Zoran Milivojević, dr med. je psihoterapeut s dugogodišnjom praksom u individualnoj, partnerskoj i grupnoj terapiji. Prvi je u istočnoj Evropi stekao najviši stepen internacionalnog supervizora i edukatora Međunarodnog udruženja za transakcionu analizu (ITAA), kao i Evropske asocijacije za transakcionu analizu (EATA). Izabrani je međunarodni predavač na Univerzitetu Sigmund Frojd u Beču, supervizor u Centru za lečenje zavisnosti od zabranjenih droga Psihijatrijske klinike u Ljubljani, član predsedništva Psihijatrijske sekcije Srpskog lekarskog društva i član predsedništva Saveza društava psihoterapeuta Srbije, stručni direktor Psihopolis instituta, Novi Sad; predsednik je TA Centra -- asocijacije transakcionih analitičara Srbije.

Autor je nekoliko izvanrednih udžbenika i knjiga od kojih se izdvajaju knjige Emocije – Psihoterapija i razumevanje emocija objavljene u dva izdanja i sedam štampanja (Psihopolis, 2007), Formule ljubavi – Kako ne upropastiti sopstveni život tražeći pravu ljubav (dva izdanja, deset štampanja, Psihopolis, 2008), Igre koje igraju narkomani – Transakciona analiza problematičnog uzimanja droga (Psihopolis, 2007, dva štampanja). Zajedno sa nekoliko slovenačkih kolega je objavio veoma praktičan i bogato ilustrovan priručnik Mala knjiga za velike roditelje (2004), veliki slovenački hit o vaspitanju dece u kojem je predstavljen Milivojevićev „mercedes model“ koji roditeljima i vaspitačima pomaže da pronađu balans u vaspitanju dece. Slovenačko izdanje doživelo je već tri izdanja, a Psihopolis je nedavno objavio i drugo srpsko izdanje (2007, 2008).

Kooautor je u Kecmanovićevom udžbeni­ku Psihijatrija (1989), Erićevoj Psihoterapiji i u Seksualnim disfunkcijama.

Međunarodni je predavač koji je imao predavanja, radionice ili na drugi način prezentirao na brojnim međunarodnim kongresima, seminarima i simpozijumima uglavnom u evropskim zemljama, ali i u Kanadi i Australiji.

Radi u privatnoj praksi. Živi i radi u Novom Sadu i Ljubljani.

Otvoreno

O ljubavi, seksu… sreći

Kako pronaći ljubav i pomoći joj da dugo traje, kako izbjeći pogreške i razočaranja, kako živjeti sretno

Što ljubav doista jest, što ljubav nije

Ljubav je zapravo vrlo jednostavna, ali smo je mi strašno zakomplicirali. U svom najširem smislu, ljubav je emocionalno vezivanje. Kada se netko emocionalno veže za nekoga ili za nešto, to ugrađuje u svoj intimni svijet, razvija osjećaj pripadnosti i povezanosti. Često savjetujem ljudima da odgovor na pitanje što je ljubav potraže gledajući dokumentarne filmove o primitivnim plemenima u kojima se ljubav pojavljuje u svojoj najčistijoj formi, bez ukrasa i kulturnih slojeva koje smo joj pripisali. Dakle, ljubav nije ništa spektakularno, to je nešto obično, nešto na što svaki čovjek ima pravo, kao što ima pravo na život i zdravlje.
Danas često poistovjećujemo ljubav i zaljubljenost. No, zaljubljenost je proizvod kulture, u ljubavi nema toliko užitka koliko ga ima u zaljubljenosti. Zato ljudi trče za užitkom, tragaju za idealnom ljubavi, za stanjem vječne zaljubljenosti. Problem je što zaljubljenost nije, kako se to često misli, ono najljepše na početku ljubavi, već je negacija ljubavi. U zaljubljenosti druga osoba nam je važna samo zbog toga što se u njezinu prisustvu dobro osjećamo, ona je zapravo samo sredstvo kojim kod sebe izazivamo užitak. U tom smislu je zaljubljenost negacija ljubavi jer u ljubavi nam druga osoba ostaje važna i onda kad se pojave problemi i teškoće.

Zašto patimo zbog neuzvraćene ljubavi i čeznemo za pravom ljubavi

Ljubav često mistificiramo, tretiramo je kao nešto sveto, a upravo to nas sprečava da o ljubavi mislimo i jasno je shvatimo. Sam osjećaj ljubavi sastavljen je od dva osjećaja - da volimo i da smo voljeni. Najljepše je kad istovremeno doživljavamo oba osjećaja, ali često to nije slučaj. Kada nam osoba koju volimo ili u koju smo zaljubljeni ne uzvraća ljubav, osjećamo neprihvaćenost, nedovoljnu vrijednost i tugu. Dakle, javlja se patnja, ali svačija patnja ima specifične sastojke.
Kada je riječ o „čežnji za ljubavlju“, jasno je da ljudi čeznu za nečim što im je vrlo važno i u čemu vide ostvarenje svojih snova. I u tome je bit problema, u ljubav projiciramo mnoge stvari koje u ljubav ne spadaju. Primjerice, neki ljudi vjeruju da će ostvarivši ljubav ostvariti sreću, ostvariti trajno i doživotno stanje ljubavi-sreće, kao u dječjim bajkama koje po definiciji imaju sretan završetak. Izraz „romantična ljubav“nastao je kako bi obilježio ljubav koje u stvarnom životu zapravo nema, koje ima samo u romanima, dakle fikciju. Ljudima je obećavano da će se svašta dogoditi kada ostvare ljubav. Naravno to je nerealno i zato mnogi ljudi ne ostvare ljubav koju su željeli i za kojom su čeznuli. Riječ „razočaranje“ ima u svom korijenu magijsko značenje (čar, čaranje, jednako kao i rječi začaran i očaran). Zapadna civilizacija zapravo je “začarala” samu sebe, povjerovala je u vlastitu fikciju. Nerealna očekivanja koje ljudi polažu u ljubav-zaljubljenost razlog su što je ljubav precijenjena, a logičan rezultat tih uvjerenja je razočaranost.

Koje bi osobine trebalo tražiti kod partnera

Mnogi propisuju vrline koje bi trebalo tražiti u drugoj osobi kako ne bi pogriješili. No, stvarnost je drugačija. Našim postupcima, osim racionalnih razloga, upravljaju i brojni razlozi kojih nismo svjesni. Svaki put kada volimo ili se zaljubimo, to znači da smo već vrlo pozitivno procijenili osobine koje smo pripisali drugoj osobi. Otkrivajući koji ljudi nam se sviđaju, otkrivamo svoje kriterije. Shvatiti što su naši raniji izbori imali zajedničko, način je da upoznamo sebe, a to je zlatno pravilo za one koji nisu zadovoljni svojim ranijim izborima i svojim ljubavnim životom. Ako tražite “mudar” savjet: želite li dugotrajnu vezu, izaberite osobu koja vas seksualno privlači, a koja ima slične poglede kao i vi na nekoliko osnovnih životnih vrijednosti. Takve veze su najtrajnije.




Milivojevic

Zbog kojih predodžbi o ljubavi najčešće patimo

Prije trinaest godina napisao sam knjigu u kojoj sam obradio više od trideset zabluda o ljubavi, ali iz moje psihoterapijske prakse nakon toga proizlazi da ih ima barem još upola toliko.
Od opasnih uvjerenja o ljubavi možda je najopasnije ono da je ljubav partnera smisao života. To štetno uvjerenje često vodi u samoubojstvo ili je čak uzrok ubojstvu. Neuzvraćanje ljubavi ili ostavljanje osobe takvog uvjerenja doživljavaju kao gubitak smisla života, vjeruju da više nikada neće sresti nekoga tko je “idealan kao osoba koju gube”. Često ponavljam, a i moje kolege, da je život bezuvjetna kategorija, da nitko ne treba uvjetovati svoje pravo na život ispunjenjem nekog uvjeta koji mu daje smisao, pa ni uvjeta ljubavi partnera.

Utječu li godine života u braku na gašenje strasti

Usporedno s prolaskom vremena situacija se mijenja, mnoge stvari više nisu nove i prestaju biti uzbudljive. Ljubav u stvari prolazi kroz različite razvojne faze od kojih svaka ima svoje ljepote. Volim etimologiju jer mi pomaže da dublje shvatim mnoge riječi i pojmove. Tako, primjerice, “strast i stradanje” imaju isti korijen. Strast je riječ koju koriste oni koji tragaju za užitkom, za zaljubljenošću… Ali strast je i nešto negativno, fanatično, destruktivno. I zato kada je ljubav u pitanju, ne treba inzistirati na strasti, već na zadovoljstvu i dubokoj ispunjenosti životom.

Kako nakon dubokih rana ponovno steći povjerenje

Svatko ima pravo na pogrešku. U ljubavi je najlakše optužiti drugoga da je iznevjerio, da je loš i slično. No, uvijek postoje dvije istine, što najbolje potvrđuje terapija parova. Kada nam se ranjeni pojedinac obrati za pomoć, u psihoterapiji inzistiramo u traženju njegova dijela odgovornosti, tražimo odgovore na pitanja: gdje je on pogriješio; je li pogrešno izabrao; je li trpio nešto što nije trebao trpjeti; nije li možda prekinuo onda kada je trebao... Dakle, smisao je upoznati sebe, uvidjeti pogrešku i izbjeći je u budućoj vezi. Samo tako je moguće izbjeći ulogu žrtve, naučiti brinuti o sebi, jasno se dogovarati, zadovoljavati potrebe drugoga, ali i inzistirati da naše budu zadovoljene.
Na početku veze normalna je sumnja i gledanje kroz ranija iskustva, ali kada prihvatimo drugoga, sumnja bi trebala nestati. Istina, osoba s lošim iskustvima vrlo je ranjiva i prirodno je da čovjek nekad bude i ranjen. Čini mi se da u životu ipak najgore prolaze oni koji nikome nisu dopustili da im se približe, koji nisu dopustili mogućnost da budu ranjeni. Oni na kraju umiru kao „pobjednici“ koje nitko nije prevario, ali koji su svoj život proveli usamljeno, u sumnji i oprezu - bez ljubavi.

Postoje li žene i muškarci koji previše vole

Da, to su oni koji vjeruju u moć ljubavi. Tipično razmišljanje je sljedeće: „Ako ga ja volim, a on me unatoč tome odbacuje, on to čini zato što ne vidi koliko ga ja volim. Kada shvati što sve činim za njega, on će se promijeniti“. U pitanju su dakle ljudi koji ugađaju drugima i koji, kada im se ne uzvrati ljubav, sve više i više ugađaju. Oni u stvari čine ono što su radili i u djetinjstvu, nastojali su „zaslužiti“ ljubav, ali je nisu zaslužili. Iako to podsjeća na mazohizam, u pitanju je samožrtvovanje u ime ljubavi, uvjerenje da veličina žrtve dokazuje veličinu njezine ljubavi. Naravno, sa sličnim uvjerenjem živi i druga osoba, partner koji traži žrtvu kao dokaz ljubavi, koji nikad nije zadovoljan dokazom jer i on, zbog svojih razloga, misli da ne zaslužuje biti voljen.

Zašto “princeze vole bitange”, zašto su ženama “dobri dečki” dosadni

Zato što ih privlači hladnoća, izazov. Kad takva djevojka pogleda dva podjednako lijepa mladića, od kojih je jedan gleda s prihvaćanjem, a drugi odbacuje, ona vjeruje da ovaj drugi ima ono „nešto“ i dobiva motiv za samodokazivanjem. Počinje psihološka igra u kojoj oboje ravnopravno sudjeluju, u kojoj će on izgubiti samo ako se zaljubi i preda. U tom slučaju dolazi do obrata, ona shvaća da „to nije to“, gubi interes i napušta ga. U većini je slučajeva on taj koji, nakon što su se poigrali, odlazi. Ovakve su veze uglavnom kratkotrajne, ali mogu biti veoma intenzivne, i na duže vrijeme vrlo naporne. Psihološke igrice ne mogu biti zamjena za stvarnu ljubav. Osim toga, često se pogrešno poistovjećuje stabilnost i dosada u vezi, odnosno nestabilnost i zabava, zato se često pouzdanu osobu, koja nudi stabilan odnos, sasvim pogrešno smatra dosadnom. Mislim da svi koji traže zanimljivost i uzbuđenje u ljubavnoj vezi griješe, jer život je zanimljiv a ne veza. Ljudi koji se zaista vole ne bi trebali gledati jedno u drugo, već u istom smjeru.

Milivojevic

Postoji li tajna formula dugotrajnog uspješnog spolnog života

Jedini preduvjet je ljubav. Iako dobar seks nije izravan plod ljubavi, ako se ljudi vole, sve ostalo se da srediti. Kod parova koji su dugo vremena zajedno, česti su seksualni problemi jer više nisu u stanju voditi ljubav kao na početku. Oni se sjećaju da je u početku muškarac bio uvijek raspoložen za seks, on je prvo doživljavao erekciju, pa tek onda prilazio ženi. Naravno i ona je tada bila češće spremnija. Ali ovakav seksualni intenzitet veoma mali broj ljudi može održati i u godinama koje dolaze. Muškarac je taj koji se povlači jer misli da ga žena više ne uzbuđuje kao ranije – što je točno u vizualnom smislu – i da njegove seksualne performanse nisu više dobre. U seksualnoj terapiji parova učimo ljude da se u zrelom odnosu ljubav vodi na drukčiji način, da je sasvim u redu da muškarac nije odmah erektiran, da je i muškarcu potrebna predigra, i da je sasvim u redu za seks odrediti dane u tjednu.

Kako ponovno steći emocionalno zdravlje i sreću nakon godina zabluda i patnje

Emocionalno je zdravlje rezultat rasta i razvoja ličnosti, socijalne zrelosti i dobrih odnosa s drugima. Taj rad na sebi podrazumijeva odbacivanje različitih zabluda, stjecanje novih informacija i saznanja, prevladavanje dječjih načina reagiranja. I zbog toga će svatko tko radi na sebi prije ili kasnije za to biti nagrađen. Živjet će u skladu sa sobom, osjećat će integritet i suverenost vlastite ličnosti, ali istovremeno uživati u humoru i zabavi. Ono što se nudi nije sreća, za to će se pobrinuti svatko sam za sebe, već ono što je davno Sigmund Freud definirao kao „sposobnost za rad i ljubav“, ali uz primjese realnosti, svjesnosti, spontanosti i kreativnosti.

Kojim bi rječima trebala završavati "istinita" bajka

Na žalost, bajke ne postoje, pa ni istinite bajke. Sanjarenje, potreba za bajkovitim, romantičnim i fantastičnim udaljava nas od uživanja u stvarnosti, uživanja u sebi, drugima i lijepim stvarima. Život je lijep, samo ga treba doživjeti. No, život ima i svoj kraj. I zbog toga smo odgovorni pred sobom kako ga živimo, a ja vjerujem da to najviše ovisi o nama samima.


Poznajete li svoje emocije

Emocije su odraz naše unutarnje logike. Svaki put kad ocijenimo da je nešto veoma važno, javlja se neka emocija. Kada je emocija iracionalna, to je zbog toga što je iracionalna logika koja joj prethodi. Drugim dijelom sebe možemo ući u unutarnji konflikt i upravljati sobom, boriti se s onim dijelom koji reagira emocijom, što je naporno. Prava promjena emocija dolazi onda kada ispravimo problematičnu logiku koja prethodi emociji, tada se mijenja i emocija. Rezultat je da naše emocije opet funkcioniraju spontano.


Zapamtite

Ljubav je nešto obično, nešto na što svaki čovjek ima pravo, kao što ima pravo na život i zdravlje

Među opasnim zabludama o ljubavi možda je najopasnija ona da je partnerova ljubav smisao života

Za dugotrajnu vezu važna je seksualna privlačnost, ali jednako su važni i slični pogledi na osnovne životne vrijednosti

Ljudi koji se doista vole ne bi trebali gledati jedno u drugo, nego u istom smjeru

Milivojevic

  za temu.

Dr Zoran Milivojević o shvatanju i prepoznavanju emocija kao preduslovu za srećan i zdrav život
Kad pet sposobnih stvori glupu petorku

Mi smo "spljošteno" društvo, u njemu ne postoje autoriteti, nema vertikale. Emocionalno pismen čovek ume da prepozna osećanje
- Ovo je definitivno vreme za tolerisanje frustracije. Imamo razne želje koje zbog poznate situacije ne mogu da budu ostvarene. Ono što u tom slučaju čuva suštinu našeg bića jeste osećanje nade. Ali, ako se ljudi samo nadaju postaju pasivni, zato je važna želja da se da doprinos. Ono što vidim kao deo našeg problema je to što smo mi "spljošteno" društvo. To je društvo u kojem ne postoje autoriteti, nema vertikale nego svi jednako vrede. Nisu, međutim, svi ljudi podjednako vredni. Ako se neko trudi, pa razvije kod sebe neku osobinu, ja ga poštujem, on mi je autoritet. To je ono čega kod nas nema dovoljno, nema poštovanja, nema zahvalnosti, nego svako misli da je sposoban za svašta. Takav kulturni obrazac daje vrlo sposobne pojedince, ali da pet vrlo inteligentnih i sposobnih pojedinaca da vrlo glupu petorku, koja se gubi u međusobnim igrama, objašnjava aktuelnu situaciju dr Zoran Milivojević, psihijatar i psihoterapeut s dugogodišnjom praksom u zemlji i inostranstvu, član Međunarodnog udruženja za transakcionu analizu.

Posle knjige "Formule ljubavi", koja je doživela tri izdanja, objavio je i drugo, prošireno i dopunjeno izdanje knjige "Emocije - psihoterapija i razumevanje". Knjiga "Emocije", iako namenjena prvenstveno stručnjacima, dostupna je zbog jasnog stila kojim je pisana čitaocu koji želi da sazna nešto više o sebi i svetu oko sebe.

Da li je tačno da je emocija nešto čime mi ne možemo da upravljamo?
- Savremeno shvatanje emocija polazi od toga da su one rezultat obrade informacija. Znači, kada se nešto desi mi prvo shvatamo šta je to što se desilo, onda to vrednujemo i ako je vredno, automatski se aktivira emocija. U osnovi, znati da se nešto oseća znači biti u kontaktu sa sopstvenim vrednostima i sa sopstvenim razumevanjem sveta. Kada ljudi to shvate tada imaju sposobnost da misle o tome, da govore o tome i da koriguju, odnosno mogu čak i da upravljaju.

Šta znači pojam "emocionalna pismenost"? Da li čovek može da je razvije?
- Ono što prati ljude kao konstanta u civilizaciji je to što, ne razumevajući osećanja, njih definišu kao problem, a ne situaciju koja ih je izazvala, ili logiku kojom su nastala. Emocionalna nepismenost znači da ljudi koji znaju neke nazive za osećanja ne umeju da ih prepoznaju ni kod sebe ni kod drugih. U tim slučajevima koriste se uopšteni obrasci tipa nervoza, napetost, stres... Kad osoba kaže da je nervozna ona shvata jedino da je nervozna i onda to postaje problem. LJudi ga onda smanjuju lekovima, džogingom, drogama... Emocionalno pismen čovek zna šta oseća, u vezi s kojom situacijom oseća i prepoznaje o kom osećanju je reč.

Kada je čovek emotivno zdrav, pa onda i srećan?
- Kad gleda svet oko sebe, tačno opaža, zbog toga što imaju tačne predstave o sebi, o drugima i svetu oko sebe, realističan je, na osnovu toga definiše sistem vrednosti koji je prihvatljiv, racionalan. Sledeći korak je sposobnost reagovanja na osnovu osećanja. To je ono poznato da postoje dve vrste problema, rešivi i nerešivi. Rešive treba rešavati, a nerešive treba prihvatati kao takve i, naravno, treba imati mudrosti da se razlikuju jedni od drugih.



Izvor: Glas Javnosti