27. poglavlje: Razgovor s Mirelle

Kad se Knighton rastao s Katherine, pode u potragu za Herculeom Poirotom. Zatekao ga je u kockarnici kako stavlja minimalni ulog na parne brojeve. Kad mu je Knighton pristupio, izašao je broj trideset tri i Poirotov ulog otišao je u nepovrat.
- Loša srećal -xeče mu Knighton. - Hoćete li još jednom.
Poirot zatrese glavom. - Više ne.
- Osjećate li privlačnost kockanja~ - upita ga Knighton radoznalo.
- Ne na ruletu.
Knighton ga usput pogleda. Njegovo se lice odjednom uozbiljilo, govorio je suzdržano s nekim osjećajem poštovanja.
- Jeste li zauzeti, gospodine PoirotZ Htio bih vas nešto upitati.
- Vaš sam. Hoćete li da izademo~ Lijepo je vani pod suncem.
Oni izadoše a Knighton duboko udahne.
- Volim rivijeru - došao sam ovamo prije dvanaest godina, u vrijeme rata kad sam bio poslan u bolnicu lady Tamplin. Doći iz Flandrije ovamo bilo je to kao ući u raj.
- Vjerojatno je bilo tako - reče Poirot.
- Sada se čini da je rat tako dalekol - umovao je Knighton.
Prodoše dio staze u tišini.
- Imate li nešto na umu2 - upita ga Poirot.
Knighton ga pogleda ponešto iznenadeno. - U pravu ste, iako ne znam kako ste to pogodili - reče.
- To je bilo zaista očito - reče Poirot suho. - Nisam znao da sam toliko proziran.
- Moj se posao sastoji i od promatranja fizionomija, objasni mu dostojanstveno mali čovjek.
- Reći ću vam dakle, gospodine Poirot. Čuli ste za onu plesačicu, Mirelle2
- Onu koja je chere amie Dereka Ketteringa$
- Da, to je ona; i znajući to shvatit ćete da je gospodin Van Aldin pun predrasuda o njoj. Pisala mu je zamolivši ga za razgovor. On me je upozorio da je glatko odbijem, što sam naravno i učinio. Jutros mi je došla u hotel i poslala posjetnicu s porukom kako je hitno i silno važno da vidi odmah gospodina Van Aldina.
- To me zanima - reče Poirot.
- Gospodin Van Aldin bio je bijesan. Rekao mi je što da joj odgovorim, ali ja sam se usudio suprotstaviti mu se. Učinilo mi se i mogućim i vjerojatnim da bi nam ta žena mogla dati vrijedne podatke. Znamo da je putovala "Plavim vozom", pa je možda čula ili vidjela nešto što bi nam moglo biti važno. Slažete se sa mnom, zar ne, gospodine Poirot$
- Da - odgovori Poirot suho. - Gospodin Van Aldin, ako tako mogu reći, ponio se vrlo glupo.
- Drago mi je što istd mislite - reče mu tajnik. - Sada ću vam reći nešto. Toliko sam čvrsto bio uvjeren da je stajalište gospodina Van Aldina pogrešno, da sam otišao osobno i porazgovarao s damom.
- Eh bien.
- Teškoća je bila u tome što je ona zahtijevala osobno vidjeti gospodina Van Aldina. Umekšao sam njegovu poruku koliko god sam to mogao. Zapravo, da budem iskren, dao sam joj drugi oblik. Rekao sam joj kako je gospodin Van Aldin trenutno previše zauzet da je vidi osobno, ali da meni može priopćiti što god želi. No ona to nije mogla učiniti, pa me je ostavila bez ikakva naputka. Imam snažan dojam, gospodine Poirot, da ona nešto zna.
- To zvuči ozbiljno - reče Poirot mirno. - Znate li gdje ona boravi~
- Da - reče Knighton i spomene ime hotela.
- Dobro - zaključi Poirot - otići ćemo tamo odmah. Tajnik nije bio previše siguran. - A gospodin Van AIdin2 - upita u dvojbi.
- Gospodin Van Aldin je tvrdoglav čovjek - reče Poirot suho. - Ne raspravljam s tvrdoglavcima, nego djelujem unatoč njima. Otići ćemo odmah i razgovarati s damom. Objasnit ću joj kako ste vi ovlašteni od gospodina Van Aldina da djelujete u njegovo ime, a vi ćete pripaziti da mi ne uskočite u riječ.
Knighton je i dalje bio sumnjičav, ali Poirota to nije više zanimalo.
U hotelu im rekoše da je gospodica u svojoj sobi, pa je Poirot poslao svoju i Knightonovu posjetnicu, s napomenom da dolaze u ime gospodina Van Aldina.
Mirelle im je poručila da će ih primiti. Čim su bili uvedeni u prostorije plesačice, Poirot preuzme riječ.
- Mademoiselle - reče on - vama nas je poslao gospodin Van Aldin.
- Ah! A zašto nije došao sam~
- Nije raspoložen - reče Poirot prijetvorno. - Uhvatila ga je grlobolja kakva je uobičajena na rivijeri, ali ja sam ovlašten da djelujem u njegovo ime, jednako kao i bojnik Knighton, njegov tajnik. Osim, ako bi mademoiselle radije čekala dva tjedna.
Ako je Poirot bio u nešto siguran, bio je to Mirellein temperament koji ne bi mogao podnijeti riječ "čekanje".
- Eh bien, razgovarat ću s vama, gospodo. Bila sam strpljiva, čekala sam, a zašto~ Da budem uvrijedena. Da, uvrijedena. Zar on misli da se može tako odnositi prema Mirelle~ Da je može odbaciti kao staru rukavicuZ Kažem vam, nijedan muškarac nikad se od mene nije umorio, ali ja sam se umarala od njih.
Počne hodati po sobi gore - dolje dok joj je vitko tijelo drhtalo od bijesa. Neki stolić joj je prepriječio prolaz, no ona ga baci u kut gdje se razbio o zid.
- To ću od njega učiniti - uzvikne - i ovo!
Dograbi vazu s Ijiljanima i baci je na kamin gdje se razbila u tisuću komada.
Knighton ju je promatrao hladnom britanskom odbojnošću. Osjećao se povrijedeno i loše. Dok je Poirot s druge strane, sa svjetlucavim očima uživao u prizoru.
- Ah, to je izvrsno - usklikne on. - Vidi se da je gospodica temperamentna.
- Ja sam umjetnica - dobaci mu Mirelle - a svaki umjetnik pun je temperamentna. Upozorila sam Dereka da se čuva,.ali on nije htio slušati. - Ona zatim navali na Poirota. - Istina je, zar ne, da se on kani oženiti onom engleskom gospodičnom~ ' Poirot se nakašlje.
- On m 'a dit- promrmlja - da je on upravo obožava. Mirelle im se približi.
- Ubio je svoju ženu - počne ona vriskati. - A sada ću vam rećil Obavijestio me je o tome prije nego što se to dogodilo. Naišao je na impase - i hopl - riješio se je na najlakši način.
- Vi hoćete reći da je gospodin Kettering ubio svoju ženu~
- Da, da, da! Zar vam to nisam upravo rekla?
- Policiji će - promrmlja Poirot - trebati dokaz za tu tvrd n j u.
- Kažem vam da sam ga vidjela kako izlazi iz njezina odjeljka one noći u vozu.
- Kada2 - presiječe je Poirot.
- Malo prije nego što je voz ušao u Lyon. - Hoćete li na to prisegnuti, mademoiselle~
Poirot koji je sad govorio bio je j~dan drugi čovjek. - Da.
Nastupi tišina. Mirelle je ubrzano disala, a njezine su oči, napola prkosne a napola prestrašene, prelazile s jednog posjetitelja na drugog.
- Ovo je ozbiljna stvar, gospodice - reče detektiv shvaćate li koliko je ozbiljna~
- Naravno da shvaćam.
- Dobro - reče Poirot. - Onda ćete takoder shvatiti da se ne smije gubiti vrijeme. Krenut ćete odmah s nama do ureda istražnoga suca.
Mirelle ustukne. Počela se kolebati, ali kako je Poirot već predvidio nije mogla uzmaknuti.
- Dobro - reče ona. - Idem po ogrtač.
Ostavljeni nasamo, Poirot i Knighton izmijeniše poglede.
- Treba djelovati dok je - kako vi ono kažete~ - žeIjezo još vruće - promrmlja Poirot. - Ona je temperamentna i za jedan sat bi se možda pokajala i odlučila povući. A to moramo spriječiti po svaku cijenu.
Pojavi se Mirelle u baršunastom ogrtaču boje pijeska, urešenom leopardovom kožom. A ni sama se nije mnogo razlikovala od leoparda, tamnožućkasta i bijesna. Oči su joj i dalje bljeskale bijesom i odlučnošću.
Zatekli su gospodina Cauxa i istražnoga suca zajedno. Nakon nekoliko uvodnih Poirotovih riječi, gospodica Mirelle bijaše Ijubazno zamoljena da kaže što zna. To je ispričala gotovo istim riječima kao i Knightonu i Poirotu, iako mnogo mirnije.
- To je izvanredna obavijest, gospodice - reče Carrege polagano. Naslonio se u stolac, bolje namjestio naočale i kroz njih pogledao plesačicu pronicavo i prodorno.
- Želite nam reći kako se gospodin Kettering unaprijed hvalio zločinom~
- Da, da. Ona je bila previše zdrava, kako reče. Ako mora umrijeti bit će to tek nesrećom za koju će se on pobrinuti.
- Jeste li svjesni gospodice - upita Carrege strogo da ste i sami postali sudionicom zločina prije nego što je on počinjen~
- Ja~ Ni najmanje, gospodine. Njegove izjave nisam ni trena shvatila ozbiljno. Ne, doista! Poznajem muškarce, oni često govore grozne stvari. Bilo bi vrlo nespretno kad bi se prihvatilo au pied de la lettre sve što kažu.
Istražni sudac podigne obrve.
- Moramo li dakle zaključiti da ste prijetnje gospodina Ketteringa shvatili kao prazne riječi~ Smijem li vas upitati, mademoiselle, zašto ste prekinuli svoje nastupe u Londonu i došli na rivijeru~
Mirelle ga pogleda ovlaženim crnim očima.
Željela sam biti uz čovjeka kojeg sam voljela. Zar je to tako neprirodno.
Poirot obzirno ubaci novo pitanje.
- Znači li to da ste pratili gospodina Ketteringa u Nicu po njegovoj želji?
Mirelle nije lako odgovorila. Prije nego što je progovorila vidljivo se kolebala. Zatim se javi ravnodušnim glasom:
- U takvim slučajevima, ja ugadam sebi.
Sva trojica uočiše da taj odgovor nije bio nikakav odgovor. Ali ni oni na to ne rekoše ništa.
- Kada ste prvi put postali svjesni da je gospodin Kettering ubio svoju ženu~
- Kao što sam vam već rekla, gospodine, ugledala sam Ketteringa kako izlazi iz odjeljka svoje žene malo prije nego što je voz ušao u lyon. Na njegovu licu - ali u tom trenutku to još nisam razumjela! - vidjelo se nešto opsjednuto i strašno. Nikada to neću zaboraviti.
Glas joj je bio drhtav i ona učini rukama čudan pokret. - Tako je - reče gospodin Carrege.
- Tek poslije, kada sam doznala da je gospoda Kettering mrtva otkako je voz napustio Lyon... shvatila sam to. - Pa ipak, gospodice, niste otišli na policiju$ - ipita je istražni sudac blago.
Mirelle ga pogleda nadmoćno uživajući u ulozi koju je igrala.
- Da izdam vlastitoga Ijubavnika~ - upita. - Ah, ne, nemojte to zahtijevati od jedne ženel
- A ipak, sada... - natukne gospodin Caux.
- Sada je nešto drugo. On me izdaol Da podnosim to samo tako, u tišini...2
Istražni sudac je zaustavi. - Tako je - promrmlja on utješno. - A sada, gospoc~ice, molim vas pročitajte zapisnik onoga što ste rekli i potpišite to.
Mirelle nije gubiLa vrijeme nad dokumentom.
- Da, da - reče - sve je točno. - Ona se podigne. Jesam li vam još potrebna, gospodo~
. - Za sada ne, gospodice. . - A Derek će biti uhićen~
- Odmah, gospodice.
Mirelle se okrutno nasmije i uvuče se u ogrtač.
- Morao je misliti na to prije nego me uvrijedio - poviče. - Još jedno pitanje - Poirot se nakašlja ispričavajući se - samo još jedna pojedinost.
- Da~
- Zašto mislite da je gospoda Kettering bila mrtva kad je voz napuštao Lyon~
- Mireile se zabulji.
- Ali, ona je bila mrtva. -Je li, doista~
- Da, naravno. Meni su...
Ona naglo zastane. Poirot ju je pozorno promatroo, i on zapazi neku neodredenost u njezinim očima.
- Meni su tako rekli. Svatko to kaže.
- Oh - izusti Poirot. - Nisam znao da je ta činjenica bila spomenuta i izvan ureda istražnoga suca.
Mirelle je djelovala nepribrano.
- O tome se priča... - reče ona neodredeno. - Netko mi je to rekao, ali se ne mogu sjetiti tko je to bio.
Ona krene prema vratima. Caux skoči da ih otvori i dok je to činio, začuje se ponovno Poirotov glas.
- A dragulji? Oprostite, gospodice, možete li nam nešto reći o njima~
- Dragulji~ Kakvi dragulji2
- Rubini Katarine Velike. Kada već čujete toliko toga, vjerojatno ste čuli i o njima.
- Ne znam ništa o draguljima - presiječe Mirelle. Ona napokon izade, zatvorivši vrata za sobom. Gospodin Caux se vrati svome stolcu, istražni sudac uzdahne.
- Kakva oluja od žene! - reče - ali diablement chic. Pitam se govori !i istinu. Mislim da govori.
- U njezinoj priči ima nešto od istine, to svakako reče Poirot. - Imamo o tome potvrdu od gospodice Grey. Ona je gledala niz hodnik vagona kratko prije nego što je voz ušao u Lyon i vidjela gospodina Ketteringa kako ulazi u odjelj~ak svoje žene.
- Cini se da je slučaj protiv njega jasan - reče istražni sudac uzdahnuvši. - Velika je to šteta - doda.
- Na što misliteZ - upita Poirot.
- Moja je životna ambicija da strpam Comtea de la Rochea s druge strane brave. Ovoga puta, ma foi, učinilo mi se da smo ga ščepali. S ovim drugim... nisam ni izdaleka toliko zadovoljan.
Carrege obriše nos.
- Ako nešto ne bude išlo kako treba - primijeti on oprezno - bit će to vrlo nezgodno. Gospodin Kettering pripada aristokraciji. Slučaj će dospijeti, u novine. Ako smo nešto pogriješili... - On slegne nevoljko ramenima.
- A dragulji~ - upita istražni suddc. - Što mislite da je učinio s njima2
- Vjerojatno ih je sakrio - reče Carrege. Vjerojatno mu oni samo smetaju i ne zna kako ih se osloboditi.
Poirot se nasmije.
- Imam neke vlastite zamisli o draguljima. Recite mi, gospodo, što znate o čovjeku s nadimkom Marquis~ Istražni sudac nagne se naprijed sav uzbuden:
- Marquis2 Mislite li da je on umiješan u sfučaj, Poirot? . - Pitam vas što o njemu znate.
Sudac napravi vidljivu grimasu.
- Ne toliko koliko bismo željeli - reče pokunjeno. On radi iza kulisa, razumijete li me~ Prljave poslove za njega obavljaju njegovi podredeni. Ali on stoji visoko gore, to smo sigurni. Ne dolazi iz kriminalnoga sloja.
-Je li on Francuz2
- D-da. Barem tako vjerujemo, premda nismo sigurni. Radio je u Francuskoj, u Engleskoj, u Americi. Prošle jeseni učestale su u Švicarskoj pljačke koje se pripisuju njemu. U svakom slučaju, on je grand seigneur, govori podjednako savršeno francuski i engleski, a njegovo je podrijetlo tajna.
Poirot kimne i digne se s namjerom da ode.
- Zar nam ne možete reći ništa više, gospodine Poirot~ - nutkao gaye istražni sudac.
- Zasada ne - odgovori Poirot - ali možda me neke novosti čekaju u hotelu.
Carrege je izgledao zbunjeno. - Ako je Marquis s ovime povezan... - počne on i stane.
- Time se poremećuju naše zamisli - prigovori Caux. - Moja se ne poremećuje - dometne Poirot. - Naprotiv, mislim da se s njom vrlo dobro slaže. Au revoir, messieurs; ako doznam bilo što važno, odmah ću vas obavijestiti.
Ode do svoga hotela umorna izraza. U njegovoj odsutnosti, za nj je stigao brzojav. Razrezavši nožem omotnicu, on pročita brzojav dva puta prije nego što ga je stavio u džep. Gore ga je očekivao Georges.
- Umoran sam, Georges, vrlo umoran. Biste li za mene naručili malu šalicu čokolade2
Kad je čokolada poslužena, Georges je stavi na stolić uz gospodarov lakat. Prije nego što se povukao, Poirot mu reče:
- Georges, vjerujem da dobro poznajete englesku aristokraciju.
Georges se nasmiješi hvalisavo.
- Gospodine, mislim da bih mogao reći kako je to točno - odgovori.
- Georges, pretpostavljam da ste uvjereni da kriminalci dolaze iz nižih staleža2
- Ne uvijek, gospodine. Bilo je mnogo nevolja s mlac~im sinom vojvode od Devizea. Napustio je Eton pod sjenom sumnje, a zatim je svojim ponašanjem više puta izazvao velika strahovanja. Policija nije htjela prihvatiti mišljenje da je kleptoman. Bio je vrlo bistar, pravi mladi gospodin, ali potpuno pokvaren, ako me shvaćate. Njegov otac poslao ga je u Australiju, i, kako čujem, bio je ondje zatvoren pod drugim imenom. Vrlo čudno, gospodine, ali tako je. Ne treba posebno naglašavati da mladi gospodin nije bio u financijskim teškoćama.
Poirot kimne u znak odobravanja.
- Ljubav prema uzbudenjima - promrmlja on - i neka daska manje u glavi. Pitam se...
On izvuče brzojav iz džepa i još jednom ga pročita. - A zatim, bila je tu i kći lady Mary Fox - nastavi sobar prisjećajući se. - Strašno je varala trgovce. Silno je zabrinjavala neke najbolje obitelji, a mogao bih spomenuti još čudnih slučajeva.
- Imate široko iskustvo, Georges - promrmlja Poirot. - Često sam se pitao zašto ste došli meni za sobara, kad ste prije toga živjeli uz tolike plemićke obitelji. Možda ste to učinili zbog Ijubavi prema uzbudenjima.
- Ne baš sasvim, gospodine - reče Georges. - Society Snippets javio je da ste bili primljeni u bakingemskoj palači. Upravo u to vrijeme tražio sam novi posao. Njegovo Veličanstvo, stajalo je u vijesti, bilo je vrlo Ijubazno i izrazilo visoko mišljenje o vašim sposobnostima.
- Ah - izusti Poirot. - ljudi obično vole znati uzroke pojava.
On ostane zamišljen neko vrijeme, a zatim reče: -Jeste li telefonirali gospodici Papopolous2
- Da, gospodine, ona i njezin otac bit će počašćeni da danas večeraju s vama.
- Ah - ponovno izusti Poirot. On ispije svoju čokoladu, stavi šalicu i tanjurić uredno na sredinu pladnja i počne govoriti tiho - više samom sebi nego sobaru.
- Vjeverica, moj dragi Georges, skuplja Iješnjake. Ona ih uskladištuje ujesen da bi ih jela kasnije. Za uspjeh u čovječanstvu, Georges, moramo koristiti iskustva onih ispod nas u životinjskom carstvu. Uvijek sam tako postupao. Bio sam mačka koja motri mišju rupu. Bio sam dobar psić koji je slijedio njuhom, nikada ne gubeći trag. A bio sam, moj dragi Georges, i vjeverica. Skupio bih neku malu činjenicu ovdje, neku drugu ondje. Zatim bih otišao do svoga skladišta i odande izvadio neki odredeni Iješnjak, što sam ge bio spremio - recimo - prije sedamnaest godina. Slijedite li me, Georges2
- Teško bih mogao i pomisliti - reče Georges - da se Iješnjaci mogu čuvati tako dugo, premda znam za prava čuda u čuvanju boca.
Poirot ga pogleda i nasmije se.;

28. poglavlje: Poirot kao veverica

Te večeri Poirot je krenuo na ispunjavanje svoje društvene obveze tri četvrt sata prije nego što je trebalo. Imalo je to neku svrhu. Automobil ga nije odvezao ravno do Monte Carla, nego do kuće lady Tamplin na Cap Martinu, sa žeIjom da vidi gospodicu Grey. Dame su se upravo oblačile i Poirot je bio zamoljen da pričeka u malom salonu.
Nakon nekoliko minuta onamo ude Lenox Tamplin.
- Katherine nije još spremna - reče ona. - Želite li da joj odnesem poruku ili biste više voljeli pričekati dok dode~ Poirot je pogleda zamišljeno. Trebala mu je minuta ili
čak dvije dok nije odgovorio, kao da je o njegovoj odluci vrlo mnogo ovisilo. Očito, odgovor na to jednostavno pitanje bio je i te kako važan.
- Ne - reče naposljetku. - Nije potrebno da čekam kako bih vidio mademoiselle Katherine. Tako će, mislim, biti bolje. Pokatkad je jako teško odlučiti o tome.
Lenox nastavi čekati vrlo pristojno, iako su joj se obrve podigle.
- Imam jednu novost - produži Poirot. - Molim vas, hoćete li reći svojoj prijateljici da je gospodin Kettering uhićen većeras zbog umorstva svoje žene~
- Vi želite da to kažem Katherine~ - upita Lenox. Dihala je prilično teško kao netko tko je trčao; lice joj je bilo - kako je Poirot uočio - blijedo i napeto, i to uočljivo.
- Molio bih vas, gospodice.
- ZaštoZ - upita Lenox. - Mislite li da će se Katherine zbog toga uzbuditi. Mislite li da joj je do toga stalo~
- Ne znam - reče Poirot. - Evo, ja to otvoreno priznam. U pravilu, sve mi je poznato, ali u ovom slučaju eto, nije. Možda o tome vi znate više nego ja.
- Da - reče Lenox - ja znam ali joj svejedno neću reći. Ona zastane trenutak, dok joj se obrve namrštiše. Vjerujete li da je on to učinio2
Poirot slegne ramenima. - Policija kaže da jest.
- Ah - javi se Lenox - ogradujete se, dakle~ Znači da za to ima nekoga razloga.
Ona opet utihne, mršteći se. Poirot joj reče obzirno: - Poznajete Dereka Ketteringa dugo vremena, zar ne2 - Vidali smo se tu i tamo još otkako sam bila dijete. Naglim pokretom Lenox privuče stolac i sjedne na njega s laktovima na stolu i glavom poduprtom šakama. Smjestivši se tako, ona pogleda preko stola ravno u Poirota.
- Što ih je navelo na takav zaključak~ - upita ona. Motiv, pretpostavljam. Možda bi njezinom smrću došao do novca.
- Došao je do dva milijuna.
- A da ona nije mrtva, on bi propao~ - Tako je.
- Ali vjerojatno tu ima još nešto - ustrajala je Lenox. - Putovao je istim vozom, to znam, ali to se ne bi moglo dogoditi samo tako.
- U odjeljku gospode Kettering pronadena je doza za cigarete s inicijalom "K" koja, međutim, nije bila njezina; uz to, dvoje Ijudi vidjelo ga je kako ulazi u njezin odjeIjak i izlazi iz njega malo prije nego što je voz ušao u Lyon.
- Tko ga je vidio2
- Jedna od njih bila je vaša prijateljica, gospoc~ica Grey. Druga je bila gospocfica Mirelle, plesačica.
- A što Derek kaže o tome2 - upita oštro Lenox.
- On niječe da je uopće ulazio u odjeljak svoje žene. - Budala! - reče Lenox namrštivši se. - Upravo ispred Lyona, kažete2 Zna li itko - kad je ona umrlađ
- Liječničko svjedočanstvo ne može biti potpuno odredeno - reče Poirot - ali oni su skloni vjerovati da do smrti nije moglo doći nakon što je voz napustio Lyon. A znamo upravo to, da je malo vremena nakon napuštanja Lyona gospoda Kettering već bila mrtva.
- Kako to znate~
Poirot se nasmiješi prilično čudno sam sebi. - Netko drugi ušao je u odjeljak i našao je mrtvu.
- I, nisu digli uzbunu u vozu~ - Ne.
- Zašto2
- Bez sumnje, imali su razloga.
Lenox ga strogo pogleda. - Znate li koji je to razlog2 - Mislim da znam.
Lenox je i dalje sjedila premećući misli dok ju je Poirot promatrao u tišini. Napokon ona ustane; nježna boja vratila joj se u obraze, a oči su blistale.
- Vi mislite da ju je ubio netko iz voza, ali ne mora biti tako. Što bi koštalo nekoga da ude u voz dok je stajao u Lyonu? Mogao je ući u njezin odjeljak, udaviti je i opljačkati rubine, a zatim napustiti voz, a da nitko o tome ne bi imao pojma. Mogla je dakle biti ubijena upravo dok je voz stajao u postaji. U tom bi slučaju bila živa kad je Derek ušao u odjeljak, a bila bi mrtva u trenutku kad ju je ugledala druga osoba.
Poirot se zavali u stolac i duboko uzdahne. Pogledao je djevojku i triput kimnuo glavom, uz uzdah.
- Modemoiselle, ono što mi kažete vrlo je ispravno, vrlo točno. Borio sam se u mraku, a vi ste mi pokazali svjetlo. To je ono što me zbunjivalo, a vi ste mi razjasnili.
On ustane.
- A Derek~ - upita Lenox.
- Tko zna - reče Poirot slegnuvši ramenima. - Ali reći ću vam, gospodice, da nisam zadovoljan; ne, ja, Hercule Poirot, nisam zadovoljan. Možda ću ove iste noći doznati
` nešto više. U najmanju ruku, pokušat ću. - Vi ćete se s nekim sresti2
. - Da.
- Nekim tko nešto zna~
- S nekim tko bi nešto mogao znati. U ovakvim slučajevima ništa ne smijem ostaviti netaknuto. A revoir, mademoiselle:
Lenox ga otprati do vrata. -Jesam li pomogla2
Poirotovo se lice smekša kad ju je gledao dok je stajala jednu stubu iznad njega.
- Da, gospoc~ice, pomogli ste. Upamtite to, i kad stva` ri budu vrlo mračne. .
Kad je automobil krenuo, on potone u teško razmišljanje, ali u njegovim se očima već ukazivalo zelenkasto svjetlo koje je redovito najavljivalo uspjeh.
Kasnio je nekoliko minuta na susret, pa su ga gospodin Papopolous i njegova kći već očekivali. Isprike su mu bile pretjerane, i on učini sve u Ijudskoj moći da se iskaže Ijubaznošću i malim pažnjama. Te večeri Grk je izgledao osobito dobroćudno i plemenito, kao ozbiljni patrijarh besprijekorne prošlosti. Zia je bila zgodna i dobro raspo; ložena. Večera je bila pravi užitak. Poirot je bio u svojemu e' najboljem izdanju, pršteći od duhovitosti. Pričao je aneg' dote i šale, davao je Ijubazne komplimente Papopolouso; voj kćeri, i iznio mnogo zanimljivih slučajeva iz svoje ka
rijere. Jelovnik je bio brižljivo odabran, a vino izvrsno. Pri kraju večere gospodin Papopolous upita:
- A onaj mig što sam vam ga dao~ Jeste li nešto uložili na onoga konja~
- U vezi sam - hm - sa svojim kladioničarom - reče Poirot.
Oči dvojice se sretoše.
- Konj je na glasu, zar ne?
- Ne - reče Poirot - on je ono što naši prijatelji Englezi nazivaju crnim konjem.
- Ah - izusti Papopolous zamišljeno.
- Podimo sada u kockarnicu i pokušajmo nešto za ruletnim stolom - reče Poirot vedro.
U kockarnici se društvo raspalo. Zia je postala jedinim predmetom Poirotove pažnje, dok je Papopolous nekamo otplovio.
Poirot nije imao sreće, no Zia je uspješno krenula i us~ koro je dobila nekoliko tisuća franaka.
- Bilo bi dobro - reče ona Poirotu - kad bih sada stala. Poirotove oči zaigraše.
- Sjajno! - uzvikne on. Vi ste prava kći svoga oca, mademoiselle Zia. Znati kad treba stati - to je umjetnost. On se osvrne po dvorani.
- Nigdje ne vidim vašega oca - primijeti on. - Uzet ću vaš ogrtač, pa možemo krenuti u vrtove.
Ipak, ni~e otišao ravno do garderobe. Maloprije je vidio Papopolousa kako izlazi, pa je požurio za njim do ulazne dvorane. Stajao je uz jedan stup i razgovarao s damom koja je upravo došla. Bijaše to Mirelle.
Poirot se kretao neupadljivo prostorijom. Stao je iza stupa, neprimijećen od para koji je živahno razgovarao; točnije, govorila je plesačica. Papopolous je razgovoru pridonosio pokojom jednosložnom riječju i izražajnim gestama.
- Kažem vam da moram imati vremena - reče mu plesačica. - Ako mi date vremena, nabavit ću novac.
- Bilo bi nezgodno čekati - Grk slegne ramenima.
- Samo još malo - čuo se njezin molećivi glas. - Morate mi dati vremena! Tjedan dana ili deset dana, to je sve što tražim. Možete biti sigurni u svoj posao, novac će stići.
Papopolous se malo pomakne i pogleda nelagodno okolo - da bi tik uz svoj lakat ugledao Poirota sjajna i nevina lica.
- Ah! vous voila, gospodine Papopolous. Tražio sam vas. Hoće li mi biti dopušteno da vašu gospodicu kćerku povedem na šetnju vrtovimaZ Dobra večer, mademoiselle - on se duboko nakloni Mirelli. - Tisuću puta se ispričavam što vas nisam već vidio.
Plesačica primi njegove riječi prilično nestrpljivo. Bila je očito pogodena time što je njezin tete-a-tete bio tako prekinut, što Poirotu nije izmaklo. Papopolous je već promrmljao "Svakako, svakako" - i Poirot se udalji.
On uzme u garderobi ogrtač, pa zajedno krenuše u vrtove.
- To je mjesto gdje se dogadaju samoubojstva - reče Zia.
Poirot slegne ramenima. - Tako se priča. Ljudi su šašavi, zar ne, gospodiceZ Jesti, piti, udahnuti čisti zrak, sve je to vrlo ugodno. Glupo je sve to odbaciti samo zato što se nema više novaca ili zato što srce boli. L 'amour je čestđ sudbonosna, zar ne~
Zia se nasmije.
- Nemojte se smijati na račun Ijubavi - reče joj Poirot, energično upirući kažiprstom u nju. - Vi, tako mlada i lijepa.
- Jedva da to jesam - odgovori mu Zia. - ZaboravIjate da imam već trideset tri godine. Otvorena sam prema vama jer drugo ne bi imalo smisla. Kao što rekoste mom ocu, prošlo je točno sedamnaest godina otkako ste mu pomogli u Parizu.
- Kad vas pogledam, čini mi se mnogo manje uzvrati Poirot galantno. - Bili ste onda gotovo isti kao i danas, malo mršaviji, malo blijedi - i ozbiljniji. Šesnaesta godina života, upravo izašla iz internata! Niste više bili petite pensionnaire, a niste još bili žena. Bijaste vrlo ugodna, vrlo privlačna, mademoiselle Zia, a i drugi su jednako mislili.
- Sa šesnaest godina - reče Zia - svatko je budala. - Može biti - dometne Poirot - može biti. Sa šesnaest godina obično smo la,kovjerni, zar neZ Vjeruje se onome što se čuje.
Ako je i primijetio pogled sa strane koji mu je dobacila djevojka, pretvarao se da nije. On nastavi sanjivo: Bio je to neobičan slučaj, sve u svemu. Vaš otac kao da nije nikada shvatio njegovu bit.
- Zar nije$
- Kada me je bio upitao za pojedinosti, za objašnjenja, rekao sam mu ovo: "Vratio sam vam ono što je bilo izgubljeno, i to bez skandala. Ne ispitujte više". Je li vam jasno, mademoiselle, zašto sam mu to rekao~
- Nemam pojma - djevojka reče hladno.
- Zato što sam u svome srcu imao mjesto za jednu malu pensionnaire, koja je tek došla iz internata, a bila je tako blijeda, tako mršava, tako ozbiljna.
- Ne ~nam o čemu pričate - poviče Zia Ijutito.
- Ne znate, mademoiselle~ Jeste li zaboravili tko je bio Antonio Pirezzio2 On začuje kako ona brzo udiše zrak, gotovo grčevito.
- Došao je raditi kao pomoćnik u vašoj trgovini, ali tako nije mogao vidjeti sve od onoga što ga je zanimalo. Pomoćnik, medutim, može tu i tamo pogledati gazdinu kći, zar ne~ Pogotovo ako je mlad i zgodan, s podatnim jezikom. A budući da ne mogu neprekidno Ijubakati, moraju ponekad i pričati o sNarima koje ih oboje zanimaju; na primjer o nečemu vrlo zanimljivom, što je bilo u trenutnom posjedu gospodina Papopolousa. A kad je netko mlad i ludo lakovjeran, neće mu biti teško pokazati svome prijateIju onaj predmet i objasniti gdje je pohranjen. A kasnije, kad je predmet nestao - alas! - kakvu je katastrofu morala doživjeti jadna mala pensionnaire! U kakvoj se strašnoj situaciji našla! Ona je izvan sebe od straha, jadna mala. Ali onda se pojavljuje onaj sjajni čovjek, Hercule Poirot. Gotovo nekim čudom, stvari bivaju sredene. Neprocjenjivo vrijedno nasljedstvo opet je na svome mjestu, i nema nikakvih nezgodnih pitanja.
Zia se bijesno okrene prema njemu.
- Znali ste svo to vrijeme~ Tko vam je rekao~ Možda... Antonio2
Poirot zatrese glavom.
- Nitko mi nije rekao. Pogodio sam. Bio je to dobar pogodak, zar ne, mademoiselle? Vidite, dok niste dobar pogadač, nema od vas koristi u ulozi detektiva.
Djevojka je šetkala pokraj njega u tišini. Zatim reče krutim glasom:
- I dobro, što ćete sada učiniti; hoćete li reći ocu~ - Ne - odbrusi Poirot. - Sigurno ne.
Ona ga radoznalo pogleda. . - Želite li od mene neštoZ
- Trebam vašu pomoć, gospodice.
- Zašto mislite da bih vam mogla pomoći~ - Ne mislim ništa, nadam se.
- A ako vam ne pomognem, vi ćete - reći ocu~
- Ne, nipoštol Klonite se toga, gospodice, ja nisam ucjenjivač. Ja vam ne prijetim vašim vlastitim tajnama.
- Ako vam odbijem pomoći, onda...? - upita polagano djevojka.
- Onda ćete odbiti, i s tim je gotovo. - Zašto onda...~ - Ona zastane.
- Slušajte, ja ću vam reći zašto. Žene su, gospođice, plemenite. Ako mogu učiniti uslugu onome tko im je učinio isto, one će učiniti uslugu. Ja sam jednom bio plemenit prema vama, gospocfice. I kad sam mogao govoriti, držao sam jezik za zubima.
Nastupi ponovno tišina, a onda djevojka reče: - Moj otac vam je prije neki dan dao jedan znak.
- To je bilo vrlo Ijubazno od njega.
- Mislim da tome ne mogu ništa :dodati - zaključi ona polagano.
Ako je i bio razočaran, Poirot to nije pokazao. Na njegovu se licu nije maknuo ni mišić.
- Eh bien - reče on. - Onda moram pričati o drugim stvarima.
Poirot nastavi čavrljati. Djevojka je bila distraite, pa su njezini odgovori bili mehanički i ne previše odredeni. Kad su se ponovo približili kockarnici, kao da je donijela odluku.
- Gospodine PoirotZ - Da, gospodice2
- Voljela bih vam pomoći kada bih mogla. - Vrlo ste Ijubazni, gospodice, vrlo Ijubazni.
Opet nastupi stanka. Poirot ju nije nutkao. Zadovoljio se time da čeka i prepusti sve njoj.
- Ah - reče Zia - zašto vam naposljetku ne bih rekla~ Moj otac je oprezan, u svemu pa i u onome što kaže. Ali ja znam da s vama takav oprez nije potreban. Rekli ste da ste u potrazi samo za lopovom, a dragulji vas ne zanimaju. Vjerujem vam. Rekli ste istinu kad ste nagadali da smo došli u Nicu zbog rubina. Oni su ovdje predani prema dogovoru. Sad su kod moga oca. Neki dan natuknuo vam je tko bi mogao biti tajanstveni klijent.
- Marquis~
- Da, Marquis.
-Jeste li ikad vidjeli Marquisa, gospodice Zia~
- Jedanput - reče djevojka. - Ali ne jako dobro. Vidjela sam ga kroz ključanicu.
- To uvijek stvara teškoće - reče Poirot sućutno. - Ali ipak, vi biste ga sada prepoznali2
Zia zatrese glavom.
- Nosio je masku, - objasni ona. -Je li mlad ili star2
- Imao je sijedu kosu. Možday je to bila perika, a možda i nije. Vrlo dobro mu je pristajala, ako je bila. Ali mislim da nije star. Hod mu je bio mladenački, a tako i glas.
- Njegov glas~ - reče Poirot zamišljen. - Ah, njegov glas! Biste li prepoznali taj glas, gospodice Zia~
- Mogla bih - reče djevojka.
- Zanimao vas je, zar ne2 To vas je i dovelo do ključaonice.
Zia kimne.
- Da, da, bila sam radoznala. O njemu se toliko toga čulo - da nije običan lopov, nego više lik iz povijesti ili romana.
- Da - zaključi Poirot zamišljeno - možda je tako.
- Ali nisam vam zapravo htjela govoriti o tome ..upadne Zia. - Pomislila sam da bi vam mogla biti od koristi - hm - jedna mala činjenica.
- A to je~
- Kao što sam rekla, rubini su predani mome ocu ovdje u Nici. Nisam vidjela osobu koja je to učinila, ali...
- Da~
- Nešto mi je poznato: bila je to žena.

29. poglavlje: Pismo iz domovine

Draga Katherine .
Budući da sad prijateljujete u visokome društvu, ne vjerujem da će vas zanimati ovdašnje novosti; no kako sam oduvijek bila uvjerena da ste razumna djevojka, mož da ste manje napuhani nego što pretpostavljam. Ovdje sve ide ustaljenim redom. Bilo je mnogo buke oko novoga kapelana, koji je skandalozno visok. Svatko tko je o tome govorio vikaru, ali vi znate kakav je vikar - sve je u njemu kršćansko, ali nema vlastitoga duha. Više sam se puta u posljednje vrijeme uzrujavala zbog djevojaka. Ona djevojka Anni nije bila nizašto - ima suknju do koljena i neće nositi tako korisne vunene čarape. Ni jedna od njih ne podt~osi prigovore. Jako sam patila od reume, i doktor Harris me nagovorio da odem u London do specijalista što znači baciti u zrak tri gvineje i cijenu vozne karte - ali sam, čekajući do srijede, uspjela nabaviti povoljniju povratnu kartu. Londonski liječnik razvukao je lice i pričao mi o svemu i svačemu, dok mu nisam rekla: "Ja sam obična žena, doktore, i volim da se sve jasno kaže. Je li to rak ili nije~" I onda, naravno, morao je priznati da jest. Kažu da ću imati još godinu dana uz njegu, i ne prevelike bolove, ali ja sam sigurna da mogu podnijeti bolove kao i svaka kršćanka. Život je ponekad tako pust bez mojih prijatelja, koji su pomrli ili otišli. Bilo bi mi milo da ste u St. Mary Meadu, draga moja, to je činjenica. Da niste stekli toliki novac i otišli u visoko društvo, ponudila bih vam dvostruku plaću od one što vam je davala jadna Jane da budete samnom i njegujete me; ali kad je riječ o onome što je dobro, to ne možemo dobiti. Ipak, vodite o tome računa ako stvari krenu po vas loše, a to je uvijek moguće. Toliko priča sam čula o (ažnim plemićima koji se žene djevojkama, a kad im otmu sav novac, ostavljaju ih pred crkvenim vratima. Usudujem se pomisliti da ste dovoljno razumni pa vam se tako što ne može dogoditi, ali nikad se ne zna; i nikad nije naodmet voditi o tome brigu j,biti oprezan. Zato, samo za svaki slučaj, draga moja, zapamtite da za vas uvijek postoji ovaj dom; iako govorim naivno, ja imam toplo srce. Vaša odana stara prijateljica
Amelia Viner
P.S. - Vidjela sam da ste spomenuti u novinama zajedno s vašom rocfakom, vikontesom Tamplin. Spremila sam tu vijest medu svoje izreske. Molila sam za vas u nedelju da se sačuvate od oholosti i ispraznosti.
Katherine pročita tu poslanicu dvaput, a zatim je odloži i počne iz svoje spavaonice promatrati plavetnilo Mediterana. Osjeti neku čudnu gorčinu u grlu: odjednom počne čeznuti za St. Mary Meadom. Toliko mnogo običnih, svakodnev"ih i bedastih sitnica - pa ipak, to joj je bio dom. Osjeti potrebu da spusti glavu medu ruke i dobro se isploče.
Od toga ju je spasila Lenox, koja je ušla u sobu.
- Zdravo, Katherine - reče joj Lenox. - Što se to s tobom dogada~
- Ništa posebno - reče Katherine uzimajući pismo gospodice Viner i spremajući ga u torbicu.
- Izgledaš prilično čudno - nastavi Lenox. - Htjela sam ti reći, i nadam se da tome nećeš prigovoriti - da sam nazvala tvoga prijatelja, detektiva gospodina Poirota i pitala ga hoće li s nama ručati u Nici. Objasnila sam mu da ga želiš vidjeti, budući da znam kako ne bi došao samo zbog mene.
- Znači li to da ge želiš vidjetiZ - upita Katherine.
- Da - reče Lenox. - Izgubila sam glavu za njim. Još nikad nisam vidjela muškarca s tako mačje zelenim očima. - U redu - reče Katherine. Govorila je ravnodušno.
Posljednjih nekoliko dana bilo je za nju naporno. Svi su govorili o uhićenju Dereka Ketteringa, a misterij "Plavoga voza" ispirao je sva usta.
- Naručila sam automobil - reče Lenox - i ispričala majci neku laž... ne mogu se, nažalost, sjetiti koju. Ali nije važno, ona ionako ništa ne pamti. Kad bi znala kamo idemo, svakako bi se htjela i sama pridružiti i iscijediti podatke od gospodina Poirota.
Dvije djevojke stigoše do "Negrasca", gdje ih je Poirot već očekivao.
Bio je pun galske uljudnosti i zasipao je obje djevojke tolikim komplimentima da su se one počele previjati od smijeha; pa ipak, ručak nije bio vedar. Katherine je bila sanjiva i rastresena, a Lenox je imala napade govorljivosti koja je prekidala šutnju. Dok su sjedili na terasi i ispijali kavu, ona odjednom nasrne na Poirota.
- Kako napreduje slučaj~ Znate na što mislim.
Poirot slegne ramenima. - Ide svojim tijekom - kratko odgovori.
- I vi dopuštate da ide samo svojim tijekom~ On pogleda Lenox tužno.
- Vi ste još mladi gospodice, pa ne znate da se tri stvari ne mogu požurivati - le bon Dieu, priroda i stari Ijudi.
- Besmisleno - upadne Lenox. - Vi niste stari. - Lijepo od vas što to kažete.
- Eno bojnika Knightona - reče Lenox. Katherine pogleda brzo oko sebe.
- S gospodinom Van Aldinom je - produži Lenox. Nešto bih htjela upitati bojnika Knightona. Odlazim na tren. Ostavljeni nasamu, Poirot se obrati Katherini:
- Vi ste distraite, mademoiselle, vaše su misli negdje daleko.
- Otputovale su do Engleske, ne dalje. - Povedena nekim naglim poticajem, ona izvuče pismo što ga je primila jutros i pruži ga Poirotu, s molbom da ga pročita:
- To je prva poruka koju sam dobila iz svoga staroga svijeta; ovako ili onako - ona boli.
Poirot pročita pismo i vrati joj ga.
- Znači, vi biste se vratili u St. Mary MeadZ - upita. - Ne bih - izusti Katherine. - A i zašto bih~
- Pogriješio sam dakle. Hoćete li me ispričati časak~ On krene prema mjestu gdje je lenox Tamplin razgovarala s Van Aldinom i Knightonom. Amerikanac je izgledao staro i oronulo. Pozdravio je Poirota kratkim pokretom glave, ali bez ikakva drugoga znaka zanimanja. Kad se okrenuo da odgovori na neku Lenoxinu primjedbu, Poirot povuče Knightona ustranu.
- Gospodin Van Aldin izgleda loše - reče.
- Zar se čudite2 - upita Knighton. - Skandal s uhićenjem Dereka Ketteringa stavio je točku na "i", što se njega tiče. On sada čak žali što vas je zamoiio da utvrdite istinu.
- Trebao bi se vratiti u Englesku - reče Poirot. - Putujemo prekosutra.
- To je dobra vijest - zaključi Poirot. Oklijevao je, a zatim pogleda terasu na kojoj je sjedila Katherine.
- Volio bih kad biste to mogli reći gospodici Grey promrmlja on.
- Reći... što~
- Da se vi... hoću reći, da se gospodin Van Aldin vraća u Englesku.
Knighton je bio malo zbunjen, ali svejedno ode do terase i pridruži se Katherini.
Poirot zadovoljan vidje kako on odlazi, a zatim se pridruži Lenox i Amerikancu. Nekoliko minuta trajao je općenit razgovor, a zatim se milijunaš i njegov tajnik udaljiše. Poirot se takoder pripremao za polazak.
- Tisuću puta hvala na gostoprimstvu, mademoiselle - dovikne on. - Ručak je bio izvanredan. Ma foi, trebao mi je. - On nadme grudi i udari ih šakama. - Sada sam kao lav, kao gorostas. Ah; mademoiselle Katherine, vi me još niste vidjeli onakvoga kakav znam biti. Vidjeli ste tek tihog i Ijubaznog Herculea Poirota, ali postoji jedan drugi Hercule Poirot. Sada ću nasrtati, sada ću prijetiti, ulijevati strah u srca onih koji me budu čuli.
Pogleda ih samozadovoljno, i obje djevojke bijahu dolično impresionirane iako je Lenox pritom grizla usne, dok se na Katherininim ustima ukazivao tračak sumnjičavosti.
- I učinit ću to - reče prijeteći. -Ja ću uspjeti!
Učinio je tek nekoliko koraka kad ga Katherinin znak prizove natrag.
- Gospodine Poirot, želim vam nešto reći. Mislim da ste bili potpuno u pravu. Vratit ću se u Englesku i to odmah. Poirot se strogo zabulji u nju, i pod tim istražujućim pogledom ona pocrveni.
- Shvaćam - reče on mračno.
- Ne vjerujem da shvaćate - odgovori mu Katherine. - Ja znam više nego što vi zamišljate, mademoiselle prozbori on tiho. Poirot se oprosti s neobičnim smiješkom na usnama. Odvezao se automobilom u Antibes.
Hipolyte, sluga drvenoga lica Comtea de la Rochea, bio je u vili Marini zabavljen brisanjem lijepe brušene staklenine svoga gospodara. Comte de la Roche otišao je taj dan u Monte Carlo. Pogledavši slučajno kroz prozor, Hipolyte ugleda posjetitelja koji se hitro približavao ulazu, posjetitelja tako neobična izgleda da ni iskusni Hipolyte nije znao kamo da ga smjesti. Pozvavši svoju ženu, Marie, koja je bila zaposlena u kuhinji, on ju je upozorio na pridošlicu koji ga je nazvao Ce type la.
- Nije valjda opet policija - upita zabrinuto Marie. - Pogledaj sama - reče joj Hipolyte.
Marie pogleda. - Sigurno nije policajac - izjavi zadovoijno. - Nisu nam do sada mnogo smetali - reče Hipolyte. - Zapravo, da nije bilo objašnjenja gospodina grofa, nikad ne bih bio pogodio za5to je bio onaj neznanac u trgovini vinom.
Začuje se ulazno zvonce i Hipolyte, ozbiljna i dostojanstvena držanja ode otvoriti vrata.
- Gospodin grof, moram reći sa žaljenjem, nije kod kuće.
Mali čovjek širokih brkova zadovoljno se smiješio.
- To mi je poznato - reče - vi ste Hipolyte Flavelle, zar ne2
- Da, gospodine, to je moje ime.
- I vaša se žena zove Marie Flavelle~ - Da, gospodine, ali...
- Želim vas vidjeti oboje - reče neznanac i ude pokraj Hipolytea u kuću.
- Vaša je žena bez sumnje u kuhinji - reče. - Otići ću onamo.
Prije nego što se Hipolyte mogao pribrati, neznanac ode do desnih vrata ulazne dvorane i ude hodnikom u kuhinju, gdje ga je Marie dočekala otvorenih ustiju.
- Voila - reče neznanac i potone u drveni naslonjač. - Ja sam Hercule Poirot.
- Da, gospodine~
- Niste li već čuli za mene~
- Nikada čuo - reče Hipolyte.
- Dopustite mi reći da niste dobro odgojeni. To je ime jednoga od najvećih detektiva na svijetu.
Hipolyte i Marie smeteno su zurili. Nisu znali što učiniti s tim neočekivanim i posve stranim posjetiteljom. - Gospodin želi... - promrmlja Hipolyte mehanički.
- Želim doznati zašto ste lagali policiji.
- Gospodine! - uzvikne Hipolyte. - Ja nisam lagao policiji! Nikada takvo nešto!
Poirot zatrese glavom.
- Nije točno - reče - učinili ste to više puta. Da pogledam. - On uzme iz džepa malu bilježnicu i potraži podatke. - Da, barem sedam puta. Objasnit ću vam.
Mirnim glasom i bez uzbudenja on navede svih sedam slučajeva. Hipolyte je bio zapanjen.
- Ipak, ne želim s vama razgovarati o tim prijašnjim pogreškama - nastavi Poirot - samo nemojte zamišljati da ste previše pametni, dragi prijatelju. Sada ću spomenuti onu laž koja me zanima, a to je vaša tvrdnja da je Comte de la Roche stigao u vilu ujutro četrnaestog siječnja.
- Ali to nije bila laž, gospodine, to je istina. Gospodin grof stigao je ovamo u utorak ujutro četrnaestoga, zar ne Marie2
Ona spremno potvrdi. - Sasvim točno. Sjećam se savršeno.
- Oh - nastavi Poirot - a što ste dali toga jutra svome gospodaru za doručak.
Marie zastane, pokušavajući se sjetiti.
- Čudno je - reče Poirot - kako se netko sjeća jedne stvari, a drugu zaboravlja.
On se nagne naprijed i udari šakom po stolu, dok su mu oči sijevale od bijesa.
- Da, tako je kako kažem. Vi pričate vaše laži i mislite da nitko ne zna istinu. Ali dvije osobe je znaju. To je bon Dieu...
On digne ruku prema nebu, a zatim, smjestivši se udobno u naslonjač, nastavi:
... a drugi je Hercule Poirot.
- Uvjeravam vas, gospodine, da ste u zabludi. Gospodin grof napustio je Pariz u ponedeljak noću...
- To je točno, i to brzim vozom - reče Poirot. - Ne znam gdje je prekinuo svoje putovanje, možda ne znate ni vi. Ali znam da je on stigao ovamo u srijedu ujutro, a ne u utorak ujutro.
- Gospodin je u zabludi - ostane uporna Marie. Poirot ustane.
- Onda se mora izvršiti pravda - promrmlja on. Šteta.
- Na što mislite, gospodine~ - Upita Marie s osjećajem nelagode.
- Bit ćete uhićeni i zadržani kao sudionici u umorstvu gospode Kettering, engleske dame koja je ubijena.
- Umorstvo~ - muškarčevo lice postane blijedo poput krede i koljena mu počeše klecati. Marie ispusti valjalo i počne plakati.
- Ali, to je nemoguće, nemoguće. Mislio sam...
- Budući da ostajete uz svoju priču, nemam što dodati. Mislim da ste se oboje ponašali ludo.
Poirot krene prema vratima, ali ga zaustavi uzbuc#eni glas.
- Gospodine, gospodine, samo trenutak! Nisam... nisam znao da je tako nešto posrijedi. Mislio sam da je opet riječ o nekoj dami. S damama koje su ovamo dolazile policija je ponekad imala problema. Ali umorstvo... to je nešto drugo.
- Nemam više strpljenja - dovikne mu Poirot. - Hoću li se morati cijeli dan natezati s dvoje glupana~ Ja trebam samo istinu. Ako mi je nećete priopćiti, to je vaša stvar. Posljednji put vas pitam, kada je gospodin grof došao u vilu Marinu - u utorak ili u srijedu ujutro2
- U srijedu - prošapće čovjek, a Marie iza njega klimaše u znak potvrde.
Poirot ih je promatrao trenutak, a zatim reče ozbiljno; Ipak ste pametni. Još malo, pa biste se našli u velikoj nevolji.
Ode iz vile Marine, smješeći se sam sebi.
Jedna slutnja je potvrdena, pomisli. Da pokušam i s drugom~
Bilo je šest sati poslijepodne kad je Mirelle dobila posjetnicu Herculea Poirota. Zurila je u nju trenutak, a zatim kimne glavom. Kada je Poirot ušao; zatekao ju je kako grozničavo hoda sobom gore-dolje. Okrene se bijesno prema posjetitelju.
- Dakle~ - poviče. - Dakle~ Što hoćete sada~ Niste li me već dovoljno mučili~ Niste li me natjerali da odam jadnoga Dereka~ Što još hoćete8
- Samo jedno malo pitanje, gospodice. Nakon što je voz napustio Lyon, kada ste ušli u odjeljak gospode Kettering...
- Što je sada to~
Poirot je pogleda izrazom blagoga prijekora i počne ponovno.
- Kako rekoh, kada ste ušli u odjeljak gospode Kettering...
- Nikada nisam u njega ušla. ... i našli je...
- Nikada, kažem vam. - Ah, sacre!
On se okrene prema njoj i izdere se svom snagom, tako da je Mirelle ustuknula.
- Zar mi hoćete lagati~ Kažem vam da znam što se dogodilo, kao da sam bio ondje. Ušli ste u njezin odjeljak i zatekli je mrNu. Kažem vam da mi je to poznato. Meni lagati, to je opasno! Čuvajte se, gospodice Mirelle.
Njezine oči pokolebaše se pod njegovim pogledom. -Ja... nisam... - ona počne nesigurno i zastane.
- Pitam se samo nešto - reče Poirot. - Pitam se, gospodice, jeste fi ondje našii što ste tražili, iii je...
- Ili, što~
- Ili je netko drugi već bio prije vas.
- Neću više odgovarati na vaša pitanja - uzvikne plesačica. Otrgne se iz Poirotove ruke i zanoseći se prema podu u nastupu bjesnila počne vriskati i jecati. Prestrašena djevojka uleti u sobu.
Hercule Poirot slegne ramenima, podigne obrve i mirno izade. Činilo se da je zadovoljan.

30. poglavlje: Gospodjica Viner prosudjuje

Katherine je gledala kroz prozor spavaonice gospodice Viner. Padala je kiša, ne žestoko nego tiho i uporno. Prozor je gledao prerna prednjem vrtu i stazi što je vodila do ulaznih vrata, s urednim lijehama na obje strane, gdje će kasnije procvijetati ruže, klinčići i plavi različci.
Gospodica Viner ležala je u širokom viktorijanskom krevetu. Pladanj sa ostacima doručka bio je gurnut u stranu i ona se upravo bavila otvaranjem i čitanjem pisama te ponekom jetkom primjedbom tim povodom.
Katherine je držala u ruci otvoreno pismo i čitala ga već drugi put. Bilo je poslano iz hotela "Ritz" u Parizu.
"Chere mademoiselle Katherine
Nadam se da ste u dobru zdravlLu i da vas povratak u englesku zimu nije previše rastužio. Sto se mene tiče, nastavljam svoju istragu najvećom marljivošću. Nemojte misliti da ovdje provodim nekakve praznike. Ubrzo ću doći u Englesku i nadam se kako ću imati zadovoljstvo opet vas sresti. Bit će tako, zar ne~ Kad stignem u London, pisat ću vam. Pamtite li da smo kolege u ovom slučaju~ Uvjeren sam da ste toga potpuno svjesni. Primite, gospodice, izraze mog štovanja i odanosti.
Hercule Poirot"
Katherine se malo namršti. Kao da ju je nešto u pismu zbunilo i zaintrigiralo.
- Na pikniku dječačkoga zbora - začuje se glas gospođice Viner - Tommy Saunders i Albert Dykes moraju svakako biti izostavljeni. Ne znam što ti dječaci misle da mogu raditi u crkvi nedjeljom. Tommy je zapjevao "O Bože, pohitaj nas spasiti" i nije više otvarao usfa, a moj mi nos kaže da je Albert Dykes cuclao neki užas od pepermintova bombona.
- Znam, užasni su - složi se Katherine.
Ona otvori drugo pismo i lice joj se naglo zacrveni. Glas gospodice Viner kao da se odjednom počeo gubiti negdje daleko. Kada joj se vratila svijest o okolini, gospodica Viner upravo je slavodobitno zaključivala svoj dugi govor.
- I rekoh joj: "Nipošto. Kako stvari stoje, gospođica Grey je nećaka lady Tamplin." Što mislite o tome$
- Vodite li vi to moje vlastite bitkeZ To je vrlo Ijubazno od vas.
- Možete tako reći ako želite. Titula za mene ne znači ništa. Bila ona vikarova žena ili ne, ona je obična blebetuša. Blebetuša, koja priča da ste si kupili pristup u visoko društvo.
- Možda i nije bila u velikoj zabludi.
- Pogledajte se - nastavi gospodica Viner. - Jeste li se možda vratili kao neka velika damo, što ste mogii. Ne, evo vas opet ovdje, jednako razumne kao i uvijek, s dobrim čarapama i čvrstim cipelama. Razgovarala sam o vama s Ellen upravo jučer. Rekoh joj: "Pogledaj samo gospodicu Grey. Motala se okolo s najvišima u zemtji, pa ne hoda kao ti, sa suknjom do koljena i svilenim čarapama, i najsmješnijim cipelama koje sam ikad vidjela".
Katherine se malo nosmiješi. Očito, vrijediio je udovoIjavati predrasudama gospodice Viner. Stara dama nastavljala je sa sve većim zadovoljstvom:
- Tješi me što nam niste okrenuli glavu. Prekjučer sam razgledala svoje novinske izreske. Imam ih više o lady Tamplin i njezinoj ratnoj bolnici, ali ne mogu do njih. Hoćete li ih pogledati, draga, vaš vid je bolji od mojega. Svi su u kutiji, u ladici pisaćega stola.
Katherine je gledala pismo u svojoj ruci i upravo se pripremala nešto reći; zastane medutim, i ode do pisaćega stola potražiti izreske. Otkako se vratila u St. Mary Mead njezino je srce opet pripadalo gospodici Viner, zadivljeno stoicizmom i hrabrošću stare žene. Osjećala je da ne može mnogo učiniti za svoju prijateljicu, ali je iz iskustva znala koliko te prividne sitnice mogu značiti starim Ijudima.
- Evo jednog izreska - reče. - "Vikontesa Tamplin, koja u svojoj vili u Nici ravna časničkom bolnicom, žrtva je senzacionalne pljačke. Ukradene su joj dragocijenosti, medu njima i glasoviti s~-~aragdi koji su nasljedno dobro obitelji Tamplin".
- Vjerojatno staklo - reče gospodica Viner - mnogo dragulja koji pripadaju damama iz visokoga društva samo su krivotvorine.
- Evo još jednoga i to s fotografijom - reče Katherine. - "Privlačna studijska snimka vikontese Tamplin s njezinom kćerkicom Lenox". .
- Dopustite mi pogledati - reče gospocfica Viner. Lice djeteta ne vidi se baš dobro, zar ne~ Usudujem se reći da je i to dovoljno. Ovaj je svijet pun proturječja, pa lijepe majke imaju groznu djecu. Usudujem se reći kako je fotograf shvatio da je stražnja strana glave djeteta najljepše što može na njemu snimiti.
Katherine se nasmije.
- "Jedna od najljepših domaćica ove sezone na rivijeri je vikontesa Tamplin, koja ima vilu na Cap Martinu. Njezina nećaka gospodica Grey, naslijedila je nedavno golemo bogatstvo i to u romantičnim okolnostima. Ona upravo boravi u gostima kod vikontese".
- Ovaj mi je izrezak trebao - reče gospodica Viner. - Mislim da je objavljena i vaša fotografija u izresku koji sam zagubila.
Katherine nije odgovorila. Prstima je izravnavala izrezak, a lice joj je imalo zagonetan i umoran izgled. Zatim izvuče drugo pismo iz omotnice i pročita ga još jednom. Okrene se svojoj prijateljici.
- Gospodice Viner~ Pitam se bili to bilo moguće; jedan moj prijatelj, netko koga sam upoznala na rivijeri, silno me želi ovdje vidjeti.
- MuškaracZ - upita gospodica Viner. - Da.
- Tko je on~
- Tajnik gospodina Van Aldina, američkoga milijunaša. - Kako se zove2
- Knighton. Bojnik Knighton.
- Hm, tajnik milijunaša. I želi doći ovamo. Katherine, želim vam reći nešto za vaše vlastito dobro. Vi ste zgodna i osjećajna djevojka, no iako imate glavu na svome mjestu, mogli biste kao i svaka žena jednom u svome životu napraviti od sebe budalu. Kladim se s deset prema jedan da je tom čovjeku stalo do vašega novca.
Pokretom ruke ona zaustavi Katherinin odgovor. - Samo sam očekivala tako nešto. Što je tajnik jednoga milijunaša~ U devet od deset slučajeva, mladiću je stalo tek do lagodnoga života. Ti su obično ugodna ponašanja i sa smislom za raskoš, ali bez mozga i poduzetništva. Ako ima nečega što je još lagodnije od posla milijunaševa tajnika, onda je to brak s bogatom ženom. Ne kažem da ne biste mogli nekome biti privlačni, ali vi niste više mladi, a niste ni neka osobita Ijepotica iako imate vrlo dobar ten. Kažem vam, ne pravite budalu od sebe. Ali, ako se ipak na to odlučite, pazite da novac dobro pričvrstite uza se. Evo, sada sam dovršila. Što mi imate reći?
- Ništa - reče Katherine. - Biste li prigovorili ako bi on došao ovdje me posjetiti$
- Perem ruke od toga - reče gospocfica Viner. - Učinila sam svoju dužnost, i što god vam se dogodi ovisit će o vama. Biste li željeli da ovdje ruča ili da večera~ Usudujem se pomisliti da bi Ellen mogla napraviti večeru - ako nije sasvim izgubila glavu.
- Ručak bi odgovarao - odgovori Katherine. - Vrlo je lijepo od vas što se slažete, gospodice Yiner. Zamolio me da mu telefoniram. Učinit ću to i reći mu kako će nam biti vrlo drago da ruča s nama. Doći će automobilom iz grada.
- Ellen pravi prilično dobro odrezak s prženim krumpirom - reče gospodica Viner. - Nije baš sasvim dobar, ali to čini bolje od ičega dr_ugog. Ne bi bilo koristi od voćnoga kolača, jer je teške ruke s kremama, ali njezini mali pudinzi nisu loši. Usudujem se predložiti da biste mogli nabaviti komad dobroga plavoga sira kod Abbot'sa. Od oca je ostalo još dobrih vina, možda i koja butelja mozelskoga pjenušca.
- Oh, ne, gospodice Viner, to doista neće biti potrebno.
- Gluposti, dijete moje. Nema toga džentlmena koji ne bi bio sretan ako bi dobio nešto u čašici uz jelo. Ima i dobroga predratnoga whiskya, ako mislite da bi mu to bilo draže. Učinite kako sam rekla i ne prigovarajte. Ključ vinskoga podruma je u trećoj ladici s lijeva u drugom paru čarapa na lijevoj strani ladice.
Katherine ode poslušno do označenoga mjesta.
- Pazite, u drugome paru - dovikne gospocfica Viner. - U prvome paru su moje dijamantne naušnice i moj filigranski broš.
Osupnuta Katherine joj dobaci: - Ne biste li ih radije držali u svojoj kutiji za nakit~
- Nipošto! Za to sam previše pametna, zahvaljujem. Draga moja, sjećam se kako je moj otac imao ugraden sigurnosni pretinae u prizemlju. Silno se njima ponosio, pa je tako jednom zgodom rekao i mojoj majci: "Mary, donesi mi svake večeri svoje dragulje i ja ću ih zaključati za tvoje dobro". Moja je majka bila pristojna žena, koja je znala kako gospoda vole da sve bude po njihovoj volji, pa mu je donijela kutiju za dragulje da je zaključa, baš kako je zahtijevao.
- Ali jedne noći došli su provalnici i, naravno, prvo na što su krenuli bio je sigurnosni pretinac! Nije ni moglo biti drukčije s ocem koji je o tome pričao pred svakim u selu, pa se stvorio opći dojam da ima blago kralja Solomona. Sve su lijepo počistili, odnijeli vrčeve, srebrne šalice, zlatni pladanj - i kutiju za nakit.
Ona uzdahne, sjećajući se. - Otac je bio uzbuden zbog majčinoga nakita. Medu njim bila je venecijanska ogrlica i vrlo fine kameje, nešto blijedoružičastih koralja i dva dijamantna prstena s prilično velikim kamenima. Ona je, dakako, svu tu zlatninu držala zamotanu u starom grudnjaku, gdje je bila sigurna.
- A kutija za nakitZ Bila je praznaZ
- Ni govora - reče gospodica Viner. - Bila bi tada previše upadljivo lagana. Moja majka bila je inteligentna žena i u toj kutiji držala je gumbe što je za njih bilo vrlo zgodno mjesto. Gumbi za čizme u gornjoj polici, gumbi za hlače u drugoj polici i razni gumbi ispod svega. Začudo, otac se na nju naljutio. Kako reče, ne voli biti prevaren. Ali, dosta priče. Vi morate teiefonirati prijatelju i ne zaboravite izabrati dobre odreske. Recite Ellen neka pazi da joj čarape nemaju rupe kad gost dode.
- Je li njezino ime Ellen ili Helen, gospodice Viner? Pomislila sam...
Gospodica Viner zatvori oči.
- Znam izgovarati slovo "H" kao i bilo koje drugo, ali Helen nije pogodno ime za sluge. Ne znam što sve pada na um majkama iz nižih slojeva u donašnje vrijeme.
Kad je Knighton stigao, nebo se već razvedrilo. Blijedo, čudljivo sunce obasjavalo je Katherininu glavu dok je stajala uz vrata da ga pozdravi. On vse popeo brzo, gotovo dječački.
- Nadam se da mi niste zamjerili. Jednostavno sam vas morao ponovno vidjeti. Nadam se da neće prigovoriti ni vaša prijateljica.
- Udite i upoznajte se s njom - reče Katherine. - Ponekad je vrlo nagla, ali ubrzo ćete uvidjeti da ima najmekše srce na svijetu.
Gospodica Viner sjedila je poput veličansNa u salonu, ukrašena kamejama koj~ je providnost bila sačuvala za njezinu obitelj. Pozdravila je Knightona s dostojans~ vom i ozbiljnom Ijubaznošću koja bi raznježila mnoge muškarce. No i Knighton je imao priylačno ponašanje koje se nije moglo zanemariti, pa se nakon desetak minuta i gospodica Viner vidljivo zagrijala. Ručak je protekao u ugodnom raspoloženju, a Ellen ili Helen, u novorri paru svilenih čarapa činila je čuda od uslužnosti. Zatim Katherine i Knighton krenuše u šetnju, nakon koje su popili čaj t~ te-a-tete, budući da je gospodica Viner otišla leći.
Kad se automobil naposljetku udaljio, Katherine se popne polagano na prvi kat. Začuo se glas gospodice Viner i ona ude u njezinu sobu.
- Prijatelj je otišao2
- Da. Hvala vam što ste mi to omogućili.
- Nije potrebno zahvaljivati. Mislite li da sam stara baba koja nikome ne želi pomoći~
- Mislim da ste vrlo dragi - reče Katherine osjećajno. Kad je Katherine krenula iz sobe pozvala ju je.
- KatherineZ
- Da.
- Pogriješila sam glede vašega prijatelja. Kada je muškarcu do nekoga stalo, on može biti srdačan i širokogrudan, pun malih pažnji i, sve u svemu, privlačan. Ali kada je doista zaljubljen, mora izgledati poput ovce. A kad god vas je ovaj mladi čovjek pogledao, nalikovao je ovci. Povlačim sve što sam rekla jutros. On je pravi.

31. poglavlje: Gospodin Aarons ruča

- Ah - reče Joseph Aarons s uvažavanjem.
Potegne zatim dugi gutljap iz vrča, uzdahne nakon toga, obriše pjenu s usana i srdačno pogleda na drugoj strani stola svoga domaćina, Herculea Poirota.
- Dajte mi - reče Aarons - dobar odrezak iz Porter housea i vrč nečega što je vrijedno pijenja, pa ću zaboraviti sve vaše francuske poslastice. Dajte mi - ponovi on odrezak iz Porterhousea.
Poirot, koji je upravo bio udovoljio tom zahtjevu smiješio se pristojno.
- Ništa se ne može prigovoriti odresku s okruglicama od bubrega - nastavi gospodin Aarons. - Kolač od jabuka~ Da, gospodice, uzet ću kolač od jabuka i vrč vrhnja.
Objed se odužio. Naposljetku, dubok uzdah, gospodin Aarons odloži nož i vilicu pripremajući se za mali dodatak sira, prije nego što će umne ~posobnosti usmjeriti drugim stvarima.
- Bilo je malo poslova od one vrste koje ste spomenuli, gospodine Poirot - primijeti on - ali bit ću vrlo sretan pomoći vam.
- To je vrlo Ijubazno od vas - odgovori Poirot. - Rekoh sam sebi: "Ako želiš išta doznati o glumcima, postoji jedna osoba koja zna sve što se može znati, a to je moj stari prijatelj Joseph Aarons".
- I niste pritom pogriješili - doda Aarons zadovoljno. - Bila riječ o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti,.Joe Aarons je čovjek kojemu se treba javiti.
- Precisement. Želio bih vas upitati, gospodine Aarons, što znate o jednoj mladoj ženi koja se zove Kidd.
- KiddZ Kitty Kidd~ - Da, Kitty Kidd.
- Bila je prilično dobra. Nastupala je kao oponašateIjica muškaraca u pjesmi i plesu. Na nju mislite$
- To je ona.
- Bila je zapravo vrlo dobra, i dobro zarađivala. Nikada nije bila bez posla. Uglavnom je oponašala muškarce, ali kada je već o tome riječ, ne bi propala ni kao karakterna glumica.
- Tako sam i ja čuo - reče Poirot. - Ali već dugo nije nastupala, zar ne~
- Ne, izašla je iz posla. Otišla je u Francusku gdje se upustila u vezu s nekim velikim plemićem. Napustila je pozornicu zauvijek.
- Kada je to bilo2
- Da vidim. Prije tri godine. I bio je to gubitak, dopustite da vam kažem.
-Je li bila bistra~
- Bistra kao pun kavez majmuna.
- Je li vam poznato ime čovjek s kojim se sprijateljila u ~arizu$
- Bio je nešto veliko. To znam. Jedan grof, ili markiz~ Sada kada promislim, čini mi se da je bio markiz.
- i... od tada niste o njoj ništa čuli$ - Ništa.
- Nisam na nju naletio ni slučajno. Mogao bih se okiaditi da uživa negdje u inozemstvu. Biti markiza do kraja života - to je Kitty sebi dobro priuštila.
- Vidim - reče Poirot zamišljeno.
- Žao mi je što vam ne mogu reći više, gospodine Poirot. - Htio sam vam biti od koristi koliko sam mogao. Pozvali ste me na dobar ručak.
- Sad smo izjednačeni, i vi ste mi učinili dobru uslugu. -Jedno zaslužuje drugo, ha, hal - nasmije se Aarons. - Vjerojatno je vaša profesija vrlo zanimljiva - reče Poirot.
- Tako, tako - odgovori Aarons neobavezno. - Uzevši dobro s lošim, u redu je. Ne trčim za poslovima, ali svejedno morate imati otvorene oči. Nikada se ne zna što će privući publiku.
- Posljednjih nekoliko godina ples je došao u modu promrmlja Poirot zamišljeno.
- Nikada nisam uživao u onome ruskome baletu, ali Ijudi to vole. To je za mene previše napuhano.
- Upoznao sam jednu plesačicu na rivijeri - marlemoiselle Mirelle.
- Mirelle8 To je vruća rc.~aa, u svakom slučaju. Novac joj stalno pritječe, iako, ruku na srce, ona zna plesati. Vidio sam je i znam o čemu govorim. Nisam se s njom mnogo bavio, ali čujem da je pravi užas za svakoga. Krik i bijes bez prekida.
- Da - reče Poirot - mogu si to zamisliti.
- Temperamentl - doda gospodin Aarons. - One to tako nazivaju. Moja žena bila je plesačica prije nego što se udala, ali sretan sam što nikada nije imala temperamenta. Temperament u kući samo škodi, gospodine Poirot.
- Slažem se s vama prijateiju. On je u njoj doista nepotreban.
- Udana žena morala bi biti tiha, suosjećajna i dobra kuharica - reče gospodin Aarons.
- Mirelle već dugo nije bifa pred publikom, zar ne~ upita Poirot.
- Oko dvije i pol godine, ukupno - reče Aarons. Na nju je bio navalio neki francuski vojvoda, a sada čujem da ima bivšega premijera Grčke. Ti ljudi lako razbacuju novac.
- Meni je to novost - reče Poirot.
- Ona nije od onih što gube vrijeme. Priča se da je mladi Kettering ubio svoju ženu zbog nje. Ja to, dakako, ne znam. U svakom slučaju on je u zatvoru, a ona se morala snaći što joj ne pada teško. Priča se takoc#er da ona nosi rubin veličine golubjega jajeta. Nikado nisam vidio golublje jaje, ali tako obično piše u romanima.
- Rubin veličine golubljega jajeta! - dometne Poirot. Njegove su oči postale zelene i mačkolike. - Kako zanimIjivol
- Doznao sam to od nekoga prijatelja - objasni gospodin Aarons. - No, to bi mogao biti i komad obojenoga stakla. Žene su sve iste i nikada se neće prestati hvaliti svojim draguljima. Mirelie trabunja da na tom rubinu počiva neka kletva. Mislim da ga zoare "Vatreni žar".
- Ako se dobro sjećam - reče Poirot - rubin kojega zovu "Vatreni žar" samo je srednji kamen u jednoj ogrlici. - I vil Nisam li već rekao da nema kraja lažima koje
izmišljaju žene kada su posrijedi njihovi dragulji. Ovo je kamen za sebe, ovješen na platinastom lancu oko njezina vrata, ali kako rekoh kladim se s deset prema jedam da je obojeno staklo.
- Nije - reče Ijubazno Poirot. - Mislim da nije obojeno staklo.

32. poglavlje: Katherine i Poirot uporedjuju beleške

- Promijenili ste se mademoiselle - reče Poirot. On i Katherine sjedili su jedno nasuprot drugome za malim stolom u hotelu Savoy. - Da, da, promijenili ste se - nastavi on.
- Na koji način~
- Mademoiselle, te nuances teško je opisati. - Starija sam.
- Da, stariji ste. Ali pritam ne mislim da imate bore. Kad sam vas prvi put vidio, rriademoiselle, izgledali ste tako kao da je pred vama život. Imali ste miran i zadovoljan izgled nekoga tko sjedi u pozadini i promatra igru.
- A sadaZ
- Sada više ne promatrate. Možda je apsurdno to što ću reći, ali sada imate izgled umornoga borca koji vodi tešku utakmicu.
- Moja stara prijateljica ponekad je teška - reče Katherine nasmijavši se - ali uvjeravama vas da s njom ne vodim teške bitke. Morate jednoga dana doći i vidjeti je, gospodine Poirot. Vi ste čovjek koji bi cijenio njezinu hrabrost i njezin duh.
Nastupi tišina dok ih je konobar posluživao piletinom priredenom en casserole. Kad je napokon progovorio, Poirot reče: - Čuli ste me kad sam pričao o svome prijateIju Hastingsu8 Onome koji je ustvrdio da sam ja jedna Ijudska oštriga. Eh bien, mademoiselle, našao sam por u vama. Vi ste, još mnogo više nego ja, usamljeniji borac.
- Glupost - usprotivi se Katherine.
- Hercule Poirot nekad ne govori gluposti. Tako je kako ja kažem.
Ponovno nastupi tišina. Poirot počne ispitivati:
- Jeste li vidjeli ikoga od prijatelja s rivijere, nakon što ste se vratili?
- Vidjela sam nakratko bojnika Knightona. - Ahl Je li moguće~
Nešto u Poirotovim trepćućim očima natjera Katherine da obori pogled.
- Znači, gospodin Van Aldin ostaju u Londonu$ - Da.
- Moram ga pokušati vidjeti sutra ili prekosutra. - Imate li za njega neke novosti$
- Zašto to mislite~
- Pitala sam se, to je sve.
Poirot je pogleda svojim trepćućim očima.
- Koliko vidim, gospodice, vi biste više željeli pitati nešto mene. Vidim da je tako. Zašto neZ Zar nije slučaj "Plavoga voza" naš roman policier~
- Da, ima nešto što bih vas htjela pitati. - Eh bien~
Katherine ga odjednom pogleda vrlo odlučno. - Što ste radili u Parizu, gospodine Poirot~ Poirot se Idko nasmiješi.
- Obavio sam jedan posjet u ruskome veleposlanstvu. - Oh.
- Vidim da vam to ništa ne govori. Ali ja neću biti Ijudska oštriga. Stavit ću svoje karte na stol, a oštrige to jamačno ne rade. Vi sumnjate, zar ne, da nisam zadovoijan razvojem slučaja Dereka KetteringaZ
- To sam se pitala. Pomislila sam, u Nici, da ste zakIjučili slučaj.
- Ne kažete sve što mislite, gospodice. Ja pak priznajem sve. Ja sam bio taj, odnosno moja istraga, zbog čegaje Derek Kettering sada ondje gdje jest. Da nije bilo mene, istražni bi sudac još uvijek pokušavao staviti teret zločina na Comtea de la Rochea. Eh bien, mademoiselle, ne žalim za onim što sam učinio. Imao sam samo jednu dužnost - otkriti istinu, a taj put vodio je ravno do gospodina Ketteringa. Ali, je li ondje završio~ Policija kaže da jest, ali ja, Hercule Poirot, nisam time zadovoljan.
On naglo zastane. - Recite mi, gospodice, jeste li nedavno što čuli o gospodici Lenox$
- Samo jedno vrlo kratko pismo od nje. Mislim da je povrijedena time što sam se vratila u Englesku.
Poirot kimne.
- Razgovarao sam s njim one večeri kad je uhićen gospodin Kettering. Zbog više od jednog razloga, razgovor je bio zanimljiv.
On ponovno zašuti, a Kat~erine nije prekidala njegov tijek misli. - Mademoiselle - reče on napokon - sada ću krenuti osjetljivim terenom, afi ipak ću vam nešto reći. Postoji, mislim, netko tko voli gospodina Ketteringa i radi nje - hm - radi nje, nadam se da sam ja u pravu, a policija ne. Znate li tko bi to bio$
Nastupi stanka, a zatim Katherine reče: - Da, mislim da znam.
Poirot se nagne prema njoj.
- Nisam zadovoljan, gospodice, nisam zadovoljan. Činjenice, obične činjenice navodile su ravno na trag gospodina Ketteringa. Ali jedna stvar ostala je nezapažena. - A što je to~
- Razmrskano lice žrtve. Upitao sam se, gospodice, stotinu puta: "Je li moguće da bi Derek Kettering zadao onakav uništavajući udarac nakon što je ubiođ Čemu bi to služilo~ Kakvoga bi to imalo smisla~ Je li takav postupak usporediv s naravi gospodina Ketteringa~" Odgovori na ta pitanja duboko su nezadovoljavajući. Uvijek ponovno vraćam se na pitanje "Zašto~" Jedino što mi može pomoći u rješavanju toga problema je ovo.
On uzme svoju džepnu bilježnicu i izvuče iz nje nešto što je držao izmedu palca i kažiprsta.
- Sjećate li se, gospoc~ice$ Vidjeli ste me kad sam uzeo te vlasi s pokrivača u vagonu.
Katherine se nagne naprijed, prornatrajući vlasi pozorno.
Poirot polagano kimne nekoliko puta.
- One vam ništa ne govore, vidim to. Pa ipak, mislim da biste se tu mogli snaći.
, - Nešto sam pomišljala - progovori polagano Katherine - nešto čudno. Zato vas i pitam što ste radili u Parizu, gospodine Poirot.
- Kad sam vam pisao... - Iz Ritza~
Na Poirotovu licu pokaže se čudan smiješak.
- Da, kao što rekoste iz Ritza. Ja sam ponekad rastrošna osoba, pogotovo kad račun plaća milijunaš.
- Rusko veleposlanstvo - reče Katherine mršteći se. Ne vidim kakve to ima veze.
- Nema neposredne, gospodice. Išao sam onamo da dobijem neke informacije. Vidio sam odredenu osobu kojoj sam zaprijetio. Da, ja, Hercule Poirot, zaprijetio sam joj.
- Policijom$
- Ne - reča Poirot suho - nego novinama, koje su mnogo opasnije oružje.
On pogleda Katherine, a ona mu se nasmiješi zatresavši glavom.
- Ne vraćate li se ponovno u školjku oštrige, gospodine Poirot$
- Ne, ne. Ne želim praviti misterij. Reći ću vam sve. S~mnjam da je taj čovjek djelatno sudjelovao u prodaji dragulja gospodina Van Aldina. Ja ga zbog toga optužujem, i naposljetku dobivam od njega cijelu priču. Doznajem gdje su dragulji predani, a doznajem i to tko je bio čovjek koji je šetao gore-dolje ulicom, jedan čovjek upečatljive glave sa sijedom kosom, no koji je ipak hodao lakim skakutavim korakom mladoga čovjeka... Ja dajem u mislima tom čovjeku nadimak "Marquis".
- I, sada ste došli u London da vidite gospodina Van Aldina~
- Ne samo zbog toga. Imam i drugoga posla. Otkako sam u tondonu, vidio sam još dvije osobe - jednoga kazališnoga posrednika i jednoga liječnika iz Marley Streeta. Od svakoga sam dobio neke informacije. Stavite sve to zajedno, mademoiselle, i promislite možete li s njima učiniti isto što sam i ja.
- Mogu li... ja~
- Da, vi. Reći ću vam nešto, mademoiselle. Neprekidno sam bio opterećen sumnjom je li isti čovjek izvršio i umorstvo i pljačku. Dugo nisam bio siguran...
- A sada~
- Sada znam.
Zavlada tišina. Zatim Katherine podigne glavu, a oči su joj blistale.
- Ja nisam bistra kao vi, gospodine Poirot. Pola od onoga što ste mi rekli, meni ne znači ništa. Ono što je meni palo na um, dolazi dakle iz drugoga kuta...
- Ah, pa to je uvijek tako - započne Poirot smireno. Ogledalo pokazuje istinu, ali svatko tko gleda u ogledalo stoji na različitome mjestu.
- Moje su misli možda apsurdne, možda i sasvim različite od vaših, ali...
- DaZ
- Pomažu li vam one, uopće~
On uzme novinski izrezak iz njezine ispružene ruke. Pročita ga, podigne pogled, i ozbiljno kimne.
- Kao što sam vam rekao, gospodice, ogledalo se može promatrati iz različitih kutova, ali je to isto ogledalo i u njemu se ogledaju iste stvari.
Katherine ustane. - Moram požuriti - reče. - Imam jedva vremena uhvatiti voz. Gospodine Poirot...
- Da, gospodice.
- To... to ne smije dulje potrajoti, razumijete li. Ne mogu još dugo izdržati.
Nešto se prekine u njezinom giasu. On je potapša ohrabrujući je.
- Hrabrosti, gospodicel Ne smijete sad zakazati; kraj je vrlo blizu.

33. poglavlje: Nova teorija

- Gospodin Poirot vas želi vidjeti, gospodine. - Prokleti klipan - zaurla Van Aldin. Knighton je sućutno ostao bez riječi.
Van Aldin se podigne iz stolice i počne hodati goredolje.
- Vjerujem da ste jutros vidjeli one proklete novine~ - Pogledao sam, gospodine.
Milijunaš ponovno sjedne r pritisne čelo rukama.
- Da sam mogao pomisliti! - grmio je on. - Kunem se kako tom malom Belgijancu nikad nisam rekao da istjeruje istinu. Pronaći Ruthinu ubojicu - to je sve što sam od njega tražio.
- Ali vi ipak ne biste voljeli da vaš zet ostane nekažnjen~
Van Aldin uzdahne.
- Najviše bih volio da sam mogao uzeti zakon u svoje ruke.
- Ne mislim da bi to bilo vrlo mudro, gospodine.
- Svejedno - jeste li sigurni da me onaj tip želi vidjetiZ - Da, gospodine Van Aldin. Čak tvrdi da je vrlo hitno. - Onda ću popustiti. Može doći ovoga jutra, ako hoće. Kad je ušao, Poirot je izgledao vrlo svježe i dobrohotno. Nije izgledalo da zapaža ikakav manjak srdačnosti u milijunašovu ponašanju, pa je s njim ugodno čavrljao o svemu i svačemu. Došao je u London, kako reče, posjetiti svoga liječnika. Spomenuo je pritom ime uglednoga kirurga.
- Ne, ne, pas la guerre - to je uspomena na moje policijske dane, kad sam dobio metak od neke propalice.
On dotakne svoje lijevo rame i zaječi vrlo uvjerljivo.
- Uvijek sam vas držao sretnim čovjekom, gospodine Van Aldin; vi se ne uklapate u naše pučke predodžbe američkih milijunaša kao žrtava čira na želucu.
- Prilično sam žilav - reče Van Aldin. - Znate, vodim jednostavan život; samo jednostavna hrana i ne previše.
- Vidjeli ste nedavno gospodicu Grey, zar ne~ - upita Poirot naivno, okrenuvši se tajniku.
- Ja~... Da, jedanput ili dvaput- reče Knighton. On se zacrveni, a Van Aldin uaklikne iznenac~eno:
- Čudno, Knighton, nikada mi niste spomenuli da ste je vidjeli.
- Nisam mislio da bi vas.to zanimalo, gospodine. - Ta mi se djevojka jako svida - reče Van Afdin.
- Prava je nesreća što se opet zakopala u onom St. Mary Meadu - reče Poirot.
- To je vrlo lijepo od nje - upadne vatreno Knighton. - Malo je onih koji bi pristali zakopati se negdje samo zato da bi pomogli jednoj zlovoljnoj staroj ženi, koja na to, uostalom, nema nikakvo pravo.
- Ostajem bez riječi - reče Poirot, kome su oči svjetlucale. - Ipak, tvrdim i dalje da je to nesreća. A sada, gospodo, prijedimo na posao.
Obojica se pogledaše ponešto iznenadeno.
- Ne biste se trebali uzrujati ili uzbuditi onim što ću vam reći. Možete li zamisliti, gospodine Van Aldin, da Derek Kettering ipak nije ubio svoju ženuZ
- Što~
Obojica ga pogledaše iznenadeno.
- Zamisiiti, ponavljam, da Derek Kettering nije ubio svoju ženu~
- Jeste li poludjeli, gospodine Poirot8
To je izgovorio Van Aldin.
- Ne - reče Poirot - nisam lud. Ja sam možda ekscentričan, kako neki kažu, ali kad je riječ o mojoj profesiji, sasvim sam na svome mjestu. Pitam vas, gospodine Van AIdin, biste li se rastužili ili razvedrili kad bi to bilo točno što sam vam rekao~
Van Aldin se zabulji.
- Naravno da bi mi bilo drago - reče napokon. - Je li to puko nagadanje, gospodine Poirot, ili iza toga stoje neke činjenice~
Poirot pogleda prema stropu.
.- Postoji jedna mala mogućnost - reče~on tiho - da je to bio ipak Comte de la Roche. U najmanju ruku, uspio sam oboriti njegov alibi.
- Kako vam je to pošlo za rukom~ Poirot skromno slegne ramenima.
- Imam svoje metode. Malo Ijubaznosti, malo oštroumnosti - i posao je obavljen.
- Ali rubini - reče Van Aldin - oni rubini koje je imao grof bili su krivotvorine.
- A on se ne bi odlučio na zločin, osim zbog rubina. Ali vi ne zapažate jednu činjenicu, gospodine Van Aldin. Ako je riječ o rubinima, netko je ondje bio prije njega.
- Ali to je potpuno nova teorija - poviče Knighton.
- Zar vi doista vjerujete u sve te gluposti, gospodine Poirot - upita milijunaš.
- Sve još nije dokazano - reče tiho Poirot. - Zasad je to samo teorija, ali kažem vam, gospodine Van Aldin, činjenice su vrijedne istraživanja. Morate krenuti sa mnom na jug Francuske i smjesta se baciti na posao.
- Mislite li da je to doista potrebno - otputovati, naimeZ - Pomislio sam da bi to bilo ono što biste i sami željeli. U Poirotovim riječima osjetio se prijekor koji nije promakao ostalima.
- Da, da, svakako - reče milijunaš. - Kada želite da krenemo, gospodine Poirot$
- Vi ste sada vrlo zaposleni, gospodine - promrmlja Knighton.
Ali milijunaš se već bio odlučio, pa je odk~acio prigovor.
- Ovaj posao ima prednost - reče on. - AU righi, gospodine Poirot, odmah sutra. Kojim vozom~
- Mislim da ćemo krenuti Plavim vozom - reče on i nasmiješi se

34. poglavlje: Opet u plavome vozu

"Milijunaški voz" - kako je često nazivan ušao je, naoko, opasnom brzinom u jedan zavoj. Van Aldin, Knighton i Poirot sjedili su u tišini. Knighton i Van Aldin imali su dva medusobno spojena odjeljka, kao Ruth Kettering sa svojom sobaricom onoga sudbonosnoga putovanja, dok je Poirotov odjeljak bio dalje u vagonu.
Putovanje je bilo mučno za Van Aldina, koji se morao prisjećati najstrašnijih pojedinosti. Poirot i Knighton ponekad bi popričali ne ometajući ga.
No, kada je voz završio polagani put po pariškome ceinture i stigao u Gare de Lyon, Poirot odjednom živne. Van Aldin je shvatio kako je njegov cilj tijekom ovoga putovanja bila rekonstrukcija zločina. Sam Poirot igrao je sve uloge. On je bio naizmjence sobarica, koja je na brzinu bila zatvorena u svom odjeljku, gospoda Kettering, koja prepoznaje svoga supruga uz iznenadenje i strah, pa i Derek Kettering, koji otkriva da njegova žena putuje tim vozom. Iskušavao je različite mogućnosti da se netko uspješno sakrije u drugom odjeljku.
Onda ga odjednom zaokupi jedna zamisao. Uhvati Van Aldina za ruku.
- Mon Dieu, na to nisam ni pomislio! Moram naše putovanje prekinuti u Parizu. Brzo, brzo, sidimo odmahl Pograbivši kovčege on pojuri iz voza. Zbunjeni ali pokorni, Van Aldin i Knighton slijedili su ga. Kako je još jednom učvrstio svoje mišljenje o Poirotovim sposobnostima, nije ga sada mogao lako odbaciti. Na izlazu iz postaje bijahu zadržani. Njihove vozne karte bile su predane kondukteru voza, na što su u brzini svi zaboravili.
Poirotova objašnjenja bila su brza, poduzetna i hladnokrvna, ali na krutom službeniku nisu pokazala nikakva učinka.
- Riješimo se toga - prekine natezanje Van Aldin. Shvaćam da vam se žuri, gospodine Poirot. Za ime božje, platite te karte od Calaisa dovde i krenimo obaviti ono što imate na umu.
Ali Poirotov hitri jezik naglo zastane i on se pretvori u čovjeka od kamena. Njegova ruka, već u zamahu geste, ostane u zraku kao da ju je uhvatila paraliza.
- Bio sam glup - prizna on. Ma foi, danas gubim gfavu. Vratimo se i nastavimo mirno naše putovanje. S malo sreće, voz nam neće pobjeći. _
Stigli su u posljednji tren, pa je voz već kretao kad je Knighton, posljednji od trojice, ubacio sebe i svoj kovčeg u vagon.
Kondukter se pokazao suosjećajnim, pa im je pomogao da smjeste prtljagu u svojim odjeljcima. Van Aldin nije rekao ništa, ali je bio vidno ozlovoljen Poirotovim čudnim postupkom. Našavši se na trenutak nasamo s Knightonom, on primijeti:
- Ovo je poput lova na divlje guske. Čovjek je izgubio dodir sa stvarnošću. On je pametan do neke granice, ali čovjek koji zatim izgubi glavu i trči uokolo kao preplašeni zec, ne vrijedi ništa.
Uskoro im pristupi Poirot, sipajući isprike i očito toliko zbunjen da bi bilo kakvi strogi prigovori bili neumjesni. Van Aldin je preko volje primio njegove isprike, ali se uspio suzdržati od jetkih primjedaba.
Večerali su u vozu, a zatim Poirot, ponešto na iznenadenje ostale dvojice, predloži da se nadu utroje u Van AIdinovu odjeljku.
Milijunaš ga je radoznalo promatrao.
- Skrivate li nešto od nas, gospodine PoirotZ
- Ja~ - Poirot raširi oči u naivnom iznenadenju. - Što vam pada na um~
Van Aldin nije odgovorio, ali očito nije bio zadovoIjan. Kondukteru je rečeno da ne mora pripremiti krevete. Svako iznenadenje koje je pritom mogao pokazati bilo je utišano veličinom napojnice iz Van Aldinove ruke. Trojica sjedoše u tišini. Poirotu se žurilo pa je izgledao vrlo nemiran. On reče tajniku:
- Bojniče Knighton, jesu li vrata vašeg odjeljka zaključana~ Mislim vrata prema hodniku.
- Da, ja sam ih upravo zaključao. -Jeste li sigurni u to~ - upita Poirot.
- Poći ću i pogledati, ako želite - reče Knighton smiješeći se.
- Ne, ne, nemojte se dati smetati. Učinit ću to sam. On prode kroz spojna vrata i vrati se nakon nekoliko sekundi, kimajući.
- Da, da, onako je kako ste rekli. Oprostite starome čovjeku zbog njegove smušenosti. - On pritvori vrata i zauzme svoje mjesto u desnome kutu.
Sati su prolazili. Trojica su dremuckala, neugodno se budeći tu i tamo. Vjerojatno još nikada nisu tri čovjeka kupila spavaća mjesta u najraskošnijem vozu na raspolaganju, a zatim odbila priuštiti si plaćenu ugodu. Poirot je povremeno pogledao na svoju uru, nakon čega bi kimnuo i počeo opet drijemati. Jednom prilikom on se digne i otvori spojna vrata, zagleda se pozorno u susjedni odjeljak, a zatim vrati u svoje sjedalo.
- Što je posrijedi - prošapće Knighton. - Očekujete li da se nešto dogodiZ
- Živčan sam - prizna Poirot. - Ja sam kao mačka na vrelim opekama. Svaki mali šušanj tjera me da skočim.
Knighton zijevne.
- Ovo je prokleto neudobno putovanje - promrmlja on. - Nadam se da znate što smjerate, gospodine Poirot. Pokuša se namjestiti za san što je bolje mogao. On i
Van Aldin bijahu usnuli, kad Poirot, pogledavši već tko zna koji put svoju uru, potapša milijunoša po ramenu.
- Što je2
- Za pet ili deset minuta, gospodine, ući ćemo u Lyon. - Moj Božel - Vjerojatno je u to vrijeme ubijena jadna Ruth. Zurio je ravno ispred sebe. Usne mu se stisnuše, dok je u glavi vraćao slike užasne tragedije koja je pogodila njegov život.
Začuje se cviljenje kočnica, voz smanji brzinu i ude u Lyon. Van Aldin spusti prozor i pogleda van.
- Ako to nije bio Derek, ako je vaša nova teorija točna, taj muškarac je ovdje napustio voz, je li tako~ - upita preko ramena.
Na njegovo iznenadenje, Poirot zaniječe.
- Ne - reče on zamišljeno - nikakav muškarac nije napustio voz, mislim... Da, ja tako mislim. Bila je to žena. Knighton grčevito uzdahne.
- Žena~ - upita oštro Van Aldin.
- Da, žena - reče Poirot kimajući. - Možda ste zaboravili, gospodine Van Aldin, kako je gospodica Grey u svojoj izjavi navela da je neki mladi čovjek s kapom i u ogrtaču sišao s voza da protegne noge. Ja mislim da je taj mladić jamačno bila žena.
- Ali; tko je bila onaZ
Van Aldinovo lice izražavalo je nevjericu, ali Poirot je odgovorio ozbiljno i odlučno.
- Njezino ime - odnosno ime pod kojim je godinama bila poznata jest Kitty Kidd, ali vi je, gospodine Van Aldin, poznajete pod drugim imenom: Ada Mason.
Knighton skoči na noge.
- Što~ - upita.
Poirot se usmjeri prema njemu.
- Ah, prije nego što zaboravim. - On izvuče nešto iz džepa.
- Dopustite mi da vam ponudim cigaretu iz vaše vlastite doze koju ste nepažljivo bili ispustili nakon što ste se ukrcali u voz na području pariške ceinture.
Knighton je buljio u njega kao skamenjen. Onda se pokrene, ali Poirot zaustavi njegov pokret upozorivši ga:
- Ne, ne mičite se - reče mu svilenastim glasom. Vrata susjednoga odjeljka su otvorena i vi ste od ovoga trenutka pod nadzorom. Otključao sam vrata premo hodniku nakon što smo napustili Pariz, i naši prijatelji iz policije već su se ondje smjestili. Kao što vam je vjerojatno poznato, francuska policija žurno vas traži, bojniče Knighton ili recimo to - gospodine Marquis.

35. poglavlje: Objašnjenja

Poirot se nasmiješi. Sjedio je nasuprot milijunašu uz stol za doručak njegova apartmana u hotelu "Negresco". Van Aldin je zračio olakšanjem, ali i zbunjenošću. Poirot se zavalio u stolac, zapalio jednu od svojih tankih cigareta i zamišljeno usmjerio pogled prema stropu.
- Da, dat ću vam objašnjenje. Počelo je s nečim što me je zbunjivalo. Znate li što te to bilo~ Razmrskano lice. Takvo što nije neuobičajeno kad se istražuje zločin, jer se odmah postavlja pitanje identiteta. Prirodno je da sam se i ja upitao je li mrtva žena bila doista gospoda Kettering. Ali to me nije dovelo nikamo, jer je svjedočenje gospodice Grey bilo odredeno i vrlo sigurno, pa sam tu misao odbacio. Mrtva žena bila je gospoda Kettering.
- Kada ste prvi put posumnjali u sobaricu$
- Neko vrijeme nisam sumnjao, ali je jedna sitnica privukla pozornost na nju: doza za cigarete pronadena u odjeljku, za koju nam je ona rekla da ju je gospoda Kettering htjela pokloniti svome suprugu. Medutim, to je bilo potpuno nevjerojatno, s obzirom na njihove medusobne odnose. To je u meni pobudilo sumnjičavost prema istinitosti navoda Ade Mason. U obzir je valjalo uzeti još jednu sumnjivu činjenicu, s obzirom na to da je biia tek dva mjeseca u službi svoje gospodarice. Budući da je sobarica bila ostavljena, u Parizu, a nakon toga je gospodu Kettering vidjelo živu nekoliko svjedoka, nije izgledalo da bi ona mogla imati ikakve veze sa zločinom. Ali...
Poirot se nagne naprijed. On podiže kažiprst i uperi ga napadno prema Van Aldinu.
- Ali ja sam dobar detektiv. Ja sumnjam. Nema nikoga i ničega u što ne sumnjam. Ne vjerujem ono što mi se kaže. Rekoh sam sebi: "Kako možemo znati da je Ada Mason doista bila ostavljena u Parizu~" Odgovor na to pitanje činilo se u prvi tren sasvim zadovoljavajućim. Postojala je izjava vašega tajnika, bojnika Knightona, potpunoga autsajdera čije bi se svjedočenje moglo prihvatiti kao nepristrano, a bile su tu i riječi mrtve žene upućene kondukteru voza. Ovo drugo ostavio sam nakratko po strani, jer je u meni počela rasti čudna zamisao - možda fantastična ili sasvim nemoguća. Ako bi se ipak dogodilo da je ona ispravna, onda bi spomenuto svjedočanstvo bilo bezvrijedno.
- Usmjerio sam se na glavnu prepreku mojoj teoriji, to jest na izjavu bojnika Knightona da je vidio Adu Mason u Ritzu nakon što je Plavi voz napusti Pariz. To se činilo prilično suvislo, pa ipak, ispitujući pažljivo činjenice, uočio sam dvije stvari. Prvo, da je nekom čudnom slučajnošću i on bio u vašoj službi točno dva mjeseca. I drugo, njegovo inicijalno slovo bilo je isto - "K". Pretpostavljajući, samo pretpostavljajući, da je to bila njegova doza za cigarete koja je pronadena u vagonu, onda bi Ada Mason - ako su njih dvoje zajednički djelovali - postupila točno onako kako je postupila kada smo joj tu dozu pokazali. lsprva, zbunjena, brzo je razvila moguću teoriju po kojoj bi bio kriv gospodin Kettering. Bien entendu, to nije osobito originalna zamisao. Žrtveni jarac trebao je biti Comte de la Roche, iako iskaz Ade Masom u tom smislu nije bio osobito čvrst, u slučaju da on uspije dokazati svoj alibi. I sada, ako se vratite s mislima u prošlost, sjetit ćete se da se dogodilo nešto znakovito. Natuknuo sam Adi Mason kako čovjek kojega je vidjela nije možda bio Comte de la Roche nego Derek Kettering. Ona je u početku bila nesigurna, ali kada sam se vratio u hotel, vi ste mi telefonirali i rekli kako je ona, nakon što je razmislila, potpuno sigurna da je onaj čovjek bio gospodin Kettering. Tako sam nešto i očekivao. Moglo je postojati samo jedno objašnjenje takve njezine naglo pokazane sigurnosti. Nakon što je napustila vaš hotel, imala je vremena da se s nekim posavjetuje, pa je i primila naputke po kojima je kasnije postupala. Tko joj je dao te naputke8 Bojnik Knighton. A bila je još jedna sitnica, koja je mogla značiti mnogo i ništa. Pri nekom slučajnom razgovoru, Knighton je pričao o nekoj pljački dragulja u Yorkshereu, u kući u kojoj je prebivao. Možda je slučajnost, a možda još jedna mala karika u lancu.
- Ali nešto ne razumijem, gospodine Poirot. Vjerojatno sam bio glup, jer bih to shvatio još ranije. Tko je bio onaj muškarac u vozu u Parizu? Derek Kettering ili Comte de la Roche~
- U tonie je sva jednostavnost stvari. Nije bilo muškaraca. Ah - mille tonnerresl - zar ne shvaćate tu lukavost~ Čiju riječ imamo da je ondje bio muškarac~ Samo Ade Mason. A mi vjerujemo Adi Mason na osnovi Knightonove izjave da je ona bila ostavljena u Parizu.
- Ali, sama Ruth rekla je kondukteru da je ostavila djevojku ondje - prigovori Van Aldin.
- Doći ćerno već na to. Imamo izjavu gospode Kettering, ali, isto tako, nemamo njezinu izjavu. Gospodine Van Aldin, mrNa žena ne može ništa izjaviti. To nije bila njezina izjava, nego kondukterova - a to je nešto vrlo različito.
- Vi dakle mislite da je taj c"ovjek lagao~
- Ni govora. On je izjavio ono što je zamišljao kao istinu. Medutim, žena koja mu je rekla da je ostavila svoju djevojku u Parizu, nije bila gospoda Kettering.
- Van Aldin je zurio.
- Gospodine Van Aldin, Ruth Kettering bila je mrtva prije nego što je voz ušao u parišku Gare de Lyon. Bila je to Ada Mason, odjevena u prepoznatljive haljine svoje gospodarice, koja je naručila košaricu s večerom i dala onu vrlo potrebnu izjavu kondukteru voza.
- Nemogućel
- Ne, ne, gospodine Van Aldin, nije nemoguće. Les femmes - one su danas toliko nalik jedna drugoj da ih se identificira više po njihovim haljinama nego po njihovim licima. Ada Mason bila je istog rasta kao vaša kći. Kako je bila odjevena u onaj raskošni krzneni ogrtač i sa šeširom od crvenog laka navučenim preko očiju, s tek nekoliko ridih uvojaka sa svake strane, nije bilo čudno što je kondukter bio obmanut. Sjetit ćete se da on prije nije razgovarao s gospodom Kettering. Istina je, on je nakratko vidio sobaricu kada mu je ona dava'~n. vozne karte, no sve što je mogao vidjeti bila je vitka i u crno odjevena žena. Da je iznimno inteligentan, mogao je zaključiti kako su gospodarica i njezina djevojka prilično slične, ali potpuno je nevjerojatno da je na to uopće pomišljao. Prisjetite se da je Ada Mason odnosno Kitty Kidd bila glumica, sposobna brzo promijeniti svoj izgled i boju glasa. Ne, nije bilo opasnosti da kondukter prepozna sobaricu u odjeći svoje gospodarice, ali postojala je jedna druga opasnost: da ustvrdi kako tijelo ubijene nije bila žena s kojom je razgovarao prošle noći. I tako ćemo vidjeti objašnjenje za razmrskano lice. Glavna opasnost za Adu Masona bila je u tome da Katherine Grey ude u njezin odjeljak nakon što je voz napustio Pariz, pa se zato pobrinula naručiti košaru s hranom i zaključati se u svom odjeljku.
- Ali tko je ubio Ruth - i kada~
- Ponajprije, imajte na umu da su zločin naumili i izvršili njih dvoje - Knighton i Ada Mason, djelujući zajedno. Knighton je onoga dana bio u Parizu, vašim poslom. On se ukrcao dok je voz obilazio ceinture. Gospoda Kettering bila bi možda iznenadena, ali ne bi ni u šta posumnjala. Možda joj je on privukao pozornost na nešto ispred prozora, a u trenutku kad se ona okrenula on joj je zategnuo uzicu oko vrata - i sve je gotovo u sekundi ili dvije. Vrata odjeljka zaključana su, pa se on i Ada Mason bacaju na posao. Oni skidaju odjeću s m~tve žene. Mason i Knighton zamotavaju tijelo u jedan pokrivač i stavljaju ga na sjedalo u susjednom odjeljku, izmedu torbi i kovčega. Knighton silazi s voza, ponijevši kutiju za nakit u kojoj su rubini. Budući da će zločin biti otkriven tek nakon gotovo dvanaest sati, on je savršeno siguran, pa će njegova izjava i navodne riječi gospode Kettering kondukteru biti sjajan alibi za njegovu pomoćnicu.
- Dok je voz bio u Gare de Lyon, Ada Mason nabavIja košaricu s hranom i, zaključavši se u zahodu, brzo navlači haljinu svoje gospodarice, stavlja dva lažna uvojka ride kose i, općenito, nastoji joj biti što više nalik. Kad kondukter dolazi pripremiti krevet, ona mu iznosi pripremljenu priču o djevojci koju je ostavila u Parizu; dok on priprema krevet ona stoji gledajući kroz prozor s druge strane, tako da su joj leda okrenuta hodniku i fjudima koji njime prolaze. To je bila mudra mjera opreza, jer je, kao što znamo, i gospodica Gray bila medu prolaznicima - a ona je bila spremna zakleti se da je u taj tren gospoda Kettering još bila živa.
- Produžite - izusti Van Aldin.
- Prije nego što je voz stigao u Lyon, Ada Mason je namjestila tijelo gospodarice na ležaj, uredno složila njezinu odjeću na kraju kreveta, i sama se - odjenuvši muški ogrtač - pripremila izaći iz voza. Kada je Derek Kettering ušao u odjeljak svoje žene i - kako je pomislio - vidio je u snu, scena je bila pripremljena, a Ada Mason je, skrivena u susjednom odjeljku, čekala trenutak da neprimijećena izade iz voza. Čim kondukter stupa na peron, u Lyonu,  ona ga slijedi s tobožnjom namjerom da udahne zrak. U trenutku kada je nitko ne gleda, ona brzo prelazi na drugi peron i sjeda u prvi voz koji će je odvesti do Pariza i hotela Ritz. Registrirano je da je unajmila sobu večer prije, što je učinila jedna Knightonova prijateljica. Ondje može mirno čekati dok se vi ne pojavite. Dragulji nisu ni bili u njezinim rukama. Na Knightona pak ne pada nikakva sumnja i on, kao vaš tajnik, donosi dragulje u Nicu bez najmanjeg straha da će biti otkriven. Njihova predaja gospodinu Papopolousu već je dogovorena, i oni su u posljednjem trenutku predani Adi Mason da obavi taj posao. Sve u svemu, izvrsno je zamišljen pothvat, kao što bi se i mogli očekivati od takva majstora kakav je Marquis.
- Znači, vi doista mislite da je Richard Knighton zapravo poznati kriminalac, koji se tim poslom bavio godinama~ Poirot kimne.
- Jednom od glavnih prednosti gospodina koji se nazivao Marquis bilo je njegovo vjerodostojno i privlačno ponašanje. Vi ste pali žrtvom njegove privlačnosti, gospodine Van Aldin, kad ste ga uzeli u službu kao tajnika, jedva ga poznavajući.
- Mogao bih se zakleti da je pošten - poviče milijunaš.
- Bilo je to vrlo lukavo učinjeno - tako lukavo da je mogao biti prevaren i tako dobar poznavatelj Ijudi kao što ste vi.
- Razmotrio sam i njegovu prošlost i sve je bilo bez zamjerke.
- Da, to je bio dio igre. Kao Richard Knighton on je imao prošlost bez prigovora. Bio je roden u dobroj obiteIji, s dobrim poznanstvima, časno je služio u ratu, i pričinjao se izvan bilo kakve sumnje. Ali kada sam počeo prebirati podatke o tajanstvenom Marquisu, naišao sam na mnoge sličnosti. Knighton je govorio francuski kao da je Francuz, bio je u Americi, Francuskoj i Engfeskoj u isto vrijeme kad je ondje operirao Marquis. Posljednje što se čulo o Marquisu bilo je nekoliko pljački dragulja u Švicarskoj. To se dogodilo u vrijeme kad su se proširile glasine kako pregovarate o nal~avci glasovitih rubina.
- Ali zašto umorstvo~ - promrmlja Van Aldin slomljenim glasom. - Spretan lopov mogao je ukrasti dragulje, a da se ne izlaže opasnosti kazne vješanjem.
Poirot zatrese glavom. - Ovo nije prvo umorstvo na Marquisovu popisu. On je ubojica s instinktom i uvjeren je da iza sebe na ostavlja tragove. Mrtvaci ne govore.
- Marquis je imao žestoku sklonost prema glasovitim i povijesnim draguljima. Stoga je sve unaprijed zamislio, kako da se sam namjesti kao vaš tajnik i kako da svoju prijateljicu dovede kao sobaricu vaše kćeri, kojoj su, vjerovao je, ti dragulji bili namijenjeni. Pa, iako je to bio zreo i brižno smišljen naum, on nije oklijevao pokušati prečacem unajmivši dva razbojnika da vas napadnu iz zasjede u Parizu, one noći kad ste kupili dragulje. Naum je propao, što ga je, kako mislim, jedva iznenadilo. No, ovaj drugi naum bio je po njegovu mišljenju potpuno siguran. Nikakva sjena sumnje ne bi mogla pasti na Richarda Knightona. Aii poput svih velikih Ijudi - a Marqius je bio veliki čovjek - i on je imao svojih slabosti. On se naivno zaljubio u gospodicu Grey i, sumnjajući da joj je drag Derek Kettering, nije mogao odoljeti iskušenju da mu natovari umorstvo čim se pružila prigoda. A sada, gospodine Van Aldin, reći ću vam nešto vrlo zanimljivo. Gospodica Grey sigurno nije neka osobito dosjetljiva žena, pa ipak ona čvrsto vjeruje da je osjetila nozočnost vaše kćeri uz nju, jednoga dana u vrtovima kockarnice u Monte Carlu, odmah poslije duga razgovora s Knightonom. Bila je uvjerena, kako mi je rekla, da joj je mrtva žena željela po svaku cijenu nešto priopćiti. Odjednom joj je sinulo kako joj pokojnica zapravo želi reći da je Knighton njezin ubojica! Zamisao joj se činila tako fantastičnom, da u to vrijeme gospodica Grey nije htjela ni s kim o tome govoriti. No bila je toliko uvjerena u tu istinu, da je djelovala sukladno njoj - koliko god se to činilo ludim. Nije htjela odbiti Knightonova udvaranja i pretvarala se pred njim kako je uvjerena u krivnju Dereka Ketteringa.
- Nevjerojatno - reče Van Aldin.
- Da, sve je to vrlo neobično i ostaje neobjašnjivo. Usput, ima nešto što me prilično zbunilo. Vaš tajnik je šepao - što je bila posljedica rane iz rata. Medutim, Marqius uopće nije šepao. Tu je bio kamen spoticanja, sve dok gospodica Lenox Tamplin nije jednoga dana spomenula kako je Knightonova šepavost bila iznenadenje i za kirurga u bolnici koju je vodila njezina?r~ajka. To je dalo pomišljati na prikrivanje. Kada sam bio u Londonu, posjetio sam toga kirurga, i čuo sam od njega više pojedinosti koje su potvrdile moje uvjerenje. Prekjučer, prilikom Knightonova preslušanja, spomenuo sam kirurgovo ime. Bilo bi prirodno da je Knighton rekao kako ga je taj kirurg liječio tijekom rata, ali on nije rekao ništa - i ta sitna pojedinost konačno me je uvjerila da je moja teorija o zločinu ispravna. Sa svoje strane, gospodica Grey pokazala mi je izrezak iz novina u kojemu je bilo riječi o kradi u bolnici lady Tamplin, upravo u vrijeme kad je Knighton boravio ondje. Kada sam joj pisao iz pariškoga Ritza, shvatila je da smo na istom tragu.
- Imao sam nekih teškoća u svojoj istrazi, ali dobio sam ono što sam htio: dokaz da je Ada Mason doputovala ujutro nakon zločina, a ne uvečer dan ranije.
Nastupi duga tišina, a zatim milijunaš ispruži ruku Poirotu.
- Mislim da vam je jasno što to meni znači, gospodine Poirot - reče on hrapavim glasom. - Poslat ću vam ček ujutro, ali nikakav ček na svijetu neće moći izraziti ono što osjećam glede toga što ste učinili za mene. Vi ste zlata vrijedni, gospodine Poirot, zlata vrijedni.
Poirot ustane, dok mu se grudni koš nadimao.
- Ja sam samo Hercule Poirot - reče on skromno. Ipak, kako upravo rekoste, ja sam velik čovjek kao što ste i vi na svoj način velik čovjek. Drago mi je i sretan sam što sam vam bio u službi. A sad se idem oporaviti od naporna puta. Nažalost, moj sjajni Georges nije sa mnom.
U hotelskom predvorju on susretne prijatelja - uvaženoga gospodina Papopolousa zajedno s njegovom kćerkom. - Mislio sam da ste otputovali iz Nice, gospodine Poi
rot - promrmlja Grk dok je prihvaćao detektivovu ispruženu ruku.
- Posao me natjerao da se vratim, dragi gospodine Papopolous.
- Posao~
- Da, posao. A kad već govorim o poslu, dragi moj prijatelju, nadam se da je vaše zdravlje bolje~
- Mnogo bolje. Zapravo, sutra se vraćamo u Pariz.
- Očaran sam što čujem tako dobre vijesti. Nadam se da niste do kraja uništili bivšega grčkoga ministra.
-Ja~ - Koliko čujem, prodali ste mu prekrasan rubin koji je - strogo entre nous - nosila gospodica Mirelle, plesačica.
= Da - promrmlja Papopolous - tako je.
- Rubin vrlo sličan glasovitom "Vatrenom žaru".
- Imaju nekih sličnosti, svakako - doda Grk nehajno. - Vi ste silno sprefii s draguljima, gospodine Papopolous. Čestitam vam. Gospodice Zia, žao mi je što se tako brzo vraćate u Pariz. Pomišljao sam da ću vas još vidjeti, sada kad je moj posao dovršen.
- Hoće li biti indiskretno upitati vas kakav je to posao~ - reče Papopolous.
- Ni najmanje, ni najmanje. Upravo sam uspio ščepati Marqiusa.
Jedna sjena pojavi se na plemenitom licu gospodina Papopolousa.
- MarqiusZ - promrmlja. - Zašto mi se to čini poznato~ Ne, ne mogu se sjetiti.
- Sigurno da ne možete - ubaci Poirot. - Riječ je o vrlo velikom kriminalcu i pljačkašu dragulja. Upravo je uhićen zbog umorsNa jedne engleske lady, gospode Kettering.
- Doista zanimljivol
Uslijedio je Ijubazan oproštaj, a kad se Poirot dovofjno udaljio gospodin Papopolous reče svojoj kćerki:
- Zia, taj čovjek je sam vrag! - Volim ga.
- I ja ga volim - prizna gospodin Papopolous - ali svejedno je vrag. .

36. poglavlje: Uz more

Mimoza je gotovo ocvala. Njezin miris u zraku bio je već pomalo neugodan. Ružičaste geranije preplitale su se po balustradi vile lady Tamplin, a mnoštvo klinčića slalo je odozdo sladak, težak miris. Mediteran je bio plavlji nego ikad.
Poirot je sjedio na terasi s Lenox Tamplin. Upravo joj je ispričao isto što je bio rekao Van Aldinu prije dva dana. Lenox ga je slušala pozorno; obrve su joj se dizale, a oči su bile tmurne.
Kad je Poirot dovršio, ona samo reče: . - A Derek~
- Pušten je jučer.
- I, kamo je otišao~
- Otputovao je iz Nice prošle noći. - Za St. Mary Mead~
- Da, za St. Mary Mead. Nastupi stanka.
- Bila sam nepravično prema Katherini - reče Lenox. - Mislila sam da joj nije stalo.
- Ona je suzdržana. Ne povjerava se nikome.
- Mogla se meni povjeriti - reče Lenox s daškom gorčine.
- Da - reče Poirot takoc~er ozbiijno. - Mogla je imati povjerenja u vas. Ali gospodična Katherine provela je velik dio života slušajući druge, a oni koji su toliko slušali teško mogu govoriti; oni svoje boli i radosti zadržavaju za sebe i ne govore ništa.
- Bila sam luda - reče Lenox. - Mislila sam da joj je doista bilo iskreno stalo do Knightona. Trebala sam bolje prosuditi. Čini mi se da sam tako mislila - dobro, nadala sam se.
Poirot je uzme za ruku i malo je stisne. - Budite hrabri, modemoiselle- reče joj nježno.
Lenox pogleda ravno prema morskoj pučini, a njezino lice u svojoj krutoj ružnoći odjednom dobije neku tragičnu Ijepotu.
- Dobro - reče naposljetku - to ionako ne bi išlo. Ja sam premlada za Dereka; on je pak nalik na dječarca koji nikada nije odrastao. Njemu je potreban dodir Madone.
Nastupi duga tišina, a zatim se Lenox okrene prema Poirotu naglo i impufzivno.
- Ali ja sam ipak pomogla, gospodine Poirot, u svakom slučaju pomogla sam.
- Jeste, gospodice. Vi ste mi dali prvu slutnju istine kad ste rekli kako zločinac, zapravo, i nije morao biti u vozu. Prije toga nikako nisam mogao vidjeti slijed dogadaja. Lenox duboko udahne.
- Zadovoljna sam - reče. - To je ipak nešto.
Iz daljine dopre do njih dug i razvučen zvižduk lokomotive.
- To je onaj prokleti Plavi voz - reče lenox. - Vozovi su nezaustavfjivi, zar ne, gospodine Poirot~ Ljude ubijaju, Ijudi umiru, ali oni voze dalje i dalje. Govorim gluposti, ali vi znate na što mislim.
- Da, da, znam. Život je kao voz, gospodice. On vozi i vozi. I dobro je što je tako.
- Zašto~
- Zato što voz naposljetku ipak nekamo doputuje, a u vašem jeziku ima o tome zgodna poslovica, gospodice. - "Putovanja završavaju susretom Ijubavnika". - Lenox
se nasmije. - Sto se mene tiče, to nije istina.
- Jest, istina je. Vi ste mladi, mladi nego što i sami znate. Imajte povjerenje u voz, gospodice, jer njime upravlja le bon Dieu.
Ponovno se začuje zvižduk lokomotive.
- Imajte povjerenja u voz - promrmlja još jednom Poirot. - Imajte povjerenje i u Herculea Poirota, jer - on zna.

~Kraj~