Vuk Stefanovic Karadjic :: Knjizevnost ~ Umetnost ~ Kultura

Gde se moze procitati istina o Vuku S. Karadjicu? Zbunjen sam jer ovo sto sam nasao je u suprotnosti s onim sto sam ucio u skoli .

Ko je stvarno bio čovjek čije je poprsje obavezno prisutno u svim aulama osnovnih i srednjih škola, fakulteta, naučnih institucija, opština, vladinih zgrada i parkova Srbije? Ko je čovjek sa turskim fesom na glavi, ogromnih, zmijolikih, nehigijenskih brkova koji često služe da prikriju krezubost njihovih vlasnika usput mu dajući autoritativan izgled, strogog pogleda uperenog tamo negdje daleko, daleko u prošlost? Šta predstavlja on Srbiji pa je njegova bista neizostavan dekor pozadine pri davanju intervijua svih iole poznatijih ličnosti kulturnog i političkog života te zemlje. A što se tiče njegove slike, kako to da nema, niti smije biti učionice u kojoj se obrazuju srpska djeca i omladina da nije okačena. Čime je dotični to zaslužio?

Rođen je 1787. godine u Tršiću, negdje kod Loznice , a umro u Beču 1864. (Austrija-ugarska). Za majku se zna da joj je ime bilo Jegda, djevojačko prezimena Zrnić, doselila iz sela Drobnjaka (Crna Gora). Oca mu slabo, blijedo ili nikako ne spominju u biografijama pa bi se moglo zaključiti da je Vuk po svemu sudeći „đetić neznana junaka“. Školovanje mu bi stalno u nekim prekidima. Nauči pisati i čitati uz jedinog pismenog čovjeka u čitavom kraju, Jevtu Savića. Obrazovanje započeto u Loznici prekinuo je zbog bolesti. Nastavi se školovati u manastiru Tronoši gdje je su ga umjesto da uči, tjerali da čuva stoku pa se i odatle brzo vratio kući. Na početku Prvog srpskog ustanka bio je pisar kod hajdučkog harambaše Đorđa Ćurćije, a iste godine pokuša upisati gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Nisu mu dali jer je već bio prestar, napunio devetnaest godina. Pa onda kažu biografi da je u Petrinji nekoliko mjeseci učio njemački jezik. Može biti da je i tada bilo nekakvih kurseva. Pokušao se dodvoriti tada prvaku srpske književnosti, ali nije išlo. Citiram: Dositej Obradović ga je grubo odbio i nije mu htio pomoći u školovanju pa je razočaran nastavio raditi kao pisar. Kasnije u nastojanju da ide regularnim putem u obrazovanju, upisuje Dositejevu školu kada je otvorena, ali i nju ovaj put zbog bolesti napušta i odlazi u Novi Sad i Peštu na liječenje. Hrom, zgrčene noge u Beogradu kasnije radi kao učitelj. (Koga li je i čemu on mogao učiti sa svojim baš površnim znanjem ili bolje rečeno ne znanjem?) 1810. godine odlazi u Negotin gdje radi kao činovnik. Poslije propalog ustanka, preko Zemuna sa porodicom, tako piše, bježi u Beč gdje ženi već poodmaklo trudnu Njemicu Anu Kras. Da je znao mogao je već tada patentirati taj način dobijanja “papira“ koji omogućuju useljenicima pravo na boravak. Vjenčali su se u katoličkoj crkvi u kojoj je su krstili jedanaestero svoje(?) djece, dvoje nisu jer su umrla po rođenju. Za njegovu vjeru piše u vjenčanom listu da je „Unijat “. (Naziv za „Grkokatoličanstvo“ koje je oblik katoličanstva karakterističan za područje Austro-Ugarske, što predstavlja u stvari istupanje iz pravoslavnog kanona i priznavanje Pape kao vjerskog poglavara. ) Slovenac Jernej Kopitar ga upoznaje kao autora „Spisa o propasti srpskog ustanka“. Ovaj intelektualac, u to vrijeme cenzor slavenskih knjiga, predloži Vuku, vidjevši valjda tu granice njegove sposobnosti, da prikuplja narodne pjesme. Međutim, on uporno nastavlja rad na pokušaju izmjene srpskog jezika, za koji zaista nije imao ni blizu potrebnog znanja. Knez Srbije, Miloš Obrenović, koji je dotičnog nazivao dojučerašnjim kozarom zabranio mu je štampanje knjiga po Srbiji, a zbog dobrih veza ostvarenih poslušnošću, i po Austriji. Uzalud mu se Vuk dodvoravao napisavši podrepaški rad 1828. „Miloš Obrenović knjaz u Srbiji. “ Pored Miloša Obrenovića i Dositeja Obradovića, najveći Vukov „protivnik“ bio je Jovan Hadžić, osnivač i predsjednik Matice srpske i jedan od najobrazovanijih Srba tog vremena. Ni srpska crkva nije prihvatala njega kao budućeg jezičkog reformatora. Biografi bilježe i ovaj podatak: „Svojim dugim i plodnim radom stiče brojne prijatelje u Rusiji gdje dobija penziju 1826 godine ?“ Spominje se još da je upisao medicinu pa odustao zbog „nedostatka predznanja“! Sjedinjenjem „Magistrata“ i „Suda beogradskog“ u proljeće 1831. godine imenovan je za predsjednika te institucije. (Danas bi to bila funkcija u rangu gradonačelnika Beograda, kažu da je obnašao, a čini se da zbog uljepšavanja njegove biografije o ovoj činjenjici po običaju, lažu?) Na „njegovom“ narodnom jeziku 1847. štampane su četiri knjige i to „Rat za srpski jezik“ Đure Daničića, „Pesme“ Branka Radičevića“, Njegošev „Gorski vijenac“ i Vukov prijevod diskutabilnog „Novog zavjeta “ što se određuje kao datum Kardžićeve „pobede. “ Eto, odmah u naslovima djela nalaze se skupa ekavica i ijekavica pa kako se može reći da je to jedan jezik, kad su u pitanju dva izričaja? Prije smrti i u Beču je izganjao penziju (po starom crnogorskom neradničkom običaju, a prije bi to mogla biti ostvarena socijalna pomoć. ) Četiri godine po njegovoj smrti 1868. priznat mu je jezik za zvanični književni. Njegove kosti su prenesene u Beograd 1897. godine. Znači, trebalo je da prođu 33 ljeta dok se u Srbiji napravio mit o Vuku, pa da se u porti Saborne crkve zakopaju njegovi zemni ostaci odmah na ulazu pored groba Dositeja Obradovića koji je, da bi se izravnao sa Vukovim, morao biti pomjeran.
U evropsku književnost je ušao zahvaljujući bosanskoj epskoj pjesmi naslova „Hasanaginica“ koju je sa ikavskog preveo na ijekavski dijalekt i dodao joj svoj jedan stih uzimajući čak sebi za pravo da mijenja neke riječi, što je kasnije, srećom, lako prepoznato i izbrisano. Pjesma o ženi age Hasana objavljena je u njegovoj zbirci pod nazivom: “Mala prostonarodnja slaveno-serbska pjesnarica“. Čuveni Gete se sa Hasanaginicom već bio upoznao preko opata Alberta Fortisa koji je pronašao i zapisao njene stihove obilazeći Dalmaciju. (grad Klis, gdje je pjesma nastala, dugo je bio pod bosanskom upravom) Stanislav Vinaver pod naslovom „Geteova zanesenost srpskom poeziom “ piše: „Hasanaginica mu je bila otvorila oči za bezdan srpske narodne poezije. Pred takvom pojavom krajnje ženstvenosti Gete je zanijemio u ushitu. Od tuda činjenica da je Gete preveo „Hasanaginicu“ tako nadahnuto. “ Jovan Aleksić dodaje: „Kada je učena Evropa zahvaljujući Vukovoj „Pjesmarici“ upoznala naše narodne pesme počela se pitati: Kakav je to narod koji ima tako lepe pesme?! Pesme su same odgovorile: Kakav narod, takve pesme!“ Kažu da je Vuk umro sa knjigom narodnih pjesama na rukama. Može biti istina, jer to prikupljanje i prisvajanje bosanskih i crnogorskih pjesama je jedino što je Vuk sam uradio. U toj knjizi se nalazi i kasnije uglazbljena, naravno bosanska pjesma: “Haj, kolika je Jahorina planina “. Imena kao što su: Aleksandar Puškin, Valter Skot, Kazimir Buđinski, Šarl Vodije, Merime, Voskotov, Herber, Kazinci. . potpisani su kao prevodioci „Hasanaginice“ na sve evropske jezike. Što se tiče „borbe“ za narodni srpski jezik svi iole obrazovani u Srbiji znaju, ali neće da kažu istinu. Jedni iz straha zbog osude mitom zatrovane javnosti, drugi što smatraju uzaludnim to javno reći, a treći najmnogobrojniji otvoreno govore da bi bilo šteta pokvariti bajku o Vuku Srbima istinom; da je Vuk Karadžić obični plagijator tuđih djela. Pravi inicijator upotrebe narodnog jezika je u stvari Dositej Obradović koji je bio i nosilac nacionalne ideologije rekavši prije Vuka da su granice Srbije tamo gdje god se govori štokavskim narječjem. (velika Srbija prije Garašanina) Autor je svečane pjesme Vostani Serbie, programskog djela Život i priključenije, prevodilac Ezopovih basni. . . Bio je prvi ministar prosvjete u Srba, član Praviteljstvujuščeg sovjeta i lični savjetnik vožda Karađorđa“ Zagovornik je velikosrpske nacije čije je osnove zacrtao 1783. godine na Balkanu i kroz svoju krilaticu „tri vere jedan narod. “ Srbija ga nije prihvatila iz samo jednog razloga, nije bio seljak, nego građanin. Nije bio ruralan, a sa takvima se Srbija ne poistovjećuje. Pravi autor reformisane srpske gramatike je Avram Mrazović koji je izdao 1810. , četiri godine prije Vukove, „Pismenicu serbskog jezika. “ Pravi reformator srpskog pisma je Savo Mrkalj (rekao za sebe da je hrvatske narodnosti, grčko istočne vjere). Vukov prevodilački rad se pripisuje Đuri Daničiću (koji je po nagovoru Karadžića promijenio ime i prezime da bilo više srpsko, prije se zvao Đorđe Popović) Čuveno pravilo: “piši kako govoriš “ je vlasništvo Nijemca imena Johann Andelung, “Andelungov princip “. Od tog pravila u Srbiji ima puno odstupanja, slovo „h“ je naprimjer van upotrebe. Ni Vukov „Novi zavjet“ nikada nije zaživio. Srpska crkva sa mitropolitom Leonijem Lambovićem, Rusko biblijsko društvo, vlast u Srbiji (knjaz Miloš), austrijska srpska crkva i srpska inteligencija istog su mišljenja, da je štetan po pravoslavlje. Danas ga porede sa brošurama koje poklanjaju „Jehovini svjedoci“ i druge sekte jer je štampan novcem Austro-Ugarske koji je odobrila sama kraljica i dijeljen besplatno. Vuk je javno optužen da nikada crkvi nije vratio spise pod nazivom „Srbulje “ koji se sada nalaze u muzeima širom Evrope, posuđene mu od strane crkve za rad na Zavjetu. Tvrdi se da ih je prodao i uredno naplatio ogroman iznos jer je svaki primjerak, u tom vremenu, imao cijenu jednog punokrvnog konja. Vukov Rječnik je takođe odbačen. Crkva se prva odmah pobunila, zato što su u njemu taksativno zapisane sve moguće srpske psovke.

Zaista nema logičnog odgovora kako je još uvijek tako visoko rangiran u srpskom narodu čovjek za koga se zna da je njegovo obrazovanje bilo na nivou današnja četiri razreda osnovne škole, da je njegov jezik, jezik konjušara i pijace, da je bio iskompleksirano obogaljeno seljačko dijete, ismijavan cijeloga života, željan slave i novca, pun gorčine i preteča današnjih dilera umjetninama. Književnik Nikola Jovanović svojom tvrdnjom da je isti: mitologizovana ličnost, narodne populističke retorike nazvane „gunj i opanak“, najbliži je odgovoru: ko je Vuk Karadžić? Evo kako ta mitološka, seljačka, ali neuporedivo nadmoćnija strana Srbije opisuje recimo Vukovo opismenjavanje: „Polupismeni rođak Jefto Savić ga učio da piše guščijim perom, na papiru od puščanih fišeka, mastilom načinjenim od razmućenog baruta. “ Narod čija vjera podupire mit, čija je prošlost mit, koji živi mit i čija je budućnost već postala mit, odabrao je Vuka Stefanovića Karadžića da bude: Vožd srpskog kulturnog ustanka. Taj vožd je vodio rat sa moćnim protivnikom. (Inače kod Srba ništa ne vrijedi, ako nije ratom ostvareno, mada su oni 95% svojih ratova izgubili. ) Ali, zato je tu „MIT“. Njegova glavna svrha je lažima falsifikovati prošlost. Dugo je ta prosvjetiteljeva borba bila neravnopravna. Sam je izdržao nebrojane juriše učenih Srba, srpske crkve i srpske države! Rasprave koje je vodio su: borba, rat, revolucija, front. Vuk je: heroj,dobio rat, narodni genije. Poraženi su: antiheroji, Vukovi protivnici. Vuk sam protiv svih!

U Beču je 1850. godine održan takozvani Bečki književni dogovor čiji su potpisnici Ivan Mažuranić sa hrvatske i Vuk Karadžić sa srpske strane, koji sada i jedni i drugi redovno prešućuju. Hrvati su se tada odrekli kajkavštine, a Srbi slaveno-serbskog jezika i prihvatili kao zajedničko štokavsko narječje ijekavskog izgovora. Jezik Bosne je upisan kao temelj tog zajedničkog književnog jezika. Hrvati ga se i danas drže, a napadaju Vuka, a u Srbiji nikada nisu prihvatili južno narječje jezika, a kuju Vuka u zvijezde. Mirko Vidović, hrvatski akademik je povidom tog dogovora rekao ovako: „Na prostoru starog ILLYRILUMA postojao je jedan koherentan i u kontinuitetu razvojan jezik - jezik Bosne. Svi okolni govori su iz političkih razloga proglašavani posebnim jezicima, a zapravo su – dijalekt tog izvornog jezika, jezika Bosne. To je prvi, prije četiri stotine godina, shvatio Bartol Krasić. Prije 162 godine u povodu „Bečkog dogovora“ uzet je kao podloga za nadgradnju hrvatskog jezika. “ Ko može danas Srbima objasniti (dokazati je to lahko, uvidom u sto preostalih sačuvanih članova) da je Dušanov zakonik, za koji kažu da je „ustav srednjovjekovne Srbije“ napisan bosančicom, na jeziku Bosne u periodu 1349. i 1355. godine, kada im je Vuk rekao da: „u Sarajevu sevdalinke pjevaju Srpkinje turskog zakona. “ Ovo nazivanje Bošnjaka Turcima nije samo iz razloga njima pripisivanja otomanske krivice. Osnovni razlog je to što se na taj način Bošnjaci odvajaju od države (teritorije) i od svog jezika pa tako gube pravo na svoje postojanje! Koliko otrova krije samo njegova knjiga „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“ U prijevodu. Srbi svi i svuda.

Otac Svetog Save (Rastka), reformatora i osnivača samo i isključivo srpske vjere „Svetosavlja“, Stevan Nemanja u svojoj oporuci ostavlja amanet svim Srbima da naprave što veće zemaljsko carstvo, jer će i nebesko srpsko carstvo biti istih dimenzija. (Vjerovatno je bio tamo gore u katastru, na nebu, pa je blagovremeno informisan). Poručuje im još da u njima kola krv njihovih predaka koja ih poziva i obavezuje na osvetu, ali nije rekao ni kome ni zašto, (pa se oni zato stalno nekome svete) za koju nikad nije kasno. On kaže da je srpska zemlja sve dokle se čuje njihova pjesma i svirka. Obavezuje ih da čuvaju frulu, u kojoj se može ponijeti cijela Srbija, a stane u džep, kao sveti srpski muzički instrument. (e, to ga nisu poslušali jer je Vuk donio gusle i štampao Njegoša). Sve ovo može izgledati smiješno, ali Srbi u ovaj vjerski mit slijepo vjeruju. Rezultat između ostalog i ovih uputa je da 1876. godine srpsko seljaštvo pod vođstvom Miloša Obrenovića u genocidu i urbicidu koji on nazva „Dobijanje gradova“, ušlo u gradove Srbije po odlasku otomanske vojske, ubijajući, pljačkajući i zauvijek protjerujući mislimansko gradsko stanovništvo. Ogromna većina Srba seljaka je tada po prvi put u životu ušla u kuću. Do tada su, kao nomadi, spavali u pećinama, katunima i štalama skupa sa stokom, više tuđom nego svojom. Samo u Beogradu su, u dva njihova nazovi ustanka, ispravno rečeno genocida i urbicida, srušene 273 džamije (danas postoji samo jedna koju povremeno zapale). U njemu je živilo 98 000 stanovnika od čega muslimana 77 000. Najveći grad zapadne Srbije, „Soko“, koji je brojao osamdeset hiljada stanovnika, isključivo muslimana, više nije naseljen i nepostoji! Nisu ga mogli vojno osvojiti. Predat je Srbima na osnovu dogovora velikih sila, a onda do zadnje kuće miniran i sravnjen sa zemljom. Kažu da su to učinili u „dogovoru“ sa Turskom!? Pošto je taj grad bio: stratište Srba, mjesto gje su paćeni, što je čista glupost odnosno opet mit (laž), izbetoniran je jedan plato i na njemu postavljen ogromni krst. Danas u 2012. godini, Srbiji nedostaje milion kupatila. Pomnoženo sa prosječno četiri člana porodice dolazi se do rezultata da se četiri miliona Srba nema gdje okupati, a to je mnogo više od polovine stanovnoštva. (Podatak iz debatne TV emisije RTS-a skraja 2011. godine) Ličnu nehigijenu prati i mentalna, zvana mitomanija, a njeni simptomi su bolesna sklonost za izmišljanje priča o nevjerovatnim događajima, izvrtanje istine i pretjerivanje u opisivanju stvarnih događaja. Razlog tome je emocionalna nezrelost i potisnuti osjećaj manje vrijednosti. Oboljele osobe, mitomani, nastoje da vjeruju u svoju istinu i uvjeravaju svakoga u nju, a onoga ko ne vjeruje proglašavaju neprijateljem. Ako se bolest na vrijeme ne liječi prerasta u šovinizam (raspirivanje nacionalne mržnje i propovijedanje nacionalne isključivosti) pa u kolektivnu šizofreniju koja primarno pogađa sposobnost razmišljanja sa otežanom percepcijom stvarnosti. Grčka riječ schizo (podijeliti, pocijepati), znači: podijeljeni razum ili rascjep duše. U nepravilnim vremenskim razmacima, obično kada je država na pragu ekonomskog kraha, vlast prije putem narodnih proglasa i guslara, a sada je to daleko lakše putem medija, lažima o ugroženosti, obespravljenosti i slično, svjesno inficira skoro cijeli narod dovodeći ga do doživljavaja kolektivnog napade ludila. A to im nije teško postići jer u Srbiji se godišnje ne radi, nego slavi i praznuje, skoro tri mjeseca. Te histerične faze su jako opasne po zdravo okruženje, ako ih ono nije spremno fizički obuzdati, jer rezultiraju namjernim podmetanjem požara, ubijanjem i to na psihopatima omiljeni način klanjem, pijenjem krvi žrtava propraćenim silovanjem i pljačkom. Po završetku pokolja dolazi do glume opšte amnezije, navodnog gubitka pamćenja i negiranja krivice. Pod naslovom „Pravoslavlje ili smrt“ u listu „Danas“ gospođica Dragana Vučković je, kao borac za ljudska prava, taksativno nabrajala primjere nacionalizma, šovinizma, fašizma, boljševizma, primitivizma, rasizma i antisemitizma od kojeg je njen narod obolio. U istom listu je ovih dana objavljena pjesma čiji jedan dio glasi ovako:

Prijedor, Foča, Srebrenica
Trnopolje, Vlasenica
Suva Reka, Podujevo,
Omarska i Srebrenica
To su moji logori i jame
Potomak sam ocila i kame.

Srbijanski književnik Svetislav Basara Vuka naziva, neobrazovanim avanturistom jer je pokvario srpski jezik, dok se na skupu o crnogorskom jeziku na Cetinju konstatuje da je: „Vuk nanio veliku nepravdu Crnoj Gori i Crnogorcima čije posljedice i danas traju. “ Jevrem Brković, Vuka naziva posrbiteljem Balkana koji je pokrao crnogorsko naslijeđe (prisvajanjem knjiga, hrisovulja, priča, pjesama) i asimilovao ga u srpski nacionalni i vjerski korpus. On je za sve nesrbe antiheroj! Crnogorska pjesnikinja Milica Kralj u svom referatu kaže: da je očigledno kako se ukrštavaju krugovi zla Vuka i Andrića i da je Andrićeva mržnja nastavak Vukove duhovne vertikale. (Njegoša je nepravedno izostavila)

Ni pjesnici gradske provicijencije kao što su Đura Jakšić i Jovan Jovanović Zmaj nisu zauzeli mjesto koje im pripada u srpskoj književnosti. Vidjevši kuda je Srbija krenula slijedeći svoje mitove i Vuka, doktor Jova zavapi:
„A kuda će Srbin, zar on da se dade
Putu, na kom nema ni Boga ni nade?“

Slikar i književnik, pomenuti Đura na glas upita: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo - a šta dobismo?“ O karakteru naroda kojeg nosi kroz vrijeme mit, nabolji je primjer odnos Srbije prema Austro-ugarskoj. 1886. godine, poslije grozne vojne katastrofe kako istoričari nazivaju poraz Srbije u ratu sa Bugarskom, kada je bila izvjesna totalna okupacija poražene strane i njen faktički nestanak sa geografskih karti, srbijanska diplomatija moli i preklinje Austro-Ugarsku za pomoć, obećavajući vječnu pokornost i bezuslovno savezništvo. Bojeći se ultimatuma kojeg im tada najjača vojna sila posla, Bugarska se povlači u svoje granice i Srbija opstaje. Nakon ovog događaja Ilija Garašanin hitno je prepravio plan o velikoj Srbiji, smanjivši granice u koju je trebala silom biti uključena i Bugarska. U znak obećane zahvalnosti, po uputama Beograda, terorista Princip u Sarajevu ubija 1914. godine Austro-Ugarskog prestolonasljednika i njegovu trudnu suprugu poslije čega dolazi do Prvog svjetskog rata, a Srbija se svrstava na stranu protivnika Monarhije, koju po svom starom mitskom lažljivom običaju i prevari i slaga.

Na jednom od mnogobrojnih ratnih frontova u Rusiji poginuo je i Vukov sin. Njegova sahrana posta pravi problem kada je konstatovano da je katolik. Jedva su pronašli svećenika koji je obavio pripadajući mu vjerski obred.

Srpskom narodu je ostala od Vuka Karadžića i peta knjiga u amanet, koja je pronađena tek 1974. godine! U njoj je opismenitelj svih Srba sakupio erotske narodne pjesme u ogromnoj većini slučajeva izuzetno vulgarnog sadržaja. Naziv zbirke je „Crveni ban“. Te dvije riječi nesumnjivo asociraju na muški polni organ čiji crtež i jeste ilustracija naslovne stranice mnogobrojnih izdanja. Rekoše da je to najbolje prodavana od svih Vukovih knjiga. Za rubriku vjerovali ili ne može konkurisati podatak da je ta nazovi pjesmarica, čije iščitavanje izaziva osjećaj velikog stida i u muškom društvu, uvrštena u obavezno štivo na svim srbijanskim fakultetima književnosti?!

Meni se čini da je Vuk Stefanović Karadžić, naslovom te knjige, nešto htio poručiti Srbima.
P. S. U našem narodu kažu da ime u veoma, veoma mnogo slučajeva odeđuje karakterne crte, odnosno osobine njegovog vlasnika.

Obavestenje: Poruka je preseljena od strane moderatora Anea (Vreme: 12. Aug 2013, 12:29:35)