Ako imate neki cilj a roditelji vam govore da je to bezveze oterajte ih u tri lepe jer nisu u stanju da vas podrže kao samosvesno biće već nameću svoje dogme i vidjenje života. Pozdravite se,nadjite sobu-stan(ko šta može).
"Beži i ne okreći se sine".
To ne znači prekid kontakata već vi idete putem kojim vam se ide.
  Ako vas teraju na bilo šta kršeći princip slobodne volje,nameću svoja pravila ili uslovljavaju bilo šta a vi ste sposobni da zaradite-idite od kuće. To je moj najtopliji savet.

Detinjstvo je roditelj covekove licnosti.

Rdjavi su oni roditelji koji zaboravljaju grehe svoje mladosti.

Tek kada vidite kakvi su vam unuci, mozete proceniti jeste li dobro vaspitali svoju decu.

Decu ne treba batinama vaspitavati. Deca nisu biftek koji treba istuci da bi omeksao.

Ako resite sve probleme svoje dece, ona nece imati drugih problema sem vas.

Pravilno vaspitanje sastoji se u tome da se iz svakog izvuce ono sto je najbolje.

moji matori su ok. tata tako-tako. majka mi je super. mada me po nekad dave

To tako dobro zvuci. Na zalost, nije svima dostupno. Zivim sa majkom koja je nepodnosljiva. Unistava mi zivot od kad mi pamcenje doseze. Ali ja studiram u drugom gradu, ona me izdrzava, ako bih i htela da se zaposlim 1)to ne bi bilo dovoljno za zivot, 2)morala bih da batalim fax jer su mi predavanja obavezna. Meni nema spasa, ni izlaza.

Roditelji mogu da ugaze sve lepo u vama bolje od bilo kog neprijatelja.

Nemoj tako, naravno da ti ima spasa, nećeš doveka studirati, jednog (ne tako dalekog) dana ćeš završiti faks, naći posao i biti sama svoj čovek, ma koliko ti to sad zvučalo kao nedostižno. 

Da, a do tad cu osedeti, opasce mi kosa i izgubicu sve zivce. Ona mene dovodi do ludila, stvarno.
Od prethodnog posta do sad doslo je do drasticne promene situaciije. Odlazim, pa sta bude. I ne vracam se. Nasla sam posao u jednom kaficu, radno vreme uvece i vikendom, tako da cu moci i da idem na predavanja. U svakom slucaju, shvatila sam da cu radije biti srecna bez diplome fakulteta nego doktor sa tikovima (da, da naglasim da studiram medicinu koja traje milion godina, a kad zavrsis ne lome se bas sa ponudama za posao...a planirala sam i specijalizaciju).

Sad me je malo uhvatila panika sto ovo pisem pred gomilom nepoznatih ljudi, ali briga me, ja sam samo virtuelni lik. 

Nema potrebe za panikom, svi smo mi ovde virtuelni likovi, ja i nakon xx godina provedenih ovde i dalje imam taj osećaj.

Ako veruješ u ispravnost svoje odluke - samo napred.

da , da najlakse je svaliti sve na roditelje ! a sta je s onom pozitivnom stranom ?

Da li je neko pročitao knjigu "Otrovni roditelji" od Susan Forward? Ja sam počeo, pa me interesuju utisci...

Stilovi roditeljstva


Međutim, neosvještenost o vlastitim osobinama i manifestacija tih osobina u ponašanje, često rezultira roditeljskim stilom koji nitko ne priželjskuje. Postoje mnogo podjela roditeljskih stilova, a u ovom članku ćemo se poslužiti podjelama koje je opisala Muriel James u svojoj knjizi „It's never too late to be happy“.

Prema Murijel James, tipični roditeljski stilovi su: prekritički, prezaštitnički, nedosljedan, svađalački, neuključen, preorganiziran i emocionalno prezahtjevan roditelj.

U harmoničnim obiteljima poštuju se neka pravila i običaji. Međutim, kada tih pravila ima previše ili kada ih dijete treba slijepo slušati, to utječe na njihov kapacitet donošenja inteligentnih prosudbi u odrasloj dobi, razinu samopouzdanja, mogućnost stvaranja kvalitetnih odnosa sa drugim ljudima, te na razinu povjerenja koje dijete ima u njih. Mnogi roditelji smatraju da je njihov primaran zadatak da nauče djecu da slušaju autoritet. Neka pravila su nužna da dijete nauči kako se ponašati u društvu, međutim, neka pravila su nametnuta radi roditeljske izražene potrebe da dijete odgoje u poslušnu osobu koja uvijek mora slušati autoritet, odnosno treba biti „dobro“ dijete. Neposluh ili bunt kod djeteta, kritički nastrojeni roditelji pokušat će ugasiti u samom začetku. Premda se neka djeca mogu osjećati trijumfalno kada se bune protiv roditeljskih pravila, istovremeno mogu osjećati jak strah zbog posljedica koje će izazvati njihovo buntovništvo.

Razuman roditeljski stil, odnosno pozitivan, afirmativan stil suprotnost je prekritičkom roditelju. Drugim riječima, roditelj može imati čvrst stav o nekim ponašanjima, ali istodobno ne postavlja nerazumne zahtjeve pred dijete te ga ne kritizira, već podržava njegovu individualnost, potrebu za istraživanjem svijeta oko sebe svjestan da dijete testira granice svojih mogućnosti.

Prezaštitnički stil odgoja, kao što samo ime kaže, roditelj nastoji dijete zaštititi od svih mogućih loših iskustava i posljedica njegovih aktivnosti. Svaki čin zaštite našeg djeteta ima dva učinka: s jedne strane on štiti naše dijete od fizičke povrede ili neugodne situacije s kojom se dijete (po našoj ocjeni) ne bi moglo nositi, a s druge strane ograničava dijete u prikupljanju iskustava. I sve je u redu dok naša procjena, koju nesvjesno donosimo, odgovara stvarnosti – dijete bi zaista bilo ozbiljno povrijeđeno i vrijednost iskustva koje bi pri tome prikupilo daleko je manja od cijene povrede, bila ona fizička ili emotivna. Međutim, prezaštitnički roditelji sve čine umjesto djeteta i brane da sudjeluje u bilo kakvim situacijama koje roditelj procjenjuje potencijalno opasne – poput penjanja i spuštanja po toboganu (mogla bi pasti), trčanja za psom (mogao bi ju ugristi), igranja u pijesku sa nepoznatom djecom (druga djeca mogla bi joj baciti pijesak u oči) itd.

Ukoliko ste se prepoznali u ulozi prezaštitničkih roditelja možda možete ponekada, primjerice dok vam dijete vijugavo vozi svoj novi biciklić, stisnuti zube i pustiti ga da padne i samo shvati da se ništa strašno nije dogodilo. Uglavnom kada uče voziti bicikl voze dovoljno sporo da im se ništa neće dogoditi.

Pozitivan, afirmativan stil bio bi ohrabrujući roditelj. Oni djeluju kao podržavajući treneri, dajući adekvatan trening i izazivajući druge da preuzmu prihvatljiv rizik. Takvi roditelji su tu, pružaju podršku i pomoć, ali ne spašavaju dijete od svih mogućih zala.

Nedosljedni roditelji kažu jedan dan jedno, drugi dan nešto sasvim drugo. Takvi roditelji su nepredvidivi i dijete ne zna koju reakciju će prouzrokovati njegovo ponašanje danas, a što sutra. Nedosljednost u zabrana, kritikama pa i pohvalama, često se dogodi roditeljima koji žale što ne provode dovoljno vremena sa djecom, onima koji ne žele da ih djeca u malo vremena što provode zajedno pamte sa silnim zabranama. No, upravo se tu nalazi velika zabluda. Ako smo dosljedni u zabranama poput djetetu dozvoljavamo da pojede samo jedan bombon ujutro, a ne koliko bi on želio, tada ćemo prvih par puta morati zabranjivati da pojede više od jednog, čak možda i kazniti da slijedeći dan neće dobiti niti jedan ukoliko je pojeo više od jednog. Ali kada se prođe s djetetom tu fazu, kasnije će djetetu biti normalno da pojede samo jedan bombon i neće biti natezanja u dućanu za još jednu igračku i sl. Dakle, dosljednost čini djetetu život predvidljivim i daje mu sigurnost. Ono točno zna – ako učinim to i to, svaki dan (neovisno o raspoloženju mame i tate ili nekih drugih čimbenika) posljedica će biti ta i ta. Dijete predvidljivog roditelja doživljava iskrenim, da mu može vjerovati i da može računati na njega i njegovu reakciju.

Svađalački roditelj prepire se i raspravlja o mnogim polemikama sa drugima, sa partnerom, djecom. To su roditelji koji se konstantno raspravljaju sa djetetom što da ono obuče, što će jesti, što će raditi poslije vrtića ili škole itd. Vjerojatno su svađalački roditelji imali roditelje koji se također nisu slagali oko mnogo pitanja zbog čega i sam ima različita mišljenja o istoj stvari. Budući da se sam nije strogo odlučio/la za jedno mišljenje, u njegovoj ili njezinoj glavi nalazi se kaos koji svaki puta izbija van kada se nanovo treba dogovoriti oko nečega.

Roditelj koji nastoji unjeti mir pregovaračkim razgovorima i kompromisima je suprotan stil svađalačkom roditelju. Važno je naučiti dijete činjenicu da svatko može imati svoje stajalište i različito viđenje stvari. Ukoliko to prihvati tokom djetinjstva, dijete će imati kvalitetnije odnose sa drugima.

Neuključeni roditelj često postanu oni koji jako mnogo rade. To su obično očevi, premda ima sve više majki. U komercijalnom društvu u kakvom živimo te uz naslijeđeni muški stav da je njegova uloga da skrbi obitelj financijski, u nekim obiteljima otac mnogo biva izvan kuće. Kada dođe kući, zbog velike okupiranosti poslom, ne uključuje se u obiteljske probleme, komunikaciju i općenito odnose. Posljedično, dijete takvog roditelja ne provodi dovoljno vremena sa njim, kada poželi započeti komunikaciju rečeno mu je da otac ima posao koji mora završiti i naposljetku, dijete odustane od komunikacije.

Roditelj koji pokazuje da se brine za svoje ukućane na neke druge načine, iako nije uvijek doma i fizički prisutan, je roditelj koji je dijametralno suprotan ranije opisanom. Današnji životni uvjeti zahtijevaju čestu odsutnost barem jednog roditelja. Međutim, roditelji koji vrijeme koje su doma provedu aktivno slušajući ukućane, posvećuju im pažnju i ne prekidaju ih u tome, pokazuju svoju ljubav i brigu. Također, oni se trude sudjelovati u nekim dječjim aktivnostima, osobito u situaciji kada znaju da je djetetu jako važno da oni u tome sudjeluju, ne kršeći obećanja da će doći. Takva djeca odrastaju u nezavisne odrasle osobe koja razviju svoj liberalan sustav vrijednosti i ponašanja.

U današnje vrijeme roditelji često razmišljaju o tome kako da se organiziraju kako bi imali dovoljno vremena za svoje najmilije (mislim djecu) i ponekad, ali samo ponekad vremena za sebe. Dan bi trebao imati nešto više od 24 sata kako bi stigli skuhati ručak, pospremiti stan, odvesti djecu na slobodne aktivnosti, poigrati se s njima, pregledati im zadaće i još puno, puno toga. I dok neki muku muče kako da sve to stignu postoje roditelji koji su gotovo savršeni u odgoju, organizaciji doma i vremena. Takvim roditeljima prijatelji nerijetko zavide kako im je u stanu sve posloženo kao po špagici, kako je sve uredno i čisto i kako su im dječica blistava kao da su izašla iz kataloga. Preorganizirani roditelji vjeruju da će, dozvole li si i najmanji pomak u svojoj unaprijed planiranoj organizaciji, izgubiti kontrolu nad stvarima i da će im se život polako pretvoriti u kaos. Uvjereni su da je krajnji rezultat i najmanjeg popuštanja u disciplini sve veća popustljivost prema samome sebi i na kraju totalni nered. To, naravno, prenose i na odgoj u kojem nastoje biti savršeno dobri roditelji, a najbolji roditelj je, naravno – najorganiziraniji roditelj.

Ako ste se prepoznali u ovom stilu, pokušajte malo otpustiti uzde kojima držite život zauzdan. Tajna je u tome da ih uvijek možete, ako zatreba, uhvatiti u ruke. Svoju sposobnost organizacije, koja je definitivno vaša prednost, iskoristite do one mjere koja vam pomaže da u životu imate više vremena za sebe i svoje najmilije. Naučite i svoje dijete toj vještini, ona je jako važna i može mu puno pomoći u životu. Ali ponekad poslušajte svoje dijete, ozbiljno, kao da se radi o odraslom čovjeku i svoje planove i načela prilagodite njegovim željama. Time ćete postići da se ono osjeća kao ravnopravan sudionik u obiteljskom životu, što može samo pojačati njegovo samopoštovanje i učvrstiti vaš odnos.

Emocionalno prezahtjevan roditelj stalno očekuje da će se netko brinuti za njega i neprestano trebaju pažnju, podršku, njegu. Kada se nađu u ulozi roditelja, često manipulacijom nauče vlastito dijete da preuzme ulogu roditelja i da se brine za njega/nju. Budući da nije prirodno da dijete preuzme ulogu roditelja, dijete prebrzo sazrijeva u stvarima poput organizacije doma i skrbi za druge, ali istovremeno ne sazrijeva emocionalno i ne uči brinuti se za sebe. To rezultira da kada to dijete odraste može zahtjevati od svog djeteta isto – da se skrbi o njemu prijevremeno ili pak može potpuno zanemariti svoje potrebe za pažnjom i njegom i u potpunosti se posvetiti njezi drugih.

Odgovorni roditelji su roditelji suprotni od emocionalno prezahtjevnih. Odgovorni roditelji ne nameću svoje obaveze i teret drugima, a osobito ne djeci. Budući da se brinu kako o sebi, tako i o drugima na adekvatan način, oni pružaju dobar primjer svojoj djeci.

Izvor