BDJENJE

I

U ponornoj noći strah od svojih čula;
ni starome bogu ne molim se više.
U savjesti mojoj sunca utrnula,
obrisom tek novim sudnji dan se riše.

Zagolicaj, daše đula i zumbula!
Cvijet mojega mozga žedan vampir siše,
a sva moja draga braća izginula
laskaju mi čelo: tići posred kiše.

Ove dnevne čežnje što utrobu režu
jesu kao zveka grešnih praporaca
na dane proštenja u tržnom metežu,

no bojevne želje jadnih neboraca
dave moju sapu, i moj grkljan stežu
stearinskim dahom sinoćnih mrtvaca.

II

O napokon, evo, u svojem krevetu,
daleko od oči sunca i mjeseca!
O napokon, evo, na laž i klevetu,
tihu psovku reći na boga i sveca!

Evo dakle: golu, smradnu, razapetu
da olakša grudi osuđeni jecaj;
a uz to kroz stravu noći prenapetu
kao zvon za pogreb moja miso breca.

Kao pogled na poljanu asfodela,
i mamurni vapaj za pijanstvom ženke,
presudno me mori zla nagota tijela;

i, dok srčem crni nektar, dušu sjenke,
u ognjeni vrtlog plamenih počela
bacam sva bremena i sve terevenke!

III

Pečali vremena! Jade novih ljudi!
što je, dakle, te smo tako žigosani
u crti svog lica, dahu burnih grudi,
i pred stoljećima brukom okaljani?

Iz čistoće naše cik vremena rudi.
Ali opet, u sat čežnje nespavani,
ko zmija se bašte Adamove budi
težnja novom bolu ili ljepšoj mani.

Te sva pustoš naših divljih osjećaja
trne kao luča u gluvoj oazi,
dok se lijeva ruka s desnom rukom spaja;

snoviđenje žene koju mašta mazi
(kao palidrvce šušanj osjećaja)
pali suho drvo strasti kuda slazi.

IV

Tako smo, dakle, osuđeni tapat
u glušcu noći tajcem skritih čuda.
Proviru suze te će gluve kapat
do naše Smrti, naime do Suda.

Beskrajne noći! Prisluškivah šapat
trave što u duh, rastom, zavrluda.
Kroz sobu lupa beskonačni hlapat
Srca Srdaca, duše mojih uda.

- Ne preosta više da ja čekam trublje
crvenih zvuka te na juriš zovu;
turnut ću glavu pod jorgane dublje

i tu (strah još crnji negoli u rovu)
plamsat će oči kao bijesne zublje,
slušat će uha polnoćnicu sovu.

PERIVOJ

U okviru sunca ko pobjedna slika
s piknjom bijela cvijetka u zelenoj travi
nudi bijeli mramor drevnih umjetnika
oku, i pogledu neba što se plavi

Tihi žamor djece u kolu i smijehu
dopire do misli na samotnoj klupi,
te se čelo pita: »Je li grijeh u grijehu,
ili je u brizi, u savjesti glupih?«

Dotle slavno Sunce, kao ruža strasti,
baca svijetle zrake preko vodopada;
rujna usna žene guta vazduh slasti
kao med i mlijeko zaljubljenih nada.

Ali mračna bora snatri: Umrijet ćemo,
vjere ni ljepote mi nećemo znati;
nad kolijevku našu, kobna anatemo,
pade crna kletva da se vječno pati.

Već nam malo kaže i duša pejzaža,
cijeli globus ćuti u duhovnoj boji.
Mrtvom oku svjetlo biva paralaža,
a ugasloj zjeni šturi perivoji.

Ne znamo, ne znasmo ni žene, ni zlata;
doživotna tama u tamnici vijeka;
mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.

Čemu da se tuži, da se vajka, plače?
Suvišne su riječi, bogumrske prijetnje.
Gospod što nas stvori, majka kad nas zače
da nam za uzdarje nesreće i smetnje.

Barem da iskapi slavna remek-djela
mraz uzdaha sviju krugom mrtvih želja!
No ni žrtva svijeta, ni krvca raspela
neće da nam dadu snagu Učitelja.

Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,
dušmanske će ruke ugrabiti sreću;
vječno popljuvani, vječno razapeti
osuđeni uzdah nudit ćemo cvijeću.

Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
mi smo krivi samo za svoje proštenje;
krvlju ispaštamo pravo i čistoću,
a životom crva ljubav i poštenje.

Nije vrijedna java da se na nju gleda,
nije vrijedan danak da se na njeg pljune.
- Preko ravne tuge lisnih drvoreda
promiču, visoko, oblaci od vune.

Svi oblici čuda daju jednu sliku,
svi se tajni glasi skladaju u šumor,
a sinu tjeskobe, vjerskom ljubavniku,
i oko, i uho, biva umor, umor...

Pa on tupo gleda staze i fontene,
i tjeskobu neba dok se zemlja mrači;
sakrivena suza što ne skvasi zjene
unutra ga žeže, mori: »Što to znači?« -

1916. - Književni jug, 1919.

Kolajna

I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.

***

Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kada nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

— Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

— Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

— božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke,
— One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

— No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.