III

Praznina svijeta, i ništavnost stvari,
stoputa čuta, stoputa viđena,
crna crnina, i strahota tvari
opet se vraća, pogibeljna žena.

Čedne rezede što sniju sanjari,
i ona zlatna sunca izgubljena,
jeseni žute i pejzaži stari,
nema vas više od pređašnjeg trena.

Sjajna Ljepota što vlada u skladu,
i što je lepir u lepezi sfera,
i oko sunca u ženstvenim očima,

izgubila je svoju drevnu vladu,
božanski paun sva najljepša pera;
gdje presta radost, štura java počima.

IV

Iskat je tašto raskoš perivoja
i prijateljska dobro znana lica;
mrtva je grana, osušena hvoja,
kud dirnu Java, kobna udovica.

Poleti krila brojni i bez broja,
salomit će se o željezu žica;
tkanina duše, vrijedna prvog kroja,
past će u ponoć beskonačnih tmica.

Želje je stegla strava Tesalije,
tok dana teče s listom kalendara;
ure — spirala otrovane pečali.

No živa Boga u božanstvu nije,
i zrak života nesta sa oltara
pred kojim, u snu, mi smo, noćas, klečali.

V

Pa ipak možda, za Krvavo Lice
s marame čuda, voljan sam da platim
lomačom ploti, suzom ljubavnice,
kušnjom ljubavi, kušnjom novcem zlatim.

Zdravstvuj, o smrti, moja Vjerenice!
u mom si oku, dok se svijetom mlatim
rad bujnih kosa rosne Berenice,
žig po kom pozna mene moj pobratim.

Ne dira mene, čime Svijet me smatra:
Gospodska Dušo, ti si vrelo slijepih,
a drugi — čeljad tamnica i ludnica;

Ljubav Ljubavi, to je čista vatra,
izgorjeh od nje, i ja se ocijepih
od zamke hitrih, od sramote bludnica.

VI

Što vreli voštan pečat moga bića
spomen je na Vas, Marijo i Klaro,
i bezazleno ono doba staro
gdje usne sestre bjehu pehar pića.

Volja i ponos prostrtih otkrića
stropoštaše se, o pogrebna džaro,
u tvoja njedra: sam sam sebe varo
basnom o Miru pred krvoprolića.

No danas, jošte za budućeg Hrista
hoću da hranim djevojačku bunu
i križnu stazu neprestanih stradanja;

Molitva, čisti tamjan srca čista,
spast će za roba đerdan, prsten, krunu
i, u dnu slike, zelen baršun ladanja.

ŽELJA

Blagoslov Vama, Jaki, Dobrodošli!
Pobjeda sja se na svijetlome rtu,
a poslije borbe što je Vi ste prošli
čeka Vas mjesec u otkupnom vrtu;

jer Vi umjeste s grudi od čelika
prebrodit bure s lovorom na čelu;
a Meluzina ili Anđelika
sačeka borce na domaćem sijelu;

al onom koji strada, koji pati,
dajte slobodu da on bude slabi,
dozvolite mu plakati, sanjati
o svom različku ili visibabi;

pa kada nema majke niti drage
da tješi snene otajne domjenke,
dajte mu sniti opstanak bez ljage
i božju dušu bez potrebe ženke.

Pa neka sniva kroz vinske kristale
oči Beate ili rajske duge,
i neka gradi zračne pijedestale:
dvorane slave ili dvorce tuge,

samo da spasi za buduće vrijeme
vjeru ljepote i čistoću grudi,
i ono svoje posvećeno tjeme
za cjelov zore što već negdje rudi,

pa da sa riječi, grčem prekinutom,
otplače sjenke i bezbojne magle
što tromo jure zabačenim kutom
i nepoznatom Danu naglonagle.

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

NOĆU

Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tažim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!

VREMENA

Kroz ova divska vremena
mnogi su moćni i jaki,
dok druge tlak bremena
tišti u njinoj raki,
i jedni teku lovor-vijence,
a drugi žude sjenke, zdence.

- A neki od nas, praznih šaka,
vrebaju zelen mir voćnjaka
i živopisne perivoje
sa sagom cvijetka ili hvoje,
znadu da nema ništa bolje
no zelen gaj i cvjetno polje;
i Ravijojla, bijela ljuba,
nad muškim mirom drevna duba.

SLABOĆA

Po ovoj magli, ovoj kiši -
o pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

- Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom, bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.

MAŠTOVITA NOĆ

Gle! barut slovke sasuti u ponoć,
ko rujan plamsaj bijesne željeznice,
sagorjeti će noćas - o, Noć, o, Noć! -
ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi Čovjek, takmac Svetog Duha.
Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače!
Izmakoše mi prirodna kraljevstva,
već nema zjene da me bratski plače,
u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom,
i evo tonem, utapam se u lom
samoga sebe sa divskom težinom

Misli što zveče kao suho zlato,
sanja što sjaju ko najčišća srma;
o da se vrati Sveto Nepoznato!
na nužnoj lađi gostoprimna krma!

- S prozora tuđeg zurila je na me,
u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame,
varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom;
i grozničavo vrebam tu minutu
zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna!
zvučite, vruci u zvonkoj ponoći!
da s mene spane ova mora mučna
i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.

Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!
I proslavljeni bez kičme, bez mozga!
Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana
moj danak evo blista se u mraku
ko carski biser rujnih đulistana
što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdjenje grimiz obećanja,
strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja!
razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu
pjanost ih duha brokatno izvezla;
no još su žarča, u sunčanom strahu,
sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta
između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta
dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha!
I struji mračno, i stremi duboko
u ponor moga izgubljenog uha,
i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine
na onu stranu jučerašnjih međa;
i ljubav stvari od kojih se gine,
što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu
izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu,
oganj zanosa i zvijezdu samoće.