PROLJETNI DAN     


Gle, kako je danak mio
    Kako li sunce zlati!
Šarni leptir zagrlio
    Listak ruže umiljati;
      Kroz dolinu, gaj
      Razl'jeva se raj,
          Haj, haj!
      Razl'jeva se raj!

Po svježini čistog zraka
    Slatke pjesme trepti glas,
A vjetrića jata laka,
    Miomirnu nose slas';
      Kroz dolinu, gaj
      Razl'jeva se raj,
          Haj, haj!
      Razl'jeva se raj!

Hajde, lane, hajde, milje,
    Da beremo šarni cv'jet!
Ljubičicu, ružu, smilje
    Stavimo u jedan splet;
      Kroz dolinu, gaj
      Razl'jeva se raj,
          Haj, haj!
      Razl'jeva se raj!


1893.       

PROLJEĆNJA NOĆ     


U ovom času, kad plavim svemirom
Ljupko i milo zvjezdice se zlate,
Kad anđ'o snova pozdravlja me s lirom -
U slatkoj tuzi ja se sjećam na te.

U ovom času, kad priroda sanja,
Meke sam tvoje milovao vlasi,
U ovoj noći - sa šumorom granja
Ljubavi naše tekli su uzdasi.

Na bujnom plamu mlađanih mi grudi
Počivala je tvoja glava mila,
A moja duša, što sad mrakom bludi,
Beskrajno milje svetih snova pila.

Ja nisam gled'o nebo noći bajne,
Ni zlatna jata na njegovom visu,
Nebo mi bjehu tvoje oči sjajne
Gdje nikad zv'jezde umirale nisu...

Ti si mi bila sve što nebo krasi:
Sunašce sv'jetlo i zvjezdice drage,
Raj, u kom se čuju heruvimski glasi,
I slatki izvor duhovne mi snage.

Al' sve je prošlo kao sanak mio...
U ovom času, kad se glas ne hori,
Ja samac lutam, a duša mi ti'o
Kroz ljubav - suze tvoje ime zbori...


1893.       

***         


Nisi samo srcu mila,
    Što ti čednost lice krasi,
I što dahom rajskog cv'jeta
    Mirišu ti meke vlasi;

Nisi samo srcu mila,
    Što ti oko suncem grije,
Što su tvoje r'ječi blage
    Anđeoske melodije;

Nisi samo srcu mila,
    Što osmejak usta tvojih
U dubini duše mlade
    Diže oltar nada mojih;

Nisi samo srcu mila,
    Što si čedo raja sveta,
Već i stoga, što si pupolj
    Srpske grane, srpskog cv'jeta!


Mostar, 4. juna 1893.     

RAJ I MILJE...         


Raj i milje, sunce, zv'jezde,
    Sve što ima Bog,
Preliva se, sja i blista
    U plamenu oka tvog.

Ti si slika, koja nebu
    Diže moga duha let!
Ti mi vjera, ti mi nada,
    Ti mi idol svet!

Tvoja ljubav nebo mi je,
    U tom nebu Bog,
Kom' se moli, kome služi
    Oltar duha mog!


Mostar, 27. maj 1893.   

RADI...         


Radi, juri, teci, leti,
    Jer je život kratkog v'jeka
Sebi, drugom sreću pleti -
    To je ponos za čovjeka!

Gledaj zv'jezde, sve se žure,
    Mjesec sv'jetlo sunce prati,
A koritom r'jeke jure,
    Potok mali neće stati.

Snagom svoga burnog leta
    Or'o sjajnom suncu stiže,
Mala čela traži cv'jeta
    S djela djelu krila diže.

Radi, juri, teci, leti,
    Jer je život kratkog v'jeka
Sebi, drugom sreću pleti -
    To je ponos za čovjeka!


1893.         

BRANKOVA DUŠA        


Noć se sklanja... istok rudi,
    Vijencem kiti zoru sjajnu,
A kroz dušu i kroz grudi
    Čujem milu pjesmu tajnu.

Čujem kako glas se hori
    Koji vjerom krvcu krijepi,
A od milja duh mi gori
    U plamenu nada lijepi'.

Kô da s neba čeda mila
    Pružaju mi rajskog slada,
Kô da mi se zagrlila
    S njima moja duša mlada!

O ti mila pjesmo tajna
    Što mi duhu dižeš krila,
Jesi li se s neba sjajna
    S bijelim dankom razavila?

Il' to anđô zemlje moje
    Pjeva himnu vaskrsenja?
Ili srpska vila poje
    Sa visoka golog stijenja?

Ne, sa jatom rajskog svijeta
    Preko srpskih milih strana -
To Brankova duša lijeta
    Na osvitku bijelog dana.

Pa s visine svijetlog svoda
    Gleda vijenac Srbadije,
Gleda nadu svoga roda
    Kako složno kolo vije;

Gleda kako bratac brata
    Žarko ljubi, toplo grli,
Kako ruka ruku hvata,
    Kako narod sreći hrli;

Gleda snove, sliku nada,
    Što ih Branko s "Kolom" spleo;
Gleda vijenac bratskog sklada,
    Što ga Branko započeo;

Gleda kako svete kosti
    Miloševe nade zgrijeva,
Pa od sreće i radosti
    To Brankova duša pjeva...

Srbadijo, nado mila,
    Kreni snagom gorskog lava,
Nek pod nebo digne krila
    Srpska sreća, srpska slava;

Nek se kreće kolo lako,
    Kolo sloge, bratskog rada!
Tako će se, samo tako
    Razvit cvijetak naših nada.

Pričestimo duše mlade,
    Pričestimo srce žarko
Onim pićem što nam dade
    U "Rastanku đačkom" Branko.

Samo tako dušman slabi
    Što nam sreći lomi krila,
Samo tako Brankova bi
    Zadovoljna duša bila...


U Mostaru, 22. januara 1894.

POKOJNOM VOJISLAVU       


Sa tvojom Avalom dragom i naše stijenje plače,
        Plače i suze lije,
I srpska bijela vila čarobno svoje lice
        U crni veo krije.

Na javor-guslama našim pucaju tanke strune
        I zvuci tužno lete -
Da čistom suzom svojom orose kamen hladni
        Tvoje grobnice svete.

I moja duša leti svijetlom grobu tvome,
        Na kom je anđô blagi,
I bono tebi kliče: Vrati se, vrati nama,
        Naš Vojislave dragi!


1894.         

PRUŽI MI PEHAR...       


Pruži mi pehar vina i zagrij grudi mlade,
            Nek budu oganj, plam,
U talasima sreće nek tone srce bujno
            I gori dušin hram.

Kao što slavuj mali glasom ljubavi nježne
            Pozdravlja zorin sjaj,
Uvis dižući pehar slaviću i ja pjesmom
            Tvog lica čisti raj.

A posrnem li tako s napitkom duhovne snage,
            To nije grešna stvar:
Bogovi vino daju, pa slavimo ih sveto
            I ljubimo njihov dar!

Pruži mi pehar slatki, u kome ljupko blista
            Veselja mladi bog,
A nebu nek se diže plamena pjesma moja
            U slavu oka tvog!


1894.         

OTVORILA SI DVERI               
Z(orki)                     


Otvorila si dveri srca i duše sjajne
    I primila me u raj čiste ljubavi tvoje,
Sa mrtvih pustolina bola i tuge tajne
    Povratila me k nebu, gdje rajska milja stoje.

Ne lijem suze više, niti me misô bludi
    Po nebu prošlosti davne, gdje pale nade stoje.
Snova se život rađa, snova mi nebo rudi
    I blista svetim žarom čarobne slike tvoje.

Kô svježi poljski vjetrić, kô bujna gorska vrela,
    Sad mi se život kreće kroz bokor mirisnih ruža;
Sve što sam željno čekô, sve što mi duša htjela -
    U tebi, lijepi cvijete, blaga mi sudba pruža.

Pa neka letne pjesma krilu vječnosti tajne,
    U slavu onog žara u kom nam srca stoje,
Nek čuje sreću moju nebo i zvijezde sjajne,
    Sreću što sad me zgrijeva vjerom ljubavi tvoje.


1894.         

***               


Pjevaj joj, srce moje! Stresi zvjezdice sjajne
S besmrtnog veličanstva zvukom ljubavnog milja,
Da njima uresim sveto njene kosice bajne,
U kojima se lijeva miris pitomog smilja.

U hramu ljubavi tvoje nek njena slika stoji
I miljem draži svoje nebeske daje sile,
Nek bude zvijezda jasna na nebu snova tvoji',
Boginja tvog života i izvor pjesme mile.

Ljubi i pjevaj samo. Nek čisti, jasni glasi
Dignu je letom svojim u jato zvjezdica sjajnih,
Kao što mene dižu njene anđelske krasi
U svjetlost božjeg raja, u krilo svjetova tajnih.


1894.