VILIJAM DORIĆ: ZAŠTO SU SRBI SINONIM ZLA U FILMU ANĐELINE DŽOLI
 petak, 23 decembar 2011 12:38


Morbidna ljubavna priča završava se tako što Danijel ubija Ajlu pucajući joj u glavu, pa pada na kolena i viče: „Ja sam ratni zločinac!“
Priznajem da nisam filmski kritičar, ali napisao sam šest knjiga o istoriji Balkana a mnogi moji članci o Balkanu su bili objavljeni u „Internešenel herald tribjunu”, „Vol Strit žurnalu”, „Vašington Tajmsu” kao i mnogim srpskim novinama.

Pošto sam pogledao film “U zemlji krvi i meda”, ustanovio sam da je film pun neistina, posebno lažnih istorijskih činjenica. Filmskim kritičarima i stručnjacima ostavljam da raspravljaju o umetničkoj vrednosti filma jer su u tome kvalifikovaniji od mene.

U ovom filmu seks, nasilje i fabrikovanje događaja posebno su naglašeni da bi sve to u Holivudu izgledalo ubedljivije a razni kinematografski trikovi upotrebljeni su da nas zabave i odvuku nam pažnju od realnosti o bosanskom građanskom ratu. Kada je film krenuo sa snimanjem, gospođica Džoli je tačno znala kakvi će biti emocionalni ožiljci i gubici mnogih bosanskih porodica koje će gledati ovaj film, posebno onih iz mešovitih brakova. Pretvarajući se da je to samo jedan od onih “izmišljenih” filmova koji se baziraju na stvarnim činjenicama, ona čini upravo suprotno od svoje ideologije da treba biti odgovoran kada se radi o kršenju ljudskih prava.

Ona arogantno odbacuje priču o pravim “bosanskim Romeu i Juliji”, ljudima koji su ubijeni snajperom 19. maja 1993. godine. Njegovo ime je bilo Boško Brkić i bio je Srbin iz Bosne a ona se zvala Admira Ismić, muslimanka iz Bosne. Oboje su bili ubijeni pri prelasku mosta Vrbanja kada su pokušali da pobegnu iz muslimanskog dela Sarajeva na sigurnost u srpskom delu grada. Mrtvi, ostali su na mostu nekoliko dana, na ničijoj zemlji, dok su mediji, kao lešinari, manipulisali o njihovoj smrti za svoje naslovne strane.

Anđelinin Romeo – Danijel, koga igra srpski glumac Goran Kostić, i Julija – Ajla, koju igra bosanska glumica Žana Marjanović, ispredaju drugačiju priču upotrebljavajući seks, agresiju i ubistvo – priču koja bi trebalo da ubedi publiku da nasilje, ropstvo i iživljavanje mogu biti deo romanse u jednom građanskom ratu. Gledajući ga, stičemo utisak da nije potrebna istina da se napravi uspešan holivudski film i – iako znam da nije bilo predviđeno da to bude dokumentarni film – ipak je važno znati da je upotrebljen još jednom za propagandu, koja ovako počinje da se širi.

MONOGAMNO SILOVANJE Na početku filma Ajla se sprema za sastanak sa srpskim policajcem. U sledećoj sceni oni plešu u sarajevskom noćnom klubu, kada eksplodira bomba koja prekida mir u ovom multietničkom gradu. Bombu su, naravno, postavili Srbi. Sledeća scena pokazuje žene koje se odvode u autobus koji ih negde vodi. U šta, pitate se? U srpski kamp gde su silovane! Srpski policajac baca jednu od žena na haubu automobila, skida joj pantalone i siluje je. Policajac grabi Ajlu da i nju siluje, ali ga zaustavlja Danijel, „njen“ Srbin, koji je štiti od silovanja i preti da nju niko ne sme da dotakne. Ajla preživljava tako što je zaključana u sobi u kojoj spava samo sa Danijelom. Razlog zbog koga bi neko proveo ceo rat braneći ženu sa kojom je imao samo jedan susret, ostaje nedovršen u ovoj priči.

Anđelina nam predstavlja ovaj događaj kao početak filma ignorišući pravi razlog za početak bosanskog građanskog rata, kada su muslimanski teroristi upali u pravoslavnu crkvu za vreme venčanja u Sarajevu i naredili da Srbi ne smeju da ističu srpsku zastavu u Bosni jer je to sada muslimanska država. Potom ubijaju mladoženjinog oca i ranjavaju pravoslavnog sveštenika, kao i desetinu gostiju.

Anđelina ne povezuje činjenicu da je više od 2.000 muslimanskih terorista došlo u Sarajevo iz Bin Ladenovih kampova u Avganistanu, da su mučili i ubijali srpske vojnike paleći ih na ražnju kao životinje i odsecajući im glave, koje su nosili po Sarajevu kao trofeje. Posedujem nekoliko užasnih fotografija sa ovim scenama.

Anđelina Džoli isto tako ne prikazuje činjenice da je hiljade Srba otpušteno sa posla – mog prijatelja koji je radio na sarajevskoj televiziji više 25 godina snašla je ista sudbina. Muslimani su jurili kroz stambene zgrade i isterivali Srbe koji su tu živeli decenijama. Posle proterivanja, njihove lične stvari i nameštaj bacani su kroz prozore, na ulicu. Ona ne pominje činjenicu da je više od 250.000 Srba proterano iz Sarajeva i da im je zabranjeno da se vrate, kao i da je na sledećim izborima, pošto tih Srba nije bilo, Alija Izetbegović pobedio sa samo 44.000 glasova razlike. Bilo kakav razlog za srpsku osvetu i protivnapad nije bio prikazan ili je bio izbačen iz kadra. Hrvati, koji su se borili protiv muslimana pune četiri godine, nisu ni bili pomenuti u ovom filmu. Bosanski muslimani su predstavljeni kao nevine žrtve, nad kojima se iživljavala srpska vojska.

Dok sam gledao film, setio sam se odlične knjige “Čišćenje medijima: Prljavo izveštavanje – novinarstvo i tragedija u Jugoslaviji” Pitera Broka. U ovom filmu je ponavljana “činjenica” – kao i u medijima koji su pratili ovaj građanski rat – laž o 300.000 ubijenih bosanskih muslimana. Kao u slučaju Gebelsa, koji je za vreme Holokausta govorio “Kaži laž sto puta i postaće istina”, i ovde je ponavljano sedam godina da je bilo 300.000 mrtvih i 60.000 silovanja, i u to je svet, naravno, poverovao.

Zahvaljujući nekim drugim organizacijama sa boljom reputacijom, danas znamo da je bilo manje od 97.000 žrtava, i to na svim stranama u ovom građanskom ratu, i da ih to ih ne čini žrtvama genocida. Isto tako znamo da je Anđelina svesna kako je u Ruandi ubijeno 800.000 ljudi, dve godine pre ovog rata, ali je ona to uspela da ignoriše. Koncentrisala se na probosansku propagandu, koja je bolje pasala njenoj melodrami i kojom bi uspela je da izazove više pažnje. Dobila je nominaciju u kategoriji stranog filma, mada mnogi u Holivudu ne očekuju puno od njenog režiserskog prvenca.

Dijalozima u filmu dotiču se srpske žrtve Kosovske bitke iz 1389. godine, što je važan istorijski događaj koji ogromna većina gledalaca neće ni primetiti. Isto tako, pominju se hrvatske ustaške nacisticke jedinice iz Drugog svetskog rata (koje su likvidirale 1,4 miliona Srba, 60.000 Jevreja, 78.000 Roma) i uz to je provučeno par rečenica o četnicima – Srbima koji su se borili protiv nacista. Ali čak ni to neće ostati u sećanju gledalaca.

BAJATA LAŽ O SILOVANJIMA Srpska pravoslavna crkva je u ovom filmu isto tako optužena, a da nije ni pomenuto da je srpski patrijarh Pavle vodio više od milion Srba u protest protiv tadašnje vlade. U intervjuu za “Švajcarski federalni parlament” 10. decembra 1992. patrijarh je izjavio da je “800 Srpkinja bilo silovano u 20 kampova koje su držali muslimani i Hrvati“. U jugoslovenskoj organizaciji za ratne zločine 2. avgusta, isto tako objavljen je njegov iskaz, istog dana kada su objavljene priče o “logorima smrti”, koje su se našle na američkim kioscima. One identifikuju lokacije u Sarajevu, Tuzli, Bugojnu, Bihaću i Slavonskom Brodu, gde su Srpkinje bile vezane, silovane i gde su ih hrvatski i muslimanski vojnici ubijali.

Ljubavna priča Romea i Julije završava se tako što Danijel ubija Ajlu pucajući joj u glavu. Ta poslednja scena je Anđelinina poslednja šansa da demonizuje Srbe – kada Danijel pada na kolena pred predstavnicima policije Ujedinjenih nacija i izjavljuje, i to nekoliko puta: „Ja sam ratni zločinac! Ja sam ratni zločinac”! Te reči dizajnirane su da ostanu duboko zasađene u mislima gledalaca dok napuštaju bioskopsku salu.

Ovaj film ne dotiče publiku ljubavnom pričom, veđ ih užasava slučajem silovanja. Anđelina Džoli ne preza ni od toga da na kraju filma prikaže statistiku iz ovog rata, gde nastavlja propagandu od “50.000 bosanskih žrtava silovanja” iako je to broj koji je diskreditovan mnogo puta u poslednjih dvadesetak godina. Ako je ovaj film predstavljen kao fikcija i film koji nije baziran na stvarnim događajima, onda tu zaista nema mesta ovim lažnim podacima koji su postavljeni iz političkih razloga.

Ove izmišljene priče i propagandu o bosanskom građanskom ratu opisao je u samo par rečenica francuski novinar Džerom Boni, koji je 4. februara 1993. poslao izveštaj iz Tuzle. Tuzla je tada bila proglašena za bosanski grad gde je bilo najviše silovanih muslimanki. On je rekao:

“Kad sam išao prema Tuzli, rečeno mi je da idem u gimnaziju gde je bilo 4.000 silovanih muslimanki. Na 20 kilometara od gimnazije, čuo sam brojku od 400. Na deset kilometara, već je priča promenjena na 40. Kad sam stigao u gimnaziju, našao sam samo četiri žene koje su htele da svedoče o tome.”

U „Zemlji od krvi i meda” promovisana je vulgarnost, i nije bilo meda da zasladi patnju multietničkog nasilja u kojem su sve tri strane učestvovale i bile odgovorne za rat. Kao i “kengurski” sud u Hagu, Anđelinin film nastavlja proces optužbi protiv srpskog naroda u celini ne dajući im ista prava niti pravdu, nastavljajući sa amputiranjem delova srpske teritorije protiv volje srpskog naroda i protivno Povelji UN, čija je osnivačka članica, između ostalih, bila i Srbija, zatim Ženevske konvencije, Helsinškog finalnog akta i NATO pakta uključujući i rezoluciju 1244, koja garantuje Kosovu da je neotuđivi deo srpske teritorije kao deo mirovnog dogovora, koji je naopravio Ričard Holbruk.

Anđelina Džoli ne može da bude toliko neuka, zar ne?

Glumac Džon Voit – Anđelinin otac – pohađao je Stepinčevu srednju školu u Njujorku, školu koja je izgrađena 1950. i koja je dobila ime po hrvatskom katoličkom svešteniku, optuženom za ratne zločine u Drugom svetskom ratu a koji je proveo deset godina u zatvoru za zločine počinjene protiv Srba i Jevreja u Hrvatskoj. To je možda i ključ ove antisrpske kampanje Anđeline Džoli.

Ovim filmom ona je htela da pokaže svoje utiske o skorašnjem građanskom ratu, međutim, nije uspela da čak ni svojom “veličinom” pomogne napaćenom i podeljenom narodu u Bosni i da im da razlog da počnu sa isceljivenjem tih rana.

Kao Srbin, izašao sam iz sale alarmiran time da je ponovo reč “Srbin” upotrebljena kao sinonim za zlo. Za mene film Anđeline Džoli izgleda kao pokušaj jednog kinematografskog genocida.
 

Vilijam Dorić  je autor šest knjiga o istoriji Balkana uključujući “Genocid nad Srbima 1941-1945”, i “Kosovo”, objavljena 1992 godine. Primio je Orden Svetog Save od Sinoda Srpske pravoslavne crkve, zatim Merit nagradu za zasluge od Srpsko-američke advokatske komore kao i Nagradu za Slobodu Međunarodne srpske organizacije iz Vašingtona.

Prevod Zvezdana Stojanović Skat

Iz Evrope,za promenu,počeše da stižu i lepe vesti.Jedna od njih je i da je - mečka zaigrala i pred engleskim vratima !!!

Holandija uvela kontrolu svoje granice


Holandija je instalirala kamere na svoje granične prelaze, koje snimaju sva vozila koja u tu državu ulaze iz Belgije i Nemačke, ali protivnici tog postupka upozoravaju da se time krši Šengenski sporazum.

Kamere vise na metalnim konstrukcijama pored velikih saobraćajnih znakova, a u upotrebi je i šest mobilnih kamera koje se nalaze u vozilima.

 

Cilj sistema nazvanog "Amigo boras" je, prema zvaničnom tumačenju holandskih vlasti, da doprinese suzbijanju šverca ljudi.

 

Zbog toga kamere snimaju prednji deo vozila, pa se na snimcima vide registarska tablica, vozač i suvozač.

 

Posebna pažnja biće obraćena na furgone sa Balkana, jer je iskustvo pokazalo da su takvim furgonima u Holandiju prevožene ilegalne prostitutke i samo u takvim slučajevima, policija će smeti i da zaustavi neki automobil radi kontrole.

 

Mnogi stanovnici pograničnog područja kao i putnici koji ulaze u Holandiju zastupaju mišljenje da onaj ko nema šta da krije nema čega ni da se plaši, ali, mnogi ovo vide kao još jedan od poteza kojim država zadire u privatnu sferu građana.

 

Kritičari ukazuju na to da Šengenski sporazum uopšte ne predviđa opšte granične kontrole, a holandska vlada odgovara da će ove kamere raditi samo povremeno, kako bi u konkretnim slučajevima pomogle graničnoj policiji.

 

Prema članu 23 Šengenskog sporazuma, kojim je ukinuta kontrola na granicama, jedna država-članica sme ponovo da uvede kontrolu samo u izuzetnim slučajevima i na ograničeno vreme i to "u slučaju velike pretnje javnom redu ili unutrašnjoj bezbednosti".

 

Kritičari novog holandskog sistema nadgledanja granica tvrde da je Holandija oko sebe sagradila "virtuelni zid".

 

I Komisija Evropske unije trenutno vrlo ozbiljno razmatra takve primedbe i pitanje radi li se o povredi prava na privatnost ili, još opštije gledano, o povredi ljudskih prava.

Izvor: Blic

 

Норберт Дарабош: Вето Србији неоправдан, Немачка циља на институционализацију републичког статуса Војводине
   PDF    Штампа    Ел. пошта
уторак, 03. јануар 2012.

Беч/Берлин – Интервјуом бечком дневнику „Стандард“, уочи новогодишњег славља, аустријски министар одбране Норберт Дарабош изазвао је детонацију прве „политичке петарде“ у ЕУ – намењене 2012. години, извештавају агенције.

Министар Дарабош оценио је у интервјуу објављеном минулог петка да је погрешно што Србија у децембру није добила статус кандидата за чланство ЕУ: „Нисам задовољан европским ставом у вези са Србијом из безбедносно-политичких разлога. Питање доделе статуса кандидата Србији превазилази ’само Србију’ и тиче се, у ширем смислу, и наших војника на Косову. Упозорио бих ЕУ да Србији не затвори врата јер би то ојачало снаге у Србији које не иду у правцу Европе... То би био фаталан сигнал за цео западни Балкан”, цитира Танјуг министрове речи.

Иступ аустријског министра одбране оцењен је у извештајима агенција као изненађујући. Посебно је наглашено да се аустријски шеф ресора одбране окренуо – именом – немачкој канцеларки Ангели Меркел. Оптужио је шефицу владе у Берлину да је директно утицала на стављање вета на доделу статуса кандидата Србији.

„Од Србије је захтевано нешто што није могла сама да реши – да одреши Гордијев чвор државе у држави, питање северног Косова... Не желим да нападам Немачку, али вето на самиту у вези са статусом кандидата је дошао из Немачке. Мислим да Немци погрешно процењују ситуацију. Српска влада је заинтересована за решење, али је њен утицај ограничен. Постоје очигледни напори да се нестабилност, која је настала на Косову, свали на владу у Београду”, истакао је Дарабош.

У вези са захтевом Меркелове, о укидању паралелних структура на северу Косова, изнесеног током недавне посете Београду, Дарабош је рекао да је „летвица” за српску владу била веома висока. Нагласивши да види „поштене напоре српске владе за решење питања на северу Косова”, нагласио је: „Према Србима са севера Косова се влада јасно изјаснила. Не може бити да се српској влади из тога плете омча зато што Срби на Косову нису испунили услове”.

Аустријски министар из редова владајућих социјалдемократа оценио је, на крају, да косовска влада има власт над границама, те да „царинска питања” морају да се регулишу из Приштине, а не из Београда: „Српска влада је учинила све што је могла. Више није могуће и казнити је због тога што улаже напоре, али више нема моћ над захтевима Срба на северу Косова, није фер“.

Излагање аустријског министра одбране и критика на адресу Берлина, коју су агенције већински оцениле као „изненађујући и неочекиван иступ“, добија сасвим другачији смисао ако се уваже ставови изнети у анализама водећих европских политичких медија и у кулоарским расправама у Бечу и у Берлину. Онде се оцењује да иступ аустријског министра одбране није био ни спонтан ни самоиницијативан. Став који је заступао Дарабош у интервјуу јесте у складу са оценама неколицине европских шефова безбедносних ресора и министара одбране. Називају их „пучистима“, пре свега због (са)учешћа немачког министра одбране Томаса де Мезјера – донедавно „најпослушнијег“ функционера у кабинету Меркелове. Његову улогу, у најмању руку на нивоу обавештености, Дарабош је потврдио у интервјуу. На питање да ли је о ’проблему српског статуса кандидата’ разговарао с немачким колегом Де Мезјером, одговорио је: „Да, али моћ одлуке је, ипак, у рукама шефице владе...“

Како „Политика“ сазнаје у централи владајуће Социјалдемократске партије Аустрије (СПОе), мотиви „пучиста“ су безбедносно-политичке природе: европски шефови ресора одбране и безбедности нису спремни да сносе ризик, каже се – само да би се остварили планови Ангеле Меркел чију реализацију покушава да изнуди по америчком принципу „узми или остави“.

О каквим се плановима ради објаснио је Дарабош у свом интервјуу, између редова. Дипломатски суздржано, ипак јасно, ставио је до знања да политика Берлина не стаје пред питањем Косова – следи сасвим друге циљеве од поменутих: „Надам се да у европским државним канцеларијама (седишта влада) нису зацртани другачији циљеви – такозвана решења питања националних мањина“.

На шта је Дарабош конкретно мислио, предмет је спекулација. У Бечу и Берлину, међутим, може се незванично чути да је вето на доделу статуса кандидата Србији био почетак нове серије политичких притисака који би требало да доведу до институционализације републичког статуса Војводине, а самим тим и до доделе такозване нове политичке перспективе мађарској националној мањини. Симптоматично је, истиче се у Берлину и Бечу, да иницијатива немачке канцеларке подсећа на „Стратегију остварења политичких визија малим корацима“ – на гесло политичке агитације недавно преминулог принца Ота Хабзбурга Лотрингена.

(Милош Казимировић, Политика)

Алберт Роан: Србија без нормализације односа са Косовом неће моћи да уђе у ЕУ
   PDF    Штампа    Ел. пошта
четвртак, 05. јануар 2012.

Бивши заменик специјалног изасланика Уједињених нација за статус Косова Алберт Роан сматра да Србија без нормализације односа са Косовом неће моћи да уђе у Европску унију.

У данас објављеном интервјуу Радију Слободна Европа, Роан је рекао да се у оквиру дијалога са Косовом од Србије очекује примена практичних споразума у вези са свакодневним животом, али је истакао да ће питање признања бити покренуто онда када Србија буде спремна да се учлани у ЕУ.

- Оно што се од Србије сада може очекивати јесте да нормализује односе са Косовом и да омогући практичне споразуме који су у прошлости били немогући. Питање признања ће остати отворено, а покренуће се онда када Србија једног дана буде спремна да се учлани у ЕУ, зато што без нормализације односа са Косовом, Србија никада неће моћи бити део ЕУ. То је јасно - рекао је Роан.

Упитан да ли је могуће да Србија постане део ЕУ без признавања Косова, Роан је рекао да је "скептичан у вези са тим".

- Требамо да видимо уколико је могућ неки аранжман који би осигурао нормализацију односа и крај конфликта. Уколико је то могуће, Србија не би морала званично да призна Косово, али то треба да се анализира. Морам да кажем да сам скептичан у вези са тим - рекао је Роан.

(Бета)

Oduvijek su sanjali federaciju!

Donosimo kratak pregled razvoja ideje o europskom ujedinjenju. Upoznajte sve izvore Europske unije! Od očeva Europe - utopista i nadnacionalista - do nacista! Tko je sve i kako gradio europsko jedinstvo? Kako je ideja o federalnoj superdržavi pobijedila ideju o zajednici suverenih država kakvu je, primjerice, zastupao De Gaulle? Kad upoznamo sve povijesne izvore europske ideje postaje jasnije zašto se neki od njih u službenim verzijama često preskaču...

„Očevi Europe“


ean Monnet, kralj konjaka i otac Europe

Monnetova bista. Izvor fotografije: Wikipedija, autori: Lybil, Ssolbergj

Službena propaganda Europske unije kao očeve ideje o eurojedinstvu obično navodi Jeana Monneta i Roberta Schumana ističući njihov plan koji dovodi do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. između šest zemalja (Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluksa).


Monnet i Schuman

Jean Monnet (Jean Omer Marie Gabriel Monnet, 1888-1979), sin francuskog proizvođača konjaka, godine 1931. imao je vanbračno dijete s 22-godišnjom Silvijom Giannini, ženom svog djelatnika, a kako rastave nisu bile dopuštene u Francuskoj, Silvija se 1934. od muža rastala i za Monneta udala u Moskvi.

Robert Schuman, sin Francuza i Luksemburžanke, u I.svjetskom ratu služio je u njemačkoj vojsci, a u II. svjetskom ratu bio je ministar u francuskoj kolaboracionističkoj vladi pod vodstvom Hitlerova saveznika, maršala Petaina, te zastupnik u francuskom parlamentu kada je 10. srpnja 1940. parlament ukinuo francusku Treću republiku. Zato su francuske vlasti nakon rata podigle protiv njega uhidbeni nalog, kojeg se spasio osobnom intervencijom Ch. de Gaullea. Nakon toga Schuman brzo napreduje i postaje ministar financija, a potom vanjskih poslova.


Robert Schuman, njemački vojnik i kolaboracionist, uskoro blaženik

Monnet je 1945. smislio plan trajnog oslabljenja Nijemaca, na način da se nad njemačim oblastima Ruhr i Saar proglasi protektorat, a njemačka proizvodnja ugljena preusmjeri francuskoj industriji za budzašto. Poražena Njemačka to je morala prihvatiti, pa je 1947. utemeljena Međunarodna uprava za Saar.

U međuvremenu se shvatilo da bi ta otvorena otimačina njemačkog ugljena dovela do novih sukoba, zato su Monnet i Schuman smislili novi plan.

Tako su došli na ideju o formiranju Europske zajednice za ugljen i čelik u kojoj bi sudjelovala i Njemačka, na način da bi 6 zemalja zajednički upravljalo resursima. Saarska oblast vraća se Njemačkoj 1947. godine, ali Francuzi su zadržali povlašteno pravo na njemački ugljen sve do 1981.

Jean Monnet je “duhovni” začetnik ideje o ujedinjenoj Europi. Smatran je “ocem ujedinjene Europe”.

Na temelju Monnetovih ideja Jacques Delors kasnije je govorio kako će do 1992. godine Europska komisija postati neka vrsta europske Vlade.

I gle čuda, postala je baš to.

„Napasti nacionalne suverenitete“

Ovakav nadnacionalni projekt imao je za glavni cilj uništiti nacionalni suverenitet pojedinih država, čemu je Jean Monnet, zapravo, posvetio svoj život. Najveća prepreka Monnetovu projektu je nacionalni suverenitet. Stoga je sam Monnet ovim riječima definirao svoje ciljeve:

    “napasti nacionalne suverenitete”;
    “zaobilaženje nacionalnih interesa”;
    “Europa mora biti organizirana na federalnim osnovama”;
    “nemoguće je riješiti europske probleme među državama ukoliko one zadrže u cijelosti svoj suverenitet”;
    “neće biti mira u Europi ukoliko će se države temeljiti na osnovama nacionalnog suvereniteta”;
    “transformacija kapitalističke forme iz prošlosti”.

“Fuzija ekonomskih funkcija prisilit će države da svoju suverenost sliju u jedinstvenu europsku državu”, naglasio je kralj konjaka Monnet 3. travnja 1952.


Od kolaboracionista do blaženika

Dr. iur. Robert Schuman (1886-1963), francusko-njemački je političar, a kao ministar vanjskih poslova Francuske pripremio je tzv. Schumanov plan čiji je cilj bio onemogućiti daljnji rat između Francuske i Njemačke i to putem integracije industrije koja je bila važna za vođenje rata. Krajnji Schumanov cilj bilo je pomirenje Njemačke i Francuske, ali i razvoj integracijskog europskog procesa, s krajnjim ciljem ostvarenja europske federacije. Dana 9. V. 1950. održao je govor u kojem su prvi puta javno izložene ideje eurojedinstva, pa se taj dan slavi kao Dan EU. Kasnije je bio prvi predsjednik Europskog parlamenta. Pored J. Monneta, slovi za jednog od glavnih arhitekata EU, Vijeća Europe i NATO-a.

Godine 1958. osvojio je Karlspreis, nagradu njemačkoga grada Aachena, koja se dodjeljuje ljudima koji su doprinijeli “europskoj ideji” i “europskom miru”, a u počast Karla Velikog, vladara prostora današnje Francuske i Njemačke, koji je stolovao i pokopan je u Aachenu. Također bio je vitez reda pape Pija IX. Ledičan i skroman, Schuman je bio religiozan izučavatelj Biblije, “strogo neovisan mislilac”, meditativan i odvažan politički aktivist. Njegov angažman u kolaboracionističkoj vladi maršala Petaina često se preskače.

Nadbiskup André Lacrampe potvrdio je 2004. pred biskupima istočne Francuske da je postupak beatifikacije R. Schumana u završnoj fazi. U svom je obraćanju papi nadbiskup naglasio: “Moramo biti prisutni u velikim debatama u našoj zemlji i o budućnosti Europe, doprinoseći davanju duše kontinentu kako bi to želio i Robert Schuman, čiji je proces beatifikacije u završnoj fazi.”

Ivan Pavao II. u više je navrata predstavljao Schumana kao model kršćanskog političara, a napose pri papskoj vizitaciji Strasbourga 1988. godine.

Primivši u studenome 2003. sudionike seminara u organizaciji Fondacije Roberta Schumana, Sveti je Otac naglasio osobnosti promotora europskog ujedinjenja: Schumana, Konrada Adenauera i Alcidea de Gasperija, “ljudi nadahnutih dubokom kršćanskom vjerom.”


Utopisti i nadnacionalisti

Da je

ideja o federalnoj Europi

kakva danas postoji bila nazočna i prije Monnetovih i Schumanovih operacija, vidljivo je i iz razmišljanja nekih ranih “otaca Europe” iz perioda 1918-1933. (razdoblje rađanja europske ideje).

Nakon I. svjetskog rata vodeće političare i biznismene zapadne Europe zaokupljala je vizija o izgradnji

„Sjedinjenih Europskih Država“.


Čak prije završetka rata talijanski industrijalac Agnelli, vlasnik “Fiata” 1918. objavljuje knjigu “Europska federacija i Liga naroda”, tvrdeći da je federalna Europa jedini učinkoviti protuotrov destruktivnom nacionalizmu. Također se javlja i mladi grof  Coudenhove-Kalergi koji 1922. objavljuje knjigu “Pan Europa”.

Sve utopijske vizije iz dvadesetih godina XX. stoljeća, od Lige naroda do Pan Europe i Briandove “Europske federalne unije” dijele istu ideju o narodima koji se udružuju radi suradnje na međuvladinoj razini, što bi bio put prema “univerzalnom miru”, na kojem bi vlade naučile dobrovoljno surađivati za opće dobro, sve to bez napuštanja vlastitog suvereniteta.

Tada se, međutim, javljaju nadnacionalisti  -  talijanski komunist Spinelli, belgijski premijer Paul-Henri Spaak te dvojica vrlo bliskih prijatelja iz Lige naroda – Arthur Salter iz Komisije za ratne odštete i Jean Monnet, kralj konjaka s poirotovskim brčićima, koji je u svojoj 31. godini bio već zamjenik glavnog tajnika Lige naroda.


Skrivanje političkog cilja europskog projekta

Spinelli je držao da će se za ostvarenje vizije od europskih naroda morati kriti što se točno radi u njihovo ime, sve dok proces ne odmakne dovoljno daleko da postane nepovratan.

Spaak čak savjetuje Monneta da je, za početak, najbolje skrivati politički cilj njihova projekta iza pretvaranja da je riječ o isključivo gospodarskoj suradnji zasnovanoj na ukidanju trgovinskih barijera, tj. samo o običnom “jedinstvenom tržištu”.

Još tada su teoretičari isticali da ne može biti gospodarskog ujedinjenja bez političkog. Tako Arthur Salter u svom djelu “Sjedinjene Europske Države” (1931) ističe:

“Sjedinjene Europske Države moraju biti politička stvarnost, jer inače ne može biti ekonomske stvarnosti.”

U istom djelu zamislio je i “Tajništvo” buduće takve zajednice koje bi trebalo biti iznad ovlasti nacionalnih ministara i trebali bi ga voditi ljudi koji više ne duguju nikakvu nacionalnu lojalnost. “Novi međunarodni dužnosnik”, piše Salter, “nešto je posve novo u svjetskoj povijesti”, a kao način potkopavanja “nacionalizama” predložio je razbijanje država članica na regije.

Taj nadnacionalni princip inspirirat će Monneta da tridesetak godina kasnije osnuje Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), osmišljenu kao zametak budućih Sjedinjenih Europskih Država, pri čemu će “Tajništvo” o kojem je govorio Salter postati ono što danas poznajemo kao Europsku komisiju. U doba Europske zajednice za ugljen i čelik Monnet izjavljuje:

“Nikad nećemo moći dovoljno naglasiti da su šest članica Zajednice prethodnici šire, ujedinjene Europe čije granice određuje samo onaj tko se još nije pridružio. Naša zajednica nije udruga proizvođača ugljena i čelika: ona je začetak Europe.”

Svoje Memoare J. Monnet završio je ovim riječima:

“Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.”

Nacistički “doprinos” ideji europskog ujedinjenja

Razmatrajući ideje mnogih nacista vezane uz europsko ujedinjenje, neki su teoretičari (osobito britanski) naprečac zaključili kako je briselska Europska unija duboko ukorijenjena u nacizmu. Takvo zaključivanje nije sasvim precizno.

Nije točno da su prethodnici, a ni sljednici nacista, imali na umu istu stvar. Razlika, i to veoma bitna, jest, naravno, u načinu ostvarenja tih ideja. Očevima Europe ni na kraj pameti nisu bile Hitlerove zločinačke metode kao sredstvo ostvarenja europskih ciljeva. Pa ipak, potrebno je razmatrati i nacističke teorije o europskom ujedinjenju, budući da se tu mogu zapaziti mnoge zamisli koje će se kasnije razviti. A i prvi je predsjednik Europske komisije bio vrlo blizak nacizmu. Njemu ćemo se vratiti kasnije.

Dakle, iako će dolaskom Hitlera na vlast 1933. nacionalsocijalizam razvijati ujedinjenje Europe na potpuno drukčijim osnovama od onih koje su dijelili “očevi Europe”, radi potpune slike o izvorima i razvoju objedinjavanja europskih naroda u jednoj državi, mora se navesti i nacistički “doprinos” putu europskog ujedinjenja.


Walther Funk, Hitlerov ministar koji nije uspio oživotvoriti europsku ideju jer je u Nürnbergu osuđen na doživotni zatvor

Nacistička “Europska zajednica”

Hitlerov ministar gospodarstva Walther Funk još je 1940. zagovarao ideju Centralnoeuropske unije i “europskog ekonomskog područja” s “fiksnim valutama”.

On i Hitlerovi ideolozi H. Hunke i G. Koenig objavili su 1942. godine, nakon velikog znanstvenog skupa u Berlinu, djelo pod naslovom “Europska zajednica” u kojem Funk konstatira kako “nijedna nacija u Europi ne može sama ostvariti najvišu razinu gospodarske slobode potrebne za udovoljavanje svim društvenim potrebama.”

U knjizi “Europska zajednica” najeminentniji njemački stručnjaci iznijeli su nacrte za slobodan protok roba i kapitala u cijeloj Europi (uključujući i Englesku), zatim  carinsku uniju, novi sustav kreditiranja, platnog prometa, koordiniranih poreza, cijena i plaća i poljoprivredne proizvodnje na europskom tlu. “Mora postojati spremnost podređivanja vlastitih interesa interesima Europske zajednice”, naglasio je Funk.

Heinrich Hunke smatrao je da je ekonomija klasične države “mrtva” i da je “njezina sudbina europska ekonomija” te da “sudbina i opseg europske suradnje ovisi o novom zajedničkom ekonomskom planu”. G. Koenig konstatirao je da je ”pred nama zadatak stvarnog europskog zajedništva... Uvjeren sam da će taj pothvat potrajati i nakon završetka rata.”

Puna potpora vlasti

Imali su i potpunu potporu vlasti. Dr. Josef Göbbels, Hitlerov ministar propagande 1940. je izjavio da “za 50 godina ljudi više neće razmišljati o državama”, a H. Göring je 22. lipnja iste godine izdao zapovijed o žurnoj izradi projekta “širokoga gospodarskog ujedinjenja Europe”. Nacrt projekta predan je Vladi njemačkog Reicha 9. srpnja 1940, a u njemu se predlaže ukidanje carinskih granica u Europi i uspostava područja bescarinske trgovine.

Čak je i propagandna terminologija planova o uspostavi tisućljetnog Trećeg Reicha i novijeg pothvata, Europske unije, slična. Najutjecajniji nacionalsocijalistički tjednik “Das Reich” od sredine 1941. vrvio je raznoraznim proeuropskim izrazima kao što su: vizija nove Europe, novi europski poredak i Lebensraum Europe.


Posljednji broj "Das Reicha" od 22. IV. 1945. Tada se više nisu bavili "europskim" pitanjima

Tjednik “Das Reich” bio je projekt dr. Göbbelsa koji je u njemu dvaput mjesečno pisao naslovnu kolumnu, a osim u Njemačkoj, raspačavao se u Švicarskoj i drugim europskim zemljama.

I drugi su marljivo radili na ostvarenju europskog jedinstva. Ribbentrop (Hitlerov ministar vanjskih poslova) u jesen 1942. u svom ministarstvu uspostavlja Europsku komisiju. Europsku komisiju vodili su W. Daitz i A. Six i sastavila je podrobne planove za “Europsku konfederaciju”. Sastavljen je i europski Ustav, koji je definirao ovlasti i strukturu buduće zajedničke europske države na kojoj su ozbiljno radili. Ribbentrop je 21. ožujka 1943. istaknuo:

“Mislim da bismo, kako je već prije Führeru predloženo u mojim zapisnicima, trebali što prije, čim postignemo značajan vojni uspjeh, proglasiti europsku konfederaciju u posebnom obliku”. (Ribbentrop, European Confederation, 21.III.1943., reprint Lipgens, str. 122-123.)

Heinrich Himmler je u središnjici SS-a utemeljio posebni Ured za europsko planiranje, koji je, unatoč ratnim nedaćama, od studenoga 1941. do ožujka 1944. razrađivao “Priručnik europske socijalne politike”, a tijekom 1944. Ured je, među ostalim, zaključio i da će nakon ratne pobjede biti potrebno uvesti novu, zajedničku europsku putovnicu. Uranio je: harmonizacija europskih putovnica započet će tek 1980!

I sam Führer zanosio se idejom europskog jedinstva još prije rata:

“Kolikih bi problema čovječanstvo, a posebno europski narodi, bilo pošteđeno da su se prirodni i očiti životni uvjeti poštovali kad su se politički oblikovali europski životni prostor i gospodarska suradnja! Europski narodi čine obitelj u ovom svijetu! Nije baš inteligentno zamišljati da tako napučena kuća kao što je Europa, zajednica naroda, može još dugo održati različite pravne sustave i različite koncepcije zakona.” (Adolf Hitler, govor u Reichstagu,  7. ožujka 1936.)

Hitler i, kako smo vidjeli, čitava njegova vlada intenzivno su se bavili razrađivanjem ideje o “europskom jedinstvu” i radili na “Europäische Wirtschaftsgemeinschaft”, tj. na Europskoj ekonomskoj zajednici. Kako su prošli, to je dobro poznato. No, jesu li kome ostavili u zalog budućnost europske ideje? Pročitajte u nastavku!

Europa u nastajanju: sastanak od 24. IV. 1964.

U prilogu dokumentima sa suđenja u Nürnbergu za ratne zločine nalazi se i pismo kojeg je direktor glasovitog koncerna IG Farben (temelj nacističke industrije smrti kojeg je, inače, financirao i Prescott Sheldon Bush, bankar, senator i otac G.H.W.Busha te djed G.W.Busha) August von Knieriem poslao nacističkoj vladi 20. srpnja 1940. 

U tom su pismu navedena sredstva pomoću kojih IG Farben namjerava učvrstiti svoju vodeću ulogu u Europi, pa se u tu svrhu navode: zajednička europska valuta, zajedničko europsko zakonodavstvo, čak i europski sudski sustav, razumije se – sve pod kontrolom IG Farbena, koji je tridesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od najmoćnijih svjetskih monopola. Navedeni dokument može se pogledati na stranici: http://www.profit-over-life.org/books/books.php?book=39

Većina menadžera zloglasnog IG Farbena je nedugo nakon najpoznatijeg svjetskog suđenja ponovo zauzela vodeće pozicije u poslijeratnoj njemačkoj industriji. Tako su se dana 24. travnja 1964. godine nekad aktivni članovi IG Farben naci-koalicije, ključni arhitekti Europske unije, okupili u Bruxellesu, samom središtu Europske zajednice, kako bi s predsjednikom Komisije EEZ starom kontinentu odredili novu budućnost. Izvolite ih upoznati:



1. Walter Hallstein (1901-1982), prvi predsjednik Europske komisije (od 1958. do 1967.), ugledni pravnik i odvjetnik nacizma.

2. Ludwig Erhard, kancelar Njemačke, ranije ekonomski savjetnik IG Farbena, odgovoran za reintegraciju menadžera IG Farbena osuđenih u Nürnbergu za zločine protiv čovječnosti na vodeće korporativne pozicije u poslijeratnoj Njemačkoj.

3. Ludger Westrick, šef Kancelarijata, predsjednik "Vereinigte Industrie-Unternehmen AG" za vrijeme nacizma, poslije član CDU-a.

4. Karl Carstens, registrirani član nacističke stranke NSDAP, oduševljeno pristupio SA još 1934. Dvadeset godina poslije pridružuje se njemačkoj službi vanjskih poslova i postaje njemački predstavnik pri Vijeću Europe.

5. Karl-Günther von Hase, pripadnik Wermachta od 1936. Sudjelovao je u invaziji nacističke Njemačke na Poljsku u 1939., bitki za Francusku 1940. i pohodu na Rusiju. Kasnije ugledni političar i od 1962. do 1967. glasnogovornik njemačke vlade.

Lik i djelo prvog predsjednika Europske komisije


Walter Hallstein (1901-1982), njemački natporučnik i prvi predsjednik Europske komisije



Walter Hallstein bio je prvi predsjednik Europske komisije od 1958. (koje godine je nazočio  sastanku Družbe Bilderberg) do 1967. godine, a njegova je karijera doista vrlo živopisna.

Prije rata bio je profesor privrednog prava na Sveučilištu u Rostocku te član Nationalsozialistische Volkswohlfahrt  (NSV), njemačke “dobrotvorne ustanove” organizirane po uzoru na Nacističku stranku, a koja je preuzela i mnoge državne poslove (osobito na području djece i dječjeg rada). Bio je i član Nacionalsocijalističke komore pravnika i sudaca.

U rat se aktivno uključio 1942. te dogurao do čina natporučnika u sjevernoj Francuskoj, ali ga 1944. zarobljavaju saveznici i odvode u zarobljenički logor u Mississipiju, gdje je osnovao i pune dvije godine vodio “logorsko sveučilište” držeći ostalim logorašima lekcije iz pravne znanosti.

Nakon rata predavao je na Sveučilištu u Frankfurtu, gdje je postao rektor, a na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu predavao je međunarodne odnose. Lipnja 1951. njegovu stručnost prepoznaje njemački predsjednik Konrad Adenauer, imenuje ga državnim tajnikom i šefom njemačke delegacije na pregovorima o Schumanovu planu.

Autor je tzv. Hallsteinove doktrine i odigrao je vrlo značajnu ulogu u pregovorima o EEZ i Euroatomu. Potpisnik Rimskog ugovora iz 1957. Kao jedan od ključnih arhitekata europske ideje 1958. postaje prvim predsjednikom Komisije EEZ (kasnije Europska komisija) i u toj fotelji ostaje do ostavke 1967.

Za svoj rad primio je brojne nagrade, osamnaest počasnih doktorata europskih i američkih sveučilišta, a i Institut ustavnog prava berlinskog sveučilišta Humboldt nazvan je njegovim imenom. Njegova suradnja s predstavnicima IG Farbena i nacistička prošlost često se, razumljivo, izostavljaju iz njegovih veličanstvenih biografija.

Charles de Gaulle izražavao je sumnju u Hallsteinove prave namjere. “Više sam se puta susreo s njim”, pisao je  de Gaulle u Uspomenama na nadu 1970. godine, “i pozorno promatrao njegovo djelovanje, tako da lako mogu reći da je na svoj način W. Hallstein iskren europejac, ali samo zato što je u prvom redu ambiciozan Nijemac. Europa kakvu bi on rado vidio sadržava okvir u kojem bi njegova država bez ikakvih troškova ponovo našla ugled i jednakost prava, koje su uništile Hitlerova ludost i poraz. Na taj bi način Njemačka dobila na težini i na koncu pitanja uredila tako da bi njezine sporove u pogledu teritorijalnih zahtjeva i ponovnog ujedinjenja podupirala moćna koalicija.”


Temelji nedemokratske federacije

Kao zagovornik federalne Europe s jakom Komisijom (nasuprot de Gaulleovoj ideji o Europi država s jakim nacionalnim parlamentima), u svojoj knjizi “Europa u nastajanju” Hallstein opisuje nastanak mašinerije Europske zajednice na način “da se Komisiji povjerava ono što praktički odgovara monopolu davanja inicijative u svim pitanjima koja se tiču Zajednice.”

Štoviše, Hallstein maltene proročki opisuje ono što će se Lisabonskim ugovorom postići gotovo četiri decenije kasnije: izričito izjavljuje da će par izuzetaka od gornjeg pravila “biti uklonjeno najskorijom prigodom” te da bi “Komisiju trebalo ovlastiti da poduzima sve mjere potrebne za implementaciju Ugovora vlastitim autoritetom, bez potrebe specijalnog i specifičnog odobrenja Vijeća ministara.”

Jer, tvrdi on,

“praksa je pokazala da Vijeće ministara po samoj svojoj prirodi nije najbolji instrument za bavljenje administrativnim pitanjima koja obuhvaćaju sve zemlje članice, pa su mnoge njegove ovlasti već prenesene na Europsku komisiju. Taj trend treba nastaviti. Izvršni autoritet i ovlasti Komisije treba ograničiti samo kada to Vijeće ministara i Europski parlament zajednički odluče.”

Takve krajnje nedemokratske Hallsteinove ideje u potpunosti su se ostvarile u suvremenoj nedemokratskoj Europskoj komisiji, izvršnom tijelu Unije.

Hallstein je inzistirao na pravu da bira svoje suradnike i žestoko se odupro pritisku nacionalnih vlada da prihvati njihove kandidate. Taj će se “dobar običaj” održati do danas. Uživao je u pompi vlasti, primajući izaslanike u kraljevskom stilu. Hallsteinovi dužnosnici “postali su malo uobraženi” i poprimili naviku oslovljavati jedni druge s “vaša ekselencijo”.



Korporatizam je način upravljanja suvremenim superdržavama. Vanjska, vidljiva vlada zapravo nije uopće nikakva vlada. Njezinu moć vladanja sve više nadomješta utjecaj moćnih korporacija (otuda korporatizam) koje, zbog posvemašnje premreženosti političko-gospodarskih elemenata, u potpunosti preuzimaju upravljanje državom. U korporatističkoj državi korporacije su vlada, a političari to nisu: umjesto toga, oni su provoditelji politike za vladajuće korporatiste. Shodno tome, političari i ne rade u korist svojih građana: oni provode politiku koju nisu stvorili glasači, već nekoliko neizabranih skupina koje stvaraju politiku (tzv. think tankovi i organizacije Novog svjetskog poretka). Tako oblikuju svijet na način koji odgovara onima koji kontroliraju korporacije.

Korporatizam je, još od XIX. stoljeća, toliko čvrsto ukorijenjen u Sjedinjenim Državama da se opravdano može postaviti pitanje jesu li SAD uopće država. Ondje je korporatizam posve prožeo državu, nadzire i stvara vladu i politiku, rat i poslovanje, medije i obrazovanje, kao i strukturu svijesti građana. Po ovom pitanju Europa, kako se čini, malo kaska za Amerikom, no pohlepni pipci korporatizma sve su uočljiviji i u Europi. 

Različiti think tankovi i lobisti u stvari financiraju (lobiranje=financiranje) političare: oni ih plaćaju da izglasavaju i provode neke zakone koji odgovaraju korporatističkim interesima i tako određuju njihovo političko usmjerenje. Onaj koji ponudi najveću isplatu može navesti politički centar na izradu i izglasavanje određenih zakona, stoga politički centar kontroliraju oni koji imaju najviše novca, a to su, jasno, korporatisti. Tako vlast u stvarnosti ne kontroliraju glasači (građani), već određene interesne grupe koje plaćaju i određuju politička usmjerenja političara u Bruxellesu (kao i u Washingtonu i drugdje). One za koje ljudi obično misle da donose odluke (političare, vlasti) kontroliraju korporatisti, ne građani.


Eurokorporatizam i fašizam

Korporacije imaju fašističku strukturu, pa je slijedom toga svaka država utemeljena na korporatizmu u svojoj biti fašistička. Th. J. DiLorenzo, profesor ekonomije sa Sveučilišta Loyola kaže da “[k]ada većina ljudi čuje riječ 'fašizam' najprije, dakako, pomišljaju na njegov ružni rasizam i antisemitizam koje su prakticirali totalitarni režimi Mussolinija i Hitlera. Međutim postojao je i ekonomsko-politički dio fašizma, poznat u Europi tijekom 1920-ih i 1930-ih godina kao 'korporatizam', koji je bio nužni sastavni dio ekonomskog totalitarizma koji su prakticirali Mussolini i Hitler. Takozvani korporatizam u Italiji i Njemačkoj usvojen je tijekom 1930-ih, a poslužio je kao 'model' mnogim intelektualcima i onima koji donose političke odluke u SAD-u i Europi. Ustvari, inačica ekonomskog fašizma 1930-ih usvojena je u SAD-u i postoji sve do danas. U SAD-u takva politika nije nazvana 'fašizmom' nego je prozvana 'planiranim kapitalizmom'. Naziv fašizam možda više nije politički prihvatljiv , ali njegov sinonim 'industrijska politika' još je uvijek popularan.” (DiLorenzo, Thomas J.: Economic Fascism, 1993.)

Tako je neoliberalna paradigma koju Unija formalno proklamira, sa svim onim deregulacijama, liberalizacijama, slobodnim tržištima i ostalim bakračima, zapravo samo plodno tlo na kojem raste i buja vrlo stvarna moć skupine užasno bogatih korporatista.

U Europskoj se komisiji, tijekom vladavine njezina prvog predsjednika Hallsteina, a i nakon njega, namnožilo mnogo osebujnih “komesara”– raznolikih smutljivaca, fašistoidnih likova i krupnih kapitalista (ili tajkuna u nastajanju). Tijek karijere komesara koji ravno iz fotelje u europskoj birokraciji preko noći skaču u upravne odbore golemih globalističkih koncerna jasno svjedoči o korporatističkom modelu koji se čvrsto ukorijenio u Uniji. Navedimo tek neke:


Étienne Davignon

Étienne Davignon, europski komesar za industriju, carinsku uniju i energetiku od 1977. do 1985. Kao i predsjednik Komisije Thorn s kojim je radio, član je Trilateralne komisije. Od 1989. do 2001. predsjednik je kompanije Société Générale de Belgique. Godine 2005. postaje predsjednikom upravnog odbora Družbe Bilderberg, što je i danas. Član je odbora direktora farmaceutske tvrtke Gilead.

Guido Collona di Paliano, europski komesar od 1964. do 1970. najprije za interno tržište i usluge tijekom druge Hallsteinove komisije, a kasnije komesar za poduzetništvo i industriju. Član Trilateralne komisije. Ranije, tijekom 1930-ih bio je vice-konzul Musolinijeve Italije, a Franca Iacovetta, Roberto Perin i Angelo Principe u knjizi “Unutarnji neprijatelji” opisuju ga kao “marljivog fašista”.


G. Collona di Paliano

Guido Collona di Paliano, europski komesar od 1964. do 1970. najprije za interno tržište i usluge tijekom druge Hallsteinove komisije, a kasnije komesar za poduzetništvo i industriju. Član Trilateralne komisije. Ranije, tijekom 1930-ih bio je vice-konzul Musolinijeve Italije, a Franca Iacovetta, Roberto Perin i Angelo Principe u knjizi “Unutarnji neprijatelji” opisuju ga kao “marljivog fašista”.

François-Xavier Ortoli, predsjednik Europske komisije 1973-77, a od 1977-84. komesar za ekonomiju i financije krasan je primjer jasne sprege europske politike i krupnog kapitala. Odmah nakon njegova zadnjeg mandata  komesara postaje šef francuske petrokemijske industrije Total, a tijekom 1983. nazoči prvom sastanku “Europskog okruglog stola industrijalaca”, utjecajne interesne grupe u EU koja obuhvaća predstavnike petrokemijske (Shell) i farmaceutsko-kemijske (Ciba-Geigy, danas Novartis) industrije i kompanije drugih industrijskih sektora.


I mnogi drugi komesari povezani su s Družbom Bilderberg i/ili s Trilateralom i korporacijama...

Peter Sutherland, odmah po isteku mandata ušao je u odbor direktora BP-a, a kasnije, dok je još bio u njemu – postaje Barrosov savjetnik za energetiku! U odboru je Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po odlasku s dužnosti, komesar van Miert odmah ulazi u odbor direktora belgijskog farmaceutskog giganta Solvaya, a bio je i u odboru američkog Eli Lilly-ja. Godine 2005. Barroso ga uključuje u projekt EU satelita Galileo.


...ili s lopovlukom!

Édith Cresson, komesarka u zlosretnoj Santerovoj komisiji optužena je za serijsku prijevaru, krivotvorenje ugovora i potpisa itd. Draga Madamme Édith svog “bliskog prijatelja” Renéa Berthelota, inače vremešnog zubara, uposlila je kao dobro plaćenog savjetnika Europske unije za HIV/Aids.


Već iz nekoliko naprijed navedenih primjera razvidno je kako su određeni politički moćnici, kod kojih su korporatisti "lobirali" (odnosno koje su potplaćivali da donose i provode zakone kakvi odgovaraju korporatističkim ciljevima) kasnije, po obavljenom poslu, nagrađeni za svoj predani rad u pravilu namještenjima u koncernima koje kontroliraju oni isti korporatisti koji su od njih i tražili (i dobili) uslugu u vidu određenog političkog djelovanja.

Korporatistički izvori europske ideje vrlo su značajni, osobito s obzirom na današnje stanje sveopće krize. To zato, što su je oni i proizveli radi svog dobitka. Vidljive se vlasti građanima prikazuju kao sile dobra, ali su u stvari one samo vidljivi dio stvarne korporatističke vlasti koja ih koristi radi ostvarenja vlastitih sebičnih interesa (bogaćenja) na štetu upravo tih građana kojima je namijenila posvemašnju bijedu.

Korporatisti stvaraju određeni problem za građane kao što su gospodarska kriza, kriza okoliša, terorizam, bolest, rat, globalno zatopljenje i slično, a potom vidljive vlasti (pod utjecajem korporatista) uz pomoć medija (također pod utjecajem korporatista) izmišljaju razlog koji je navodno izazvao neki od navedenih problema te sugeriraju rješenje koje se uglavnom svodi na to da operušaju građane za novac koji će navodno riješiti problem prema određenom planu (npr. programi gospodarskog oporavka, povećani izdaci za borbu protiv terorizma, za rat na drugom kraju svijeta, za razna neučinkovita i štetna cjepiva i slično).

No, na kraju se nekako uvijek ispostavi da je problem bio pretežak i da ga vlasti nisu mogle riješiti, premda su se svim silama trudile. Onda novac uzet građanima za rješavanje problema, kao i sam problem koji i dalje ostaje neriješen, polako nestaju s dnevnog reda i kroz vrijeme padaju u zaborav. Građani, dakako, nikad ne saznaju da su problem namjerno izazvali korporatisti kako bi zaradili i stekli nadzor.

J. Grupp (Korporatizam, 2007) ilustrira to ovakvom shemom:



Masonsko-iluminatski korijeni europske ideje

Grof Richard Nikolaus Coudenhove-Kalergi (1894-1972), osnivač Paneuropskog pokreta 1923. u Beču borio se za stvaranje saveza europskih država, 1933/34. blizak autoritarnoj “staleškoj državi”, počasni predsjednik Europskog pokreta. Primljen je 1922. u bečku masonsku ložu “Humanitas”. Otac Heinrich mu je bio austrougarski veleposlanik u Tokiju, a majka Micuko bila je Japanka. 


Grof Coudenhove-Kalergi, utemeljitelj Paneuropskog pokreta, sa suprugom na fotografiji iz 1948. godine - Fotografija: Getty Images
   

Već u svojim kasnim dvadesetima objavljuje 1922. knjigu “Pan Europa” i osniva istoimeni klub. Ideja mu je bila da se njemačka i francuska industrija čelika, radi očuvanja mira, moraju spojiti u jedinstvenu pan-europsku industriju, a što bi predstavljalo temelj za buduće federalne “Sjedinjene Europske Države” prema američkom modelu. Bio je, međutim, odlučan u tome da cilj federacije ne bi smio biti posvemašnje iskorjenjivanje nacionalnih identiteta ili smanjivanje suvereniteta njenih članica, već slavljenje “europskog duha” stvaranjem okvira u kojima će se moći surađivati na opće dobro.

Prikupio je u kratkom roku podršku mnogih europskih vodećih figura toga vremena – od Einsteina i Picassa do ondašnjeg gradonačelnika Kölna Konrada Adenauera koji će odigrati kasnije presudnu ulogu u oblikovanju Europe. Godine 1929. Kalergi temu zadnjeg stavka Beethovenove Devete simfonije usvaja kao himnu Pan Europe; danas je to himna Europske unije.

Iako plemić koji se smatrao džentlmenom i isticao poštenje, fair-play, ljubaznost i racionalni diskurs, u ranoj je mladosti bio antisemit, no kasnije je svoja liberalna stajališta o političkoj ulozi Židova kombinirao s teorijom miješanja rasa, došavši u svojoj knjizi “Praktischer Idealismus” (1925) do zaključka da će čovjek budućnosti biti miješane rase, a sve postojeće nestati ustupajući mjesto euroazijsko-negroidnoj rasi budućnosti sličnoj po izgledu drevnim Egipćanima. Filozof i pol.

"Samo ujedinjena Europa može izvršiti svoju zadaću u svijetu. Samo ujedinjena Europa može na dulji rok osigurati naš slobodarski demokratski red", rekao je bivši njemački kancelar Helmut Kohl 4. svibnja 1983. U međuvremenu, Europska je unija postala realnost, s otvorenim granicama, s europskom valutom, europarlamentom i europskim sudom.

Godine 1926.  misli o takvom europskom ujedinjenju smatrane su političkom utopijom, ili pak čistom glupošću. Unatoč tome, 3. listopada 1926. sastalo se u bečkom Konzerthausu oko 2000 predstavnika 24 nacije na prvom Paneuropskom kongresu, na poziv čovjeka kojega danas mnogi drže "izumiteljem" europske misli - grofa Coudenhove-Kalergija, koji si je nakon Prvoga svjetskog rata, pod utjecajem sloma austrougarske monarhije, stavio u zadatak stvoriti miroljubivu, ujedinjenu Europu "od Portugala do Poljske".

"Europa će, za jedno stoljeće, postojati kao slobodna zemlja braće na prelijepom kontinentu", zaneseno je isticao kozmopolitski grof.  Još 1919. svoj je plan o ujedinjenju Europe iznio prvom čehoslovačkom predsjedniku T. Masaryku, a 15. i 17. studenoga 1922. u berlinskom Vossischen Zeitungu i bečkoj Neue Freie Presse objavljuje članak pod nazivom "Paneuropa - prijedlog". Temeljna misao bila je ova: politički ujedinjena Europa na podlozi njemačko-francuskog bratstva. Ako se to ne postigne, izbit će Drugi svjetski rat kao "grozomorni rat budućnosti". U travnju 1924. napisao je i "Paneuropski manifest" u vlastitim novinama "Paneuropa". Isticao je kako u trenucima kad svijet gori nema nitko, tko je u mogućnosti poduzeti kakvu akciju, pravo provoditi introspektivan život. 

Godine 1923. utemeljuje Paneuropsku uniju kao prvi pokret za europsko ujedinjenje. Prilaze mu bivši političari, gospodarstvenici i intelektualci iz čitave Europe. Pokret su poduprli njemački ministar vanjskih poslova Gustav Stresemann i francuski premijer Aristide Briand. Kasnije se pridružuju veliki državnici poput Winstona Churchilla, Roberta Schumana i Konrada Adenauera.

Na paneuropskom kongresu 3. listopada 1926. predstavio je Coudenhove-Kalergi svoj politički program: brisanje granica između europskih država, postizavanje europskog državnog saveza, ravnopravnost i razumijevanje među narodima kao pretpostavka za mir, slobodu i blagostanje.

No, uvjereni demokrat Coudenhove-Kalergi baš i nije bio. Kako bi pomirio određene interese koji su se u tadašnjoj poslijeratnoj Europi kretali od fašizma do boljševizma, predložio je ovakvu kvadraturu kruga: "Tko podupire europski državni savez, ne smije očekivati da će sve države biti jednako uređene, nego se mora naviknuti talijanski fašizam prepoznati kao ravnopravnu činjenicu francuskoj demokraciji i pokušati organski obuhvatiti takve različite države u dolazećem europskom državnom savezu."

Do realizacije nije došlo. No, ono što se poslije događalo Coudenhove-Kalergi je predvidio. Na komemoraciji za austrijskog saveznog kancelara Engelberta Dollfussa kojeg su ubili nacisti, 23. studenoga 1934.  rekao je: "Ovo su dani u kojima se odlučuje o ratu i miru. Europa ima izbor: uzlet ili pad. Borba za Europu borba je između dobra i zla, između reda i kaosa."


Otto von Habsburg

Jedan od oduševljenih grofovih pristaša, kasnije i vođa Paneuropskog pokreta je i iluminat Otto von Habsburg, punim imenom nadvojvoda Franz Joseph Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix Renatus Ludwig Gaetan Pius Ignatius austrijski, pripadnik čistokrvne iluminatske loze Habsburgovaca koji je zajedno s Antoineom Pinayem, bivšim francuskim premijerom i J.Violetom, francuskim odvjetnikom i špijunom 1969. osnovao “Le Cercle”, sestrinsku organizaciju Družbe Bilderberg, koja kao i Trilaterala i CFR okuplja globalne svjetske elitiste poput Kissingera, Brzezinskog, Rockefellera i sl. Glavni cilj Le Cerclea je zaokret udesno u političkoj klimi Europe.

Otto von Habsburg, strastveni zagovornik eurojedinstva, kaže:

“Onaj tko nije optimističan u pogledu europskih napora, bit će uvijek na krivoj strani.”


Otto je, kako se to isticalo u glavnim medijima, bio "osvjedočeni prijatelj" Hrvatske, a posebno se naglašavala njegova pomoć u prvim danima Hrvatske neovisnosti. Naime, upravo je Habsburg u raznim europskim institucijama neumorno lobirao za priznanje hrvatske samostalnosti i suverenosti. U vrijeme Domovinskog rata bio je angažiran u prikupljanju humanitarne pomoći. Potom se, dakako, gorljivo zauzimao za utrpavanje Hrvatske u Europsku uniju, pri čemu je - očekivano - namjerno brkao Europu i Europsku uniju:

“Hrvatska po svojoj cijeloj povijesti i tradiciji, nije zemlja Balkana već država Srednje Europe. Usprkos svim otporima iz Bruxellesa, vlast u Zagrebu se čvrsto drži orijentacije da uvede Hrvatsku u Europsku uniju. Tamo je i pravo mjesto te zemlje, kojoj je tijekom stoljeća za mnogo toga Europa morala biti zahvalna. Europa ne može biti cjelovita bez te vrijedne zemlje, pune tradicije, koja na osebujan i jedinstven način ujedinjuje sredozemnu i srednjoeuropsku kulturu”, napisao je von Habsburg u knjizi Paneuropska ideja: vizija postaje zbiljom.

Otto von Habsburg, najstariji sin posljednjeg cara Austro-ugarske monarhije, preminuo je početkom srpnja 2011.  u dobi od 98 godina u svom domu na jezeru Starnberger u Bavarskoj. 


Masonski utjecaj u Europskoj uniji danas

Što se tiče masona, oni i danas nastoje održati svoje veze s Unijom. Evo jednog primjera. Masonska Francuska federacija humanog prava predstavljena njenim predsjednikom, Michelom Payenom, susrela se 8. travnja 2008. s predsjednikom Europske komisije José-Manuelom Barrosom. U masonskoj delegaciji još su se nalazili predstavnici Ženske velike lože Francuske, Velikog orijenta Portugala i Velikog orijenta Francuske koji su i inicirali ovaj sastanak u skladu s odlukama na sastanku Velikih meštara i predsjednika održanom u siječnju 2008.

Taj susret predstavlja značajan događaj u pogledu mjesta slobodnog zidarstva u okviru izgradnje Europe. Masonska je delegacija s radošću primila uvjeravanja predsjednika Komisije Barrosa koji je izrazio svoju privrženost principu laicizma i principu odvojenosti vjere od države.


Masonski utjecaj u Europskoj uniji. - Gore lijevo: António Reis Veliki meštar masonske lože Grand Orient Lusitano (Portugal), gore desno: Yvette Nicolas Velika Učiteljica Velike ženske lože Francuske, dolje lijevo: José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, dolje desno: Jean-Michel Quillardet, Veliki meštar lože Grand Orient Francuska.
   

Delegacija je naglasila važnost Prosvjetljenja u povijesti Europe, kao dimenzije koja se treba uzeti u obzir u najmanju ruku ravnopravno s njezinim religijskim korijenima, a sasvim sigurno bližu drevnim korijenima. Odlučeno je o temeljima komunikacije između liberalnih i nedogmatskih masonskih redova s jedne i službi Europske komisije s druge strane. Tako će, u skoroj budućnosti, Francuska federacija humanog prava izraditi prijedlog u pogledu principa emancipacije koji bi trebali tvoriti temelj svih europskih obrazovnih sustava, a što je u izravnoj vezi s priznanjem pridonosa Prosvjetljenja općoj kulturi naroda koji tvore Europu, kao i u suglasju s načelima Povelje temeljnih prava Europske unije.



Na ovoj stranici nismo se detaljno bavili jednim od važnih izvora europske ideje o utrpavanju europskih nacija u diktatorsku superfederaciju - elitnom Družbom Bilderberg. Ona, međutim, predstavlja doista nezaobilazan izvor, budući da već pola stoljeća rade na eurojedinstvu, točnije na svom specifičnom pogledu na eurojedinstvo. Vodeći dužnosnici Europske unije, od predsjednika Rompuya, šefa Komisije Barrosa, pa sve do Angele Merkel - svi su odabrani na svoje sadašnje funkcije na inicijativu i pod pokroviteljstvom Družbe Bilderberg. Zbog toga, ovom izvoru europske ideje posvećujemo posebnu stranicu.

Rezimirajući dosadašnja izlaganja o izvorima europske ideje, možemo ih sistematizirati na ovaj način:


Pet temeljnih izvora ideje o europskom ujedinjenju


Tko bi uopće poželio živjeti u državnoj zajednici utemeljenoj od strane ovako “eminentnih” začetnika?

Svi oni svesrdno su radili na ostvarenju nedemokratske tvorevine Europske unije, a njihovi suvremeni nasljednici čine to i danas. Projekt se tijekom punih 90 godina ostvarivao polako -— korak po korak, sve do sad kad imamo priliku svjedočiti njegovu dovršetku. Europska je unija dugoročni, puzajući, najspektakularniji državni udar u povijesti.


Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.

Preuzeto sa ...

Europska Unija - Što su nam to političari prešutjeli?



Kako je moguće da toliki broj ljudi i dan danas nakon završenih i zaključenih pregovora nemaju uvid u to što su to naši političari pregovarali s Europskom unijom? Kako je moguće da postoji veliki broj onih koji su´neodlučni´, a pogotovo onih koji smatraju da je EU nešto dobro?

Ovaj tekst je napisan kombinacijom tekstova, kolumni, podataka iz knjiga te video zapisa ljudi koji spadaju među one stranački ne opredijeljene, poput uglednog politologa, filozofa, sociologa i ekonomskog analitičara Slavka Kulića, zatim Davora Pavune, izumitelja i fizičara, te dr.Marijana Bošnjaka, autora knjige ´EU – NE HVALA!´. postoje ljudi koji su, za razliku od naših političara, duboko analizirali lisabonski sporazum i EU odredbe što čak nisu učinili ni hrvatski političari. U prilogu posta se nalaze svi izvori.

Da bi shvatili kako smo dovedeni u ovu situaciju, znajte da je jedan od osnovnih problema, što možemo ponajprije zahvaliti političkoj eliti, ali i narodu koji ju je izabrao, to što smo mi kao narod potpuno ne informirani i ne pripremljeni za uključivanje u jedan potpuno drugačiji oblik civilizacijskog ustroja.

Dakle, prije 20 godina, točnije 1991. godine, izašli smo iz jednog oblika federalne diktature koja je imala svoje središte u Beogradu. Nakon osamostaljenja, uslijedilo je čekanje, a uzlazak naroda se nije dogodio. Sistem iz kojega smo tada neposredno izašli, bazirao se na radničko klasnom i u takvom sistemu je rad bio kriterij raspodjele dohodaka. Sistem u kojega nas je ugurala novonastala politička oligarhija, koja je u biti ista komunistička partija samo što ju predstavljaju nove generacije, je vlasničko klasni poredak kojemu temelj nije proizvodnja već preprodaja te nasilna preraspodjela dobara. U takvom uređenju, zemlja ne služi za proizvodnju već za preprodavanje.

Takav novi civilizacijski ustroj iliti ekonomija geografije, je sastavni dio politike EU i ono nije greška i sistem u raspadu, već čvrsto utemeljena i isplanirana doktrina – u takvom sistemu ne postoji slučajnost. To je odlika novog svijeta, kojega oslikava projekt Europske Unije. Kada bi to ljudi barem djelom shvatili, glasali bi jasno protiv i ne bi bilo čak niti onih u nedoumici. Dakle, takav ustroj je baziran na principu opstojanja jačeg, iliti novog civilizacijskog ustroja u kojemu će kolonijalisti, bogati vlasnici imati prednost, te kao vlasnici i preprodavači sadržaja određivati će stvarnost u kojoj mi živimo. To je problem razumijevanja ne samo takvog sistema, već i samih sebe. Taj dio istine nije objasnio ni znanstveni, ni politički ni vjerski determinizam.

Da bi bilo koji narod i bilo koja država opstala u takvoj sredini, potrebno je postepeno osvješćivati narod, i pomoći mu u ostvarivanju društvenog, ekonomskog i trgovačkog uzdizanja kako bi spremni dočekali novu geografsku ekonomiju. To su učinili narodi Austrije, Njemačke, Švicarske, itd. mi smo imali 20 godina dovoljno vremena da učinimo tu stvar. Imali smo i sredstva jer je ova zemlja po prirodnim resursima među najbogatijima na ovom kontinentu. No, umjesto da je naš narod informiran u tom smjeru i navikavan na suživot s drugima, on je nasuprot tome, razvlašten, razoružan, osvojen, namjerno i ciljano da u određenom trenutku isti ne bi mogao proturječiti zahtjevima političke oligarhije, jer bi bio suviše emocionalno, duhovno i intelektualno slab, što mi u suštini jesmo.



Narod, generalno, nije u stanju da razumije sebe, a kamoli okolnosti u koje ga se uvodi u takvu pravnu stečevinu. Čak je vlast organizirala i Papin dolazak u ne tako´slučajno´ pravo vrijeme jer su znali da upravo vjerski determinizam može ostvariti pritisak na ´80% vjernika´  jer nisu u stanju saznati osnovna saznanja, te se na ovaj način nastojalo kompenzirati neznanje o tome što nas čeka u EU s vjerom u ono što bi nas trebalo čekati. A znanje se ne može nikako kompenzirati, posebice ne s ovakvim oblikom sakralne manipulacije.

Problem nije čak u nepismenima,  nego u onima koji misle da su pismeni i na sav glas pjevaju hvalospjeve o EU, te u onima koji nude budućnost za narod bez da mu daju informacije o tome što ga čeka.

Nitko nije niti riječi napisao ništa, niti se govorilo o socijalno psihološkim principima koje je potrebno poznavati da bi znali što čeka jedan narod na ulasku u federaciju u kojoj će biti podređen. Bitno je da svakodnevno gledamo idiotske filmiće o hvalospjevima EU u kojima neki potplaćeni malograđani postavljaju na pitanja o ˝bitnim˝ problemima na što dobivaju nevažeće, neukusne i kriminalno površne odgovore i to na nacionalnoj televiziji. Sociološki i psihološki aspekt nije obrađen iz razloga jer se, od naroda izabrana,  politička elita opredijelila za ovakav pristup problemu Europske unije podredivši ga funkcionalnim direktivama, a ne sociološkim. Iz razloga jer se upravo funkcionalne direktive temelje na europskim direktivama, a europske direktive su ultimativan odnos. Narode ove zemlje, suočite se s činjenicom; institucije pregovora nikada nije niti bilo! Jer EU direktive ne traže pregovarače već izvođače.

Da bi narod bio tako dobro istreniran ne proturječiti zahtjevima političke elite, te voljno pristajati na sve što im se kaže, za to je bilo potrebno odraditi 20 godina sustavnog pranja mozga putem medija, politike i obrazovanja dok je istovremeno ista komunistička partija pljačkala sve resurse do kojih je mogla doći. Postoje ljudi koji neće shvatiti o čemu se tu govori, no i to je posljedica upravo političkog determinizma koji vlada  na ovim prostorima zadnjih 20 godina.

Od početka nam je ciljano podmetnut sistem varanja a ne stvaranja. To je politika koju je sam započeo Franjo Tuđman i koju su naslijedili svi njegovi drugari. Takvi državni vođe su trebali biti pošteni ljudi i pomoći narodu da postavi društvo bruto proizvoda na stvaranje novih vrijednosti u tehnološkoj orijentaciji, umjesto na političkom determinizmu – nasilnoj preraspodjeli onog što smo imali zbog interesa stranog kapitala, - refeudalizacija poljoprivrede.

No, ukoliko se s ovakvim sustavom narod ne slaže, glasat će protiv EU. Ako budu glasali da, značit će da svojevoljno pristaje na ´totalnu rasprodaju´, refeudalizaciju i odricanje vlastite kulture i integriteta. Glasajući ZA, narod se svojevoljno predaje u ruke europskoj zajednici moćnika i prepuštamo sve neoliberalnoj doktrini nasilne preraspodjele svega – ne znanjem. Žalosno je što ljudi ne shvaćaju goruću činjenicu koja funkcionira po najprirodnijim zakonitostima; Ljudsko dostojanstvo  i prostor se ne prodaju,  ono se nasljeđuje i ostavlja nasljednim generacijama. Sve suprotno je kriminalizacija stvarnosti. To je postala tolika nepoznanica zbog globalnog zastranjenja da to ne shvaćaju čak niti pravne institucije.

Pravna stečevina

Potrebno je upoznati se s funkcijom pravne stečevine, jer je ona bitan čimbenik za korporatiste koji vladaju ovakvom federalnom tvorevinom. Pravna stečevina je drugi naziv za jednu od najlukavijih zamki i podvala ove politike. Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska je preuzela i obvezu prilagođavanja svog zakonodavstva pravnoj stečevini EU a ona predstavlja skup pravnih normi i odluka na koje obvezuju sve zemlje članice unutar Europske unije. Hrvatska je tako potpisala obveze o kojima vrlo malo znaju i sami političari. Pogledajte sami; ako na sjednici hrvatskog  sabora može biti usvojeno 350 zakona pravne stečevine a da ih niko nije pročitao, onda tek još manje znaju što potpisuju kad je riječ o političkim, ekonomskim, sigurnosnim, pravnim posljedicama za narod. Mi ne znamo u što ulazimo.

Moramo znati istinu – onog časa kad je politička vlast potpisala da preuzima pravnu stečevinu EU kao našu kulturu od tog trenutka smo se odrekli svoje kulture i svoje pravne stečevine jer u sklopu tuđe kulture ne može ostvariti svoja prava, to je pristajanje na nestajanje, nestajanje subjekta kulture. Prema Lisabonskom ugovoru EU se definira kao federacija bez unutarnjih granica unutar kojih će sve nove zemlje članice biti izložene naseljavanju 500 miliona europljana, koji će kupovati nekretnine, živjeti gdje hoće, preuzimati trgovinu i postajati feudalci. S tim da ljudi zaboravljaju da nas ima samo 4, 5 miliona, i u tom pogledu, ulaskom u EU mi potpuno gubimo pravo određivati tko će živjeti tu i preuzimat naša bogatstva. Ulaskom u ovu multinacionalnu državu mi gubimo kontrolu nad vanjskim granicama i gubimo suverenost na kojoj smo toliko inzistirali za vrijeme vladavine SFRJ-a.



Upoznao sam toliko ljudi koji su odmahivali rukom govoreći,´ne nasjedam na onaj euroskepticizam koji tvrdi da ćemo se odreći svog identiteta i suverenosti, ja ne brijem na hrvatstvo!´. Tko je spomenuo nacionalni identitet? Ja sam također protiv isticanja bilo kakvog nacionalnog identiteta. No, zar zbog toga trebam pristati na odricanje suverenosti koja, u ovom sistemu kojega se ne može ignorirati jer smo i dalje u njemu,  znači nekakvu zaštitu bogatstava unutra ove države o čemu ovise naši životi i to koliko će ljudi mati posla i kakav će biti naš životni standard prepuštajući se diktaturi superdržave u kojoj će biti ugrožen moj vlastiti opstanak? Shvatite, preuzimanje EU prava je odricanje kulture i pravne stečevine ovog naroda. I svi oni koji teže ka tome da se sistem promjeni, tranzicije koje su potrebne da se te promjene dogode, o kojima sa posvetio toliko postova, neće biti moguće u trenutku ikada uđemo u EU jer će nam se ispriječiti dodatni problemi koji će otežavati bilo kakav progres na političkom, kulturnom sociološkom i društvenom planu.

Postajemo ćemo provincija u federaciji velikih gigantskih država unutar koje će 60 miliona Talijana, 82 miliona Nijemaca, 60 miliona Francuza, 60 miliona Engleza, pa i Mađara, Bugara, itd. imati istog trena imati garantirano pravo da budu i vlasnici gruntovnih čestica i svega ostaloga. Takve probleme imaju sve države u EU čak i one ˝dobrostojeće˝ jer im stranci preuzimaju tržište koje potom postaje problematično jer kapital odlazi van – što će se dogoditi nama čije je tržište već na samom dnu?

Nitko u službenim medijima ne govori niti o stotinama tisuća novih zakona, klauzula i pravila koji stoje na granicama i čekaju trenutak kad će poput vala navaliti na naše pravosuđe i birokraciju. Ljudima također nitko nije rekao da će nas Europska unija toliko kažnjavati preko našeg pravosuđa´na svakom uglu´ jer nećemo biti u mogućnosti poštivati njihove norme zbog onog civilizacijskog razmjera o kojemu sam pisao na početku posta. Zbog te nemogućnosti prilagođavanja sociološkoj, psihološkoj i ekonomski potpuno drugačije civilizacijske tvorevine, naša policija će biti u funkciji represije kao produžena ruka EU vlasti provođenja volje ekonomski nadmoćne manjine protiv otpora onih siromašnijih kojih će biti sve manje. Narod već ulazi u nadziranje slobode i potrošnje, no ulaskom u EU taj proces nadziranja će dostići svoje savršenstvo, te ono najvažnije, to nadziranje neće provoditi nitko u ovoj državi, već strani interes.

Još nešto se skriva u lisabonskom ugovoru (deklaracija 17-C),  a to jest da od 1. travnja 2017.g. odluke važnih tijela u EU vijeću ministara, donosit će se većinom od 55%, a hrvatskih predstavnika će biti manje od 1%. Stoga ljudi moraju shvatiti da vrhovna politička i zakonodavna moć iz ulaskom u uniju prelazi iz Zagreba u Bruxellesu i te odluke će biti obvezujuće.  Sve vanjsko političke sporazume mi ćemo orat prihvatiti. To znači da nikakve narodne bune i prosvjedi na ulicama zbog novih zakona i kršenja prava i slobode naroda, koji će se svakako odvijati na ulicama, kao što se odvijaju  diljem europe, neće imati baš nikakvog odjeka u EU parlamentu. Imat ćemo manja prava i moć nego smo ju imali za vrijeme vladavine SFRJ-a jer nas je tamo bilo 22% u euroslaviji će nas biti 1%. Veliki narodi i veliki bogataši će donositi oduke u ime svih nas.



Ovo se događa Ircima. U parlamentu protestuju protiv nepravedne večine koja ne poštuje njihove glasove. Što će se dogoditi tek s nama? Za one koji žele vše, neka pogledaju i filmić;



Proizvodnja i poljoprivreda

Ono što u EU promidžbi na ekranima i od vladajuće političke klase nećete čuti, jest da niti jedan domaći proizvođač nema nikakve šanse da na tržištu od 500 milijuna stanovnika proizvede nešto što će tržište prihvatit iz razloga što su imputi na cijenu proizvoda daleko veći nego u okruženju, i ako u izvozu vi možete bez cijene svog rada i bez  pola imputa taj proizvod ponudit, svi ostali proizvođači će ponudit svoj proizvod ispod cijene što znači sljedeće;  nećete moći jeftino proizvoditi pa će cijene sirovih proizvoda biti tako visoke da ce te na tržište ići pod uvjetom da dajete proizvod ispod cijene koštanja. Pristajete na nestajanje. Sudbina proizvođača je poznata svakome tko se uputi u kratko istraživanje bilo kojeg izvora osim onog službenog s TV-a.

Sadašnja politička oligarhija se pobrinula za uređivanje našeg gospodarstva postavivši HSS kao praktičkim vlasnikom apsolutne nacionalne poljoprivrede čime polaže pravo na političku manipulaciju do razine zlouporabe zakona od 1991, 1994, 2001, sve do najnovijih nadopuna. Taj stupanj manipulacije poljoprivrednog zemljišta je neprihvatljivo raslojavanje sela i okrupnjavanja poljoprivrede, što je dovelo do gubitaka najvećih poljoprivrednih kombinata, koji su bili na visokoj tehnološkoj razini, među najboljima u svijetu. Više nemamo šanse da proizvedemo i približno onoliko koliko smo to bili u stanju ranije. 1991. u vrijeme kada je jedna trećina prostora ove zemlje bilo okupirano od strane agresora, izvozili smo 5x više i bili smo vrlo dobrostojeći s poljoprivredom i gospodarstvom. Sada smo u daleko goroj situaciji nego tada i očekujemo od drugih da rješavaju probleme. No shvatite; Budućnost koju nudi EU jest upravljanje nekolicine feudalaca nad većinom seljaka, s tim da ta većina seljaka neće moći raditi jer će bit pre skupi za okrupnjenog kapitalistu, i proizvodi se neće plasirati na tržište.

Procurio je i podatak da su pregovarači uspjeli odgodit prodaju zemljišta na 7 godina. Što će se dogoditi kad to istekne? Europljani će moći otvoreno kupovat hrvatsko poljoprivredno zemljište od seljaka koji su već na koljenima, koje EU politika održava na koljenima. Oni će morati prodavati. Tko ima tu kupovnu moć – 500 miliona europljana.  Rezultat toga je vrlo jasan.

Što vam još gotovo nitko ne govori? Mi nismo proglasili gospodarski pojas i ZERP! ZERP(Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas koji obuhvaća morski prostor u Jadranskom moru, od vanjske granice teritorijalnoga mora u smjeru pučine do nje­gove va­njske granice dopuštene općim međunarodnim pravom) su proglasile mnoge druge države prije ulaska u EU zajedno s gospodarskim pojasom! ALI,naša okrupljena vazalna politička elita toliko ugađa stranim interesima da su se potrudili problem ove potrebe potpuno ugurati pod tepih od javnosti – i narod ne pita! Oni su praktički odustali od proglašavanja ZERPA-a i gospodarskog pojasa što će značiti da će bilo tko moći izlovljavati ribu na našem moru, a s obzirom da su već 2001. godine na Jadranskom moru bile prisutne čak 6200 talijanskih ribarica. Ulaskom u EU, jadransko more postaje europsko more, dostupno na korištenje i izlovljavanje svakome.



Spasonosni poticaji

Kako bi se zamaglile sve ove goruće istine koju politika prešućuje, isti nam nameću hvalospjeve o europskim fondovima i upravo zbog toga im se moram vraćati iz posta u post. što je najinteresantnije, obmana po tom pitanju je sve više i s vremenom samo iskaču nove informacije po pitanju tih ˝spasonosnih˝ fondova…

Govori nam se da ćemo imat pristup fondovima. To uopće ne znači da ćemo ih i dobiti, što je i vidljivo iz dosadašnje prakse europske unije, što će primijetiti svatko tko želi vidjeti. Ako su ti fondovi tako spasonosni odgovorite mi na pitanja;  kako to da je Grčka na koljenima, kako to da je Irska u krizi, u Sloveniji ekstreman porast nezaposlenja kao i u Švicarskoj gdje je postotak već na 21%, zatim Portugal, Mađarska, svi su u dubokoj gospodarskoj krizi. OTVORITE OČI ulazak u uniju ne jamči gospodarski prosperitet kao što nam oni tvrde.

Za hr poljoprivrednike i seljake je vrlo važno znati istinu, no sadržaj poglavlja o poljoprivredi je zatvoren i on je tajna i taji ga onaj vazalni Jadrankin potrčko Čobanković. Odakle pravo izabranima od naroda da narodu nešto taje? Pravo na to im daje upravo inertan narod koji odabire biti u neznanju.

Europska zajednička poljoprivredna politika je tako zamršena neravnopravna politika koja dodjeljuje poticaje raznim zemljama u raznim i nejednakim  iznosima. Svi misle da će svi na tom tržištu dobivat iste poticaje, no obratno je od toga, različite zemlje dobivaju različite poticaje. Točnije, bogate zemlje dobivaju više poticaja od onih siromašnih! Pitate se kako je to moguće? To je upravo taj novi civilizacijski poredak u kojemu je riječ u ovom postu i  o kojemu nitko išta ne zna. Kao što sam rekao, Europa je društveno uređenje po principu vladavine jačega i za opstanak takvog društva je najvažnije činiti sve kako bi se održala razlika između okrupnjene bogataške manjine i sve siromašnije većine. To je civilizacijski princip novoga svijeta. Vi ne možete biti konkurentni nikome jer je vaša konkurencija, pravnom stečevinom, omogućena da bude uspješnija od vas, dobiva 4x više! Dakle, dobiva višak. Oni manji su osuđeni na propast i nestajanje.

Kao što rekoh, poticaji su sasvim nejednaki i seljaci u HR će dobivati daleko manje. Primjera radi, rumunjski seljaci dobivaju 118€ po hektaru zemlje, a nizozemski seljaci 469€. U Latviji dobivaju 83€, a u Grčkoj 544€ po hektaru. Kako je to moguće? To je način funkcioniranja korporativnog kapitalizma u kojemu korporacija, koja ima 50 proizvoda, može gubiti na 10 proizvoda (kvazi poticajima) jer joj je u interesu da to nadoknadi cijenama koje dobiva – od strane ekonomski razvijenijih zemalja (kojima daje veći poticaj), kako bi se dotuklo tržište konkurenata!

Sve zemlje istočnog bloka, ex-komunističke, sve su ulaskom u Europsku uniju postale pet puta zaduženije!

Bez obzira na potpore, čak ni s tim potporama se neće moći učiniti išta, osim prihvaćanja samoobmane, što mnogi i čine. S njima se neće moći biti prisutno na tržištu na kojemu je sve zadano i organizirano po principu poštivanja pravne stečevine.

Još jedan podatak govori da je državni tajnik potvrdio da ćemo dobit samo 25% od onoga što nam je EU i namijenila putem fondova! Dakle, četiri puta manje od svega onoga što nam prodaje vlast putem telvizije i EU propagande! Ova stvar ide dalje i vlada namjerava nadoknaditi ostalih 75% iz svojih fondova!  A njihovi fondovi znače fondovi koje popunjavaju porezni obveznici ove države – mi. Dakle, mi, porezni obveznici, nakon ulaska u EU, biti ćemo obvezni davati potporu našim seljacima 2 puta! Prvo ćemo uplaćivati EU pristupne fondove koje pregovaraju naši političari, o kojih će nam se vratiti 25%, da bi nakon toga plaćali nadoknadu tih 75% našim poljoprivrednicima kako bi im nadoknadili manjak uzrokova kriminalnom politikom vršene nad nama. S tim da niti tada naši poljoprivrednici i seljaci neće bit konkurentni jer će oni drugi dobili veći poticaj. Nađite bilo koga tko će to demantirati. od našeg novca dajemo eu i to se vraća u tih 25%. Zar nije ovo sramota? Zar nije tragedija to što se o tome ne govori? Podržavate ovakav sistem prevare i laži na najvišim nivoima? Govori se da j EU protiv korupcije, činjenice u ovom tekstu govore jasno tome da je korupcija osnovni princip funkcioniranja same EU.

Što možemo učiniti?

Ponovno, još jedan u nizu zaključaka i načina koji se nude. Uz sve ove stvari, najviše se promovira pasivizacija populacije – to znači da je narod istreniran da razmišlja putem zadanih obrazaca; ´ionako nam je grozno, pa u EU neće biti gore´, ´bolje u EU nego s našim političarima´, ´EU će barem iskorijeniti korupciju´, ´ako ništa drugo, mladi će bare moći studirati vani´,´cool je biti u EU´ i ostali prepuštajući stavovi ´kako god da bude´. To je ono na čemu je hrvatska politika radila i na referendumu ćemo dobiti uvid u to dali je isto i uspjela, ovisno o tome dali će narod odabrati takav stav i glasati ZA, ili će imati inicijativu, pokazati stav bojkota ovih prljavih igara nabrojanih u ovom postu i stotinama drugih izvora, te glasati protiv.

Jedna je činjenica; NE ulaskom HR u EU nam ne može biti gore – već se stvari mogu početi mijenjati, ovisno o narodu, ili ostati iste. ULASKOM u EU stvari će se neupitno pogoršati i očekuju nas najcrnji scenariji. Na ovo će vas upozoravati svaki ozbiljni analitičar koji ne pripada niti jednoj stranci ili lijevo-desnoj ideologiji. Suprotno od onoga što čini potkupljeni i bezobrazni eufil Željko Jovanović, novi ministar obrazovanja, u nastojanju da manipulira mladima propovijedajući im EU hvalospjeve. Vrijeme je da počnemo misliti svojom, a ne tuđom glavom.

Glede toga što mi možemo učiniti, ljudi koji poznaju ekonomiju, politiku, gospodarstvo, pravo i općenito, znat će da bi narod trebao vršiti pritisak na vlast, te da ista vlast ima mogućnost zaštiti gospodarski pojas i zaštiti more. To narodu nikad nije objašnjeno. Potrebna je rekonstrukcija društva, jer do danas hrvatska politika uopće nije konstruirana, a hrvatski sabor ne predstavlja sabor, opozicija ne predstavlja opoziciju. Imamo 250 000 pravnih normi a živimo u bespravnom stanju. Mi ne možemo slučajno opstati, već o opstojanju treba voditi brigu. A stavovi negiranja i pasivizacije nije vođenje brige već prepuštanje vodstva onima kojima je naš interes potpuno nebitan. 

Od prodaje banaka, koje koštaju 87 milijardi kn, prodali smo ih za 5 milijardi i ti novci nisu plaćeni, što je ništa drugo već kriminalizacija. Hrvatska javnost je to prihvatila ´piši propalo´. No, kada bi imali funkcionalnog guvernera, ravnatelja državne revizije i državnog odvjetnika, oni bi mogli ponovno nacionalizirati te banke i sanirati ono što je ukradeno. Svatko upućeniji zna da guverner ima te ovlasti i da protiv njih ne može ništa Europska unija ukoliko nismo njezin članica! Sve što se dogodilo u državi po pogledu rasprodaje kriva je naša politika koja je to dozvolila vanjskoj – dok nismo u EU još uvijek određujemo što ćemo učiniti s našim vlasništvom. Dakle, kao što vidimo, mi štetu sanirati možemo i ima nekoliko načina koji bi bili dobar početak. Kada uđemo u EU, saniranje neće biti moguće više nikada.

Kako doći do toga da se izmjeni vlast? Potrebno je da se narod organizira i jasno da do znanja na referendumu da ne prihvaća tvorevinu zvanu EU i neokolonijalističku politiku koju ona zagovara. Narod treba inzistirati na izmjeni vlasti, do čega bi vrlo brzo došlo ukoliko ne uđemo u EU jer bi se time uspostavilo da je sveti povijesni cilj naših političara bio prevara. Tada bi mogućnost mogli dobiti ljudi koji su do tada bili onemogućeni, zbog inzistiranja na jednostranoj politici forsiranja europske unije. S novom vlašću, bi se moglo inzistirati na saniranju štete u državnim sektorima te otvoriti mogućnost z mnoge druge tranzicije iz jednog društveno uređenja u ono sljedeće, koje bi bilo daleko prihvatljivije od onoga što nam nudi EU. Narod nije svjestan da živimo u zemlji koja po bogatstvu resursa spada među najbogatije zemlje u  Europi. Vrijeme je da to osvijestimo.

Glede euroskepticizma, skepticizam je filozofija da pojedinac, i da narod  pita s pravom ono što mu nije jasno. Ljudi skeptici sumnjaju , ne ulaze i ne prihvaćaju ono što ne razumiju. To je daleko ozbiljnije od onih ljudi koji misle da znaju sve i da nema potrebe razmišljati.

Preuzeto sa ...

France to lose AAA credit rating


izvornik : " New Statesman ",današnji datum, ovde ( autor : George Eaton )

The markets have been thrown into turmoil this afternoon on the news that Standard & Poor's will downgrade the credit ratings of several eurozone countries at 8pm tonight. Among them is France, which is set to lose its cherished AAA rating, forcing it to pay more to finance its debt. Austria is also expected to lose its AAA rating.

Nicolas Sarkozy has previously attempted to minimise the potential impact of a downgrade, calling it "not insurmountable" in an interview published with Le Monde.

"If rating companies pull it, we'll face the situation coolly and calmly," he said. "It would be an additional difficulty but it's not insurmountable. What is important is the credibility of our economic policy and our strategy of reducing spending."

But the real danger is that this will also lead to a downgrade of the European Financial Stability Facility, the vehicle funding rescue packages for Greece, Ireland and Portugal, which owes its AAA rating to the credit-worthiness of the six countries who fund it - Germany, France, Holland, Austria, Finland, and Luxembourg. Should that happen, the risk of a calamitous Greek default would dramatically increase. The pressure would then be on Germany to finally allow the European Central Bank to act as a lender of last resort.

Istina o EU - Dokumentarni film > SVAKAKO POGLEDATI



Što o Europskoj uniji ima za reći Vladimir Bukovsky, znakoviti ruski disident, pisac, neuropsiholog i politički aktivist koji je proveo mnogo godina na prisilnom radu u ruskim logorima i psihijatrijskim zatvorima zbog toga što je branio ljudska prava?

Nadalje, njegove usporedbe EU s Sovjetskim savezom će biti dovedene u kontekst s zbivanjima unutar EU parlamenta i istupanjima Neil Fagela, dopredsjednika bloka Europskog parlamenta "Europa slobode i demokracije" i čelnika Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva. Svakako vrijedi pogledati!




Preuzeto sa ...