Sedamnaesto poglavlje: Gospodin aristokrat

- Georges, jeste li već boravili na rivijeri2 - upita Poirot svoga sobara sutradan ujutro.
Georges bijaše pravi pravcati Englez, prilično drvena lica.
- Da, gospodine. Bio sam tu prije dvije godine kad sam bio u službi lorda Framptona.
- A danas ste ovdje s Herculeom _Poirotom. Kakvi su putovi uspona!
Na tu primjedbu sobar ne odgovori ništa. Nakon prikladne stanke reče:
- Smede salonsko odijelo~ Vjetar je danas prohladan.
- Ima na njemu masna mrlja - prigovori Poirot. Un morceau de Filet de sole ćrla Jeanelte, ručao sam u Ritzu prošloga utorka.
- Nema nikakve mrlje na njemu, gospodine - odgovori Georges. - Već sam je uklonio.
- Tres bien - reče Poirot. - Zadovoljan sam s vama, Georges.
- Zahvaljujem, gospodine.
Nastupi stanka, a onda Poirot sanjivo promrmlja:
- Pretpostavimo, moj dobri Georges, da ste bili rodeni u istom socijalnom sloju kojem je pripadao vaš pokojni gospodar, lord Frampton. I da ste se, sami bez prebijenoga novčića, oženili silno bogatom ženom koja vam ~e nakon nekog vremena s razlogom predložila razvod. Sto biste vi učinili2
- Nastojao bih, gospodine, - odgovori Georges da ona promijeni mišljenje.
- Miroljubivim ili nasilnim metodama2 Georges je bio preneražen.
- Oprostite, gospodine, ali jedan gospodin, aristokrat ne bi se ponašao poput kakva probisvijeta iz Whitechapela. On ne bi učinio ništa podlo.
- Mislite da ne bi~ Pitam se. No, možda ste u pravu. Netko pokuca na vrata. Georges ode i otškrine ih. Nakon tihe razmjene rečenica, sobar se vrati do Poirota.
- Jedna poruka, gospodine.
Bila je od policijskoga istražitelja Cauxa. "Namjeravamo ispitati Comte de (a Rochea. Istražni sudac želi da budete nazočni."
- Brzo moje ođjelo, Georgesl Moram se požuriti. Četvrt sata kasnije, elegantan u svome smedem adijelu, Poirot ude u sobu istražnoga suca. Caux i Carrege već su bili unutra, pa obojica pozdraviše Poirota uz Ijubazan empressement.
- Slučaj nas ponešto obeshrabruje - procijedi gospodin Caux. - Čini se da je grof stigao u Nicu dan prije umorstva.
- Ako je to istina, slučaj će se riješiti povoljno za vas - odvrati Poirot.
Gospodin Carrege pročisti grlo.
- Ne smijemo prihvatiti njegov alibi, a da ga temeljito ne ispitamo - izjavi on. Posluži se zvoncem sa svoga stoIa.
Ude visok i tamnoput čovjek, elegantno odjeven, ponešto napuhana držanja. De la Roche je izgledao tako aristokratski, da bi se moglo smatrati svetogrdem tvrdnja kako je njegov otac bio obični trgovac kukuruzom u Nantesu - no doista je bilo tako. Promotrivši ga, svatko bi spremno zaključio kako su, jamačno, brojni njegovi preci svršili pod giljotinom u doba francuske revolucije. - Došao sam, gospodo - reče grof svisoka. - Mogu li upitati zašto ste me željeli vidjeti2
- Molim vas sjednite, gospodine grofe - reče Ijubazno istražni sudac. - Mi istražujemo slučaj smrti madame Kettering.
- Smrt madame Kettering~ Ne razumijem.
- Vi ste - hm - poznavali gospodu, zar ne gospodine grofe2
- Svakako, poznavao sam je. No kakve to ima veze sa slučajem2
Stavivši monokl na oko, on hladno promotri nazočne u sobi, ali se njegov pogled najdulje zadržao na Poirotu, koji ga je promatrao uz izraz priprostoga udivljenja - što je grofovoj taštini vrlo godilo. Gospodin Carrege zavali se u stolac i pročisti grio.
- Monsieur le Comte, možda vam nije poznato da je gospoda Kettering ubijena.
- Ubijena2 Mon Dieu, to je strašnol
Iznenadenje i bol bijahu uvjerljivi, tako uvjerljivi da su se činili prirodnim.
- Gospoda Kettering zadavljena je izmedu Pariza i Lyona - nastavi Carrege, - a njezin je nakit ukraden.
- To je tako strašnol - reče grof sućutno. - Policija bi morala učiniti nešto protiv tih pljačkaša u vozovima. Danas više nitko nije siguran.
- U gospodinoj torbici - nastavi sudac - našli smo jedno vaše pismo. Ona je čini se, dogovorila susret s vama. Comte slegne ramenima i raširi ruke.
- Kakve bi koristi bile od prikrivanja - reče on iskreno. - Svi smo Ijudi ovoga svijeta. Privatno i mec~u nama, priznajem da je tako.
- Sastajali ste se s njom u Parizu i putovali odande zajedno, pretpostavljam - reče Carrege.
- Takav je bio prvobitni dogovor, ali po gospodinoj želji on je promijenjen, pa smo se trebali sastati u Hyeresu.
- Niste li se susreli u Parizu, na Gare de Lyon uvečer četrnaestoga2
- Naprotiv, stigao sam u Nicu već ujutro toga dana, pa je ovo što govorite potpuno nemoguće.
- Dobro, dobro - reče Carrege. - Zbog formalnih razloga, mogli biste nam dati prikaz vašega kretanja navečer i u noći četrnaestoga.
Grof razmišljaše trenutak.
- Večerao sam u Monte Carlu, u Cafe de Parisl Zatim sam obišao le Sporting, gdje sam dobio nekoliko tisuća franaka. Vratio sam se kući oko jedan iza ponoći.
- Oprostite, kako ste se vratili kući8 - Mojim automobilom, dvosjedom. - Nitko nije bio s vamaZ
- Nitko.
- Možete li ponuditi svjedoke u potvrdu ovih izjavaZ - Te večeri vidjelo me je zacijelo mnogo mojih prijateIja. Inače, večerao sam sam.
-Je li vam na povratku vrata vile otvorio vaš slugaZ - Otvorio sam ih vlastitim ključem.
- Ah! - reče sudac.
On ponovno pritisne zvonce na stolu. Vrata se otvoriše i pojavi se namještenik.
- Uvedite djevojku - reče Carrege. - Odmah, gospodine suče.
Bi uvedena Ada Mason.
- Hoćete biti tako Ijubazni, gospodice, da pogledate ovoga gospodina. Je li on, po vašem najboljem uvjerenju, ušao u odjeljak vaše gospodarice u Parizu~
Djevojka pogleda dugo i pozorno grofa koji se - tako se pričinilo Poirotu - osjećao prilično nelagodno pod ispitivačkim pogledom.
- Ne bih mogla reći da sam sigurna, gospodine - reče Ada Mason naposljetku. Moždo je on, a možda nije. Budući da sam vidjela samo njegova leda, teško mi je reći. Ipak, mislim da je to bio ovaj gospodin.
- Ali, niste potpuno sigurni$
- Ne - promuca djevojka nevoljko. - Ne, nisam sigurna.
-Jeste li prije vidjeli posjetitelja u Curzon Streetu~ Ada Mason zatrese glavom.
- Nisam vidala posjetitelje u Curzon Streetu - objasni ona - osim ako bi se zadržavali u kući.
- Vrlo dobro, to će biti dovoljno - zaključi naprečac istražni sudac.
Bio je očito razočaran.
- Trenutak - reče Poirot. - Htio bih postaviti gospodici jedno pitanje, ako mogu.
- Naravno, gospodine Poirot. Naravno, u svakom slučaju.
Poirot se obrati djevojci.
- Što je bilo s voznim kartama? - S voznim kartama~
- Da, s voznim kartama za put od Londona do Nice. Jeste li ih imali vi ili vaša gospodarica~
- Gospoda je imala kartu za vožnju pullmanom; ostale su bile kod mene.
- Što se s njima dogodilo~
- Dala sam ih kondukteru francuskoga voza; on je rekao da je to uobičajeno. Jesam li postupila ispravno, gospodine~
- Sasvim ispravno, sasvim ispravno. To su samo pojedinosti.
. Obojica, i Caux i istražni sudac pogledaše se radoznalo. Ada Mason stajaše u neizvjesnosti trenutak, dva, a zatim je istražni sudac otpusti, i ona izade iz sobe. Poirot načrčka nešto na komadu papira i pruži ga Carregu. Ovaj pročita i razvedri se.
- Dakle, gospodo - upita grof svisoka - hoćete li me još zadržavati2
- Ne, ne, nipošto - požuri se Carrege, s mnogo Ijubaznosti. - Sve što se tiče vašega poiožaja u slučaju, sad je razjašnjeno. Bilo je naravno potrebno da vas ispitamo u povodu gospodina pisma.
Grof se digne, uzme svoj lijepi štap iz kuta i napusti prostoriju uz kratki naklon.
- Tako je to - reče gospodin Carrege. - Bili ste potpuno u pravu, gospodine Poirot - bolje je ostaviti ga u uvjerenju da je izvan sumnje. Dva moja čovjeka pratit će ga dan i noć, a u meduvremenu razmotrit ćemo njegova alibi. Čini mi se, hm, prilično nejasnim,
- Moguće - složi se Poirot zamišljeno.
Zamolio sam gospodina Ketteringa jutros da navrati - nastavi sudac - premda, zapravo, sumnjam da ga možemo mnogo toga pitati. Ipak, ima nekoliko sumnjivih okolnosti... On zastane, trljajući nos.
- Na primjerZ - upita Poirot.
- Evo - reče istražni sudac nakašljavši se. - Na primjer, ta žena s kojom je navodno putovao - gospodica Mirelle. Ona boravi u jednom hotelu, on u drugome. To me čudi, jer je prilično neobično.
- Čini se - reče g. Caux - kao da su bili vrlo obzirni. - Točno - doda g. Carrege slavodobitno - a zašto bi zapravo trebali biti obzirni8
- Suvišak ozbiljnosti je sumnjiv, zar ne~ - reče Poirot. - Precisement
- Mogli bismo - promrmlja Poirot - postaviti gospodinu Ketteringu nekoliko pitanja.
Sudac da potrebne naputke. Koji trenutak poslije ude Derek Kettering, dobronamjeran kao uvijek.
- Dobro jutro, gospodine - reče sudac ljubazno.
- Dobro jutro - odvrati Kettering. - Poslali ste po mene. Ima li novostii'
- Molim vas, sjednite.
- Dakle2 - upita Kettering nestrpljivo.
- Dosad nemamo ništa novo - reče Carrege oprezno.
- To je doista zanimljivo - doda Derek. -Jeste li poslali po mene da bi mi samo to priopćili~
- Prirodno je što smo pomišljali, gospodine, da biste željeli biti obaviješteni o napretku slučaja - reče sudac kruto.
- Čak i ako nema nikakva napretka.
- Takoder smo željeli postaviti vam nekoliko pitanja. - Samo pitajte.
- Jeste li doista sigurni da niste vidjeli svoju ženu niti razgovarali s njom u vozu2
- To sam vam već rekao, zar nisam~
- Imali ste za to dakako svoje razloge. Derek ga pogleda sumnjičavo.
- Nisam - znao - da - je - bila - u - vozu - objasni on ponovno, razmičući riječi, kao da je govorio nekome prilično bedastom.
- Da, to je ono što ste rekli - promrmlja Carrege. Derekovo lice odmah se namršti.
- Zanima me na što smjerate. Znate li što ja mislim, gospodine Carrege$
- Što mislite, gospodine~
- Mislim da je francuska policija uvelike precijenjena. Sigurno je da imate podatke o tim pljačkašima vozova. Ali nepodnošljivo je što se to dogada u vozu de luxe kao što je ovaj, pri čemu je francuska policija potpuno bespomoćna da se pozabavi slučajem.
- Mi se bavimo tim slučajem, ne bojte se.
- Madame Kettering, koliko mi je poznato, nije ostavi
124
la oporuku - ubaci se u razgovor Poirot. Vršci njegovih prstiju bijahu stisnuti i on intenzivno gledaše u strop.
- Koliko znam, nije - reče Kettering. – Zašto?
- Tako vi nasljedujete prilično bogatstvo - reče Poirot. - Prilično malo bogatstvo. '
Premda je i dalje gledao u strop,; mogao je uočiti tamno crvenilo koje je oblilo Derekovo lice.
- Na što vi ciljate i tko ste vi uopće~
Poirot razmakne noge, spusti pogled sa stropa i pogleda mladog čovjeka izravno u lice.
- Moje je ime Hercule Poirot - reče tiho - i ja sam vjerojatno najslavniji detektiv na svijetu. Jeste li sigurni da u vozu niste vidjeli svoju ženu niti razgovarali s njom?
- Što vam je~ Želite li... želite li insinuirati da sam je ja ubio?
On se nehotice nasmije.
- Ne bih smio gubiti živce, jer to je i odviše apsurdno. Pa, ako sam je ja ubio, ne bih imao potrebe da ukradem njezine dragulje, zar ne?
- To je točno - promrmlja pokunjeno Poirot. - Nije mi to bilo na umu.
- Ako je ikad bilo jasnog slučaja umorstva i pljačke onda je to ovaj - reče Derek Kettering. - Jadna Ruth, njezinoj sudbini krivi su oni prokleti rubini. Moralo se to dogoditi kad ih je ponijela sa sobom. Zbog tih istih dragulja već su se gubili životi, koliko mi je poznato.
Poirot naglo ustane sa stolca. U njegovim očima zabljesne neko zeleno svjetlo. Nalikovao je mačku koji se upravo dobro najeo.
- Još jedno pitanje, gospodine Kettering. Hoćete li reći koje~ste dana posljednji put vidjeli svoju ženu2
- Cekajte malo. Kettering je razmišljao. - Moralo je to biti, da, prije više od tri tjedna. Žao mi je što vam ne mogu reći točan dan.
- Ništa zato - odvrati Poirot suho. - To je sve što sam želio znati.
- Dakle~ - reče Kettering nestrpljivo. - Ima li još što~ On pogleda Carregea. No ovaj je potražio nadahnuće od Poirota, koji mu ga je dao jedva primjetnim pokretom glave.
- Ne, gospodine Kettering - reče on ugladeno. Ne. Mislim da vam ne ćemo više smetati. Želim vam ugodan provod.
- Do videnja - odvrati Kettering, zalupivši vrata za sobom.
Poirot se nagne naprijed i progovori oštrim glasom čim je mladi čovjek napustio prostoriju.
- Recite mi kad ste spomenuli rubine gospodine Ketter:ngu2
- Nisam mu govorio o njima - reče Carrege. - Tek jučer poslije podne bio sam obaviješten o rubinima od gospodina Van Aldina.
- Da, ali oni su bili spomenuti u grofovu pismu. Carrege ga pogleda bolno.
- Dakako, pismo nisam ni spomenuo gospodinu Ketteringu. Bilo je to vrlo indiskretno u sadašnjem trenutku istrage.
Poirot se opet nagne naprijed i lupi po stolu.
- Kako je onda on znao za njih - upita slažući jednu riječ za drugom. - Gospoda mu nije mogla reći, jer je nije vidio tri tjedna. Takoder je nevjerojatno da bi ih spomenio gospodin Van Aldin ili njegov tajnik; oni su s njim razgovarali o drugim stvarima. O njima nije bilo riječi ni u novinama.
On ustane i uzme svoj štap i šešir.
- Pa ipak, - promrmlja sebi - taj gospodin zna sve o njima. Pitam se kako, pitam se.

Osamnaesto poglavlje: Derek na ručku

Derek Kettering zaputi se ravno do hotela "Negrasco", gdje naruči dva koktela i brzo ih iskapi; zatim počne zamišljeno promatrati blještavo plavo more. Promatrao je prolaznike mehanički - tupu gomilu, loše odjevenu i do boli nezanimljivu; danas se jedva može vidjeti nešto vrijedno. No ubrzo promijeni svoje dojmove, čim se jedna žena smjestila uz obližnji stol. Imala je na sebi sjajnu odjeću u narančastom i crnom, sa šeširićem koji je zasjenjivao njezino lice. On naruči treći koktel i počne ponovno zuriti u more, a onda se odjednom trgne. Miris dobro poznatog parfema dopro je do njegovih nosnica, a kad je podigao pogled, dama u narančastom i crnom stajala je ispred njega. Sada, kad joj je vidio lice, prepoznao ju je. Bijaše to Mirelle. Smiješila se izazovno, načinom koji je dobro poznavao.
- Derek! - izusti ona. - Drago ti je što me vidiš, nadam se~
Ona se spusti u stolac s druge strane stola. - Pozdravi me onda, šašavčel - nastavi.
- Ovo je posve neočekivano zadovoljstvo - reče Derek. - Kad si otputovala iz Londona2
Ona slegne ramenima. -Jučer ili prekjučer.
- A što je s Parthenonom$
- Dala sam im - kako ono vi kažete - dala sam im "nogu".
- Zaista~
- Derek, nisi osobito Ijubazan.
- Očekuješ li od mene da to budem~
Mirelle zapali cigaretu i otpuhne nekoliko dimova prije nego što reče:
- Misliš li, možda, da je odviše neoprezno tako brzo~ Derek se zabulji u nju, zatim slegne ramenima i zapita: - Hoćeš li ručati ovdje~
- Mais qui. Ručat ću s tobom.
- Vrlo mi je žao - reče Derek. - Imam važan sastanak. - Mon Dieu! Vi muškarci ste kao djeca - usklikne piesačica. - Da ponašaš se prema meni kao zločesto dijete, još otkad si mi izmaknuo u Londonu. Mais c est inouil
- Draga moja djevojko - reče joj Derek. - Doista ne znam o čemu pričaš. Složili smo se u Londonu da štakori napuštaju brod koji tone, to je sve što se o tome može reći.
Bez obzira na samosvijesni ton, njegovo je lice bilo napeto i umorno. Mirelle se nagne prema njemu.
- Ne možeš me prevariti - promrmlja ona. -Ja znam... ja znam što si učinio za mene.
On je oštro pogleda. Neka donja struja u njezinu glasu prikovala je njegovu pozornost.
- Ne plaši se, ja sam diskretna. Ti si sjajan! Silno si hrabar, ali, ne zaboravi, ja sam bila ona koja ti je dala zamisao: onoga dana u Londonu kad sam ti rekla da se ponekad dogadaju i nesreće. Ti nisi u opasnosti? Policija ne sumnja~
- Koga vraga... - Psstl
Na malom prstu imafa je prsten u obliku masiinove grančice s velikim smaragdom.
- U pravu si, nisam trebala o tome govoriti na javnome mjestu. Nećemo to više spominjati, ali s našim nevoljama je gotovo; naš zajednički život bit će opet divan. Divan!
Derek se neugodno nasmije.
- Dakle, štakori se vraćaju~ O tome su odlučila dva milijuna, naravno da jesu. Morao sam to znati. On se ponovno nasmije. - Pomoći ćeš mi da potrošim ta dva milijuna, zar ne, Mirelle~ Znaš ti kako, bolje od svake žene. Još jednom se nasmije.
- Ušuti! - poviče plesačica. - Što ti je Derek~ Zar ne vidiš da se Ijudi okreću ovamo~
- Što je sa mnom2 Reći ću ti. Završio sam s tobom, Mirelle. Čuješ li me$ Završiol
Mirelle to nije shvatila kako je on očekivao. Kratko ga je promatrala, a zatim se lagano nasmiješila.
- Ti si dijetel ljutiš se, neraspoložen si, samo zato što sam ja praktična. Nisam li ti uvijek govorila da te obožavam2
Ona mu se približi.
- Ali ja te poznajem, Derek. Pogledaj me, to sam ja, Mirelle, koja ti govorim. Ne možeš živjeti bez mene, i to ti je jasno. Voljela sam te prije, a sad ću te voljeti i stotinu puta više nego dosad. Učinit ću ti život čarobnim. Ni jedna nije kao Mirelle.
Njezine ga zapanjene oči gledaše. Vidjela je kako je poblijedio i izgubio dah, pa se nasmiješi zadovoljno. Znala je kako može začarati i svladati muškarce.
- To je dakle sredeno - reče mu mazno i nasmije se. - A sada, Derek, hoćeš li me pozvati na ručak~
- Ne.
On duboko udahne i digne se.
- Žao mi je, ali već sam ti spomenuo da imam sastanak.
- Ručaš li s nekim drugim~ Ne vjerujem. - Ručam s jednom damom, tamo prijeko.
On krene naglo ususret dami koja se uspinjala stubištem. Kad ju je oslovio, zamalo mu je nestalo daha.
- Gospodice Grey, hoćete li... Hoćete li ručati sa mnom~ Upoznali ste me kod lady Tamplin, ako se sjećate.
Katherine ga promotri zamišljeno, onim svojim sivim očima koje su govorile toliko mnogo.
- Zahvaljujem na pozivu - reče. - Bit će mi vrlo drago.

Devetnaesto poglavlje: neočekivani posetilac

Comte de la Roche upravo je dovršio dejeneur, koji se sastojao od omelettes fines herbes, entrecote Bearnaise i Savarin du Rhum. Obrisavši pažljivo svoje crne brkove stolnim ubrusom, Comte se digne od stola. Prošao je kroz salon vile, pogledavši pozorno objects d' artrazasute okolo. Jedna burmutica Louisa XV, satenska cipela koju je nosila Marija Antoaneta i ostale povijesne sitnarije koje su tvorile grofovu mise en scen. Bijahu to, kako je volio reći posjetiteljima, nasljedstvo generacija u njegovoj obitelji. Izišavši na terasu on ugleda prostranstva Mediterana - iako ih zapravo nije gledao. Nije bio u raspoloženju koje bi dopuštalo divljenje prirodnim Ijepotama. Jedan njegov dobro zamišljeni nacrt upravo je propao, i sad je morao sve započeti iznova. Ispruživši se u naslonjaču od pletene trske, s cigaretom medu blijedim prstima, Comte se udubi u misli.
Hipolyte, njegov sluga, donio je kavu i izbor napitaka. Comte se odluči za jedan vrlo fini stari konjak.
Sluga se htio udaljiti, oli ga Comte zaustavi lakim pokretom ruke. Hipolyte zastane uljudno. Njegovo držanje nije bilo nametljivo, ali prikladnosti ponašanja nije bilo prigovora. Bio je slika i prilika uvažavajuće pozornosti.
- Moguće je - reče mu Comte, - da će sljedećih nekoliko dana različiti stranci pohoditi kuću. Nastojat će sklopiti poznanstvo s vama i Marie. Vjerojatno će vam postavljati neka pitanja u vezi sa mnom.
- Da, gospodine grofe.
- Možda se to već dogodilo2
- Nije, gospodine grofe.
- U blizini se nisu motali stranci. Jeste li sigurni~ - Nije bilo nikoga, gospodine grofe.
- To je dobro - zaključi Comte. - No oni će ipak dolaziti - uvjeren sam u to. I postavljat će pitanja.
Hipolyte promatraše gospodara u iščekivanju. Comte progovori polagano, ne gledajući Hipolytea. - Vi ćete znati da sam ovamo doputovao u utorak
ujutro. Ako vas policija ili netko drugi upita, ne zaboravite to. Doputovao sam u utorak četrnaestoga, a ne u srijedu petnaestoga. Razumijete li2
- Savršeno, gospodine grofe.
- U slučaju koji se tiče jedne dame, uvijek treba biti diskretan. Čini mi se, Hipolyte, da ste u stanju biti diskretni. - Mogu biti diskretan, gospodine.
- A Marie2
- Marie takoder. Ja odgovaram za nju.
- Znači to je sredeno - promrmlja Comte.
Kad se Hipolyte povukao, Comte ulije sebi kavu uz zamišljen izraz. Tu i tamo bi se namrštio, jednom je zatresao glavom, dvaput kimne. Usred toga razmišljanja, pojavi se Hipolyte ponovo.
-Jedna dama, gospodine. - Jedna dama~
Comte je bio iznanaden. Damski posjeti nisu, dakako, bili iznimka u vili Marina, oli ovaj tren Comte nije mogao dokučiti koja ga dama posjećuje.
- Čini mi se da dama nije poznata gospodinu - promrmlja sobar uslužno.
Comte je bio sve više zaintrigiran.
- Dovedite je ovamo, Hipolyte - zapovijedi on. Trenutak kasnije na terasi se ukaže čarobna pojava u narančastom i crnom, uz jak miris parfema egzotičnoga cvijeća.
- Gospodin grof de ia Roche~
- Na vašu službu, gospodice - reče Comte uz naklon.
- Moje je ime Mirelle. Možda niste čuli o meni.
- Zaista, gospodice, tko nije bio očaran plesom gospodice Mirelle$ Divnol
Plasačica prihvati kompliment ,kratkim, mehaničkim smiješkom.
- Moj dolazak ovamo nije previše formalan - počne ona.
- Ali sjednite, molim vas, gospodice - reče glasno grof, donoseći stolicu.
Unatoč udvornosti, de la Roche ju je pozorno promatrao. Bilo je doista malo stvari koje on nije znao o ženama. Istina, njegova iskustva uglavnom se nisu odnosila na dame poput Mirelle, koja je i sama bila grabežljivica. On i plesačica bijahu, na neki način, ptice iz istogo jata. Sva njegova umijeća, on je to znao, neće biti iskoristiva u slučaju Mirelle. Ona je bila lukava Parižanka. Ipak, Comte je jednu njezinu slabost odmah nepogrešivo uočio. Odmah je shvatio da se nalazi u nazočnosti vrio bijesne žene, a bijesna žena, Comte je to vrlo dobro znao, uvijek kaže više nego što naiaže oprez. A to može iskoristiti muškarac koji je sačuvao hladnu krv.
- Vrlo je Ijubazno od vas, gospodice, što ukazujete čast mome skromnome boravištu.
- Imamo zajedničke prijatelje u Parizu - prijede na stvar Mirelle. - Oni su mi govorili o vama, no danas sam došla jednim drugim povodom. Govorili su mi o vama i u Nici - ali na drugi način. Shvaćate li~
- Ah~ - uspije izustiti Comte.
- Bit ću okrutna - nastavi plesačica - iako mi je, vjerujte mi, stalo do vaše dobrobiti. U Nici se priča, gospodine grofe, da ste ubojica jedne engleske lady, gospode Kettering.
-Jal Ubojica gospode Kettering? Kako apsurdnol
U njegovu glasu bilo je više mlakosti nego odricanja, jer je znao da će je tako najbolje navesti da kaže još nešto. - (pak - bijaše ona uporna - o tome se govori.
- Ljude zanimaju svakakve priče - odvrati grof ravnodušno. - Bilo bi mi ispod časti shvatiti ozbiljno takve divlje optužbe.
- Ne razumijete me - reče mu Mirelle upiljivši svoje crne oči u njega. - Nije to priča besposličara s ulice, nego policije.
- Policije~ - Comte ustane, ponovo probucfena duha. Mirelle kimne snažno nekoliko puta.
- Da, da. Shvaćate li me, ja imam prijatelje posvuda. I sam prefekt... - Ona ostavi rečenicu nedovršenu, uz rječit trzaj ramena.
- Koji nije indiskretan kad je posrijedi lijepa, jedna lijepa žena8 - prošapće de la Roche Ijubazno.
- Policija vjeruje da ste vi ubili gospodu Kettering. Ali ona je u krivu.
- Sigurno je u krivu - složi se on s njom živahno. - Vi to kažete, ali vi ne znate istinu koju ja znam. On je pogleda radoznalo.
- Vi znate tko je ubio gospodu Kettering~ Je li to ono što mi želite reći, gospodice?
Mirelle snažno kimne. - Da.
- Tko je to bio~ - upita Comte oštro.
- Njezin suprug. - Ona se približi de la Rocheu, govoreći tihim glasom koji je kipio od bijesa i uzbudenja. Nju je ubio njezin vlastiti suprug.
Comte se nasloni u stolcu. Njegovo lice postane maska. - Dopustite, upitat ću vas, gospodice, kako to znate~ - Kako to znam~ - Mirelle skoči na noge glasno se
smijući. - Sam se time hvalio unaprijed. On je bio propao, bankrotirao, ostao bez časti. Mogla ga je spasiti samo smrt njegove žene. Tako mi je rekao. Putovali smo zajedno istim vozom, ali ona to nije smjela doznati. Zašto, pitam vas~ Zato da bi se mogao prikrasti u noći... Ahl - Ona sklopi oči. - Kao da vidim kako se to dogada.
Grof se nakašlje. y
- Možda, možda - promrmlja. - Ali u tom slučaju on valjda ne bi ukrao njezine dragulje$
- Draguljel - uzdahne Mirelle. - Ah, ti rubini... Njezine se oči zamagliše, a svjetlo iz njih nestane. Comte ju je radoznalo promatrao, pomislivši po tko zna koji put o magičnom utjecaju dragoga kamenja na ženski spol. On je vrati praktičnim pitanjima.
- Što zapravo želite od mene, gospodice$
I Mirelle živne, pošto joj se vratio poslovni duh.
- Želim nešto jednostavno. Otići ćete do policije i reći da je gospodin Kettering ubojica.
- A što ako mi ne povjeruju~ Ako zatraže dokaz~ Promatrao ju je pozorno.
Mirelle se nasmije i omota svoju narančastu i crnu zastavu tješnje oko sebe.
- Pošaljite ih k meni, gospodine grofe - reče. - Ja ću im dati dokaz koji žele.
Nakon što je ispunila svoj zadatak, ona se digne i nestane poput vihora.
Comte ju je gledao s dignutim obrvama.
Ona je sva u bijesu, promrmlja. Što ju je toliko uzrujalo~ Ipak, previše pokazuje svoje karte. Vjeruje li doista da je gospodin Kettering ubio svoju ženu~ I željela bi da ja u to povjerujeml Željela bi da povjeruje i policija.
On se nasmiješi sam sebi. Nije imao nikakave namjere otići do policije. Vidio je različite druge mogućnosti, a sudeći po njegovu osmijehu, bile su mu ugodne.
Ali sad se opet namršti. Prema Mirellinim riječima, u nj je sumnjala policija. Možda je to bilo točno, a možda i nije. Bijesna žena one vrste kojoj je pripadala plesačica neće se mnogo brinuti o strogoj istinitosti svojih izjova. S druge strane, možda se domogla neke povjerljive informacije. U tom slučaju - usta mu se stisnuše - u tom slučaju mora poduzeti mjere opreza.
Ude u kuću i još jedanput upita Hipolyte jesu li ikakvi neznanci navraćali u kuću. Sobar je ustrajao na tvrdnji da ih nije bilo. Comte ode u svoju spavaonicu i pride starom pisaćem stolu koji je stajao uza zid. Podiže njegov poklopac i svojim nježnim prstom dotakne odskočno pero u dnu jedne udubine. Iz nje izleti ladičica, a u njoj je bio omot u smedem papiru. Comte ga uzme i zadrži, važući ga u ruci trenutak ili dva. Prinese ruku glavi i uz mali grč boli iščupa jednu dlaku. Stavi je na rub ladičice i zatim je pažljivo vrati na svoje mjesto. Držeći i dalje mali omot u ruci, on side dolje i uputi se do garaže u kojoj je bio purpurni dvosjed. Nakon deset minuta već je jurio cestom prema Monte Ca~ lu.
U kockarnici je proveo nekoliko sati, a zatim se sjuri u grad. Ude ponovno u dvosjed i krene prema Mentoneu. Ranije, tijekom poslijepodneva bio je zamijetio neupadljiv sivi automobil na maloj u.daljenosti od sebe. Sad go ponovo uoči. Nasmiješi se sam sebi. Cesta se neprestano uspinjala. Comte pritisne do kraja ubrzivač i njegov mali crveni dvosjed, građen po posebnoj narudžbi i sa strojem koji je bio snažniji nego što bi se to moglo naslutiti, poleti poput strijele.
On se okrene i nasmije: neupadljivi sivi auto sve je više zaostajao. Stvarajući oblak prašine, mali crveni dvosjed gutao je cestu. Sad je već jurio pogibeljno, ali Comte je bio prvorazredan vozač. Zatim se počne spuštati, vijugajući bez prekida. Comte smanji brzinu i zaustavi se pred poštanskim uredom. Iskoči iz kola, otvori poklopac kutije za alat, izvuče odande mali omot u smedem papiru i pojuri u ured. Dvije minute kasnije, već se vraćao u smjeru Mentonea. Kad je sivi automobil ondje stigao, mirno je ispijao poslijepodnevni čaj na terasi jednoga hotela.
Zatim se vrati u Monte Carlo, naruči ondje večeru i napokon se vrati kući prije ponoći. Dočekao ga je Hipolyte smrknuta lica.
- Ahl Gospodin grof je stigao. Nije li mi gospodin grof slučajno telefonirao~
Comte zatrese glavom.
- Pa ipak, u tri sata poslijepodne dobio sam poruku gospodina grofa, da odem u Nicu i pojavim se u hotelu Negresco.
- Ma nemojte - reče Comte. - I, jeste li otišli?
- Naravno, gospodine, ali kod Negresca nisu znali ništa o gospodinu grofu. On nije bio ondje.
- Ahl - izusti Comte. - U taj je sat Marie jamačno bila u poslijepodnevnoj kupoviniZ
- Tako je, gospodine grofe.
- Onda nije važno - zaključi Comte. - Svakako je neka pogreška. On se popne stubištem smijuljeći se. Našavši se u spavaonici, zabravi vrata i pogleda po
zorno oko sebe. Sve je izgledalo obično. Otvori nekoliko ladica i ormara. Zatim kimne. Sve je bilo vraćeno zamalo na isto mjesto kako je ostavljeno, ali ne sasvim. Očito, ovdje je bila obavljena temeljita premetačina.
Ode do pisaćega stola i pritisne otponac. Ladičica iz leti, ali dlake nije bilo na mjestu na kojem ju je ostavio. On kimne nekoliko puta.
- Naša francuska policija je izvrsna - promrmlja. Ništa joj ne promiče.

20 poglavlje: Katarina stiče prijateljicu

Sutradan ujutro Katherine i Lenox sjedile su na terasi vile Marguerite. Medu njima se razvijalo nešto poput prijateljstva, unatoč razlici u godinama. Da nije bilo Lenox, Katherine bi smatrala život u vili Marguerite sasvim nepodnošljivim. Slučaj Kettering bio je trenutačno glavna tema. Lady Tamplin otvoreno je iskorištavala povezanost svoje gošće sa slučajem, koliko god je to mogla. I najupornija odbijanja koja su bila u Katherininoj moći zakazivala su pred samosvijesti lady Tamplin. lenox se pritom držala po strani, naizgled zabavljena manevrima svoje majke, ali sa suosjećajnim razumijevanjem Katherininih osjećaja. Neprilici nije odmagao ni Chubby, čije je prostodušni užitak bio gotovo neutoljiv pa je, primjerice, svima i svakome ovako predstavljao Katherinu:
- Ovo je gospodica Grey. Poznat vam je slučaj iz Plavoga voza~ E, ona je u njemu bila do grla! Imala je dugi razgovor s Ruth Kettering nekoliko sati prije umorstva. To se zove sreća, zar ne$
Nekoliko takvih primjedaba nagnalo je Katherinu toga jutra na neuobičajeni odgovor; zato, kad su ostale same, Lenox uoči, otežući na svoj uobičajeni način:
- Niste navikli na izrabljivanje, čini se~ Morate još mnogo toga naučiti, Katherine!
- Žao mi je što sam izgubila živce. Obično mi se to ne dogada.
- Vrijeme je da nQučite kako da se ispušete. Chubby je obični magarac; od njega nema štete. Majka, naravno, čini sve što hoće ali možete se zbog nje uzrujavati do sudnjega dana a da to ne učini na nju nikakav dojam. Ona će samo rastvoriti svoje široke, tužnoplave oči i neće se oko toga brinuti.
Katherine ne reče ništa na primjedbu koja se mogla i očekivati, pa lenox produži:
- Ja sam poput Chubbya. Uživam u dobrom umorstvu; osim toga, Derek je nešto posebno.
Katherine kimne.
- I tako, ručali ste s njime jučer - nastavi Lenox zamišIjeno. -Je 1i vam on drag, Katherine~
Katherine je neko vrijeme razmišljala o odgovoru. Ne znam - odgovori vrlo polagano.
- On je vrlo privlačan. - Doista, privlačan je.
- Što vam se na njemu ne dopada~
Katherine ne odgovori na pitanje, ili barem ne izravno. - Govorio mi je o ženinoj smrti - reče. - Spomenuo je kako se ne želi pretvarati da je to za nj išta drugo osim goleme sreće.
- I to vas je dakako pogodilo, pretpostavljam - reče Lenox. Zastane, a zatim doda prilično neobičnim tonom: Vi mu se svidate, Katherine.
- On me je počastio vrlo dobrim ručkom - odgovori Katherine smijući se.
Lenox nije htjela dopustiti da bude odvučena na sporedni kolosjek.
- Primijetila sam to one večeri kad je došao ovamo reče zamišljeno. - Zbog načina kako vas je promatrao, iako vi niste njegov vobičajeni tip... Naprotiv. Zamišljam da je to kao religija: dolazi s godinama.
- Gospodicu traže preko telefona - reče Marie koja se pojavila na prozoru salona. - Gospodin Hercule Poirot želi s njom razgovarati.
- Bit će još krvi i oluja. Podite, Katherine, podite i zabavite se sa svojim detektivom.
Intonacija glasa Hercule Poirota učinila se Katherini čistom i odredenom.
- Je li to gospodica Gray2 Bon. Gospodice, imam za vas poruku od gospodina Van Aldina, oca gospode Kettering. On bi želio razgovarati s vama, u vili Merguerite ili u hotelu, što vam je ugodnije.
Katherine se zamisli na trenutak i zaključi kako bi dolazak u vilu Marguerite bio Van Aldinu bolan i nepotreban. Lady Tamplin i odviše bi uživala u tom dolasku; ona nikad nije popuštala priliku da uživa u milijunašima. Katherine zato reče Poirotu da će radije doći u Nicu.
- Izvrsno, gospodice. Doći ću po vas automobilom, možda za tri četvrt sata.
Poirot se pojavio točno u odredeno vrijeme. Katherine ga je očekivala, i oni odmah krenuše.
- Dakle, gospodice, kako ste~
Ona pogleda njegove trepćuće oči i potvrdi svoj prvi dojam da je u Herculeu Poirotu bilo nečega vrlo privlačnog.
- Ovo je naš roman policier, zar ne$ - reče Poirot. Obećao sam vam da ćemo zajedno istraživati. A ja uvijek održavam svoja obećanja.
- Previše ste Ijubazni - promrmlja Katherine.
- Ah, samo se pretvarate; recite mi radije želite li ili ne želite čuti kako slučaj napreduje~
Katherine prizna da želi, i Poirot počne s vrlo preciznim portretom Comte de (a Rochea.
- Vi mislite da ju je on ubio - reče Katherine zamišljeno. - To je teorija - odvrati Poirot oprezno.
- Vjerujete li u nju2
- Nisam to rekao. A vi, gospodice, što o tome mislite~ Katherine zatrese glavom.
- Otkud bih mogla znatiđ Ne znam ništa o takvim stvarima, ali morala bih reći...
- Da~ - potakne je Poirot.
- Dobro, iz onoga što ste rekli, ne proizlazi da bi Comte bilo koga ubio.
- Vrlo dobro - usklikne Poirot. ~ Slažete se sa mnom. To ste upravo rekli. - Pogleda je zatim strožije. - Ali recite mi, jeste li se ikad sreli s Derekom Ketteringom~
- Upoznala sam ga kod lady Tamplin i jučer sam s njim ručala.
- Un mauvais sujet- reče Poirot zatresavši glavom. Ali žene to vole, zar ne~
Namignu Katherini i oboje se nasmijaše.
- On je čovjek kojega se mora primijetiti - produži Poirot. - Bez sumnje ste ga uočili u Plavome vozu~
- Da, zapazila sam ga. - U vagonu za ručanje2
- Ne, nisam ga primijetila za obrokom. Vidjela sam ga samo jednom, kad je ulazio u odjeljak svoje žene. Poirot kimne. - Čudna stvar - promrmlja. - Koliko se
sjećam, gospodice, rekoste da ste prilikom zadržavanja u Lyonu bili budni i gledali kroz prozor vagona2 Jeste li vidjeli visokoga tamnoputog čovjeka poput Comte de la Rochea, kako izlazi iz voza~
Katherine zatrese glavom. - Mislim da nisam vidjela nikoga - reče. - Iz voza je izašao neki mladoliki čovjek s kapom i ogrtačem, ali mislim da ga nije napustio nego je samo prošetao peronom. Bio je zatim i neki debeli Francuz s bradom, u pidžami i s ogrtačem, koji je htio popiti šalicu kave. Mislim da su ostali bili željezničarski službenici.
Poirot kimne nekoliko puta. - Prema tome, kao što i sami vidite, Comte de la Roche ima alibi. Svaki alibi je inače vraški nezgodna stvar, uvijek podložan najtežim sumnjama. Evo nas!
Otidoše ravno u Van Aldinov apartman, gdje su zatekli Knightona. Poirot ga predstavi Katherini. Nakon nekoliko općenitih rečenica, Knighton reče: - Javit ću gospodinu Van Aldinu da je gospodica Grey ovdje.
On ode u susjednu sobu. Nakon tihe razmjene nekoliko riječi, Van Aldin ude i pristupi ;raširenih ruku Katherini, pogledavajući je u isti mah lukavo i prodorno.
- Drago mi je što vas vidim, gospodice Grey - reče jednostavno. Osjetila je da ima pred sobom nekoga u iskrenoj tuzi, utoliko stvarnijoj koliko su manjkali bilo kakvi vanjski znaci.
On privuče stolicu. - Sjednite, molim vas, i počnite. Poirot i Knighton uljudno su se povukli u susjednu prostoriju. Katherini njezina zadaća nije bila teška. Potpuno jednostavno i prirodno, ona je izvijestila o svom razgovoru s Ruth Kettering, riječ po riječ, onoliko približno koliko je mogla. Van Aldin je slušao u tišini, zavaljen u stolicu, dok mu je jedna ruka zaklanjala oči. Kad je dovršila, on joj zahvali.
Oboje su sjedili u tišini, trenutak-dva. Katherine je osjećala da bi u ovom trenu izrazi sućuti bili neumjesni. Kad se milijunaš javio, to je bilo u različitu tonu:
- Vrlo sam vam zahvolan, gospodice Grey. Mislim da ste nešto učinili kako biste mojoj jadnoj Ruth olakšali posljednje sate njezina života. No sada bih vas želio nešto upitati. Vi već znate, gospodin Poirot vas je obavijestio, za onu ništariju s kojom se moja jadna djevojčica bila spetljala. On je bio čovjek o kojem vam je ona govorila, budući da se pripremala na susret s njim. Je li se po vašem sudu moglo dogoditi da ona, nakon razgovora s vama, promijeni nomjeru~ Ili mislite da je naumila ostati pri svojoj riječi~
- Ne mogu vam na to pošteno odgovoriti. Sigurno je samo to da je došla do neke odluke, i zbog toga mi se pričinila bolje raspoloženom.
- Nije vam dala naslutiti namjerava li se vidjeti s onim smrdljivcom - u Parizu ili u Hyeresu2
Katherine kimne odlučno. - Nije o tome rekla ništa.
- Ah! - počne zamišljeno Van Aldin. - To je važna pojedinost. Ipak, vrijeme će reći svoje.
On ustane i otvori vrata susjedne prostorije. Udoše Poirot i Knighton.
Katherine je odbila milijunašev poziv na ručak, pa Knighton sic~e s njom da je otprati do automobila. Kad se vratio, zatekao je Poirota i Van Aldina u dubokom razgovoru.
- ... Kad bismo samo znali što je Ruth bila odlučila reče milijunaš zamišljeno. - Mogla je donijeti više odluka. Možda je odlučila napustiti voz u Parizu i brzojaviti mi. Možda je namjeravala produžiti do juga Francuske i objasniti se s Comteom. Mi smo u mraku - potpunome mraku. Ali imamo sobaričinu riječ da je ona bila iznenadena i zapanjena grofovom pojavom na kolodvoru u Parizu. To, dakle, nije bio dio nekog unaprijed zamišljenog nacrta. Slažete li se sa mnom, Knightone~
- Oprostite, gospodine Van Aldin, nisam vas slušao.
- Sanjate na javi~ - našali se Van Aldin. - To ne nalikuje vama. Čini mi se da vas je opčarala ona djevojka.
- Knighton se zacrveni.
- Ona je doista zgodna djevojka - reče Van Aldin zamišljeno - vrlo zgodna. Jeste li zapazili njezine oči~
- Svaki bi muškarac morao zapaziti njezine oči - reče Knighton.

21. poglavlje: Na tenisu

Proteklo je nekoliko dana. Jednoga jutra Katherine ode na šetnju, a kad se vratila dočeka je nestrpljiva Lenox.
- Zvao vas je vaš mladić, Katherine! - Koga nazivate mojim mladićem~
- Jednoga novoga: tajnika Rufusa Van Aldina. Čini se da ste ga se jako dojmili. Postajete prava srcolomka, Katherine. Najprije Derek Kettering, a sada i mladi Knighton. Zanimljivo je da ga se ja dobro sjećam. Bio je u majčinoj ratnoj bolnici, koju je ona ovdje vodila. Bila sam tada dijete od, možda, osam godina.
-Je li bio teško ranjen~
- Pogoden u nogu. Dobro se sjećam, bilo je prilično gadno. Mislim i da su liječnici tome nešto dodali. Obećali su mu da neće hramati niti imati drugih posljedica, ali to se nije ispunilo.
Dode lady Tamplin i pridruži im se.
- Jesi li to govorila Katherini o bojniku Knightonu~ upita. - Tako dragi dečko! Isprva ga se nisam sjetila - bilo ih je toliko - ali sada mi se vraća pamćenje.
- Prije je bio premalo važan da bi ga trebalo pamtiti - upadne Lenox. - Ali sada, kad je tajnik jednoga američkoga milijunaša, to je druga stvar.
- Dragal - reče lady Tamplin nejasno prigovorivši.
- Zašto me bojnik Knighton zvao - upita napokon Katherine.
- Pitao je biste li pošli na tenis poslijepodne. Uz povoIjan odgovor, on će doći po vas kolima. Majka i ja pristali smo u vaše ime, uz empressement. Dok se vi budete zabavljali s milijunaševim tajnikom, Katherine, meni biste mogli pružiti priliku sa samim milijunašom. On ima oko šezdeset, ako se ne varam, pa bi mu to bila prilika da uživa u jednoj mladici kao što sam ja.
- Voljela bih vidjeti gospodina Van Aldina - dometne lady Tamplin ozbiljnim glasom - o njemu se toliko govorilo. Poput onih privlačnih grubijana zapadnoga svijeta... Tako privlačnih - promrmlja ona na kraju.
- Bojnik Knighton je izričito rekao da je to poziv gospodina Van Aldina - reče Lenox. - To je toliko puta ponovio, da sam počela sumnjati. Vi i Knighton bili biste vrlo zgodan par, Katherine. Bog vas blagoslovio.
Katherine se nasmije i ode na kat promijeniti odjeću. Knighton je stigao ubrzo nakon ručka i podnio je hrabro izraze priznanja lady Tamplin.
Dok su se vozili prema Cannesu, on reče Katherini: - Lady Tamplin se, začudo, malo promijenila.
- Izgledom ili ponašanjem~
- Jednim i drugim. Mislim da je već prilično iza četrdesete, ali još uvijek je vrlo lijepa žena.
- Doista - složi se Katherine.
- Drago mi je što dolazite - nastavi Knighton. - Gospodin Poirot će se takoder pridružiti. Kako izniman čovječuljakl Poznajete li ga dobro, gospodice Grey$
Katherine zatrese glavom. - Upoznala sam ga u vozu na putu ovamo. Čitala sam neki detektivski roman, i dogodilo se da mu kažem kako se takve stvari ne dogadaju u stvarnome životu. Naravno, nisam imala pojma iko je on.
- On je vrlo značajna osoba - objasni Knighton - i učinio je već mnoge važne stvari. On je genij koji ide do korijena dogadaja, ali do samoga kraja nitko ne zna što on zapravo misli. Sjećam se da sam jednom prilikom boravio u Yorkshireu, kad su bili ukradeni dragulji lady Clanravon. Isprva se to pričinjalo običnom pljačkom, ali mjesna je policija bila potpuno zbunjena. Pokušavao sam ih nagovoriti da dovedu Herculea Poirota, objašnjavajući im kako bi im jedino on mogao pomoći, no oni su poklonili povjerenje Scotland Yardu.
- I, što se dogodilo~ - upita Katherine radoznalo.
- Dragulji nisu nikad nadeni - odgovori Knighton suho. - Vi doista imate vjeru u njega~
- Doista. Comte de la Roche je obična ništarija, ali se dosad uspio izvući. Mislim da je u Poirotu naišao na pravog protivnika.
- Comte de la Roche - reče Katherine zamišljeno. Vi dakle doista vjerujete da je to on učinio~
- Naravno. Knighton je pogleda iznenadeno. - Zar vi ne vjerujeteđ
- Oh, da - brzo izusti Katherine. - Osim ako je to bila obična pljačka u vozu.
- Moglo bi biti i to, naravno - složi se suvozač - no čini mi se da Comte de la Roche izvrsno pristaje u taj okvir. - Ali on ima alibi.
- Alibil - Knighton se nasmije na privlačni, njemu svojstveni način. - Vi kažete da čitate detektivske romane, gospodice Grey. Morate, dakle, znati da je onaj tko ima savršen alibi redovito vrlo sumnjiv.
- Mislite li da je tako i u stvarnome životu~ - upita Katherine smijući se.
- Zašto ne~ Mašta je utemeljena na činjenicama. - Ali im je prilično nadmoćna - natukne Katherine.
- Možda. U svakom slučaju, kad bih bio zločinac, ne bih volio imati Herculea Poirota na tragu.
- Ni ja - zaključi Katherine i nasmije se.
Dočekao ih je Poirot. Kako je dan bio vruć, on je bio odjeven u bijelo platneno odijelo, s bijelom kamelijom u rupici za cvijet.
- Bonjovr, mademoiselle - reče Poirot. - Izgledam ~ pravi Englez, zar ne~
- Izgledate izvrsno - reče Katherine taktično.
- Rugate mi se - dosjeti se Poirot. - Ali ne smeta, tata irot uvijek se smije posljednji.
- Gdje je gospodin Van Aldin~ - upita Knighton.
- Pridružit će nam se. Uistinu, moj prijatelju, on nije :više zadovoljan mnome. Ah, ti Amerikanci, oni ne znani za odmor ni za mir! Gospodin Van Aldin volio bih se citi u potjeru za kriminalcima po svim puteljcima u Nici.
- Moja je dužnost pretpostaviti da to i ne bi bio tako naum - primijeti Knighton.
- Niste u pravu - usprotivi se Poirot. - U tim stvarima nije nužna energetičnost nego finoća. Na tenisu susreće se baš svakoga i zato je to tako važno. Evo gospodina Ketteringa!
Derek im se brzo približi. Izgledao je bezobzirno i Ijutito, kao da ga je nešto uzrujalo. On i Knighton pozdraviše se prilično hladno. Tek je Poirot naizgled bio bez ikakva znaka napetosti, dok je čavrljao pokušavajući svakoga razonoditi. Dijelio je okolo male komplimente.
- Zadivljuje me, gospodine Kettering, kako dobro vi govorite francuski - primijeti - tako dobro da biste mogli biti zamijenjeni za Francuza ako biste to samo htjeli. A to je zaista velik pothvat medu Englezima.
- I ja bih to željala - reče Katherine. - Nažalost, previše sam svjesna da je moj francuski od one neugodne britanske vrste.
Oni dodoše do svojih sjedala; Knighton gotovo istoga trena primijeti kako mu njegov poslodavac domahuje s druge strane igrališta da mu se pridruži. On ode do njega.
- Svida mi se taj mladi čovjek - reče Poirot, šaljući smiješak za tajnikom koji je odlazio. - A vama, gospodice~
- Vrlo mi je drag.
- A vama, gospodine Kettering~
Na Derekovim ustima kao da je već postojao brz odgovor, ali on zastane budući da ga je nešto u svjetlicavim Belgijančevim očima odjednom učinilo opreznim. On zatim progovori, birajući riječi.
- Knighton je vrlo dobar mladić - reče.
U jednom trenu Katherine se pričini da je Poirot bio razočaran.
- On vam se divi, gospodine Poirot - reče ona i ponovi ono što joj je Knighton o njemu govorio. Zabavljalo ju je gledati maloga čovjeka kako se zadovoljno šepuri, nadimajući grudni koš i usvajajući neki izraz lažne skromnosti koji nikoga nije mogao prevariti.
- Sad sam se nečega sjetio, gospodice - reče on odjednom. Kad ste sjedili u vozu i razgovarali s pokojnicom, mislim da ste ispustili dozu za cigarete.
Katherine ga pogleda iznenadeno. - Nisam - reče. Poirot na to izvuče iz džepa predmet od meke plave kože, sa zlatnim inicijalom, slovom "K".
- Ne, to nije moje - potvrdi Katherine.
- Ah, tisuću puta molim ispriku. Vjerojatno je onda pripadao pokojnici: "K" za Kettering. Bili smo u dvojbi jer je u njezinoj torbici pronadena još jedna doza za cigarete, pa smo se pitafi zašto bi imala dvije. On se okrene prema Dereku. - Vi ne znate pretpostavljam, je li ovo bila ili nije bila doza vaše žene?
Kao da je Derek ustuknuo. On promuca: - Ne, ne znam. Vjerojatno je tako.
- Nije li slučajno vašaZ
- Svakako ne. Da je moja, teško bi se mogla pronaći medu stvarima moje žene.
Nikad Poirot nije izgledao tako prostodušno i djetinjasto.
- Pomislio sam da vam je možda ispala kad ste bili u odjeljku vaše žene - objasni on naprečac.
- Nikad nisam ondje bio. To sam već rekao policiji više od deset puta.
- Tisuću isprika - reče Poirot uljudno. - Gospodica je spomenula da vas je vidjela kako ulazite u odjeljak. Katherine pogleda Dereka. Lice mu je problijedilo, no
možda joj se to samo pričinilo. Njegov smijeh, kad se napokon začuo, zvučao je prilično prirodno.
- Pogriješili ste, gospodice Grey - reče on glasom u kojem se nije osjećao napor. - Prema onome što mi je bilo rečeno u policiji, moj odjeljak je bio udaljen od njezinoga samo jedna ili dvoja vrata - iako tada o tome nisam imao pojma. Vjerojatno ste me vidjeli kako ulazim u svoj odjeIjak. - On se podiže kad je ugledao Van Aldina i Knightona kako se približavaju.
- Sad ću vas morati napustiti - najavi on. - Ne mogu biti pokraj svoga tasta ni tren.
Van Aldin pozdravi Katherine udvorno, ali je očito bio loše volje.
- Cini se da vas jako privlači gledanje tenisa, gospodine Poirot - zaškrguće on.
- Da, to mi čini zadovoljstvo - odvrati Poirot mirno.
- Tako je to u Francuskoj - reče Van Aldin. - Mi u Državama načinjeni smo od žilavije tvari. Kod nas posao dolazi prije užitka.
Poirot se nije uvrijedio; naprotiv, nasmiješio se Ijubazno nezadovoljnom milijunašu.
- Nemojte se uzrujavati, molim vas. Svatko ima svoje metode. Ja sam oduvijek nalazio da je kombiniranje posla sa zadovoljstvom vrlo ugodan način.
On promotri oboje nazočnih, koji su se upustili u živ razgovor. Poirot kimne zadovoljno, a zatim se približi milijunašu govoreći ispod glasa.
- Nisam ovdje samo radi zadovoljstva, gospodine Van Aldin. Pogledajte preko puta visokoga starijega gospodina - onoga sa žutim licem i veličanstvenom bradom. - Da, što nas se on tiče$
- To je gospodin Papopolous - reče Poirot. - Grk, dakle2
- Kao što vi kažete - Grk. On je staretinar svjetskoga ugleda. Ima malu trgovinu u Parizu, ali policija se pita je li samo Yo.
- A što bi još bio.
- Primatelj ukradenih predmeta, osobito dragulja. U poslu ponovnoga brušenja i ponovnoga rasporedivanja dragoga kamenja nema ničega što bi njemu bilo nepoznato. On posluje s najvišima u Europi, ali podjednako i s najnižim ološem u podzemlju.
Van Aldin promotri Poirota iznanada probudenom pozornošću.
- I onda2 - upita on, s novom bojom glasa.
- Pitam se - reče Poirot - ja, Hercule Poirot - on se lupi teatralno po grudima - pitam se zašto je gospodin Papopolous odjednom doputovao u Nicu~
Van Aldina se to snažno dojmilo. Neko vrijeme sumnjao je u ozbiljnost njegova posla, da je obični paseur. Sad se naglo vratio svome prwotnome mišljenju. Pogleda maloga detektiva ravno u oči.
- Ispričavam se, gospodine Poirot.
Poirot otkloni ispriku pretjeranom gestom. - Nije to važno - reče. - A sad me slušajte, gospodine Van Aldin: imam novosti za vas.
Milijunaš ga pogleda oštro i silno zainteresirano.
- Kao što rekoh, to će vas zanimati. Kao što vam je poznato, Comte de la Roche je pod neprekidnom paskom policije još od njegova razgovora s istražnim sucem. Dan kasnije, dok je bio otsutan, pretražena je vila Marina.
- I~ Jesu li nešto našli~ - upita Van Aldin. - Kladio bih se da nisu.
Poirot mu se lako nakloni.
- Vaš opažaj nije pogrešan, gospodine Van Aldin. Nisu pronašli ništa što bi ga okrivljavalo, a nije trebalo ni očekivati da hoće. Comte de la Roche, kako ste i sami izričito izjavljivali, nije roden jučer. On je oštrouman gospodin velikog iskustva.
- Dobro, nastavite - zaškrguće Van Aldin.
- Moguće je, dakako, da grof i nije imao kriti štogod kompromitirajuće. Ali tu mogućnost ne smijemo zanemariti. Ako je ipak imao što sakriti, gdje je to2 Nije u njegovoj kući, jer je policija obavila premetačinu temeljito. On to ne nosi sobom, jer je svjestan da bi mogao svakoga trena biti pritvoren. Preostaje njegov automobil. Kao što rekoh, bio je pod paskom, pa su ga onoga dana slijedili do Monte Car la. Odande je nastavio cestom za Mentone, vozeći sam. On ima vrio snažan automobil, pa je izmakao progoniteljima koji su ga za četvrt sata potpuno izgubili iz vida.
- I vi mislite da je u tom kratkom razdoblju nešto usput sakrio~ - upita Van Aldin, živo zainteresiran.
- Usput, ne. Ca n est pas practique. Ali slušajte me sada - nešto sam tim povodom natuknuo gospodinu Carregeu, a on se sa mnom slaže. U svim okolnim poštanskim uredima provjeravao je postoji li netko tko poznaje de la Rochea iz videnja. Naime, najbolji način da se neka stvar sakrije jest poslati je poštom.
- I onda$ - upita Van Aldin, čije je lice pokazivalo najveće zanimanje.
- Voilal Dramatskim potezom Poirot izvuče omot površno umotan u smedi papir, s kojega je uzica već bila skinuta.
- U onih četvrt sata, naš je džentlmen dao otpremiti ovo.
- Adresa~ - upita nestrpljivo sugovornik. Poirot kimne.
- Možda bi nam mogla nešto reći, ali uistinu ništa ne kaže. Omot je bio adresiran na jedan od onih kioska u Parizu, u kojima se čuvaju pisma i omoti uz malu nadoknadu dok ih netko ne podigne.
- Dobro, ali što je unutra2 - upita Van Aldin nestrpljivo.
Poirot skine smedi omotni papir ispod kojega izviri kutija od Ijepenke. On se osvrne oko sebe.
- Ovo je dobar trenutak - reče on mirno. - Sve su oči uprte u tenis. Pogledajte, gospodinel
Podigne na tren poklopac kutije. Od milijunaša se začuje usklik krajnjega iznenađenja. lice mu je problijedilo. - Moj Bože! - uzdahne. Rubini!
Sjedio je neko vrijeme kao očaran. Poirot ponovno zamota kutiju uz ozaren izraz lica. Milijunaš se zatim prene, pristupi Poirotu i počne tresti njegovu ruku tako srdačno da je mali čovjek zajaukao.
- To je sjajno - reče Van Aldin. - Sjajno! Vi ste vrijedni koliko ste teški, gospodine Poirot. Jednom zauvijek, vrijedni ste koliko ste teški.
- Nije to ništa - reče skromno Poirot. - Red, metoda, pripravnost na sve što nas može zateći - to je sva tajna.
- I sada je, pretpostavljam, Comte de la Roche uhićen - nastavi zaneseno Van Aldin.
- Ne - presiječe Poirot.
Na Van Aldinovu licu ukaza se krajnja zapanjenost. - Ali zašto~ Što im još treba~
- Grofov alibi još nije oboren. - Ali to je glupost!
- Točno - odgovori Poirot. - I ja mislim da je to glupost, ali moram dokazati da alibi ne vrijedi.
- U međuvremenu, pobjeći će vam.
Poirot snažno zatrese glavom.
- Neće - odvrati. - Comte ni po koju cijenu ne može žrtvovati svoj društveni ugled.
Van Aldin je i dalje bio nezadovoljan. - Ali, ja ne vidim...
Poirot podigne ruku. Samo tren, gospodine. Imam jednu malu zamisao. Mnogi su se Ijudi ismijavali malim idejama ~lerculea Poirota - ali nisu bili u pravu.
- Dobro - reče Van Aldin - krenite već jednom. Koja je to mala zamisao.
Poirot zastane tren, a zatim reče:
- Posjetit ću vas u vašem hotelu sutra i jedanaest prije podne. Do tada, nikome ni riječil

22. poglavlje: Gospodin Papopolous doručkuje

Gospodin Papopolous sjedio je za doručkom, a preko puta bijaše njegova kći Zia.
Začuje se kucanje na vratima; unutra ude sluga s posjetnicom za gospodina Papopolousa. On je promotri, podiže obrve i doda kćerci.
- Hm - reče gospodin Papopolous češući se iza uha. - Hercule Poirot, pitam se zašto$
Otac i kći se pogledaše.
- Vidio sam ga jučer na tenisu - reče Papopolous. Zia, to mi se ne dopada.
- Nekada ti je bio vrlo koristan - podsjeti ga kći.
, - To je točno - prizna gospodin Papopolous. - Ali, koliko ja čujem, povukao se iz djelatne službe.
Otac i kći izrnijenjivali su ove napomene na vlastitome jeziku. Sad se Papopolous okrene sluzi i reče mu francuski:
- Fai~es monter ce monsieur.
Uskoro se pojavi Poirot, izvrsno odjeven, mašući štapom i bezbrižna izgleda.
- Dragi gospodine Papopolousl - Dragi gospodine Poirot!
- Draga gospodice Zial - Poirot se lako nakloni.
- Ispričat ćete nas što nastavljamo s doručkom - reče gospodin Papopolous ulijevajuću sebi još jednu šalicu kave. - Posjećujete nas - hm - prilično rano.
- To je doista skandalozno - prizna Poirot - ali kao što ćete vidjeti, u velikoj sam žurbi.
- Ah! - promrmlja gospodin Papopolous. - U nekom ste, dakle, poslu~
- U vrlo ozbiljnome poslu - reče Poirot. - Riječ je o smrti gospode Kettering.
- Da se podsjetim. - Papopolous podigne nevino pogled prema stropu. - To je ona dama koja je nadena mrtva u Plavome vozu, zar ne2 Čitao sam o tome u novinama, ali nije bilo riječi o prljavoj igri.
- U interesu pravde - objasni Poirot - držalo se potrebnim prešutjeti činjenice.
Nastupi stanka.
- I, kako vam mogu pomoći~ - upita mešetar Ijubazno. - Voila - reče Poirot. - Prelazim odmah na stvar. - On uzme onu istu kutiju s kojom se bavio u Cannesu i, otvorivši je, izvadi rubine i gurne ih preko stola do gospodina Papopolous.
Premda ga je Poirot pozorno promatrao, na licu staroga čovjeka nije se pomaknuo ni jedan mišić. On uzme dragulje, razgleda ih prilično odsutna izraza; zatim pogleda upitno detektiva:
- Izvanredni su, zar ne2 - upita Poirot. - Zaista su sjajni - odvrati Papopolous. - Što biste rekli, koliko su vrijedni~ Grkovo lice malo zadrhta.
- Trebam li vam doista reći, gospodine Poirot~ - upita. - Vi ste lukavi, gospodine Papopolous. Ne, nije potrebno. Nisu li, na primjer, vrijedni pet stotina tisuća dolara~
Papopolous se nasmije, a Poirot mu se pridruži.
- Kao imitacija - reče Papopolous vraćajući ih Poirotu - oni su, kao što upravo rekoh, sjajni. Bi li bilo odviše indiskretno, ako bih vas upitao kako ste do njih došli~
- Nipošto - reče Poirot. - Nemam ništa protiv da to kažem jednom starom prijatelju kao što ste vi. Bili su u posjedu Comte de la Rochea.
Papopolousove obrve podigoše se upadljivo. - Ma nemojte - promrmlja.
Poirot se nagne naprijed s najprostodušnijim izrazom lica.
- Gospodine Papopolous - reče - stavit ću svoje karte na stol. Original ovih dragulja .ukraden je od gospode Kettering u Plavome vozu. Sad ću vas unaprijed upozoriti: ja se ne bavim pronalaskom ukradenih dragulja. To je posao policije. Ne radim za policiju nego za gospodina Van Aldina, oca ubijene. Želim uhititi čovjeka koji je ubio gospodu Kettering. Dragulji me zanimaju jedino ako me mogu dovesti do toga čovjeka. Razumijete li me~
Posljednje riječi bile su izričito naglašene. Gospodin Papopolous, nepomična lica, samo reče:
= Nastavite.
- Čini se vjerojatnim, gospodine, da će dragulji promijeniti vlasnika u Nici - ako već nisu.
- Ahl - izusti gospodin Papopolous.
On dolije sebi još kave razmišljajući i izgledajući još plemenitijim i patrijarhalnijim nego inače.
- Rekoh sam sebi - produži Poirot - kako doista imam sreće. Moj stari prijatelj Papopolous je u Nici i sigurno će mi pomoći.
- I što mislite, kako bih vam mogao pomoći - upita hladno Papopolous.
- Rekoh sam sebi da je gospodin Papopolous u Nici bez sumnje zbog poslovnih razloga.
- Ni najmanje - reče Papopolous. - Ovdje sam zbog zdravlja i po nalogu liječnika.
On se prazno nakašlje.
- Očajan sam što to čujem - odgovori Poirot s pomalo neiskrenim suosjećanjem. - No dobro, nastavimo. Kad se neki ruski veliki knez, neka austrijska nadvojvodkinja ili talijanski princ odluče prodati svoje obiteljske dragocijenosti - kome dolaze: Gospodinu Papopolousu, zar ne2 On je slavan širom svijeta zbog diskrecije koju pokazuje kad su posrijedi takve stvari.
Sugovornik se nakloni. - Laskate mi.
- Diskrecija je velika stvar - reče Poirot i bi nagraden kratkim smiješkom koji prijede preko Grkova lica. - Ja, takoder, mogu biti diskretan.
Pogledi dvojice susretoše se.
Zatim Poirot nastavi, govoreći vrlo polagano i očito birajući riječi.
- Rekoh sam sebi: ako su ti dragulji promijenili vlasnika u Nici, gospodin Papopolous je sigurno o tome čuo. On zna sve što se dogada u svezi s draguljima.
- Ahl - izusti Papopolous i zagrize croissant.
- Razumjet ćete da policija ne ulazi u to. To je osobna stvar.
- Ponekad se čuju glasine - počne Papopolous oprezno. - Na primjer$
- Ima razloga da vam ih priopćimZ
- Da, mislim da ima - reče Poirot. - Možda ćete se sjetiti da je prije sedamnaest godina izvjesni predmet bio u vašim rukama, ostavljen kao dragocijenost od strane jedne, hm, vrlo istaknute osobe. Predmet je bio vama povjeren, ali je nestao na neobjašnjiv način. Našli ste se u gadnoj nevolji.
Njegove se oči nježno usmjeriše prema djevojci. Gurnula je tanjur i šalicu ustranu i radoznalo slušala, oslonjena laktovima na stol i s bradom medu rukama. I dalje je motreći, Poirot nastavi:
- U to vrijeme ja sam u Parizu. Vi me pozivate. Vi se predajete u moje ruke. Kako ste mi rekli, ako vam vratim onaj predmet, zaslužit ću vašu zahvalnost do smrti. Eh bien! Ja sam vam ga vratio.
Gospodin Papopolous duboko uzdahne.
- Bio je to najneugodniji trenutak u mojoj karijeri promrmlja. '
- Sedamnaest godina je mnogo vremena - reče Poirot zamišljeno - ali vjerujem da ću biti u pravu kad kažem da vaša rasa ne zaboravlja.
- Mislite na Grke - upita Papopolous ponešto ironično. - Nisam mislio na Grke - reče Poirot dvosmisleno. Nastupi tišina, a zatim se starac pribere.
- U pravu ste, gospodine Poirot - reče tiho. - Ja sam Židov. I, kao što rekoste, naša rasa ne zaboravlja.
- Hoćete li mi, dakle, pomoći~
- Ako su posrijedi oni dragulji, gospodine, ne mogu učiniti ništa.
Kao malo prije Poirot, sada je i starac birao riječi.
- Ne znam ništa, nisam čuo ništa. Ali, mogu vam dati dobar savjet ako vas zanimaju utrke.
- U nekim okolnostima, mogle bi me zanimati - reče Poirot neprekidno ga promatrajući.
- U Longchampu će se održati utrke koje bi mogle privući pozornost. Ne mogu to reći sigurno, shvaćate me, jer je vijest već prošla kroz mnogo ruku.
On zastane promatrajući Poirota, kao da se htio uvjeriti je li ga dobro shvatio.
- Savršeno, savršeno - reče Poirot kimajući.
Zavalivši se u stolicu i sklopivši prste gospodin Papopolous reče:
- Ime konja je Marquis, ako se ne varam, ali čini mi se da to nije engleski konj, zar ne, Zia~
- Mislim da nije - reče djevojka. Poirot naglo ustane.
- Hvala vam, gospodine - reče. - Sjajno je kad čovjek može dobiti, kako Englezi kažu, mig iz staje. Au revoir, monsieur, i velika hvala.
On se okrene djevojci.
- Au revoir, mademoiselle Zia. Čini mi se kao da sam vas jučer vidio u Parizu. Rekao bih da nisu prošle ni dvije godine.
- Izmedu šesnaest i trideset i tri ipak je velika razlika - reče Zia tužnim glasom.
- Nije u vašem slučaju - ustvrdi Poirot galantno. Možda biste vi i vaš otac prihvatili moj poziv na večeru.
- Bit će nam vrlo ugodno - odgovori Zia.
- Onda ćemo se dogovoriti - izjavi Poirot. - A sada - je me sauve.
Poirot je hodao cestom pjevuckajući. Zavrti štap, jedanput ili dvaput nasmiješi se sam sebi. Svrati u prvi poštanski ured na koji je naišao i pošalje brzojav. Trebalo mu je neko vrijeme da ga sroči, jer je bio kodiran, pa je morao napregnuti pamćenje. Tobože se odnosi na neki iz gubljeni šal, a bio je poslan inspektoru Jappu u Scotland Yard.
Dekodiran, brzojav je glasio: "Pošaljite mi sve što znate o čovjeku čiji je nadimak Marquis".

23. poglavlje: Nova teorija

Točno u jedanaest sati Poirot se pojavio u Van Aldinovu hotelu. Zatekao je milijunaša samog.
- Vi ste točni, gospodine Poirot - reče on uz smiješak, dok se dizao pozdraviti detektiva.
- Ja sam uvijek točan - odvrati Poirot. - Točnost je stvar koju poštujem. Bez reda i metode...
Zaustavi še. - Ah, moguće je da sam vam o tome već govorio. Predimo na predmet moga posjeta.
- Vaša mala zamisao~
- Da. Moja mala zamisao - Poirot se nasmije.
- Prije svega, gospodine, htio bih još jednom razgovarati sa sobaricom Adom Mason. Je li ona ovdje~
- Da, ovdje je! - Ahl
Van Aldin ga pogleda radoznalo. On pozvoni i mladić bi poslan po Adu Mason.
Poirot je pozdravi uobičajenom ugladenošću koja nikada ne ostaje bez učinka na odredene slojeve.
- Doba~r dan, gospodice. Sjednite, molim vas, ako gospodin to dopušta.
- Da, da, sjednite djevojko - reče Van Aldin.
- Hvala vam, gospodine - izusti ona jednostavno i sjedne na sam rub stolca. Izgledala je kiselija nego ikada prije.
- Došao sam vam postaviti još nekoliko pitanja - reče Poirot. - Moram doći do samoga dna stvari. Neprekidno se vraćam na zagonetku čovjeka u vozu. Bio vam je pokazan Comte de la Roche. Kako rekoste, moguće je da je to bio taj čovjek, ali možda i nije.
- Kao što sam već rekla, gospodine, nikad nisam vidjela lice toga gospodina. Zbog toga je to tako teško. Blistajući, Poirot kimne.
- Točno tako. Shvaćam vaše teš~COĆe. Dobro, gospodice, rekli ste nam da ste bili u službi gospode Kettering dva mjeseca. U to vrijeme, koliko ste puta vidjeli svoga gospodara~
Ada Mason promisli, pa reče: - Samo dva puta.
- Gdje je to bilo~ _
- Jednom je on došao u Curzon Street. Bila sam na go~ njem katu, pa sam se nagnula preko ograde i vidjela ga u predvorju. Bila sam~radoznala, s obzirom na to kako su, hm, stvari medu njima išle. - Sobarica se diskretno nakašlja.
- A drugi put~
- Bila sam u Hyde parku zajedno s Annie, jednom od kućnih djevojaka, i ona mi je pokazala gospodara koji je šetao s nekom nepoznatom damom.
Poirot ponovo kimne.
- A sada me dobro slušajte. Kako znate da onaj čovjek s kojim je vaša gospodarica razgovarala dok je voz stajao u Gare de Lyon - nije bio vaš gospodar8
- Gospodar, gospodine~ Oh, mislim da to nije rriogao biti on.
- Ali niste to sigurni - Poirot je bio uporan.
- Pa... o tome nisam nikad razmišljala, gospodine.
Sobaricu je to očito uzbudilo. _
- Već ste čuli da je u vozu bio i vaš gospodar. Što bi '' dakle bilo prirodnije, nego da je hodnikom došao upravo on~
- Džentlmen koji je razgovarao s gospodaricom morao je doći izvt~na. Bio je obučen za ulicu. Imao je na sebi ogrtač i meki šešir.
- Upravo tako, gospođice, ali promislite malo. Voz je prispio na postaju Gare de Lyon. Mnogi putnici hodaju peronom. I vaša se gospodarica za to pripremala, pa je bez dvojbe, stavila na sebe i svoj krzneni kaput, zar ne~
- Da, gospodine - složi se Ada Mason.
- Isto to čini i vaš gospodar. Voz je zagrijan ali vani, na kolodvoru, je hladno. On uzima ogrtač i šešir i odlazi na šetnju peronom, kad iznenada ugleda na osvijetljenom prozoru gospodu ~Cettering. Dotada nije imao pojma da je ona u vozu. Posve prirodno, on ulazi u vagon i dolazi do njezina odjeljka. Ona usklikne, iznanadena što ga vidi, i brzo zatvara vrata izmec#u dvaju odjeljaka, jer će njihov razgovor jamačno biti privatne naravi.
Poirot se nasloni na stolcu, očekujući učinak svojih riječi. Nitko ne zna bolje od Poirota da se društveni sloj kojemu pripada Ada Mason ne može požurivati. On joj zato mora dati dovoljno vremena da se oslobodi dotadašnjih predrasuda. Nakon tri minute, ona mu reče:
- Gospodine, možda je bilo tako, iako na to nikad nisam pomišljala. Gospodar je takoder visok i tamnoput, otprilike iste grade. Pomislila sam da je to neki gospodin izvana, zato što sam ugledala ogrtač i šešir. Da, to je mogao biti gospoda~. Ali ne bih mogla reći da sam u to sigurna.
- Hvala.vam, gospodice. Ne zahtijevam od vas ništa više. Ah, ipak jednu stvar. Poirot izvadi iz džepa dozu za cigarete koju je već bio pokazao Katherini. -Je li to pripadalo vašoj gospodarici2 - upita sobaricu.
- Ne, to nije gospodaričino, osim...
Zaprepastila se. Jedna misao probijala je put do prednje strane njezine glave.
- Da2 - potakne je Poirot.
- Mislim, gospodine, nisam sigurna ali čini mi se, da je tu dozu gospodarica nabavila s namjerom da je daruje gospodaru.
- Ah - reče Poirot nehajno.
- Ali ne mogu reći je li je doista poklonila ili nije.
- Upravo tako - zaključi Poirot - upravo tako. To je sve, zahvaljujem vam gospodice, i dovidenja.
Ada Mason povuče se diskretno, zatvorivši za sobom vrata bez šuma.
Poirot pogleda Van Aldina, smiješeći se. Milijunaš kao da je bio gromom pogoden.
- Vi mislite...;vi mislite da je to bio Derek? - upita. Ali sve ukazuje na drugo. Pa, zar nije grof upravo razotkriven kao kradljivac dragulja~
- Nije.
- Ali, vi ste rekli... - Što sam rekao2
- Onu priču o draguljima. Pokazali ste mi ih. - Nisam.
Van Aldin je zurio u Poirota.
- Hoćete li reći da ih niste pokazali~ - Nisam.
- Jeste li ludi vi, gospodine Poirot, ili sam ja~
- Nitko od nas dvojice nije lud - reče detektiv. - Vi me nešto pitate i ja vam odgovaram. Pitate me jesam li vam jučer pokazao dragulje i ja odgovaram da nisam. Ono što sam vam bio pokazao, gošpodine Van Aldin, bila je prvorazredna imitacija, koju je od pravih dragulja mogao razlikovati samo stručnjak.

24. poglavlje: Poirot savetuje

Milijunašu je trebalo nekoliko trenutaka da se pribere. Zurio je u Poirota kao da je izgubio dar govora. Mali Belgijanac obrati mu se Ijubazno.
- Da, položaj se time mijenja, zar ne~
- Imitacija! - On se nagne naprijed. - Gospodine Poirot, kad vam je to palo na um~ Jeste li cijelo vrijeme na to smjerali2 Nikad niste povjerovali da je Comte de la Roche ubojica2
- Sumnjao sam - odvrati Poirot tiho. - To sam vam već bio rekao. Pljačka s nasiljem i umorstvom - on energično zatrese glavom - ne, takva slika nije u skladu s osobom kakva je Comte de la Roche.
- Ali, vi vjerujete da je on htio ukrasti dragulje~
- Svakako, o tome ne može biti dvojbe. Evo, ja ću vam reći kako vidim slučaj. Comte je znao za rubine i stvorio je odgovarajući naum. Izmislio je romantičnu priču o knjizi koju piše, kako bi naveo vašu kćerku da ih ponese sa
' sobom. Pritom si je priskrbio točnu kopiju. Jasno je, zar ne, da ih je on naumio zamijeniti. Vaša gospoda kćerka nije bila stručnjak za drago kamenje i trebalo bi joj jamačno
; mnogo vremena prije nego što bi otkrila što se dogodilo. A i kad bi otkrila, ne vjerujem da bi se odlučila na progon Comtea. Previše bi se usput otkrilo! On je imao više njezinih pisama. Da, s grofova stajališta to je bio vrlo siguran naum, nalik nekome kojeg je već jamačno bio ostvario.
- Sada to izgleda prilično jasno - reče milijunaš zamišljeno. .
- A i poklapa se s ličnošću Comte de la Rochea. Nastupi dulja stanka. Van Aldin kao da je još uvijek
prebirao misli po glavi. Kad uzme riječ, nije više bilo okolišanja.
- Koliko dugo ste već sumnjali u moga zeta, gospodine Poirot~
- Od samoga početka. Imao je motiv i priliku. Svatko je uzimao kao činjenicu da je čovjek u gospodinu odjeljku u Parizu Comte de la Roche. I ja sam to mislio. No onda ste mi jednom prilikom spomenuli kako ste nekom zgodom zamijenili Comtea za vašega zeta. To me je podsjetilo da su oni zapravo iste visine i stasa i podjednake puti. Zato su mi se po glavi počele vrtjeti čudne misli. Sobarica je bila u službi vaše kćerke tek kratko vrijeme. Nije bilo vjerojatno da bi mogla po videnju prepoznati Dereka Ketteringa, jer nije živio u Curzon Streetu. Uostalom, čovjek u vozu je pazio da pokrije lice.
- Vi vjerujete... da ju je on ubio~ Poirot podigne ruku.
- Ne, ne. Nisam to rekao. Postoji takva mogućnost, vrlo jaka mogućnost. Bio je u škripcu, prijetila mu je propast. To bi mu bio je dan način da se izvuče.
- Ali, zašto bi uzeo dragulje~
- Zato da zločin nalikuje bilo kojem kojega bi izveli pljačkaši vozova. Inače bi sumnja odmah pala na njega. - Ako je tako kako kažete, što je učinio s rubinima~
- To tek treba vidjeti. Ima više mogućnosti. U Nici je čovjek koji bi mu mogao pomoći, onaj kojega sam vam pokazao na tenisu.
On stane na noge. Podigne se i Van Aldin i stavi ruku na rame maloga čovjeka. Kad je progovorio, glas mu je drhtao od uzbudenja:
- Pronadite mi Ruthina ubojicu - reče. To je sve što od vas zahtijevam.
- Ostavite slučaj u rukama Herculea Poirota - reče on samodopadno. - Ne bojte se, otkrit ću istinu.
On skine zrnce prašine sa šešira, nasmiješi se ohrabrujući milijunaša i ode. Ipak, kako je silazio niz stubište, nešto od njegova samopouzdanja se izgubilo.
Sve je to u redu, promrmlja sam sebi, ali ima teškoća. Da, velikih teškoća. Izlazeći iz hotela odjednom zastane. U automobilu koji se dovezao do hotelskih vrata bila je Katherine Grey, a Darek Kettering stajao je pokraj nje i nešto joj ozbiljno govorio. Trenutak kasnije automobil krene, a Derek ostane na nogostupu gledajući za njim. Na licu mu je bio čudan izraz lica. On nestrpljivo slegne ramenima, duboko udahne i okrene se - da bi se sudario s Herculeom Poirotom. Dva čovjeka se pogledaše, Poirot uporno i bez krzmanja, a Derek s nekom vrstom lakomislenoga prkosa. U njegovu glasu osjeti se podrugljivost.
- Baš je zgodna, zar ne$ Ponašao se sasvim prirodno.
- Da - reče zamišljeno - to je prava riječ za gospodicu Grey. Ona zvuči vrlo engleski, a i gospodica Katherine je prava Engleskinja.
Derek se nije ni pomaknuo ni bilo što pripomenuo. - Ona je svakako simpathique, zar ne~
- Da - reče Derek. - Nema ih mnogo poput nje. Govorio je tiho, kao sam sebi. Poirot značajno kimne glavom. Zatim se približi sugovroniku i progovori sasvim različitim, strogim tonom, kaji je Dereku Ketteringu bio nov.
- Oprostit ćete starom čovjeku ako vam kaže nešto što biste možda ocijenili drskim. Ima jedna stara engleska uzrečica koju bih vam volio navesti. Ona kaže kako je "dobro prekinuti sa starom Ijubavi prije nego što se počne s novom".
Kettering se okrene prema njemu bijesno. - Što dovraga smjerate2
- Vi se Ijutite bez razloga - pokuša ga smiriti Poirot. - Ipak, to sam i očekivao. A što sam htio reći da je na vidiku još jedan automobil s damom u njemu. Ako se okrenete, vidjet ćete ga.
Derek se okrene i lice mu potamni od bijesa. - Mirelle, dovraga! Ja ću je...
Poirot ga zgrabi, sprečavajući da učini ono što je nakanio.
- Je li mudro to što želite učiniti~ - upozori ga on. Njegove su oči svjetlucale zelenim svjetlom. Ali Derek nije uvažio upozoravajuće znakove. Bio je sasvim izvan sebe.
- S njom sam potpuno prekinuo, i ona to dobro zna poviče Derek Ijutito.
- Vi ste prekinuli s njom, no je li ona prekinula s vama2
Derek se hrapavo nasmije.
- Ona se neće oprostiti od dva milijuna funta, ako ikako može - procijedi on grubo. - Utoliko joj možete vjerovati.
Poirot podigne obrve.
- Izgleda prilično cinično to što kažete - promrmlja. - Je li2 - U njegovu iznenadnu smijehu nije bilo maloprijašnje bučnosti. - Dovoljno dugo živim na svijetu, gospodine Poirot, pa mi je jasno da su sve žene više manje iste. - Njegov se izraz odjednom smekša. - Sve osim jedne.
On prkosno ukrsti pogled s Poirotom. Neka živost pojavi se u njegovim očima, a zatim nestane. - One tamo - i on pogleda prema Cap Martinu.
- Ah! - izusti Poirot.
Njegova pomirljivost bijaše dobro sračunata, tako da uzbudi temperament sugovQrnika.
- Znam što želite reći = ubrza Derek - o načinu života koji vodim i o činjenici da je jednostavno nisam vrijedan. Reći ćete mi da ste u pravu; i doista, nije pristojno tako govoriti samo nekoliko dana nakon što je moja žena
umrla, štoviše umorena.
On pokuša uhvatiti dah, a Poirot iskoristi stanku za novu pomirljivu poruku:
- Ali, zapravo, ja nisam rekao ništa od svega toga! - Ipak, hoćete!
- Na primjer2
- Reći ćete kako nemam nikakva izgleda da se oženim Katherinom.
- Ne - zaključi Poirot - neću to reći. Vaš je ugled bijedan, to je istina, ali to ženama nikada ne smeta. Kad biste bili čovjek uzorna značaja, strogoga čudoreda koji nikada nije učinio što ne bi smio i uvijek je činio samo ono što je smio, eh bienl, u tom bih slučaju živo sumnjao u vaš uspjeh.. Moralne vrijednosti, shvatit ćete, nisu romantične. Njih cijene samo udovice.
Derek Kettering nije zastao. Podiže šešir u znak pozdrava i produži ravno naprijed.
- Ca y est - reče Poirot sam sebi. - Vrijeme je da se vratim chez moi.
Zatekao je neumornoga Georgesa kako glača hlače. - Ugodan dan, Georges, ponešto zamoran, ali ne nezanimljiv - reče mu.
- Doista, gospodine.
- Osobnost nekog zločinca, Georges, zanimljiva je. Mnogi zločinci su Ijudi velike osobne privlačnosti.
- Uvijek sam slušao, gospodine, da je doktor Crippen bio vrlo ugodan džentlmen. Ali to mu nije smetalo da svo; ju ženu sasiječe tako da je od nje ostalo kosano meso.
- Vaši su primjeri uvijek prikladni, Georges.
Sobar nije odgovorio, a u tom trenu zazvoni telefon. Poirot digne slušalicu.
- Halo2 Da, ovdje je Hercule Poirot.
- Knighton. Hoćete li pričekati trenutak, gospodine Poirot. Gospodin Van Aldin želi razgovarati s vama.
-Jeste li to vi, gospodine Poirot$ Želim vas obavijestiti da mi je Ada Mason došla po vlastitoj želji. Razmišljala je i razmišljala, reče mi, i sad je gotovo sigurna da je čovjek u vozu u Prizu bio Derek Kettering. Nešto joj se učinilo poznato na njemu, ali u prvi mah nije bila sigurna. Sada, kaže, zamalo da to može potvrditi.
- Hvala vam, gospodine Van Aldin - reče Poirot. Zahvaljujući tome, krećemo naprijed.
On vrati slušalicu i zatim zastane trenutak, uz zagonetan smiješak. Georges mu se morao dvaput obratiti prije nego što je dobio odgovor.
- Da. Što mi želite reći~
- Hoćete li ručati ovdje, gospodine, ili izlazite~
- Ni jedno od toga - odgovori mu Poirot. Uzet ću tisane i leći u krevet. Očekivano se dogodilo, a kad se očekivano dogodi, to me uvijek uzbuduje.

25. poglavlje: Izazov

Dok je Derek prolazio pokraj automobila, iz njega izviri Mirelle.
- Derek, moram s tobom malo razgovarati!
Derek digne šešir, ali prode pokraj nje ne zaustavljajući se. Kad je došao do hotela, vratar ga zaustavi. -Jedan uvaženi gospodin vas očekuje, gospodine.
- Tko je to2 - upita Derek.
- Nije mi priopćio ime, gospodine, ali je rekao da ima s vama važnoga posla pa će pričekati.
- Gdje je on~
- U malom salonu, gospodine. Dao mu je prednost pred dvoranom, jer je, kako reče, prikladniji.
Derek kimne i otputi se u tom smjeru.
Mali je salon, izuzevši tog posjetitelja, bio prazan. U trenutku kad je Derek ušao, on se podigne i nakloni nenametljivom (jubaznošću jednog stranca. Derek je zapravo samo jednom vidio Comte de la Rochea, ali nije imao teškoća prepoznati ga. On se odmah bijesno namršti. Kakve li drskostil
- Comte de la Roche, zar ne~ - reče Derek. - Bojim se da ste izgubili vrijeme dolazeći ovamo.
- Nadam se da ipak nisam - odvrati Comte Ijubazno. Ukazaše se njegovi blještavi zubi.
Comte je svoju privlačnost obično uludo trošio kad je bio posrijedi njegov spol. Svi muškarci, bez iznimke, od svega srca su ga mrzili. Derek Kettering već je postao svjestan dugo zatomljivane želje da grofa fizički izbaci iz prostorije. Suzdržao se samo zato što mu je bilo jasno da bi takav skandal u ovom trenutku najviše štetio njemu osobno. Opet se iznova zadivljen pitao kako je Ruth mogla naći nešto u tom čovjeku. On je bio'hulja, i gore od toga. Derek pogleda s odvratnošću grofove pažljivo njegovane ruke.
- Posjećujem vas - reče Comte; - zbog maloga poslovnoga razloga. Mogao bih vam savjetovati da me saslušate.
Derek osjeti ponovnu želju da ga raspali nogom, ali ponovno odustane. Osjećao je neki prizvuk prijetnje, no on ga je protumačio na svoj način. Bilo je više razloga zbog kojih bi bilo uputno čuti što Comte ima reći.
On sjedne i počne nestrpljivo bubnjati prstima po stolu. - O čemu je dakle riječZ
Ali Comte nije običavao odmah izaći na vidjelo.
- Dopustite mi, gospodine, da vam izrazim sućut zbog vašega nedavnoga gubitka.
- Kad bih bio imalo nasilan spram vas - reče Derek mirno - već biste izletjeli kroz prozor.
On pokaže pokretom glave prozor uz Comtea, koji osjeti nelagodu.
- Ako to želite, gospodine, poslat ću vam svoje prijatelje - reče Comte svisoka.
Derek se nasmije.
- Dakle, dvoboj~ Dragi grofe, ne uzimam vas toliko ozbiljno. Ali bilo bi mi zadovoljstvo da vas potjeram niz Promenade des Anglais.
Comte se nije uvrijedio. On samo podigne obrve i promrmlja:
- Englezi su barbari.
- No dobro - reče Derek. - Što mi to imate priopćiti~ - Bit ću otvoren - reče Comte - i prijeći ću odmah na stvar. To bi nam obojici odgovaralo, zar ne$
On se ponovo ljubazno nasmiješi.
- Nastavite - presiječe ga Derek.
Comte pogleda prema stropu, sklopi prste i tiho promrmlja:
- Stekli ste gomilu novca, gospodine. - A kojeg se to vraga vas tiče~ Comte se pribere.
- Gospodine, moje je ime ocrnjeno! Ja sam osumnjičen, štoviše okrivljen za prljavi zločin.
- Optužba nije došla s moje strane - odvrati Derek. - Kao zainteresirana strana, nisam izražavao nikakvo mišIjenje.
- Ja sam nevin - reče Comte. - Kunem se pred nebesima - on podigne ruku uvis - da sam nevin.
- Koliko mi je poznato, gospodin Carrege je sudac istražitelj koji vodi slučaj, - dade mu do znanja Derek. Comte kao da mig nije zapazio.
- Ne samo što sam neosnovano osumnjičen za zločin koji nisam učinio, nego sam i u ozbiljnim novčanim poteškoćama.
On se znakovito nakašlje. Derek ustane.
- Samo sam to čekao, vi odvratni ucjenjivaču! Neću vam dati ni penya. Moja je žena mrtva, i nikakav skandal koji biste potaknuli nju više ne dira. Pisala vam je bedasta pisma, usudio bih se reći. Kad bi ih otkupio od vas za priličnu svotu, gotovo sam siguran da biste zadržali jedno ili dva. Stoga vam kažem, gospodine de la Roche, da je ucjena podjednako ružna riječ u Engleskoj kao i u Francuskoj. To je moj odgovor. Zbogom!
- Samo trenutak - Comte ispruži ruku dok se Derek pripremao otići. - Vi se varate, gospodine, potpuno se varate. Ja sam ipak pravi gospodin. - Derek se nasmije. - Pisma koja mi pišu dame za mene su ipak svetinja. - On zatrese glavom, načinom koji je odavao plemenitost. - Prijedlog koji ću vam dati druge je naravi. Ja sam, kao što već rekoh, u ozbiljnoj oskudici novca. Moja savjest mogla bi me nagnati da odem do policije i priopćim joj neke informacije.
Derek se vrati na mjesto s kojega je krenuo. - Na što ciljate2
Comte ponovo zabljesne svojim osmijehom.
- Sigurno da nije potrebno zalaziti u pojedinosti frkne on. - Kao što se kaže, važno je vidjeti kome zločin koristi. Upravo sam pripomenuo da ste nedavno stekli pravo malo bogatstvo.
Derek se nasmije.
- Ako je to sve... - počne on prezirno. Comte odmahne glavom
- To nije sve, dragi gospodine. Ne bih došao k vama kad ne bih raspolagao mnogo podrobnijim informacijama nego što je ova. Nije ugodno, gospodine, biti uhićen i osuden zbog umorstva.
Derek mu se približi. Njegovo lice pokazivalo je toliki bijes, da Comte ustukne korak, dva.
- Prijetite li mi~ - upita mladi čovjek Ijutito.
- Ne biste trebali čuti o tome više ni riječi - Comte ga pokuša uvjeriti.
- Od svih kolosalnih blefova koje sam u životu čuo... Comte podigne svoju njegovanu ruku.
- Varate se, to nije blef. Da bih vas uvjerio, reći ću samo ovo. Moje informacije potječu od izvjesne dame. Upravo ona raspolaže neoborivim dokazom da ste vi krivac za zločin.
- Ona? Tko je ona?
- Gospodica Mirelle.
Derek ustukne kao gromom pogoden. - Mirelle - promrmlja.
Comte se požurio iskoristiti prednost koju je stekao.
- Tražim samo sitnicu od sto tisuća franaka - reče. - Što~ - reče Derek odsutno.
- Kao što rekoh, gospodine, sitnica od sto tisuća franaka zadovoljila bi moju... savjest.
Derek kao da se pribrao. On pogleda strogo Comtea.
- Želite (i čuti moj odgovorZ - Molio bih, gospodine.
- Evo ga: idite dovraga!
Ostavljajući Comtea vidno zapanjena da bi mogao progovoriti i riječ, Derek se okrene na petama i izade iz prostorije.
Napuštajući hotel, on pozove taksi i uputi se do Mirelle. Upitavši za nju, dozna da se ponovo vratila. Derek dade vrataru svoju posjetnicu.
- Odnesite ovo gospodici i pitajte je želi li me primiti. Nešto kasnije Derek bijaše zamoljen da ucfe. Derekove nosnice udahnu miris egzotičnoga parfema
čim je prekoračio prag Mirelleina apartmana. Soba je bila pretrpana klinčićima, orhidejama i mimozama. Mirelle je stajaia uz prozor, odjevena u pjenušavi peignoir.
Pristupi mu raširenih ruku.
- Ipak si došao! Znala sam da hoćeš.
On odgurne raširene ruke i pogleda je strogo. - Zašto si mi poslala Comtea de la Rochea~
Ona ga pogleda iznenadeno, u čemu on vidje znak iskrenosti.
- Ja2 Zar bih ti poslala Comtea de la Rochea~ Zašto~ - Očito zbog ucjene - odvrati Derek mračno.
Ona se opet zabulji u njega, a zatim se nasmije.
- Naravno, to je i trebalo očekivati. Ce type Ićr! Ne, Derek, nisam ga poslala.
On je pogleda prodorno, kao da joj je želio pročitati misli.
- Objasnit ću ti! - reče Mirelle. - Posramljena sam, ali objasnit ću ti. Neki dan, shvatit ćeš, bila sam izvan sebe od bijesa, sasvim izvan sebe. - Ona napravi uvjerljivu gestu. - Moja narav ne odlikuje se strpljivošću. Htjela sam ti se osvetiti, otišla sam do Comtea i rekla mu neka policiji ispriča to, to i to. Ali ne boj se, Derek. Nisam posve izgubila glavu pa je dokaz ostao kod mene. Policija ne može učiniti ništa bez moje riječi, razumiješ li$ A onda, onda...
Približi mu se promatrajući ga zažarenim očima. Derek je odgurne. Ona je i dalje stajala, dok su joj se grudi nadimale, a oči suzile u tanak prorez, kao u mačke.
- Budi oprezan, Derek! Budi jako oprezan. Vratio si mi se, zar nisi$
- Nikad ti se neću vratiti - odbije je Derek. - Ah!
Plesačica se pretvorila u mačku. Njezine su oči svjetlucale.
- Dakle, postoji neka druga žena~ Ona s kojom si ručao. Jesam li u pravu2
- Namjeravam predložiti toj dami da se vjenčamo. To možeš i ti znati.
- Ta glupa Engleskinjal Misliš li da ću na to ikada pristati~ Ah, ne! - Njezino lijepo tijelo zadrhti. - Slušaj, Derek, sjećaš li se onoga našega razgovora u londonu~ Rekao si kako te može spasiti jedino smrt tvoje žene. Požalio si što je bila sasvim zdrava. Onda ti je došla na um pomisao na nesreću. I više od toga!
- Pretpostavljam - reče Derek prijezirno - da si upravo taj naš razgovor prepričala Comteu de la Rocheu.
- Mirelle se nasmije.
- Zar sam ja budala~ Što bi policija mogla učiniti s takvom neodredenom pričom2 Pazi! Pružit ću ti posljednju priliku. Napustit ćeš tu Engleskinju i vratiti se meni. A onda, nikad neću izustiti...
- Izustiti, što?
Ona se nasmije. - Mislio si da te nitko nije vidio... - Sto hoćeš reći$
- Kao što rekoh, mislio si da te nitko nije vidio, ali ja sam te vidjela. Mon ami, vidjela sam te kako izlaziš iz odjeljka tvoje žene malo prije nego, što je voz one noći došao u Lyon. A znam i još nešto. Znam da je tvoja žena bila mrtva u trenutku kad si izlazio iz njezina odjeljka.
Derek se zabulji u nju. A zatim, kao u snu, izade iz sobe malo se Ijuljajući dok je koračao.

26. poglavlje: Upozorenje

- I tako - reče Poirot - mi ostajemo dobri prijatelji i nemamo medusobnih tajni.
Katherine se okrene i pogleda ga. U njegovu glasu bijaše nešto ozbiljno, što nikad prije nije zapazila.
Sjedili su u vrtovima Monte Carla. Katherine je onamo došla sa svojim domaćinima, ali su naletjeli na Knightona i Poirota tek što su ušli u vrtove. Lady Tamplin zgrabila je Knightona i obasula ga uspomenama, za koje je Kotherine slutila da su uglavnom izmišljene. Oni odoše dalje, lady Tamplin i mladi čovjek ruku pod ruku. Knighton se nekoliko puta osvrnuo iza sebe. Poirotove su oči svjetlucale.
- Naravno da ostajemo prijatelji - reče Katherine.
- Od početka smo se svidali jedno drugom - odvrati joj Poirot.
- Onda kad ste mi rekli da se roman policier može dogoditi i u stvarnom životuZ
- I bio sam u pravu, zar ne~ - On je izazove uperenim prstom. - Evo, do grla smo u njemu. Meni je to posve obična stvar, to je moj metier, ali vama je to nešto posve različito. Da, potpuno različito - doda zamišljenim glasom.
Ona ga oštro pogleda. Učinilo joj se da je zbog nečega upozorava, ukazujući na neku opasnost koju ona nije vidjela.
- Zašto tvrdite da sam i ja do grla u njemu$ Istina je da sam razgovarala s gospodom Kettering malo prije nego što je umrla. Ali sada - sad je sve to iza mene. Nemam više nikakve veze sa slučajem.
- Ah, mademoiselle, možemo li ikada tvrditi da je s nečim gotovo~
Katherine ga pogleda izazovno.
- Što je posrijedi~ - upita ga. - Vi mi pokušavate nešto reći, točnije, nešto mi prenijeti. Ali ja nisam dovoljno bistra da shvaćam takve znakove. Više bih voljela da mi kažete izravno ono što želite.
Poirot je tužno pogleda. - Ah, mais c'est anglais ra promrmlja, oni sve vide u crnom i bijelom, sve jasno odredeno i dobro definirano. Ali život nije takav, gospodice. Ima stvari koje još nisu ovdje, a ipak bacaju sjenu ispred sebe.
On obriše trepavice vrlo velikom svilenom maramicom i nastavi:
- Postajem previše poetičan. Porazgovarajmo, ipak samo o činjenicama. A govoreći činjenično, recite mi što mislite o bojniku Knightonu.
- Vrlo mi je drag - odgovori Katherine toplo. - On je doista ugodan.
Poirot uzdahne.
- Što se dogodiloZ
- Odgovarate tako srdačno - reče Poirot. - Znate, kada biste mi rekli ravnodušnim glasom "zgodan je", eh bien, bio bih mnogo zadovoljniji.
Katherine ne reče ništa, osjećajući se pomalo neugodno. Poirot nastavi pospano:
- Ipak, tko zna~ Les femmes imaju toliko načina da prikriju ono što osjećaju - a srdačnost je možda jednako prikladna kao i bilo što drugo.
Poirot opet uzdahne.
- Ne vidim... počne Katherine. On je prekine.
- Ne shvaćate zašto sam toliko drzak, mademoiselle. Ja sam star čovjek, i ponekad - ne previše često – naidem na nekoga tko mi postaje vrlo drag. Mi smo prijatelji, mademoiselle, to ste i sami rekli. Upravo je to posrijedi - htio bih vas vidjeti sretnom.
Katherine je gledala ravno ispred sebe. Imala je suncobran, i njegovim vrškom počne nešto črčkati po šljunku ispred sebe.
- Postavio sam vam jedno pitanje o bojniku Knightonu, a sada bih još jedno. Svida li vam se Derek Kettering~ -Jedva ga poznajem - reče Katherine.
- To ipak nije odgovor. - Mislim da jest.
On je pogleda, pogoden nečim u njezinu glasu. Zatim kimne glavom, sporo i ozbiljno.
- Možda ste u pravu, mademoiselle. Znate, ja sam vidio mnogo svijeta i spoznao sam dvije stvari. Dobroga muškarca može uništiti Ijubav prema lošoj ženi - ali vrijedi i obratno. Lošeg muškarca može podjednako uništiti Ijubav prema dobroj ženi.
Katherine ga oštro pogleda.
- Kad govorite o uništavanju...
- Mislim na stajalište onoga koga se to tiče. U zločinu treba imati srca kao i u svemu ostalome.
- Vi me želite upozoriti - počne Katherine potiho. Na koga2
- Ne mogu prodrijeti u vaše srce, a ne mislim ni da biste mi to dopustili kad bih mogao. Želim reći samo ovo. Ima muškaraca koji su vrlo privlačni ženama.
- Na primjer, Comte de la Roche - reče Katherine smijući se.
- Ima ih još - i to opasnijih od Comtea. Oni imaju osobine koje privlače: bezobzirnost, odvažnost, hrabrost. I vi ste zaneseni, gospodice; vidim to, ali nadam se da je to sve. Kad je posrijedi čovjek o kojem govorim, njegovi su osjećaji iskreni, ali svejedno...
- Da~
On ustane nastavivši je promatrati. Zatim progovori tiho ali odlučno:
- Možda biste mogli voljeti lopova, gospodice, ali ne i zločinca.
On se okrene i ostavi je. Začuje za sobom lak uzdah, ali se ne osvrne. Naposljetku, sad je rekao ono što je htio. Ostavit će je da potpuno shvati posljednju nedvosmislenu rečenicu.
Izlazeći iz kasina po sunčanom danu, Derek Kettering ugleda Katherine kako sjedi sama na klupi i pride joj.
- Kockao sam - reče joj, razvlačeći osmijeh - ali neuspješno. Izgubio sam sve, to jest, sve što sam imao sa sobom.
Katherine ga pogleda uznemirena lica. Odjednom postane svjesna nečega novoga u njegovom nastupu, prikrivenoga zadovoljstva koje je dolazilo do izražaja u stotinama sićušnih znakova.
- Pomislila sam da ste vi zapravo kockar. Kockanje godi vašemu duhu.
- Uvijek i svugdje kockar~ Otprilike ste u pravu. Ne nalazite li nešto poticajno u tome~ Riskirati sve jednim potezom - ništa se ne može usporediti s tim.
Koliko god je vjerovala da je mirna i pribrana, Katherine osjeti neki drhtaj.
- Želim razgovarati s vama - nastavi Derek - a tko zna kada će mi se ukazati nova prigoda. Priča se da sam ubio svoju ženu - ne, molim vas, nemojte me prekidati. To je dakako apsurdno. - On zastane trenutak, a zatim produži, promišljajući. - S policijom i mjesnim vlastima morao sam se pretvarati pokazujući - hm - neku pristojnost. Pred vama se ne želim pretvarati. Ja sam se doista oženio radi novca. Otkako sam sreo Ruth Van Aldin čeznuo sam za novcem. Ona je izgledom bila lijepa i vitka Madona i ja sam - hm - donio dobre odluke, ali sam bio gorko razočaran. Kad se udala za mene, moja žena je voljela drugoga čovjeka. Nikada se nije za mene brinula, ni najmanje. Ne tužim se, jer to je bilo savršeno obzirna razmjena. Ona je htjela lordovsku titulu Leconburya, ja sam htio novac. Nevolje su nastale jednostavno zbog Ruthine američke naravi. Premda joj nije bilo do mene stalo, očekivala je da ću neprekidno skakati oko nje. Bezbroj puta ponovila mi je kako me je kupila, pa joj zato pripadam. Posljedica je bila da sam se prema njoj ponašao odvratno. To će vam reći i njezin otac, i on je potpuno u pravu. U trenutku Ruthine smrti, ja sam bio pred propašću. - On se odjednom nasmije; svatko tko se suprostavi čovjeku kakav je Rufus Van Aldin, mora biti suočen s propašću.
- A onda2 - uputa Katherine tiho.
- A onda je Ruth bila ubijena, i to je bio znak providnosti. - Derek slegne ramenima. Zatim se nasmije, što je povrijedilo Katherine. Ona ustukne.
- Da - reče Derek - to baš nije znak dobroga ukusa, ali je svejedno istina. Raći ću vam još nešto. Od prvoga trenutka kad sam vas ugledao, znao sam da ste za mene jedina žena na svijetu. Bio sam zabrinut zbog vas. A mislio sam i da biste mi mogli donijeti lošu sreću.
- Lošu srećuZ - upita Katherine oštro.
On se zagleda u nju. - Sto vas to čudi. Sto imate na umu~
- Imam na umu ono što su mi Ijudi ispričali.
Derek se nasmije. - Reći će vam mnogo toga o meni, draga moja, i to će većinom biti istina. Pa i gore stvari od onih koje bih vam ikada spomenuo. Oduvijek sam bio kockar i ulazio sam u velike rizike. Neću vam se ispovijedati, ni sada ni bilo kada. Prošlost je prošlost. Želim da mi povjerujete samo jedno, kunem vam se svečano da nisam ubio svoju ženu.
Riječi su zazvučale ozbiljno, ali je u njima bilo nešto teatralno. On susretne njezin uznemireni pogled i nastavi:
- Osim toga, lagao sam prošli put. Ja sam doista ušao u ženin odjeljak.
- Ah! - javi se Katherine.
- Teško je objasniti zašto sam u nj ušao, ali pokušat ću. Bio je to jedan nagli poticaj. Vidite, ja sam zapravo uhodio svoju ženu dok je bila u vozu. Mirelle mi je bila najavila da će se moja žena susresti s grofom de la Rocheom u Parizu. Koliko sam mogao vidjeti, to se nije dogodilo. Osjetio sam se posramljen, pa sam odjednom pomislio kako bi trebalo s njom raščistiti jednom zauvijek. Gurnuo sam zato vrata njezina odjeljka i ušao unutra.
On zastane.
- Da - reče Katherine Ijubazno.
- Ruth je ležala u snu. Lice joj je bilo okrenuto pa sam je mogao vidjeti samo straga. Mogao sam je probuditi, naravno, ali odjednom sam osjetio neki drugi poticaj: što bismo naposljetku mogli reći jedno drugome osim onoga što smo rekli već stotinu puta2 ležala je sasvim mirno. Izašao sam iz odjeljka što sam mogao tiše.
- Zašto ste o tome lagali policiji~ - upita Katherine.
- Zato što nisam potpuna budala. Odmah sam shvatio da sam, ako je riječ o motivu, idealan ubojica. Ako bih priznao da sam bio u njezinu odjeljku trenutak prije nego što je bila umorena, uništo bih sebe jednom zauvijek.
- Shvaćam.
Je li shvatila~ Nije si to mogla objasniti. Osjećala je magnetsku privlačnost Derekove ličnosti, ali je u njoj bilo i nešto što se opiralo, što je zadržavalo...
- Katherine... - Ja...
- Znate da mi je stalo do vas. Je li vama stalo do mene~ - Ne znam.
Trenutak slabosti. Ili je to znala ili nije znala. Kad bi samo...
Pogleda očajno uokolo, u nadi da će odnekuda dobiti pomoć. Lice joj se zacrveni kada je odnekuda naišao, šepajući ali i brzajući, visok i zgodan muškaroc bojnik Knighton.
Olakšanje i neočekivana toplina osjetiše se u njezinu glasu kad ga je pozdravila.
Derek ustane, namršten, s licem mračnim kao oluja.
- Lady Tamplin je u nevolji! - reče. - Moram požuriti do nje, da joj objasnim kako treba igrati.
On se okrene i ostavi ih. Katherine ponovo sjedne. Srce lol le kucalo ubrzano i nejednoliko, no dok je sjedila razgovarajući o nevažnim temama s ovim tihim i prilično stidljivim čovjekom pokraj nje, ona opet osjeti samopouzdanje.
A zatim odjednom, shvati da joj i Knighton poklanja svoje srce, kao malo prije Derek, ali na drugi nočin.
Bio je stidljiv i mucao je. Riječi su mu teško izlozile i u njima nije bilo govorničkoga umijeća.
- Od prvoga trenutka kad sam vas ugledao... ne bih trebao tako govoriti... oli gospodin Van Aldin možda odluči naglo krenuti i ja više ne bih imao drugu priliku. Jasno mi je da vam se ne mogu svidjeti tako brzo, to je nemoguće. Usudujem se reći da su okolnosti ipak na mojoj strani. Imam vlastiti imetak iako ne velik... molim, nemojte odgovarati odmah. Znam kakav bi bio vaš odgovor. Ali ako bih morao naglo otputovati, htio bih da znate koliko mi je do vas stalo.
Bila je dirnuta i potresena. Njegov nastup bijaše tako nježan i privlačan.
- Htio bih još nešto reći. Ako se ikada nadete u teškoćama, ako bih bilo što mogao učiniti...
On je uzme za ruku, držaše je trenutak čvrsto stisnutu, a zatim je pusti, okrene se i ode brzo prema kockarnici. Nije se okrenuo.
Katherine je sjedila nepomično gledajući za njim. Derek Kettering i Richard Knighton, dva čovjeka tako različita, tako izrazito različita. Bilo je nečega nježnog u Knightonu, nježnog i sigurnog. A Derek...
Odjednom Katherine osjeti nešto vrlo čudno. Učini joj se da više ne sjedi sama pred kockarnicom, nego da netko stoji pokraj nje: jedna mrtva žena, Ruth Kettering. Takoder je imala dojam da joj Ruth - očajnički - želi nešto reći. Dojam je bio tako čudan i tako živ da ga nije mogla potisnuti. Učinilo joj se apsolutno sigurnim da joj duh Ruth Kettering želi nešto prenijeti, nešto životno važno za nju. Dojam je zatim izblijedio. Katherine se digne, malko podr htavajući. Što joj je to Ruth Kettering željela tako očajnički reći.