Vadite van sve iz džepova, u zatvoru vam ne treba ništa



Novinar Jutarnjeg lista proveo pet dana u istražnom zatvoru u Remetincu zbog 'podrezivanja' registarskih pločica na skuteru


Trebao je to biti običan službeni put. Jedan od ugodnijih, dapače. S kolegom fotoreporterom krenuo sam u obilazak skijaških centara u Sloveniji, Austriji i Italiji, u svojevrsnu turističku patrolu za specijalni prilog Jutarnjeg lista “Horizonti”. Niti sanjati nisam mogao da će mi se horizonti samo sat vremena kasnije drastično suziti i da ću, umjesto u udobnim austrijskim hotelima, sljedeće noći provesti u najgorem mogućem okruženju, zatvorskom u Remetincu.

- Morat ćete sa mnom da nešto provjerimo - rekao je tog petka 13. (listopada) policijski službenik na graničnom prijelazu Bregani.

Slijedile su provjere, ispisivanje i potpisivanje nekih papira i onda rečenica koja mi je zapečatila sudbinu sljedećih pet dana:

- Nažalost, ništa od vašeg puta, moramo vas sprovesti u Remetinec.

Remetinec? Može li to biti istina? Pokušavao sam se sjetiti kašnjenja s plaćanjem računa za mobitel, davnog švercanja u tramvaju, kazni za predugo parkiranje... Kako, sada, Remetinec?

- Krivotvorenje isprava, gospodine. Ne mogu vam reći više od toga.



O.K., krivotvorenje, ali čega, kada, gdje? Odgovor mi je bio uskraćen, a papir s objašnjenjem dobio sam tek na ulasku u Remetinec. Tamo upoznajem momka koji ima potrebu od prvoga trenutka pokazati tko je ovdje gazda.

- Vadite sve iz džepova, iz torbe, uzmite samo četkicu za zube, ostalo vam ne treba u zatvoru!

- U redu, molim vas samo da mi vratite mobitel, da javim odvjetniku (kojem sam putem od Bregane do Remetinca objašnjavao gdje me vode) gdje se nalazim i da me ne vodite kod istražnog suca, kao što on misli - zavapio sam.

- Ma kakav mobitel, tko vam je to rekao?!

- Zar nemam pravo na jedan poziv?

- Toga ovdje nema. Ima samo u američkim filmovima. Tko ti je to rekao, nema pojma. Ja sam ti ovdje gazda!

Dugo nisam vidio tako nesimpatično lice, toliko nagomilanih kompleksa koje liječi izderavanjem na ljude koji žele saznati na što imaju pravo prije nego što im se debela željezna vrata ćelije zatvore iza leđa. Nesimpatija je, naravno, obostrana.

Uslijedila je jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra je da sam konačno dobio papir na kojem piše za što me se tereti, a loša da sam saznao kako sam možda pritvorenik s najbizarnijim kaznenim djelom u povijesti Remetinca. Smanjivanje registarskih pločica na skuteru 2002. godine! Dakle, “podrezane”, potpuno ispravne pločice, kako bi odgovarale plastičnom okviru koji sam imao na skuteru, bile su razlog mojeg dolaska u zatvor... Uz bitan detalj, nisam ni jednom bio kod kuće u vrijeme kad mi je policajac tu presudu (s prijedlogom uvjetne kazne) htio uručiti. Ukratko, skrivam se od odgovornosti za strašno nedjelo...

Prva je noć bila i najgora. Ne samo zato što sam naivno mislio kako je i jedina, nego zbog uvjeta u toj sobi u kojoj “gosti”, po protokolu, provedu svoju prvu noć u Remetincu. Uvjeti su doslovce životinjski. Šest prljavih kreveta bez posteljine (zbog opasnosti da se optuženik ne objesi), jastuci koji su postali tamnosmeđi, a nekad su bili bijeli, smrad sličan onom u zatvorenom dijelu nekog zoološkog vrta, “cimeri” sa svih strana. U tu sobu se, dakle, dolazi spavati prvu noć, prije prebacivanja na odjele kroz nju prolaze svi; od pijanaca koji su se negdje usput potukli do ubojica.

Noć sam proveo u društvu petorice posve različitih ljudi. Iako nije običaj da se pita tko je zbog čega završio tu gdje je završio, zanimljiva mi je bila priča nekog zidara kojeg su, naravno, potpuno nevinog, prometni policajci uhitili zbog - nevezanja. Kasnije su, kaže, otkrili da ima još nekih sitnica, a i ponešto alkohola u sebi. Ne puno više od 2,5 promila... Naravno, stari je znanac zatvorskih čuvara, dakle, čest gost ove rezidencije. Imao sam tu nesreću da sam spavao na krevetu na kat, iznad tog “čistunca”, a ono što se dogodilo kada je skinuo cipele, teško se može opisati. Sjećam se samo da su mi suze procurile, a nisam plakao.

Od zanimljivijih pritvorenika bio je tu i jedan gospodin, visok, sijede brade, u kasnim šezdesetim godinama.

- Ja sam slijep 80 posto - rekao je na ulasku i odmah na tu priču uspješno “užicao” od drugog “lika” cigaretu.

- Mogu li se poslužiti vašim upaljačem - neuobičajeno ljubaznim načinom, valjda da pokaže kako ne pripada u taj milje, nastavio je gospodin. Zanimljivo je kako je 80-postotni slijepac u polumraku s tri metra udaljenosti uspio locirati maleni upaljač...

Soba nema prozore. Tj. ima ih, ali su zabrtvljeni i ne može se gledati van, u dvorište. Ipak, ima jedna rupa i kroz nju sam uspio vidjeti tko to predvečer sat vremena ubrzano u trenirci hoda. Hrvoje Petrač.

Spavati se nije dalo. Ne samo zbog smrada i hrkanja nego, logično, zbog iščekivanja.

Subota je trebala biti dan odlaska, završetka noćne more. Ali, nije.

- Dobro jutro! Hajde, spremite se, idete na odjel.

Jasno je da sam pitao što je s mojim izlaskom, telefonskim pozivom, gdje uopće idem i na koliko dugo. Uzalud. Ako je i znao odgovor na neko od tih pitanja, policajac ga nije davao.

Odjel 8, soba 146. Moji novi “cimeri” bili su odabrano društvo. Ne slučajno, čuvari u Remetincu su ipak zaključili da bi novinara Jutarnjeg lista trebalo smjestiti u neku sobu gdje nema agresivaca i mutnih tipova. Ta soba, koju dijele petorica, nije ništa veća od buhare, ali je neusporedivo čišća. Dobio sam krevet u kojem je do toga dana spavao Boris Žalac osumnjičen za sudjelovanje u pljački Fine, u kojoj je bilo i mrtvih. Njega su premjestili u jednokrevetnu sobu.

Ako sam već morao u “ćuzu”, a netko je, očito, zaključio da vlasniku smanjene pločice s točnim podacima na njoj treba lekcija, onda sam, činilo mi se, dobio najbolje moguće društvo. Mogao sam zaboraviti na priče o opreznom saginjanju po sapun i slično. Iako su se dečki na tu temu nekoliko puta šalili, zaključio sam da opasnosti nema.

U toj su sobi čak kreveti s dekama, plahtama, jastučnicom. Sheraton. Doduše, i ovdje se u kutu 4,5 x 4,5 m malene sobe nalazi tzv. sanitarni čvor, koji se sastoji od umivaonika i čučavca, odvojen samo zidićem, koji se ne proteže do stropa.

- To ti je odlično, možeš istovremeno kenjati i igrati belu s dečkima - objasnio mi je jedan “kolega” sve prednosti takvog sobnog rasporeda. Šteta, ne igram belu.

Ali, kartanja ionako u sobama nema, karte se ne mogu unositi. Kao i mnogo toga što je na listi zabranjenog. Općenito, začuđuju neka pravila u zatvoru, ne samo ono da nemaš pri ulasku u Remetinec pravo na jedan telelefonski razgovor.

Dakle, kada već u pet dana nisam mogao do telefona (pismenim putem se traži dozvola i sud je taj koji, nakon što provjeri broj, odobri poziv, a to sve traje, i traje...), nadao sam se barem posjetu. Ali, ako nemam pristup telefonu, kako? Da bih nekog pozvao da me posjeti, moram ga obavijestiti.

Pismo, kako su mi rekli “cimeri”, zbog mnogih provjera, putuje deset dana...

Bilo kako bilo, posjet se dogodio. Odvjetnik po službenoj dužnosti stigao je kako bi me obavijestio da vjerojatno izlazim nakon rasprave, dakle u petak 20. listopada. Na raspravu, naravno, idem vezan lisicama, pa ako me se oslobodi, vraćam se u Remetinec po stvari.

Nije me oduševio posjet, jer je to značilo još tri teška dana. Ali, izbora, očito, nema, morao sam se pomiriti s tim. I onda, otključavanje teških željeznih vrata sobe 146 i izgovor mojeg prezimena.

- Uzmite stvari, idete u drugi odjel!

Novi šok. Tko zna kome moram u sobu. Imao sam dojam da me netko namjerno cima kako bi mi ti zadnji dani bili što gori. Pogreška.

Bila je to policijska finta, radi ostalih stanara sobe 146. Valjda zato da im ne padne teško pomisao na činjenicu da netko tko je tek stigao već ide na slobodu, a oni čame dugo, i tko zna koliko će još. Jer, tamo se i dulje od godinu dana čeka rasprava.

Razduživanje stvari, izlazak. I dvostruki osjećaj sreće; zbog ponovne slobode i saznanja da pravna država ipak savršeno funkcionira. Kad se već ne znaju ubojice Taqija, Šakote i sličnih, a pljačkaši banaka, pošta i Fininih poslovnica šetaju slobodni, red je da se dobro kazni drznik koji je mučki, s predumišljajem, smanjio dimenzije svoje registarske pločice na skuteru.


Izvor: jutarnji list.hr

nevjerovatno