Učiteljica glume – i života



Posljednje tri godine, putovao sam zemljom u potrazi za učiteljima i mentorima koji vam mogu promijeniti život. Bili su to ljudi iz mnogih područja. Upoznao sam vozače trkaćih automobila, plesače baleta, rappere, znanstvenike istraživače, profesore prava, Montessori učitelje, aerobatske pilote, vrhunske tesare,i mnoge druge. Iz tih je putovanja proizišla knjiga pod imenom „Svjetlosti koje vode“. Ona govori o nekima od tih izvanrednih ljudi i načinima na koje transformiraju svoje  „učenike“.

Kao što sam počeo i knjigu, i ovdje ću početi s hollywoodskom trenericom glume imenom Ivana Chubbuck. Zašto? Ne samo zato što je vrhunska u svojem zvanju, i zato što je trenirala dobitnike Oscara poput Halle Berry i Charlize Theron, nego i zato jer ima najnevjerojatniji talent čitanja ljudi, njihovih pojava i jezika tijela, do zadnjeg  detalja nehotice odanog. Dobar učitelj, iz moje perspektive, počinje s punim slušanjem, nekom vrstom slušanja cijelim tijelom. Dobri učitelji su “šaptači ljudima”.

Ovo nije toliko očito kao što se čini. U našoj kulturi često vjerujemo da je dobar učitelj dobar komunikator: očaravajući propovjednik, hipnotizirajući govornik. I naravno da je i sposobnost da se snažno komunicira ključna kad je riječ o efikasnom učenju. Ali ipak, tek je na drugom mjestu. Ono što razlikuje dobre od vrhunskih, kroz profesije i područja, je sposobnost primanja prije nego što dajete.

Ivana Chubbuck na prvi se pogled čini kao prvoklasna davateljica. Ona o svojim postignućima priča bez prestanka. Uz to, nešto je na njoj vrlo prodorno, nekultivirano i agresivno, i čak je i u svojim učenjima vrlo taktilna i vulgarna. Ima tu neku jednostranu filozofiju pobjede radi koje njene radionice glume izgledaju kao neka vrsta nemilosrdnog rada na sebi. Ne može podnijeti “žrtve” ni “one koji cmolje”. Svaki glumac, kaže, mora znati što je cilj lika u nekoj sceni – dobiti nečiju ljubav, poštovanje, simpatiju, što god – i tada mora biti beskompromisan u ostvarivanju tog cilja. A kako je na sceni, tako je i u životu, kaže Ivana.

Mogli bismo reći da je takav pogled na svijet tipičan za Los Angeles, ali zanimljivo je što on kod nje sakriva tu neku duboku, čak malo i zastrašujuće empatsku, intuiciju. Prvi put kad smo se upoznali, Ivana kao da je vidjela kroz mene. Vidjela je kroz moju pomno složenu prezentaciju samog sebe, ravno kroz moju novinarsku pozu, ravno u moje unutarnje odaje. Znali smo se tek petnaestak minuta. Bio sam tamo da je intervjuiram, sa svojim kožnim notesom i pomno odabranim pitanjima. Pričali smo. Rekao sam joj o knjizi koju pišem. Usput, u nekom reagiranju na nešto čega se više ni ne sjećam, možda na nešto što je ona rekla o svojoj obitelji, spomenuo sam da mi je otac umro prije više od deset godina.

Sat i pol vremena kasnije, nakon odgovora na moja ispitivanja kako je postala trener glume, o njenim studentima i općenitoj filozofiji učenja-  nakon svih preispitivanja- Ivana je odlučila da mi pokaže umjesto da mi kaže. Napravili smo malu vježbicu. Tražila je od mene da se pravim da sam pijan. Ovo nisam očekivao, ali već smo ušli u priču, i bilo mi je čudnije ne napraviti to što je tražila od mene nego to napraviti. I tako sam pokušao. Prvo sam teturao kroz njenu dnevnu sobu, glumeći pokrete i ispuštajući glasove nekog tko je previše popio. Ali moja neravnoteža bila je preglumljena, i moje su oči prenapeto skenirale njeno lice, tražeći reakciju. Tada me zatražila da skinem naočale. Bez njih, moj vid padne toliko nisko da se svijet rastopi u gomilu neodređenh boja.

I to je funkcioniralo. Postao sam totalno dezorijentiran. Nisam mogao vidjeti, ali što je još važnije, ni shvatiti kud sljedeće idem. Samog sam sebe mogao puno manje kontrolirati nego samo par minuta ranije. Uskoro sam pijano teturao kroz cijelu njenu kuću, a ona je s odobravanjem hihotala, i motala se oko mene u toj visokoj dobro ozvučenoj sobi, dajući mi neodređene upute i govoreći mi da uzmem ovu čašu ili onu knjigu, da pričam s njom, da više spajam riječi dok govorim.

Tada, iz vedra neba, rekla mi je neka pomislim na svog oca. Taman kad sam mislio da igramo jednu igru, ona je otkrila drugu. Dok je njegovo lice prelazilo mojim umom, moje vlastito se, nehotice, olabavilo. Usta su mi se otvorila. Izdahnuo sam, pa onda opet, ubrzano. To je trajalo sekundu, i bilo je gotovo. Više nisam mogao glumiti pijanog. Ali nisam ni bio u stanju u kojem sam bio prije te male scene. “Osjećaš li razliku?”, pitala me. Kimnuo sam, teško gutajući. Možda ćeš sada biti u stanju učiti, kao da je govorila njena podignuta obrva.

U sceni koju smo radili nedavno, za NPRovu rubriku , Ivana me “gurnula” i dalje od takvog otvaranja.  Počela je ispitujući me o mom djetetu,pa smo malo pričali o djevojčicama i igrama djetinjstva. Onda je odjednom naglo zaokrenula. Zatražila me da zamislim otmicu, napad na nju. Onda me pitala što bih učinio počinitelju. A tada me zatražila da pročitam scenu iz filma A time to kill, u kojemu Samuel L. Jackson glumi čovjeka kojemu sude jer je ubio otmičare i silovatelje svoje kćeri.

Uz Ivanino vodstvo, sve sam se više uživljavao u ulogu i postajao sve divljiji. Kada smo došli do trenutka u kojem treba navesti kaznu, pomislio sam da bih mogao pokazati pravedničku ljutnju. “Ne pretjeruj”, rekla je. I imala je pravo. Kad sam opet pročitao, u mom se glasu moglo čuti nešto novo; ledeno zadovoljstvo osvete. I opet me zatekla nespremnog, koristeći prednost koju nisam ni shvatio da sam joj dao. A naša me lekcija naučila da učenje ne počinje kad učitelj krene pričati. Počinje mnogo prije.

I stvar tu ne staje. Učitelji poput Ivane Chubbuck ne počinju tako da uhvate vibraciju učenika i slijepo ju slijede; oni imaju neku posebnu metodu priopćavanja, metodu da prenesu i cilj koji hoće postići. Oni manipuliraju. I to nije nužno loša stvar. Kad malo bolje razmislite o tome, svaki čin podučavanja je vrsta manipulacije. Nadamo se –vjerujemo – da je manipulacija bila s dobrom namjerom, navodeći nas prema otkriću i većoj vjeri u vlastiti glas. Ali u krajnjoj liniji, možemo biti sigurni u to jedino pokušavanjem, ulaskom u naukovanje. To je rizik kojeg svaki glumac, na svakoj pozornici, mora preuzeti.

Izvor: Psiha

Fenomenalna osoba ta Ivana 

Manipulacija uopste nije nesto negativno i lose ukoliko je krajnji cilj dobra stvar za pojedinca ...sa kojim ne mozes drugacije nego da ga izmanipulises i jedino tako preusmeris na pravi put. Obicno posle svega bude jako zahvalan...ukoliko uspe, a ukoliko odustane na pola verovatno ce popljuvati celu stvar - Vecina ljudi ce uvek naci izgovor za svoj slab karakter.

Ovo je "vodjenje" i to veoma dobro. Ovakvi ljudi nam trebaju i to u sto vecim kolicinama pocevsi od skola pa nadalje kroz druge sfere drustva

Ko si ti da odlucujes  o tome sta je dobro a sta lose po nekoga drugog ?

Manipulacija je uvek i u svakom slučaju loša i nefer, pa ma kakav cilj želimo da postignemo.

Zasto mislis da je losa stvar ukoliko je cilj dobra stavr za pojedinca koji ce biti izmanipulisan za njegovo dobro?

Manipulacija je dobra samo za osobu koja manipulise. Tako ona ostvaruje svoje zamisli . Za osobu kojom se manipulise manipulacija je losa jer ona ne zeli to nesto inace ne bi ni morala biti izmanipulisana od strane druge osobe

"Vodjenje" je druga stvar. Osoba zeli da se promeni pa unajmi nekoga da joj pomogne u tome( "ucitelja" kao u tekstu, psihologa, psihijatra) i on je (pa makar i nesto radikalnijim metodama) "vodi" do cilja koji ta osoba zeli

Zto što je "manipulacija za nečije dobro" oksimoron.Tako nešto ne postoji.To je nametanje sopstvene volje nekome ko nije siguran šta hoće.Niko nema pravo ni autoritet da određuje šta je dobro za nekog drugog.Često to ne znamo ni za sebe, pa ni svoju decu..iako delujemo u najboljoj nameri.

Ne slazem se s tobom Brano.

Kad neko ne zna sta hoce, to znaci da je zaglavljen u vremenu i da nije u dosluhu sa svojim osecanjima. Takvog treba pokrenuti tj motiivisati da uradi za sebe preko potrebnu stavr....koju on ne vidi kao takvu ili misli da nije vredan da je poseduje. Vise puta sam manipilisala ljudima oko sebe i to naravno sve sa ciljem koji je dobar po njih same. U pitanju je bio mamin odlazak kod doktora ( zena nece da se pregleda jer se plasi rezultata), pokretanje koleginice sa posla da smrsa 25kg i resi zdravsteveni problem i manipulacija jednim potencijalnim ljubavnim parom ( ja smatram da bi bili odlican par, a njih oboje su jako gordi i nijedno nece onog drugog da pozove na kaficu). Dakle, sve dobro za njih sve, a meni ni iz dzepa ni u dzep (osim kod koleginice koja treba da smrsa). Neki ljudi naprosto ne znaju sta im je ciniti i treba im pokazati put. Nekada i manipulacijom, samo da se pokrenu sa mrtve tacke.

Mislim da brkaš motivisanje, podsticanje i manipulaciju.
Uostalom, jako, ali baš je jako opasno delovati u cilju nečijeg dobra.
Najveća se sranja dešavaju iz nečijih dobrih namera.
Jednostavno ne možeš ti, a ni bilo ko drugi da proceniš šta je za nekoga dobro.
Iz dobre namere pozajmiš nekom novac, on od tog novca kupi pištolj i ubije se. I?Šta si ti učinila iz dobre namere?

Iz najbolje namere spojiš dvoje ljudi, ti smtaraš da su idealni jedno za drugo, posle nekog vremena on počne da joj lomi kosti.Misliš da će ti zahvaliti za dobre namere?

Not all who wander are lost...zapamti to...ni ti, ni ja nismo putokazi, možemo da budemo samo podrška.Uplitanje u tuđe živote, putem manipulacije, pa i iz najbolje namere uvek je loše rešenje jer predstavlja nametanje lične volje.

manipulacija je losa ...
da je meni sresti nekoga ko ne pokusava da izmanipulise...
bilo koga...de razmisli malo o cemu pises....
gdje vi bolan zivite... u raju... ccc...
price za malu djecu...

manipulacija je dobra za onog ko zna da manipulise...
sa onim koji ne znaju da manipulisu...  i to se odvija u svakom trenu i na svakom mjestu....
svaki uspjesan covjek je manipulant.. mora da bude...
i bez  raznih manipulacija danas ne mozes da prezivis...
tj...da opstanes....
tj...2... da steknes nesto...znacajno...i materijalno....i da zivis kao covjek...
ljudi su zvijeri...i u poslu...kao i u ratu...onaj koji je sposobniji prezivljava...

neki ljudi jednostavno ne vide gdje i u kojem vremenu zive...