Ma nece u Berlin, ionako je 4 turski grad po velicini 
Otice tamo gde ima para i gde traze ultra jeftinu radnu snagu. Evo pogledaj Spance. Imaju 20% nezaposlenih al ajde nateraj ih da rade u poljoprivredi. Ma kakvi, sve Marokanci, Venecuela i ostalo. Treba neko da radi ofr poslove i da puni drzavne kase. Inace cela EU je ionako ko Srbija, niko nece motiku. Al jedina je razlika sto imaju poslova za strucnu snagu u industriji.
A ovo za Nikopolje je vic koji samo lepi Skusha razume 

Па ако га разумије онај што га спомену (а мене цитира са Берлином) онда се морам забринути
за своје здравље.Неби било лоше да и мене упутиш у нешта или је у питању нека зајебанција
која нема везе са животом?

Ma nije to nista, sa vremena na vreme se obrati Skusha doktoru Jefimoviocu pa ga ovaj dovede opet u red 

Mogu samo zamisliti Alkalaja, koji na sastancima kao pedigree svojoj diplomatskoj karijeri navodi, kako je u “prošlom životu” bio businessman; (ovaj mašinski inžinjer bio je doista dobro progurani Energoinvestov poslovni aparatčik koji je prije iznenadnog ambasadorovanja u Washingtonu 1993, bio i predstavnik poznatog sarajevskog preduzeća na Tajlandu). Ovdje bih dodao jednu svoju slobodnu procjenu: Davutoglu je za nekoliko kopalja superiorniji, a pod tim posebno podrazumijevam intelektualni background i političku transparentnost, od onih njih koji pokušavaju politički profitirati iz tog “prijateljstva”. Pred Davutogluom je budućnost, a pred ovim bosanskim političkim prvacima – sasvim neizvjesno političko sutra.

Politička aura profesora Davutoglua nastavit će isijavati iz njegovog intelektualnog miljea: završio je stambolsku Mušku gimnaziju Erkek Lisesi, što je u stvari podružnica njemačke medjunarodne škole Deutsche Auslandsschule, da bi diplomirao ekonomiju i politiku na nadaleko znanom sveučilištu Boagzči, gdje je kasnije i doktorirao. Njegov knjiški opus je još impresivniji: napisao je već čuvene “Alternativne paradigme: Impakt islamskih i zapadnih koncepcija na političku teoriju”, (Alternative Paradigms: The Impact of Islamic and Western Weltanschauungs on Political Theory), potom “Civilizirana transformacija islamskog svijeta” (The Civilizational Transformation and The Muslim World), te istinsko filozofsko djelo “Strateška dubina”, (na turskom: Stratejik Derinlik). Eto, navodim ovo samo za razmišljanje o intelektualnim razlikama između turskog ministra-filozofa i njegovih balkanskih sugovornika: dva businessmena i jedog fizičara. Riječju, ne znam niti jednog balkanskog šefa diplomacije, od Alkalaja, preko Jandrokovića i Jeremića, sve do Samuela Žbogara u Sloveniji, Antonija Miloševskog u Makedoniji ili Milana Ročena u Crnoj Gori, koji su Davutogluu do malog prsta.

Od kako je 1. svibnja 2009, preuzeo dužnost ministra vanjskih poslova Turske, čovjek je neumoran: Osim što je bio glavni posrednik između Izraela i arapskog svijeta oko pokušaja imobilizacije “taze” političkih trauma nakon intervencije izraelske vojske u Gazi krajem 2008, Davutoglu, poput nekada Turguta Ozala, (turski predsjednik koji je transformirao ekonomiju svoje zemlje i strateški najviše učvrstio odnose sa Washingtonom, umro 1993.), djeluje sasvim pragmatično. On je fokusirani političar koji već transformira diplomaciju svoje zemlje, na dobrobit svih turskih komšija i zemalja sa kojima ih veže zajednička povijesna baština. Bosna je simbolično na vrhu tog turskog angažmana iz znanih razloga, no svakako - kao što je to bilo i prilikom američkog angažmana tijekom proteklog rata – iz potrebe za moralnim uporištem u kojem svaka dobra politika savija svoje gnijezdo.
Sa tradicionalnim, strogo poslovnim osmijehom, Davutoglu dakle obara balkanske političke pijune, dosežući kad zatreba do lokalnih “kraljeva” ili bolje rečeno “šefova raje” (Tadić i Silajdžić), a s ove geostrateške ploče efekti tog angažmana prenose se sve do centrale UN-a, ovdje u New Yorku. Odbijajući primjedbe da se radi o želji za političkim povratkom Otomana, Davutoglu je svoju diplomatsku inicijativu izgleda dobro etablirao i na ovoj oduvijek senzibilnoj američkoj strani Atlantika.

Oko toga sam komentar tražio od profesora Charlesa Kupchana, stručnjaka za jugoistok Europe u prestižnom newyorškom Savjetu za vanjske poslove (Council for Foreign Relationship): prepoznaje li dakle netko u Washingtonu bojazan da bi Turska mogla preuzeti američku diplomatsku inicijativu na Balkanu koja traje od Daytona (1995) na ovamo? Ovaj, nakratko i bivši dužnosnik Clintonove administracije bio je kategoričan: Ne, Ovo nije ‘zero summ game’ (igra u kojoj neki neminovno otpadaju), jer Turska sigurno radi u dosluhu sa svojim zapadnim saveznicima, rekao mi je između ostalog Kupchan.

- Povratku Turske na Balkan, kroz sve navedene diplomatske inicijative, vjerojatno se ne raduju samo oni koji u Bosni i Hercegovini još nisu prihvatili cjelovitost svoje zemlje kao jedino izvjesno rješenje, jer Turska će kao i Amerika, kao uvjet svih uvjeta, uvijek prvo postavljati cjelovitost Bosne, rekao mi je u dužem intervjuu i poznati znalac balkanskih (ne)prilika, Daniel Serwer, sa Američkog Instituta za mir. Znači, od Bosfora do East Rivera – sve je samo realpolitika!

Erol Avdović 

BH Start

Nema nista od ulaska Turske u EU...

Zahvaljujemo na iscrpnoj , argumentovanoj i stručnoj analizi.

A kako beše ona o lisici i grožđu ... da nije malo kiselo bratko ?

Крупно политичко питање, које ће морати сигурно да изађе на референдум у некима од 27 земаља, а тешко је очекивати да ће било ко нормалан на том референдуму заокружити "ДА" уласку Турака у ЕУ.

Tesko, da krene neki interes, ubacili bi ih. Mozda ih podgrevaju i prave neku vrstu "sive" zone za neke stvari koje recimo ne bi mogli da rade u EU, neku hemijsku industriju i tako to.

mislim da i srbija u tom slucaju more ocekivat isti odovor 

Последица тога што имамо вас, Шиптаре и Цигане.