KULT ENERGIJE
Slobodna reč, 1904.
Kada danas, uoči stogodišnjice naše političke i kulturne renesanse, usporedimo Srbe prije sto godina sa današnjom generacijom, moramo doći do pesimističnog zaključka. Danas Srbija ima organizovanu vojsku, Ijude spremne u svim strukama, narod politički probuđen, i pored sveg toga bijahu rezultati rada naših djedova veći od današnjih.
Može se mirne duše reći da se u Srbiji poslije turskog rata nije izvelo ni jedno veliko djelo.
Gdje su uzroci toga propadanja u času kada bi naša narodna i kulturna misao morala slaviti svoj veseli maj i plodno proljeće? U našoj polutanskoj kulturi, u groznici «prelazne dobi«? Nikako, jer su savremenici Velikog Vožda bili manje obrazovani od naših savremenika. U zgodnijim političkim prilikama? Još manje. Turska je onda bila nekoliko puta jača no danas, a austrijska politika, Metternich je drmao Evropom. Gdje je, dakle, tajna nevjerojatnog uspjeha naših Otaca? Sto ih je odlikovalo od kukavnih savremenika Sremčeve konservativne satire?
Samo jedno — energija, idealizam, jer idealizam i nije drugo nego najvisa forma oduševljenja i energije.
Bože moj, divnih li Ijudi! Čisto ne vjerujete da se njihovi potomci zovu Pelagići, Skerlići i — ko bi ih sve nabrojao! Koji naš današnji književnik ima divnu energiju vječnog putnika Dositija, srpskog Anaharsisa? Koja mladost može da se mjeri sa Vukovim momkovanjem? A tko bi se energijom mogao mjeriti sa pjesnikom Serbijanke? Milorad Mitrović, poznat s »anzihckarata« na kojima mu «mašlija« bajronski leprša na dorćolskom ili palilulskom povjetarcu? Ili mostarski patriot i srpski stipendist Jovan Dučić, pjesnik kamina i lepeza? Gdje su danas Srbi koji bi za ideal bili spremni izdanuti na sramoti varvarskog kolca? Pokažite mi jednog onakovog kaki bijaše svaki momak Hajduk-Veljkov ili Milošev, pokažite mi jednog junaka! Pokazite mi jednog današnjeg vlasnika koji bi kao Crni Đorde, zbog neznatne nepuslušnosti ugasio život bratu i ocu rođenome!
Eh, kada na sve to pomislim, dođe mi da bacim te švapske pelengaće i da odem gori u hajduke. Da, ali Srbija nema više ni hajduka. Vrvi od razbojnika u gaćama i u fraku.
Ova stoljetnica je, dakle, stogodišnjica srpske energije. Mi je nećemo, na žalost, slaviti kao nešto što imamo, nego kao milog i velikog pokojnika kojega poznamo tek po rđavom, izblijedjelom portreu na očinskom bijelom zidu. Ali taj veliki, silni pokojnik, energija Karađorđa i njegovih saradnika, može da ispliva iz narodne duše kao legendarni šestoperac Marka Kraljevića.
Da, sva naša docnija nastojanja, politička i kulturna, ne bijahu samo polutanska i nekritična nego i štetna. Mi smo unijeli u Srbiju cilindre, švapske sifilistične pjevačice, gospođu Bovary, metafiziku dra Petronijevića itd., a ono što je najvažnije, narodnu našu energiju smo sasvim zanemarili. Nismo kao Japan koji iz Evrope uvozi samo ono od čega će ojačati snaga japanskog mozga i japanske desnice. U poeziji imitiramo samo ono što je anemično, pesimistično, slabunjavo, bez volje da živi. Mjesto učitelja energije, mjesto Carlylea i Nietzschea prevodimo teorije koje negiraju individuum, dakle energiju. Naš školski sistem je takav da stvara jadnu narodnu inteligeneiju i elitu sasvim degenerisanu, fizički i moralno. Kada mladi srpski kaputaš dođe do ženidbe, dešava mu se da nema više talenta za oca. Pogledajte, molim vas, izbliže omladinu koja danas daje u Beogradu ton i šta vidjeste? Karikature kao onaj nesrećni Glišićev portre.
Zapadna kultura je odavna opazila taj svoj antienergijski pravac i prima samo one elemente koji pojačavaju i osvježuju čovjeka u borbi za život. U Francuskoj je najveći apostol za buđenje narodne energije Stendhalov đak Barrès. Njemačka je imala Nietzschea, a vojnička disciplina kultivira narodne bojne instinkte. Engleska i Amerika sa njinim sportovima i fabuloznom agilnošću su danas najbolje škole za energiju. Nedavno je predsjednik Sjedinjenih Država napisao tipične knjige iz kojih se vidi da današnji Anglosaksonac cijeni nadasve vježbanje volje, smjelosti — ukratko svega onoga što čini čovjeka što sposobnijim za život. A Rusija — to je silno i burno kao Ocean. Jedan njemački kulturni historičar veli da svijet poslije prvih hrišćana ne vidje energičnijih Ijudi od nihilista. Nemam dosta naivnosti za anarhistu, ali ubojica ministra Plevea zadivljuje me kao smrt Vereščagina i čudnovato bjekstvo velikog kneza Ćirila, Kropotkina ili pamfletiste Rocheforta.
Odista, kultura ima samo utoliko pravo na eksistenciju ukoliko razvija čovječje sposobnosti, naročito njegovu volju. Zato  treba primiti danajske darove Zapada vrlo eklektično. Dosele se u tome u Srbiji mnogo i uvijek griješilo. Zapad kod nas ubija Srpstvo, mozak srce, kriticizam oduševljenja, to divno vrelo svih velikih djela. Stogodišnjica ustanka neka dakle bude početak buđenja narodne energije. Srpstvu treba, ako želi doživjeti novu stogodišnjicu, gvozdenih mišica, gvozdenih mozgova i velikih srdaca. Čovjek koji je prije sto godina izvršio čudo, nije bio pismen, nije bio u Parizu, znao je samo srpski. Ali on je bio junak. A sve te škole, gimnazije, budžeti, ministarstva i novine su glupost ako ne služe stvaranju novih narodnih energija, novih junaka perom ili mačem.

USPOMENE

         Kitnjasti Srijem pun znanaca, i svi lijepo dočekuju đake putnike koji po grabancijaškom običaju idu per pedes apostolorum. Bostani, lubenice, Cigani, pudarice, tamburaši, tamni, ogromni lugovi sa čobanima i svinjarima u stilu Matije Antuna Reljkovića, krasne darežljive snašice… Rođen sam Srijemac i kao Zagrepčanin nisam nikada vidio svoju kolijevku, i nije čudo da se u meni, u zo čas, probudila ljubav za rođenom grudom. Zaboravih da sam vojnik, da sam izvan zakona. Toplo sunce, Fruška gora, Brankovo Dunavo, gostoprimljivi manastiri u sjeni drevnih lipa, snježni krstovi crvenonožnih roda u mekoći modre visine, nepomični crkveni prsti dalekih, župnih sela, prva večernja svjetla u vandrokaškom čemernom sutonu, uplašena jata čvoraka, žuti i modri grozdovi plodnih šljiva, bijeli čopori glasnih gusaka u uzdušnoj, zlatnoj paučini iznad gostoljubive mahovine ratarskih krovova, tihi salaši i viloviti posavski konji, miris posljednjeg sijena: ono sunce, ona zemlja, onaj dobri i pitomi narod, sve me to opilo snagom starog karlovačkog vina, pa sam živio i uživao obješenjački: kao na bijelom hljebu. U selu Privlaci blizu Vinkovaca zavolio sam lijepu, garavu Šokicu. Ostadoh kod nje, upravo kod njene tetke nekoliko dana, a moj drug J-ć čekao me u Vukovaru. Dabogme, nisam stigao u urečeno vrijeme, i ostadoh sam. Rastrijeznih se. Jesenje lišće, magla, kiša pada na moje putove. Bazdaličem već mjesec dana. Otrcan kao prosjak, crn kao Ciganin. Ili natrag u vojsku ili u Beograd. Odlučio sam se za Srbiju, i kako nisam imao putna troška, prijeđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascijeloj Bačkoj poznatom “meštru” (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita bogatog jelenima i ticama močvaricama. Hesapio sam da roditelji “didi” ništa nisu javili od straha da ga ne uplaše, i nisam se prevario. Povjerovao mi je da sam na odsustvu. Za dva sata doveslasmo do sela. Pod starim dudom dršću Narodne novine u poznatim starim rukama. Moji rođaci, bački seljani, lijepo me ugostiše, i za tri dana vratim se preko Vukovara u Mitrovicu odakle ću ravno u Beograd. Uveče, oko sedam sati, čekao sam na stanici i zabavljao sam se sa vrlo ljubaznom ženom advokata, kad ali dođu u čekaonicu žandari. Uhapse me! Tableaux. Gospođa advokatica branila me kao Dreyfusa, govorila je da sam đak a ne vojnik, al sve uzaman.
         Izdao me vojnik iz moje čete. Slučajno se desio u Mitrovici na sudu.
         Turiše me u najgoru buharu. Pod daskama tovar od mangupskog đubreta. Za nekoliko minuta napunih se ušima i stjenicama. Parcovi mi skaču u pantalone. Uzaman se za mene zauzimahu patriote g. Gamiršek, industrijalac, i novinar M. Relić. Cio drugi dan ne dobih kore hljeba jer u civilnom zatvoru kao vojnik nisam “imao prava” jesti. Bijah srećan kada me sutradan oko devet sati otpratio pandur na stanicu, za Petrovaradin. Tako sam gladovao da zaboravih pobjeći. Od Rume bijasmo sami, čuvar je zadrijemao,kukuruz na širokom polju je visok i gostoljubiv, ali ja ostadoh jer se nadah odmoru i čistoj vojničkoj menaži. Ali i ta nada me iznevjerila. Moj čuvar se skine s voza u Majuru mjesto u Petrovaradinu, i kada stigosmo pješke u grad, vrijeme ručka je već davno prošlo. Bilo je to u subotu. Pošto sutra, u nedjelju, ne rade oficiri u kancelarijama, bî mi jasno da ću do ponedjeljka gladovati.
         Turiše me u rupu na jednoj od gradskih kapija, iza Wachzimmera, sa kamenom mjesto kreveta. Do nedjelje su stražili artiljeriste Česi koji umjesto odgovora na moje zaklinjanje za hranu udarahu kundacima kroz drvenu ogradu moje menažerije. Srećom se straža izmijeni, i jedan graničar infanterista dobaci mi krišom vojničkog somuna.
         Tek u ponedjeljak me “primiše” i poslaše u široku, bijelu sobu s izlazom na sjeveroistočnu gradsku kapiju. Sa mnom bilo još nekoliko civilista zbog prekršaja na manevrima. Na veliku moju sreću robijaši pod istražnim zatvorom nose mundir svoje čete, i pošto u Petrovaradinu nije bilo husara, mogao sam se koristiti mojim otrcanim civilnim odijelom dok ne stigne iz moje komande uniforma. Prvi dan proživjeh prilično. Imao sam još apetita, dobro sam spavao, moji sapatnici (jedan seljak, jedan ekonom iz Križevca i dva Ciganina), bili su ugodna gospoda. Bio sam još fizički slomljen. Najbolji lijek protiv duševnih jesu tjelesni bolovi. No treći dan pustiše seljaka i ekonoma, a ja ostadoh sa Ciganima. Noću mi nije više padao san na oči. Zorom sam sanjao grozne snove. Nismo smjeli pušiti i pušili smo grozan duvan koji nam je ukrijumčario pekar oko jedanaest sati prije podne kada smo pod puškom nosili na nužnik zajednički “kazan”. Kako nismo imali žigica, palili smo cigare, zavijene u staru novinsku hartiju, udarajući gvožđem po gvozdenoj peći i hvatajući iskru na gubi pepela od suvih starih krpa. A napolju već sipi i sipi kiša, tužna i žuta, prva jesenja kiša, a magla pritisnula duše kao sindžir od olova.
         Pobjeći odlučih tek dva sata prije čina. Pričam tu poznatu priču, jer sam imao dosada običaj mistificirati ljubopitljive ljude i jer su se o tom bijegu štampale nevjerojatne verzije, npr. da sam sa Varadina skakao u Dunav, da su za mnom pucali i da sam tako doplivao u Beograd.
         Jednog, dakle, jutra, koncem septembra 1894, vrijeme se razigralo, sunce je sinulo, a ja posmatrah kroz rešetku sjajne i crvene nijanse na hrptu oficirskog konja koji je mirno pasao travu, a pored njega legao nauznak “furešec”, sklopio oči i zapjevao. Sjetio sam se na dugačku zimu, na samoću među tim grobničkim zidinama, na sramotu. Najviše me mučilo što nisam smio misliti, čitati, pa da ću izaći iz te ljudske sramote kao kreten, idiot, kukavica, kandidat za propalicu. Odlučih pobjeći, još danas, što prije, odmah, umaknuti ili poginuti. Nikad ne bijah u tom kraju, ali sam znao otprilike gdje su Novi Sad i Beograd. To se osjeća…
         Svaki dan poslije jedanaest sati prije podne dolazio bi narednik tamničar s onoliko momaka koliko je bilo nas robijaša, jer je svakoga hranila druga kompanija. Spolja, dva, tri koraka pri tamničkom izlazu, na unutrašnjim bedemskim vratima, šeta dan i noć stražar.
         Trebalo je ugrabiti zgodan čas i strugnuti u trenu kada je tamničar sa momcima najdalje od tamničkog izlaska, i šmugnuti na hodnik u momentu kada mi je vojnik okrenut leđima. Moja sudbina i dobra sreća je htjela da sam sve te momente mogao upotrijebiti. Naš stol odgurao sam prije narednikovog dolaska dijagonalno od vrata u najudaljeniji ćošak i, kada je za tamničarom ušao posljednji momak sa hranom, šmugnem na hodnik i opazim da vojnik stražar šeta gore, ne prema meni. Dok još nije stigao do gornjeg stožera od gradske kapije, dotrčao sam do druge, izlazne bedemske kapije, prešao sam ćupriju i na suncem obasjanom putu sretnem (malum omen!) babetinu s korpom i suncobranom. Staza srećom zakreće i gubi se iza zidova, i tako me sa gradske kapije ne mogahu opaziti eventualni gonioci. Skočim u jedan jendek, prijeđem preko dva, tri sve niža i niža bedema i nađem se na stazi što vodi na novosadski most. Zavučem se u dunavski vrbak, i kada se nađoh na mostu, zabrujaše novosadska i varadinska podnevna zvona. Ćuprija vrvi od svijeta, najviše vojnika. Usred mosta sretnem oficira auditora koji me primio; tako smo prošli jedan pored drugoga da me nije mogao vidjeti zbog stupova što dijele kolski put od pješačkoga. Cijelim putem se nisam okrenuo. Na leđima senzacija kao da me nekoliko dobrih strijelaca uzelo na nišan.

Naši ljudi i krajevi, 1910.

U TRAVI
Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom  ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

1909
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

MAĆUHICA
Oskaru Durru
Crna kao ponoć, zlatna kao dan,
Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,
U kadifi bajne boje joj se maze,
Misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"
Naše gospođice kada preko staze
Starog parka ljetne sjene sjetno gaze
Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna
Maćehica cvate, ali ne miriše
Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,
Zagonetan, dubok, čaroban ko san,
A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

SAMOTNA LJUBAV
Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi-
Ljubavi daleka, kad  ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

- Ljubav nije sreća!-znaš li kad mi reče?-
- Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
- Ljubav boli, boli, kao život boli,

- Teško,  teško onom koji jako voli.-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam-ko kamen.

NOTTURNO
Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća -miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;

Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

DOMOVINI IZ TUĐINE
Došla jesen! Hladan vjetar duva,
Jad me bije pustoj u tuđini,
Sve mi osta tamo za oblacim,
Tamo, -tamo, ah-u domovini!
Tamo gdje se grad pod brdom diže,
-Naše slave znamen pomlađeni-
Tamo mi je sreća omrknula,
Da ne grane više nikad meni.

Zbogom, oče, i ti, majko-zbogom!
Vaše dijete muči jad i bijeda,
Srce mu je bolom otrovano,
Već je puklo od golemog jeda!
Zbogom i ti, čija divna slika
Duh mi prati kao slatka sjena,
Zbogom, Branko! Uvelo nam cvijeće,
Nesta sreće, osta uspomena!

Zbogom, raju! Oj, da ovaj vijor
Suze moje do tebe ponese,
Da ih stvori bisernim pozdravom
I u tvoja čarna njedra strese!
Zbogom, Branko! Dušo! Bez tebe mi
Smrt je ovo grozno grobovanje,
A sloboda u toj tuđoj zemlji
Teža mi je nego robovanje!

Zbogom da ste, polja i doline,
Župni humci i vrletne gore,
Guste šume, grozdni vinogradi!
Zbogom i ti, Jadrijansko more!

Bože! Kad će moje žedne grudi
Napiti se zraka hrvatskoga?!
Domovino! Kad će tvoje sunce
Ogrijati vjernog sina tvoga?

Dan će doći, -oj, pred dušom mojom
Sinu sablje Zvonimira blijesak,
Puške bruje, barjaci vijore,
Kanda čujem topa grom i trijesak!
Dan će doći! Oh, i ja ću tada
Pohrliti kući hrabrom nogom,
Al do onda-zbogom, mili dome,
Hrvatska, oj, divna majko, zbogom!

U VRTU
U mraku žubor, vrelo-slušaj, dušo:
To izvor mog života romori;
Kroz šiprag hihot, vile-miruj, dušo:
To moja sreća tebi govori;

U grmu prvi slavulj-ćuti, dušo:
To moje srce tebi biljiše;
U lijesi prvo cvijeće-diši, dušo:
To moja duša tobom izdiše;

Tišinom struje, sjene-dršći, dušo:
To mjesec-zanos-k nama silazi;
Korz zvijezde čežnje, slutnje-umri, dušo:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

ŽIVA SMRT
Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.

Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce-jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:

-Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.

Ali sinoć-jao!-gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!