E sad', ako ti ne znas ... 
Najednostvnije, sedi, zatvori oci, i upitaj sebe. Ne bezi od odgovora ako se razlikuje od tvojih zelja. Najgore je ne priznati samom sebi neke stvari.

tako ponekad posmatram ljude i ucini mi se kao da im sopstvene misli lebde oko glave, tacno u licu vidim ko je okupiran sobom, a ko lebdi bez cilja na ulici... ali to nije telepatija, a neki tumace kao vrstu telepatije. kao kad baba udje u prevoz i ja odma' osetim da se nameracila da me digne sa mog mesta 

Para' u parapsihološkome/paranormalnome i 'nad' u nadnaravnome/natprirodnome

 
Prefiksi 'para' i 'nad' označavaju svako područje i slučajeve koje ne obuhvaćaju mehanizmi do sada otkrivenih ili postavljenih prirodnih zakona kao ni mehanizmi 5 standardnih osjetila. Kriterijski oni su skupina fenomena, sposobnosti i u krajnjem slučaju istina koje se smatraju iluzornim ili lažnima po sudu ortodoksne znanstvene zajednice, a koja se najvećim dijelom iz unaprijed ustanovljenih uvjerenja istima nema namjeru baviti. Samim time, o njima je najčešće donesen apriori negativan sud, i to od onih znanstvenika koji nisu proveli legitimno suđenje ili kritički test kojime se znanstvena zajednica diči.
Doduše, u konačnici ništa ne može stati na put otkrićima i saznanju. Ljudska duhovna i intelektualna glad, znatiželja i zdrava tendencija prema istini, a koju bi mogli nazvati 'univerzalnom znanstvenošću' ljudskog bića, duboko srodna njegovoj filozofičnosti ili pak njezin dio, odveli su čovjeka od pola do pola, od elektrona do singularnosti, fizičkog do metafizičkog, psihološkog ka parapsihološkome.
Paranormalnim se dakle naziva sve ono što ne može biti objašnjeno kroz znanstvene teorije nekog vremena. Definirane kao para-normalne one znače 'iza onog normalnog', 'abnormalne' ili 'neobjašnjive prirodnim zakonima ili razumom'. Pod taj nonšalantni labavi termin spada široki spektar svega što se čini da nadilazi naša uobičajena osjetila, kojima opažamo posljedice ili učinke bilo čega (para)normalnoga. Neki aspekti paranormalnoga su nam vrlo bliski i poznati, poput instinktivnih osjećaja nazivanih šestim čulom, razna vrsta predosjećanja, sinhroniciteti, placebo učinak itd. Zatim postoji čitav niz iako rjeđe prisutnih ipak mnogobrojno dokumentiranih, te ispitivanih paranormalnih pojava u koja spadaju: izvantjelesna iskustava ili astralne projekcije, iskustava 'poltergeista' znanstveno okarakteriziranih kao 'spontana ponavljajuća psiho-kineza', prekognicija, telepatija ili ESP, tele ili psiho-kineza, clarvoyance ili 'gledanje na daljinu', levitacija, lucidni snovi, djelovanje intencije, materijalizacije, bi-lokacije, UFO-i, romani pisani u transu, nadmoć uma nad materijom a čije je iscjeliteljsko djelovanje znanstveno nazvano psihoneuroimunologija i dr. Svi ovi fenomeni silnim brojem dokumentacija u i izvan znanosti nadilaze bilo što što bi se moglo posve opovrći zdravim razumom ili ortodoksnim rješenjima.

Parapsihološki fenomeni znanstveno se proučavaju još od 19. stoljeća. Naravno, nisu svi znanstvenici isti, niti su sve znanosti, metodologije i predmeti proučavanja istovjetni. Uz to, određene skupine i pojedinci oduvijek su težili uspostavljanju monopola nad istinom, počevši od faraona, careva i kraljeva, svećenstva i crkve, brojnih sekti sve do znanosti i znanstvenika. Znanost je zadnja u nizu pristigla na scenu kao službeni sudac istinitosti. Autoritet prirodnih znanosti temelji se na opipljivim rezultatima njezinih teoretskih postavki, a njezini modeli stvarnosti bazirani su na zakonima sa posvemašnjom univerzalnošću. Upravo tom univerzalnošću(znanost tvrdi kako prirodni zakoni vrijede u cijelom svemiru kroz sva vremena, iako su singularnost velikog prska i crnih rupa tema za sebe) oni kao da pokušavaju iscrpiti čitavu stvarnost i istinu, bilo da je riječ o istini čovjekovog organizma i zdravlja, atomskog svijeta ili svemira u cjelini. Nadalje, uspješnost 'tvrde znanosti' postala je vodilja i kriterij za sve druge misaone pothvate. Sve ono što se ne može promatrati u uvjetima egzaktne znanosti te plesati po čvrstoj noti utilitarizma podložno je kritici tog najstrožega analitičkoga uma kojime prirodne znanosti operiraju(stavljajući kvantu fiziku na stranu).
Tu nastaje poznati problem demarkacije znanosti ili definiranja što je to što znanost čini znanošću kako bi se razgraničila od metafizike te također kako bi se razgraničila 'prava' znanost od pseudo-znanosti.
Naravno, sve društvene, humanističke i duhovne discipline promatrane su kao blijedi obrisi, sumnjive 'znanosti' čiji standardi nikada ne mogu zadovoljiti kriterije onih prirodnih.
Znanosti dakle među sobom nisu metodološki istovjetne, te je sumnjivo smatrati ispravnim kako jedino prirodoznanstvena egzaktnost proučava i kroji istinu zbog toga jer je može matematički precizno predočiti te praktično primijeniti. Snaga te metodologije očita je i fascinantna, vrijedna poštovanja i vrijedna koristi no ujedno, ona je samo jedan aspekt totaliteta koji iz određenog kutka promatra ono što poimamo kao stvarnost. Moć znanosti velika je i utjecajna također zbog toga jer ju je čovjek uspio praktično zauzdati te putem njene primjene ima velike koristi. Sa time u vidu dovoljno je reći kako su brojni istraživači paranormalnoga imali uske veze sa vojnim interesima Rusa i Amerikanaca. Brojna parapsihološka istraživanja koja su vršena kako bi se ispitali mogućnost povećavanja strateške prednosti nacije ili imperija očito govore o određenom značaju i stvarnosti fenomena, kao i o naravi samog čovjeka koji i ono što je možda unikatni pokazatelj biološke ili duhovne evolucije pokušao iskoristiti za zadovoljenje najnižih impulsa.

Kada netko kategorički odbacuje neku mogućnost i propisuje što je doista (ne)moguće tada to opravdava racionalizacijom, određenim dokazima te vjerom u te dokaze. Neki ljudi dokaze vide u tekstu Biblije, Kurana, Tore, Veda, neki u crvenom pomaku, cijepanju atoma, kemijskoj reakciji, neki u ponašanju ljudi, društvenih grupacija, snovima osobe…neki odbacuju tuđe dokaze kao nedovoljno jake. Prirodna znanost ima čvršće dokaze fundamentalnih fenomena koje vrijede za fizički svijet. Njezina 'prednost' je metodološka te ontološka u smislu da se ograničila na vidljivo i mjerljivo, a ta prednost sada se stala pokazivati kao slabost. U mnogim slučajevima pokazalo se nemogućim sve vidljivo i podložno iskustvu objasniti isključivo putem onog vidljivog i mjerljivog kako je to izvedeno u prirodnim znanostima(opet sa iznimkom kvantne fizike koja je od samoga početka na sebe vezivala potrebu filozofskog uma).
Znanost nije samo skupina dokaza i činjenica, ona je skupina uvjerenja baziranih na sustavu pretpostavki nazvanom teorija, a one su osnovane na vidljivim, očitim fenomenima kao činjenicama. Činjenice su istina(iako se može govoriti jesu li istina svijeta, čovjeka ili njihove spoznajne suradnje), teorije pak nisu, bez obzira što su ingeniozne umne tvorevine koje demonstriraju svoju točnost u mnoštvu predviđanja i praktičnih proizvoda. Teorije su sustavna aproksimacija, hipoteza i predodžba te naše hvatanje u koštac sa dijelom stvarnosti koji se proučava.

Sveukupnost fenomena koje na bilo koji način možemo iskusiti ili svjedočiti seže u područja koja očito nisu podložna egzaktnim eksperimentima prirodoslovne znanosti. Činjenica da se kulturološki fenomeni, kao i društveni, psihički i duhovni proučavaju u okolnostima različitima od vivisekcije, akceleratora čestica, mikroskopa i sterilne gaze ne umanjuje njihovu istinitost, iako nam njihova specifičnost nalaže drugačiji pristup istraživanju.
Čak i onim fizikalnim silama koje danas poznajemo a koje nisu očite iz svakodnevnog promatranja, znanstvenici pioniri koji su ih prvi postulirali znali su biti ismijavani od tadašnjeg znanstvenog establišmenta. Otkrivanje nove ili novih sila često je izazivalo skepsu, kontroverzu pa i otpor nekih krugova, znanstveni nipošto nisu iznimka.
Dakle, sadržaji ili zakoni današnje znanosti nekoć su bili smatrani neznanstvenima, pseudoznanstvenim ili šarlatanskom. Znanost kao tijelo činjenica, hipoteza i uvjerenja uvijek posjeduje svojevrsnu oprugu koja se ne da širiti odviše silovito odjednom, već se uvijek silom vraća natrag da bi se tek s vremenom prilagodila na daljinu koju je dužna prevaliti kako bi obuhvatila nova opažanja kao istinita, te im ponudila mjesto u svojoj modelarskoj radionici.

Luigi Galvani, poznati talijanski fizičar iz 18. stoljeća koji je vršio eksperimente na žabama i otkrio kako su nervni impulsi zapravo električna sila, prvi otkrivši vezu između života i električne struje(ili moderno elektro-magnetizma) napisao je
'Napadnut sam od dvije vrlo suprotne sekte- znanstvenika i neznalica. Oboje mi se smiju- nazivajući me 'učiteljem žabljeg plesa'. Iako ja znam da sam otkrio jednu od najvećih sila u prirodi'

Predmet parapsihologije od strane znanstvenik pseudo-skeptika prikazuje se kao stvar kriterija, dok je doista stvar uvjerenja. Na sličan način na koji religijski fundamentalisti odbijaju prihvatiti očite dokaze znanosti o naravi svijeta, tako i neki ortodoksni znanstvenici ne prihvaćaju brojna svjedočenja i dokaze parapsiholoških fenomena od znanstvenika koji se njima bave. Vjera ili uvjerenje im ne dopuštaju. Istina, znanstvenost ima stroge kriterije i traži čvrste dokaze postignute znanstvenom metodom kako bi se uopće razmotrila neku stvar, pa makar to bila i potencijalno revolucionarna anomalija ili novi pristup. No čak i takva stvar, ako se uvelike kosi sa ortodoksnim rješenjima i paradigmom slabo prolazi i kao da se utopi u oceanu znanstvene paradigme koja dijelom i diktira ono što je moguće a što nemoguće u prirodi.
No kao što je rečeno, postoje razne vrste dokaza. I valja razlikovati dokaz svjedočenja od interpretacije onoga čemu se svjedočilo. Čak i kad bi potpuno ignorirali teoretske implikacije takvih raznovrsnih fenomena koji su nabrojani ranije, paranormalno je dokumentirano u toliko opsežnom broju kroz sva vremena i kontinente te od širokog spektra ljudi i stručnjaka da je nemoguće nepristrano reći kako ne postoje te kako su u pitanju sve same iluzije i lažna svjedočenja. Njima su se bavili, svjedočili te ih iskušavali vrsni i manje vrsni umovi, laici, znanstvenici, povjesničari, entuzijasti, filozofi, mistici, skeptici i pseudo-skeptici te detektivi koji su i uspjeli razotkriti neke prevarante i šarlatane. Takvi su doduše samo uzak spektar onoga što je čovječanstvo iskusilo na tom širokome polju. Mnogi smatraju kako ne stoji više pitanje: postoje li oni, već što su oni i kako su oni tj. koji zakoni ili sile sudjeluju i omogućavaju njihovo djelovanje i postojanje.
Dakle, po pitanju paranormalnoga i parapsihologije znanost je podijeljena; manji dio znanosti slučajno je nailazio na rezultate koji govore u prilog njihovom postojanju, jedan drugi dio je započeo istraživanja upravo tih fenomena te apriori ostao odcjepljen. Zatim, jedan dio je ili neopredijeljen ili nezainteresiran dok veliki ostatak stoji strogo protiv ideje i mogućnosti njihovog postojanja. Za znanstvenika, filozofa pa i za čovjeka općenito zdravo je biti skeptikom, no vrlo je važna ona razlika između pseudo-skeptika (nevjernika) i pravog skeptika čija skepsa označava volju za istraživanjem te nepristranost u praksi. Skeptik sluša i gleda dokaze i ne odbacuje ili ne prihvaća gotovo ništa prije nego se potanko upozna sa građom. U većini takvih stvari skeptik može značiti agnostik- tj. osoba koja niti vjeruje niti ne vjeruje već traga za argumentima jer se na osnovu danih nije (raz)uvjerio ili opredijelio. Skeptik je netko tko pristupa nečemu sa zdravim kriticizmom i prije svega znatiželjom, a pseudo-skeptik je onaj koji sebe naziva skeptikom dok doista ne vjeruje ili ne želi vjerovati i ozbiljno razmotriti neki predmet. Zatim, pseudo-skeptik se također koristi 'metodom' ismijavanja, klevetanja i omalovažavanja nekog predmeta i njegovog kadra dok skeptik to ne čini.
Paranormalni fenomeni svakako su odlični kandidati za zdrave skeptike, jer doista brojni umovi proučavaju i proučavali su iste u znanstvenim, eksperimentalnim uvjetima te je cijela ta stvar ponovno dobila na snazi. Svakako da ti eksperimenti nisu istoga karaktera kao i oni u farmaceutskim laboratorijima, no s obzirom na specifičnu narav same stvari pristupi koji se koriste maksimalno su ozbiljni te poduprti zdravim skepticizmom.

© Sva prava pridržana; Robert Marinković
   
 Izvor
 
 
     

Čitanje misli... Postoje oni čija su čula dosta razvijenija od nas normalaca... Ali, nama to nije najjasnije, kao i mnogo toga "nevidljivog"...

A zašto baš mogu samo oni čija čula su razvijena.Koliko puta se dešavalo da pre nego što hoćemo nešto reći,upravo to je izgovarao naš bližnji pored nas.Ili da je neko nešto hteo da kaže,a nama u tom trenutku padne na pamet da to isto izgovorimo.Mi telepatiju mnogo puta nesvesno koristimo,i to je sposobnost duše u nama koja može da komunicira samo preko telepatije,a mi zbog usmeravanja prema spolja prema materijalnom svetu i nepriznavanja te sposobnosti potiskujemo.

Oni mogu u ozbiljnijoj meri... Ne putem "slučajnosti"...

Samo što su takvi vrlo vrlo retki,i teško ih naći.

To bi mogao svako od nas... Ukoliko bi krenuo drugačijim "putem", i proširio svoje vidike...

molim te definisi ovo....

koji je to put....mozda...obitavati u crkvi 24/7 i slusati sve sto ti lokalni pop kaze?