PRED PROLJEĆE           


Kô duša kad se vrati utjeha, pokoj i nada,
Vedri se nebo milo. Radosni sunca gled
Razgoni zimske studi, na snježne gore pada
               I tvrdi topi led.

Već nam po koji glasak slavujak šalje mali,
I njime nježno budi svoj mili, znani gaj,
A s bujnog cvjetnog jutra prelijeću skladni ždrali
               U dalek tamo kraj

Na vale Dunava plavog. Sa mladom dušom vrelom
Ljubim vas, vjesnici sveti oj doba radosnog!
Na lakom vašem krilu pones'te Srpstvu cijelom
               Pozdrave srca mog!


U Mostaru, 28. februara 1892.

PUNA DUŠA                 


Puna duša, srce smjelo,
    A sa lica ushit l'jeće,
Slatkog milja bujno vrelo
    Kroz dušu se blago kreće.

Na pepelu mrtvih nada
    Boginja se mira budi,
Zagrijana krvca mlada,
    Napojene srećom grudi.

Šta mi vječnu goni tugu
    U svetinji noćnjeg mira?
Da li pozdrav, što u krugu
    S anđeoskih zvoni lira?

Ili pjesma, što iz granja
    Zvjezdicama slavuj poje?
Ne, To duše tebe sanja
    Na oltaru vjere svoje...


Mostar, 10. novembra 1892.

ANĐEO LJUBAVI             


Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
     Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
     Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
          S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
     Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
     Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
          Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
     Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
     Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
          I svetu grli liru.


1892.         

SNOVI             


Na tajnom mjestu, gdje smo nekad brali
    Mirisno cv'jeće pramaljeća sjajnog,
Pod krasnim v'jencem ružičica mali'
    Viđ'o sam opet mog anđela bajnog...

Kroz njene bujne raspletene vlasi
    Svježi je vjetrić lepršao krilom,
K'o čisto sunce, što nebesa krasi,
    Sjao je osm'jeh na licu joj milom.

A njeno oko bješe tako blago
    K'o prvi cv'jetak što ga nebo budi,
Sveto, k'o ono uzdisanje drago,
    U pjesmi slavlja, što kroz ponoć bludi...

I sinu vjera i uskrsnu nada
    Slatka k'o miris ljubice i smilja;
Sa pjesmom duša zaigra se mlada
    I kao potok razli se u milja...

I ja ljubljah tako silno, strasno...
    K'o zorin zračak onaj cv'jetak mio,
Al' kad me iz sna trže sunce jasno
    Na mutnoj javi ja sam suze lio...


6. novembra 1892.         

MAJČIN GOVOR                   


Slušao sam slatki žubor
I strujanje gorskih vala,
Ljupku pjesmu, što je jutrom
Nebu šalje tica mala.

Slušao sam blagi šapat
Što se s rosom ljubi cv'jeće,
Svetu himni, što je anđ'o
U tišini zv'jezda kreće.

Slušao sam zvuk zefira,
U bokoru ruža mlad',
I u sjenci gusta granja
Mili cvrkut slavujčadi.

Al' tvoj govor, mila mati,
Slađi je od svakog glasa,
Slađi nego zvuk zefira
I brujanje sa talasa.

Tvoj je govor mili pozdrav,
Koji tako srce diže,
Sa njime mi rajska pjesma
U mlađanu dušu stiže!

Tvoj je govor sveta himna,
Koju nebo slavom prati;
Ja sam srećan, ja se dičim,
Što se Srbin mogu zvati!


U Mostaru, 21 januara 1892.         

SRPSKA VILA       


Kad se ponoć svede, kroz zvjezdice sjajne
Anđô rajskog mira krene pjesme tajne:
Uz visoko stijenje, kuda orô lijeće,
Djevojče se jedno tajanstveno kreće;
Njezin suzni pogled u daljinu bludi,
U očajni uzdah slamaju se grudi.

Kô u poznu jesen listić blagog cvijeta
Tužna je, blijeda njena slika sveta;
Zlaćane se vlasi po grudima gube,
Pa se kadgod tiho sa vjetrićem ljube;
A miris se prospe, kô da na sve strane
Pomenak se budi i ružice rane.

Katkad ruke skrsti, puna svete boli
U nebo pogledi, kô da s' bogu moli,
I na stijenje klekne s prekidani dasi,
Pa ga ljubi, ljubi, i suzama kvasi;
Zatrese se stijenje kô d s' gromi gone
I podmukli tutanj u dubini tone.

Ko si, sveto čedo, što te nemir budi?
Da l' nevjerna ljubav ranila ti grudi?
Il' si, zrače blijedi, siroče bez snage
Pa suzama tužnim tražiš svoje drage?
Ne, iz suze što je srpska majka lila
Stvorilo se čedo - stvorila se vila.

Plači, sliko sveta, kô siroče bludi
Koga niko vjerno ne prima na grudi;
Zalud more krvi i gomile žrtav':
Smrznulo se nebo, spasitelj je mrtav...
Plači, vilo sveta, suzam' stijenje kvasi -
Rasuo se vjenac što ti čelo krasi...


1893.       

U SNOVIMA           


Još i sad, sveto, na duše oltaru,
Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,
U ljupkom milju, nježnosti i čaru,
Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama
I gledam oči koje život dijele,
Osjećam poljub pun nebeskog plama
I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni
Kô sveti zvuci nadzemnoga svijeta;
I kad sam srećan i kad bol me goni,
Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,
Ja dižem tebe nebesnome hramu,
Kao da ne znam da se vijenac sreće
Sa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačem
Od tebe sudba rastavi me mlada,
Kao da ne znam da cvilim i plačem
Na mrtvom grobu porušenih nada.


20. augusta 1893.   

MOJOJ SEJI           
(Persi)               


Mila moja sejo draga,
Zrače što istinom blista,
O, kako će da ti bratac
Kaže ljubav srca čista?

Ljubav bratsku, ljubav čednu,
Koja samim nebom diše,
Ljubav koju niti dani
Niti samrt krilom briše.

Ti si tako dobra, blaga,
Kao rosa nježnom cvijetu,
Kô molitva što je anđô
Zbori u svom raju svetu.

Sve dobrote, sve čistote
Koje daljno nebo krune
Tvoju milu čednu dušu,
Tvoje blago srce pune.

Ti si kao sunce sjajno,
Koje uvijek sreću dijeli,
Ti si tvome dobrom braci
Uzor-seja, ponos cijeli!

Blago rodu, blago majci
Koja take šćeri ima,
Što su slične srcem, dušom
Nebu, raju, anđelima.

Pa čuj, sejo, - primi ovu
Pjesmu što ti bratac piše,
Primi kao ljubav bratsku,
Ljubav koja nebom diše.


Mostar, 30. oktobra 1893.

O, NIKAD VIŠE...           


O, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.


Mostar, 8. januara 1893.     

TI SI...           


Ti si ona sila sveta
    Ti si onaj Bog,
Što si digla nebu, visu
    Krila duha mog!

Ti si zv'jezda, tvome zraku
    Sl'jedi putnik mlad,
Ti mu digla mrtvu vjeru,
    Oživila nad!

Ti si nebo, u tvom oku
    Sunce, raj i Bog!
Pa i ova pjesma moja
    Dar je sjaja tvog!


1893.