Kada promatram tvoje tijelo ispruženo
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa.

Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća.

Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama
osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama.

Vinsent Aleksander

Fenomenalan opis.......