DAH

Dragutinu Keteju, Sloveninu i Slovencu

Svaku srodnu dušu dira svojim zvukom,
drumom kuda hodi širi nebulozu,
i prazninu svijeta kudi vječnim mukom,
a strahotom mira bije ljudsku prozu.

On je sam i dubok. A kad zvučnim lukom
probudi za rosu zoru i mimozu,
uskrsnule stvari, smijehom i jaukom,
prodiru u crnu svetinju i grozu.

Širom zemlje stupa s tajnom i sa rugom.
Sva ga srca žude, trepeću sva njedra
ko za neku ljubav otrovnu i jaku;

— no kad carski prođe cijelim bijelim krugom,
i nijednog čela ne bude već vedra,
gubi se ko oblak, u zlatu i mraku.

Književni jug, 1919.

ODSUTNI

Kojeg bijela dana, koje noći tavne
žrtvova u mraku osmijeh osuđeni;
oči što sanjahu svijetle priče davne,
ruke što stremljahu cjelovu i ženi?

Vidio ga nisam kad mu tijelo srva
ropac izdisanja, kao uzdah lijesu;
nisam prepoznao muklo djelo crva
što ga izgrizao u duhu i mesu,

ali patnjom živca i turobnom slutnjom
ubila me crna i zlokobna Jeza;
otkrih ranu srca, otkrih teški put njom
samac čovjek, samac kao sama breza.

Jer je zakon svijeta da uvijek Najbolji
mine s palmom rujne berbe među nama;
žrtvom otkupljenja općoj ljudskoj bolji,
što se tiša suzom, spasava pjesmama;

i tako on ode, sa tom muškom zbiljom,
sa tim vedrim srcem i čeličnom crtom:
a ja, pustom sobom kao praznom spiljom,
lunjam, usred srca sa ledenim rtom.

— Avaj, tugo moja! Avaj, brate, brate!
usred svijeta bijela drugoga te nema,
i sva ljudska blaga neće da pozlate
žalost, vječnu žalost tvoga dijadema.

Otišo si od nas ne upoznav slave
što je pruža duša i ljepota tijela;
ljudskog tijela, kuće grijeha, divne sprave
sunca pakla, slave, i našeg raspela;

ali zato kada u noć pružim lakte
radi zagrljaja Opsjeni i Magli,
— znaj da u svom oku čuvam katarakte
suza — i da suza Viru Svjetla nagli.

ŽENE

Gle, čudne žene idu ulicama
i vuku neku tugu neizmjernu
u očima što bodu sulicama.

I one kažu, kroz svu patnju dernu,
jad pogibije onih što su pali
za slavnu krpu i lozinku vjernu.

A druge opet što ih rumen zali
strepe od skorog povratka srdaca
i od tjeskobe, kad se jad prežali.

I svaka tako krotki pogled baca
— što sliči možda uzdahu i slutnji -
i svaka tako sakriva mrtvaca;

a nešto svima usred grudi tutnji
ko sveta bura ili pjesma krvi,
prolite krvi, na dušinoj lutnji.

Povorka žena ulicama vrvi.

MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

TAJANSTVA

Renati

I

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.

Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.

— Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? —
Uzalud nebo za odgovor molim,

uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe

II

I tako, neke noći, usred druma
preteku jezik neke riječi kobne,
strah me je od njih, i strah me je zlobne
pomisli da sam, možda, sišo s uma.

Čemu sva borba, čemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da neće smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma.

— Ljubljena ženo, ko si ti da jesi,
luđačku ljubav suvišno je kriti,
al ja sam sitan za sjaj što te resi,

pa makar jesam ono što ću biti. —
Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.

III

Kad rekoh kletve protiv sviju žena,
kako da kliknem tvoje blagoslove?
Lažov je ovaj što me moćnim zove,
jer gordost imam, al je moć slomljena.

Pobijeli često proročanska pjena
usnice zvane za besjede nove;
da l' s pravom viknuh zadnje Tuge ove:
»Renate srcu rob za sva vremena?«

Jer iz tvog visa preko gužve grube
ti si mi rekla: »Mojom stopom idi,
pokazat ću ti kako gospe ljube -

i dati pogled koji globus vidi«.
Al od te čari i od suda toga
kraljež mi krši breme moga Boga.

IV

Velik sam bio, dok sam bio dijete,
al sad me lome vidici i mašte;
želje su bile očajne i tašte,
a slabe snage samuju, uklete.

I, nedostojan uzvišene mete,
ištem tek zelen pokoj neke bašte;
zar, više biće, ja da volim?
Baš te obožavam, jer ne voli se svete.

 
Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan
ko zvučne grane u mrku boriku;
ozvanjam: nisam jednak, nisam ravan,

i ja se davim u vrisku i kriku,
i sladogorko kušam gdje me drobi
teška crnina i nestalnost kobi.

Pariz, 1917.

Književni jug, 1919.

DUHOVNA KLEPSIDRA

I

Ujutro, često, na tragičnom logu
oklijevam s mišlju novih dnevnih briga;
oboren zastor riše oblik siga
spiljom obmane, dok se grčim Bogu.

I, dokle tažim nutrašnju neslogu
voljom ljubavi i pobožna iga,
vuče me u bol dosadna taljiga
na kojoj sjedim, zatrnulih nogu.

I: »zašto ne bi primjerom Esava
prodo prvenstvo ti za zdjelu leće,
dubljinu vjere za laž i erotiku?«

I: »što ti vrijedi vjera što spasava,
dok kao krupa teška kaplja teče
Hristove krvi na duševnu gotiku?«

II

Od danjeg Svjetla, ko od svoga mraza,
očni se kapci sklapaju i kriju.
Boje i crte nježnu zjenu biju
ko britka sablja ledenoga mlaza;

strašan se duhu Svijet Jave ukaza.
— Mač današnjice reže zepku šiju,
dan javlja svoju novu tragediju,
a srh po mozgu, grcaj srcem gaza.

Uzalud vičem nijemom: »Oče, Oče«.
Nestaše svete arke. Ćute trube,
zvuk ruševina novovjekih Jerika;

a poput crne, nemilosne ploče
stvarnost se ruši na gnjate i zube,
vidjelo gorči pelen i čemerika.