Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 23. Dec 2024, 02:15:37
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Antun Gustav Matoš  (Pročitano 31690 puta)
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
O tebi i o meni

I.

Izašao sam iz mraka, tapam u mraku i gubim se u mraku. Sunce obasjavaše moj mrak, mjesec i planeti sjahu mojim sjenama. - Gdje mi je izvor, kamo tečem, u koje mutne okeane, tko sam i čiji sam? - vapim, i oblak mi veli: ti si kaplja, kamen mi veli: ti si zemlja, plamen mi veli: ti si žižak, nebo mi veli: ti si uzduh.
O, sve, sve sam ja, sve je puno mene i mojih teških kaosa. Ja sam pitanje svih pitanja, pepeo svih zgarišta, križ svih putova, knjiga svih neznanja, suza svih bolova, žuč svih jedova, žarište svih pomrčina. Ja sam živa laž, i moja sestra Priroda je luda obmana, strahovita jeka vlastitog mog grla. Planeti, životinje, bilje, metali, o, mi se znamo. Ja sam vaša, vi ste moja bol. Vi mrzite mene, ja mrzim vas. O, kako je mučno bježati od sebe!
Ima ih što su mi slični. Njihove mirijade su milijarde mojih muka. Milijuni izlaze iz mraka, idu po mraku i odlaze u mrak. Rugaju, muče se, kolju, ubijaju. Obeščastiše šumu more, planinu i tišinu. Uplašiše rude, bilje i životinje, braću svoju. Majmun im je otac, zmija kum, gavran sluga, tigar prijatelj. Ljubav im je mržnja. Bog im je strah. Car im je glad, a strast carica. Boluju i s kletvom umiru, kao s kletvom što se rodiše. Živu da jedu, a siti obigravaju oko zlatnog trbuha. Oteše mi kuću, zemlju i proljeće. Baciše me u tiraniju zakona, opljačkaše me do golotinje i, kad prosim kruha, kod svakog kusa odsijeku mi po krišku moje duše. Sramotan lutam tuđim cestama, i bludnice se deru: - Evo trgovca vlastitih golotinja, evo brata našega! - Djeca me zovu djetetom, i luđaci mi kažu luda.
O, kako je mučno čovjeku bježati od čovjeka!
Jer tražim Njega, i nema ga.
Jer tražim dušu, i nema je.
Jer tražim zakon, i nema ga.
Jer tražim pravdu, i nema je.
Jer tražim istinu, i nema je.
Jer bježim od ljudi i hvatam čovjeka.
Jer bježim od sebe i obrćem se na peti oko svoje proklete osi.
Jer idem iz mraka, tapam u mraku i umirem u mraku. Mračna staza mraka u mrakove.

II.

Ja sam put vječnosti u vječnost. Ja sam kruna ovog svijeta. Planeti, sunca i zemlje su slika mojih očiju. Gledam se u vodi kao boginja u ogledalu. Ja sam gospodar zemlje, ban bilja i životinja, kralj svjetla i car vidljivosti. Bog može stanovati samo u mojim grudima. Ja sam teži od zlata, burniji od mora, hitriji od munje, vreliji od ognja. Ja sam gigant, i zemlja mi, strepeći, tutnji pod nogama. Sruših sve bogove i sam sebe udarih na krst, savladavši bol. Ja sam heroj, i ja sam pobjednik Sotona. Moj dolazak čekaju nade novih Jordana.
Jer ja sam rad, narod i sloboda. Nauka i umjetnost. Sijem zmajske zube i pomlađujem svijet purpurom crvenog krsta. Kod mog imena strepe mandarini, bramani i kraljevi. Ja sam buna, ja sam vulkan revolucije. Već sam savladao bolest, vjeru, more i kopno. Osvajam eter i na putu sam u zvijezde. Desnicom kidam lance, ljevicom nosim istinu novog sunca. Ja sam rad, pokret, duh, sila, zvijezda kaosa. Ja sam Atena, Rim i Pariz. I smrt ću osuditi na smrt kao posljednjeg tiranina.
Jer ja sam ljubav. Moje je srce plamen svih simpatija. Rosa rosi, dažd kvasi mojim znojem, krv moja je trzaj ovog divnog svijeta, vječnog, proljetnog i pravilnog. I kada htjedoh zagrliti divotu ovog jedinog i istinskog svijeta, našla mi se na grudima krasna žena.
Živote, ti si harmonija.
Svijete, ti si ljubav i mladost.
Prirodo, ti si žena.
I zagrlivši majku, digoh uvis mog sina, i dok mu luči nebeske griju dušicu i otvaraju zadivljene očice, zemlja, voda i visina podrhtava, a zvijeri zemaljske i ptice nebeske slave mog Prometejevića, svog kneza.
O, moja misao je veća od svijeta, a ljubav moja veća je od moje misli. Jer ja sam svjetlo, idem u svjetlo i tonem u svjetlu.
Cvjetajte, jabuke! Dođite, majevi! Hosanajte, uskrsi!

III.

Koje se rodih godine, neću ti reći. I ja sam od onih što svake treće godine slave svoj rođendan. Kako uđoh u svijet, glavačke ili stojećke, četveronoške ili drukčije, ne bih vam znala kazati, ali znam da prvi moji koraci u život bijahu glatki (kao i našem malom psu Takerlu) i da mi bješe vrlo zima. Nisam imala pristojne toalete i bila sam crvena kao rakovica (rakova kći, ne Rakovica). Osjetivši ljutu glad, nađem se kao na toplom, mekanom humku, i u ustašca mi poteče nešto slatko kao majčino mlijeko. Oko mene galama, gužva, žurnjava.
- Je li taj čvarak unuk ili unučica? - duva jedan Golijat i otrgne me od slatkog vrutka. - Piha! Cura! - drekne ljutito i malo te me ne zaguši dimom što mu kulja kao zmaju iz glave. - Ja se nado unučiću, a mjesto pjetlića, knedla od djevojčice! - zagrmi i srdito izađe. Prestravim se, udarim cviliti i obisnem oko bolesnice, koja me gladila i milovala drhtavom i slabom, slabom i drhtavom rukom.
- Zoro, Zorice moja, je l' istina... Jesi l' mi živa? - nahrupi drugi div, sličan prvome, samo što bijaše crn ko đavo. - O, Bože, Bože moj, i opet te gledam i hvala ti na tvom daru! - stane basirati, a ja bogme udri u plač.
- Marko, dragi Marko, koliko muke, koliko sreće! Debela je i teška kao bundeva. Da sam umrla, ne bih marila, samo da mi ovo... ovo živi! - govoraše mliječni, slatki moj izvor, a došljak, divljak, uzme me kao pahuljicu, zamota u mekano, otrči kao niz brdo, nađe onoga zadimljenoga i bijeloga i svu me poliže.
- Tata, zar nije glupo da nemamo novaca? - reče.
- Pha... pljuc pljuc pljuc... pha, ono tako i jeste, ali da je oroz a ne kokica, kao tu lulu srebrom bih je okovao. Badava, žensko: tu uvik, znaš, nješto ev' ovolicko fali. Ja sam ti, moj sinko, ko car. Volim dečka i soldata.
Tu pružim prema njemu ručice, lula mu na zemlju, i bijeli me stane svojim obrazima bockati po licu kao četkom, tepajući:
- Ako si i cura, moja si, naša si fajta. I Marija Terezija je bila žena, pa šta joj fali? O dugmence, o mačence didino, taaako, ti mene po nosu, pa brk-brk-brkove; alaj je zla, ko pokojna Marta! E, pa nisam ja rozmarin da me prvog zalivaš, o žgančiću, o rotkvice didina, haj, haj, haj! Zar meni ćušku? O princezice, o kraljice, o dodolice, o bebice moja!
A onaj drugi pleo se i meo, skočio je i preko klupe, sipao mi licem latice od ruža, plakao je i smijao se, smijao se i plakao.
- Je l' odista žensko? Daj da vidim! - reče bijeli. - Jest, ženska, bula, pašinica, tane joj gosino! Bruka! Kako ćemo je udati? Današnji mladi ljudi su sebični bećari, svinje i pijanice, lole i huncuti.
Tri, četir' godine iza toga padoh sa police, dok je u kuhinji moja čuvarica zobala zabranjeno voće sa svojim soldatom. Zbog te ljubavi sam danas ja gurava. Gurava.
Gurava seoska učiteljica, ljubeći djecu, cvijeće, knjige i mladost.
O, čovjek je komedija, počinjući u šali, živući u smiješnosti i umirući u lakrdiji.

*

Čovjek je odista trojstvo.
Život je odista čudna stvar.
Trokut u periferiji kruga. Čudan, za priču čudan. Ja ga volim kao sve ljepšu i sve luđu bajku. Njenog svršetka niko još nije napisao i niko neće napisati. Mi smo, čitaoče, roman bez glave, posljednje glave. Živjeti nije uvijek ugodno, ali je uvijek zanimljivo. Aferim, ako je i smrt tako zabavna.
Čitaoče, ti si trokut. Preko tebe ide "magareći most", kao i preko mene. Ali kamo, kamo? U Rim, kao svi drumovi, u Hrvatsku, kao moji putovi, ili čak u raj lijepe Šeherezade i mudrih kalifa, kamo vodi mudrost putene Koranove ćuprije?

Hrvatska smotra, 1908; Umorne priče, 1909.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Lijepa Jelena

Kao drugi što se rađaju pjesnici, mutavci ili padavičavi, ja sam od rođenja ženskar. Ljubim žene, samo žene, otkako sam sebe pamtim, i ljubim ženu, samo ženu i sada pošto me upropasti. Nikada ne bijah libertinac, običan Don Juan, a još manje Werther i Rene. Meni žena ne bijaše ni zabava ni ideal nego život, sav sadržaj života. Muškarac mi je toliko indiferentan, da nikada nemah prijatelja. Mene samo žena u životu zanimaše. Ona mi bijaše vino, ideal, sve. Samo o ženama čitah, samo o njima snivah. Družio sam se samo sa djevojčicama, pa me kod kuće prozvaše ženski Petko. Od svih mladosti najviše volim djetinjstvo Ahilovo, okruženo djevojkama kao kip ružama i narcisima. Sve - sve obožavah kod žena; njihove slabosti, njihov dječački glas, nježnost i ćeretanje, a toliko me zanosila ljepota ženskog tijela da ju crtah već dječakom, osvjedočivši se kasnije da ni umjetnost ne može u meni zajaziti tu nezajažljivu strast. Odakle mi čežnja? Dolazi li otud što sam nezakonito dijete, sin ljubavi, grijeha i strasti? Je li to bolest ili sasvim nesavremeno zdravlje? Ne znam, ali nikada ne nađoh čovjeka kojemu je ta neodoljiva simpatija jedina strast, svrha i ideal života. - Žena, samo žena će ovoga noktaša upropastiti! - govoraše mi stric, imućni slavonski ekonom, kod kojega bi provodili moje školske ferije.
Tamo, u H-cu, prvi put sam se zaljubio. Koncem kolovoza očekivasmo daljnju našu rođaku, i o njoj čuh takvih glasova da od uzbuđenja i očekivanja ne mogah više spavati. Zvala se Helena, i već to slavno, kobno, kraljevsko ime me očaravalo kao prastara, daleka bajka. U Zagrebu je zavoljela časnika, Graničara poginulog u Bosni zagonetnom, romantičnom smrću: od kubure bosanskog bega. Od bola malo te nije presvisnula i poludjela, proboravivši nekoliko mjeseci u sanatoriju. Vrativši se sasvim izmijenjena u Zagreb, postane u cinizmu nesreće ljubavnica velikaša koji se u Beču, kamo je Helenu preselio, toliko zaboravljaše, da je prikazivaše kao kontesu, pod svojim imenom, na užas dvorskim krugovima. Meni bijaše onda četrnaesta, i nitko od ukućana nije slutio da čekam Helenu kao život ili smrt.
Jednog predvečerja, izgubivši cio dan hvatanjem raka u potoku i sanjarenjem pod vrbama, zakrenem u voćnjak sa vidikom na selo i na Savu i opazim na klupi pod orahom nju, Helenu! Nikad je ne vidjeh i odmah je upoznah - tako krasna bijaše! Od uzbuđenja naslonih se uz jabuku. Izdaše me koljena. A oko nje šuška orahovo lišće i treperi svilena, modra vrpca širokog slamnog Reynolds-šešira. Visoka, vitka, malo blijeda i umorna od puta, sa tragovima najviše elegancije, sa sibirskim hrtom pred nogama - i danas je gledam kao onda! Slična portraitima Van Dycka i Gainsborougha. Veče joj davaše tamnu aureolu vidljive duše, kolorit Whistlera i Carrierea, a otmjena, plemenita pojava još se jače isticaše u primitivnom okviru ladanjskog starog vrta. Kada me opazi blijedog i nijemog sa vrećicama na zemlji i racima na travi, zagrli me i poljubi u čelo tako toplo da ostadoh uz nju naslonjen skoro bez svijesti sve dok nas ne zovnuše u kuću. I danas još pamtim ambra-miris njenih haljina. Dok me smatraše fantastičnim, romantičnim podjevojčarom, u meni se budio momak u potajnoj i srećnoj ljubavi. Uhodio sam svaki njezin korak. Prezirući cijelu okolicu, izbjegavajući posjete seoske gospode, Helena se samo sa mnom družila i zabavljala. Cijele bogovetne dane proboravismo u vinogradu, na šetnjama ili na potoku pod vodenicom, pecajući ribe. Nedjeljom bi se na kolima odvezli u obližnje trgovište B., zapanjujući palančane sjajem njene pojave i galantnom razdarušnošću. Nedjelju dana prije njenog odlaska obolim od tuge. Zvala me u Beč, htjela me školovati, ali moja zabrinuta majka nađe povoda za svađu i prekine s njom svaku svezu.
U takvim sanjarijama i neplodnim zanosima svršim münchensku slikarsku akademiju, doživim smrt majke i osvanem sa neznatnom baštinom u Parizu gdje sam radio u Bonnatovom atelieru, mijenjajući ljubavnice kao košulje. Bijah sretan. Umjetnici mi laskahu da od drugova jedini znam slikati žensko meso i žensku dušu. Proricahu mi budućnost velikih ženskih slikara: Ropsa, Chaplina, Helleua i Duranda. A ja - ja sam kao mahnitac, kao epikurejac na bijelom hljebu, kao tuberkulozan, na skoru smrt odsuđen Don Juan rajevao, ludovao, tonuo u svim uživanjima ženske ljepote koja je samo na Seini našla svoju modernu savršenost. Sve kaprise ženske mode, sve modelske oblike današnjeg ženskog svijeta, sve vrste ljubavi, od romantične pa do orgija opisanih u romanima libertinaca i marquisa de Sadea, osjetih temperamentom umjetnika i snagom čilog, snažnog polubarbara koji se dosele samo za ženu zanimaše, samo za misterij ženske ljepote. Kada dođoh prvi put u Louvre, ne zanimaše me toliko čuvena meloska Venera, ali pošto vidjeh božansku, na lakat naslonjenu Psihu, u ritmovima plasta kao u melodijama stroge strofe, padoh ničice i na čudo čuvara jecah i plakah, jer slabost suze imam samo u oduševljenju za ljepotu, za ženu.
I iza dvogodišnjih groznica, zanosa i orgija klonem. Ljepota žene umori mi tijelo, a nezasićeni duh lutaše iz bolnih ekstaza u umornost cinizma, ispoljavajući se u karikaturama prodavanim budzašto pornografskim izdavačima. U vrtoglavom zanosu za lijepe ženske oblike ne opažah isprva da su sve moje ljubavnice - većinom modeli i ljubavce od zanata - stvorovi ili bez pameti ili bez duše. Ne živi sve što je živo. Postadoh tužan, slab, apatičan i uvidjeh da puka ljepota oblika, pa bila ona i živa, nema sadržaja bez duše i da laka atelijerska uživanja nisu ono što sam uvijek i bez prestanka želio.
I stadoh tražiti novu ljepotu, pravu ljepotu, gdje je oblik tek predgovor knjige o duši. Ljubav mi postade potrebom jer osjećah da ću tek ljubavlju otkriti tajnu ljepote i pravi smisao života. I počeh tražiti ljubav kao drugi što traže kruh. Počeh tragati za ženom kao drugi što tragaju za srećom. Proklatih se u najbolje društvo, protekcijom bivah pozivan i na zabave jednog poslanstva, nađoh žene, ali ne nađoh ženu. I zlovoljan, otrovan padah na ležište u mom visokom atelieru navrh Menilmontanta, dok zorom ne usnuh, snivajući o ženi sa licem divnim od duše i očima velikim od ljubavi. Moja joj glava na krilu, gledam je pod tamnim, zvijezdama posutim granama tako dugo, bolno i uporno, da mi ona pokriva oči lijepom, grešnom, ljubavničkom rukom, tepajući: - Ah, što nisi stariji? Danas su pravi, rođeni ljubavnici tako rijetki da ih možda i nema. Danas se ne ljubi, a nas dvoje stvoreni smo samo, samo za ljubav. - Heleno, Heleno! - zapomažem suhim grlom, padajući u bolni bezdan od milošte, jer ljubav prava ljubav boli kao prava sreća. Najzad se budim, nesretan, prozaičan i ironičan, a pred očima mi današnja "tetka" Jelena: naduvena, u tuđim vlasuljama i zubima, u nametljivosti toalete starih cirkuskinja, udata za bivšeg velikaševog čibugdžiju, sada krčmara.
Jedne zimske večeri, pošto dobro unovčim nekoliko muzejskih kopija kod bogatog amateura, odlučim provesti noć kao milijunar. Moja melanholija, grozni nemiri, neprestano brujanje u ušima, nastupi lupanja srca, stezanja pod grlom, glavobolje i bezuzročna uzbuđivanja toliko učestaše te se uplaših za zdravlje mog mozga.
Odlučih započeti stari, veseli moj život i, pošto ne nađoh ništa zanimljivo na pokladnom plesu u Operi, uđem u ponajelegantniji noćni restaurant gdje stvori cijelu zabunu među dekoltovanim damama i frakovima ponoćnog soupera moja "rapinska" pojava u širokim, baršunastim hlačama, uskoj, do grla zakopčanoj bluzi sa širokim rukavima, u širokoj talijanskoj pelerini i mekanom crnom šeširu. Poručim najskuplje i, kako ne bijah gladan, zapovjedih glasno konobaru, neka poularde truffee, strasburške kolačiće i ostale kerefeke nosi dolje u kafanu mome psu i kočijašu. To razmetanje uozbilji okolne stolove, gdje običavahu sjedjeti i ruski veliki knezovi. Bogatašima nije novac smiješan. Pošto viknem voće, dessert i šampanj, šane mi konobar dopuštam li da mi se pridruži jedna lijepa dama. Dabogme pristanem i zapanjim se još više od moje okoline kada mi pruži ruku čarobna mlada gospođa, rekavši u prekrasnom, srdačnom altu: - Helena. - Od čuda i uzbuđenosti ne mogoh se sjetiti mog imena!
Bijaše slična Heleni mog djetinjstva, i ja se ne sjetih da su sve neobične ljepotice pomalo slične. Veliki stil je jednolik. Helenski bogovi i boginje su slične kao blizanci, braća, svojta. Kneginja Belgiojoso, gospođa Recamier, lijepa Fornarina, vojvotkinja Alba i Gabriela d'Estrees nalikuju kao Venerine kćeri Aspasiji, Frini, Kleopatri, Berenici, Lesbiji i Salomi. Ljepota ujedinjuje, zbližuje pojave kao genij i ljubav. Heleni moja velika zabuna bez sumnje laskaše, i pošto nikako ne nađoh pametne riječi, zamoli me da izađemo i uzmemo zasebnu sobu jer joj ta konvencionalna, banalna okolina dosađuje.
Bijaše u bijeloj gala-toaleti iz prve radionice. Prem joj nad bogatom smeđom i pozlaćenom kosom ne blistaše gordi dijamant, vidjela joj se markiska kruna i sada kada je nemaše. Ne bijaše kao ostale dame pretovarena nakitima. Divne ruke su joj bez grivne i prstena. Tek oko vrata nosi ogrlicu od nizova najkrupnijeg biserja, a na grudima ogromnu iglu u obliku lista od samog smaragda i rubina. Odmah vidjeh da nije od "polusvijeta". Smatrah je inozemskom ljepoticom, ljubavnicom kojeg naboba, stranom, Parizu još nepoznatom mladom umjetnicom ili visokom aristokratskom gospođom željnom upoznati boemski život. Dosadio joj zlatni kavez, sportovi, financije i diplomacija, pa htjede doživjeti pustolovinu umjetničke ljubavi.
Naš odlazak prouzroči senzaciju. Helena se i opet brzo maskirala pošto mi bješe krišom pokazala neviđenu krasotu svog lica. Ponudivši joj ruku, osjetim heroizam ljubavi. Da mi reče neka ubijem ili neka se ubijem, bez razmišljanja bih je bio poslušao. Predložim joj moj stan, ali ona vikne kočijašu ime hotela Monsigny. Ni u kolima nemah snage zagrliti, poljubiti. Letim u čaroliji nježnih, tankih parfema kao pijan leptir nad opojnošću cvijeća što samo na mjesečini izdiše u zanosu nevidljivih, sablasnih mirisa. Naslonim glavu na krzno njenog bogatog ogrtača i čujem kako i njojzi srce burno, ludo kuca. U hotelu najmim sobu, dam ugrijati i, kada ostasmo sami kod kamina, padoh pred njom, obujmih joj koljena i plakah od sreće, dok njene divne stobojne oči postadoše vlažne i zlatne, mijenjajući boju kao draguljni refleksi. Pomagah joj kod toalete kao zaručnik vjerenici i opazih na svakoj sitnici uvezenu plemićku krunu. Dok mi ne htjede ništa reći o sebi, obećavajući mi to za sutra, ispitivaše me odakle sam, što radim, kakva su mi umjetnička vjerovanja, i pokazivaše savršenu inteligenciju. Priznala mi da je došla za mnom iz Opere, da me zavoljela, da je vrlo nesretna, jer se, stvorena samo za ljubav, mora tješiti luksusom i putovanjima. Dadoh joj moju adresu. Zavjerila mi se da će me posjećivati. Pošto joj ispričam sav svoj život, priznavši da sam samo za to živio da nađem ženu, ljubav, da nađem Helenu - nju, ona utuli lampu i baci mi se oko vrata vrelim, ciganskim žarom bajadere.
Velika, najveća sreća ne da se opisati kao velika nesreća. Za pravu sreću čovjek nema riječi jer je riječ dijete muke i nevolje. One noći bijah kralj Salamun, Paris, srećan trubadur, Romeo, hajduk kod pašine rosne kćeri i uskok na ćilimu Tizianovih bujnih gospođa. Iza burnog, neslućenog milovanja padnem u tup, umoran, sladak san prve ljubavne noći i, kada se probudih, njoj - Heleni - ni traga! Ostavi mi tek pregršt ludog, nezaboravnog svog mirisa u kosi, na ustima, na košulji, na rukama, ali i taj slatki parfem iščeznu brzo kao želja, kao misao, kao Helena! Kao pomaman otrčim vrataru, gotov da ga bijem jer ju je pustio, ali on mi reče da se odvezla prije dva sata, vrlo rano, maskirana, ne zaboravivši bogato platiti sobu i poslugu.
Do kasne večeri čekah je i čekah u mojoj radionici. Nije došla. Obiđoh sve noćne otmjenije lokale. Ni traga. Pitah konobare sinoćnog našeg restauranta poznaju li je, pa ako bijaše maskirana. Nikad ju ne vidješe. Lutah po reklamiranim koncertima, jedne večeri obiđoh sva veća kazališta - bez ikakvog uspjeha. Štampam u čitanijim novinama među oglasima pismo i moju adresu, misleći da ju je izgubila - uzaman. Proćerdam sav novac, noću mrznem čekajući među kočijama na izlazu Opere i boljih kazališta: kao da je u zemlju propala. I bi mi jasno da bez Helene ne mogu živjeti i da je više nikad, nikad neću imati! Pokadšto sam mislio da je cijela ona ljubavna hotelska noć halucinacija, nevjerica, da Helena ni ne postoji. Katkada se opet obmanjivah da je Helena ona prava opjevana Helena, vječna poluboginja, da se sve događa i da mi je u naše prozaično, skeptično vrijeme poklonila svoju ljubav i ljepotu kao u doba kada čobani, junaci i knezovi bivahu ljubavnici olimpske ljepote. Jer ja sam imao ekstaza kada vjerovah sve, i moralnih groznih reakcija ne vjerujući ništa. Postadoh nesposoban za svaki ozbiljniji posao. Jedno vrijeme življah od prodavanja mog ateliera, a kada presuši to mršavo vrelo, nađoh se bez stana, na ulici, među lopovima i nesrećnicima, sposoban samo da čeznem i kao fiksnu misao da tražim nju, Helenu, smrzavajući se na vratima kazališta, zabavišta i klubova, lutajući za magnetom njene sjene kao izgubljeno pseto za gospodarom. Sve do njenog poznanstva bijah zdrav, sposoban za najteže atletske vježbe, elegantan po propisima vlastitog ukusa. Žene se okretahu za mnom na ulici, a za ovo nekoliko mjeseci oslabih, omršavih, dobih hrapavu, bobuljičavu kožu, ruke mi drhtahu, oči upadoše i potamnješe, moja crna, kudrava glava oćelavi do pola tjemena i osijedi po sljepočicama. Da kako-tako prokuburim, crtam ugljenom portraite po zabačenim kafanama dok ne dobijem tifus, izašavši iz bolnice kao prosjak. Sada nisam više ljubio Helene. Zamrzih je mržnjom proletarca, unesrećenog bogalja, i odlučih osvetiti se, ubiti. Zapnem ponovno raditi. Kopirajući kao nekada muzejske slike, zaslužim nešto novaca i odlučim u Alpe da se oporavim.
Baš se vraćah iz Cookove agencije, kad opazim u automobilu nju - Helenu! Kola se jedva počeše micati, a ona namještaše koprenu i naočare. Zamijetivši me, vidjeh kako nešto šanu ložaču, kola pojuriše pospješenom brzinom, a ja trčah, trčah i trčah za njima dok ih ne izgubih iz vida na Elizejskim poljima. U bijesnom, očajnom, smiješnom trčanju se spotakoh, malo te me ne pogaziše silne kolije, i dok se oko mene cerekaše i rugaše kao sumanutoj budalini gomila šetalaca i besposličara, padoh strven, prašan, poderan, sa krvavim noktima na klupu, čupajući kosu i dugmeta i vičući kao dijete: - Heleno, Heleno, Heleno! - Odvedoše me u komesarijat i pustiše, klimajući sumnjivo glavama...
Odem u Alpe, u Savoju, i tišina gradića Annecyja sa zelenom idilom jezera, izleti do Mont-Blanca i dolje sve do Avignona, novi krajevi i novi ljudi me umiriše. Počeh studirati planinski pejzaž, i jedan viši crkveni dostojanstvenik, rođak moje stare gazdarice, toliko se za mene zanimaše, da sam ga portretirao i da me kao dobrog slikara i skromnog čovjeka preporučio aristokratskim porodicama u okolici, te sam svoj novi život i više no obezbijedio.
Poče kupališna ljetna sezona, i ja odem u nedaleki A-s. Bijah izvrsne proljetne volje. Cio dan sam slikao u čamcu na jezeru, a uvečer se obučem i odem u kasino. Prikazivaše se Carmen. Muzika mi dosadi i odem u igračnicu. Za nekoliko minuta posluži me luda sreća, i oko mene se skupi krug izvjedljivaca. Preda mnom već hrpica lujdora i banknota. Okrenem se, dignem glavu - jedan poznati miris! - i malo te ne padnem sa stolice! - Za mnom Helena naslonjena na visokog vremešnog elegantnog gospodina u monocleu. Ni žilica joj ne zatrepti. Nije me jamačno poznavala.
Ne gubeći je s oka, izgubim se u gomili. Bijaše i opet dekoltovana, s istim nizovima divnog biserja oko vrata, u sivoj toaleti sa crnim čipkama i ukrasima, u rukavicama do lakata - u rukavicama do očiju! Igraše nemarno do ponoći pokazujući svakim pokretom osjećanje aristokratskog dosađivanja. Pratio sam ih izdaleka, izlazeći na ulicu kroz park, a pošto uđu u privatnu kočiju, skočim u prvi fijaker i naredim kočijašu da tjera za njima. Zakrenuše u park sa lijepom vilom, između jezera i brežuljka sa ljetnikovcem engleske kraljice. Kočijaš mi reče da je Helena ovdje već dva tjedna, da je žena ...skog poslanika koji će, kako javiše novine, za koji dan na svoje novo mjesto u L.
Kao krilat odletim do moga hotela, uzmem revolver, vratim se do vile, pomoću bršljana uspentram se preko zida, skočim u park i oprezno se dovučem k jednokatnici u čistom baroku odakle strujaše svjetlo kroz zavjese i otvorene prozore u prvom katu. Tiha noć vedra i mjesečinasta, u vrtu ni pseta. Opazim na bijeloj stazici vrtlarske ljestve, svučem cipele, popnem se polako na balkon i uđem u salon sa poluotvorenim vratima iz druge svijetle sobe. Čujem razgovijetno razgovor; čučim iza naslanjača u pomrčini i gledam nju i njega. On je u spavaćoj haljini, u papučama sa cigarom u ustima, a ona u svilenom modrikastom penjoaru sa prekrasnim čipkama, u zračnoj, pahuljastoj boji oko golog grla, bosa i ružičasta u cipelicama od modre svile. Pregledavaše ilustrovane listove dok joj muž pričaše o pecanju pastrva i dok je češljaše vješta mlada sobarica. On ustane, korača duž sobe i nekoliko puta mi se učini da će spram mene. Kada sobarica skupi divnu dugačku kosu, škropeći je mirisom iz bočice, pričvrstivši je svilenom maramom kao kraljevskim obručem, poljubi ruku i ode, diplomat baci nemarno cigaru, obujmi ženu, prebaci je preko svojih mršavih koljena, tepajući joj kroz smijeh u uho. Ona ga jednom rukom obujmi oko šije, a drugom mu mazi ćelavu lubanju. On sav užagrio, i oči mu sijevnuše. Njoj spade s noge cipelica, i budoarom zazvoni pomamni smijeh kao srebrno zvonce. A cvijeće iz parka disaše i mirisaše, mirisaše i disaše! Iz daljine zaječe frivolni šantanski glasovi i orkestarski zvuci kao iz parodijskog fonografa.
- Besramnice! - banem pred njih bez svijesti. Ona krikne suho i kratko. On skoči. Izvučem revolver.
- Heleno, što radiš, nesretnice! - viknem glasom samome meni sasvim nepoznatim.
- Tko ste vi? Nemam vas čast poznavati - rekne Helena.
- Što, zar tako! Gospodine, ova žena me za puki svoj ćef, za jednu svoju mušicu uništila, upropastila. Obožavao sam ju kao boginju, spreman sam i sada za nju poginuti, dok ona mene smatraše muškom kurtizanom, žrtvujući za zabavu od dva-tri sata moje ideale, moju umjetnost, moj život.
- Tko je taj čovjek? - pita je muž, blijedim, nemoćnim glasom.
- Ne znam. Sasvim mi je nepoznat taj individuum - reče ona glasno i ponosito, omjeri me od poda do glave, okrene mi leđa i zabaci drsko divnu venersku glavu. - Taj čovjek je luda ili zlikovac. Gospodine, dajte ga zatvoriti!
- Heleno! - kriknem i padnem joj pred noge. - Zar me ne poznaš? Može li se zaboraviti što bijaše među nama?
- Gospodine, spasite me već jedared od toga čovjeka! - rekne ona sasvim hladno, a ja u magli, u vrtoglavici, u vatri opalim dva-tri puta.
Grozan udarac odostrag po glavi, žamor, lavež, mrak - ništa. Nađem se u zatvoru. Rekoše mi da me sa leđa strašno udario lakej i da malo te me ne rastrgaše psi.
Što da još pričam? Dobih tri godine teške robije. Mojoj priči o Heleni ne povjerovaše sudije. Najprije me dadoše liječnicima na posmatranje kao ludu, a kasnije, primivši iz Pariza izvještaj o mom poznavanju s anarhistima, zaključiše da bajku o onoj pariskoj noći ishitrih kao glup izgovor za moju oružanu, zlikovačku provalu u kuću stranog državnika.
Danas sam skršen, umoran čovjek u tridesetoj, kada drugi počinju živjeti. Na robiji se naviknuh na teške mane i opačine, izgubih sve zube, pokvarih vid, pluća i zdravlje, izgubivši sasvim veliko oduševljenje za ženu bez kojega ne mogu biti umjetnik. Najbolji je dokaz za propadanje modernog čovjeka ovo moderno propadanje ljubavi. Sadašnji ljudi su najviše toga radi toliko slabi i nesrećni, jer je danas i ljubav privilegij, povlastica onih stališa koji ne ljube jer imaju odviše, kao sirotinja što ne ljubi jer ima premalo. Sit sam Europe. Idem u Afriku. Prehranit ću se fotografijom.

Hrvatsko pravo, 1906; Umorne priče, 1909.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Poštenje

Na gimnaziji se odlikovaše od drugova jedino time što bijaše bradatiji od profesora Ivića i što dobi u sedmom razredu prve po godine drugi, a druge treći red. I K. postane pisarčić, spremajući se za ispit općinskog bilježnika.
Bijaše vam to običan mladenac, a ako je bilo u njega što neobično, bijaše to neobična njegova običnost i lijevo stakleno oko sa kojim nije bio nezadovoljan jer ga nije boljelo, jer ga je spaslo od vojne dužnosti i jer je zbog njega mogao nositi cviker. Cviker je sitnica, ali K. je baš do sitnica mnogo, najviše držao. Uvjerio se da je cviker jedino što daje njegovom - i licu mnogih uglednika - važan izraz, ozbiljan karakter, i opazio je da ga ljudi nikada prvi ne pozdravljaju kada nema na nosu cvikera. Pored toga zlatnog pince-neza najviše mu zaokupljaše duh odijelo. Vazda se divio izdaleka sjajnoj braći plem. Pajcekovićima, Gejzi i Arpadu, kojima bijahu otvoreni prvi zagrebački domovi jer su - osim najvećih glupana - bili najveći fićfirići u Trojednici.
I K. uze nositi zelen šeširić sa bradicom od divokoze na potiljku; pantalone sa kockicama ili bez kockica iz Oršićeve radnje; svijetle prsluke - sat sa zlatnim lancem u džepu od čakšira; narukvicu na lijevoj ruci - poput oficira; lakovane, žute - i zelene cipele, a kosu dijeli udvoje, maže pomadama i zaklisio je "dajčmajsterski" na sljepočicama. Pisarska plaća, dabogme, ne stizaše, i momče pored nje trošaše materinu mirovinu. U lijevom mu džepu od redingota posjetnice za fukaru: Ivan pl. K., činovnik, a u desnom: Ivo K., bilježnički kandidat. Na ulici pozdravlja duboko i lojalno sve znamenite Hrvate, to jest sve, poznate i nepoznate, više činovnike, i cijele im noći "kibicuje" po kafanama - samo da bi mu se pružila prilika priskočiti kojemu u pomoć sa 15 do 20 for. bez kojih nikada ne bijaše njegova novčanica, ukrašena likom poglavara zemlje. Pošto je jedared ovako izvukao iz škripca dra Futača, narodnog zastupnika na zagrebačkom i peštanskom parlamentu, i odnio ga "vlastoručno" zorom, iza srećnog "ferbla", u fijaker - jer se Njegova Velemožnost ne mogaše služiti svojim organima za kretanje - opije se i K., prvi put u životu, jer ga čekaše stalno bilježničko mjesto.
- A znate li vi praviti izbore? - zapita ga, zaplićući jezikom, dr Futač, pošto mu K. šaputaše o protekciji, o lojalnosti.
- Ustrijeliti dva-tri muža, šta je to, illustrissime? Muž mora tako i tako crknuti, a bolje da crkne brzo i lako od žandara nego od teškog beteka.
- Ta ti je pametna, vi ste zgodan dečko...
Od listova čitaše tek službene novine (sve okrom "Izroka" i "Natječaja") i Interessantes Blatt. Montepin i Marlitt su mu najveći evropski pisci, Bijeli kos najbolji roman. Grofovi i grofice mu postadoše tako visoka bića, da govoraše "grofovski" gotovo iza svake druge riječi, kao neki što često govore "reko", "kazati", "domine", "brate". Zbog toga ga prozvaše Grofom. Upoznavši jedared na Vrazovom šetalištu najmlađu kćerku propalog grofa N-a, K. se u nju zagledao, "zatelebao", te je stao ćelaviti od silnog "brenovanja" kose i mirisati kao barbirnica ili apoteka.
Svijet, ljude smatraše neopisivo glupima, jer je dosele svakoga nasadio, premda sam sebe ne držaše bogzna kako prepredenim. Vjerovaše da kanonici na Kaptolu živu od vjere, kao rodoljubi što živu od patriotizma; vjerovaše da cijelim svijetom vlada - vlada i da će ljeto biti vlažno ako na Medardovo padne kiša. Knjigama ne vjerovaše, jer mišljaše da opisuju stvari drukčije nego što jesu, jer mišljaše da lažu, otvoreno, kao na primjer Vražje lutke. Antuna Starčevića, svog komšiju, preziraše kao sve ljude bijedno odjevene i smatrao bi ga najluđim čovjekom na svijetu da nema Strossmayera koji je tako bezazlen da narodu daje novaca mada ga grde novine.
Šetajući jednoga kišovitoga dana Opatičkom ulicom, nađe krupan denjak adresiran na Ministarstvo financija u Budimpešti i odnese ga, skanjujući se, na policiju.
U zamotku bijaše oko 50.000 forinti.
- O, ja bolvan! - udaraše se K. na ulici u čelo, a kod kuće ne mogaše ručati i gledati majci u oči. Poslije podne se ne mače, iako bijaše muzika na Zrinjevcu. Uveče, izišavši radi duvana, čuje trućanje dvojice, s ulice, ispred dućana.
- Aaa... to je dakle on!... Ne izgleda ipak tako glup, kako sam mislio...
Došavši u Narodnu kafanu "kibicovati" gospodi činovnicima, dočeka ga sa svih strana tišina, pa šapat, pa smijanje... Pogleda se u ogledalo i zarumeni se od stida. - Prvi put otkad ode iz škole - zaboravio je kod kuće cviker, zlatni, važni svoj cviker i - stakleno svoje oko za koje ovdje niko nije znao, a bradicu od divokoze navalio na čelo mjesto na potiljak!
- Kako ste mogli biti tako glupi! - reče mu povjerljivo konobar, posluživši ga kao "štamgasta" bez zapovijedi bijelom kafom. Plašljivi bi ga K. ovaj put zacijelo bio ošamarao da mu se sučelice ne prikuči crnobradi sudija Puklerović, veseljak i "vicmaher" od zanata, kojemu K. često pomože - razumije se bez kamata - pri taroku.
- Je l' istina, moj Grofe, što trube novine? - zapita ga Puklerović svojim šeretskim naglaskom.
- Šta kažu novine? Ja rijetko kada čitam novine - veli K., sakrivši desnicom oči, žut kao mrtvac.
- Ne pravite se, moj Grofe, luđi nego što jeste! Je li istina da nađoste na sokaku pedeset hiljada rutavaca i da bijaste tako...
- Tako glup...
- I da bijaste, kako velite, tako glupi, da odnijeste taj grdan novac na varošku kuću? Ej, moj K. moj K.! Biti pošten, K. moj, ja to, moj K., razumijem. Ali biti, moj K., prepošten, odviše pošten, to je, K. moj...
- Glupost - dahnu K. i udegeneči se suzna oka na divanu.
- Glupost, da... glupost, tako je, moj K. Vi ste sa tim novcem mogli u Ameriku, u Tursku, K. moj. Mogli ste najposlije, ostati i ovdje da niste glupi, oprostite mi, kad je na žalost, tako, da niste glupi kao pandur, kao budža, K. moj.
- Državni novac, gospodine Pukleroviću!
- Državni novac? Šta je to? Državni novac je ničiji novac. Čiji je to novac? Taj je novac, Grofe moj, novac svih državljana, dakle novac moj, ... novac vaš, moj Grofe. Vi ste bacili u Savu vaših pedeset hiljada rutavaca. Vratiti novac državi je luđe nego vratiti pare Rothschildu. A s tim ste kapitalom, moj Grofe, mogli postati slobodan čovjek... ko ptica. Ovako ostajete vječan papirolizac, vječan rob. Govorim vam, Grofe moj, u četir oka, prijateljski, ko prijatelju, i tako misli sav pametni svijet. Nikada ne bih bio pomislio da ste tako glupi, Grofe moj...
K. se one večeri silno opije - po drugi put u svom životu. Došavši dockan kući, nađe majku budnu, uplakanu.
- Kaj im je, mamica?
- Kak si mogel biti tak bedast, tak strašno bedast? Ti si preveć bokčec za biti preveć poštenjak...
K. zalupi vratima, ode u svoju sobicu i nađe na stolu pismo!

   Velecienjeni gospodine!!!
Sa ucviljenim srdcem sam čula za Vašu nesreću! Naći pred sobom sreću, odrinuti ju nogama, to je glupost, a kada ju učini čovjek koji ljubi, kada ju učini jedan siromašni diurnist koji ljubi jednu plemenitu, ali ubogu djevojku, onda se glupost pretvara u opačinu, u zločin!!!
Da ste povratili peneze kakvom siromahku, ja bih Vas razumjela, ali vratiti peneze hrvatskom vjekovitom lihvaru i guljaru, vratiti naš narodni novac nesitom Magjaru, to je - to je tako glupo, to mi je tako nepojmljivo, te mi se čini da ste sve to učinili samo radi Vaše paklene slavohlepnosti, samo zato da o Vašoj malenkosti pišu jedno popoldne novine. Ah, ja bih bila još bedastija od Vas, cienjeni Gospodine, da još dulje ljubim ovakovog taštog gizdelina, ovakovog talmi-gigerla i talmi-plemenitaša!!!
Vaša nesudjena
Ivka kontesa N...

   P. p.
Broš koji ste mi poklonili za imendan, poslati ću Vam prvom prilikom. Nije mi ni najmanje žao, jer je tandler Levi ovih dana rekao, da nije zlatan, nego od mesinga. Vi ste dakle, hudi čovječe, rekli neistinu kada ste govorili da je taj nakit kupljen kod draguljara. Ne, gosp. Grofe. Vaš broš je iz sekskrajcerbazara, a Vi ste ga mogli dati kojoj kuharici, a ne jednoj poviestnoj plemkinji. Ja Vas prezirem!!!

K. ispije iz jedne boce ostatak šljivovice, izađe iz kuće i, doteturavši do prvog policiste, stane vikati:
- Vodite me do najbližeg komisara!
- Zašto?
- Da mi vrati mojih... mojih pedeset tisuća! Mojih čujete li, mojih, jer što je državno... to je naše, to je moje, glupane!
Otmjeni pisarčić pade na pločnik, pijan, sulud. Prenoći kod "Crvene lampe". Iz zatvora ga otpremiše u bolnicu.
Preboljevši jedva jedvice tifoznu groznicu, dobije jedno od najboljih mjesta općinskog bilježnika u Slavoniji.
Za nedjelju dana iza toga uhapsiše ga na Rijeci - zbog pronevjerenja. Dok čamaše u istražnom zatvoru, umre mu samohrana majka.
Kada ga na nekoliko godina Lepoglave osudio njegov kafanski znanac, pupavi veseljak i "vicmaher" od zanata, Puklerović, zaškripi K. zubima i cikne: - Hulje! - tako glasno da se dobričini Pukleroviću učinilo e kresnu iskrom i lijevo, stakleno oko K-vo.
Vrata se za bivšim općinskim bilježnikom još ne sklopiše, a on pade porebarke, krvav, modrih nokata i usta, pod tvrdim ličkim pesnicama pandurskim.
- Zdipio carske pare pa još vežga na čestite sudije! Tako ćemo mi tebe, krivorepa patarice, pas ti se mesa napotezao!

Brankovo kolo, 1901; Umorne priče, 1909.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Balkon

Dru M. Juratoviću

I ja sam ljubio. Ponajljepšu, ponajčestitiju djevojku mog rodnog grada. Pošto ju zaručiše, otputujem u tuđinu gdje iza dugog vremena čujem da su joj roditelji propali i da nesrećna obitelj ode u velegrad sakriti sramotnu sirotinju. Otputovavši onamo prije Božića, nađem bijednu obitelj u zabačenoj ulici, u hladnom stanu, pod krovom, u starim, poznatim mi haljinama, u stidljivom smiješku i stidljivim suzama. Bijah hladan, korektan, prem dođoh sa drugim namjerama, bez stalne, jasne odluke.
Na Novu godinu dođoh čestitati i već htjedoh otići jer vrata ostadoše zatvorena. Najzad škrinuše. Otvorila mi ona, Cvijeta, u prostoj crnoj haljini, sa svježim ljubičicama na grudima gdje nekada izdahnuše moje prve ruže. Omršavjela, bijaše vitkija i viša, a stradanje joj još ne pokvari bijele, čiste kože. Kosa joj još uvijek bujna, rumena i zlatna, tako mekana da je noću, mislim, ne bih osjetio u ruci. Na širokim, djetinjastim ustima onaj stari djetinji smiješak. U širokim, mirnim, modrim očima djetinja spokojnost.
- Ja sam sama - reče mirnim altom gdje pjevahu sjene i snovi.
- Pardon...
- Uđite, uđite samo! Tata i mama odoše u grad. Ostadoh, jer se nadasmo vašem dolasku. Vi ostajete večeras s nama, je l' te? Bit će siromaški, al od srca. Mama je sinoć založila posljednji nakit. Veselo srce kudjelju prede.
Ulazeći kroz tamno predsoblje, osjetih ugodan, hladan val koji mi zapljusnu cijelo tijelo, skupivši se na tjemenu kao da se korijenje od kose sledilo.
- Vi mi zacijelo donijeste poklon! - veli ona ironijski, nuđajući mi stari, zeleni, poznat mi još iz N-a naslanjač.
- Pogodiste, Cvijeto - a srce mi budne olovno i objesi se o suho grlo. - Samo, na žalost, dar koji vam nosim, ne vrijedi ni groša.
- Tralalala! Znamo da smo ubogi. Stara pjesma.
- Dar koji vam nosim, ne vrijedi ni lule duhana...
- Ništa, ništa zato. Pokažite. Bit ću zadovoljna, obećavam unaprijed.
- "Pajacl" što vam ga donijeh, ima šuplje zube, uska prsa, kriva leđa, egave noge. Lijep je kao majmun i razlikuje se od njega jer ima modre bobuljice na žutom licu i na crvenkastom nosu. Ovakve glave nema najbenaviji benavi August.
- Pokažite, pokažite! - (Vuče me za kaput.)
- Bojim se da se ne uplašite. Taj prezent koji vam namijenih za sve ostale nove godine, ružniji je od zrikava krokodila, smješniji od otečena stara pavijana, dosadniji od rinocerosa sa zuboboljom.
- Ah, pa to je prekrasno! Dajte mi poljubiti tu hudobicu u usta!
- Vi, lijepa Cvijeto, jamačno ne mislite poljubiti mene.
- Vi ste zloban, pakostan, ja se srdim, ozbiljno srdim.
- Vi dakle ne primate mog jeftinog dara? - (Pauza.)
- Ne. Da je onaki kakim ga opisaste, možda bih ga primila.
- Šta ćemo kada nisam zanimljiv kao ćorav krokodil, kao otečen majmun, kao nostalgičan rinoceros. Ah, šta vidim... suze? Pardon, tisuć pardona, oprostite, o, bože moj... šala.
- Tako dakle, tako.
- Otvarate dveri u novu godinu, u novu ropotarnicu, je li?
- Šutite... ah... ah... ja se ozbiljno ljutim. Vi ste postali neotesan, zajedljiv, niste "šik", ne umijete zabavljati dame, niste kavalir.
- Vi dakle ne primate mog prezenta? To sam htio znati. - (Pauza.)
- Ne.
- Zašto?
- Jer... (Pauza.)
- Jer ga ne bih mogla baciti u oganj kao razlupanu igračku. Bez šale: zar je to sve što mi donijeste?
- Nije. Donio sam vam... jedan roman. Zabavan i kratak.
- Štogod smiješna? Pokažite.
- Dragovoljno. Odsvirajte mi štogod da se sjetim. Na primjer: Plovi, plovi, moja lađo! Samo piano, pianissimo, bez pedala.
Ruke joj stadoše prebirati - po mojim živcima. Bijahu blijede, bijele, kao da umiru od ljepote. Imale su fizionomiju lica. Cvijeta udaraše jednostavne kompozicije nenatkriljivo, djevičanski, kao čist seraf.
Onomad kada se udala, sviraše kao kuharica.
- Hvala, hvala. Iz vaših prstiju pjevaju ljiljani, bijele pahuljice, visoke zlatne ptičice u jutarnjem zraku. Hvala! Bio vam je, dakle, jedan doksat.
- Šta?
- Življaše vam, dakle, jedan balkon.
- Jedan baron?
- Ne. Jedan balkon. Jedan daleki balkon, u dalekoj zemlji, u dalekoj varoši, u dalekom, prostranom vrtu. Opaziste li da ima stvari drvenih, kamenitih, gvozdenih, koje volimo jer nas privlače više od tople ljudske duše? Zašto? Ne znam. Možda zato jer i one nas ljube svojim drvenim, kamenitim, gvozdenim srcem. Zašto vi toliko ljubljaste onu klupu na Cmroku, u Zagrebu, sa pogledom na župnu dolinu sv. Ksavera? Zašto toliko volim sive, nemirne oblake, zadovoljni dim, pospanu maglu, tragove od ptičjih nožica na prvom prhenjavom snijegu, mrtve muhe u mrtvim dvoranama? Zašto obožavam vodu kada se penje sa suzom u zrak, kada lomi tiraniju krševa, kada sipi po krovovima i po žednim poljima, kada se pretvara u kristalni led, u djevičanski snijeg i kada ju ljubi sunce u zelene, hladne, alpijske oči i u široka, modra njedra okeanska? Elem, lutajući tuđinom za nepoznatim mi ciljem, namjera me namjerila bila na prastar gradić sa tvornicama stakla i sa starim, drevnim parkom u blizini. Preskočivši zidanu, visoku ogradu i ušavši pod šaputanje starih bukava, grabova, lipa i pitomih kestena, nagazim na dvorac, običnu, staru, prostranu kuću sa gospodskim visokim prozorima, i tijelom mi prođu mlazovi sreće, čuda, miline, čega li, jer opazim balkon, moj balkon. I bude mi jasno kao sunce da me on, balkon, magnetskom tajanstvenom neodoljivom snagom privukao u nepoznat kraj, u nepoznatu, usku, provincijsku varošicu. Ne mogah skinuti očiju sa njega, sa balkona. Očarao, omađijao me, zaplijenio mi oko i dušu. Pa ipak, taj balkon bijaše kao deset, kao sto njegovih drugova koji me nošahu ili pored kojih ravnodušno prolažah. Zidovi oko njega mahovinasti, žuti, puni tragova od kiše kao staračko lice puno suza. Naslon mu drven, truo, a nose ga gvozdena pera, zavijena, okrugla, načičkana željeznim lišćem i cvijećem. Ovo bujno, graciozno gvožđe davaše mom samotnom, pustom balkonu notu dobroćudnu, kicošku, koketnu, nasmijanu. Ove željezne, prolistale i rascvjetale grane su kao lepeza naduvena od lahora, nabujala od ljubavnog daha koji nekada duvaše iznutra iz kuće sa nijemim, pustim, mumijsklm, zabravljenim vratima i prozorima. Tuga, strah neopisiva me osjećanja obuzimahu pod balkonom, gledajući ga kao lepezu punu mladosti i sreće u žutim, crvotočnim rukama, posmatrajući ga kao zaljubljen, primamljiv smiješak na slici dragog pokojnika kojega znamo kao sebe iako mu ne znamo imena. A preko mrtve lepeze, preko tog smrznutog rokoko-smiješka... preko mog balkona, uspuzao zimzelen, zelen kao najdraži mi kamen smaragd, zelen kao plijesan i lešina, zelen kao nada, tih i miran kao san i grob, zaljubljen kao starac. Privukao se, dopuzao, došuljao se do nasmijanog, do bezbrižnog mog balkona, sapleo mu od zelenih svojih srdaca bračnu haljinu, privezao taj zeleni peplos duboko za zemlju i prionuo balkonu oko ispupčenih prsiju kao bezbroj tananih, sarevnjivih zmija, te zadrijemaše, otrovne i site, na hladnoj žrtvi.
Moj me balkon napunio čudom, stravom, ljubavlju kao sfinga izbuljenih očiju i arslanskih nokata.
- Ko si, šta si, što hoćeš od mene? Zašto si me dovukao preko brda i dolina, preko putova i bespuća, preko voda, preko trnja? Što sam ti učinio? - pitah gvozdeni kameniti, truli balkon. Dopršale četiri crvene nožice, golub i golubica, sa grudima okruglim, namjehurenim od ljubavi kao mješine. Balkon, moj mi balkon mjesto odgovora pokaže gugutav, pernat pir, a od tog pirovanja muklo zastruji, zabruji, zašušti, zašumori podmukli zimzelen. Sunce zađe, siđe veče s Angelusom i prvim zvijezdama, a ja još uvijek netrenimice gledam u balkon, moj balkon, moj nijemi, drevni balkon. Usnusmo obojica u umornim noćnim sjenama, uspavani cvrčkom koji sipa zvuke srebrne, sićane i pospane kao one u visini zvjezdice. Zaspasmo pored krijesnica sličnih smaragdima, uz pospani žubor jezera sa šaranima, kornjačama i zmijama, uz šaptanje šaša i lisja od lopoča, a među lopočem i zvijezdama već se mazi stidljiva mjesečina, spuštajući u zelenu vodu plast od srebra i od brokata. Sve utihnu. Čula se tek tišina.
Od te sam noći svaki dan dangubio u staroj gradini. Vjetar, grom, žega, nepogoda - ništa me ne mogaše otrći od balkona. Pocrnih kao Ciganin, odijelo mi već visi u sljepačkim prnjama. Zaboravih na ljude, na svijet, na prošlost. U gradić bih odlazio tek po kruh za nekoliko dana. Ljeto tek u prvom zlatnom i mirišljavom naponu, a ja lutah šikarom i starim drvoredima, kao satir, omršavio od gladi i od samoće. Sprijateljih se sa lišćem, zavolih cvijet kozje mlijeko, pobratih se sa zapuštenim jezerom, paučinastim kioscima, trulim, mahovinastim klupama i porušenim kipovima. Balkon me nije više plašio, i što bih mu više dolazio, dolazio je svjetliji, dobrostiviji, nasmijaniji. Osjetih da i on za mene mari!
Jednog jutra nađem visoka vrata za starim mu leđima... odškrinuta! Balkon, moj stari balkon se probudio, oživio, uskrsnuo! Druge zore vidjeh na njemu okrajak od japanske lepeze i, približivši se kradom kao kozonožac usnuloj drijadi, nađem pod balkonom ružu, trudnu od rose i mirisa, toplu i tešku od sočnog rumenila, a na peteljci... svilena, ružičasta vrpca. Šmugnem u grmlje, cjelivam i gutam latice krvave, vlažne i baršunaste kao ženska usta i pohrlim u gradić, jer sa balkona, sa mog probuđenog balkona zahori skladan smijeh i nesnosni lavež psetanceta navikla na žensko krilo.
Sutradan nemah petlje preskočiti visoki zid oko parka, ne mogah jesti, piti, počinuti. Prekosutra odem, ne mogavši odoljeti, i nabrojim na jednom vlažnom, hladovitom puteljku do pedeset tragova od cipelica sa visokim, tankim petama na kojima se tanke žene povijaju kao ritam ljubavnih melodija. Gotov na sve, došuljam se blizu mog balkona i legnem na golu, vlažnu zemlju u uobičajenom šipražju, ne osjećajući trna ni koprive.
Vrata su na balkonu širom otvorena, i zelena svilena zavjesa drhti u onom miru kao da strepi od kucanja mog srca. Kuća, stari zamak oživio pridušenim žamorom. A balkon smije se zlatnim, sunčanim smiješkom, a što se više sipaše sunčani prašak na humke pitome i okrugle kao ženske sise, to bivaše moj svijetli balkon skrletniji, topliji, nasmijaniji, ljubavniji. Dan je tako vruć da zemlja poda mnom miriši kao znojna žena i znojna maslina. Komarci zaćorili od žege. Ne čujem na bukvi vjeverice, ne čujem kukanja kukavice i djetlovog neumornog kljuna. Bio sam preneražen, umoran, bolan od iznenađenja i od neizvjesnosti. Zaboravih jauknuti, uzdahnuti, zatvoriti oči, jer se na mom večernjem purpurnom, sevdahlijskom balkonu pomoli žena... žena gola, gorda, blagorodna kao boginja, bolesna od snage, zdravlja i ljepote kao zrio grozd. Za njom se vuče koprenast, lak plašt, ogrtač, što li... poput oblačka. Došla je, pojavila se, kao da oživi ljetni, života puni uzduh, kao da trgnu lijepom rumenom ljudskom krvcom zrak sunčani, kao da se pretvori u ženu ono božije svjetlo na smiraju. Bijele, savršene harmonijom laktove naslonila na suho, trulo drvo mog... našeg balkona. Kraljevsku, kao zlatno runo žutu i tešku kosu razasula niz nage, skladne pleći, a pogled modar, miran, širok i sjajan kao široko nebo, pustila u daljinu, za suncem. Uzaman htjedoh zaustaviti sunce, zabodavši u žednu zemlju prste. Gradinom kroz lišće i usijani zrak proleti, prohuji, kao nevidljiva sutonska ptica, jedan zvuk... nježan, drzak, veseo, pustopašan, čeznutljiv, kao da zacvili i vrisnu jutros otvoreni vodoskok za docnom mjesečinom, i taj me čudni obojski glas pretvori u jeku one na balkonu pjesme. Sunčano posljednje svjetlo bjesni, lomi se i grči u orgijskom trzaju, padajući po toj ljudskoj ljepoti na drevnom, vjernom doksatu i, najzad, umorno sunce problijedi, požuti, pomodri i zavije dvorac, gradinu i ženu u sjene svog hladovitog umora. A ona, duša i boginja mog starog, plemenitog balkona, uspravila se kao ravna palma i pružila ruke, bijele svoje ruke za zapadnim rumenim vrhuncem kao za rumenim žrtvenikom, pružila ih za suncem! Bedra joj se sjaju kao vaza puna vječnog vina, a grudi blistaju, sjaju spram večernjeg neba, blistaju i plamte kao da se u njima krije baklja novih Abela i novih Kaina, zvijezda novih nebesa. Ne čuh, ne vidjeh ništa, jer je rukama slabim i blijedim zadržala tok vremena, Večernjaču za kapom, posljednji sunčani sjaj u očima i zemlju u ustima. I odjednom ispuzim pobauljke, skočim onako golognjat na čistinu, pružim prama balkonu izgrebene, mršave, izgorjele ruke i stanem glasom, meni doonda i odonda tuđim, zvučnim kao pastirski rog, klicati iz ljubavlju nabrecanih prsiju:
- Ne pružaj željnih, bijelih ruku za suncem, boginjo, vilo, nepoznata ženo, jer si ljepša od sunca, od dana i od svjetla. Sunce će ti sutra i opet doći do našeg balkona, tvoga nosioca. Ti si, divna moja gospođo, među dva sunca, ljepša od sunca današnjega i ljepša od sunca sutrašnjega, ko što si ljepša od umorne večeri i od rosne zore, bogatija tajnama i željama od ove sjenaste noći. Ja sam satir tvog posvećenog, drevnog luga, moja dobra vilo, ja sam posljednji tvoj satir, gola nimfo. Pođi za tragom glasa i mog nestrpljivog koraka! Nemam ništa osim ljubavi, ali ona ne kaplje iz mojih prsiju kao med iz zrele košnice, ona je vjernija i tvrđa od našeg starog balkona, toplija od sunca i dublja od ponoćnog mraka. Čuj lišće kako nam šušti; čuj ptice kako nam uzdišu kroz prvi san; čuj Panove dvogrle kako same od sebe jecaju u tihim, zanijetim granama!
Gospođa se preseneti, ustukne i konačno mi pokaže smjehuljke svog začuđenog lica. Stadoh plesati, skakati, valjati se kao ždrijebe po prašini, kršiti prste od vesele nevolje i klicati, pjevati, te mi stari vrt odgovaraše tužnim jekama i lišće veselim ćepirkanjem.
Uto se iza njenih leđa pojavi zaduhano dizdarsko lice. Učinilo mi se vidjeti Mefistofela.
Jedna žuta, ljuta, koštunjava šaka brutalno gurne u kuću zapanjenu ženu. Iz kuće žamor. Jedno pseto lane tanko kao dijete, čangrizavo kao starkelja, drugo zalaje u pudljivu tenoru, treće u džandrljivu, opasnu basu. Leden me oblije znoj, kao da se trgnuh iz užasna sna, i dadem pleća preko trnja i živica, čkalja i taraba, preko sijena, djeteline i čemerike, preko cesta i rovova. U onoj mi se pomrčini pretvoriše ruke u oči. Zorom banuh u kolibicu nekog bostana i tu usnuh kao zaklan, snivajući o balkonu, o sjajnom i sunčanom mom balkonu.
Prebijajući se od nemila do nedraga pune dvije godine, snivah o njemu, o balkonu, gotovo svake druge noći. Gonio, mučio me, drobio me sinjim teretom gvozdenih svojih rebara i kamenitog podnožja. Uzalud sam tražio drugi, slični, da mi ga zamijeni, kao udovac što zamjenjuje živom mrtvu ljubav. Uzalud se šunjah oko starih, plemenitih parkova, oko zabitnih zamaka. Uzaman prođoh krajeve bogate lijepim, starim balkonima i čilim, lijepim djevojkama. Moj me balkon jurio, progonio, trapio neodoljivom žudnjom, te se okretah za njim kao za žutim suncem žuta sunčanica. I jedne se zime i opet nađem u poturenu gradiću sa tvornicama stakla. Hitajući pred veče spram dragog vrta, okrene zlehuda moja slutnja noćno nebo u olovnu lubanju, a vjetar me lupa i lupa od jedne metalne sljepočice u drugu. Put dug, beskonačan. Nekada dospjeh iz varošice do mog balkona za neko pola sata, dok je danas moje hodočašće beskrajno. Na goru se povilo oblačno sunce, i ja, vajmeh, opazih da stigoh u drugu palanku, sa tvornicama šećera. Pitajući pučane za onaj stari zamak, niko me nije znao uputiti. Od očajnosti bio bih smalaksao da me polumrtva nije vukao balkon, dragi, stari moj balkon. Vratim se iz nedođina u gradić sa tvornicama stakla i pođem bez odmora, krvavih tabana i krvavog srca, prema parku i opet ga ne nađoh! Mišljah da siđoh s uma. Otišavši do mjesta starog zamka po treći put, zapitah seljaka za drevnu gradinu, a gedža mahne prezirno budakom niz obronak i rekne, pljucnuvši preko svog polja sa redovima punim krtole:
- Ovdje, ovdje je bio taj vaš stari park, tu gdje su prvi moji krumpiri. Dvorac, nepotrebni, pusti onaj dvorac - ne bijaše ni osiguran! - postade žrtvom plamena, a na njegovom mjestu - evo mojih novih suša i hljevova. Drva, stara drva zapuštenog parka bijahu većinom trula i jedva za gorivo.
- A domaćin, gospodar?
- Gazda je neka lola, razvratnik!
- A gazdarica? - šanem i uhvatim se za ekonoma da ne posrnem od slabosti.
- Domaćica? Gospodin nikada ne bijaše oženjen iako se često ženio, štono kažu, pod vrbom... Hoćete kruha i mlijeka? Ne činite mi se, zlopatniče, odviše sit.
I čiča me povede na svoj salaš. Na dvorištu punom perja, lokvica i dječurlije vuče mi pogled kao da me neko postojano fiksira. Okrenem se i panem. Umorna me koljena izdaše jer na đubretu ležaše - balkon, moj stari, moj dragi, moj nesrećni balkon. Rebra, slomljena mu rebra puna gnusna rublja, a mramorno se podnožje raspucalo kao od muke, te po njem juri živad i drekavi krmci.
- Prestanite, prestanite! - rekne blijeda Cvijeta. - Ah, ja se plašim!
Gledajući joj neporočne oči povećane u prvom sumraku i u djetinjasta usta što me gledahu sjajnim zubima, nemah riječi, nemah glasa.
- Što ćutite?
- Svaka riječ bila bi sada bačena, bila bi uludo bačeno parče moje duše. Ja vas ljubim, Cvijeto, prem je to glupo i prem je glupo da vam to kažem... Zašto vas ljubim? Ne znam. Jer ste nesrećni, jer niste čavrljavi, jer vam riječ stiže riječ, kao suza što stiže suzu, jer ste ponositi i plemeniti, jer ste nedohvatni i lijepi kao ona gospođa na balkonu mojih snova.
- I ja vas ljubim. Bez svake šale. Ne gledajte me tako razbojnički, tako porugljivo.
Primaknula mi djetinje i napaćeno lice, zborita usta, izvjedljive oči. Nikada mi ne bijaše bliže - nikada dalje.
- Ne, ne! To nije, to nije ono za čim je čeznula mladost i duša tvoja! - šaptaše odjednoć u meni. - Ti ne voliš nju, Cvijetu, ti voliš drugu... onu na starom balkonu...
- Nosite li vi još, kao ono u Zagrebu, na lijevoj nozi crnu, na desnoj crvenu čarapu? - upita me i pođe zapaliti svjetlo.
Ne odgovorih jer opazih u zao čas da su joj pete od cipela krive, strašno krive, obadvije krive nalijevo. Život se na me nacerio ciničkim, đavoljim smiješkom. Kao da me, vrelog i pijanog, baciše u ledenu vodu. S ulice stanu dopirati, dosadni, glupi, prosjački zvuci "vergla", a one smiješne, bolne, naherene pete vidim Cvijeti u oku, u smiješku, u otmjenom - sada smiješnom i neumjesnom ponašanju. Moja se ljubav odjedared razderala, nakrivila, naherila nalijevo, ja se stisnuh u svom kutiću da me ne takne ta i smiješna neman u krivim - u krivim - u krivim petama...
- Što? Zar već odlazite? - zapita me Cvijeta pošto se digoh na polazak, skršen i razočaran. - Kamo ste pošli?
- Daleko. U Njemačku jamačno. Večeras moram otputovati.
Ona me gledaše kao da ne vjeruje svojim očima, klone na stolicu, i opet - cipele, njene krive, nalijevo naherene, izlizane, požutjele cipele!
- Ne šalite se. To nije šala. Što vam je, zaboga, iznenada? Čekajte barem tatu i mamu. Kada ćemo se vidjeti, prijatelju? - rekne blijedim glasom, krhkim kao paučina.
- Ne znam. Ne znam i ništa neću da znam otkako znam da... da...
- Govorite, govorite, šta vam je, Eugene?
- Otkako znam da je dovoljno par krivih peta pa da nam otruju sve snove, sve iluzije, ljubav, život, sve... sve...
Savladao me smijeh, i ujedoh se do krvi za usnice, opazivši kako je ona porumenjela, problijedjela i uvrijeđeno trgla pruženu mi ruku.
Verglaš turio na ulici ono hladno gvožđe usred mojih pluća, pa okreće - okreće, vrti - vrti. Krv, moja crvena krv se cijedi i škropi moje cipele, cipele. Stadoh bježati od Cvijete, od vergla, od cipela. Zavučem, sakrijem se u prvu gostionicu, u pobočnu sobu, i obuze me tako kajanje kao da uništih, ubih... I gledam, ovdje pred sobom, najmlađega i najmilijega brata svoga kojega jedared nehotimice ranih iz puške. Dragi dječak na zemlji, blijed, sa mrežicom znoja na čelu, suznih očiju, krvave košuljice. Ja trgam ljevicom kosu iz glave, desnicom prijetim - prijetim udesu, a moj mali Ivica mi govori: - Ne plači, ne plači, dragi Eugene. Ništa, ništa me ne boli. Ako umrem, kazat ću dragom Bogu da nisi kriv, da sam ja kriv, da smo se šalili i sigrali.
- Što zapovijedate? - dolazi konobar i smije se jer ga zamolih za... cipele.
- Što?
- Brat, moj najdraži, najmlađi je brat ozdravio, hvala bogu. Čašu, čujete li, donesite mi "krigl" benediktinca. Dvije čaše, ako hoćete sa mnom piti... Lijepo. Hvala... Prosit! A znate li, zašto pijem? Da se kaštigujem. Imate li vi oca?
- Imam.
- I ja ga imam.
- To nije nevjerovatno. - Pomislite, Žan, što mi se dogodilo.
- Ja sam već pomislio.
- Moj otac vrlo zamuckuje, pelteči, i zbog toga mu prišivak Mucalo. Elem, jedared pred vršnjacima mucah kao otac kada me grdi i kada pjeva peltečeći i kroz nos:
- Vrr-rb-ni-ččč-če-nnn-aad-m-ooo-rem - -
Okrenem se vratima i opazim, pomislite samo, Žan, opazim... mog oca, blijedog, zastiđenog! Otišao je bez jedne jedine riječi. Teško, preteško me pedepsao, smrtno me ranio onim nijemim, zastiđenim pogledom. To bijaše prije mnogo godina, i ja se evo kajem i ispaštam. Imate li vi, Žan, slučajno jedne postole, onake kao na slikama apostola ili knajpovaca?... Šteta, jer evo iz mojih curi krv.
- To nije moguće.
- Da, tako je. A što je najčudnovatije, ta krv nije moja. Iz mojih cipela... Zatvorite, molim vas, vrata. Hvala. Iz mojih cipela brizga krv jedne čestite, plemenite, ubijene djevojke.
Konobar se digne, posmatrajući me kao Huga Schenka. Platim i dam mu dukat bakšiša.
- Molim vas, to neka ostane među nama. Kunem vam se da nisam prost ubica. Ne, gospođica Flora N. je ubijena, živi i prezire me.
Oko ponoći dođem pred Cvijetin stan, pozvonim, a vratar me pusti. Na petom spratu naslonim čelo na ledenu kvaku, skanjivam se i ležim do zore poput pseta na kamenu. Jutrom se pokunjen išuljam za mljekaricom i kunjam pred kućom do podne. I evo je, evo Cvijete! Blijeda, u ljetnom šeširu, sa mrežastom korpom ispod staromodne pelerine. Čini kao da me ne vidi.
- Stanite, oprostite, Cvijeto... milost!
Zapristah za njom sa gladnim, nečistim psetom koje nas gledaše kao čovjek, jer što je pasja fiziognomija bolnija, to je ljudskija. Cvijetina se haljina vuče po blatu jer ju je pustila iz ruke, jamačno zbog - cipela. Na pločniku ostadoše za njima, za cipelama, rane mjesto tragova. Krv vidjeh kapati i kapati iz onih krivih, naherenih peta.
- Razumijte me, Cvijeto, molim vas! Ja sam nesrećan, jer ne činim koncesije ničemu, pa ni sreći.
- Rugajte se samo i nabacujte se frazama. Vi dođoste jamačno zbog osvete, prem vam nisam ništa skrivila. - Iako se ozlila na me, ne obrnu lijepe glave preko visokih, ponosnih ramena. - Prem nemam onake obuće kao ona vaša boginja, dajem riječ da neću pasti u blato... kao sentimentlani, hladni, idealni vaši balkoni...
- Smilujte, smilujte se, Cvijeto. Ja nisam ništa drugo htio nego mojim dolaskom osvježiti uspomene, ojačati moju ljubav. Pišite mi barem.
- Nikada!

Nada, 1902; Umorne priče, 1909.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Put u ništa

I.

Prosinačke noći, oko tri sata, izađe iz poznatog pariskog restauranta Maxima pl. Orlović. Zijevne, pođe do crkve sv. Madlene, nasloni se na svjetiljku i zagleda se niz Ulicu Royale prama Trgu Sloge. Bi mu neopisivo dosadno u Operi i kod soupera, pa po običaju čekaše kakog nikogovića bez stana da ga nahrani i da mu iza zabavnog razgovora da koji franak za prenoćište. Pored Orlovića prolaze docni klubaši i cercleuxi naduveni od bogate beskorisnosti, sa ženama otečenim od teškog nakita i od bezočnosti. Ulične se svjetiljke pružile u neizmjernost, kao da vode u raj pospane, polusjajne dosade. Jedno fijakersko kljuse padne bez suze i jecanja, nijemo kao kamen, iskesivši na električno tvrdo svjetlo bijele zube, jezik i mekane oči. Orlović, ljubeći konje više od muškaraca, udari ljutito havanom o asfalt, pođe prema Operi korakom sada tromim i širokim, sad sitnim i nervoznim. Goli boulevard gubljaše svoj magazinski, pusti karakter na mjestu gdje prolažaše naš plemić u nepogrešivom cilindru naherenom kao kokotova kresta, u lijepom vunenom raglanu i monocleu koji se srastao s okom čistog koljenovića. Dugačko, okošto lice sa despotskim zavijenim nosom bilo bi mramorno kao u starog asketskog kneza-prelata, da nema očiju sitnih, mefistofelskih, bistrih kao u grabežljivih ptica, pa brčića nježnih, mršavih, konjaničkih, uzvijenih, jogunastih i crnih, pa teških obrva, još tamnijih i težih od prosjede po sljepočicama kose na koju pružiše umorne preživjele oči nabore svojih "guščijih nožica". Grudi široke kao u vitih hrtova i brzih konja-trkača, ravna, široka se leđa ističu unatoč širokom, vrećastom kroju lakog kaputa. Dugačke kavalerijske noge kroče lako, gotovo nečujno, elegancijom lijepe ptice flaminga. Klupe prazne. Nigdje beskućnika. Nigdje camelota, pa da očajno i veselo rekne: - Jedan sou, moj kneže! - Orlović htjede već pozvati kočijaša i krenuti kući, kad al naiđe, naleti, osvanu, iskrsnu iza ugla kafane de la Paix čudnovato, nevjerovatno stvorenje. Ko da se noćan ćorsokak najstarijeg pariskog predgrađa utjelovio, očovječio.
Kosa dugačka, umorna, raskubana sakrila šeširić kao oni zimski oblaci što sakriše mjesec. Mjesto cipela - kaljače. Ispod kratkog, žutog ljetnog, prije nekoliko godina skupog ogrtačića više poput repova od netopirskih krila repovi pohabanog redengota. Lice pljesnivo, vlažno, žuto, Čelo pobijeljelo kao od refleksa silne hartije i svjetla. Neznanik skine svoj - o Bože veliki! - olinjali šeširić, sličan kapicama na tjemenu katoličkih svećenika i zagleda se niz Avenue de l' Opera kao čovjek koji ne zna kamo bi. Orlović se sjeti, sjeti se na nekoga - na nekoga - gledajući uleknute, avetinjske, maglovite oči, divlju, jareću, satirsku bradicu i mršava, upala lica, stisnuta poput trule potleušice pod ogromnim krovom pod težinom masivnog, kvrgastog čela. Paćenik mrzovoljno plenuo na prvu klupu i - zabo bez obzira na svog otmjenog posmatrača nos u jedan broj Obzora. Orloviću iz oka staklo, a iz grla...
- Marjanoviću, stara kućo, jesi li ti to, trista mu petalja!
Onome iz ruke Obzor, a iz dubine prsiju, iza dugačkog, nijemog posmatranja:
- Orloviću, stari štenkeru, cigajnerbarone, zar nisi više kod ulana? O, kaki sastanak!
- Ja sam u Parizu tek mjesec dana. Čuo sam da si tu, ali mi pisaše da si i u Americi. Šta se kriješ, do vraga, kao zmija noge?! No, hvala bogu, gubica ti nije tako "hin", kako sam mislio. Ima još puno lijepih tragova...
- Kao izgorio rukopis što je pun crnih slova, je li?
- Da. Ta ti je u kabao. Još si uvijek, vidim, osobenjak. Čuo sam za te onomad iz novina. Slučajno. Iz Agramer Bote.
- Vrlo lijepo. Postat ću popularan kao Društvo sv. Ćirila i Metoda u Istri ako srećno propanem kao kninske kraljevske ruševine. Lijepo ti je to biti nesrećan, dragi moj primorski bane! Zar bi bez te bezimene nevolje mogao osjetiti slast tog nenadanog viđenja?
- Dobro, dobro. Hajdemo na čašicu razgovora. Ne ustručavaj se, molim te, mi smo svoji. Kamo ćemo? Na Place Blanche, Maximu?
- Zar u ovakom habitusu, božji čovječe? Ajdmo u kaki "mali crni kutić".
U kolima bijahu kao pijani. Pitahu deseto, odgovarahu deseto. Tek u chambre-separee noćnog restauranta u Halles, središe im se misli.
- Što da ti priča jedan badavadžija? - veli Orlović. - Jamačno nisam više tako rječit kao ti, iako se još više potucam. Do mature znaš moju povijest, jer bijasmo komšije. I to znaš kako mi umrije otac, ekselencija Ivan Orlović, kraljevski savjetnik, ostavivši mnogo manje imetka nego što se nadasmo. I to znaš da sam otišao u vojničku akademiju. Dobro. Brzo postadoh ritmajstor i pobočnik. Druge godine mog kapetanovanja, preklani, upoznam u Nizzi glumicu Ninon du Quesne. Voljela me ludo dok sam hinio da je smatram plaćenom ljubovcom, dok sam ju mučio vrstom prezira. Pojedavši kapital, ono malo zemljice u Slavoniji i vinodolske vinograde, priznah joj svoju duboku ljubav jedne slabe, prestrasne večeri, i od gazde postadoh robom. Prije kratkog vremena uzajmih posljednje pare na svoju vojničku plaćicu, a prekjuče odoh od nje da Nineta ne ode od mene. Senjanima nestanulo para, a bez para nije razgovora. Reaktivirati se ne mogu. Prekasno je. Dugovi. Lane mi izdahnu majka i dobrotvor ujak, đurski kanonik Gostomski. Ergo, ja sam "fuč" kao i ti, gore nego ti. Ima časova kada ti ne bih mogao odgovoriti za datum mog rođenja. I Očenaš zaboravih: to je sramota! A što ti? Najmanje socijalista ili anarhista.
- Varaš se. Ja sam Hrvat, dakle lojalni legitimista. Volim kao i ti Tirol, Prater, madžarsku pustu, Beč. No to je krasota, Orloviću, kako si pun čojstva i junaštva, elegancije i mira, pouzdanja i prezira! Silno prezirati je teže nego silno ljubiti. Ako se sjećaš, momkom ne bijah ni ja mačiji kašalj. Gledaj svaki dan mramornog Apolona i bit ćeš mu sličniji, kao stari burš što postade sličan svom pudlu, glumac svojoj najmilijoj ulozi, kočijaš konjima. Tvoj me drski obraz opominje na naše slobodno, burno more, kolijevku dosjetljivog Odiseja i svilenih Mletaka. Vidi se, amice, da ti dadoše meso junačka gospoda, da ga čuvahu dobri kuhari, da ti krv miriši od tokajca i šampanjca, a oko da ti je krotilo mlade žene i mlade konje. Tvoj znoj jamačno miriši kao znoj Aleksandra Velikoga. Ja nikad ne mogah gajiti moj ponos. Barem si se naživio, a ja... via dolorosa. Već desetak godina svakog jutra gorčina, čemer u suhim ustima. Želudac mi pokvaren od rđave hrane, mozak od rđavih knjiga, srce od trulih, nepotrošenih strasti. Suhi mi kruh tako omrznuo, da ga i crkavajući od gladi... ne mogu gledati. Naučih pisati u tmini, olovkom među prstima, očima okrenutih u sebe, u pomrčinu. Najveća mi naslada derati, trgati stari papir i sama sebe. Ne mogu više čitati, jer mozak izgubi podobnost pažljivosti. Tako sam rasijan, da često ne razbiram smisao domaćih vijesti po novinama. U mutno ovo vrijeme boli me neosjetljivi svijet, kao invalida što boli drvena noga. Juče mi bacio nenadani vjetar kapu u rijeku. Nije tragično živjeti u Parizu bez hrane i krova. Tragično je biti bez šešira. Danas imam samo jednu naviku: bol. Prije dva mjeseca posljednji put dočepah se novaca, i to me tako uzrujalo, demoralisalo, da zaboravih, pogibajući od inanicije, na jelo i kupovah knjige koje iste večeri moradoh prodati - za petinu jutrošnje cijene. Sit ne mogu spavati od sitosti, gladan od gladi. Urednost me više muči od neurednosti. Volim kukavne sobe, kukavnu fukaru, kukavne noći, pauke i paučinu. Volim sve što nosi tragičnu pređu vremena. Ti si, uskočko koljeno, pun puncat tužne, staračke, ponosite pređe vremena kao knjige starostavne i kao stare, plemenite grobnice. Mora da te jako ljubljahu dvorske gospođice sa ručicama kao dvije mekane breskve i glumice sa rukama kao binjiš u burmama od dragulja, sa prstima punim zore, rose i sunca u banalnoj ponoći monstre-hotela. Oprosti te govorim odviše, jer već četiri dana, ko trapista, usta otvorio nisam.
- I ti si, Marjanoviću, vrsta aristokrata. Sportsman boli. Braća smo nas dvojica Hrvata na smiraju.
- Ako se, Orloviću, ne varam, ti si nekad napisao lijepu hrvatsku knjižicu, Uvelo granje, u duhu Turgenjevljevih nesrokovanih pjesama. Neki se naši na te ugledahu. Piši i opet.
- Ne mogu. Ko hoće biti pisac, ne može se sasvim predati životu i nijednoj strasti osim umjetnosti, ritmu. Ja bih danas mogao biti virtuoz tek u naticanju rogova na široka čela mojih oženjenih iskrnjih. Živjeti, ljubiti, bezbrižno, bujno, neizmjerno! Za mene ljubav bijaše uvijek veća naslada od piskaranja. Da bijah nesrećan ljubavnik žena i nesrećan ljubavnik života, možebit bih nastavio ona mladenačka literarna ćaskanja. Ne mogu živjeti bez žena, bez luksusa, bez novaca, bez vjetra, bez bure. Znao sam živjeti, znat ću i umrijeti... još bolje.
- Siđe li s uma, kapetane? Ti imaš kod nas dolje i suviše prijatelja za miran i udoban život. Još imaš vremena da sagradiš lijep grob na Mirogoju sa vidikom na Savu, na Sljeme i na grad koji penje pod nebo svoje križeve i onaj buzdovan na kuli kralja Bele.
- E, nestašni moj Marjanoviću, ja nisam za podžupana, kao ti što nisi za seoskog bilježnika. Odviše živjeh, odviše se naživjeh. Okusih odviše medenih kupa. Ispih ih više od svih Orlovića, tamo od harambaše Petra, pobratima hrabrog Posidarca, pa do mog mudrog roditelja. Svakome je odmjerena mjera uživanja, i ko je neumjeren kao ja, stigne prije vremena dancu, grobu. Živimo u doba bajagi demokratsko, a ja nisam vičan davati ruku svakoj šuši. Kamo da odem ovako nezgodan i samoživ? Meni bi trebala pljačka Tridesetgodišnjeg rata. Kako se zvao onaj naš pustolov u XVI vijeku? Njegova je duša u meni.
- Idi u englesku vojsku.
- Ne znam engleski. A da ovako mator počnem vom Pick auf, ne ide, ne mogu, postadoh meke puti kao Hanibalovi plaćenici.
- Tolika snaga, pa tako jalova! Da, da, Orloviću, prava, prevelika je snaga vazda tragična. Zamisli da se danas nađe kakav div... visok kao katedrala, gladan kao najgladniji London! Ubili bi ga iz topa. Zamisli Napoleona rođenog, recimo, u našoj domovini! Kod mene je bolovanje drukčije. Vi izdanci prastarih hrekova te cvatete u gotskom almanaku, vi ste internacionalni kao prastara korablja sv. Petra, a ja, paorsko čedo, ja sam Hrvat. Ovaka su seljačka djeca srasla sa rođenom grudom kao sijamski blizanci. Oboli li jedan, eto i drugog bolesnog. Moja blizanica Kroacija mora grdno bolovati, sudeći po meni i tolikim bolnim seljakovićima. Ja sam kao slomljeno perce ptice selice, kao skrhana slamka iz one oblačine, iz one golotrbe bazije koju duva nevolja iz bijedne otadžbine preko tuđinskih planina i hladnih okeana.
- Pretjeruješ, Marjanoviću. Istrijebi domovinu, i ja ću i opet spokojno živjeti. Što je domovina? Najprije... ljudi. A naši mi današnji ljudi nikako ne prijaju. Lijenčine, praznovi, slabe duše. Putujući ih izbjegavah, opomenut neugodnim iskustvima. Zbog kleveta prestadoh čitati sve naše neslužbene novine. Jedino bratoubilačkim inatom smo slični starim Grcima. Naši žurnaliste... slijepci vode slijepce. Kam' lijepe sreće, da ostaviše Krajinu i zadruge!
Vince im udarilo u srce i lice, a konobar nosi i nosi. Marjanović smrtno problijedio, trepte mu laloke, gnjati i laktovi. Orlovićevim se obličjem prosuo mir velikih srećnika ili velikih nesrećnika.
- Uzalud, uzalud se nećkaš, Orloviću. Ti si Hrvat, ti ne možeš biti drugo, kao vuk što ne može biti drugo nego vuk. Sličnost modernih pantalona neće uniformirati narodnih duša i jezika. Ti si Hrvat, stariji, čišći, hrvatskiji od mene. Tvoja je glava kao glava u čistokrvnog bosanskog bega. Živila Hrvatska! Već sedam godina ne pih sa Hrvatom za taj "titulus".
Kucnuvši se, Marjanović briznu plakati tiho, teško, pa bolno, grčevito, kao histerična žena. Orlović se tek prezirno nasmjehne, sneveseli i rekne:
- Našto riječi... riječi... riječi, moj brajane? Što plačeš kao mekani Krsto Frankopan? Moj otac, Ekselencija Orlović, reče mi pet dana prije smrti: "Reci im, moj laćmane, kada me stanu iza smrti opadati, da deset čilijeh kosaca ne mogu složiti plasta ako sijeno tek jedan slabić vilama razgrabljuje." Ja, Marjanoviću, vidim u nas više razbijača nego zbijača hrvatskog plasta, pa se nikako ne nakanjujem na uzaludan posao. Glupo je boriti se proti kobi.
- O, ne. To je veličajno, to je tragično. Dovikujem ti protiv sudbine: In deiner Brust...
- ... sind deines Schicksals Sterne! I ja se, Marjanoviću, sjećam svog Schillera. Tek nemoj zaboraviti da tvoje grudi nisu pluća naše zemlje. Ne gledaj, molim te, vazda u nebo kao kokot pijući vodu. Budi najprije Marjanović koji može svoj materinji jezik i zaboraviti, a onda drugo. Najteže je biti sam i naći - sebe. Ja to postigoh i vrlo sam miran. Hebreje, Talijane, Parižane mrzim zbog te njihove vječne dreke i poziranja. Volovi se vežu za rogove, ljudi za jezik. Živjeti za druge, miješati se u tuđa posla... prostačka rabota. Lijepa žena, lijepa knjiga (kad nemam lijepe žene) i velike tjelesne umornosti, to mi je sasvim dosta. Najsrećniji su trenuci mog života kad zadrijemah, umoran od mačevanja i od ljubavi, pod zefirom Ninonine stare lepeze iz XVIII. vijeka, nakrcane ašikovanjem, parkovima i plemićkim vlasuljama. Onda opazih da kosa može osjećati kao oživjeli živci: vrhunac blaženosti. Par grešnih, bijelih ručica, nekoliko mehaničkih pokreta starom svilom: postignut je cilj života. Nemaš pojma kako mi je teško te zbog nemaštine morah napustiti Ninetu. Gledaj kako je čiodom iskopala moje oči na vraćenoj fotografiji. O, da imam moći pa da isto njoj učinim, nevjernici! Ali... skandal, tamnica, društvo, drugi, oh, ti prokleti drugi, koji ne smetahu Filipu II. iskopati zubom oko svojoj ljubavci. Nikada djetešce ne pružaše halapljivije ručica za prvom zvijezdom nego ja što ih ovih dana pružam za zločinom, za osvetom. Glagoljaš o mojoj snazi, i gledaj tog junaka, tog hajduka, nesrećnog zbog lutke. Gledaj kako pišti, jer mu kao brvno pritisnu prsa ljubav, lijepa, beskorisna i laka kao perce na slučajnom vjetriću. Što ne jedeš, ne piješ, ne pušiš, gospodine Možda? Sutra putujem, ne znam kamo i ne potpisujem se više gizdavo grof Nunquamabo. Izgladi, Marjanoviću, te gadne, guste, horizontalne bore, noseći ih na čelu kao gladni boemi, licemjerne sluge i stare kokote. Volim čiste košulje i čiste duše, i zato govori. Sa tobom mogu barem besjediti kako hoću.
Orlović se pružio na divan, bacio nogu na stol i prebacio boce, tanjire, iće i piće. Bakti i puši. Uzduh izbe dobio trzavicu bakanala, groznicu posljednjeg bančenja na smrt osuđenih.
- Batali, Marjanoviću, svaku tugu. Sa kakvom se glavnom mišlju nosiš, što te veže za život koji te nikad oslastiti neće?
Marjanović se uzeo zlorado, nervozno smijati, trgajući ubrus i stolnjak, kršeći pokvarenim zubima čašu, a Orlović mu se taj put ne nasmjehnu.
- Orlović... hehehe... govoriš o ljubavi, o lju... lju... lju... bavi... hehehe! Ne mogu zboriti, ah, ah, to boli, ubit će me, ah, ah, pući ću. Hvala bogu, prošlo, prošlo je, bit ću ozbiljniji. Ne ljuti se. Uvijek me hvata grčeviti smijeh kada se ne smijem smijati, kada se bojim smijati. Ja sam prekorek, što na srcu, to na jeziku. Ah, ah, ti grozni, zaljubljeni, zaljubljeni mačkovi, hehehe!
Marjanoviću oči iskočiše, izbuljiše, zakrvaviše se, pobijelješe. Usta se nacerila, ukrutila, iskesivši velike, izjedene, žute i crne zube.
Orlović se silom nasmiješi i instinktivno dohvati za držak od revolvera u džepu.
- Ti si, ti si, kako vidim, humorista.
- Dabome, dabome, pogodio si! - umiri Marjanovića riječ kao morfijum. - Oprosti, oprosti poganom jeziku, oprosti! U gradovima, u ovim kamenitim šikarama, punim majmuna što misle da su ljudi, postadoh i ja zloban kao stari mandril. Jedino što mi milo na tom babilonskom smetištu, u Parizu, to je jedan pijevac negdje blizu Seine, kojega slušah svake zore kao naše seoske trumbetaše. Ti živiš za žene... kako da ti se ne smijem? Ljubavnica je ili grešno meso ili nebesko priviđenje. Ni u kojem dakle slučaju ne treba nam žena, živa žena. Alaj je ugodna ta mekana, prijateljska, sita i pijana klonulost! Neću zadrhtati od zime, sjetivši se Napoleonovog povratka iz Rusije. Tako mi je kao da ću umoran sit i okupan leći na snježni domaći odar.
- Ti, Marjanoviću, veseli noćni moj ptiću, imaš pravo, i ja imam pravo. Svi imamo pravo, jer razlike mišljenja nisu drugo nego razlike temperamenata. Vi literati ste kao Ikar. Letite na tuđim krilima, na tuđim mislima, tuđe vas misli nose u provaliju kada se hvatate vječnog sunca kao slijepi orlovi. Tebi hartija, meni žena. Ja sam zadovoljniji, čovječniji.
- Žene, zar to nisu dijelovi društva, zar to nisu Drugi, oni Drugi koji su ti toliko omrznuli noseći bradu? Tebi, hehehe, žena, meni, meni cigareta! Ona je moja, cigareta je sasvim moja. Izgara za mnom od ljubavi, i naposljetku iza nekoliko vrelih ljubavnih časaka gasim jednookoj mojoj ljubavci očinji vid, cinički, nogom ili slinom, ne pružajući uzalud ruke za osvetom kao čedo za zlatom Večernjače. Cigareta, to je moja žena. O duši joj se ne sumnjam, jer ju vidim modru, lelujastu, oblačnu, mirišljavu, cjelivajući je uzdrhtalim plućima i uznemirenim srcem. Koža je u moje dragane bjelja, nježnija i lakša od kože u tvoje nevjerne Ninete, jezik kraći. Dalje žena mi moja daje tješilicu misao i oduševljenje kao Beatrica Danteu. Vječna je kao duvan i vatra, vječnija od Laure de Sade, vječnija od Afrodite. Grudi mi suhe, usta izgorjela i požutjela od njenih vrelih i čistih cjelova, brk mi pozlatiše ogarci ove vječno žive i vječno mrtve ljubavi. Na svakom sastanku moja draga i ljubezna mijenja odijelo, mijenja tijelo i dušu, promjenljiva i zaljubljena kao sevdahlija Dzeus. Tebi Ninon, meni cigareta, i ko je srećniji?
- Vrlo dobro. Osobito mi je drago što ne moram večeras usamljen fićukati ko Kent u kladama.
I što te, dragi plemiću, zabavlja kraljevska dvorska budala? Od nesreće postadoh clown. Gledaj samo moju crnu lakrdijašku kapicu koja mi pade reko bih sa noćnog oblaka na zabrinutu glavu. Pitaš me što me drži u životu? Pelivanstvo, gluposti, vesele tlapnje. Evo, evo, Orloviću (izvadi iz ogrtača omašan rukopis) - evo rašta se živjelo i kuburilo. To je moj Vademecum. U toj žutoj hartiji skačem kroz obruč vječnosti na mizernog mog Pegaza.
Orlović dohvati rukopis i pročita glasno, svečano naslov:

PUT U NIŠTA. BILJEŠKE SA PUTOVANJA U NOVU AMERIKU.

Dok prolistavaše rukopis, Marjanović je pio, lio čašu za čašom.
- Šta ti je to?
- Knjiga, moja knjiga, moja ćuška životu i Drugima. Prva i posljednja moja knjiga, moj Ja, moje sve. To je roman, humoreska, putopis, epopeja, himna, moralka, tragedija. To je moj noćni mučitelj i tješitelj, moj demon, svezan za papir. No tom je papiru...
- Budi jasniji!
- Lijepo. Ja u toj knjizi pokazujem nasmijanu, gostoprimljivu luku novih svjetova. Ta je luka Ništa, vječni, apsolutni Ništa, kako ga definira Spinoza na početku Etike. Ovo moje Ništa je vječno i čisto bitisanje, dakle vječno Nešto, dok je ono što zovete stvar, pojava, materija, dok je ta vaša priroda fikcija, ništa. A pošto je vječnost u nama, u meni, to je moj apsolutni, vječni Ja identičan s apsolutnom idejom, sa tim što humoristički zovem Ništa. Ja je Ništa, Ništa je vječno kao i Ja. Ja je dakle Ništa i treba ga realizovati, valja dakle Ništa pretvoriti u Nešto. Nađoh evo tačku sa koje novi Arhimed pokreće svijet. Treba realizovati, oživotvoriti, pretvoriti u vječnost naš Ja, treba svoju volju projicirati na prirodu, i masa, vaseljena će savršenom čovjeku služiti kao što mu danas služi ovo parče krhkog tijela. Čovječanstvo će dakle postati Jedan, Monos, Solus, koji će se stopiti sa jednim besmrtnim. Dabome da će u takvom razvitku postati cijelo naš tijelo suvišno, a od čovjeka će ostati tek volja i misao. Ja, ljudski Ja, moj Ja će se sve više spiritualizovati, deificirati. Cilj, posljednja riječ evolucije dakle nije masa, nego pojedinac koji će sjesti na nebo. Vaši deterministe su dakle plitka ćeretala. U mojoj je volji tačka slobodna, nezavisna od slijepog fatuma, i sa te tačke pokrećem, bacam u kaos, uništujem staru, trulu materiju. Odakle u nama žudnja, glad za nebom, ako nema božije zlatne trapeze? Odakle glad, da nemamo pored želuca i hljeba? Zašto životinja ne može žuditi nevjerovatnosti? Svaka pjesma, svaka želja ima krila da nas odnese u tu luku vječnosti. Sve što hoćemo moći ćemo, jer inače ne bismo mogli htjeti. Htjeti je moći. Ako zaželim četvrtu, petu, x-tu dimenziju, imat ću je. Ako zaželim vječnost, imat ću ju kao kraljevsko čedo, ubivši crnog zmaja, ubivši smrt, dušmanima.
- Sada poimam tvoju Kalvariju! - rekne Orlović zamišljenim očima.
- Ne priđi mi dakle sa mesarskim prirodnjacima i sa fatumom. Volja ljudska može biti fatum, moira, sudbina, prirodni zakon. Priroda, stari gazda, robovat će, ugrijat će se kao hladna soba od moje topline. Ove me misli, ova me vjera spasava, daje mi čistoću i krila, te me se ne prima blato močvare, pa nad njom poput bijelog, čistog labuda letim pod oblake. Ovaj papir je moja morska zelena baršunasta dubina, bez dosadnog svjetla, bez ćuha od vjetra i od čovječjeg glasa. Ovamo se spuštam ispred tvrdog, poluživotinjskog pogleda onih Drugih koji samo zato postoje da stvore božanski posljednji Ja kojega već vidim u sjaju svesilne harmonije. Meni ne treba tlapnje, sna o novcu, ljubavi, slavi. Ja sam živ jer nisu najjači koji najviše mogu i znadu, nego oni koji najviše slute i vjeruju.
- Misliš li stvar štampati?
- Ne. Da i hoću, ne bih našao nakladnika. Za obradu ovakva djela, ovakva sistema, trebalo bi do dvadeset godina mirnog, slobodnog, naučenjačkog, izoliranog života, dakle volje, zdravlja i kapitala. Svega toga... nemam. Ovakva kakva je, moja je knjiga torzo, nacrt, u humorističnom, zagonetnom obliku, i žalim što je u domovini ne mogu pečatati.
Marjanović stade piti, piti, piti i odjednom trgne rukopis sa stola, baci ga širokim gestom u kaminsku vatru, i kada svežnjić izgori, ostavivši u sobi neugodan dim, pa Orlovićeve razjapljene oči i usta, sruši se Marjanović sa stolice zelen kao lešina, hripljući i stenjući kao u posljednjim mukama.
Orlović zaogrne jarana svojim kaputom i odnese ga kao bolesno djevojče u kola, šapćući mu putem mazne riječi kao nekad lijepoj maloj Nineti. Dopremivši ga do zgodnijeg hotela, već se uvelike razdanilo. Orlović ga je svukao, položio nježno u krevet, preporučio gazdi, zatvorio prozore i ostavio na stolu novaca sa pismom i adresom svog family housea. Ne mogavši kod kuće zaspati, uzme gvozdenu ukoženu toljagu od kojih četrdeset kila i ode u pustu Bulonjsku šumu
- Krajnje je vrijeme da za spas duše svoje spasem to bradato dijete! - misli, gazeći žuti listopad, ostavljajući svakim korakom suh, šuškav zimski uzdisaj.
II.

Otvorivši Marjanović oči iza burnog sna, osjeti na grudima teret olovne more. Ništa, ništa se ne sjećaše. Vidje tek crnu, grobnu, mrtvu tišinu. Da, da, ja sam umro ili sam oslijepio u kojoj bolnici! Srce mi se ukosilo, zadrhtalo. Zadrži dah. Čuje tek disanje, teško, naporno disanje poizdalje, iza hladnih duvarova. Sklopi oči, i najednoć sve zaigra, zatitra kao iza najmučnije zubobolje. Trepavice se pretvorile u dva usijana gvožđa, u dvije vatre, u dva tropska sunca. Zabolila ga ljuto glava, te mišljaše da će mu život prsnuti, mjehurić na vatri. U ušima pišti, pišti, kao da to tišina jauče. Marjanović zviždi i zviždi kao vazda u mukama i ne čuje svog zviždanja. Nerješiva, očajna misao ga baca po nepoznatom ležaju kao elektrika žablja stegna. Grebe noktima zid, zubima trga ponjavu i guber. Najzad se malko sjeti jučerašnjice, bol se iz usijanog mozga povuče na zidove sljepoočica, oluja u ušima zatomi, i on klone, mičući jedva jedvice suhim, vrelim, žučljivim jezikom, šapućući sa vremena na vrijeme kao da govori drugome, ne sebi.
- Evo me i opet k tebi, mene, tvog demona. Umiri se, dronjče izmučenog mesa. Još jedan ovaki plamen, i nećeš biti više neizgorivi salamandar.
- Što bijaše juče? Ponedjeljak... utorak... srijeda, četvrtak? Danas je jamačno petak. Dan muke. Svaki dan ima svoju boju, svoje lice, svoju dušu. Sedmica ima sedam dana, sedam duša. Aj, dušo petka, krvnička dušo!
- Hladi, cjeluj mi mirnim cjelovom kožu, nepoznata noći. Zamahni krilima crnim i krvavim, crna, plamenita ptico mojih ponoći. Sada mi sjedni ovamo, na prsi, ta-a-ako. Pandže ti oštre i vlažne i tople, tople kao vrela lešina. Trgni, mahni, udari krilom mutnim i krvavim, crvena i crna noćna moja ptico, ponesi me na pučinu najdeblje pomrčine da napasem na sinjoj, mrtvoj stepi oči moje, bolesne i slijepe od svjetla tvrdog i nesmiljenog jer probija srce, lubanju i tvrde dijamante.
- Aj, ja buncam! Da nisam, majko moja, lud? Ne, nisam, nisam.
I stane prstom pisati po zidu. Nokat ostavlja trag kao fosforna žigica. I sinu bijelo, plavičasto Ja te volim.
- Zdravo da si, bijela i čista odivo moja. Zdravo neviđena, nenađena, mrtva i živa ljubavi moja. Kada budem burama disao, kišama se znojio, morima se sjajio, zvijezdama gledao, planinama se rebrio, vulkanom disao i oblakom se ogrtao, bit ćemo, dušo, jedno i vjenčat ćemo se. Čekni samo da nadjačam smrt i udes! Zdravo, krotka grlice, i nadavij se nada me kao anđeo nad mlađanim, brbljavim životom. Pusti mi među obrve jednu, samo jednu suzu i razgali mi čelo. Oči ti gore crnim sjajem kao crni koralji, lice ti plamti kao jantar iza kojega drhti plamen. Sjećaš li se kako mi te ovo dana i opet oteše, u kafani, kako se za te uzalud borah svojom vojskom na šahu, kraljice moja? Grizao sam suhi papir, kao bolno pseto što grize zelenu travu. Gataj mi štogod, moja bijela vilo i gatalice, darni mi kožu rubom tvog plasta izvezenog od rujnog sna i žutih, zlatnih želja. Sjajiš u gorkoj ovoj noći topla i čista kao čista, vrela i gorka suza. Šapni štogod, ko što sapću usnule ptice kroz usnule grane za pospanim lišćem. Zacvrkući i ne puštaj na mlade grudi glave kao mlado, ranjeno golupče, kao mlada, bolesna ružica. Evo, na ovoj neizmjernoj crnoj vodi koja ne poznaje žubora, ćuha od vjetra i od ljudskog glasa, na vodi ovoj svečanoj kao smrt i kao vječna ljubav, stoji naša spremna barka. Odnijet će nas prema onom modrom, kao otava mirišljavom ostrvu optočenom medom zaborava i mlijekom vječnog mladovanja. A nad otokom dim, miran, ravan, nepomičan kao nebeski stup, blag i gostoljubiv kao modri dim nad slamnim krovovima mog dalekog oca. Hvala za noćno cvijeće u naborima tvoje haljine, hvala ti za zvijezde u tvojim očima, za zoru što mi je donese u njedrima, za blagu rosu u kosi koja me rosi poput svježeg izvora, kapljući niz tvoje nijeme, medene usne. Kamen trpi te nije cvijet, cvijet trpi te nije topao, zvijer trpi te nema razuma, čovjek trpi te nije heruvim, ja trpim što te nemam, vječna dušo moja.
- Tek dijete, sina si mi mogla pokloniti? - krikne Marjanović, osjećajući kako mu se nešto sitno i živo penje po košulji, hvatajući ga mekanim, nevinim prstićima za samo srce. - Dijete, dijete! - jaukne i pruži u mrak ruke, a iza fantoma ostade tek miris, miris suhog cvijeća u starim knjigama i miris rastrganog tamjana u starim hramovima.
Izokola dopirahu prvi glasovi, a on šaptaše, zebući od straha.
- Što mi se srce uzvijerilo? Što, što me to kinji? Što mi udaralo na moj dvadesetgodišnji krst dvadeset krvavih rana? Žena? Ljubav? Ljubav mi je bezbolna kao svjetlo, vatra bez topline. Strasti, vatre bez sjaja, ne osjećam. Muke, brige, glad, nevolja? Iz lijepe te povorke izveo me Orlović. Knjigu sam spalio. Sa njom izgori jedini most koji me vezaše sa ljudima. Gdje je, gdje je moj strah, moj dušmanin? Gdje je zlo? Ne vidim, a osjećam ga. Padam kroz ambis života, padam sve brže, padam prama vječnoj, žutoj močvari vječnog dosađivanja. Misao, moj crni orao, zario mi od strave tako duboko pandže u oči, te poginu ne mogući ih izvući iz krvavog mozga, iz slijepe moje lubanje. Mrtav mi njegov kljun kljuje meso, mrtva krila mi paraju rebra.
Što se više snebivaše i upinjaše da ne dršće, to mu se više približavaše, valjajući se i valjajući, mutan, crn, deblji i deblji talas. Već hukće na njega kao željeznica na putnika što pada od umora preko mraznih tračnica, nemajući snage da se skotrlja niz rub od nasipa. Zora se šulja u ćeliju, kao blijed, pozan zločinac u nedoumici, a Marjanoviću budne odjedared jasno kao dan da je njegov očajni strah opravdan, da je neprijatelj, da je pogibija, da je smrt, da je krvnik tu u sobi i da ga zbog toga osjeća kao konj kurjaka. Pred očima mu sine čovjek-zvijer, čovjek ubica od ćefa. Tu, tu je. Skutrio se ispod kreveta. Gvožđe mu u tvrdom smiješku na ustima, gvožđe mu u ruci, gvožđe mu u očima. Marjanović očajno stisne rukama usta da ne primami zlotvora cvokotom, klepetom zubi i slukti kao uplašeno zeče. A zora pušta i pušta kroz pukotine od prozora svoje jatačko svjetlo. Odjedared Marjanović o, teško njemu! - opazi. Opazi njega, čovjeka, zlikovca, ubicu. Gore, vrh sebe, u zraku, te visi kao vampir. Marjanović sklopi oči i ni dahnuti, jer se laki sobni uzduh pretvorio u hrid koja ga prikliještila - živa mrtvaca. Pritvori oči i odista: ravno iznad njega čovjek, mučitelj, zvijer. Lice mu je sve žuće, sve jasnije. Vampirski je nepomično, a sa te blijede krpe prikivaju ga uz odar dva čavla, dva gvozdena nepomična oka. Marjanović gledaše i gledaše, čekaše i čekaše kao osuđenik što čeka posljednji udarac iza vječnosti od sramotnog čekanja. I onaj gore jedva čeka i udara zubima kao gladan gavran gladnim kljunom. Jutarnje gmizavo svjetlo se pretvori u groznu ogromnu zmiju, koja udari tvrdim, metalnim repom Marjanovića usred mozga, a njemu se smrzne na žutim, modrim, krvavim usnama:
- Ja - Ja - Ja -

III.

Kada dođe drugi dan jutrom Orlović, nađe ga na krevetu kao lik od voska, žut i nepomičan. Posijedio kao starac. Izbuljene, krvave, staklene oči tek živu i zalijepiše se gore, u ogledalo iznad sumnjivog hotelskog, razvratnog kreveta. Bolesnik ne prepozna Orlovića. Morahu ga odnijeti, jer bijaše gluh, slijep, nijem i nemoćan kao dijete prije rođenja.
Predavši ga liječnicima, Orlović otputuje istog dana u Afriku, u rat, Burima.

Nada, 1902; Umorne priče, 1909.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Cvijet sa raskršća

Gđici O. H.

Umoran stignem u južni francuski gradić N. Kupim hrane i izađem u okolinu na koljenima bolnim, klecavim, tvrdim od umora. Jedva nađem zgodno odmorište u aleji pored ljetnikovca tako novog i tako bijelog da me od gledanja zabolješe oči. Ispriječim se pored zapuštenog izvora na putu punom trave, mahovine i tolike samoće da osjetih e ovdje ne bijaše već odavna ljudske stope, prem ne bijaše daleko od dvorca. Put se penje uz brdo kroz ptičije pjevanje i kroz šaptanje lišća na vjekovskom, sapletenom kao prsti granju, isčezavajući u zelenim sjenama planinske šume. Bijaše očevidno da je moje odmorište ostatak lovačkog puta i da se mjesto ljetnikovca i modernog vrta ovdje još nedavno gizdao lovački zamak. Napivši se iza ručka svježe vode sa polurazrušenog istočnika, utaživši suhu žeđ mlazom iz mramornog ždrijela zmijokose, mramorne Gorgone među visokom papradi, zapalim duhan, pružim se preko zelenog mekanog puta, naslađujući se poljima, zaseocima i salašima, gradićem N-om sa sivom bazilikom i jezerom koje sniva zelenim, sjajnim, podnevnim snom. Tišina mi u uhu. Suvarak je bez šuškavog sljepića, zrak bez ose i bumbara. Prhnu vrapčić, moj stari pratilac i lakomi poznanik, otrvši na mahovini proždrljivi kljun. Iz gradića se zatalasa bakarno podne i prosu sunčanom okolinom još veću tišinu, svečani mir blagdana. Možda bijaše nedjelja, praznik. Ne znam, jer već davno izgubih kalendar. U dimu cigarete rastresam se u mirnu modrinu zraka, iščezavam među granje, među cvijeće, a žubor vrutka me ljulja i uspavljuje. Sunce grije, gori tako zlatno i sjajno da kamenje i krute hridi dođoše od tog sjaja mekani i puni života kao bilje. Zemlja, šuma, modre planine dršću, trepere kao da će se probuditi, uskrsnuti. Sve je tako prožeto sjajem da bi svijet, čini mi se, sijao kao dragulj u pomrčini, da sunce iznenada ugasne. Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren pastorale. Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja, bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz Jareće drhtavo, požudno blejanje.
Probudim se. Nema sumnje, neko mi nad glavom. Po čelu, po kosi, po nosu, po ustima pipaju me prsti mirišljavi i mekani, pipaju oprezno kao da modeluju. Pritvorim oči. Nema sumnje, ja više ne spavam, jer eno sunce tek za koplje nad goricom, vrelo žubori, paprad šušti, a vjetar mi briše znoj sa čela. Prsti, mekani i mirišljavi, digoše se sa mojih usta. Sklopim oči. Uzaman! To nije, nije san! Za glavom mi neko diše tako voljko i spokojno kao da spava, i sav strepim da bi me pogled mogao lišiti nježne tlapnje. Na lice mi padne marama bijela i providna, tako čista i tako namirisana da se sasvim probudih. Bilo mi je kao božjaku koji se probudio u čistom, bijelom krevetu. Da: neko mi nad glavom, i taj neko mora da je žena, jer samo žene umiju ovako buditi. Srce zakucalo, grlo se osušilo, usne se trzaju. Da promucam, da prozborim - ali šta? Bojao sam se da nju da moju Samaritanku ne zaplašim, ne otjeram. I tako ležah, ležah i ležah presenećen, u neizvjesnosti srećnoj i mučnoj. Muha mi padala na vlažan vrat, kinjila me i mučila da me probijaše nesnosan znoj, ali ne imadoh srca mahnuti na nju rukom, da sa njom ne odleti ova iza mene što tako slatko diše i miriše, što miriše i diše kao večernja ruža, što ima prste dobre i milosrdne ko što su samo na ruci majčinoj.
Dune vjetar, ponese sa lica maramu, ali ju zadržim u letu. Ona iza mene ni riječi. Svratim na nju krišom pogled i ne mogah vjerovati sam sebi! Za glavom mi sjelo na mahovinu djevojče tako bijelo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu, kao da disaše večernje cvijeće, kao da se sigraše samo sa noćnim, tamnim, baršunastim lepirima. Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima. Pored nje širok, bijel slaman šešir sa dugačkom modrom vrpcom. Na nogama joj bijele cipelice koje nikad blata ne vidješe. Na kaišu drži hrta koji leži pruživši tanku glavu među ispružene noge. Preko krila joj dugačak, visok štap s omašnim, starinskim zlatnim dugmetom i lijepo svezanom svilenom bijelom vrpcom. Jedan sunčan zrak joj kroz granje pao na desnicu, bijelu i elegantnu sa rubinom na kažiprstu. Sklopila sjenaste vjeđe kao da spava. U mirnom tempu joj podrhtavahu tek nježne nosnice i prsa pod bijelim čipkama i medaillonom na zlatnom lancu. Da bijaše noć, scijenio bih gledati mjesečarku, somnambulu. Ovako ne razbirah ništa i pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog gospodskog okvira. Je l' to koji slijepi prerušeni mramor iz talijanskih trijemova? Dođe li duša kakog sjetnog noturna da me očara na sramotu ironijskog dana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje duge siđe ta djevičanska bajka sklopljenih očiju? Koje vilinsko vreteno mi prede po bijelom danu ovu opojnu sliku tkanjem od snova i od sjetne čežnje? Je li to oživio akord Beethovenovog uzdaha nad arpeggiom Mondschein-Sonate? Je li to opaki, pakleni Zavodnik pored skeptičkog modernog raspuća? Sa koje sise nebeske kanu na moj put ova kaplja sreće? I skrušen, ponižen, raskajan od nenadanice ležah ničice pred nijemim djetetom sa licem duguljastim, bolnim od nježnosti, s ustima poširokim, rumenim i mokrim kao u nevinašca, sa čelom tako čistim, mirnim i punim modrih žilica kao mramor. Takvog čeda ne vidjeh ni onda kada su mi u očima plovili ostaci prvog momačkog sna. Ostavila me svaka briga i nemir. Uto digne hrt glavu, zareži i zalaje.
- Pst-pst-pst - reknemo oboje.
- Jeste li se probudili? - veli ona naprečac glasom u kojem bijaše sjena tuge koja ne boli.
- Pst, Fido! Čut će nas u kući i zatvoriti u dosadnu sobu. Ko ste vi, tuđinče? U vas je lice kao u mog pokojnog, dragog brata. Vi ste mladi?
- Ja sam... Ja sam...
- Vaš glas mi prija - rekne ona i diže se pošavši za hrtom i tapkajući, pipkajući pred sobom krajem od štapa. - Zaklonimo se da nas ne vide iz dvorca, jer me jamačno već traže. Vašu ruku, ako vas ne mrzi.
Bila je visoka kao ja. Skočim i povedem je za vrh od prstiju. Zarumenjela se, i grlo, pamćenje me iznevjerilo! Sjedosmo na moj stari ogrtač iza žuborne Gorgone i šuškave papradi. Smješkala se i besjedila drukčije nego sve djevojke koje dosele čuh i vidjeh. Sve ih začinila licem i uzrastom. Govoraše kao djeca kada se bude, bez ikakvog ženskog prenemaganja. Ruke joj u govoru nepomične, a miče tek usnama odviše rumenim i vlažnim: kao morski koralj. Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina. Crno mi ogranulo sunce!
- Danas je prvi put u mom životu te se odšuljah iz dvora. Miss Maud, moja čitateljica i paziteljica, zadrijemala, otac nekamo otišao, a ja izađoh prvi put u svijet sa vjernim mojim Fidom. Bože, alaj se uplaših, jer malo te ne padoh preko vas! Fido lajaše, a vi se ne probudiste. Mišljah da ste naš sluga ili naš kočijaš. Ko ste, kako vam ime?
- Ime mi, ime mi... Solus.
- Čudno ime, latinsko ime, je l' te? Vi niste prosjak ili vandrokaš, je l' te?
- Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom. To je jedini zanat koji znam.
- A zašto putujete ovako sami i samoćni?
- Naša zemlja je puna velikih ropskih gradova. Zato bježim iz varoši i kružim sam, slobodan kao soko. Ovo je teško, ja sam nesrećan, ali živjeti sa ljudima, sa lašcima, bilo bi mi još gorče. Znate li basnu o psu i kurjaku? Ja sam vuk, mršavi, slobodni vuk.
- Čudno, čudno. Znala sam da me moji kod kuće varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet, na sunce, na vjetar, spavati na cvijeću, prolaziti kroz strana sela, gaziti rijeke i planine! Ne znate kako mi je milo te se skobismo. Jeste li vidjeli i volite li more? Ja sam ga čula, u Bretanji. Vidjela sam ga uhom. U moru spavaju gromovi i... mrmore, bruje, tutnje kroz san, a onda ustaju, jezde na oblacima i tutnje kao topovi. Blago vama okatome, jer vidite munje i valove! Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što sakrivih, te ispaštavam?
- A kako je vaše ime, lijepa gospođice?
- Izabela.
- Ne žalite, ne tugujte za očima, lijepa Izabelo. Čovjek vidi da ne vidi, i žali što je vidio. Kada hoću da gledam, zatvaram oči kao vi i gledam u tminu, u sebe. Najljepše što sam dosele vidio, to ste vi, Izabelo, ljepša od mora i od strijele, od cvijeta i od svijeta. Vi ste najljepša... da, vi, vi...
Sagnem se i cjelivam njenu bijelu cipelicu i svilenu, modru čarapu. Ona se smješka i rumeni kao dijete u snu, a hrt mi liže glavu tankim jezikom.
- Ovdje, ovdje - veli ona i nuđa mi ručicu. - U vas je lijep glas, junačan, iskren, i negdje sam ga već čula.
Pritisnuh na usta njenu ruku, bijelu, hladnu i krhku kao vosak.
- Ovdje, ovdje! - istrgne ona ruku, rumena kao večernja magla, i pokaže na obraz. - Mene samo ovdje cjelivaju.
I dotakoh joj cjelovom bogomoljno, spokojno lice, a vjetar me miluje njenim zlatnorumenim, nježnim uvojcima. Časovi oslijepiše, vrijeme prestade teći i rušiti. Odjedared mi odrine objema rukama glavu.
- Što ćutite?
- Ne znam, jer ste tužni - odgovorim.
- Nisam žalosna. Ne znam šta mi je. Je l' te, vi ćete sa mnom u dvor. Kazat ću ocu da otjera guvernantu i da mi vi čitate lijepe priče vašim poznatim, jakim glasom.
Nasmijah se.
- U dvor? Nipošto. Vaš bi me otac izjurio. A sluga, rob ne mogu biti.
- Vi nećete biti sluga. Vi ćete mi biti muž. Vi me volite. Je l' te? Ja vas ne vidim, pa vas volim.
Ljubav! Tu je, dakle, ovdje preda mnom, ljubav bjelja od lijera, čišća od glečerskog snijega, pjanija od vina! Na cesti, između dvije noći bez konaka! Ljubav - lijepa kao boginja, slijepa kao slučaj! Okrenula se spram mene, i osjećah kako mi gleda u dušu pritvorenim, vlažnim ustima i sklopljenim, slijepim očima. Ljubim, a ne smijem! Moram odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u ludoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu! Od bola padoh ničice mahovinom, sklopih oči i pritisnuh šakama sljepoočice da ne prsnu.
- Što vam je? Vjerujte da vas ljubim - priđe mi Izabela i zaplete prste u moju kosu bez žacanja. - Što ućutaste, putniče? Pođite sa mnom u dvorac.
- Ne mogu, ne mogu, davor-djevojko! Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama, taj ne može živjeti u kućama. More i vjetar je moje gudalo i moj glasovir, cvijeće i zvijezde su slova u mojoj knjizi, tišina je moja čitateljica. Kao lišće što pada i povene na putovima, tako ću i ja klonuti i požutjeti, i tuđi će točak preko mene prijeći na nepoznatoj cesti. Kiša će me oplakati mjesto suza, vjetar će me okukati mjesto glasne naricaljke.
- Pa dobro. Ja idem s tobom.
- Kamo? U jarak, u baru? U groznicu, u smrt? I bez tebe će mi teret uspomene ovog sastanka tištati ranjava leđa na besciljnom putu. Imati srce prionljivo, ljubiti sunce, zrak, slobodu, život, kao ja što ga obožavam, i ne moći živjeti, ne smjeti ljubiti... nije li to žalost, Izabelo, slijepa moja srećo? Zašto? Jer su ljudi robovi, jer je svijet mučilište gdje je čovjek čovjeku tamničar i mučitelj torturom zakona i običaja, naslijeđa drevnih grijehova. I ovdje na slobodnom putu ispriječila se među nas, ljubavi moja, ropska volja onih drugih koji mi ne daju dahnuti, živjeti! Da sam kralj vlašću ili zlatom, ja bih tebe, slijepa moja sudbino, odnio u sjajne dvorove u plavetnom zatišju oblačnih brdina, ali ovako... kamo, kamo da se skrasimo? Oni, oni drugi su gospodari svih prisojnih utočišta, svih toplih gnijezda. Kamo da se krenemo? Među kljaste i bogaljaste, na crkvena vrata?
Od jada me napopala žučljiva pjena, stadoh vikati i jaukati kao da šenuh pameću. Izabela čučne i drhtaše, uhvativši nestašnim rukama psa za ogrlicu. Hrt me gledaše nepovjerljivo, režeći. Sunce jurve zalazilo za modre bregove. Sa livada i iz šume struji vlaga. Vjetrić nosi mušice i komarce; vrelo pišti, cvili, žubori. Negaženim putem odjeknuše sa dvorske strane nagli, samotni, šuplji koraci. Pas zalaje. Prema nama se žuri dežmekast gospodin sa dvocijevkom i sa slugama.
- Otac! - rekne Izabela, prihvati mi se za ruho i pritisne mi glavu na prsa.
Stigoše.
- Što je to? Gdje ste, zaboga, Izabelo, drago dijete? Kako ste smjeli izaći iz kuće ovako sama i nikome ni riječi? Bijedno, bijedno moje dijete! Baš čitamo u novinama o vampiru Vacheru i o ubijenim nesrećnicama. Ne pričah li vam o Žaku Trbosjeku, što ubija lutalice djevojke? Polovica tih skitačina i bezimenih nikogovića na našim drumovima je mučki zlotvor.
I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao vaših kleveta! - reknem muklo, gotov na sve. - Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.
No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući sljepicu ispod ruke. Hrt na mene zahukti i zalaje, te se morah braniti toljagom. Sluge zaostaše, sapučući bezočno, i navezli se na me pogrdljivom riječi i smijehom. Došlo bi do gušanja, da se iza desetak koračaja Izabela ne stade trgati, otimati i mahati rukama kao uhvaćeno ptiče slabačkim krilima, čemereći blago veče jadikovkom nemoćnom i slijepom.
- I njega povedi, i njega! On ima glas koji sam negdje čula, i liči našem pokojnom Gastonu! On ide u grob, u grob! Ja ću umrijeti, umrijeti...
Sluge priskočiše i ponesoše siroticu. Gvozdena kapija proguta njen bijeli, magloviti, neporočni trag i slijepo jecanje, a ja ostanem kao sinji kamen u nijemoj tišini.
Mjesec se već visoko popeo nad jele i nad crne borove, a ja, skapavajući od čemera, gledah i gledah na bijeli, novi dvorac. A kad utrnuše osvijetljeni prozori, napih se ledene vode iz mramornog ždrijela zmijokose Gorgone i pođoh u zelenu šumu, u planinu pogruženu u crnu tišinu. Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa Avantira, moja gospođa.

Hrvatska smotra, 1908; Umorne priče, 1909.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Sjena

Lacku Paviću

Ja volim tužnu sjenu, uspavano svjetlo: svjetlo što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu i kao smrt tihu sjenu.
Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka. Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena.
Sjena je veća od svjetla, kao moja sjena što je uveče veća od oranice mog djeda. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni.
Mi smo sjene.
Sjeno, dijete noći i dana! Sjenasto jutro i purpurna večeri! Sjeno, čedo tmine i svjetla, blijeda kćeri zagonetke, otvarajući sjetne, nijeme, snene oči, a kroz njih život začuđeno žuri u zagonetnu smrt! Sinoć si mi drhtala na srcu, očiju vlažnih od milošte i od sreće. Ja sam te zvao srećom, ljepotom i ženom, ali mjesto meda ostade mi na jeziku pregršt pepela. Ljubavi, i ti si sjena!
Ja sam sjena i volim sjene tihog čemera što čekaju nove Titane i nova bogomračja.
Te mi sjenaste, maglovite i sive bajke bajaše sinoć sjena kada je rasla i rasla za starim hrastom na dragoj mjesečini, čekajući rosu i sjenastu pjesmu slavulja u grmu od gloga i šipka. Sve mi te sutonske tajne šaptaše i jutros sjena, šetajući ispod vunastog oblaka preko strništa, milujući gnijezda ševa i goluždravih prepelica i cjelujući drhtave glavice suhog poljskog cvijeća.
Sjeno, mekano uzglavlje svjetla! Sjeno, crna posteljo života! I kad ugasnu planeti, ti ćeš biti carica svijeta.
Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokrij mi umorne oči da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu.

Hrvatska smotra, 1908; Umorne priče, 1909.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Ljubav i dubljina

Lijepa kćerka komešova, čitajući njemačku omašnu zoologiju, prijeđe na Turgenjevljev roman. Ljulja se u mrnarskoj počivaljci. Muhe joj dosađuju. U starom malom parku sa smrekama, lipama, jablanima, jasenima, povrtnjakom i cvjećnjakom čuje žeteoce i perad s dvorišta, marvu i pastire dolje na paši, žune na granama, guste rojeve škvoraca na putu sa strništa do strništa, i Turgenjev joj pada u travu iz zamišljene ruke.
- I taj je pomalo nihilista, taj moj instruktor i tihi korepetitor. Šuška sa seljacima. Radi dan i noć. Bez novaca se školovao i bio u svijetu. Surov i ponosan. Taj bi mogao i ubiti. Bojim ga se, pa ipak - Ružan, pa ipak - -
Dugo, dugo tako razmišljavaše na ljuljašci između bora i sjenastog grabra i odjedared joj budne da zaplače od milošte, sjetivši se njegove majke, sirote seljanke. Juče dođe u pohode k sinu, u škornjama, "rogovima" i peči. Komešovi je pozvali k stolu, a starica nije ništa okusila. Jela i pila je očima tek njega, svog sina. Kao biskupa ga gledaše, a komešova kćerka i sada roni suze niz bijelo lice u sjećanju na taj pogled, taj pogled majke na sina, roba na gospodina, bijednika na glavni pogodak: ah - taj pogled, taj majčin pogled, koji je razumjela, jer je već davno bez majke. A on - on se kod objeda kao stidio, ali - sebe, ne nje, starice svoje, glupe i pobožne. Prije njenog odlaska dade joj komešova kćerka svoj srebrni satić i dva praseta španovom tihom protekcijom, tajno i kradomice, da ništa ne dozna otac i - on, seljački zagonetni, siromašni i gizdavi sin.
Komešova kćerka osjeti silnu, dosele neosjećanu potrebu vidjeti čudaka i krene ga potražiti.
Kao mnoge moderne naše gospodične, upisala se na sveučilište. U Beču promijeni filozofiju za medicinu. Otac, komeš, bijaše proti toj "blauštrumferiji", ali jedinici ne mogaše odreći ništa, pa ni svršenog filozofa Frana Kipca, njemu vrlo nemilog, ali kojega mu kao poštenjaka preporuči rođaka, stara zagorska barunica. Isprva sumnjičav zbog te plebejske pajdašije, kasnije se umiri zbog krasote svoje kćerke i grdobe toga "biflanta", žutog, kockastog i uglastog "štubenhokera" s nogama kao kifle i vječno izgaženim cipelama s prostačkim odjecima konjske potkove, što podučavaše u suhoparnoj zoologiji, botanici i kemiji.
Komešova lijepa kćerca nikad ne bijaše u njegovom skromnom stanu, između parka i vinograda, na uzvišici s malim voćnjakom, u kućici za sve: za sušenje šljiva, za smočnicu za zimsko voće, za stan lugarima. Koliba, čista i otmjena u svojoj skromnosti mahovinskog krova, tamničke željezarije na oknima i ugodne, u duboke zimzelene utonule svježe verandice, imađaše nešto neugodno, čak strašno u onoj intimnoj usamljenosti šumskog divljeg gnijezda. Vrata širom otvorena. Komešovoj kćerci zadrhta pod lijevom sisom. Pokuca i bez odgovora uđe s plašljivim osjećajem djeteta u maloj vinogradskoj krađi. Čistoća i red kao u vojarni. U dvjema izbama ništa suvišno. Tek neki čudni miris, onaj posebni miris što ga kao miris posebnog tijela vuče za sobom svaka naša egzistencija, i komešova kćerka porumeni i naglo problijedi osjetivši taj malo surovi, na divlja krzna podsjećajući miris muške glave. Odjedared - malo te ne usklikne od čuda! Na ormariću kraj postelje otvoren džepni sat. Na poklopcu iznutra - Majka božja bistrička, dar majčin, samo što ima umjesto glave glavu njene minijaturne fotografije koja joj onomad nepojmljivo nesta iz medaljona. Izvjedljivost je savlada kao groznica, i u pretincu nađe pismo sa posve svježim mastilom, dok napolju zviždaše kos i dok na povjetarcu nestašno, kao žive, podrhtavahu bijele, opatičke zavjese na prozoru s ružmarinom, rezedom i gorskim vidicima modrim, kao mlijekom dobre duše natopljenim. A komešova lijepa kćerka čitaše i čitaše, ruke joj drhtahu i drhtahu, a srce joj kucaše i sve silnije kucaše: tako silno, kao da kuca alkom na vratima komešovih bijelih dvora, kao da kuca na vratima starodrevne kurije daleki, daleki ulak s novostima zagonetnim, čudnim, sudbonosnim.
"... Ah, dragi moj Lepoiću, ovo sunce je mrak, ovi mirisi su smrad, ovo zdravlje je bolest, ovaj narod je marva, ova gospoda su služnici. Pokušao sam u selu s analfabetskim tečajem i seljaci umalo te me ne izbiše, mada ih je šaka jada jer je radna snaga u Americi. Žene se doduše drže, ali da je žandara i "intelegencije", bilo bi tu kao u Slavoniji. Učitelj gladuje. U selu ne možeš kupiti ni hljeba, sira, mlijeka. Taj tobože idilski narod je zloban. Škodi i svom prijatelju gdje samo može. Mene zovu u selu Kranjac, Zagorac, puščanska škornja. Sjećaš se na ruganje bijelim oslobodilačkim rukama Turgenjevljevih seljaka? To ti je evo! Učitelju sam odviše Hrvat, župniku bezbožac, seljaku gospodin i popapučeni opanak, strančaru bezbojnik, vlasti sumnjivac. Toliko raditi kao nas dvojica, toliko se nadati, toliku radnu snagu i neodoljivu potrebu u sebi osjećati, pa ne moći koristiti, imati dojam tuđaka i Don Kihota među tobožnjim normalnim ljudima, htjeti sve, moći mnogo, a uspjeti - nikako: reci, nije li to tragika nad tragikama! Pa ipak, mi moramo - čuješ li - moramo taj mrak tjerati, mi moramo raditi - posla i ne uspjeha radi. Mi moramo - čuješ li, Lepoiću - mi moramo vršiti dužnost svoju, pa ma propali kao toliki naši prethodnici. Nije to žrtva, benava dužnost žrtve za drugoga, za "bližnjega", ne: to je maksimalno potenciranje naše individualnosti, i propast naše individualnosti može tek do vrhunca podići princip naše pojedinačnosti, kako to vidimo - si licet - kod Engleza. Što su mučnije zapreke, što su golemije teškoće, to je potreban veći kult naše energije. Kod nas se traži malo pa se zbog toga ne postizava ništa. Mi moramo tražiti sve - čuješ li i razumiješ li - sve, pa da postignemo malo, pa ma za života ne postigli - ništa. Tome načelu moramo žrtvovati sve, sve što mu je na putu.
"Meni su te žrtve bile dosele šala, radost, a odsele su - muka mog života, pa ti zato toliko i pišem. Oslobodilac može kod nas biti tek onaj koji je osobno savršeno slobodan, duševno i socijalno. Oslobođivati ne može koji je vezan. Ljubi se samo jedna ljubav, a ja ti, pobratime dragi i zemljače, imam - bojim se reći i crvenim se - dvije ljubavi, pa ću biti kao oni naši javni radnici u kojima je Draga ubila Domovinu, ljubavni mejdan - volju za veliku borbu svoje i narodne emancipacije.
"A ljubim, jer nesrećno ljubim. Ljubim, jer i u tom slučaju volim neizvjedljivost, bajnu Himeru sa neodoljivošću Utopije. Ljubim, jer se u toj ljubavi mogu onako slavenski naprezirati sama sebe. Ljubim, jer u Njoj ljubim moje slabe nagone, moje hrvatske kobne slabosti. Ljubim, jer me Ona prezire. Ljubim, jer sam kmet, a Ona gorda kći komešova. Ljubim, jer rob cjeliva španovu palicu i svoju krv na toj plemićkoj batini. Ljubim, jer sam seoski pas s očima uplašenim u tuđem gospodskom dvorištu, a Ona - puna rase i pasmine kao najfiniji, najuspjeliji plodovi aristokratske selekcije. Ružan sam, Ona je lijepa. Rugoba bi htjela leći pred Njene noge vjerno i pokorno kao Velazquezov hrt pod papučice hladne infantice. Magla se diže i pogiba u ljubavnom poletu prema suncu. Moja tuga ljubi Njenu vječnu, majsku i proljetnu radost. Moja cinička nečistoća ljubi nedirnutu čistoću Njenoga seksualnog života. Prostituiran s prostitutkama, dižem oči prema Vestinoj čistoj vatri, i taj oganj pali dušu kao lapis izvjesne rane. Ljubim Je, jer je bolja od mene. Mrzim Je kao i zemlju svoju, mrzim je iskrenom ljubavlju, jer je gora koliko je bolja od mene.
"Jest, gora toliko koliko je bolja. Ja sam onaj vuk iz basne, a Njoj je o vratu lanac svih lažnih konvencionalnosti. Njene oči, modre i široke, nemaju ni oblačka tuđe brige i umjesto blagoslova lije iz njih suze monotonija podneva; pustoš vječne suše, egoizam božanskog Olimpa. Njena ustašca, hladna, slatka i rujna kao šampanj s jagodama, divna Njena ustašca bi izobličio smijeh boli, prezira ili naše banalne plebejske radosti, pa poznaju tek koketni osmijeh sa jamicama kao meka udubina na sočnosti breskve, Njeni aristokratski duguljasti obrazi ovalnog lica statue, divna Njena glava boginje s nosićem barokne lučice je s našim stvarnim životom tek u dekorativnom odnošaju mrtve umjetnine prema živom životu. Njena duša, čista i prefinjena, tek je mehanički automat, mašinerija zastarjelih, neracionalnih, glupih praznovjerica i očitih društvenih laži. Te ruke, dostojne Bronzinove kičice, imaju fizionomiju apatične aristokratske indiferentnosti. Te noge su menuet na krvavim srcima gaženih pravica i prezrenih simpatija. Ta kosa, kosa plavih mletačkih duždevica, ima nešto od svilenih uzica za hvatanje jadnih ptičica i ludih ribica. U ritmu toga stasa je glatkost zmije što ne zna za grozotu svog pogleda i otrova. I zmija, hladna kao drevna plemićka osveta, savila mi se oko prsiju, oko srca, a začarana urečena i iznemogla duša već čezne za mirisom grijeha, propasti, smrti, naslade, pakla, prokletstva, i suha usta već cvokoću od žudnje za jabukom, za jabukom Eve i Paridovih boginja, za crvenim ujedom poljupca i smrti. Kao materija ne poznaje Ona ljubavi. Kao bolesna ćelija ne zna komešova kćerka za zakon moralne gravitacije. Ona je sunce, zna da je sunce i igra sunca kao tragični plemićki planeti prije Osvete, prije Revolucije. Ja, obožavalac prirode, vidim u Njoj svu groznu ljepotu one velike indiferentnosti, koju za nas, za dušu, imaju krasne stvari, zvjezdano nebo, pa divni krajevi, koji nas samo zbog toga toliko rastužuju jer ne mare za nas, jer mogu kao universum biti bez nas, kao mi što ne možemo biti bez njih. Proizvod naše najstarije i najplemenitije pasmine i zemlje, Ona, kći komešova, čini mi se kao utjelovljenje svega onoga starog, duboko ukorijenjenog zla, kao divni cvijet one močvare i onog korova što ga moramo mi, novi ljudi, iščupati bilo i uz gubitak vlastitog života. Ja ljubim u Njoj do ludila sve ono čemu navijestih rat do istrage zajedno sa cijelom našom družinom.
"Jest, Ona je inteligentna, ali ta inteligencija je tek nakit kao široki njeni Reynolds-šeširi. U inteligenciji je neodoljivost Njene nehotične koketerije. Ona se emancipuje, ali ne da se s nama, s narodom, izjednači, već da nas sa svojim Schopenhauerima i Nietzscheima uzmogne prezreti još dublje, još nemilosrdnije, još nepomirljivije. Ona ne uči da se kao mi približi drugima, već da se što beskrajnije odaleči od svih nas, od naroda. Francuska neodoljiva Njena uglađenost je tek sredstvo za društvene distancije. Ona se ne daje na nauke da služi njima, već da Njoj služe. Sav Njen altruizam ima obilježje milostinje. Nedavno je i moju staru mamicu mazila kao lovac pseto, kao filantropski milijunar zanimljivog prosjaka. Ja u Njenoj blizini osjećam potrebu lajanja, režanja, ujeda, ali jedna riječ, i pseto pravi repićem lojalne izjave, jedan pogled krotilice, i tigar dobija ministrantski smireni izraz. Ona, ta dobra i strašna, ta djetinjasta i katastrofska kći komešova, već je za mjesec dana zdrobila, smrvila, skršila energiju, dušu moju. Sada samo treba uzeti svoj anatomski nožić, reći: - No vi, amice, uzajmite mi za sekundu mozak i srce vaše! - i ja ću radosno biti i fizički mrtav. O, toliko dijete, toliko ptičica, toliko cvjetić, toliko rosa, suza, pogled, srdašce, parfem, balzam, muzika, toplina, toliko život je Ona, a svaki atom Njenog tijela, svaka vibracija Njenog glasa, svaka iskra Njenog oka, oka grlice, našeg blagog neba i majčine dušice, svaki trzaj, svaki dah, svaka misao Njena je za mene smrt i propast, pa se bojim, bojim i bojim, jer - kako veli naš klasični stari istomišljenik - strah je stvorio prve bogove, prve žrtve kobnih žrtvenika! Ah, kako lete i lete ti mirni i nemirni dani ferijalni! Ne usuđujem se ni pomisliti da će doskora minuti, i već pri pomisli na taj rastanak mislim na smrt, na samoubijstvo bez Njenog znanja, na smrt koja neće ostaviti mog tjelesnog traga. Ubijem se, recimo, u zapaljenom prostoru i izgaram bez traga i glasa. Ili kao dobar plivač vežem za noge žrvanj smrskam tanetom čelo u času padanja u samotnu, mutnu, duboku vodu.
"Ispovijedajući se tebi, pobratime moj Lepoiću, pomišljam na onaj moj članak u Budućnosti o izlišnosti i smiješnosti moderne ljubavi, o tome kako žena može tek ubiti i uništiti čovjeka ekonomski nesamostalnog, te naš đak mora izbjegavati tu nesreću. Tko ljubi ženu, ne može ljubiti naroda. Tko radi za ženu, ne može raditi za sebe. Ljubav je danas luksus.
"Htjedoh ubiti ljubav i ona eto ubi mene. Dok ti to pišem, gledam u ogledalu bijednika, blijedog i sentimentalnog, što se smije sam sebi, svojoj megalomaniji, svojim trulim i pokvarenim zubima, svojoj bobuljičavoj koži neslavne rase, sitnim i kao grašak zamusanim svojim očima, svome debelom i kvaki sličnom nosu, mršavoj kosi, izbočenim vilicama vječnog đačkog pučkokuhinjaša, menzaša i gladnog pješaka na cestama u Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Rusiji i Engleskoj, svojoj mršavoj bradici vječnog suplenta - -! Teret je ovo nadničarsko tijelo, teret je taj škorpionski mozak, teret je ta duša, skrpana tuđim mislima kao đački album poštanskim biljezima ili vulgarnim citatima, teret sam ja sebi, i te kakvi teret."
Komešova lijepa kći pogleda se u isto ogledalo, nađe da je obična, ružna i glupa u bljedoći svog prekrasnog lica i sklopi krupne oči jer je obuze vrtoglavica. Dugo je tako sjedjela i čekala slušajući kako napolju još uvijek zvižde kosovi. Da je zateče u taj mah njen mentor, našao bi na njenim usnama smiješak kakvim se ženska usta kite tek jedared u životu, a oko plave glave vidio bi aureolu kao nad dalekim, neznanim večernjim gradovima... Prenuvši se, napiše komešova lijepa kćerka:
"Vi me slabo poznajete. Ja nisam demon, a Vi, gospodine profesore, niste strašilo. Ja ljubim ovaj narod, posao i dužnost kao i Vi, a Vas volim više no Vi sami, i ne vidim u Vama neprijatelja kao Vi u meni. Vas je nevolja učinila egoistom, pa se od plebejskog - oprostite, al tako je! - egoizma, od hrvatskog poznatog jala vračite kao Rusi altruističnim nekim frazama. Ja nisam koketa i u Vašem tobože nakaznom habitusu vidim naš starinski obični vrč "srabljivac" s dušom finog starog hrvatskog vina. Nije lijepo što ste iskreniji s dalekim prijateljem no sa mnom koja Vas osvoji, izmoli od dragoga svoga tate. Zar se može ljubiti što se mrzi, i mrziti što se voli? Vaša sirota duša je bolesna i ja Vas - -"
Komešova kćerka se zarumeni, zgnječi svoje pismo i baci u peć, uredi kosu, s bluze skine i baci na krevet divnu Niel-ružu, otkine s ružmarina na prozoru grančicu, turi je u njedra i pođe niz brdo na rječicu prema mlinu, jer se tamo Kipec obično kupaše ili hvataše kukce i leptire.
Na prašnoj cesti po koja polagana seljačka kola sa sijenom. Pred gostionom na dugačkim kolima četa "Amerikanaca", odjevenih građanski kao Slovenci. Opazivši komešovu kćerku, prave glasne, surove dosjetke i pjevaju sramotnu pjesmu, donesenu iz vojske, uzajmljenu od Srijemaca i izobličenu u kajkavskim ustima. "Narod odgojen u dodiru s amerikanizmom!" pomisli ogorčena kći komešova i prijeđe kroz kukuruz na poljsku stazu, umorna od silne zapare i uživajući prve večernje svježine. Čuju se trčke i prepelice. Nadesno siva Zagrebačka gora, pred očima modrina Prigorja, nalijevo začarani kut žumberačkog i kranjskog gorja u zlatnom sunčanom prasku i skrletu prvih agonija blagog predvečerja.
- Ide kći komešova! - dovikuju si žetelice u ruhu bijelom kao praznik, crvenom i modrom kao pisanica, a gospodična mlati svojim štapom po korovu, gredući u bijelom odijelu, bijelim cipelama, bijelom širokom šeširu s bijelim perjem i bijelim svilenim vrpcama, slična živom bijelom lopoču i bijelom ljiljanu.
- Kako, vi ovdje? - skoči pred nju iz gustog riječnog vrbaka filozof, sav zbunjen i smeten.
- Nisam mogla ostati gore bez vas. Šta ste radili?
- Čitao, lovio insekte, plivao.
- A ja sam mislila na vas i ništa drugo.
- Milost, gospođice!
- A kakva je voda?
- Sasvim kao vi. Dosta hladna. Ideš pličinom i odjedared nagaziš na dubljine preko glave i daviš se nisi li plivač. Tiha voda, opasna voda...
- Ja sam, dakle, podmukla. Hvala za lasku.
- Pa ipak je ta voda najljepše u tom kraju, sa svojom domaćom vegetacijom i faunom, svojim srebrnim vrbama, krasnim topolama i svježinom što umiruje živce i iza kupanja razveseljuje žalosno srce. Opasna i duboka je ta voda, ta plitka i obična voda, i ja bez nje ne bih tu mogao srećno živjeti.
Ona ga gledaše sa strane. Bijaše blijed i mutnih očiju. Silno je omršavio, ćoškast i šiljast u svom odijelu od modrog platna, odijelu ložača i mehaničara: kao klada u vreći.
Došetaju do usamljenog mjesta nedaleko od žutih, od kiše i vjetra potamnjelih zgrada starog, u majur pretvorenog mlina na žutoj pustoši golemog dvorišta, i naslone se uz naslon crvotočnog mostića. Sunčev smiraj, krvav, tragičan i veličanstven. Planine - u mučeničkoj apoteozi, kao lomača Heraklova i izgaranje kršćanskog martira. Po grmlju i topolama crni gavrani i vrane. Nad vodom, zelenom, neprozirnom i kao smrt mirnom, nad njihovim tužnim glavama, u vodi, rojevi muha i kukaca kao nad smrću i lešinama... Dugo mukom mučahu, tužno i razdraženo.
- Vi dakle imate obraza reći mi u obraz da nemam srca - reče napokon ona. - Odakle vi to znate? A zašto nemam srca, molimo najponiznije, veleučeni?
On pocrveni kao deran i jedva smože glasa.
- Vi nemate srca jer ste lijepi, jer ste odviše srećni i odviše lijepi. Da imate srca, ne bi bili tako lijepi, tako strašno lijepi, lijepa kćeri komešova.
- A vi, naučniče i demagože, vi nemate srca, jer - -
- Jer sam tako plebejski ružan -
- Ne! Jer ste sebičnjak kao svaki naš "mužek" i jer ste nesposobni vjerovati drugomu, jer ste uskogrudni kao kakav kukavni strančar. Kako mogaste ono pisati vašem pajdašu Lepoiću? Kako mogaste klevetati dušu moju, čovječe božji? Ta ja vas jamačno više volim no taj vaš zagorski puran Lepoić, i ja sam najbolji vaš kolega. Jesam li ja kriva što mi otac nije "muž na gruntu", u gaćama, i što ga često nepravedno bojkotuju nahuškani seljački nadničari, te naša stara kuća polagano propada? Kakav ste vi to junak i propovjednik energije, pa niste imali srca reći meni iskreno i u oči da - -
On se nadnio nad vodu i u vodu kaplju njegove suze, od stida i od ljutine.
- Vidite, profesore, ja sam hrabrija. Ja vas volim kao brata, kao ovu zemlju, kao prvu moju ljubav i velim vam to otvoreno - reče ona tiho. - Ah, šta, ne budite baba i ne žalostite se. Zamislite da ste moj vitez, da sam starinska gospoja srca vašega i da su tu dolje pod mostom lavovi!
I ona cjeliva mirišljavi batist svoje maramice, pritisne vezenu maramicu silno na lijeva svoja prsa, otare mu sa čela znoj i oči i, smijući se glasno kao nestašna djevojčica, baci maramicu u vodu, zelenu, tamnu i tihu.
On, sav skršen od nenadane sreće, sjeti se da tu u dnu te mirne, podmukle vode ima opasnih panjeva i okomitih, nevidljivih kolaca među oborenim vrbama sa šiljastim šibama te nikad ne skakaše ne ispitavši oprezno prije mjesto. Da ga ne bi držala šeprtljom i kukavicom, baci se bez oklijevanja u vodu za rupcem poslušnošću dresiranog pseta.
Komešova lijepa kćerka, srećna i gorda od prve sreće; smijući se komičnom njegovom položaju i smilujući mu se istodobno, gleda i gleda u vodu i opazi tek nekoliko mjehurića. Za mjehurima zaljulja se na tamnoj površini i potone njegova bijela kapa. Za kapicom bojadiše vodu mlaz, grozan mlaz, crven mlaz: rumen mlaz njegove uboge krvi seljačke.
U tren oka bi joj sve jasno.
- Ubila, ubila sam dragoga! - zastenja sedam puta, lomeći rukama i bježeći na mostu kao ptica nad krvavim gnijezdom. Ne bijaše plivačica.
I opazi njegovu majku, njene teške potkovane čizme, a majčine sive, ljubavlju zamagljene oči zure u vodu onim tihim, jedinstvenim, od ljubavi nijemim seljačkim pogledom majčinim.
- Naj prostiju, draga suseda! - rekne po domaću kroz plač lijepa kćerka komešova, a pijani komešov kočijaš Miško, prešavši naskoro zatim preko mosta na kolima, ču tek kreketanje žaba, cvrčanje popaca, i vidje tek zelenu zvijezdu Večernjaču nad gorom i crveni mlađ što zinu kao krvava rana na površini tihe i mirne dubljine.

Savremenik, 1911.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Miš

Doch merkt' ich mir vot andren Dingen
Wie unbedingt, uns zu bedingen
Die absolute Liebe sei!
Goethe

I.

A sada da ti nešto javim što će te možda obradovati. Dragi Miško, Bog je našu ljubav blagoslovio: ja sam trudna!
Ovdje završujem pismo, jer se već ionako odviše otegnulo. Nadam se da ćeš mi odmah odgovoriti.
     Tvoj
     Miš.

Pročitavši Milinović taj čudnovati svršetak, obuze ga nemila ustravica. Pomalo je i sujevjeran. Crne slutnje, koje ga napastovahu u pošljednje vrijeme, nijesu se dakle izjalovile. I leže na divan, zadubivši se zlovoljno u šaru na plafonu. Od tupijeh ga misli spase olovan san. Probudi se tek predveče, lak i veseo, a iznenadna se već vijest preobrazila u uspomenu. Zapali i napiše:

     Dragi moj Mišiću,
     Beč, 3. maja 1897.
Tvoja me vijest - tako reći - porazila. Ne nadah se da si još tako naivan. Kao da si jedva dočekala da me sputaš s ovim klapčićem - šta li će biti - kojemu se ne nadah ni u snu. Čisto izgleda da me želiš obvezati i prisiliti da te uzmem. Ne uviđaš da bi me sve to zauvijek zavadilo sa stricem, koji mi je jedini ostao od rodbine.
Oprosti mi za nabusitost, ali valjda mi ne želiš sugerirati da je egzistencija tog malog nametljivca postala fiziološkom ili "moralnom" potrebom? Budi kao moderne visoke gospođe poslije obligatnog drugog djeteta! To nije nikaki zločin. Što se prije budeš odlučila za moj spasonosan savjet, to bolje za tebe, da ne spominjem sebe. Najbolje bi bilo da uzmeš nekoliko dana odsustvo od strica, tokorse da ćeš kući, pa da dođeš ovamo, gdje ćemo sve svršiti pomoću mog znanca, dra. N-a, specijalista za te stvari.
Svaka čast njegovim roditeljima, ali sumnjam se da će ljudski rod u našem ulješčiću izgubiti kakog Aristotela ili Rafaela.
Budi ustrpljiva, dragi moj Mišiću. Ta rekoh ti da ne mogu da te uzmem još za dvije godine. Za koji dan eto me u Araberg da se dogovorimo kao zreli ljudi, kad nas već na to odsudio nemili događaj.
     Tvoj
     Mihajlo.

     P. p.
Molim te, ne nazivaj me nikako više Miškom ili Miškecom. Ti kajkavski slađani deminutivi nijesu mi baš prirasli za srce.
Uz pismo ti šaljem preko strica nešto knjiga.

... Zapečati, zijevne i stane se pred elegantnijem ogledalom lickati.
Zorli momče. Čistunac je i sitan kao djevojka. Nije teži od šezdeset kilograma. Prevalio dvadeset petu, a ćosav ko šiparac. Klasično je lice maslinaste boje, čisto i hipokratski blijedo. Izrazite, tamnozelene su oči bistre i mirne kao u sebičnjaka, a sjajne i upale kao u sanjalice. Tek oko usana zapluži skrb života dvije tanane, ali duboke brazde. Gusta, sura i kao svila sjajna i mekana kosa na tjemenu je dugačka i neuredna kao u virtuoza. Ne nosi se kicoški, nego podsjeća na ponajelegantnijeg glumca ili slikara.
Roditelji mu umriješe vrlo rano, te ih se ne sjeća. Otac trgovaše sa blagoslovenim slavonskim hrastom i namre mu debelijeh dvjesta tisuća, sa kojima upravlja stric Petar, umirovljen krajiški kapetan. U ovoga ima lijepo dobarce blizu Beča i krasna kći Jelka. Majka Mihajlova bijaše siromašna plemenitašica iz gornjokarlovačke okoline. Udala se tek u tridesetoj godini za čovjeka stara i neljubljena, a za nekoliko mjeseci izdahne, rađajući jedinca. Mihajlo nosijaše vazda kao amajliju njenu zlatnu grivnu u obliku zmije sa smaragdnim očima i ogroman medaljon sa majčinom posivjelom slikom. Često posmatraše s ugodnom turobnošću nepoznatu gospođu u crnom, svilenom, nezgrapnom krinolinu, sa knjigom na krilu, pa bujne, smeđe uvojke, poluotvorena usta i sanjarske oči. Gotovo je naizust naučio jedinu knjigu sa njenim potamnjelim potpisom: jedno od prvijeh kola Danice Ilirske. Od majke naslijedi snatrilačku ćud, aristokratsku spoljašnost i ponos, a od oca trgovačku samoživost i razumijevanje proze. Bijaše u isto vrijeme i dijete i starkelja.
Gimnaziju svrši odlično u zagrebačkom Plemićkom konviktu, gdje mu silno omrzne prijetvornost. Rano počinje čitati, što mu god dopadne šaka. Već u šesnaestoj godini imitira Heinea: vrijeđa sudrugove i kradom posjećuje zabranjena mjesta.
Evo ga u Beču, gdje kao medicinar lastvuje već šestu godinu. Po nekoliko mjeseci živi pustinjački, posjećajući samo koncerte i muzeje, a kada banči, razigra se hiliogabalski, malo mu je nedjelja dana. Vrlo je koketan. Druži se samo s elegantnom ženskadijom, s kojom je podosta iskusio. Tako je darovit da zavidi srećnijim glupacima. Nema prijatelja.

- Čudim se - kaže u dnevniku - kako se vjeruje prorocima, koji još dan-danas obmanjuju svijet, buncajući o nekakom saučešću. Simpatija je varvarsko osjećanje, koje iščezava pred obrazovanjem i razvitkom pojedinca. Zbog toga i jesu apostoli neke opće ljubavi i nehotimice "nemoralni": gotovo su uvijek zakleti neprijatelji civilizacije.
- Što je patriotizam? Meka kojom pecaju energični sofiste jadan puk. U politici nema ideala. Stalna je samo egoistička koncekvencija slavoljubaca. Danas, kada para, elektricitet, žurnali, socijalizam i ekonomski interesi pretvaraju Jevropljane u jedan narod, kada se nacionalni karakter gubi sve više - danas se patriotizam kao i vjera pretvara u ruševinu. Što je narod? Izvjestan jezik - i ništa više, tj. nešto sasvim sporedno. Najzanimljivije je da se o rodoljublju najviše buči ondje gdje ga najmanje ima, npr. u našoj blaženoj Krobociji, toj najžalosnijoj zakrpi na vreći zemaljskoj.

II.

Za tri dana dobije Milinović odgovor.

     Dragi Mijate,
     Araberg, 5 maja 1897.
Primih tvoje kratko i nemilosrdno pismo. Bože, čime li me sve ne objeđuješ!
Tvoj je savjet dobar, ali se ne mogu nakaniti da mislim kao ti. Zar to ne bi bilo ubistvo, koje se puši sve do prijestola Gospodnjega? Ne, ne mogu te ovaj put poslušati! Čini mi se da bi podražavanje tvojim blagorodnim jalovicama ugasnulo u meni pošljednju iskru materinjeg, čovječanskog osjećanja. Ne mogu opet da te ne poslušam, jer znam da bi zbog "klapčića" izgubila tebe, jedini i pošljednji moj dragane! Oh, Bože, što sam dočekala! Sa kojim sam se pravom kao raspuštenica, starija od tebe za godinu, nadala da ćeš me usrećiti? Aj, ja budala! Šta će biti od mene? Mijate, još bih ti nešto kazala, ali neću da te bez potrebe rastužujem. Znam da si nervozan. Čut ćeš ionako sve...
Tvoj gospodin stric ne sluti ništa jer idem svako jutro sama na poštu. Ne boj mi se: i ako poginem, neće svijet ništa doznati!
Pišem na doksatu. Ovdje je prekrasno! U salonu svira Jelka divnu Schumannovu Kreislerianu. Oko mene cavti jorgovan.
Gosp. je Milinović ozdravio, a Jelica već pravilno piše hrvatski. Jutros bijasmo na groblju tvoje pokojne strine. Divno groblje! Na visu je; pored njega sniva drevna gotska crkva, a dolje se puši seoce. Tu bih i ja htjela počinut. Gosp. kapetan plakaše više nego Jelka i ja. Vi se đaci rugate oficirima da su ćuskije i šta ti još sve ne znam, a u svom se lutanju kao odgojiteljica uvjerih da su to najčestitiji muževi. Ugledaj se na gosp. Petra! Ne vjerujem ti, pa ipak te obožavam! Nježan si kao ljiljan, a lijep i grozan kao Lucifer. Hotimice si rđav, ali srce ti je plemenito - ja to osjećam. Ne, ne vjerujem da bi me mogao uništiti. Je li, dušice, ti me ne bi mogao hotimice upropastiti?!
Čitam pjesme, ali slabo u njima nalazim što osjećam. Bože, alaj je divno ovdje! Još me ni jedno proljeće ne opijaše kao ovo! Iz jezerca u gradini miri na riblju ljusku, a iz sočnoga Wiener Walda na smolu. Zrakom se talasa nešto medeno - kao da je sunce zlatan lovor-cvijet, a vedro nebo ljubičica. Što je taj svijet bajniji, čarobniji, to više osjećam svoju bezgraničnu nesreću i pustu usamljenost. Mene muče te mlade boje, mene muči to nježno bilisanje slavuja, mene muče ta zadovoljna ljudska lica! Sada umrijeti bilo bi mi ipak lakše nego u goloj zimi ili dosadnoj jeseni. Ah, da je proklet ko prvi slaga da ima sreće! Evo izviru mi sami od sebe iz pera stihovi, koje si mi onomad poslao:

Sam na svetu, samac bez pomoći,
Sam se verem po crnjozi noći
I uzdišem u teškojzi zloći:
"Kad će krajnji, kad će časad doći?

Plačem, dragi Mijate, i ne mogu dalje. Ovdje se ne smije čovjek ni sit da isplače!
Smiluj mi se, slađani dragane! Utješi me, dušice moja! Budi milostiv svome djetetu, ako si prezro mene! Imaj barem mrve srca, kumim te ranama Isukrstovim!
     Tvoja žena
     Ljuba Kolarićeva

     P. p.
Sada se malo umirih. Oprosti mi ako sam pretovarila. Hvala na knjigama. Ko bi rekao da Srbi imaju tako lijepih stvari! Jakšić je divan, ljepši od Preradovića. Ti Raci kanda pišu bolje hrvatski od Hrvata! Maticu si valjda već primio? Šta veliš za Leskovara?
Brbljam, kao da već zaboravih da o tvome odgovoru visi moja sudbina. Što nisam kao druge!
     Zbogom, srce moje!

Milinović pročita pismo jedan, dva, tri puta i otpiše, tješeći ljubavnicu toplo i uzbuđeno. U prvi ga mah zanijela neponjetna, nebeska predanost, ta plemenita ljubav. Tepaše joj kako dršće radi nje, opisivaše kobne slutnje koje ga - jamačno zbog nje - dave danju i noću. No pošto adresuje, sjeti se da se ona dajbudi s njime ajnači, da je silom duhovita ne bi li ga tako obmanula...
- Ako rodi, moram da je uzmem zbog djeteta. A mogu li to? Ona me može zanimati samo još dvije, tri mršave godine. A nije ni sada lijepa...
I u mašti mu sinu široka junonska leđa, što se sijaju kao mramor i filjdiš, prelijevaju kao sedef. Topla su kao svježe pomuzeno mlijeko, a na njima se uzlabudio snažan vrat sa latičastim pahuljicama... Iskrsnuše zagrljaste ljiljan-ruke sa vitijem prstima i prelesnijem jamicama; - pa glava sa kosom kao krilo gavranovo i gustom kao mahovina; - pa lice blijedo od slatke sreće i požude; - pa oči, oh, oči duboke kao pučina, crne i zanosne poput ponoćne požude, a sjajne i sjetne poput mjesečine!... Sinuše mu pred uhom djevice, lišca bijela i rosna kao đurđi, a nevinost se u minjonskijem očima plavi kao majčina dušica... Jedna od njih - kneginjica... Voli ga. Bježe u Italiju... Grade grad na obali morskoj - nekako onaki kao što je ona Samotna vila na slici Böcklinovoj. Poslužuju ih vjerni i nijemi Arapi, a njih dvoje šetaju po bujnome parku, razgovaraju sa Panom i drijadama, igraju se sa delfinima i Protejem na toplome žalu. Sami su, zaljubljeni i goli kao Adam i Eva...
... I Milinović se sjeti na bijednog Miša u pohabanom odijelu....
- Ne ljubim je. Sažaljevam je. A to je sitnica, zbog koje ne mogu žrtvovati svoga mira, studija, budućnosti.
I razdere prvo pismo, premda ga nešto žacnulo u srcu, i nadrlja drugo:

     Dragi Mišiću,
     Beč, 5. maja 97.
Vrlo se čudim - upotrebljavam najblaži izraz! - zasukanoj sentimentalnosti i izvrtanju očiju u pošljednjem tvom pismu. Toročeš kao Ruosseauova Julija, ali ja nemam ni najmanje volje da budem Saint-Preux.
Sviđa ti se maj? Pa lijepo! Meni je proljeće dosadno kao sve što se često opetuje. Uživam samo u umjetnosti. Najslađe sam rajstvo doživljavao izgubljen u refleksijama i dimu dobre cigarete u samotnoj sobi. Tvoje je najnovije pjesničko uzbuđenje obična patološka pošljedica neobičnog fizičkog stanja, kojega treba da se što prije kurtališeš. To je uzrok deklamacijama, koje su, priznajem, prilične, pa ih, nadam se, nijesi prepisala.
Prijetiš mi kao Klara Milićeva, koju znaš iz Miškatovićeva prijevoda. Pa lijepo! Samo što sam odviše pozitivan te nemam volje da budem Aratov - ako se ne varam u imenu transcendentalnog švaljera.
Ako primiš moj pametan savjet, javi mi da ti pošljem recepte, a ako ne - što mi ne bi bilo najmilije - otkaži stricu i otputuj u Hrvatsku. Tamo ću ti slati sve što treba. Za jedan časak radosti hiljadu dana žalosti... Evo i meni izviru tuđi stihovi ispod pera!
Ljubim ti ruke za knjige. Leskovarov je roman lijep. Velik je efekat u zgodnom naslovu. Kod nas još caruje Hamlet i Schopenhauer. Zagrepčani kupuju literarne mode, koje se odavna otrcaše na elegantnijim stranicama. Šenoa je prvi i pošljednji naš romanopisac. Đalski je novelista.
Kako mi ni najmanje ne laska da budem krobotski ili racki pisac, radim nešto na njemačkome. Što ću? U šokačkoj me ne bi smjeli da pečataju, a među Rkaćima razumio bi me samo Ljubomir Nedić i možda još dvojica, trojica. Moja će stvar biti poveća i il brunire. Toliko o knjigama, kada te već to toliko raduje. A sada te još jedared molim da poslušaš onaj moj savjet pa da se strpiš i ne padaš u krajnosti i moralisanje, koje me samo jedi.
     Ljubi u šapicu
     Mihajel.

     P. p.
Gdje si, za volju božju, našla opet tog "Mijata"? Bogami, prijeći ću u Čivute ili Turke da te obradujem kakim Mujom ili Mojšelesom!

III.

Tek što se vrati kući sa pošte, uhvati ga protezavica kao pred groznicom. Tlači ga nepojmljiv strah. Šareni ga osjećaji šibaju kao vijor šibljiku. Da se razabere, ode u kafanu Beethoven. U ušima osjeća kucanje srca, a lijevo mu pišti. Usta su suha, pa uzalud tovari stomak vodom. Iz novina ne razabire najobičnijih vijesti. Odjedared se nađe pred poštom. Uđe i sjeti se da je jamačno došao po svoje pismo. Stidi se što malo te ne udari pred Ljubicom u patriotske žice. Dva, tri puta prođe salonom, dršćući u koljenima, ali nema junaštva da nagovori činovnika kojemu preda pismo.
Uspinjući se u stan u Alserstrasse, svaki čas zastajkuje da odane: plaši se da se pod njime ne sruše stepenice i da nema možda lupanje srca. U sobi ne može dugo da nađe žigica, a kako je i neznalice sujevjeran, zabunjuje se još više. Kada mjesto desne - kao obično - svuče prije lijevu cipelu, budne čisto očajan. Napolju duvaše bjelojužina, pa za časak zarominjalo. Fijuk ga vjetra morijaše kao urnebesno zavijanje odurnijeh mačaka, a svaka se kapljica kiše pretvorila za nj u dosadnu konjsku muhu, svaki ga je kucaj na prozoru bocnuo u živac kao čioda.
Preko dva sata ležaše na divanu slomljen, zaronio u rastrzane, mučne misli, nemajući snage da se makne.
Iz svjesnog sanjarenja ga trgne domaćica, gospođa Marićka, vrlo "konzervirana" i ljubazna udovica graničarskog kapetana.
- Izvolite li večerati?
- Pha... mogu.
Tek pošto izjede prvi biftek, osjeti silnu glad. Iza četvrtog bifteka i četvrte boce plzenjskog piva namigivaše sumnjivo gazdarica staroj sluškinji. A Milinoviću milo što ima kiklopski apetit.
Vrati se u svoju sobu i zapali mirišljavu cigaretu. Umiri ga obilata večera. Zamalo te ne ode da potjera malo kera, da bi još svježije živahnuli učmali nervi. Do pola se noći zabavljalo čitanjem Paracelsa i nekog latinskog sočinjenija O demokratskoj zarazi. Proučavaše već odavna alkemju, astrologiju, kabalistiku i misticizam. Vrlo ga zanimahu alomonovi Ključići, Pnevmatičko bogoslovlje, Veliki Grimoire pape Honorija, Zoroastrov Teleskop ili Ključ za veliku magijsku kabalu. Dugačke zimske noći probdijevaše nad knjigama o Faustu, o njegovu famulusu, o panu Tvardovskom, o našem Grabancijašu, o igumanu Tritheimu i gutajući fantazije Jos. Ant. Herpentila, novijeh Platonika, sv. Bonaventure, Böhmea i genijalnog Swedenborga. Dirinčio je kao kaki švapski privatan docenat, pa ipak bijaše lijen; radio je bez cilja.
Tek što leže, probudi ga iz polusna neko vrdanje... Zašuškalo na stolu i stalo grickati hartije.
- Miš, Bog ga ubio! - viknu Milinović i stade štapom mlatiti ispod pokućstva. Sasvijem se rasanio. I satrven dohvati svoj dnevnik:

... Danas me samoća tištala više nego ikada. Bolestan sam. Bulaznim. Cio me dan lomljaše grozno sumnjanje i dubok, tajanstven strah - svakako zbog te guske Ljubice koja me uznemiruje nepromišljenim pismima. Ali nije možno da me muči ta bagatela! Ili zar nemam snage da budem i u praksi ono što sam svom snagom osvjedočenja: konzekventan i hladan egoista? Zar da se glupi slovenski latruizam u meni rastići na štetu zdrave logike? Bolesan sam! Ovčas me uplašio kao balavca miš, jer pomislih nesvjesnom asocijacijom na guvernantu. Da se nije već sada potenčila? Koješta! Tek žalostan je fakat da moja najnovija nevoznost nije obična. Si timor atque molestia longo tempore perseverant, melancholiam significant - veli već drevni Hipokrat. Osim tuga more me još tzv. Zwangsvorstellungen. Patim i od vrsti agorafobije. Utisci su abnormalni, nestaje sređenoti misli, volja se deranžira: to je prava pravcata manija! Predveče mi na divanu klonuše ruke i noge: katalepsija! Najnovija zgoda sa mišem miriši na histeriju, hipohondriju i delirium persecutionis. Sve će to biti posljedice neurednih studija, samotnih grijehova u konviktu i onog strašnog pada sa merdevina, od kojega malo te ne dobih zapaljenje mozga i ne odapeh u devetoj godini. Treba se pripaziti! Moja je bolest uglavnome - ako me pamćenje ne izdaje - melancholia attonita sive stupida u prvom stepenu. Vrlo je raširena.
Da, naši su dani bolesni i truli: doba rđave muzike, i literature. Sve se više gubi osjećanje zdravlja i prave, plastične umjetnosti. Imamo Rothschielda, a nemamo Medicija, Böcklin, najveći umjetnik vijeka poslije Goethea i Beethovena, iščezava pred Zolinom berberskom popularnošću. Badava: prirodne nauke nijesu vječna i mlada priroda! Ko pliva, lovi i jaši, ima bolji želudac od nas koji bubamo napamet fiziologiju. Fin de siecle?! Smiješno! Mi ćemo naraštaju od godine 5000 izgledati kao nama što izgledaju djeca što se sigraju djeda i bake...

Pošto opet legne, ne može dugo usnuti. U sobi nad njime bat nogu... Mir... Hrkanje... Zaškripilo zubima... Ženski vapaj! Milinovićem prođu srsi... Težak uzdisaj: Spavala je, sanjala je sirotica u trećem spratu!
- I u Milinovićevu mozgu prokuljaše i zakuhaše vrele misli kao para u loncu... Kiša prestade. Tišina. Sobom sinu trak od mjesečine. Milinoviću odlanulo. Stao tonuti u san, kadli ga trže šuškaranje - najprije ispod kreveta, pa u slamnjači. Udari svom snagom šakom pod krevet pa oguli na nekakom ćošku prste na zglobovima. Pobjesni i bubne pod krevet s ormančeta bukaru, čašu i svijećnjak. Miš progrebe preko patosa i stane kao za inat bjesomučno igrati na mjesečini prema prozoru, lupkajući srnim tijelcem o zidu. Milinović rikne, ustane i zajuriša pod pendžer čašom, mastilom, knjigom, leđenom i ogromnom lampom.
- Šta je, za ime božje?! - dotrči zaduhana domaćica sa svijećom.
Milinović se prestravi da ga ne drži možda ludim, pa se glasno nasmije.
- Htjedoh vas, milostiva gospođo, jedared vidjeti u noćnoj toaleti, i uspjelo mi. Odista: divno vam pristaje. Pa te jabučaste ručice, pa te lijepe grudi pod čipkama! Još nikad ne bijaste tako feš, tako šik!
- Vi ste danas "zločesti"!
Nasmije se, porumeni sve po vratu i htjede da sjedne, ali Milinović joj okrene leđa i stane brutalno navlačiti čarape.
- Zora već rudi, razvedrilo se, a ja ću malo do Pratera.
Ona ode, kao da je posu ledenom vodom.
Pošto se Milinović obuče, jedvice se dotetura do prvog boljeg hotela, da spava. U ušima mu gudi i ciliče, od svjetlosti ga bole oči i hvata muka i nesvjestica.

IV.

Vrati se kući tek predveče. Nađe telegram iz Araberga. Preko četvrt se sata nakanjivaše da ga otvori. Ruke mu sve više drhtahu, a oči gorahu što dalje čitaše:

Jutros nađosmo gospođu Kolarićku, "Miša", mrtvu u basenu domaćeg kupališta. Bijednica rasjekla u vodi mojom brtvom žile na rukama. Uzrok nepoznat. Na pošti kažu da je primila pismo iz Beča od nekoga, ko joj češće piše poste-restante: svakako muž. No ne nađosmo ništa: spalila. Sjutra pogreb. Javi odmah dolaziš li. Dođi svakako! U mojoj kući da se tako što desi! Jelica se boji. Sve ću prodati.
     Stric Pera.

Milinoviću bijaše kao da ga je neki jakota ošinuo okovanom levčom po potiljku. Htio je da se prevari i zaplače, ali ne uzmože, jer je to htio. Tonuo je nemoćno u bezdno očajnosti. Dakle, slutnja, koja ga sapinjaše tako dugo, pretvorila se odista u javu, mračnu i strahovitu! I zaboravi na sve, pa i na odgovor stricu. Zaglibio se u se i postao otužan samome sebi. Bijaše mu kao da proguta nešto gadno i smrtonosno: miša. A miš se užlijebio u utrobi: sad će se progristi kroz crijeva i uštinuti ga za srce!
Tek dockan opazi da je u sobi mrak kao u rogu, pa se odvula kao pjan, šrecajući od straha pri svakom koraku. Na polju i opet padnjava. Milinković tabači i luta pustijem ulicama i prokisne do kostiju. To ga razblažuje i umiruje.
Oko jedanaest svraća u gostionicu Fronerova hotela. Naruči i večeru žvače kao hijena, zadivljujući apetitom konobare i samog sebe. Kod boce se rajnskog već razuzurio. Obuzimaše ga oduševljena, satirska radost.
Ode u Ronacherov variete i angažuje dvije najljepše dame. Prospu se konjaci, malaga i šampanjac. Momče se tako raždžilitalo da ne može više sjedjeti. Uzme svoje nove znanice pod miške pa hajd' u karuce i zapovjedi fijakeru da tjera što brže može u hotel Metropolu. Godi mu vazduh i jurnjava. Kada ga dame čvrsto zapletoše rukama, spopade ga duboka odvratnost, a od parfema mu se smuči. Vikne kočijaša, baci začuđenim djevojčurama buđelar i odjuri, kao da bježi od samoga sebe.
U nekoj samotnoj uličici zapjeva instinktivno iz svega glasa - možda drugi, treći put u životu:

Čupava, garava, otvaraj mi vrata...

Došavši kući, bijaše umoran i čisto zadovoljan. Pomislivši u krevetu na pokojnicu, bijaše mu milo što ga to ni najmanje ne uznemiruje. U polusnu čuje poznato čeprkanje, ali i to kao da ga ne muči kao prije...
... Miš je pod ormanom za knjige. Tvrdi zubići grickaju sve jače, sve jače... Strahovito: ta to već praska i trešti kao na meljavi! Odjedared gluh tajac kao u podzemnoj buturnici... Ha, eno ga sada pored prozora. Skakuće na mjesečini, udara glavom o duvar i škripi u taktu iglastijem zubićima: cvr-cvr-cvr.
... I cvr-cvr-cvr! - zakipi po zelenom hataru nebeskom žagor mišiji kao cvrkut lastavica. Oblaci? Ne. To su gole, crne i naborane mišje repine, pa zmijski zvižde i sikću noćnijem zrakom. Zvijezde? Ne. To se užagriše zelenkasto i krvavo pakosne mišije očice. Mjesec? Ne... Aj, to je guvernanta iz Araberga! Ne, nije: to je grdan pacov sa žutim licem i posijedjelom kosom gospođe Ljubice. Milinović da se sakrije pod jorgan, ali ona mu se smiješi blijedim smiješkom, roni zlatno-srebrne suze i zbori kabalističke riječi:
- Orifijel, Ofijel, Jofijel, Samajel, Asrajel, Aratron, Betor, Faleg, Oh, Fagit, Miškec, Miško, Mijat, Mihajlo, Mišel... A glas srebrno bruji sionim ajirom kao zvono drevne katedrale...
... I opet zaškripi milijun groznijeh koštica, zazviždi milijun repova - i pade gluh mir i slijep mrak...
... Kroz mrtvu se tišinu čuje kako nešto puza zidom sa dvorišta. Sinuše i opet zvijezde i mjesec, a na prozor čučnu - miš. Njuška šapice. Cvili glasom - kao u mačeta ili novorođenčeta. Sada se hipnu na patos i poigrava na mjesečni prema krevetu. I zajecaše i zaškrinuše daske prečage pod gvozdenim zubićem... Sada se rije i probija kroz slamnjaču. Alaj peče to vrdanje ugrijane žile, alaj žeže raspaljeno srce i bolan mozak! Milinović da se digne, da drekne, ali - nikako: on je velika rana, koju rastrzaju hadske boli.
- Dakle to je smrt! To nije krevet, nego odar! Dakle iza života ima još nešto: vječna i nijema nepomičnost, vječna i paklena očajnost! Gdje si, tiho i blaženo Ništa!
... I osjeti na leđima vlažnu, pljesnivu mišiju dlaku. Strava bez dna, ogavnost bez granica... Zvjerka se šulja preko slabina i pentra preko rebara... Jaoh, kako golicaju hladne šapice!... Sada stade na grudnom krstu pa njuška i njuška, kao da cjeliva cjelovom ledenijem. Pipka i cjeliva, cjeliva i pipka, pa sve prema srcu, prema srcu... Iznebuha zacvili, zacvili, pandžice se zagrebu u kožu i kost, hladne nožice potonu do lakata u toplo meso i vrelu krv, a čeličan se zub zadre i probije vampirski kroz rebra i pluća prema srcu, prema srcu... Jaoh! Sad! I pršte srce kao mekan mjehur. Zalopti krvca, propišti do stropa i stane kapati i kapati na umorno čelo i blijedo lice kao rujne i vruće suze.
- Jaoh... Mišu... Ljubice! - zaleleče Milinović i - đipi. Osjetivši miša na patosu, pohrli u grdnoj tjeskobi, stade na prozor, pa da se smoždi na kaldrmu i - rasani se.
Zapali svijeću i uzdahne kao nikada dosele. Opipa bilo: krv bjesni kao u vrućici. Virne u ogledalo i zaprepasti se. Lice mu došlo ko ilovača. Na čelu se preko nove borice namrežio hladan znoj. Na sljepoočicama - nekoliko bijelih dlačica!
I Milinović se zdvojno lupi po čelu.
- Do sto vragova s tim budalaštinama! Još noćas mijenjam stan! - ohrabri se poluglasno, popije u konjaku antipirina, pospe glavu, vrat i leđa svježom vodom i stane vježbati mišičaste ruke teškim gvozdenim štapom. Obuče se pa preda se dnevnik:

... I opet prođe grdna kriza. Prije deset sam minuta strahovito halucinirao. Sjedoh da se pišući anališem, jer je to momentano najbolji lijek. Djeca, kada plaču, umiruju se pred ogledalom. I ja sam kukavno derle. Sramota!
Ako ne bijah opet večeras savršena luda, neću biti nikada. Pri čitanju telegrama obolješe mi jamačno periferijski nervi. Imao sam jako lupanje srca. Večerašnje pijančenje i badilikanje bijaše klasična manijakalna egzaltacija. Ovo analisanje samog sebe nije možda ništa drugo nego grafomanija. Sve su to jasni znaci čiste dementiae paralyticae. Odmah dakle u ljekarnu po morphium ili digitalem spirituosam.
A moj egoizam? Nije bolest, premda imađaše sličnih simpotma cum dementia senili. A ako postoji neki moral insanity? Onda je kod čovjeka normalna samo abnormalnost. Slučaj sa Nietzscheom, koji je negirajući moral doduše kićeno besjedio, ali ništa novo rekao, ne dokazuje ništa, jer ne samo da nema stalnih zakona o moralu, nego moral de facto ni ne postoji. Zašto nije poludio Cesare Borgia, Ljudevit XI, Richard III - uopće većina velikih političara i aristokrata? Ako je egoizam moralno ludilo, onda je luda gospodska, obrazovana klasa, pa i onaj ko je pronašao tu četvrtodimenzijalnu bolest.
I opet me obuzima neka jeza. Šta je to? Da se ne javlja atavistički tzv. savjest? Zašto? Nisam kriv. Nikada joj ne kazah da je ljubim, a Miš me ni ne pitaše. Ako ću pravo, ona je mene zavela. Njen mi pljosnat nos, pokvareni zubi i žacavo oko vrlo dosađivaše. Spanđasmo se jer bijaše inače nesnosno u pustom Wiener Waldu. Sviđaše mi se ne samo njen sitan i živuljast stas, rašta je i nazvah po nekoj francuskoj drami Mišem. Da ne bi džabe patila, savjetovah je kao svaki moderan naturalista ili liječnik, ali nisam je nagonio. Ergo: nisam "kriv!" Pa ko će znati zbog čega se skončala! Možda zbog svog pijanog muža. Možda iz egoizma, jer se kao čedo imućne kuće navikla na raskoš i slobodu. Da sam siromah, isto bih učinio. Šteta! Bila je dobra i pametna! Sjećam se na riječi iz soneta Lovre Medicija: "Razum joj bijaše muževan, pa tek nije bila kaćiperka. Bijaše sasvim slobodna od općenite ženske pogreške: da silom sve razumije i prosuđuje."
Uh, alaj mi se i opet srce bolno zakolebalo; Da se ide - -

Ispod ormana i opet zabrba. Milinović plane. Klisi, nabije revolver i stane bijesno zvjerati uokolo.
Tajac...
Odjedared se nešto dosjeti, nasmije se pakosno i probunca:
- Milostiva gospođo, vi mi dakle oglašujete rat kao pudalina?! Žalim što vas ne mogu žive uhvatiti, jer bih vam usijanim skalpelom ispalio oči, iščupao repić i bacio vas na sokak. Ali i to neće biti rđavo, ha-ha-ha!
I sveže uzicu za oroz revolverski, zapne ga njome i obavije cio revolver tako da će kokot odapeti, a kuršum eksplodirati, tek što popusti uzica. Zamku metne oprezno na orman među dvije knjižurine, a da bi se osvetio avetinjskom mišu, namaže dobro sa slaninom mjesto gdje se uzica savija oko cijevnog ždrijela. Neće miš ni progutati mastan zalogaj, a raznijet će ga tane.
Milinović legne, ugasi svijeću i stane čajati, čajati. Cepti ko list od jasike. Usta mu se zalijepiše, tako su suha. Pred očima plamsaju žuti purpurni kolobari. Dah je buran - ne kao u lovca na meti, nego kao u zlotvora nad žrtvom, koja mu se primaknula na puškomet...
Noć već stala blijedjeti, vrapci po krovu stali živživkati, a miš čeprka i čeprka ispod ormana. Na Milinoviću se već zapalile gaće i košulja od preteškog čekanja, a vreo znoj ih gasi. Opsuje nešto bećarski i ustane. Zapali cigaretu, obuče gornji kaput i zlovoljno nastavi u dnevniku:

... Moje su halucinacije jamačno pošljedice samoće i čitanja, iz kojega se razvila egzemplarna folie raisonnante. Neću unapredak više da pišem, a čitat ću samo Rabelaisa, Horacija, Boccaccia i naše narodne pjesme, da oporavim tom sočnom hranom oslabjelu fantaziju. Naći ću druga, pa ma bio najdosadnije sorte, tj. Hrvat ili Srbin. Još bolje da dignem iz Beča ili Pešte kaku lijepu siroticu, koja bi me htjela pratiti u Primorje. Putujem sjutra. Omatorih, a ne uredih života po zdravoj epikurskoj Montaigneovoj metodi. - Šta me se, do đavola, tiče cio svijet! Čovjek je stoka koja samo zato ima razum da zavidi stoci. Ako ima "grijeha", onda je slušče, koje za tuđe kulje davi bijele golubiće, sto puta "grešnije" od silnika, koji vuče na svjetsku kasapnicu za svoj ćef milijune kretena, od kojih bi se svaki morao i mogao braniti. Većina je ljudi neprijatelj samome sebi - odatle sve zlo. Za mene postoje odsele samo oni koji mi trebaju. Obmane - -
I opet ga zbuni šuškaranje. Pogleda i zadršće kao voda prije olujine... Htjede da krikne. Izdade ga glas, a pečalan se uzdah okameni u zastalijem plućima. Miš već halapljivo glocka uzicu na cijevnom ždrijelu, koje Milinović u onoj zabuni i pisanju sasvijem smetnu s uma, te zjapi upravo na njega. Osjeća kako mu raste kika i samrtnčki znoj kako niče kroz čeonu kožu.
Sve to trajaše, što biste trenuli okom, a njemu se učinilo duže od vascijelog života.
Razabravši se nekako, skupi snagu očajnijem naporom i gurne teški sto, da bi prestravio malu neman. I u trenu, kada se naže, da padajući izbjegne hicu i zaleleče utopljenički, prasne dobar engleski revolver, raznese miša i - prosvira mozak Mihajla Milinovića.

*

Svijet mišljaše e se ubi iz nepoznatoga razloga, a stric - zbog Ljubice Kolarićke. Sa njom ga i sahrani na samotnom araberškom groblju pored svoje žene.
Iza pokojnika ostade zanimljiv dnevnik i nacrt dramskog spjeva na njemačkome.

- K r a j -

« Poslednja izmena: 11. Maj 2006, 20:04:30 od Bredkok »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Zodijak
Pol Žena
Poruke 592
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Jesenje vece

Olovne i teske snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama
Monotone sjene rijekom plivaju
Zutom rijekom medju golim granama

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kucice i toranj, sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe crneci se crnim vranama

Sve je mracno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira

Samo gordi jablan liscem suhijem
Sapce o zivotu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
IP sačuvana
social share
Kada je srce u redu sve drukcije izgleda.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 23. Dec 2024, 02:15:37
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.155 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.