XXVI

Dok na nju mislim, ja silazim s uma;
na divnu čelu ona trpi krunu;
za poklon treba zapad veleuma,
za suzu zvuka nadahnutu strunu;

jer ona živi tek gospodstvom bića
i ritmom kreta, crtom carevanja;
njena je pjesma krajina otkrića,
a njezin pogled tiji šuštaj granja.

Skromnu bjelinu nježna porcelana
krije u svili duše koribanta;
i blagu žalost proljetnih blagdana
i ime strasne tuge: Violanta.

Al ništa nema značaj njene sjete
ko uzdah sneni za tuđim oblakom,
ko vijenac cvijeća što ga noći plete,
ko čisto srce što ga vrebam lakom.

Ako to nisu njene meke ruke
i guste kose mirisa i želje;
ko šume lisne za sve slavoluke,
kite i vijenci za pjano veselje.

No tako pali svuda plač i plamen
kroz mećave i čemer bodrih slika;
i njena sila — mramorni je kamen
u hladnoj grudi ko usred zvonika.

XXVII

Devet mjeseci što ja siđoh s uma;
devet mjeseci što od srca sunca
srce i mozak preko usne bunca;
devet mjeseci Bijesa, čudna kuma.

Ne pamtim sam što govorim i kažem,
sredinom trupa prešla mi je pila,
a mila žena (nježna vila, svila)
neće me više draganom i pažem.

Mračna su ova čela niskih briga,
podla ramena zgrbljena od rada;
svjetlosna zemlja gdje Ljepota vlada
bježi u tamu poređanih knjiga.

I blatan mi je ovaj uski globus,
a želja ruši, ko iz silna topa,
tumbe sa u prah oborena stropa,
nenadan, smrtan i odvratan obus.

Čeznuće biti Mladi i Visoki,
htjeti i moći samo silne stvari,
i biti divi, biti gospodari,
i plandovati, i biti duboki;

ljubav za čedni život sazrcavni,
za okno duše na mističnu pupku,
za grešnu ljubav ko dušinu kupku,
sve se to gubi, i u muku tavni.

I u toj pustoj beznadežnoj studi
posljednja jošte samilosna igra
kroz ovaj život progonjena tigra,
za lice Pravde, to je: biti Ludi.

XXVIII

Golubi je perje ili krila laste
ne diže svijetu viših perspektiva,
ko borba muža kad u moćna diva
od krajnje kavge ogromno poraste.

Tad on ne kroči ljudskim stopalima
i sam je viši nego gusti čopor,
ne straši njega strijela ili topor,
u gnjevnoj miški med božanstva ima.

Od pune kavge srž junaka puca,
on vatrom plamti usred žarka oka,
a bol duboka pravi ga visoka;
on gromom grmi gdje svijet niza muca.

On groblja gazi gorostasnom stopom,
kičma je gvožđa neslomljenim stubom;
dijamant krši svojim zvjerskim zubom;
a tvrdo tjeme rve se sa stropom.

Al samo ljubav ima reskost kose
i, kao podla Dalila Samsona,
umilne žene dostojnike trona
svladaju usred cjelova i kose:

I dok praznoglav pjesnik svuda trčka
što u snu nema, izvan sebe traži,
sabrana Vila željna zbiljskih draži
zna da je Povijest — samo drama grčka.

XXIX

Uzalud muka mišice i uma
iz ovog mozga nešto da istisne;
iz ove ploti da duboko vrisne
zelena ljubav poljana i šuma.

Već kao spazmus bolna medijuma
što već ne umije svjesno ni da pisne,
zgrčena čežnja, nada koja kisne,
zuri u crtu preko ljudskog druma.

I dokle čeka zoru spasenja
u smrti cvijeta, u suzi soneta
na bijeli jastuk noćnih kvašenja,

ko neka gipka, vitka violeta
slazi u sveti znak doglašenja
tvoja, o Vilo, tiha silueta.

XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

XXXI

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću;

smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt, je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću.

Što ti vrijedi polet u vlastitu čudu,
što ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluće diše uzaludu;

gle, bez fajde ljubiš sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev što si ga tepo.

Pariz, 1918.

Književni jug, 1919.

XXXII

Ponore! more povrh moje glave,
i zlatne ribe danom od kristala,
ja pitam gdje je Mjesečina pala
i gdje se gorski horizonti plave,

Zora je puna nježne jasne strave,
a misao je — bistra, ledna — stala;
ne zanima me skala, ni spirala,
ni česti odraz uzdrmane jave.

Srce je svijeta plodno i duboko,
a čovjek slomljen pod težinom neba
a život krila visoko — visoko.

Nebrigo žene, presitosti hljeba,
od ritma misli zadnja spona puca,
a srce kuca, bilo kuca, kuca.

Putevi, 1924.

XXXIII

Noću kad hara zračni užas Gota
ne plaši smrt me pucnjem niti praskom.
Na hladnu logu, sa bešćutnom maskom
zazivam na se gromki bič ilota.

Jer mene nije strah od tih strahota,
kad bih već htio ležati pod daskom
uz četri voska, zastrt sa damaskom,
gotov za hum tik nekog tiha plota.

Moj je dom onaj koji pokoj čeka,
jer što će meni sunca i mjeseci?
U stroga vrata samotna čovjeka,

ti koji lupaš, svoje ime reci;
pa ako nisi Smrt, ili Ljubav neka,
odloži zvekir, vrati se, uteci.

XXXIV

Dubina svijeta munjom tvojih ruku
otkriva blago živim blijeskom kreta;
zmija je tajna u svilnome struku,
tvoje su oči biser od po svijeta.

Znadeš li biljeg ognja, znaš li muku,
upropašćena carice soneta,
kad ludim batom sljepočice tuku,
a srce plamsa iskrom suncokreta?

Prsten je vječan u tim viticama,
muzika puna u tom prstu gipkom,
a dok te dragam nježnim kiticama

ti mene lomiš alemom i šipkom;
pa kad god lunjam noći svoga uma
nada mnom blista sumpor dragih gluma.

XXXV

O Previsoka, Preduboka,
navire Vaša duša gusta
i na safire Vašeg oka,
i na srdašce Vaših usta.

Vaša je duša sveta, stroga,
a svaka Vaša gesta kraljska,
sa usna koje diče Boga
besjeda teče nadzemaljska.

Molitva ili volja skromna
kruna je Vaše umjetnosti.
A kroz plot nježna tijela lomna
gospodstvo vidim Vaše kosti.

Al do Vas nemam snage doći
sa tučnim zvekom mojih rima;
jer mjesto Vam je (sutra Moći)
na sredovječnim prozorima.

Hladne su ove riječi lijepe
ko usred snijega mrtve tiče;
ali sve duše za Vas strepe
i kliču Svjetlu zahvalnice.

Nego bih htio (nisam više
plemenit vrač u Dubrovniku)
obesmrtit Vas povrh niše
il pribit na zid Vječnu Sliku.