Vita Nuova

I

Neću da bude imena
za mojih suza pakao
i čađu moga krimena.

Ako sam često plakao,
svijetu sam grč sakrivao,
i nisam duše takao.

Ako sam često snivao,
ja nisam sebe pojao,
i nisam zvuk uživao.

Ja sam se sebe bojao
i zla sa mnogim čarima,
i strah me skupo stojao.

I kad sam bos, s romarima,
po golom trnu gazao,
ni mladima, ni starima,

ja nisam rane kazao.

II

U kazni mesa, dugom hodočašću,
dok snatrim bijelu vječnost slavna zida,
— s krivom il s pravom — ridam: past ću, past ću,
od jedne hijene što mi grudi kida,

od jedne žene s dušom i sa strašću.
Ona je ponos i gubitak vida,
a ja je žudim slašću ili čašću,
i ljubav nema koprene ni stida.

— Jer šta da glumim uzdah Parsifala?
Ako je drhtaj rosna kap na listu,
čista je ljubav majka ideala,

i svetkovina dlijetu ili kistu:
Njoj kojoj ne znam Imena sva hvala
za moju luku u prostranom Hristu.

ŽENE MEĐU KRALJICAMA

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavovska gordost i plahota srne,
kroz Vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim Vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu Vaših bića.

Svaka je od Vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe Vašeg čuda
i odgonetku Vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju Vaša uda
i koje nade statue Vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred Vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman Vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali Vaša slika,
jer Vi ste Žene među Kraljicama.

Pariz, 1917.

Zabavnik, Krf, 1918.

NEŠTO KAO ZAGLAVAK

I evo dakle tu žestoko ćutim,
s bremenom ruža, ja Učitelj Prava;
a dotle toplo, nad laticama žutim,
nudi se vedra vasiona plava.

Bliža se zadnja ura. Sestre nemam.
Konac na dveri. Umrijet ću, umrijet ću.
Na moju plahtu, dok u potu drijemam,
pogrebnu blago iskapajte svijeću.

Treba otići. Meni se ne živi
u ovom krugu svelih kalopera.
Zagušio me ovaj obzor sivi
kroz kakav hori bruka živodera.

Nimalo sunca u dahu i bilu.
Izvjetrilo se moje žarče biće.
Trpko je što se dopadaše čilu,
smalaksa juriš, lagum za otkriće.

Sad, kao u dnu starih prašnih slika,
krijese se oči u dubokom grobu;
u dimu mojih sužanjskih zrenika
to li dočarah Klarinu spodobu.

Suvišan postah kao cvijeće zelja
nad kojim zvijezde prašine se steru,
i zrelo čekam, bez zla i veselja,
da dokone me Ruke tromo beru.

Hora je grča i posljednjeg ropca
stigla bez jeze ili strasna kriča.
Ne čujem muhe. I ne vidim kopca,
a moj je suton — zlato povrh griča.

Bliža se mučna ura. Sestre nemam.
Konac na dveri. Umrijet ću, umrijet ću.
A moju sablast, dok u potu drijemam,
u vještačkome zatrpajte cvijeću.

MISAO NA NJU

I

Po kakvim oštrim prođoh stazama,
po kakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama?

Ja pamtih prašni očaj drumova,
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova.

I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,

i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,

za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,

i čistim srebrom naših rodnih arija.

II

Al preko magle ranih stanica,
i žuta dima u kavanama,
ko obećana neka danica,

i melem duge našim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,

sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kužnih, gubavih).

— Predivne boje šarnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,

i neke tajne, mile, lagane.
U vašim nježnim polusjenama
ja čitam mliječne slovke slagane:

Blagoslovljena među ženama.

Kiot

Književni jug, 1919.

ROTONDA

Drugu Gaćimoviću

I

U žutom dimu cigara
kroz tuge nevremena
jednolik žamor igara
i dim glava Slavena.

A kroz te ure šture
propasti Domovina
i ljudske smrti jure,
no Slaven treba vina.

Tolike umne basne
slavenske uši čuše;
i ko cigara krasne
i glave puše, puše ...

II

Gost dojedan ima zagonetnu glavu:
kakve zamke skriva pod otajnom maskom?
A odsutnost duha bdije, mirnom paskom,
i Slavenu čuva snom protkanu javu.

Kakve magle motri u oblaku plavu,
i u žutom dimu čežnje za odlaskom?
— Propast zemlje, odar svijeta biva skaskom
duhu koji tone u tugu i slavu. —

(Da li sahat kucnu da se bude čovjek?)
Tugom nevremena, žuti dim cigara.
(Je li hora dići žezlo Sabaotu?)

Dime, puše glave. (Ljudi ginu dovijek.)
Slaven mašta da je, kroz žamor igara,
vladar koji sudi Smrti i Životu.

POKRAJINA

Strasno ćute mrtvi u dubokom grobu.
Koraci po ploči umiru bez fajde.
Grč sinovski reže kažnjenu utrobu,
a za vjeđom zvijezde i sutonske kajde.

Neko čudno Danas, ovo škuro vrijeme,
gdje pružamo šije za buduća iga.
Gdje ste, Ognji Duha? Na usnama nijeme
svirke otkupljenja pred zvekom veriga.

Kakvi li su žuti mraci prapovijesni
pali na sva srca, i na oči mrene? —
Daj protari rukom vidik trapovijesni,
iz prsa iščupaj ljubavi i žene!

Svjetlo dnevno jasni: neće doći više
Onaj koga zubljom ludila mi htjesmo;
no što korijen bića trga i kidiše,
to je da mi sami (ono što smo) nijesmo.

Treba danas da se zadnji Amen kaže
i da se, sveljudski, zahvali na Bogu;
na gomilu jednu crn se očaj slaže
kao zlato sijena u krcatu stogu;

neće ruke bijele duže brati voćke
niti će da sijeku s grana bujne hvoje.
— Zar nismo, nejačad, išli na polnoćke
gdje starice smiješne zrna čisla broje? —

Zbogom, stara uro! Zbogom, moja sjeni!
Za dan prošli evo nemam niti suze,
a moj plamen prvi, a žar zaljubljeni
tuđinska pučina utopi i uze;

pa sad, dušom stranom i mirom mrtvaca,
mogu da obađem samostanske tmice,
gdje kroz suton što ga dan ugušen baca
trunu s krstom ruku blijede koludrice;

al ću opet znati, pored svega loma,
da je moja Gospa — prem u crnu ruhu —
da je moja duša s dušom moga doma
ne u sjenci groblja — nego na Uzduhu.

Spljet, 1919.

Književni jug, 1919.

VIVIJANI

Tebi, o Mila, što u slavi Rajne
razvijaš krila među Genijima,
u trubu duvaš ritme živodajne,
tebi se klanjam svitim koljenima.

U nuglu doma nema tvoje Tajne;
naše je blago podijeljeno svima,
a ove bijele ruke osjećajne
zalud se grče tuđim oblacima.

Možda te vidjeh na dalekoj slici
u kolutima tamjana i slavlja,
ili na kakvoj taštoj razglednici;

a dokle tvoja sjenka mi se javlja
kroz bijelost dana, gle, na posteljnici
pečat tih ruku crven trag ostavlja.