sad ti kazem, dokaži to sto pises...jer ako je to istina ja ću sebi muda da odsječem...

Tebi i tvojima ne vredi ništa dokazivati jer ste zadojeni mržnjom i slepi od ociju kad se radi o Srbima !
Zbog svega tog i necemo da živimo sa vama ! 

upravo suprotno, ti si radikal i siris mrznju, ne volis ni samog sebe, a kamoli ostale narode...

Ne seri medo niti sam Radikal niti širim mržnju , volim sebe volim sve ljude dobre volje a ti to nisi !
Evo ti malo pa citaj bedo !


Etnicko ciscenje, stradanje Srba i njihovih naselja u Zenici i Visokom i njihovoj okolini, uslijedilo je pocetkom rata. Bili su to prvi nagovjestaji namjera neprijatelja za potpunim zatiranjem srpskog stanovnistva na ovom prostoru. Tom prilikom stradale su cijele srpske porodice.

Nasavsi se u bezizlaznom polozaju, Srbi iz ovih naselja su potrazili spas preko hrvatskih teritorija. Mnogi Srbi i danas su zahvalni za takav gest njihovih tadasnjih komsija Hrvata. U tom trenutku bilo je vazno spasiti samo zivu glavu. Sve drugo bilo je nebitno. Hrvati su to znalacki iskoristili. Prebacivali su Srbe preko svojih teritorija, a za uzvrat ostajala im je cjelokupna srpska imovina. Uz to, dobili su etnicki ciste prostore, sto je i bio njihov krajnji cilj. Kada su se Hrvati nasli u slicnoj poziciji, tokom rata sa muslimanima 1993. godine, Srbi su im visestruko uzvratili. Zahvaljujuci srpskoj vojsci, odbranjena je jedina hrvatska enklava u srednjoj Bosni - zepce. Kako su to Hrvati kasnije uzvratili ilustruju dogadjaji u zapadnoj Krajini, gdje su pred kraj ratnih sukoba bila najvece stradanja Srba, a u vojnim operacijam su ucestvovale i jedinice HVO iz Zepca.

O progonu Srba iz Zenice i okoline u junu 1992. godine ukazuje i ovaj detalj iz ispovijesti jednog od srpskih stradalnika: “Vise od 1.000 srpskih porodica bilo je pokupljeno iz svojih kuca i smjesteno na stadionu i u skolama. Kada su udarne jedinice zavrsile svoj rusilacki pohod uz upotrebu tenkova i minobacaca, za njima su isle “pozadinske” jedinice i u kamione tovarile pokucstvo, stoku, a svinje su ubijali na licu mjesta.”

U opstini Zepce Srbi su najvise stradali u naselju zelece, nedaleko od Zepca. Snage HOS-a su ubile 13 civila, medju kojima najstarijeg od 81 godinu. Ni danas se jos ne zna za njihove kosti, kako bi bar one bile dostojno sahranjene. Bilo bi nepravedno ne pomenuti i herojsku odbranu Udrima (Gostovica). U to vrijeme (1992.) bio je to najistureniji srpski kraj ka muslimansko-hrvatskom prostoru. Jedina komunikacija sa ostalim srpskim oblastima bila je sumskim puteljkom preko planisnkih prevoja do Vozuce. Egzodus Srba udrimskog kraja desio se krajem 1992. godine, kada su se vojska i civilno stanovnistvo povukli prema Vozuci i dalje ka Ozrenu. Tako su se u zadnji momenat spasili potpunog unistenja.

ima li to kakav izvor?

Po svireposti posebno su se isticali pripadnici Sedme muslimanske brigade, zapovjednika Amira Kubure.
U sastavu ove brigade bio je zloglasan odred "Alahovih ratnika", El Mudžahid (sjedište u Zenici), sastavljen od "uvezenih branitelja Bosne i islama", ali i od domaćih mudžahedina koji su za ispite sposobnosti, odanosti i pripadnosti činili teške zločine, čak i ritualna klanja (Travničaninu Draganu Popoviću je ritualno sabljom odsječena glava u logoru u Orašcu u općini Travnik) .... Pa ti sad malo ukljuci mastu sta su sve mudjahedini izvozili preko Tuzlanskog aerodroma u Saudijsku arabiju i sl. Alija i njegova klonirana kopija HARIS SILAJDŽIĆ SU CESTO BRATSKI KOMUNICIRALI SA SAUDIJSKOM ARABIJOM! PITAJ SE ZASTO!?


Bolje ti je da se ne praviš blesav jer bih ti mogao da pricam i svoja iskustva ! 


A sada ti velim odhebi i ti i tvoja Bosna od mene i to u troskoku i upamti da si ti a ne ja ostrašcen jer ja sam nahebao a ne ti kao i mnogi drugi Muslimani , Srbi Hrvati i ostali i za to ti velim svaka ptica svome jatu da ne bi ni tvoja a ni moja deca ponovo ratovala !

heheh klasična radikalska propaganda...ja vjerujem da je bilo pojedinačnih ekscesa, ali ti to želiš da poprimi masovne dimenzije...i iz tog cijelog tvog izvještaja možeš zaključit da je ubijeno 14 srba u zenici i okolini, pardon nikakva ubistva se u zenici ni ne spominju, znači ti nisi apsolutno ništa dokazao...ne relativiziram stradanja ničija , al svak ti čast na iscrpnim informacijama...toliko o zločinima ajd vozdrica

Trebaju li ti slike islamskih ratnika sa odsecenim srpskim glavama?

Stradanja Srba u zeničkom kraju

Mudžahedini i Patriotska liga na istom zadatku

Sve zlo koje nas je snašlo počelo je već od aprila devedeset i druge, kada su pripadnici Patriotske lige svima nama dali do znanja da nam više nema mjesta u sredinama u kojima smo živjeli. Nije bilo mjesta u kome nisu ubijena bar dva Srbina. Sva ta ubistva imala su biti nama opomena da više nismo rado viđene komšije. Nema dana kada nam nisu govorili – “Vlasi, idite u Srbiju”... Atmosfera je kulminirala s dolaskom mudžahedina. Već početkom devedeset i druge na području Zenice bilo ih je oko hiljadu i sedam stotina

piše: D. M. Ivetić

Samo u mjesnoj zajednici Perin Han, odnosno Gornjim Vracama, nedaleko od Zenice, porodice Zekanovića imale su više od trista hektara šume i oko dvije stotine stambenih jedinica. U Gornje Vrace niko se od njih do sada nije vratio, a niti to namjerava da učini... Šumu sijeku oni koji su Zekanoviće otjerali sa djedovine, a ruševine kuća već poodavno su zarasle u travu. Srbima se zameo trag baš kao da ih je u ovoj mjesnoj zajednici bilo desetak, a ne oko pet hiljada, koliko su činovnici upisali u svoje knjige prilikom posljednjeg predratnog popisa stanovništva.
Hroničar Milan Mitrović, prije rata pomoćnik generalnog direktora RMK Zenica, a u ratu zarobljenik, zapisao je da je "od aprila devedeset i druge pa do juna naredne godine, iz trinaest opština zeničkog regiona protjerano oko sto pedeset hiljada Srba". Ne računajući mašine, stoku, šume, pašnjake i mnogo štošta drugog... Srbi ovoga kraja ostali su i bez više od šezdeset hiljada stambenih jedinica...
– Muslimanske paravojne formacije, "zelene beretke", te pripadnici MOS-a i HOS-a, prebijali su do besvijesti, silovali, klali, ubijali i mučili na zvjerske načine oko deset hiljada Srba, koliko ih je prošlo kroz zeničke i visočke kazamate... Više od dvije trećine kuća na obje strane rijeke Bosne, čiji su predratni vlasnici bili Srbi, spaljeno je ili minirano i sravnjeno sa zemljom. Samo na prste ruku mogu se pobrojati srpski povratnici u 566 većih srpskih seoskih i prigradskih naselja i područja, koliko je prije rata bilo u zeničkom kraju, odnosno u srednjoj Bosni... Koliko god su nas željeli tokom rata, isto tako i toliko bili bi radi da nas i danas vide tamo gdje smo vijekovima živjeli... Srbi se, zbog zla koje im je naneseno, više nikada neće vratiti u mjesta u kojima su vijekovima živjeli... Kako da ja živim pored svoga komšije i predratnog poznanika Rahima Halilovića, komandanta Patriotske lige Zenice, kada me je upravo on hapsio i sprovodio do mučilišta u kojima sam tamnovao četiri duga i krvava mjeseca – priča danas Mitrović.

“Vlasi, idite u Srbiju”

Koliko su Srbi zeničkog kraja mnogo prije rata na bivšim bosanskohercegovačkim prostorima željeli mir i koliko su bili odani ideji zajedničkog života sa svojim komšijama, vidi se i po tome što su krajem devedeset i prve bili glavni inicijatori plebiscita kojim su mještani imali da se izjasne o ostanku u Jugoslaviji. Tada su se sva muslimanska glasila digla protiv SDS-a.
– Govorili su nam, već tada, da mi nismo Srbi nego Bošnjaci pravoslavne vjere. Uvjeravali su nas da plebiscit neće uspjeti... Ali, za ostanak u Jugoslaviji bilo je više od trideset hiljada Srba zeničkog kraja ili čak 99,7 odsto od ukupno izašlih na referendum. Među onima koji su bili za mir i za Jugoslaviju, i to samo u Zenici, bilo je i oko hiljadu i po muslimana– ističe Mitrović.
Teško je utvrditi koliko je, uglavnom u drugoj polovini devedeset i druge, u zeničkom kraju pobijeno Srba. Najčešće se pominje broj od oko dvije i po hiljade.
– Srbi su skidani sa vozova i autobusa, a potom ubijani. Sjećam se tragedije porodica Dušana i Milorada Jovanovića. Kada su bježali, Dušan je uzeo Miloradovu, a Milorad Dušanovu djecu. Računali su da ne mogu obje porodice biti ubijene... Dušan se, na svu sreću, izvukao, dok su Milorada, njegovu ženu i troje djece među, kojima je jedno bilo Dušanovo, ubili pripadnici muslimanskih paravojnih formacija. Tek godinu dana kasnije pronađeni su njihovi leševi... U zeničkom kraju nije bilo nijedno od ukupno pedeset i devet srpskih sela da u njima nije neko ubijen. Uglavnom su to bili viđeniji ljudi u tim mjestima – nastavlja Mitrović svoju priču.
U Gornjim Vracama su ubijeni, a potom i spaljeni u svojoj kući, Žarko i Milorad Zekanović... Braća Stevo i Simo Đukić zaklani su u Mutnici, dok su Stanimir i njegova supruga ubijeni na kućnom pragu u Mamićima... U Lokvama su pripadnici Patritoske lige ubili Tihomira Đukića... Ubijaju "patriote" potom i Bogdana Karaća i Slavka Rakića i brojne druge...
– Sve zlo koje nas je snašlo počelo je već od aprila devedeset i druge, kada su pripadnici Patriotske lige svima nama dali do znanja da nam više nema mjesta u sredinama u kojima smo živjeli. Nije bilo mjesta u kome nisu ubijena bar dva Srbina. Sva ta ubistva imala su biti nama opomena da više nismo rado viđene komšije. Nema dana kada nam nisu govorili – “Vlasi, idite u Srbiju”... Atmosfera je kulminirala s dolaskom mudžahedina. Već početkom devedeset i druge na području Zenice bilo ih je oko hiljadu i sedam stotina. Tada se govorilo da su oni došli iz arapskih zemalja i da su, u sklopu razmjene među nesvrstanim zemljama, stigli u Zenicu i druga mjesta u srednjoj Bosni pod izgovorom da se školuju. Kasnije se vidjelo da su oni bili samo dio dobro razrađene strategije i plana koji su, svojim noževima i oružjem, imali realizovati upravo oni, mudžahedini – opet će Mitrović.

Zvjerstva

Logori su se počeli puniti Srbima. Od tuče željeznim šipkama, držačima krampova, cokulama i pendrecima, u visočkom logoru, u najtežim mukama, umiru Stojan Gavrić, Vojna Raković, Vlado Samardžić, Svetozar Vujičić, Slobodan Gogić i brojni drugi, čijih se imena više ne sjeća ni Milan Mitrović...
U Želeći, nizvodno od Zenice, na zvjerski način biva ubijeno dvadeset i osam Srba. Jedan od egzekutora je, nakon zločina, u kafani u Žepču iz torbe izvadio odsječenu “ćetnićku glavu”, kako je tada urlao. Umoreni je bio Novica Blagojević... Toga dana zaklani su i Veljko Blagojević i njegova supruga Anđa, zatim Milica Stanković sa sinom Borom, Zora Čelebić sa sinom Milenkom, Bogoslav Kovačević, Ilija Đokić, Dragutin Blagojević, te još devetnaest Srba iz ovoga mjesta...
U selu Kovanići, novo divljanje pripadnika muslimanskih paravojnih formacija. Na kućnom pragu oni muče invalida Ostoju Ubiparipovića, zatim njegovu suprugu Danicu i brata mu Rajka, takođe invalida. Vezali su ih i izveli pred kuću. Tukli su ih...
Pripadnici "zelenih beretki" pred očima njegovog oca do smrti prebijaju Dobrinka Stojanovića. Otac Mitar to nije mogao podnijeti, tako da je tri dana kasnije izvršio samoubistvo...
U Gojakovcima, nedaleko od Nemile, Izetbegovićevi specijalci mučki ubijaju Jovu Savića, oca devetoro djece. Starinu su skinuli gologa, potom ga tukli i rukama mu uvrtali polne organe. Svoj krvavi pir okončali su u obližnjoj šumi, kada su nesrećenom Jovi žicom izvukli mošnice i utrobu. Potom su ga ostavili da umre na najvećim mukama...
– Nenada Zekanovića, iz Mutnice koji je sa nama bio u logoru, upamtili smo po kratkoj radosti, a potom i beskrajnoj tuzi. Odmah nakon njegovog hapšenja, supruga mu je otišla na trudničko bolovanje. U logoru se svakodnevno molio Bogu za zdravlje i sreću supruge i djeteta, koje je tek trebalo doći na svijet. I jednog dana na radiju čujemo da je u zeničkom porodilištu rođeno sedam beba – tri djevojčice, dva dječaka i dva četnika. Ta dva “četnika” bili su Nenadovi blizanci. Ali samo nekoliko dana kasnije njegova dva sina na misteriozan način umiru. Rečeno je da su se ginekolozi dobro zaštitili i ogradili dijagnozom i uzrokom smrti. Naravno da je sve to bilo izmišljeno – uzdiše Mitrović.
I tako iz priče u priču. Iz zločina u zločin... Srbe su svaki dan ubjeđivali da im ni dlaka sa glave neće faliti. A u selima i srpskim domovima bilo je sasvim drukčije.
Ovako prefidno djelovanje i istupi puni demagogije pristajalo je samo uz imena ljudi i politiku muslimanskog fundamentalizma koju su oni sprovodili.
– Vidjelo se to četvrtog junskog dana devedeset i druge, kada su u svim selima zeničkog kraja sastanke održavali pripadnici takozvane teritorijalne odbrane, a zapravo već uveliko stasale Patritoske lige. Na tim skupovima oni su govorili da će sve biti u redu... Ali, već sutradan krenuli su na nas, i to tenkovima. Petog juna za nas počinje zlo. Počinje obračun kakav nismo očekivali. I to oružjem i oruđima iz arsenala bivše Jugoslovenske narodne armije... Počinju progoni, hapšenja, ubistva. Sva regija bila je opkoljena. Niko nije nigdje mogao izaći i slobodno se kretati. Ljudima nisu dali da idu na posao u Zenicu... Počinje progon i hapšenja svih koji su, već ranije, bili upisani u spiskove za odstrel i likvidaciju... U kući Kuprešića bilo je jedno od mučilišta... Radislav, Vito, Cvijan, Vidoja, Stanimir i Marko Zekanović – prvi su zatočenici logora... Srpski narod je ostao na vjetrometini. I Srpska demokratska stranka, koja je za sve nas do tada značila spas i odigrala, po meni, ključnu ulogu, prestala je da radi. Jednostavno, u tom haosu nije se poznavala nikakva druga strategija osim one u kojoj je trebalo da se spasi glava. Stoga, nama ništa drugo i nije preostajalo nego da krenemo u izbjeglištvo... Da krenemo pod tuđi krov i, pored svoga dobra, na izbjeglički kazan – priča Bogdan Zekanović iz Gornjih Vraca, koji je čitav svoj radni vijek proveo radeći kod visokih peći u Zeničkoj željezari.
Stradanje Srba zeničkoj kraja samo je mali dio, odnosno jedna od stranica zla koje su svojim komšijama donijeli, prije svih, pripadnici Patriotske lige, a kasnije i mudžahedini iz arapskih zemalja. Samo ponešto od toga upisano je u nekom od dokumenata i ostalo u sjećanjima stradalnika, kojih više nema na mjestu zločina. Jer, na mjesto zločina vraćaju se samo dželati. Njihove žrtve – nikada.

To je sve samo ne zenica, i od 14 ubijenih srba 13 su ih ubili hosovci kod žepča, a jednog mudžahedini u travniku...nema potrebe da mi bilo šta prilažete jer to nema karakter masovnog stratišta srpskog naroda...  ponavljam, pojedinačnih ubistava je bilo...ali to nije dovoljno zai hipoteku zločinačkog grada kakvu nam ser rinaka želi uporno stavi oko vrata...


@crowz , za slike nema potrebe...vidio sam ja sve to, ali tu se radi o srpskim vojnicima, a ne o nekakvim civilima,starcima, zenama i djeci...i to je zločin, ne sporim...