarobita bud knjiga čovječanstvu.
Da, možda poslije noći dođe dan,
I nova zora tvome veličanstvu.
Senatori—ja velim: Mir!"
Al kao bura brujilo u šir:
"Ne nikad, tisuć puta ne!
Nek radje u prah padne sve,
Pomagati će vojska sva Hrvata,
Nek svaki od nas pušku, sablju hvata.
Sam svijetli dužd ne plemstvo naše vodi
Il k smrti il slobodi!"

IV
Čuj! Je l’ oluja, je li grom?
Od bure dršće duždev dom,
A s vana čuješ divlju viku,
I čuješ psovke, čuješ riku,
Silovit urlaj, mukli žamor,
Nepojmiv šumor, bijesan štropot,
I trus i prasak, lom i topot.
Tad dužd će skočit blijed ko mramor,
Otvorit prozor—krvna zora
Vrh širokoga dršće mora.
Strahote! Svijeta silna vreva
Po Markovom se trgu lijeva,
I ko kad pako iz dubine
Silesiju si bijesnu rine,
Odasvud grnu nove čete,
I viču, kunu, bijesne, lete:
"Oj, dolje dužd i Velje vijeće,
Krvnici kruti pučke sreće,
Tirani dolje! Dolje varka!
Apostoli vi Svetog Marka,
Da, prokleta vam vaša zloba,
Senat vam bio proklet vaš!
Sad puć će vrata ropskog groba
Jer grad je naš! Oj, grad je naš!"
Čij’ grmi ovaj strašni zvuk?
Venecije je ovo puk.
Da, ropski ovaj plahi crv
Vladara svojih traži krv.
Ko kad zatutnje burne vode,
"Sloboda!" grme momci bosi,
A na čelu im stijeg slobode
Hrvaćanin, gle, vojnik, nosi,
Hrvaćanin! Ta je l’moguće?
On samo bubnju, puški vičan,
Slobode tuđe vjesnik dičan!
Da! U njem ima krvi vruće,
Probudio se mrki sin,
Slobodu i on za se prosi,
Pred silnim svijetom zato nosi
Slobode stijeg Hrvačanin!
Tad bljednu dužd, i silna suza
Niz gospodsko mu lice spuza.
"Sad, braćo, nema Mletkom nade,
Na bunu sava se vojska dade,
I građanstvo se buni sve:
"Perditio tua, Israel, ex te!"
I zgrabi pero, zgrabi pismo,
Potpisa zator zavičaju sam
Zavrisnuv: "Jao! Svoji nismo"
Na tvrdi srušio se kam.
Daleko mukli valovi se ore:
Venec’ji grobnu pjesmu pjeva more.

V
Venec’ja pade—kruna morske vlasti
Bez povratka u zabit minu gluhu;
Venec’ja pade—morala je pasti,
Na pijesku temelj stajao tek suhu:
Sva vlast joj bila šaka velikana,
Sva sila samo krvnik, trepet, strah,
Iz orijaškog, divnog mermer-stana
Vjekovitoga ropstva diso dah,
Svu slavu gradila je tuđom krvi;
A vlastit puk joj—slavni, bijedni crvi.
Vjekovit jedan tek je temelj vladi:
Na puka srcu kad si slavu gradi.

Ko sjajna školjka prazna, bez života,
Što bura baci na brijeg suhi mora,
Stajaše tvoja čarobna ljepota,
I veličanstvo mrtvo zlatnih dvora,
Spomenik ljudske slave ti si vječit,
Vjekovite si pravde svjedok rječit,
Sred blistavila morskog zbiljski san.
Al svanu zora, došo ti je dan.
Iz valovlja ti zvone divni glasi:
Venecijo, i opet slobodna si!
Ne krvna zvijezda povrh burne vode,
Ne puku tvome užas, trepet, strah
Već zlatan trak u suncu si slobode,
Što roda silnog složni užga mah!
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
NA POKLADE

Bje pokladno jutro, još pamtim i sad.
Kroz prozore sunašce sjalo,
Na postelji kraj mene sinak mlad,
Ah blijedo djetešce malo!

Tuj sjedi uza me, sunčani sjaj
Ožario kosicu plavu.
Maličak me gladi, šapće "aj"—
Na prsi mi sklonuo glavu.

Maličak vreba, da li još spim,
Za bradu me ručicom hvata,
Pa glasićem slabašnim, drktavim
Na uho mi šapuće: "tata!"

I digoh se služit’ svagdanji kruh,
Moj sinčić u postelji sjedi,
Još mahnu mi: "zbogom!" Na poso me gluh
Taj blijedi obrazić slijedi.

I vratih se kući—i prokleh taj dan…
Vrh čela uvelo cvijeće,
Moj sinčić vam snivao vječni san
Međ četiri voštane svijeće.

Na blijedih usnicah smiješka još gle!
Još ima u očicah žara!
Ja poljubih sinka—ah propalo sve!
Tek svijeća me titrajuć’ vara.

Ja poljubih sinka, samrtni led
Grozotom dušu mi strese,
I budem ledom, al’u srcu zlijed
Sve paklene budila bijese.

Bje pokladni dan—uz svirala glas
Svud pjana rulja jujuče;
Ja klečah uz sinka u taj čas,
I plakah i srce mi puče.

Pa dođe pop i dignuo krst,
Zaklopiše škrinju nad sinom,
U škrinju zabiše klinac čvrst,
I srce mi probiše klinom.

Poletiše konji u brzi kas,
Već milo mi odniješe dijete,
Poletiše kola u taj čas—
Prek’ srca mi mojega lete.

Ej, vrti se, krabuljo, veselo sad!
Po svijetu piruje đavo!
A sklopljenih ruku sinak mlad
U crnjoj zemljici spavo.

Na poklade krvav obli me znoj,
Da, užasna bješe to gluma;
Ni u snu mi ne daj tog, Bože moj!
I kroz san bi sišao s uma.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 05:54:01
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.102 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.