VII

Kmet je uzivao sto je gospodar komada zemlje. Nov se osjecaj budio u tezaku - biti vlasnik, moci kazati: "To je moja njiva! Moja suma!" On ce podignuti strehu na svojoj grudi, napuniti je marvom i psenicom, zivjeti sam i slobodan. Kmetovi se latise motika i pohrlise na krcevine i ledine da kusaju zemlju. Ali ne potraja dugo, i neki rekose: "Zapala me losa zemlja; susjedova je mnogo bolja!" Drugi protuzise: "Nije najgore, ali je moj dio najmanji, i susjed prelazi preko mojega." Do nekoliko dana svi su tvrdili da ih drugi prevarise. Cemu ne razdijelise dolac u dvadeset dijelova da svakoga nesto dopade, ta ono je - zemlja! Zasto Jozi, Liberatu i Marku sto vrijedi, a njima zemlja plitka i rðava? Sad je gore nego prije. Dosad su imali svi jednako, pa se nije nitko tuzio.

Juric prelomi pred svima motiku i baci je u trnje.

- Darujem vam svoj del! Ca ce mi stene? Raje nic!

Ni postenja na svetu! - rece Toma koji je pricao kako ga pokrase kod mjerenja zemlje, i zahtijevao da mu se pomaknu meðasi.

- A to je pravo da drugi gredu preko mojega? - klicao je treci.

I nova borba usplamti meðu kmetovima.

Zabrinu ih stoka koja je naglo iscezavala. Civetta im poruci da izaberu novoga glavara jer se on vraca u Motovun. I sada je svaki od njih htio dovinuti se te casti: - starci su kazivali svoje sijede vlasi, mlaði svoje jake misice. Divovi su opet provodili dane u svaði, i zivot im postajase sve tezi.

ðu Liberat i Marko nisu se jos usuðivali u dolac da obraðuju svoju zemlju. Bojali su se Joze. Bijase Branencanin porucio kmetovima da se on nije zakleo na knjizi sa srebrnim krizem, i da on nece da znade za onu njihovu diobu. Dolac je uvijek bio njegov, pa nek se nitko ne usudi dirnuti u njegovu zemlju. Civetta rece da on u tu prepirku ne ulazi; nek svaki od njih brani svoja prava kako zna i moze.

Istom poslije desetak dana spusti se stari kmet Marko u dolinu i stane se suljati okolo svoje zemlje.

- Ca delas tuka? - vikne Joze potrcavsi kmetu u susret.

- Oci su za gledat.

- Ca isces na mojem?

- Na tvojem ne iscem nic. Grem na moju zemlju.

- Kade je ta tvoja zemlja? Gres ca!?

- Ja sam tuka gospodar!

I kmet Marko prekoraci plot.

- Gres ali ne? - ruknu Joze; a videci da ga Marko i ne gleda, zaleti se na kmeta.

Gonili su se bijesno; tukli se bez milosrða. Do dva puta povali Joze Marka i izmrcvari mu sakama lice. Starac kmet, uvidjev da bi mogao podleci, istrgne se Jozinim sakama i udari u bijeg. Branencanin ga tjerao sve do strmine, prijeteci mu da ce ga drugi put ubiti kao psa.

Kad se Marko pokaza u gradu onako izgreben i istucen, svi kmetovi digose viku protiv razbojnika. Ne pustati gospodara na svoje, udariti starca! To je sve jer ga nisu kaznili kad im upali grad. Civetta je mudar i pravedan, ali je prevec blag. Nije na diku kad te gospodar siba, ali da te kmet bije, to je ruglo i sramota. Liberat je molio i kumio drugove da siðu svi skupa u do, pa da se obore na goropadnika; neka ga ulove i vezu. Budu li svi slozni, lako ce ga ukrotiti; inace nece nitko smjeti u dolinu, a to bi bilo necuveno i sramota za sve tezake. Ali su svi kmetovi bili zavidni Marku i Liberatu sto ih je dopao komad zemlje u docu, pa su se u srcu radovali svemu tome i nadali se da ce Joze jos jace bjesnjeti.

- Niste ljudi! - ljutio se Liberat.

- Ca mi imamo od tega ca smo skupa? Ma bas nic! - govorio je kmet Marko.

- Znas ca - rece kmet Toma Liberatu. Daj ti meni tu zemlju u docu, a zami onu moju blizu sume.

- To bi vi hteli, ma ja nisam munjen. Ja se ne bojim Jozeta. Æete videt! - odgovoi Liberat. Ma ako mi se ca dogodi, cete bit vi krivi i pred ljudi i pred bogom.

- Se bojis! - narugase mu se kmeti.

Onoga istoga dana pogna Liberat svoga posljednjeg vola ka kamarlengu. Kmet stane moliti Civettu neka se zauzme za nj i dovede Jozu k razboru. Kamarlengo pogosti kmeta, ali mu rece da on nije vise njihov glavar jer da je obolio i da se sprema na odlazak.

- Uredite sve to sami! Ta niste djeca.

- Smo huji nego otroki. Ako grete, cemo se poklat mej nami.

Civetta se ne dade skloniti. Nije htio nista cuti o Jozi i o diobi zemlje.

- Glejte - rece Liberat - zel sam motiku. Rad bih isal dole na dolac da delam... ma oni Antikrist. Nece bit dobrega!

- Pa idite! Vi niste star i slab kao Marko. Joze ce se vas cuvati.

- Hote i vi s manom.

- Ne pacam se. Cujte, Liberato; evo vam ugovor i pokazite ga Jozi. Drz'te i svetu knjigu, pa se Branencanin nece usuditi da vam se opre. Cuvat ce se svetogrða.

- Vero da je. Sad grem - klikne kmet, poljubi srebrni krst i djene knjigu za pas.

Liberat uze motiku i krenu u dolac.

Bijase vedar zimski dan, samo je tanka maglena koprena lezala jos na dolini. Vidjela se kroz nju oveca stabla i bljeskanje potoka koji je zuborio. Vec dugo cuje kmet poziv te vode sred lijepe uvale. Govori mu ono klokotanje o svjezem napitku sred ljetnoga dana kad sunce pece a zeða pali grlo, i o carobnoj moci vode kada gore zuljevi na rukama. Prica mu onaj romon o grudi punoj sokova, o brazdama i o korijenju sto sise vodu. Pjeva potocic kmetu pjesmu o usjevu i o vocnjaku gdje ce zamirisati i dozreti voce. - Da, bas u toj dolini procvast ce na zemlji najgizdaviji cvijet njezin i sinut ce na suncu najljepse uzdarje njeno! Nema na njoj ni trnja ni kamenja, ravna je kao dlan, natapana potokom i ovjencana plotovima kaline i ljesnjaka. Trava sto se zeleni na njoj i usred zime, i drvece uvijeke kitno i bujno, kazuje tezaku da je ona mozda posljednji kutic nestaloga raja zemaljskoga. "To je prava zenlja!" sane kmet pa poljubi opet kjigu i pokroci zivlje. Kad Liberat stigne u do, magle je bilo vec nestalo; mokro drvlje i stijenje blistase se na suncu kao da je oroseno rosom.

- Pravi raj!

U docu nije bilo nikoga, samo su ptice crnih krila i bijela repa skakutale na obali potoka. Suncano je svjetlo plavilo kotlinu. Po stranama gora lutali su pramenovi magle. Gore na zidini Psoglavceva grada suncala se tri gorostasa.

Liberat je, sav blazen, promatrao svoju zemlju. Uze motiku, rasiri noge i zamahnu. Crnica je bila masna, gusta i jedra - pravi bubreg zemlje. Ej, kako ce je on rado kopati i orati! Kako ce je s veseljem sijati! Al ce mu ona proklijati u proljece! Ljeti ce on spavati u docu, u sumoru klasja, u zuborenju vode i sustanju jablana koji strse na obali potoka poput strazara njegove zemlje.

- Liberat! - zacu se hrapav glas.

- E! - prenu se kmet iz svoga snatrenja.

Joze je stajao pred Liberatom, crvenih ociju i blijedih obraza; na mrsavu njegovu licu vidjeli se tragovi bdjenja i srdzbe.

- Joze - rece Liberat - budi covik. Pusti me nek u miru delam. Smo ljudi, ali otroki?

- Liberat! Si covik ti... o, si! Sam te vazda stimal. Si bil nas glavar. Ma ca ne gre, ne gre!

- Ja znam ca delam. Vis, imam kartu! - pokaze Liberat ugovor i upre prstom u pecat.

- Ca ce mi karta?

- A imam i sveti libar. Vis kriz na njemu!

- Ca kriz? Ca libar? Gres? Ma odmah! - razesti se Joze i gurne Liberatu knjigu iz ruke.

Liberat se ne maknu, kao da mu se noge ukopase u grudu.

- Hodi s vragom! Grdobo! - okosi se Liberat i oci mu zaplamtjese.

Joze jurnu na njega. Uhvatise se ukostac. Rvali su se dugo, bijesni i zestoki. Tukli se i grizli kao psi, dok Liberat ne gurnu od sebe protivnika koji udari licom o zemlju.

- Oslabil si! - naruga se Liberat. Sad idi!

Joze se dignu i kleknu. Iz nosa i usta curila mu krv; divlji mu plamen gorio u ocima. Ostade trenutak kao omamljen, s onim krvavim mlazovima na bradi i vratu, s raskolacenim ocima, s nakostrusenim vlasima. Osjecao je buru u grudima, sum u usima, a pred njegovim ocima Liberatova je slika drhtala, mutna kao lik kakve zvijeri u magli sutonskoj. I Jozi se pricini u tom casu da slusa u onom sumu riku medvjeda od koga je jos kao dijete branio jednom uz staroga oca svjezu raku djeda svoga... Cuje tesko dihanje ocevo, lupu kremen-sjekire i bilo svoga djetinjskog srca u kojemu je ljubav za oskvrnutom rakom jaca od straha pred nemani. Udise kroz nozdrve vonju krvi, duhu lesa i zadah zvjerinje koze. Osjeca da mu svaka zilica drsce. Iz dna srca, iz dubljine njegova bica probija vec davno zaboravljena, neodoljiva snaga sto ga tjera naprijed. Nesto ga nosi kao vjetar slamku, protiv svih i svakoga, a za onu grudu sto je, razdrta, zavonjala pred njim pod udarcem tuðe motike.

- Ja ne dam zemlje. Nikada!

I Joze dignu oci k nebu te se prignu i poljubi zemlju. Skoci, pograbi motiku, zamahnu i spusti je svom silom na Liberatovu glavu.

Kmet kriknu, zaljulja se i srusi.

*

Umorstvo kmeta Liberata smete i prestrasi tezake na Psoglavcevu brdu. Nisu se ni usuðivali dirnuti u les. Lezao je dva dana u docu, a u njegovoj se krvi kupala knjiga sa srebrnim krizem. Bojazan i crne slutnje morile su tezake koji nisu znali sto bi uradili. Pozvase kamarlenga, a Civetta potrci na Psoglavcevo brdo da ubere plod svoga cekanja. Mlecic uspije zbuniti i jos vecma potistiti one ljude. Pretjeravao je tezinu dogaðaja, gojio u njima praznovjerje, plasio ih paklom i sotonom, uvjeravao ih o nuzdi pokore, jer je Liberatova krv pala na sve divove. Zasto ne zaprijecise zlocin? Zasto ne pomogose drugu kad ih je molio? Joze nije veci gresnik nego oni svi. A ona je sveta knjiga oskvrnjena njihovim svaðama, okaljana krvlju. Ugovor je zapecacen zlocinstvom; sva zemlja okolo brda gresna je i prokleta - ona ce im roditi trnjem i dracama. Moraju drugamo, jer ce odsada oko Psoglavceva brda lutati Liberatova sjena da ih budi iza sna. Neka potraze drugo brdo, ali nece ni na njemu izbjegnuti kazni jer krv pravednika vapi do neba.

Kmetovi su slusali kamarlenga, svi uplaseni.

Civetta im rece da ukopaju les, i javi im da ce sutra u zoru pobjeci iz toga kraja.

U suton spustise se tri gorostasa u dolac. Sjale su prve zvijezde kada divovi ukopase svoga druga. Poðose uz brijeg, strepeci pri svakom koraku. Pratili su ih sumori u sikarama i zamorenje pozutjelih cerova.

One noci bdjeli su divovi na zidini. Nemir im nije davao da stisnu oci, a mucio ih glad jer bijase nestalo i posljednjega brava u njihovoj staji. Bila je studena noc. Zvijezde su sjale crvenkastom svjetloscu. Nekoje se od njih otkidale od svoda i padale na daleka brda, ostavljajuci za sobom trag sto sjecase tezake na mlaz krvi. Puhao je vjetar i zibao granama stabala sto su u tami slicila avetima koje bijes spopade te masu rukama. Daleko je negdje tulio vuk, kricao je cuk u obliznjoj sumi, a potok je klokotao u docu. Nikada se zamori zimske noci ne dojmise na takav nacin gorostasa.

Divove obuze strah. Spustise se u dolinu.

Ali ni tu ne naðose mira. Ili se lukavi kamarlengo necemu domislio, ili je bojazan varala kmetove, ili se Liberat pretvorio zbilja u vukodlaka: njima se cijele noci pricinjase da vide nesto bijelo i visoko gdje se skita u docu, bas okolo one grude na kojoj im drug poginu.

U strahu i nemiru docekase zoru.

Kao da su se o tome vec dogovorili, pokupise poljsko oruðe, krenuse svi skupa put Strigine glavice.

Kamarlengo bijase bas ustao da poðe k Jozi kojega je krio jos uvijek na boku brijega, kada kmetovi stigose pred dascaru.

- Sto je, ljudi? Doðoste da me pozdravite?

- Grete, gospodine?

- Da, odlazim. Sto bih ja tu?

- Mi bi hteli s vami malo predikat.

- Pa dajte.

- Vero, tuka ne moremo vec ostat. Ni blagoslova. Pa nimamo ni od cega zivet.

- Potrazite nov kraj.

- To je sve lako rec, ma mi nismo za to. Mi smo brizni kmeti, i sami ne znamo nic delat. A za zivet ni dosta znat kopat. Mi ne znamo bit liberi.

- Pa sto cete onda?

- Mi bi se hteli vrnut k nasim starim gospodarom. Æemo zivet kako smo ziveli i pre. Æemo delat i slusat.

- Eh - uozbilji se Civetta. To je sve dobro, ali hoce li vas oni htjeti?

- Vi ste dobar covik. Æete nam pomoc.

- Nastojat cu. Vidim da ste u neprilici. Pocekajte me tu.

I kamarlengo uðe u dascaru da se dogovori sa svojim ljudima.

- Pobjeda! - kliknu netom zatvori za sobom vrata. Divovi se predase: ovce se vracaju u tor.

Veselje zavlada meðu graðanima. Bilo je i skrajnje vrijeme jer su u gradovima nevolja i metez postajali sve veci. Povratkom kmetova sve ce se urediti.

Civetta napise vise pisama podestatima i barunima, te rece da svaki graðanin povede sa sobom po jednoga kmeta i da ga preda gospodaru. On ce s Velim Jozom u Motovun.

Ne potraja dugo, i divovi se stadose prastati jedan od drugoga. Bili su mucaljivi. Stari se kmet Ivan dugo borio, ali ne odolje: suze mu udarise niz obraze, zaplace kao dijete.

- A, rane moje! Brizni i tuzni moji! Ma zac je sve to tako? Zac ni sada kako onih prvih dni? Joze, zac si onput onako govoril!

I stari kmet stane cupati svoje sijede vlasi.

Nov bol tistio je srca onih ljudi. Bas u casu kad su se dijelili - prozeti mrznjom, izmoreni svaðama, bojazni i razdorom - osjetise, kao nikad prije, da su iste krvi i iste puti, da su zrtve istoga stradanja. Osjetise da ih i sada veze nesto sto se ne da prekinuti.

- Ostanimo! - sane Juric.

Divovi prignuse glave. Osjecahu u dnu srca odvratnost prema gospodaru i sramotu zbog svoga vladanja. Posljednji ugarak vatre sto je Veli Joze potakne a slozan je rad razmahnu, tinjao je jos negdje u kutu tezackih dusa - ali iskra ne usplamti u pozar; nestade je opet u dubljinu njihova bica. Kmetovi se pogledase jos jedanput pa se uputise za svojim pratiocima. Spustise se u klanac, mimoiðose Psoglavcevo brdo; raziðose se na sve cetiri strane istarske zemlje.

Na njihovu brijegu lezao je maglen oblak. Kao da se brdo na kojemu su proveli najsretnije dane svoje ovilo sada koprenom da ne gleda svoje nove pustosi i one trudbenike koji, zgrbljenih leða i pokunjene glave, idu na novu patnju i robiju... Iz magle dopirase do kmetova zalobno stenjanje - zalba kakve zvijeri ili zavijanje psa. Potok je u dolini grmio pjesmu o vjetrovima sto ce ga od sada obilaziti, o kamenju sto ce ga gusiti, o trnju i draci kojima ce na vrhovima blistati vijekom kaplje neosvecene krvi.

*

Posljednji koji ostavi ono mjesto bijase kamarlengo. Za njim je isao Veli Joze. Kao da je gorostas ostario u malo dana za stotinu godina. Koracao je skrsen i pokunjen. Nesto bolno lebdjelo mu oko usta, sjedjelo mu na celu; izbijalo mu iz ociju.

U podne drugoga dana ugledase putnici s gore izmeðu rijeke Dragonje i Mirne motovunske kuce.

Kamarlengo krikne od veselja, a Jozi kao da je ledena ruka stisla srce.

Jase Civetta pred gorostasom na magarcicu. Vjetar mu vec nosi glas motovunskih zvona. Graðani su ih sigurno ugledali izdaleka pa se dizu docekati kamarlenga. Sto ne mogose uraditi graðanske cete, sila vitezova i ugled nacelnika, ucinio je on sam. I sad se, eto, vraca s kmetom Jozom; vodi ga kao isibana psa. Vjecna mora biti harnost grada Motovuna prema kamarlengu. Doskora opet i zita i stoke u gradu. Motovun ce iznova biti miran, siguran i sit. - Civetta je ugledao povorku graðana. Izasli su iz grada, idu mu u susret sa razvijenim barjacima, s bubnjevima, trubama i poklicima. Kako ce ga oni odsad stovati! Imenovat ce ga sucem, a mletacki ce ga senat uciniti kontom istarskim. Graðanstvo ce veceras klicati "bravo!" i "viva!" pod njegovim prozorima; dug ce red baklji ici po ulicama gradskim a njemu u cast.

Civetta osinu magarca: "Joze, trsimo se!"

Ali je Joze sve tromije koracao. Gledao je njive na kojima se dugo mucio kao pasce a za one lose gospodare. Gledao je sumu u kojoj se lomio pod sjor-Zuaninim bicem, mrske mu zidine gradske i laðe daleko tamo na uscu rijeke. Vidje povorku graðana i sjeti se patnja, uvreda i sramote. Zar biti opet igrackom u ruci tih patuljaka? Iskusio je slobodu; zna sto znaci biti svoj; uvjerio se da su graðani gori od njega, da ih se nema zasto bojati. Zasto da im opet robuje? Ali on je prolio krv, uvrijedio svoje drugove, smeo ih, pa je bilo bruke, stete i sramote - Na tu pomisao obuze ga opet tuga; dusa mu klone. Sane: "Gresnik sam" - pa okrenu dalje za kamarlengom.

Daleko na obzoru pokaze se Jozi more. Pucina bijase glatka kao zrcalo. Da, to je more po kojem je plovio onoga proljetnog dana te se borio s valovima na litici, u tami, kisi i vjetrini, go i sam, ali jak i smion kao pradjed mu Vukan koji je odolio coporu bijesnih bikova sred motovunske sume. To je ono isto more kojim se on porvao i nadvladao ga, pa je mozda zato - misli Joze - bas od one noci tako krotko i mirno. Gorostas se sjeti rike vode sred proljetne noci i svoje pjesme u lupi talasa i u vijanju vjetra. Svega se spomenu, i pricini mu se da ga nesto lupnu u lice; osjeti odjednom buru u krvi i nemir u njedrima.

Velika je galija plovila morem. Ni povjetarca nad vodama. Stotinu vesala tiskalo je naprijed laðu. Kroz oblake prosu se pramen zraka na onaj brod, i laða sinu na pucini kao golem galeb sto se spustio na vodu ali mu krila lepecu jos uvijek u zraku. Brod juri prema kraju, biva veci, i sto se vise priblizava kopnu, postaje sve cudnovatiji. Ona su jedra zguzvana i razdrta. Konopi vise niz jarbole, svi popucani i gnjili. Na bokove, na osteceni pramac i na skrsenu krmu puste laðe uhvatile se trave koje vise cak sa vesala sto tromo i odmjereno lupaju morsku povrsinu, gurajuci sve brze prema kraju cudnu galiju... Rekao bih neka cudotvorna ruka digla iz morske dubljine vec davno potonulu laðu, i avet-drijevo brodi sada prema kopnu. Joze vidje gdje se sva ona vesla dizu uvis kao stotinu ruku. Gorostas se trgnu i stane. - "Galjot Ilija!" prosapta. I pricini mu se da sve one ruke uprijese prstom prema gorama u srce istarske zemlje, bas kao da mu nalazu: "Idi odavle! Tamo je tvoj spas." I pricini se orijasu da mu galeot sipa opet u lice iskre i varnice, da ga drma rukama i da mu vice na obje usi: "Ne budi robom! Covjek si i ti." - Pricinja se Jozi da opet cuje galeotovu pjesmu u utrobi galije. Gorostas se smeo i uznemirio; cuje lupu svoga srca; sve misli: koraknem li naprijed, uzbibat ce se more, zagrmjet ce mi: "Sramota!" a ruke, one ce me udarati u obraze... Da! Ja cu natrag. Okajat cu svoj grijeh: Radit cu sam i cekati bracu. I ona ce doci - i ako ne odmah, a onda makar do stotinu, do hiljadu godina. Natrag! Natrag!

Kamarlengo je sve zesce sibao magarcica. Eto, sad ce preda nj banuti iz sumice povorka. Bubnjevi biju, trublje trube, zastave se viju, usklici se ore.

- Brze, Joze! Stigose.

- Viva kamarlengo! - grmnu svjetina na rubu sume.

Podestat se pokaza izmeðu dvije zastave, pracen od vijecnika, plemica i kanonika. Gomila jurnu prema Civetti. Nasta komesanje. Svi se guraju prema pobjedniku. Hoce da mu ljube skute. Nekoliko momaka digose magarcica s kamarlengom koji sada jase nad morem glava.

Ali to ne potraja no trenutak.

Najednom se graðani smrkose u licu: problijedjese od razocaranja, pozutjese od gnjeva.

Deranje i zvizdanje zaglusi Civettu. Oci su sijevale, sake su prijetile.

- Povalite ga! Svezite nitkova! - kricao podestat. Svi su gradovi dobili natrag svoga kmeta, a mi? A mi?

Kamarlengo, lebdeci jos uvijek u zraku, obazre se naokolo i tek sada spozna uzrok svoje nagle propasti.

Velog Joze bijase u zadnji cas nestalo bez traga.

Balkan (Trst), l907.

Otac
I

Cijelo je selo vijalo lugom zenoubicu da mu otme dijete i preda krvnika sudu. Hajka je bila zestoka jer ju je malis poticao otimajuci se covjeku i kriceci "Majo!" Ali je ubica bio ljudeskara okretan i brz, a vecernji se sumrak vec suljao vodeci sa sobom maglu i studen. Vjetar je nosio drugamo djetinje uzvike: magla je sve vise gusila bahat krvnikovih nogu.

Bojeci se da je mrak i nevrijeme ne zatece, hajka se pruzi u dug red i jurne brze uzbrdo. - Ubilac bijase vec visoko odmaknuo. Pred njim je stajala golet puna litica i sipraga, a nesto dalje bukova suma, tamna, gusta, neprohodna. Prve su kapi kise udarale s oblaka na vrhu planine. Upravo sada kad i sam vidje da ga vise nece tako lako uloviti, ubica ne odahne; naglo stane i protrnu.

Dijete je lezalo kao mrtvo u njegovu narucju; glavu je prignulo natrag, sklopilo oci - ukocilo se u bolnu grcu. Bjegunac nije znao sto bi. Da se preda, zbog djeteta, ili da uðe s njime u sumu? Oklijevao je, kad najednom cu brundanje. Medvjed je stajao ispred spilje, gotov da obrani mece sto se igralo pokraj rupe. Poðe covjeku u susret, zakrci mu put i iskesi zube. Ljudeskara polozi dijete na liticu pa dignu kamen i obori zvijer. Borba izmeðu covjeka i medvjeda za onaj zvjerinji stan potraja jos nekoliko casaka dok zvjerka pobjegnu nekamo s mecetom, a covjek uðe s djetetom u jazbinu i zatvori joj otvor kamenom.

Hajka stignu na golet, pretrazi je, pa uðe meðu bukve.

Covjek je cucao pred otvorom u smradnu lezaju, stiskajuci na prsa dijete. Slusao je kako ono dise, grijao mu rukama i dahom nozice i rucice, kidao sa sebe odijelo da ga bolje omota; stajao je zatim miran, nepomican, da ne buni djetetu san. - Vjetar mu je donosio viku hajkaca. Cu ih kad se vratise pod pljuskom kise preko goleti dolje prema selu. Slusao je njihovu srdzbu "Krvnik!" - "Ubojica!" "Onu dobru, mladu zenu!" - "Jadno dijete!"

Kad ih nestade, vjetrina jace zaurla, i kisa se proli. Grmjelo nad gorama, i svi su klanci odjekivali. Voda je sustala niz litice kupeci se negdje u bujicu sto je rusila nizbrdo drvlje i kamenje. Cijela se bukova suma trzala pod udarcima vjetra; grane su skripale i pucale savite nekim gvozdenim rukama, a poluusahlo je lisce sumilo glasom punim prijetnje. - Prva je jesenja oluja isla gorama, sibajuci sumu munjama, dazdem i vjetrom.

Covjek se primaknu jos blize otvoru jer su smrad i zvjerinja vonja u zatvorenom brlogu bivali jaci. Srkao je ono malo olujna zraka sto ga je vjetar tjerao na mahove u lezaj, i slusao nocne glasove. Pricini mu se da on vise nije onaj prvasnji; da je sve ono sto je dosada bilo i sto se jutros dogodilo nejasan, prazan san; sve se ono zbilo nekome drugome, a u daleku neznanu kraju. On se vise nicega pravo ne sjeca, on vise ni za sto ne za. Sve je varka i prijevara; zna samo da se vratio u svoju rodnu goru iz koje je bio izasao te nekamo zalutao. A kod nje je i sada sve onako kako je bilo i onda kad je po njoj ovce pasao te ugljen pravio i zvjerad lovio. Ona ga je primila, jesenja i nocna, ali pouzdana i vjerna kao uvijek; eto, docekuje ga, ali ga i stiti, svojim strahotama. Njezina srdzba ne grmi nocas nad njegovom glavom nego po stopama hajkaca. Sve je kao sto je onda bilo, samo sto joj se on vratio noseci u narucju dijete svoje, sina svoga. I njegova ce mu rodna gora suditi. Ne kazni li ga ona u puti puti njegove, onda on nema da se zbog cega kaje, da se ikoga boji.

Cu gdje se neki glas pridruzio bas pokraj njega urlikanju vjetra i sumoru sume. Nesto je guralo o kamen, nesto je greblo naokolo. Culo se duboko dihanje, dvije su zelenkaste zjene gledale u nj kroz pecinski otvor. - Ranjeni je medvjed htio natrag u svoju jazbinu. Brundao je sve jace, vukuci okolo kamena na otvoru prelomljenu sapu, dok je mece greblo i kopalo.

Covjek opipa u tami granu i stade da kroz luknju tjera njome zvjerad. Drzao ih daleko, badao ih i gurao. Ta igra razjari zivotinju, i ona navali na nevidljivog neprijatelja. Bila je glavom o kamen, gurala njusku kroz luknju i rikala u spilji. Dijete se budilo oda sna i kricalo placuci: "Majo!"

Onda covjek zasilji zubima grani kraj, pa urinu medvjedu u zjene. iskopanih ociju zvijer legne pred otvorom, stiteci tijelom skot svoj od kise. Rikala je u vjetrini, dok je u spilji covjek mirio svoje dijete: "Ne boj se! Tvoj je otac s tobom".
II

Sutradan po podne dignu se gotovo sve selo i poprati na groblje smaknutu zenu.

- Da smo bar s majkom zakopali i dijete! - Je li on zlocinac ili luðak? - Ja velim da je proklet onaj grdni novac sta ga je stekao u tuðini. - Prevario, ukrao, orobio. - Lud je, pa ce i svoje dijete i jos koga. - Bit cemo s njime na cudu. - Otisao kao kakav prosjak, a vratio se gavan, pa gle sto uradi. - Onu dobru zenu! Ono zdravo, veselo dijete!

Tako su govorili seljaci, vracajuci se predvece doma. Nekoliko njih poðe na dno sela gdje se gotovo na rubu sume dizala nasred ograðena vrta ubilceva nova kuca s doksatom i s dva zidana krila, s pcelinjakom i stajom sto se bas bila pocela graditi. Htjeli su je zatvoriti pa udariti na vrata pecate, kad vidjese da je to isto prijepodne netko u nju provalio. Dosjetise se odmah tko bi to mogao biti. Nitko drugi nego - gazda, ubica. Morao se vratiti bar pet puta u kucu, a putovi mu nijesu bili daleki jer je kojesta sa sobom odnio. Sve sto je sluzilo djetetu bijase nestalo, pa cak i slamnica i duseci i jorgani s malenoga kreveta. Odnio je obuce, rublja, odijela i alata; ponio je sa sobom svu suhu hranu, mnoge sudove i svijece; nije zaboravio ni med ni mlijeko ni mjehove ulja. Sto je pak sve uzeo iz nekih skrinja i ladica, seljani nijesu ni slutili.

- Kao da je u tuðini bio ortak hajducima i lupezima! - rece netko.

- Sve to mora da je jos sakriveno negdje blizu. Gle, i lonce i verige i klupu s ognjista! Pretrazimo rub sume pa cemo i naci ...

- Cemu! - rece seoski glavar. - Ovako ce i djetetu biti bolje. A gdje je oruzje sto ga je donio iz tuðine? Uzeo i njega.

- Tko ce protiv njega? Hajduk!

Glavar kimnu glavom pa se zagleda u pod: - E, sada moramo s njime drugacije. To je naprasit i jak covjek. Silom nece ici; bilo bi krvi. Pomoci ce nam gora; potjerat cemo ga doskora u dolinu kao gladna vuka. I ova ce kuca biti gvozða u koja cemo ga jedne noci uhvatiti.

*** *** ***

Seoski je glavar uzalud vrebao sa svojim momcima u osamljenoj kuci. Snijeg je vijao, vukovi su tulili nocu pokraj sela, ali je ubica zivio slobodan negdje u sumi. - Sto se sve nije pricalo o njemu po selima naokolo. - Prodao je svoju i djetetovu dusu duhu paklenome, a ovaj mu otkrio neznane dvore u utrobi planine. Pakao mu je sada konak. Obukao se u zvjerinje koze, pustio da mu rastu nokti, vlasi i brada, pa luta obnoc sumama pracen coporom vukova koji mu gone u susret ovce i telad. Njegove su spilje pune stoke. Sina hrani zvjerinjom krvlju, da naraste jak i opak kao i on sto je; ali dijete trpi i gine jer se turilo na majku. Zato ga otac bije. Tko nije vec cuo njegov plac u vijanju nocnoga vjetra, u vecernjem sumoru lisca sto se jos drzi hrastovih grancica? - Nijedne zime nije suma bila onako zlocesta. Bije iz nje studen i vjetar kakvih ni najstariji ljudi ne pamte. Snijeg je pokrio prolaze i stazice; svakog ga je jutra vise, a na njemu su svjeze stope zvjeradi. Jelove se grane sagibaju i lome pod bijelim teretom, dok su debla nakicena stupovima leda. Drvari ne smiju po drva, lovcima se ne da u lov. Starog je lugara nestalo bez traga kad jednom poðe da vidi tko to pali vatru na obronku. Ne vjeruje nitko da ga je mecava zamela; zgrabio ga ubica, prisilio ga da mu robuje u podzemnim dvorima. - Strah bi jos veci kad jednom zaluta na dno sela medvjedica sa svojim mecetom. Ona je jednom bila selu strah i trepet, a sada doðe ljudima hroma i pokunjena. Netom je ugledase, seljani se digose na nju, ali doskora vidjese da je s njom sada sasvim drukcije jer su joj oba oka iskopana. Strasilo je gorsko doslo k njima da prosi hrane.

- Ni zvjerad mu ne mogu odoljeti!

I oni se smilovase na tu novu zrtvu ubilcevu; sklonise slijepu mecku u dvoriste njegove kuce.

Proðe mjesec dana a da se o ubici nista ne cu, kad se dogodi nesto sto uzvrpolji iznova seljake.

*** *** ***

Na sam Badnjak padose Cigani u selo. Prljava, gladna Ciganija rasu se po svim avlijama, ali je selo doceka gotovo neprijateljski i odbi od sebe. Iza duge svaðe i natezanja povedose ih seljani prema sumi te ih smjestise u dvoristu i u vrtu zenoubice. Tu im prosto zapaliti vatru, razapeti satore i prenociti, a sutra ujutro - put pod noge! Bit ce sami i slobodni, ali da se nitko ne usudi u selo; vise od onoga sto im sada sami daruju nece od seljaka izmoljakati. - Cigani se utaborise okolo kuce, izmoreni hodom, izmuceni studeni i gladom, kivni na one ljude. Dar je bio kukavan, djeca su plakala da su gladna, pa ne bi druge no zaklati jedno od stare kljusadi sto im vukla kola. To uzradova Cigancad; nasta vika i metez u dvoristu. Djeca gurala daskom snijeg u kutove, mela kameni sto ispod doksata, lozila vatre i rezala raznjeve, dok su stariji gulili s kljuseta kozu a zene dizale cerge.

Dan je bio studen, ali vedar i tih. Smrznuta se suma sjala kao posuta biserom; poljane su i drumovi lezali pokriveni snijegom; seljacke kucice surih zidova i bijelih krovova blistale su na suncu, ovjencane redovima ledenih svijeca sto su visile o strehama lomeci svjetlo u svim duginim bojama. Iz dimnjaka sukljali su ravno uvis stupovi dima: jedni jos crni kao caða, drugi bijeli kao srebro, a treci vec svi modrikasti i prozirni da se za njima vidjela daleka strmina niz koju se djeca sklizala na saonicama kriceci iz svega grla. Ceste su bile puste, ali su ti one kucice govorile da je danas svaka od njih kao kosnica u kojoj vri i sumi. Jedino je nova kuca na dnu sela stajala hladna, zatvorena i sutljiva. - Zazvoni podne na crkvici, i zvonki glasovi jeknuse u tisini. Suma nije primala u se mjedenih usklika malena zvonca da ih ojaca pecinskom jekom i zastre muklim glasom klanca i uplete u njih sumore cetinjaca pa da ih onda vrati selu, dublje, punije, tise - ona ih danas odbi od sebe, sledenivsi sve tople duboke glasove mjedenoga grla i protkavsi u preðu vise srebrnih zvukova zvek svoga bisera.

Sunce je sjalo s visoka oblaceci sumu u dugine odore, steruci kruto mlijeko po ravnicama pa cak i pretvarajuci u skerlet, svilu i kadivu one sarene krpe na satorima i na leðima ciganskim.

Cigani su vec rezali meso na kamenu stolu. Nasta guranje i navala djece. Doskora se sve stisa i umiri, i nije vise bilo cuti no zvakanje gladne gomile.

Bas u taj cas pokaza se na vratima dvorista krupan covjek. Odijelo mu je jako toplo, ali izderanih koljena i lakata; na glavi mu subara, o pasu dvije malene puske, a u narucju dijete. Na kosmatu licu nije bilo u prvi mah vidjeti no kukast nos i dvije velike, crne, ostre oci.

- Tko vas posla u moju avliju? - viknu covjek s praga.

Iako nije bilo srdzbe u njegovu glasu, Cigani se prepadose. Njihov voða ustade, skine kapu i priðe dosljaku.

- Gazda - rece - selo nas potjera amo. Glad, studen, sirotinja ...

I Ciganin kaza covjeku sve kako je bilo. Kad isprica, rece:

- Zapovijedas li da idemo?

- Ne! Ostanite! - odgovori covjek i sjedne na kamen uz vatru.

Cigani su s pocetka gledali sutke i s nekim strahom u naoruzanog ljudeskaru. Cigancad odmakose natrag, a zene nosile jelo u cerge da odanle gledaju hoce li se sto dogoditi. Ali je covjek sjedio mirno na kamenu drzeci dijete na koljenima. Nije se nikomu dalo da mu sto rece jer je on neko vrijeme stajao kao da prisluskuje je li sto cuti okolo kuce i u selu. Najedanput skinu dijete s koljena, okrenu se prema cergama i rece: "Koja od vas zna pomoci bolesnoj djeci?"

U tren oka naðe se pred njim prljava Cigancura koja prosu na nj kisu rijeci. Ona vida sve rane, tjera sve bolove, lijeci od svake bolesti, zna sve trave i sokove.

- Suti i pogledaj mi prije dijete! - prekine je covjek.

Ciganka klekne i upilji oci u malisanovo lice. Gledala mu mrsave zute obraze, prestrasene oci i blijede usne; opipa mu ruke i noge. Ciganka je bila u neprilici; znala je da onome covjeku sto ju je gledao ostro i napeto kao da joj hoce istrgnuti istinu iz grla, nije mogla odgovoriti sto joj drago, onako - po svoju.

- A tuzi li se kada? Place li?

- Ne tuzi se. Ne place - odgovori on.

- Sto veli majka o djetetu?

- On nema majke.

- A tetke, rodbine?

- Ono nema nikoga do mene, oca.

- A ti si gazda, pa dijete ima sve sto hoce i sto mu treba. Eto, kako kome bog dade. Mi Cigani ...

- Ne brbljaj nego reci sto mu je? - presijece covjek.

Ciganka se poceslja za uhom; nije joj se dalo reci, ali se ipak odluci:

- Gazda, ne ljuti se. Nije ni svaka moja od suha zlata. Ja bih rekla da je u toga djeteta umrla krv ...

- Kako? Sto je to?

- Da, umrla mu krv. Mali se necega prestrasio. On se i sad plasi.

Covjek se bijase promijenio u licu. Bol mu mijenjala tvrd izraz ociju; strah od onoga sto ce Ciganka jos reci grcio mu nozdrve i usta. A zena nastavi:

- To se moralo s djetetom najedanput dogoditi, jer se zdravo rodilo i dobro je hranjeno. Je li da se ono prije smijalo, igralo, plakalo i opiralo kao i sva druga djeca?

- Jest! Tako je! On mi se nikada ne opire. Ima tri mjeseca sto ne place, sto ne vice, sto se ne smije - gotovo je saptao covjek gledajuci u Ciganku. - E, pa sto onda? Pa kako to?

Ciganki se pricini da je vec ukrotila divlju zvijer i nasla kraj zice sto je mora dalje vuci, pa nastavi bez bojazni, tise, slaðe.

Gazda milostivi, ne boj se za svoje dijete. Sto zle oci - splele, dobre ce ruke razvezati. Znam travu kojom se voda kuha, pa njome umivaju djecu od uroka. Ja cu ti ...

Ali Ciganka ne dorece jer je covjek osinu pogledom i naglo planu:

- Ciganski gade, mislis da sam ja kakva seoska baba, kakav cobanin. Idi, jer cu te pogladiti po leðima!

Cigani se pozurise da rasprse oluju. Navalise i oni na Cigauku: "Idi kad ne znas kako se govori s gospodinom! Kakvi uroci, ludo stara!" Covjek se htio dignuti, kad vidje gdje se njegovo dijete primaklo Cigancadi pa gleda radoznalo u njihovu igru na dnu dvorista.

- Pusti ga, gospodaru - rece mu Ciganka sa cedom pod sisom - okladila bih se da ce se s njima igrati i smijati. Znas: djeca s djecom.

On izvadi novac pa joj ga dade: "Drzi! A bude li tako, pozlatit cu ti svaku rijec".

Cigancad bijase napravila covuljka od snijega, posadila ga na dasku. Natakla mu na glavu klobuk, u ruku trstiku, u usta lulu. "Ujo! Ujo!" klicali su Cigancici gurajuci dasku uza zid i tjerajuci psa sto je uz lajanje srtao na bijela covu. Jedno dobro Cigance naslo negdje limen, krnj lijevak, pa je svakako htjelo da trubeci ide uporedo sa covuljkom. Pas ga povali u snijeg, stariji ga djecaci gurnuse na stranu ali se ono iznova vrati kriceci i trubeci. Kad mu nestade sape, priðe, razbarusen i crven kao rak, ubilcevu sinu, pruzi mu lijevak i rece: "Sada ti ... Tu - ru - tu - tu" ... Ono blijedo dijete uze lijevak, primakne ga ustima i puhnu, ali truba jedva dade glas. "Sada ja!" - vikne Cigance pa mu otme lijevak i otide. Ubilcev sin zakresti i potrci za Cigancetom.

- Eto, vec place i trci. Junak bi se cak i potukao - rece Ciganka covjeku.

On se dignu da bolje prati svaku kretnju svoga djeteta. Ono se bijase vec pomirilo sa svojim novim drugom jer lijevak bijase zacas izgubljen i zaboravljen. Sad su i oni vukli, jedan do drugoga, covu konopom uza strm kut dvorista, dok su drugi gurali straga dasku. Klicali su i oni: "Ujo! Ujo!" Lagano rumenilo prosu se po obrazima djecakovim, i iz ociju mu vrcnu prva iskra radosti. Kad se covo od snijega zaljulja i strmeknu niz dasku prosuvsi se u komade na Cigancad, cu se i njegov krik pa pljesak ruku i hihot.

- Cu li ga? Cu li ga? Kako zna! Kako moze! - rece otac Ciganki, i njegovo lice zasja od srece.

Cigancici su vec hitro gradili novog covu. Gacali su okolo po snijegu ispred nedograðene staje, pa je svaki htio da i njegova gruda bude nesto na onome nezgrapnom tijelu. Ubilcev je sincic htio svakako da posadi svoj snijeg covi na glavu, pa je kricao sve dok ga Ciganka ne dignu da ga zelja mine. Kad covo bi gotov, vidjese da mu nestade sesira. Oteo ga pas pa se zatrkao s njime prema sumi. Htjeli su svi u trk onamo, ali covjek viknu!

- Drago! Na ti moju subaru!

- Gazdinu subaru! Drago, po nju! Idi bolan! - stade vika Cigancadi.

Drago, jos rumen u licu, razdragan i blistavih ocica, gledase u covjeka; oklijevao je. Vukla ga k sebi subara kojom ga otac mamio drzeci je u ruci, ali je on iznova gledao u ono znano mu lice. Koraknu nekoliko puta naprijed, ali upravo kad mu covjek rece "Drago, doði! Na ti!" - dijete stane, i njegovo lice bude drukcije. Rumenila naglo nestade, sjena straha zastre mu zjene, i prvasnji grc ukoci mu usne. Istom kad se i otac trgne, i sva mu se sreca utrnu na licu, dijete preplaseno priðe, uze subaru pa se vrati k djeci.

Ciganka cu uzdisaj onoga covjeka; rece:

- Gospodaru, ne zamjeri. Cemu bijes dijete kad ga toliko volis?

On se gorko nasmijesi: - Ubio bih onoga koji bi ga samo prstom dirnuo. Cuvam ga kao amanet, nosim ga kao kaplju vode na dlanu.

U zvuku je njegova glasa bilo toliko bola da se Ciganka smilova.

- Jesi li dugo udovac? Koliko je da ga mazis?

- Tri su doskora mjeseca sto me dijete vidje prvi put, - odgovori on suho.

- Onda ce sve to proci! Samo se ti strpi.

Na te rijeci zasja covjeku lice. Skinu s ruke prsten pa ga dade Ciganki:

- Na ti! Darujem ga tom tvome crvicu.

*** *** ***

Sunce je zapadalo. Kada uroni u grad oblaka na meði obzora, one tamne kule i zidine planuse rumenilom kao da ih je zahvatio pozar. Krv pane na poljane pokrite snijegom, brezuljci odmakose jos dalje prema zapadu, nejasni i plavi a nasarani modrikastim zilama; seoske se kucice smrknuse otvoriv sa strane poljane svu silu sjajnih ociju. Neko vrijeme nevidljivo je sunce obasjavalo joste goru na istoku. To nijesu vise bili vilinji dvori od bisera i dragulja. Grad od zeljeza i tuca dizao se sada nad kotlinom. Debla okovana u led sjala se kao stupovi od crvene kovine; pruce sibljika strsalo je kao suma kopalja na zidini gradskoj; kukovi bijahu nalik na tornjeve s bakrenim stitovima na krunistima, jaruge i klanci na jarke iskopane dzinovskim rukama. Kad se svjetlost povuce na vrhunce i valovi mraka poplave goru, grad potamni; cu se huka - vecernji je vjetar vodio u one dvore studenu zimsku noc.

Vec prvim mrakom jeknu kotlinom pucnjava muzara. Kad se ona stisa, selo zaroni u tamu i tisinu. Nebo kao da se spustilo nanize i postalo jos tise, pa su bozicne zvijezde treptale krupne i blage nad zemljom.

...U ubilcevu su dvoristu gorjeli fenjeri i plamsale buktinje. Stajala je vika, pjevanje i klicanje gazdi milostivnome.

Jos prije sunceva zapada bijase pas nanjusio u staji slijepu, sepavu medvjedicu. Jadna se zivotinja - vec ukrocena i uvijek plasljiva - krila cijeli dan u uglu, dok je medvjedic ne izda, pa je pas potjera u avliju. Cigancad se u prvi mah prestrasi, ali kad vidje kako je s njome, ona se manu snijega i cove te veza mecki konop okolo vrata, posadi joj mece na hrbat i poce se s njome igrati. Nasta nova vika i tarlabuka ispred staje.

Dogodi se bas onda da ubilcevo dijete, crveno od studeni, skakanja i veselja, dotrci ocu koji je sjedio sa Ciganima, te mu gotovo skocio na koljena vicuci: "Mene na meda! Mene na meda!" Rijeka meda prostruji covjeku kroz srce; krv mu udari u glavu. On uhvati dijete pod oba pazuha, vinu ga visoko: "Drago! Sine! ... Samo tako sa cacom svojim! Dignut cu te na mjesec i na zvijezde!" - pa potrci k Cigancadi i posadi dijete mecki na leða.

Malis je lupao nogama i pljeskao rukama jasuci sav razdragan dok ga otac pridrzavao, a Cigancici su vukli naprijed zivotinju, kricali i valjali se po snijegu, sretni sto se i gazda upleo u njihovu igru. Kad bi toga dosta i zivotinja se poce ljutiti, htjedose je potjerati u staju, ali se malis tome opre; utuvi sebi u glavu da valja medvjedicu skloniti u onu lijepu, novu kucu; neka ondje spava sa svojim mecetom. Cigani se nasmijase djetinjemu hiru, ali onaj covjek rece:

- Drago ima pravo. Stan za stan! Ljudi, amo sjekiru!

Cigani ga pogledase u cudu. Vidjeli su da je podjetinjio od srece, ali se i pobojase: ne smuti li mu nesto glavu?

- Gazda, bit ce nevolje. Gle pecate na vratima!

- Kakvi pecati! To je moja muka! To je Dragova kuca!

On upre plecima o vrata, napne sve sile i otvori. Povede zivotinje u sobicu pokraj doksata pa ih smjesti na sagove. Jer se mrak vec hvatao, viknu da mu donesu fenjere. Znao je gdje u Kuci ima jos hrana, pa je dade sinu neka je baci zivotinjama. A dijete je stajalo uz njega, gledalo u medvjedicu i govorilo kao da se necega sjeca:

- Kako je medo sada dobar. Je li, ti ga neces tuci kamenjem?

- Ne, sinko!

- A je li istina da su mu izvadili oci?

- Nije. Ne vidi jer je star.

- A tko mu prelomi nogu?

- Boli ga ... - odgovori covjek, smucen tim pitanjima, ali ipak sretan sto ga dijete nesto pita, sto mu govori gotovo bez straha.

Ispred kuce Cigani se meðutim pravdali sto ce s tim covjekom. Jedni su govorili da ga se valja sto prije otresti jer da ce ih povuci u kakav jad; drugi su pak htjeli da ga ne puste dok se iz njega stogod ne izmami.

Nijesu se jos bili dogovorili, kad covjek iziðe iz kuce noseci na rukama uspavano dijete.

- Idi gore - rece Ciganki - i donesi s kakve postelje sve sto malisu treba!

Smjestise ga u cergu blizu vatre.

- Spava kao zaklano. Ne bi ga ni gromovi probudili - rece Ciganka. - Vidjet ces ti njega sutra, dobri gazda. Zdrav i veseo kao ptica.

Covjek je iznova sjedio s Ciganima za kamenim stolom. Buktinje su gorjele; logor se stisavao jer je Cigancad vec spavala pod satorima. Iz seoskih kuca dolazilo je pjevanje i pojanje, ali sveðer tise, na mahove i na prekid, jer je vjetar izlazio sve jaci iz sume gdje je led skripao i pucao kao da netko gazi po staklu.

- Gazda, cujes ih; a mi zedni, gladni pod vedrim zimskim nebom - rece neki Ciganin.

- Da si samo vidio kako nas jutros potjerase! "Lupezi! Skitnice!" Kod nas dvadesetero djece, a dadose nam sest malenih hljebaca. Ni kapi vina da ogrijemo dusu, a Badnjak je.

U sumi huknu. Cu se kako se led krsi i prosipa. Vjetar udari o krilo kuce, zaljulja satorima i osine zublje. Vatra se slegne, prospe naokolo iskre, pa iznova plane pisteci u ledenu noc.

Covjek ustane, uze dijete i poðe s njime u kucu.

- Eto, otide. Zatvorit ce nam vrata ispred nosa. Ne smrznemo li se nocas, otici cemo sutra praznih ruku.

- Ima svega u toj kuci.

- Sto ce on nama? Dat ce. Milom ili silom.

- Neka nas pogosti bar kao slijepog medvjeda!

- Tako je! Hajdmo i mi gore!

Ali prije no se Cigani digose, otvori se prozor na kuci. Suho meso, sir, stara odijela i gunjevi padose na Cigane. Zene skocise iz satora da kupe, klicuci i blagosiljuci, onu blagodat. On je praznio skrinje i bacao sve kroz prozor. "Moj mali spava u velikoj postelji kao carev sin. I u snu se nocas smije. Vi ste mi ga izlijecili", odgovarao je Cigankama i bacao dugo i rasipno. "Vi njemu zdravlje i veselje, a on vama ovo!" A kad mu to dodija, siðe u podrum, digne na leða bacvicu vina. I donese sam iz kuce sve sto ljudima treba da se caste.

- Nece biti tuzan tko razveseli danas sina moga! - kliknu Ciganima pa segnu u dzepove i prosu po stolu novac.

Vino protece, i Ciganija zapjeva.

Hranjena drvima sto su lezala u kupu pokraj staje, vatra je plamsala nasred avlije budeci oda sna i mameci iz cerga Cigancad. Ona su doskora skakala okolo krijesa sto je obasjavao kucu i zaleðeni rub sume. Vjetar je jace hukao u gori, urlikao je na uglovima kuce, lupao o zidove dvorista i nosio u selo rojeve varnica, graju i pjesmu cigansku.

Cigani se bijahu do takve mjere podali veselju da stoprv onda kada gazda naglo skoci i jurnu u kucu, vidjese naoruzane seljake na zidicu a seoskoga glavara na vratima avlije.

- Naprijed! Drz' ga! - viknu glavar. Seljani se gurahu kroz zacuðenu gomilu vicuci: "Dijete! Gdje je dijete?"

- Dvadeset talira za zivo dijete! - klicao je glavar.

Svi jurnuse na vrata, ali ona vec zatvorena, necim poduprta a cavlima okovana.

- Kroz prozor! Ljestve - pane zapovijed. Ali ljestava nije bilo u dvoristu. Poslase po njih momke u selo te opet poðose k vratima da ih jace drmaju i biju.

Cigani ih naucise kako ce ih oboriti. Izvukose gredu iz staje i lupnuse njome o vrata. Jurnuse svi u kucu, pretrazise je cijelu, ali ne naðose u njoj nikoga do medvjedice i meceta.

Kad ih svjeze covjecje stope povedose po snijegu s podrumskoga okna na rub sume, vjetrina im pogasi buktinje, i gora ih odbi studeni, tamom i vijanjem vukova.

III

Cigancura sto je ubica potjera od sebe izbrblja se sutradan po selu kako dijete gine, gladno i zedno, od ocevih prijetnja i udaraca. I gotovo nitko ne povjerova onoj drugoj Ciganki kojoj ubica darova prsten, kad ona rece da je ubica otac kakva nije lako naci.

- Moramo spasiti dijete! - rekose seljaci, pa netom zima popusti i leda nestade, digose novu hajku. Obaðose dio sume gdje su znali da ubica najradije lovi, ali mu ne uðose u trag. Kad procvjeta drijen, potrazise ga po drugi put, a kad cijela gora poce iznova listati, njihova srdzba bi velika jer ga suma jos bolje sakri, postade - njegova. Cobani su tjerali drugamo stada; u nju se nitko vise ne usudi. No upravo sada kad su mislili da ce ga suma progutati, on se poce najedanput sve cesce suljati navece i nocu oko sela. Kupi na silu u pastirceta dvoje janjadi; ote nekoj zeni sa susila nesto rublja pa joj baci izdaleka novac; usulja se vise puta nocu u neke staje da pomuze krave, ostavivsi na tlu zlata. Placao je kao gazda, ali najednom, rekao bih, ostade i bez novaca, pa poce otimati. Stize u selo glas da ga gotovo ulovise u obliznjoj varosici kamo doðe vise puta da kupi neke lijekove. I tamo su sada vrebali na nj. Ima u varosici u banki njegova novca, pa ce zlotvor zadjeti u tu udicu kad bude go i gladan.

Selo se pomami kad se cu da ga vec treci put vidjese gdje se nocu krade iz vrta uciteljicina. Uzalud je uciteljica mirila ljude i kazivala im da joj ubica nista ne ukra i nista nazao ne ucini, da ga se ne boji, da je to progonjena zvjerka i da je mozda ona Ciganka s prstenom pravo govorila; oni ga jedne veceri docekase s puskama. Sutradan naðose krvi na zidicu, a od onoga su dana strazarili svake noci u uciteljicinu vrtu.

*** *** ***

Svanu i minu Uskrs. Vrtovi se okitise procvalim vockama, plotovi se i zivice osuse kalinovim cvjetovima, suma se prope u zelene valove, a zubor vrela oglasi se lugovima.

S novim cvjetonosjem siðe mir u selo. Na ubilca su jos uvijek vrebali, ali o njemu najedanput ni glasa ni traga.

U seoskoj je skoli vladao mir. Nije bilo cuti ni daha ni stropota, samo je kraj sljivine grancice tuckao, ljuljajuci se, o staklo pritvorena prozora.

I uciteljica je pricala djeci:

- Zivio jedanput div u nasoj planini. On htjede sagraditi nove dvore na obronku gore, pa natjera sve ljude obliznjih selaca na rabotu. Lomili su mu, vukli i tesali kamenje strepeci od njegova glasa i pogleda. Kada dvori bise gotovi, div potjera od sebe rabotnike: "Jao si ga onome koji se usudi u goru moju i u grad moj!" Da nitko ne naðe vise puta do njega, on posadi sikaru i trnje na sumske staze, zatvori klance liticama, prenese brezuljke s jednoga kraja na drugi.

Div je uhijao sve zivo na obronku i sjedio u svojim dvorima, ali mu nesto nije bilo pravo. Dvoji su ga jadi mucili. Oko njegova grada nije rastao ni busen trave; sve je bilo sivo, pusto, krs i litica, i njegovi su dvori propadali, necujno, polagano, od dana do dana, u crnu zemlju.

Oni su vec bili napola zakopani kada div poðe jednog jutra u sumu i viknu: "Sumo majko, od cega mi sva tane volja?" A suma mu odgovori cvrkutom gnijezda, zuborom voda i sustanjem lisca: "Sve kaplje krvi tvojih zrtava crvene se po obronku, a teske su kao planina. Sve kaplje znoja i sve suze tvojih rabotnika leze jos uvijek oko tvoga dvorca, a od njih ne nice trava." Onda div nahrupi u nase selo i ote dijete. I div rece u gori djetetu: "Gledat cu te kao svoga. Potrazi i pokupi prsticima sve one kapljice; moje su ruke za to prevelike. Kad pokupis, vratit cu te u selo."

I ono se maleno dijete vere od jutra do mraka okolo divovih dvora. Trazi vec dugo. Gdje digne smrznutu suzu, nice smilje; gdje otare kapljice znoja, raste kurika. Njegove su ruke krvave od draca i trnja, a kamenje mu izgulilo kozu na koljenima. Tih je kapljica mnogo, mnogo. Dijete se vuce po zemlji. Kada ne moze vise dalje, ono stane i gleda prema nasemu selu; prisluskuje hoce li jednom dotrcati iz sela sva djeca da mu pomognu pa da ga povedu sa sobom meðu ljude.

- Idimo! Idimo! To je Drago! Mi cemo sve pokupiti! On ce s nama u selo! - viknu stotinu glasica; rucice se digose uvis; oci bljesnuse. - Hajdmo! - rece veselo uciteljica.

Htjelo se dosta muke dok se postavise ispred skole u red. Kosic za smrznute suze! Kruha za Draga! Platnene trakove da mu vezu ranjene prste!... Sve su to djeca trazila i htjela, hvaleci se da ce u tren oka pokupiti na onome obronku sve kapljice i suzice, kao Pepeljugini golubovi proso sto joj ga zlocesta maceha prosu po kuhinji.

Uciteljica povede povorku izvan sela, pa udari stranputicama prema sumu.

"Kuku nama! Kuku" - zakukala kukavica kad ugleda povorku s hrastove grane. Ali kos sto ima gnijezdo u trnjaku na rubu sume, viknu joj: "Umukni, zloguce!", pa odletje u lugove kriceci u sav glas: "Djeca! Djeca!" - "Covjecja piplad! Covjecja piplad!" odazvase mu se zune i djetli te prestadose tuckati kljunom po kori stabla. Zeba se u tili cas pokloni desetak puta potresujuci dugim repom, a ispod sjenicinih krila u gnijezdu virnu radoznalo u svijet desetak glavica i stade ih cika: "Da vidimo! Da vidimo!" - "Rano li su joj poletjeli!" zacudi se strnadica grijuci u gnijezdu svoje malise i gledajuci gotovo zavidljivo uciteljicu. "Kamo se to roje u goru?" zazukase pcele padajuci na procvjetale grane. Krosnje hrastova zasutjese na svoðu, i sum proðe uz lugove "Vonjaj, kusu! Pjevaj vruce! Jato ide, gorom guce!"

Djeca su isla sumom gazeci mahovinu. Grancice su ih udarale po ramenima da ih pospu laticama i peludom. Sikare se otvarahu da im pokazu stazicu do divovih dvora: "Zlatne ruze!" kliknuse djeca i uronise u ono zuto more. "Pozlatit cemo divu dvore, pa ce nas ljepse docekati". Rasprsise se po grmovima i cestama, a kad se iznova okupe, uciteljica se naðe u sumici zanovijeti, jasenovih metlica i zuti lovkinih grozdova.

- Gdje je glavarov Stanko? - upita ona.

Djecak se pomoli iz grma, gologlav, crven kao rak, krijuci nesto rukom iza leða.

- Amo doði! Pokazi!

Stanko poslusa. U njegovoj je kapi bilo gnijezdo s petero pticadi.

- "Al su maleni, goli!" - "Gladni li su!" - "Jadna im majka!" stade graja djece.

- Nece Drago s vama kad se to dogodilo - rece uciteljica.

Djecaku udarise suze na oci.

- Metnut cu ih opet onamo.

I sva djeca poðose za njim da vide kako ce ih vratiti majci. Dok je djecak ulazio u siprag i stavljao gnijezdo u rupicu kraj kamena, ona su trazila gusjenice sto ce ih Stanko melnuti blizu gnijezda, i mrvila kruh okolo sipraga.

*** *** ***

Kada se povorka uspe na obronak, puce pred njom golet. Iz uleknuta tla na proplanku strsale su uvis litice nalik na tornjeve i kule; kremene se grede pruzale nalik na zidine; gomile kamenja bijahu kao rusevine golemih zdanja. Na onoj pustinji nije nista raslo do nesto sikare sto je amo-tamo zastirala dracavim prucem neke otvore. Mracna suma kruzila je golet s triju strana i krila je pogledu s vrhova na gori i sa sela u nizini.

- Divovi dvori! - sanuse djeca.

Uciteljica ne odgovori, no se zagleda u hrastove grancice koje su joj - bacene amo-tamo na kamenje - kazivale dalji put.

- Javimo se Dragu! - rece i prva zapjeva.

Djecji glasovi jeknuse s pocetka tiho i plaho a zatim sve jace i snaznije. Bukova suma potkrijepi pjesmu muklim sumom, vuga uplete izdaleka u nju tri topla, zvonka usklika, drozd je bravenjak cijelu iskiti srebrnim notama iz svoje frule.

Svaki strah minu djecu. Uciteljica krenu prva naprijed, i svi se pocese spustati izmeðu dva reda litica. Najedanput cu se zamor, i djeca stadose. - Nesto nize, za hridinom, pomoli se velika, kosmata glava s dubokim crnim ocima. Pokaza se jak, go vrat pa siroka ramena i prsa.

- Div! - sanuse djeca te se skupise oko uciteljice.

Ali ona primi za ruku najplasljivije dijete i krenu ljudeskari u susret, govoreci: - Dobar dan! Zakasnili smo malko ali eto stigosmo ipak sretno i na vrijeme. Put ste nam zgodno naznacili.

*** *** ***

Kada sva ona djeca, voðena ljudeskarom, banuse na vrata i djelomice uðose u siroku spilju, Drago je lezao na postelji gledajuci kako se sunce krade kroz lisce sto je zastiralo dno otvora na stijeni pecine. U onome polumraku dijete je mislilo na Cigancice, na covu od snijega, na cerge oko vatre. Eto, onaj je covjek nekamo otisao, a vani je toplo, zeleno, i ptice pjevaju. On ce sada kradom ustati. Ici ce tiho kroza sumu da ga nitko ne vidi i ne cuje. Stici ce na dno sela i doci do one kuce po kojoj je jedanput skakao i vikao, a sada je u njoj slijepi medo i mece. On ce se ondje sakriti i cekati, tih i miran kao mis. A kada opet Cigani doðu, reci ce im: "Ja sam vas dugo cekao. Idimo odmah jer ce On doci pa ce biti zla". I reci ce im: "Pobjegnimo svi skupa, ali ne kroz sumu. Tamo On ubija danas zivotinje s dobrim ocima kao u moje majke koje vise nema, i s malenim rogovima na glavi." I jos ce kazati Ciganki sto doji cedo: "Sakrij me u svoju cergu a ja cu biti dobar. I necu nikada plakati, jer me vise nece biti strah."

I Drago bi htio ustati da se sam obuce te da odmah otide jer bi se On mogao doskora vratiti. Mogao bi ga opet taknuti svojim velikim rukama kojih se Drago toliko boji. Ne poðe li, bit ce opet sam s njime, pa ce iznova biti sve ruzno, puno straha.

Dijete se sili da se digne, ali ne moze. Misli, lijepo li bi bilo kad bi ona Ciganka dosla sama u spilju pa mu rekla: "Drago, hoces li, da te uzmem u narucaj pa da te odvedem?" On bi joj odgovorio: "Odmah!" Zamotaj me pa me ponesi u kucu moje majke! Ja znam gdje je maja spremila moje novo odijelo. Znam gdje su mi nove cizme. U velikoj su skrinji sa mjedenim lokotom!" I jos bi joj kazao: "Idi brzo, ali tiho, jer On dobro cuje. On vidi sve. Njemu je tesko pobjeci!"

Drago tesko dise. Napinje se da ustane, da skoci s postelje. Eto, Ciganka je ispred spilje, a s njom su i Cigancici; cuje bahat nogu. Ulaze u spilju i zovu: "Drago".

- Zamotaj me! Idimo! - klice dijete i pruza zeni ruke.

Netko dignu s oba otvora grane, i sunce poplavi cistu, udobnu spilju, djelo prirode i radnih ruku. Dragova je postelja bila okruzena redovima glavica; mnoge oci gledaju radoznalo u nj; sumica cvjetnih grana nice svuda naokolo. Lijepa mlada zena stoji pokraj postelje.

Drago se lecnu. Gleda zacuðen u djecu koja nisu Cigancad, i u zenu koja nije Ciganka. Vidjelo se na upalu, blijedu licu malenoga bolesnika da mu nesto nije pravo, da je gotov briznuti u plac kad njegov pogled pade na ubicu koji je stajao u kutu, pa se njegove usne grce i oci mu se napune strahom.

Onda onaj covjek prignu jos vise glavu i izaðe polagano iz pecine.

Ubica je dugo sjedio vani na kamenu dok su djeca ulazila i izlazila iz spilje jer sva skupa nijesu mogla da u njoj budu. Slusao je kako govore: "Drago se vise ne boji!" - "Uzeo je ljubice sto sam mu ih prosula po postelji." - "Uciteljica ga je pogladila po licu." - "Rekao je da ga uzme sa sobom." - Doci ce!" - "Gospoðica ga oblaci!" - "Sad ce!"

Zagor je u spilji postajao jaci. Djeca su pred vratima pecine sutjela gledajuci ispod oka u covjeka koji je sjedio na kamenu.

Sva djeca iziðose, i uciteljica se pokaza posljednja na vratima. Nosila je dijete. Ono je lezalo u njezinu narucju vijuci joj rucice oko vrata. Covjek ustane: "Pustite da ga ja nosim. Ali se Drago trgnu i privi cvrsce k zeni, a ona rece: "Cemu? Lagan je kao pero."

Kad iziðose iz goleti i siðose u hrastik, cu se klicanje dolje na rubu sume, i uciteljica rece covjeku: "To su oni. Uðose nam u trag."

On stade: "Cuvajte mi ga!"

- Kao da je moje.

- Samo ako nije vec kasno! - drhtnu mu glas.

- S djetetom je zlo. Ali se ja nadam - odgovori ona i okrenu malisa prema covjeku.

- Drago, poljubi oca! - gotovo jauknu ubica i pruzi lice k djetetu, no se ono stisnu uza zenu.

- Zbogom! - rece on muklo; nestane ga u cestu.

Djeca su isla niz bregove pjevajuci.

Drago je lezao u uciteljicinu narucju. S glavom na njezinu ramenu gledao je u djecu sto su isla za uciteljicom klicuci mu: "Ti ces s nama u skolu!" "Igrat cemo se s tobom!" - "Ti ces spavati kod gospoðice, a mi cemo ti svasta nositi." Dijete se smijesilo i gledalo sutke u njih; samo bi katkada reklo zeni: "Je li, ti ces me sakriti? On me nece vise naci."

Dotrcase im u susret majke i seljani sto se bijahu vec vratili s rada u selo. Njihova je ljutnja na uciteljicu bila velika, ali kad joj vidjese Draga u narucju a sva djeca s njome, rekose: "Sto glavar nije mogao s momcima i puskama, ucini ona s djecom i grancicama. Sad ce biti lakse goniti zlotvora."

Dopratise je kuci i pocekase u vrtu sve dok ne cuse da je mali Drago zaspao pod njezinim krovom. Tri su dana dolazila djeca da gledaju kako im uciteljica njeguje novoga druga, i da mu kojesta nose.

Vec su govorili da ce Drago ustati i sici s njima u vrt da sjedne na klupu ispod sljive, kad ga jednog jutra naðose hladna na bijeloj postelji.

V

 Vjetar je udarao o cemprese na groblju. Oni su tresli vrhovima, skripali i lovili u krosnju dah vjetra koji im je nadimao njedra, puneci ih hropnjom. Niski se oblaci valjahu po nocnom nebu, sad nagomilani kao kup hridina, sad rastrgnuti u krpe. Mjesecev bi trak kliznuo kadikad niz njih i bacio mutno svjetlo na ploce, na krizeve i na ogradu okolo raka. Katkad bi vjetar jace huknuo; kisa bi nagnula s planine, prosla po groblju pljusteci o cemprese, lupajuci o ploce, pa bi je i nestalo u dolini, hrleci dalekim selima.

Pokraj malena groba ispod vrbe stajao je covjek. Gledao je kako vrbovo pruce siba okolo sebe uzduh kao da nekoga tjera s onoga grobica, i slusao njegov reski zvizduk, pa je oklijevalo da se blize primakne.

Istom onda kad vjetar utoli i vrba se umiri, on klekne na donji kraj groba, i njegov se glas - prigusen i prekinut - cu izmeðu cempresa.

- Drago, ne ljuti se. Ja sam, tvoj otac. Cempres s prelomljenim vrhom, vrba, kriz! ... Tu si mi sada, sine moj! Ne mogoh prije jer me gone zesce nego onda. Nema mi vise mira; nema mi vise spasenja; a klonuo sam jer te vise nemam, jer je sada sve drukcije ... Oh, kad bi me sada vidio, sine moj!

Vjetar huknu, vrba se tresnu, i pruce psiknu ljutito, resko.

- Ne, Drago, dijete moje! Ne doðoh da te dignem s te postelje. Necu te vise dirati rukama, necu taknuti ni ruba groba tvojega. Nemam vise kamene kuce u planini. Kraj nje puska ceka. Suma nije vise moja; u nju te ne bih ni mogao odnijeti ... Drago, dosao sam da ti otvorim srce svoje, da ti kazem sve kako je bilo, pa da sudis ocu svojemu ... Ti ces me tek sada razumjeti ... Oci duse tvoje otvorene su sada sirom.

Vjetar udari o zidove groblja, no ne preskoci ih. Vrbove se grancice zanjihase bez psike i zvizdanja, hroptanje u njedrima zelenih orijasa postade tise.

- Drago, bio sam mlad ovcar i ugljar u planini kada povedoh u svoju kolibicu prezrenu, bosu siroticu, majku tvoju. Ljubio sam joj ruke i govorio: "Kraljice moja majusna, ja cu ti ih pokriti prstenjem. I obuci cu te u svilu, i zidat cu ti dvore dolje u selu, pokraj sume." A ona mi odgovarala: "A ja cu ti, malena i slabasna, roditi sina velika i jaka kao sto si ti. A on ce biti kao zvijezda jutarnja, pa kao sunce podnevno. Tvoji ce dvori sinuti od njegovih ociju kao da su od zlata, i daleka ce sela gledati u njih." Drago, ti si se za me rodio vec onog dana; rodio si se na usnama njezinim i pao si u njedra moja ... I ja sam nadalje cuvao ovce i pravio ugljen noseci te ziva u srcu svome. Cekao sam te dvije godine, ali ti mi se istrgnu iz grudi, ne pade celom na postelju nasu ... Onda rekoh zenici svojoj: "Zlatna! On nam nece doci dok ne udarim temelje dvorima svojim i ne stavim na te, majku njegovu, skerlet i svilu. Njega valja docekati kao careva sina. Takav ti je on - ja to znam, jer ga oci moje vidjese vec odavno." I onda joj rekoh: "Zeno, idem u svijet, pa ces docekati cudo!"

Vjetar je jedva lepetao krilima na zidicu groblja. Jedan je kut neba bio vedar i obasjan mjesecinom. Cempresi su strsali sutljivi i smireni njisuci joste vrhovima.

- Drago! Prosao sam sedam rijeka, pregazio sam sedam planina i prebrodio sam more olujno i siroko dok stigoh u zemlju bogatu ali skrtu. Ona ti guta snagu i sise ti sokove; hoce znoja, suza i krvi tvoje. A ja joj dadoh sve da obucem u zlato i u svilu majku tvoju, da ti zidam dvore i avlije ... I kada poslah preko mora prvi plod muke svoje, stigne mi glas iz kolibice da ces ti doskora doci ... "Ne kloni! Steci! Nadaj se!" - javljala mi ona, a ja sam nosio kamenje na leðima, i rovao duboko u zemlji, i hodao gladan sumama kojima nitko ne proðe, mocvarama sto ih nitko ne pregazi. Drago, moje su kosti pucale pod teretom, moja su koljena klecala, ali ti si vec bio uza me, i ja sam slao i slao ... A kad mi ona javi. "Dvori se dizu, prstenje mi blista na rukama, a tvoje se cedo valja po svili", ja zaplakah kao dijete i blagoslovih trud svoj i patnju svoju. - Drago, htio sam odmah natrag da te vidim, kad mi ona poruci: "Ostani! Dvor su carski, ali prazni. Gdje je djetetu vrt? Gdje nam staja i ambari? Gdje je sinu tvojemu konjic, vinograd i njiva?" I ja ostah jos dugo u onoj zemlji sto ti lomi kosti i sise sokove. "Ostani! Ostani!" govorio mi i nadalje, sve cesce, sve jace, njezin glas preko mora. Ja ne odoljeh cezji. Banuh iznenada u novu kucu na dnu nasega sela ... Drago - cuj me, Drago! - banuh u dom svoj, ali mjesto da u njemu naðem sina od sest godina, naðoh dijete kojemu bijase nastala tek cetvrta ... Drago, cuj me! - ti nijesi bio kost i put moja, ali si vec davno bio dusa duse moje. Ti nisi niknuo iz krvi moje, ali si vec bio sav prozet znojem mojim i mukom mojom velikom i dugom ... Ja sam gledao u tebi trud svoj i sne svoje, i nisam vise mogao da te iscupam iz njedara ... I rekoh zeni: "To je dijete ipak moje!" A kad me ona pogleda ocima punima mrznje i poruge pa psiknu: "Onda ga uzmi i idi! Prodajem ti ga, samo reci i ti da sam te jednom potrazila preko mora", Drago, ja pocinih ono sto jedino ti vidje; pocinih ono sto ti pravo ne razumijes ali ne zaboravi nikada vise. I istom u taj tren izgubih zauvijek sina svoga.

Mlohavih krila spusti se vjetar na groblje i susnu u busenju na rakama, zasumori u cempresima, izmami vrbi nerazumljivo saptanje pa se negdje izgubi. Mjesecev se trak spusti niza cempres, zaplete se u vrbove grancice i sklizne na kriz povrh Dragova groba.

Covjek je gotovo naricao: - A onda, Drago? A onda? ... Zar sam morao izaci pred ljude i reci: "Cujte, ne cudite se? ...Ona je zena bila - onakova! Ovo je dijete - to!" ... Ne, ne, ja sam htio da imam joste sina. Ne pisnuh i rekoh bijegom svojim: "Ja sam jedini krivac!" Drago, moja su pleca bila jos jaka; smogao sam nositi planinu jada. Na mene srdzba, mrznja i sramota, a na tebe - smilovanje! Htio sam te povesti daleko pa da ti tamo grane sunce iz moje noci ... Sve sam ja mogao pretrpjeti, samo ne ono sto mi ti zada, sine moj nevini i neduzni! ... Ti ne vidje nista na meni do ovih krvavih ruku. Ne prozva me nikada cackom svojim. Ne po ljubi me nikada ... Oh, Drago, reci mi sada jesam li ja tebi bio ipak - otac.

I cu se plac. - Zarida cijeli jedan zivot zanesen nadom i ceznjom pa izmucen rabotom, otrovan izdajom, utucen i raskinut onim sto mu bijase bit i jezgra. Jauknu na umoru zvijer potjerana iz jazbine, gonjena dugo, neprestano, bez milosti. I zaplace u onome ridanju snaga koja klonu, vjera koju opoganise, san se rasplinu u javi zalosnoj i strasnoj.

Groblje je sutjelo. Cempresi su stajali prignute glave kao da slusaju. Rekao bih - u muku i polutami - krizevi se na plocama okrenuse rasirenih ruku prema covjeku koji place, i mramorni anðeli povrh raka gledaju sada u vrbu. A vrba sinu pod mjesecom i dignu polagano sa zemlje donje krajeve svojih grancica pa rasklopi krosnju.

Graðen od uzduha i svjetlosti, izaðe Drago iz onog zastora i priðe covjeku cije je ridanje prelazilo u hroptanje umirucih.

Sjena se prignu nad covjeka, pogladi ga po licu.

- Oce!

Stoimena, 1916.

Voda
I

Ima preko tri mjeseca sto ne kisi.

Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oci bole a dises tesko: nesto i u tebi zeze i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni nocu. U onoj kratkoj tami izmeðu kasnog smiraja i ranog roðenja sunceva, osjecas jos jace toplinu sto izbija iz uzarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga cega su se dotakle suncane zrake preko dugog ljetnog dana.

Ali i ovog puta - iako je susa duga i zestoka kao jos nikada - ljudi se na ostrvu ne tuze toliko zbog svojih vinograda i maslinika. Cuju se glasovi e su na mnogim prisojima, ponajvise na stranama brda, usahli citavi redovi mladih loza i mladih maslina: osusili se i pocrnjeli kao da ih nesto oparilo. Vrtovi su pusti. Nema nigdje ni struka trave. Ali uz smreke i smrce kao da se i maslina i loza jos uvijek opiru toj nevolji u svim docima i na osojima. Bit ce to otuda sto je proljece bilo dugo, mokro i bez vjetrova. Sve je onda bujno listalo, pupalo i cvalo; napilo se vlage. Jer ni o Velikoj Gospi nije kisilo, bit ce ove godine manje vina i ulja, ali - pane li doskora kisa - ipak ce se trgati i brati, a grozðe ce biti slatko, vino jako, ulje kao zlato. Znadu nase loze i nase masline sto su ljetne suse. Suhe, cvoraste i zilave trose polagano ono malo kapi vode sto ih jos ima pod njihovom korom.

I ljudi u selu trpe, ali ne ocajavaju.

Presusile se obje njihove lokve, Gornji i Donji pisak; kucne su cisterne prazne. Sve peru morem sto ga prenose iz luke. Vodu za pice i kuhanje kupuju u dalekim gradicima na obali. Citav dan, po onome suncu i zegi, povorke zena nose izdaleka na glavi malena bureta i vedra, prte mjehove i kablove sto im sagibaju leða. I ta su celjad suha, crna i zilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih e su se i sve njihove zile suzile i savile u cvorove da ne izgube i ono malo soka sto im jos ostade.

Vise no biljke i ljudi stradavaju zivotinje.

Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrucine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih zitkih niti sto se zlate a suncu. Zamukli su cak i cvrcci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca sto se prosipaju u tihim nocima, zvuceci kao pregrsti bisernih zrnaca bacenih na neke zvonke ploce, stisavaju se sve vise i odmicu uvijek dalje.

Ali seljani za to ne mare; ima nesto drugo sto njih tisti i plasi. Ovce i mazge trpe zeðu: ne mogu da nose terete, ne davaju vise mlijeka. Jedna je koza crknula, i taj je dogaðaj uzbunio Velo Selo. Poslo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoc od vlasti i unajme laðe sto ce dovesti vodu u luku. Ali laðe tesko naci, a vlast im kazala da ce proci nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu.

II

Tih je dana moj otac bio veoma zabrinut.

Rujan se primicao. Oceva borba s majkom radi moga skolovanja bijase vec dovrsena. Stignu iz grada i pismo od tetke koja odgovori da ce me rado primiti na stan i kostu, pa majka odmah poce da mi sije novo rublje. Otac me cesto zvao k sebi; citao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija.

Ali sto je susa postajala ljuca, to je on bivao sve sutljiviji. Poce iznova izbjegavati svaku rijec o mome skolovanju.

- Sto si se, covjece, zabrinuo? I ako zega odnese koju kacu masta, bit ce vino jace, bolje i ... skuplje - rece mu jednom majka.

- Ti ne znas sto se kuha gore u selu.

- Pa sto? Seljani se sada mole. Zavjeti. Procesije. Tko se obraca bogu, ne misli na zlo.

- E, tako je bilo jos jednom kad sam bio djecak. Susa kao i ove godine. S pocetka sve strpljivo i mirno, a zatim ... strahota! Da, strahota, iako je selo bilo onda manje, ljudi bolji no sada. I sve je planulo dva dana poslije velike procesij u kojoj su isli bosi i gologlavi, sa svijecom u ruci, udarajuci se u prsa i pjevajuci pokornicke pjesme. Bijase ih spopalo neko sveto pijanstvo. Pravili teske zavjete, ispovijedali javno svoje grijehe, prastali i pitali oprostenje, posipali glavu prasinom.

- Eto, vidis.

- Da. Ali sutradan, kada crknu u selu nekoliko mazgi, dvije zene prve pobjesnjese, a doskora i gomila. Netko rece da najbogatiji kriju vodu u kuci, i da ni bunari nijesu bas prazni. I selo se dignu. Svjetina prodre silom u stanove, pretrazi sve cisterne, nahrupi u konobe. Rekose da je u bacvama vise vode no vina. I onda zapoce navala i otimanje. Gasili su zeðu svoju i zivotinja vinom i octom. Pijanstvu od sunca pridruzi se pijanstvo od vina. Srtahu jedni na druge, braneci svoje i otimajuci tuðe. Harali su i u ovoj luci. Nikad takvog divljastva i zloce. Htjelo se zatim mnogo dok se selo umirilo i oporavilo. Ti ne znas za bijes suse ...

- Ali laða iz Pule!

- I onda se ocekivala ta bunar-laða. Stigla je, ali prekasno.

Majka ne odgovori. Zamisli se, gledajuci u iglu pa onda u me.

Ja sam pogaðao kakva joj se misao vrza po glavi: misao gorka i turobna od koje se njene oci pricinjahu jos krupnije i zalosnije. Ali ja nisam mislio na ono sto ce sa mnom biti ne padne li na vrijeme kisa. Prvi sam put doznavao da ima jedna avetinja koja ne luta nocnim sjenama i ne nice iz tame i studeni da oslijepi i smrzne ljude i zivotinje. Ona silazi iz sunca, sva svijetla i plamena, da mori grla zeðom i opije bjesnilom ljude. Bijes Suse ide ove godine u suncane satove ljetne po luci i po selima. Potjerao je sve ptice, usutkao cvrcke, ispio i posljednju kapljicu vode, osusio loze, utukao mazge i ovce, a sada zaluðuje celjad. Prvi put osjetih da ima nesto jako i neprijateljsko i u toj svjetlosti sto se razlila po luci, i u tom suncu koje citav dan gleda u nasu dragu. Opet viðam nesto novo pred svojim ocima.

- Oce - rekoh - a cime se tjera Bijes Suse?

- Vodom, sinko, - odgovori on smijeseci se mojim rijecima.

A majka klikne, prozeta opet nadom:

- Voda nam vec dolazi. Potjerat cemo i tu neman. Ne boj se, Vlado!

I ona se ne prevari.

Toga istog dana stignu s kopna vijest da ce bunar-laða doploviti sutradan u luku.

III

Sunce bijase istom granulo kad prve zene siðose iz Velog Sela k moru.

Nosile su prazna vedra na glavi. Za njima su trckarala djeca s bakrenim sicima kojima se crpa voda iz bunara, s dizvicana, s mjescicima i s tikvama sto se u njima nosi pice tezacima u vinograd, pa i s kablovima u kojima se daje voda zivotinjama. Dolazila su nova celjad prteci takoðer drvene sudove, jos vece i cudnovatije: velike "mastele" u kojima se pere rublje i odijela, kotlove i kazane sto ih dva covjeka mogu nositi na ramenima samo onda kad im provuku stapinu kroz oba uha. Ali se mi djeca najvise zacudismo kad ugledasmo kod tih ljudi i nekoliko kopanja sto se u njima kruh mijesi.

Celjad nagrnuse na obalu da porede sudove uz samu ivicu; da grabe more i sipaju ga u vedra i kotlove; da peru, ciste i struzu. Kvaseci i namjestajuci bolje duzice i obruce vec davro rasusene i rasklimane, bojahu se e bi laða mogla banuti prije no obave svoj posao, pa nasta vika i guranje. Svaðahu se za mjesto jer se sve tiskalo prema rubu obale; skropljahu se morem; otimahu jedni drugima sudove, tvrdeci da su netom sada otkrili davnu kraðu.

Ali u svemu tome nije bilo prave ljutnje.

Nesto im blazilo srdzbu.

Cut ce se najedanput zvizduk bunar-broda, okrenut ce lice prema vratima uvale i ugledati laðu sto riga dim iz dvaju sirokih dimnjaka. Laða ce pristati, a oni ce dignuti sve te sudove, potrcati onamo, gledati, kako mlazovi vode teku susteci i pjeneci se u vedra, kablove, kotlove, bureta i kopanje, pa ce im dusi odlanuti. Prignut ce se, drzeci se rukama za rub suda, pruziti dolje vrat i glavu i piti vodu, kao ovce, kao mazge, dugo, pozudno. Ustat ce zatim mokrih obraza dok im nesto vode tece niz bradu i vrat u prsa. Onda ce dignuti teret na glavu, na rame ili na leða; pozuriti se u selo. I svog bremena nece tada ni osjecati: povratak ce in biti laksi no dolazak s praznim sudovima ...

Meðutim su ljudi i dalje stizali.

Kao da se citavo selo selilo k nama. Bilo je meðu njima i mnogih koji su imali daleko od mora svoje vinograde pa u dragu nisu nikada silazili. Gotovo su sva ta celjad bila mrsava, garava od sunca, ruku punih zuljeva i napola ukocenih prstiju, kostanih lica i savitih leða kao da su se i sad prignula prema zemlji, dok masklin krci golet. Starci celavi i krezubi. Djeca krivih nogu i vlasi pozutjelih od sunca, nalik na usahle cvatove kukuruzove.

- Je dosa? - klicao je malne svaki, netom bi stignuo na obalu.

- Eto gre! - odgovarahu drugi pokazujuci titravu maglicu pred uscem uvale.

Ali to ne bijase dim laðin, no isparine sto se dizahu s mora vec ogrijanog suncem, navjescujuci da ce taj dan biti jos topliji i ljuci.

Cu se najednom lupkanje papaka i kopita i nekoliko koza banu najprije iz ulicice na obalu. Dizale su uvis glavu, potresujuci nozdrvama i blijesteci zutim ocima. Stado ovaca nagnu za njima, blejeci i obazirajuci se kao da nesto trazi. Dvadesetak mazgi uznemirenih od muha zagleda se odmah u one sudove na rubu obale i poce da njisti. Zivotinje su osjecale blizinu neke vode; ali kao da su slutile e to mozda nije ona prava, pa su bivale jos nemirnije. Kada ugledase kablove i vedra iz kojih su uvijek pile a u njima se nesto blista i zrcali, one navalise na sudove. Srtale su u stisku i guzvu, hitajuci se nogama, vitlajuci rogovima, grizuci se zubima.

- Na, moja! Na!

- Is! Tamo se!

- Nalokat ce se. Nadut. Krepat.

- Goni natrag! Tiraj!

Ni je bilo sile da ih odbije. Mazge su bjesnjele. Mahale glavom i bacale se straznjim nogama. Neke uvukose gubicu u vedro; pocese piti more.

- Joj napasti! Propast ce nam pri mraka.

- Nazad! Udrite!

Stade vika i gonjenje. Zene se hvatale ovcama oko vrata, drzale koze za rogove propinjuci se kao i one, vukuci ih konopom.

Neki se dugonja grohotom smijao; drzao se za trbuh i klicao debeloj zeni koja se, pusuci kao mijeh, crvenjela u licu boreci se sa svojom kozom:

- Ha! Ha! Kuma Mande, zac nisam i ja kakav vas jarac! Drukcije bi onda svrsilo.

I ta bi dreka i guzva bila jos dugo potrajala da se nekoliko ljudi necemu ne dosjeti.

Skocise na rub obale, izlise more iz onih sudova.

Sad su zivotinje isle od suda do suda, lizuci mokro drvo i njisteci i blejeci kao ða se tuze. Zurile su u vedra oborenih glava, s jamama na bokovima, kazujuci rebra i kosti kukova i hrptenjace. I sve su stajale na istom mjestu, ne dajuci se nikamo od onih sudova, ne micuci se, iako su muhe i obadi letjeli na njihove kraste i rane, zedni i oni kao jos nikada.

- O boze, pokore!

- A ca cemo sada s tim zivinam?

Opet se naðe neki koji ih nauci sto da se uradi.

On digne jedno vedro i poce njime vabiti svoje tri ovce, iduci polagano natraske:

- Na, moje! Na!

I na taj znani zov zivotinje poðose za njim. Covjek prijeðe na drugu stranu luke i veza ovce u hladu pred vratima nekog dvorista. Njegova se obitelj skupi sa zivotinjama okolo praznog vedra.

Sva se gomila rasu na takav nacin; zaklonila se u sjenu od kuca jer je sunce bilo vec visoko i pocinjalo da zeze.

Niotkuða ni cuha vjetra u tisini drage.

Tlo je vec gorjelo pod nogama. Osjecao si da ti svakim udisajem ulazi u pluca nevidljiv plamen.

IV

U ulicici pred nasom kucom bijase najvise hlada, pa je ona bila puna ljudi - ponajvise starijih - sto su sjedjeli na zemlji uza zid i na plocniku naseg bunara. A bunar je bio otvoren e svaki odmah vidi da je prazan. Stajahu sirom otvorena i vrata naseg stana na kojima se smjesti nas otac; znao je da ce tako - razgovarajuci s ljudima - zastititi najbolje svoju obitelj od kakve nenadane obijesti ili zloce te celjadi.

Ona su ondje sjedjela i gledala u nj upaljenih ociju, objesene donje usne sto je otkrivala desni pod pokvarenim zubima, i klonulih misica udova i lica, u svemu nalik na krdo zednih i izmucenih zivotinja.

- Znaju, gospodine, sve se to lako trpi kad se vidi da pomoc nece falit - govorio mome ocu neki starac.

- I pomoc nam eto dolazi. Nece ni nama biti gore no drugima na otoku, - rece otac, naglasujuci sto je vise mogao rijec "nama".

I ja sam osjecao kako im je time htio reci da je i za njega dio one nade sto je ulijeva u njih, i da je i on jadan kao i oni, jednak njima u toj opcoj nevolji. Govorio je kako su graðeni brodovi sto prevoze vodu, kojom brzinom plove po moru, i kako im pune nutrinu zivom vodom iz gradskoga vodovoda.

- Ha! Ha! - klicali su tezaci mljaskajuci jezikom kao da vec osjecaju u ustima tek vode sto je ocekuju.

- Tako! Tako! Nek se jednom site i nas siromaha!

I on je nastavljao, hoteci da ih razvedri i osokoli. Cak im donese svoj stari barometar. Stade im tumaciti i kazivati kako ta cudna sprava kazuje vec od sinoc da ce kisa doskora pasti: dignut ce se jedna od onih naglih oluja bez kojih ljeti nema kod nas dazda.

Seljani su klimali glavom kao da se malo uzdaju u tu cijev. Vise su vjerovali u lice covjeka koji je inace bio i s njima skrt na rijecima, a znali su da nikad ne govori uludo ili iz kakve sale.

- Jest! Voda dolazi. Danas za nas, a mozda vec sutra za nase loze i masline.

- E, e - cerili se ljudi. - Da bi bog dao!

Ali se zacu krupan i svecan glas:

- "I Gospodin pogleda na zemlju, a ova bijase pokvarena i puna bezakonja ..."

- Ho! Ho! Eto i njega.

A onaj je glas nastavljao, uvijek jaci, kao da se hoce nametnuti:

- "I bog rece Noji: Evo, pustit cu potop na zemlju da zatrem ljude i zivine, da istribim svako tilo u kome je ziva dusa ..."

- Muci. Profeta!

- Zacepite usta fratru!

- Ti nama o potopu, a mi krepajemo od zeje.

- "Bit ce muke i pokore, placa i skrguta zubi. Placite kceri jerusolimske!"

- Muc', gavrane!

- Hod' tamo ... k babam!

- "Kirije elejson ! Kirije elejson!"

I Profeta obori glavu na prsa, puljubi krizic na krunici sto mu je visila o pasu i stade moliti, tepajuci na mahove nesto glasnije:

- "Exaudi nos, domine!"

Zvali su ga fratrom jer je negda sluzio u samostanu preko kanala, a dok je u selu bio mnugo godina crkvenim slugom, kretao se i govorio kao i oni fratri koji obilaze ostrvo proseci po selima. Nadimak "Profeta" stekao je u starosti kad morade ustaviti crkvu i poci u prosjake, jer onda poce da prorokuje kazujuci na svoj nacin rijeci i citave odlomke iz Svetoga pisma. Mladici i djevojke zbijali s njime sale, ali su ga starci i starice slusali s nekim strahom, bojeci se najvise pricanja o potopu, o bozjim kaznama u zemlji misirskoj i o rasulu Jerusolima. Mnogo su se taloðer plasili i nerazumljivih latinskih rijeci sto su u Profetinim ustima nekako drukcije zvucale no kod oltara, na usnama zupnikovim. U danima nevolje sa starim se prosjakom nije nitko salio; ali danas, dok se ocekuje bunar-laða i sjor Pijero onako govori, nije nitko htio slusati zlogukog proroka.

Prosjak je sada sutio i gledao mrko u zemlju.

A moj je otac htio da ti ljudi ne klonu, da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost u slucaju da laða zakasni ili cak i ne stigne. Prekidao je razgovore sto bi mogli uzbuditi ogorcenje prema onima koji su odgaðali vec davno obecano rasirivanje njihovih lokvi i gradnju novih bunara. Nikada ga ne cuh tako govoriti i nikad mi se ne pricini tako dobar. Sad sam i ja vjerovao da ce sve to zlo zacas proci; i bi mi lakse.

Slusao sam ga i ja rado, ali ne mogoh odoljeti zelji da se ne provucem naprijed, na drugi kraj ulicice, gdje se nesto zbivalo.