sjedim u stanicnoj zgradi cekam u gomili ljudi voz ponocni kasni jutro se budi
vazduh u kavezu umoru se ne dam a noz od dima bode al' se dobro drzim i gledam i gledam
kraj mene studenti radnici, vojnici klosari na broju starice izdisu
skroz tamo u uglu zalutala gospoda o, pobjegla bi negdje ali joj na vrata zlo stavilo kisu
stiskam se sto sam manji, vise vidim ovakve su zore lijek mojoj dusi
pogledujem kradom slatko olinjalu damu gdje mameci mene otmjeno pusi i pusi
kraj nje jadno dijete pospano, mirno, lize slinu a neki brkati muskarac sav uzbudjen zdere i zdere luk i slaninu
sve mi ovo lici na otkaceni vagon ne znam da l' ce po nas ikad doci iko al' sabracu i sestre mojih zeljeznickih tuga svo bogatstvo mojih zeljeznickih tuga iz srca mi nece odvuc' nikad niko nikad nikad niko