Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 14 15 17 18
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: T.Krsmanovic: Saga o..icima(1940-2008), Integralan tekst , u nastavcima  (Pročitano 113676 puta)
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima

--Sretan period od 1957 godine.

Postah svestan da  se moj zivot u poslednje vreme znacajno menja nabolje, ja sam sada zaista skoro sretan. Ta znacajna promena je nastajala mozda postepeno, ali sam je prepoznao iznenadno. “Ojuzilo je”-rece mi znacajno jedan zemljak, politicki mocnik.

Spavam odlicno, imam odlican apetit, nemam nikakvih stresova, sve se smirilo, imam drustvo sa kojim  se vidjam svaki dan. Odem ujutru od kuce, dodjem da rucam, i opet odem negde, vratim se uvece kasno. Spavam ujutru do devet casova. Idem u bioskope, na igranke, na plaze, u sportske dvorane. Postao sam popularan na strafti i medju mladima.

Uvidjam nesavrsenost ljudske prirode, neko pati, a kada patnje prodju, stvari krenu nabolje, osoba to i ne primeti blagovremeno. I zaboravi ranije patnje kao da ih i nije bilo.

Sticem staro samopouzdanje, sto pokrenu uspavane ambicije, javlja se zelja za ucenjem. Ne samo da ucim i polozim ispit , nego da dobijam visoke ocene, desetke. Osvestih se, pa mene pocinje da interesuje nauka.

Ali ne zurim. Da se malo izduvam. Skoro neosetno, postadoh opet pristalica poretka. Pa meni je sada lepo, ojuzilo, sretan sam, zivimo u dobrom drustvu. Setih se vremena sve do dolaska u Beograd, pa ja sam i onda bio uz zvanican poredak. Nekako potiskujuem u zaborav zamraceni period od dolaska u Zemun i prvih dana u Beogradu, skoro se zast idih moje ondasnje odbojne netrpeljivosti prema ddrustvu. Hvalim danasnjicu-tako nazivaju zvanicni poredak. Smetaju mi oni koji ga kritikuju, izgledaju mi kao neki cudaci, zanesenjaci. Nesposobnjakovici, pa im drugi kriv. Ali se secam da sam i ja do nedavno na neki nacin bio nezadovoljnik.

Covek je nesavrsen, stvarnost vidi kroz svoju licnu situaciju. Ako je njemu dobro misli da je svima dobro, a ako je njemu licno lose, kaze da je d rustvo lose. A kako da se ponasaju drzavnici? Znaci, posto im je dobro, mogu tvrditi da je svima dobro. A ako svima nije dobro? Na vlastodrscima lezi velika odgovornost. Drugo su obicni gradjanai, a d rugo vlastodrsci, oni moraju biti objektivni u procenama, ne videti stvarnost subjektivno, onako kako je njima, nego kako je vecini gradjana.



-1 juni 1957 god. Peko i Vlado Dapcevic.

Peko Dapcevic vozi luksuzni automobil kroz centar Beograda, naglo zaokrenu sa Terazija u Bulevar Revolucije, on je snazan svetlo smedj covek, puca od jedrine, izrazene  jagodice i jaka brada naznacavaju odlucnost i snagu. Peko Dapcevic je legendarni partizanski vojskovodja. Dapcevici su vrlo ugledna porodica, cak su u krvnoj vezi sa Crnogorkom italijanskom kraljicom-to negde procitah.

Ne mogu da razumem neke postupke komunista. Znam licno, slusao sam, da su se najblizi srodnici partizani obracunavali, ili progonili svoje bliske, samo zato sto su bili cetnici. Tako je Peko Dapcevic bio jedan od lidera zemlje, a njegov rodjeni brat Vlado Dapcevic zrtva cudovisnh politickih progona, zato jer je bio Informbirovac. Vlado je proveo od 1948 do 1956 na robiji na Golom otoku gde je bio podrvrgavan  zverskim mucenjima. Po oslobadjanju on bezi preko granice u Albaniju, odatle u Sovjetski Savez.

Razgovarao sam o Vladi Dapcevicu sa jednim njegovim srodnikom, visokim policijskim funkcionerom, on se druzi sa dr.Veselinom Savicem i ujkom Djordjom Beatovicem, on mi rece zagonetno: ”On jeste gresio, iako mu je Peko rodjeni brat, ajde reci ti meni sta ce on sa Rusima, mi smo ti na drugoj strani, preko bare, mi smo ga progonili, bacali smo ga na muke koje retko ko moze da izdrzi.” Okrete  mi se vazno i pobednicki: ”Znas li ti da je Vlado nas ponos, on je dokazao da je loza Dapcevica jaka ko celik, nas narod je jak, zilav, to je bio test vitalnosti, Vlado Dapevic ga je polozio, on je nasa dika i ponos!”.

Uhvati me za ruku, zagonetno se smijulji, ali nekako vrlo prijateljski, pilji u mene, krije neku tajnu:”Sedam puta su pucali u Raspucina“. Uhvati me cvrsto za desnu misicu: ”Cvrst si ko stena. Samo skliznu neman, ti si Pobednik!”

Nista ne kazem na to, cutim. Ali vrlo intenzivno razmisljam : zar je potrebno nekome unistavati zdravlje da bi se saznala njegova vitalnost, zasto mu nisu dali neki koristan posao da se na njemu dokaze? Policajci nekako olako govore o tudjim patnjama, nemaju moc stavljanja na tudje mesto. Dok sami ne dozive stradanja, nece shvatiti duge.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0

Saga o..icima

-Juli 1957 godine- U Medjunarodnom studentskom kampu u Zadru

Dodjoh na dve nedelje u Medjunarodni studentski  kamp u Zadru, roditelji smogli novca . U drustvu sam sa  Dujom Nedicem, Strahinjom Kastratovicem, Ugrom, Ljubom Bangavim i Kokanom Karamikom. Plavi misicavi Ugra je rvac Crvene zvezde , zagledaju ga na plazi, okrecu se za njim, zbog njegovih misica. Dujo je srednjeg rasta, smedj, ali je nabijen. Kokan je nest o nizeg rasta, on nije orijentisan kao sportu, dok je Strahinja povisok, svetlo smedj momak, odlican je kosarkas. Ljuba  Bangavi je visok , crnomanjst, ima siroka ramena.

Zatekoh na moju radost u kampu Momcila Jovicica i Acu koji ovde dodjose posle ponovnog ovogodisnjeg boravka na Zlatiboru. Aca je veliki saljivdzija i zabavljac. Poce da igra veselo na podijumu, onda skide sako, zavitla ga, skide kosulju, ostade u gacicama.

Druzim se sa Kurtom, on je student, Nemac, jako mu se svidja pesma kompozitora Zarka Petrovica “Sve moje jeseni su tuzne”, kaze da nikad nije cuo lepsu pesmu. Kurt mi pokaza jednom na plazi istinskog dzina, rece da nikad nije video tako snaznog muskarca. “On se zove Polovina”-dodade Kurt znacajno. Objasnih Kurtu kratko sta znaci rec Polovina na  srpskom. On me ispitivacki i lukavo skiljeci brzo pogleda ispod oka. Razmisljam o cudnoj koincidenciji, moja drugovanja, zblizavanja, su jako dobra sa onim osobama koje su nemacke ili madjarske nacionalnosti. Cak imam drugova Cigana, sa njima se lepo slazem. Kao da neka nevidljiva ruka podesava da se sa njima druzim. Imam osecaj da je to neka grupa gubitnika, eto i mene tamo svrstavaju, stavljaju. Zasto? Ko su ti koji to cine?

Na plazi poveca grupa plavih mladih ljudi, skoro mladica, deluju kao neki sportski tim, misicavi, disciplinovani. Cuh, govore srpski, ali sa jakim ruskim naglaskom. Neko rece:”Suvorovci”. Kada god ih vidim odmah se setim “Sovjetske Jugoslavije”, onakva kakve je bila pre raskida sa SSSR-om 1948 godine.

Moma Jovicic -videci moju nedoumicu poce da se smeje: ”E bre nista ne znas, suvorovci su janicari, oko 15.000 omladinaca je poslato krajem 1944 godine u SSSR na “ideolosko prevaspitavanje.” Ode u vodu, zapliva, vidim da nije jos zavrsio pricu, leze u pesak, okrete mi se nestrpljivo: ” Vise od 10.000 dece iz cetnickih porodica je 1944 godine oduzeto od majki i poslato u Bugarsku na “prevaspitavanje u komunistickom duhu .“

Suvorovci su Jugosloveni, a svi skoro do jednog su plavi, otkud to?  Jugoslovena ima i plavih i tamnokosih? Ocigledno uzorak koji je bio poslat u SSSR nije bio reprezentativan sto se tice boje kose? Zasto? Verovatno namerno izabrali  sve plave da kada budu u Rusiji braca Sloveni vide da smo i mi plavi, da smo i mi Sloveni? Utom medju suvorovcima nastade komesanje, jedan od njih beloplavkaste kose, srednjeg rasta, ali sav nabijen misicima istrca sa nozem u rukama, okrete se grupi nemackih studenata preteci. Ovi se samo uklonise, nestadose bez reci. Stvar se nekako smiri. Saznasmo da je se neko od nasih zalio na navodno arogantno ponasanje nemackih studenata, sto ja nisam nikada zapazio.

Ispred same plaze Medjunarodnog studentskog  kampa u Zadru iz vode vire razvaline nekog manjeg broda, rekose da su to ostaci  italijanskog brodica potopljenog za vreme rata. Prijatno je doplivati, uhvatiti se za bele bokove, stati na vrata i posmatrati. Secati se rata. Videh sledeci dan, vise suvorovaca  se ispelo trijumfalno na ostatke havarisanog italijanskog broda, postrojili se kao mornari na nekoj ratnoj fregati, sve same atlete, misicavi, slikaju se, drze visoko uzdignute ruke stisnutih pesnica.

Iznad kampa malo uzbrdo ostaci nekih kapija, betonske dugacke ograde, neka porusena rampa, obrusenim zidom  obraslim travom setaju gusteri. Jedan mladic Zadranin mi objasni  da je tu do zavrsetka Drugog svetskog rata bila granica izmedju Italije i Jugoslavije. Nije mi jasno da li on za tim tuguje, ili se raduje? 

Zatekoh tu na nekadasnjoj granici dve drzave grupu suvorovaca u zucnoj raspravi sa nekoliko mestana. Suvorovci smatraju da su Dalmatinci Jugosloveni, da je ocigledno  dominantno slovensko genetsko nasledje, mada priznaju da ima podosta italijanskih reci, pojedinih pesama koje su vrlo slicne italijanskim, ima italijanskih imena, oni su se vekovima mesali sa Italijanima. Jedan suvorovac, misici mu se kolutaju ispod majice sa tregerima, poce da prekoreva poznanika Zadranina  : ”Zasto upotrebljavas italijanske reci, ima toliko nasih slovenskih lepih reci, zasto kazes “riva”, zasto kazes”adio”, kazi dovidjenja!”.Mladi Zadranin je pomirljiv, lukav, potapsa ga: ”Vi ste u pravu, ovde je vekovima sprovodjena italijanizacija.” Suvorovac se nasmesi samozadovoljno, pobednicki. Onda se svi zajedno slikase na ruinama nekadasnje pogranicne postaje Italije.

Sutradan sretoh mladica Zadranina, iz daljine mi vice sav nasmejan: ”Kome va, bonaca?“-pokazuje rukom na mirno more.”Adio”-prozbori on kratko.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-

- Osmi Avgust  1957  godine-Susret sa americkom balerinom Sharon Inah

Celo drustvo odluci da idemo brodom za Dubrovnik, put je dug, stotine kilometara; iz Zadra dodjosmo u Dubrovnik brodom, putovanje je bilo vrlo zabavno.

Vracamo se sa plaze. Idemo brzo, u hodu uporedo sa nama naidje u istom pravcu grupica studenata iz Nemacke, mladici, plavi, svetlo smedji, povisoki i vitki, deluju intelektualno i simpaticno; ali najednom postadose ljutiti. Pocese da se prse, propinju pored nas na prste, ali ne vredi, stvori se zategnuta situacija. Oni zele da dokazu neku njihovu superiornost, ili neku inferiornost nad nama, upinju se na prste, propinju se iz sve snage. To moji prijatelji osetise i poce neki razgovor i svadja na raznim jezicima. Neki moji drugovi strance iz zapadnih zemalja vide kao uobrazene, nazivaju ih zbog necega ” Siptari”. Poceh da smirujem moje snazne drugove da se uzdrze. A sa nemackim studentima koje znam jer sam se sa njima zblizio na plazi, poceh vrlo prijateljski da razgovaram i da ih smirujem, i da ih tapsem, nekako smirih tenziju i oni nastavise dalje. Shvatih da su Nemci veliki narod, koji je vrlo ponosan, i da zeli kao takav da bude superioran. Uostalom kao i Rusi i drugi veliki narodi. Ali Srbi iako su mali narod su vrlo ponositi, i imaju pravo na to.

Oko 9 casova uvece, poluprazan tramvaj otvoren i sirok, ide kroz mesecinu od Lapada ka centru Dubrovnika kroz istinski  raj, toplo, ali ne vrucina, cempresi, borovi, miris smokvi, juznih biljaka,  svugde okolo dise raskosna priroda, sume, parkovi, mediteransko drvece, miris mora, zvezde,  sve veselo i raspevano. Dole u provaliji iako je vedro, talasi besno udaraju o hridi. Dubrovnik je raj na zemlji.  Sedimo u tramvaju,  celo drustvo ide  na igranku u Gradsku kafanu u centru Dubrovnika. U skoro praznom tramvaju  sa nama je i Strahinjina rodjaka simpaticna studentkinja ciji je otac americki penzioner, ona cesto prica o Americi i Amerikancima.

Na usputnoj tramvajskoj stanici udje iz mraka iznenada jedna mlada ridjokosa zena skoro devojka,  udje odlucno kao po zadatku, kao da je neko poslao, vidi se da je strankinja; vrlo lepa, gipkog koraka, srednjeg rasta, odmah prepoznadoh da je balerina. Ridje kose, i vrlo plavih ociju, draga osoba za koju  mi se ucini  da je znam oduvek. Sede pravo pored mene na klupu, iako je bilo mnogo slobodnih mesta. Odmah mi se okrete direktno u lice, neprestano se smeska; osu paljbu reci na mene, zauze vrlo topao i prisan stil ponasanja. Saznah da je Amerikanka, da je clanica Americkog baletskog pozorista iz Nju Jorka, da gostuju nekoliko dana na Letnjoj pozornici u Dubrovniku, cuh bezbroj drugih prica. Nije me mnogo zacudila njena ovakva krajnje preterana ljubaznost i napadnost, iako se tako nasrtljivo  ne ponasaju ni nevaspitani muskarci, a pogotovu ne zene, ali je to ona cinila na takav nacin, da je zbog toga bila cak vrlo dostojanstvena u mojim ocima. Povrh svega ona je bila istaknuta americka balerina, vrlo privlacna zena, i jos inteligentna, vidi joj se po licu i ocima koji vrcaju prodornoscu, pronicljivoscu; cim je balerina u ovakvom pozoristu ona je  sa dobrim prihodima? Zasto je onda takva? Ne moze biti razlog da sam je ja toliko odusevio, nesto drugo je po sredi? Usla je jos sa vrata tramvaja nasmejana i spremna da sa bilo kim tako nastupi? Setih se kada je u Beogradu nedavno gostovao americki dzezista Dizi Gilespi sa njegovim orkestrom u Domu sindikata, tako je se pojavila jedna Amerikanka koja je usla u prvi red i na slican nacin se okomila na jednom moga druga, spopala ga. Pomislih da je to americki stil, njihov paternalizam velike nacije vodece sile, sire simpatije za Ameriku, to su Amerikanci i njihovi obicaji. Znaci zbog toga se tako ponasa i prema meni?

Izadjosmo u centru Dubrovnika i kretosmo u malu setnju, imala je jedan sat vremena, posle je proba. Rece da se zove  Sharon Inah (pravo ime), kazala mi je da posle Dubrovnika idu brodom JONOS za Grcku, a onda nastavljaju za Sent Anders u Spaniji i dalje pa se onda vracaju kuci.

Ubrzo se moj zakljucak poce da menja, mozda je se tako napadno ponasala u pocetku i to bi cinila i prema mnogim drugima; ali se sada pocelo pokazivati da je na delu i nesto drugo. Ili  mi se tako cinilo? Sticem utisak da su  ona i njen stav prema meni, njene reci, pogledi, izraz lica, gestovi, manifestacije simpatije, pocinjali da dobijaju nove dimenzije, nazirao sam u tome sada iskrene.simpatije, da je ona otkrila neki neocekivani  car toga slucajnog susreta. Gledala me je sada vrlo ispitivacki, kao da otkriva nesto cega se nije nadala. Oci pune mudrosti i bez dna, iza kojih se krila neka velika tajna, ali i toplina prema nekome ko ne shvata neku njenu tajnu. Svaki njen pogled je za mene znacio jednu vise stepenicu usmeravanja u vrlo velike sve vece osecanje neke vrlo cudne simpatije prema njoj. Imao sam utisak da se isto desava sa njom.

Na kraju me Pozva da sutra uvece dodjem na predstavu baleta, da se javim na ulazu gde se cepaju karte, i da kazem da je pozovu, uvesce me bez karte. Rece mi da se daje “Labudovo jezero” Cajkovskog. Ucini mi se da je vrlo lukava, ali  dobronamerna. Kada izgovori Labudovo jezero stresoh se od iznenadjenja-pa svugde me kroz zivot prati kao lajt motiv ova melodija?

Da je nije neko poslao? Ko? Otkud je mogao da zna da sam bas u tom tramvaju?

Na vratima letnje pozornice u Dubrovniku gde ulaze posetioci, se pozvah na nju, njoj javise, ona naidje gipka kao od gume, smejuci se radosno uvede me, vidim prvi red prazan, mozda jos nisu dosli posetioci, ili nece ni doci, ali me ona odvede pravo na pozornicu,  sto me zbuni, a onda obradova: pa ona me uvazava. Shvatih da je to velika privilegija.Cime sam je zasluzio? Ona je dobar poznavalac ljudi, dobar psiholog? Ili jednostavno razresila problem, nema mesta u sali za mene, stavila me ovde na pozornicu? Ne, to ne moze biti po sredi, vidim u sali da ima mesta?

Stojimo relativno blizu jedno  drugog dok igraju balerine labudovi  Cajkovskog. Labudovog jezera. Ova melodija me vrati u daleku proslost, kada sam bio malo dete od 5 godina, odmah se setim avgusta 1941 godine, bolnicarke Mojce u planinskom selu Soko iznad Drine. Nestadoh, ja nisam u Dubrovniku, nego u 1941 godini, tamo iznad Drine. Pred ocima mi Nemci, partizani, cetnici, domobrani, zapenusana Drina, splavovi.

Odjednom nestade struja. Ona se u mraku pribi uz mene, tako sam mislio, i priblizi vrlo diskretno svoje lice uz moje. Stojim tako cutim, nista ne radim, samo dodirnuh rukom vrlo blago njeno rame, nista vise. Ocekujem  sretan da ona nesto preduzme. Upali se najednom svetlo, sve zasija kao u suncano podne, videh da moja ruka stoji na ramenima jednog vrlo lepog baletana, crnokosog, ocigledno homoseksualca. On mi se uneo u lice i gleda me pravo u oci, nasmejan i odusevljen. Nije mi jasno otkud on tu umesto nje, kako se sve to desilo.

Posle predstave ona izrazava zelju da prosetamo, iznad Letnje pozornice je Dubrovacko groblje u mraku i cempresima. Zeli zbog necega da vidi Dubrovacko groblje. Usput penjuci se okomito uzbrdo groblju, zureci u bezdan provalije na cijem dnu su talasi sijali sablasno na mesecini, upitah je uctivo kako je to bilo moguce da je stajala na pozornici skoro dodirujuci me za ruku dok je bilo struje, a onda kad je naglo nestala struja nasao se uz mene taj baletan? Ona mudro bez ikakve vidljive reakcije, skrete razgovor na drugu temu.

Metnuh joj vrlo diskretno ruku preko ramena, ona me gleda uctivo divnim sjajnim ocima. Na tome se sve zavrsilo. Nisam je ni zagrlio.

Ceo baletski ansambl je otseo u velikom Hotelu LAPAD, na Lapadu. Dogovorili smo se da dodjem po nju na ulaz hotela ujutru. Ispred hotela plaza. Topao lep dan. Na molu stoji nekoliko vrlo veselih prelepih balerina. Najednom veselo zagrajase, nekoliko njiih  skoci uz radosne uzvike u more u haljinama. Odosmo na plazu Lapad. Ona me povede uz neke mediteranske stepenice na plazi, pope se na ogradu stepenica, pruzi mi ruku da je drzim. Ona ide gipkim korakom kao na pozornici, onda graciozno skoci na zemlju oslonivsi mi se na rame. Neverovatno je dostojanstvena, inteligentna, prefinjena, iz nje izbija neka nevidljiva neodoljiva simpatija, ali je neuhvatljiva, nedokuciva.

Sharon je ujutro otputovala ogromnim brodom JONOS za Grcku, cini mi se da su imali autobus koji je takodje ukrcan na brod. Isao sam sa njom sve do ulaska na brod, njene koleginice su nas gledale radosne, ona je bila  tuzna,  skoro je zaplakala, oci su joj zasuzile. Shvatio sam da nije gluma, niti da je  ona staromodna. Jednostavno, oni tamo u Americi, na Zapadu, su postali suvise hladni ,uzdrzani, sputavaju emocije, suvise su proracunati. Tamo je sve suvise prozaicno, ljudska dusa trazi nesto neobicno, romanticno. Ona je se vratila autenticnoj ludskoj prirodi, opustila se.  Sretna je na svoj nacin zbog toga. Mozda malo svesno to cini,  to joj je uzbudljivo. Ona je prozrela u moja zakljucivanja, lukavo me je ozarena pogledala. Bila je zadovoljna, sretna..Kada smo se pozdravili, vrlo diskretnim zagrljajem sve njene drugarice su odusevljeno zapljeskale slikajuci nas fotografskim aparatima.

Godinama su stizala njena nezna pisma. Pozivala me je u Ameriku. To sam shvatao vise kao kurtoaziju nego li kao stvarnu mogucnost. Mada sam bio ubedjen da je bilo i  iskrenosti.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima

-20 avgust 1957 godine-Lepa Cana, rodjaka Milica Jovinog

Cika Jovo metne sajkacu na  glavu, uzme stap u ruke i uputi se na Usce, sastajalistu kod Milene Micic gde sa svojim susedima igra karte, pije kafu, rakiju.

Ona je udovica, njen sin Milan vrsnjak mladjeg brata Milica, je nerazdvojni drug  u igri na Drini, kupanju, pecanju. Ona sluzi kafu, rakiju, ustvari drzi malu neprijavljenu kafanicu. Kada naidju splavovi niz Drinu, Usce je njihova postaja, splavari  tu zanoce. Prvi splav se ukrajci, zarije kljun u peskovito usce recice Gracanice, kako koji drugi dolaze prilepe se uz onaj koji je pristao, tako se nanizu na desetine splavova, kao dugacka vozna kompozicija, sve od Usca do Lonjina. Splavari silaze sa pristalih splavova, penju se visoki i snazni, opaljeni suncem i ostrim drinskim razvigorcom. Zanocice kod Milene Micic, ona ce ih usluziti hranom, rakijom, kafom. “Zauvar”-kaze Milena “ bojsen sevap je , treba platiti, kupiti sto treba, ja sta ces to ti je zivot”.

Cika Jovo ne ide na rakiju kod Milene kada ima splavara.

Cika Jovo i tetka Pela su sretni , cerka Joka je trudna, ocekuju unuce.

Kada se krene od zaseoka Krsmanovica ka crkvi u centru sela, sa donje strane puta  iza kuce kuma Nenada Vasica, stoji jedan poveca kuca, ali nekako nedogradjena, neugledna, kao zapustena, kazu “to je Perkova kuca”, neki je nazivaju i “Sudnica” . Nikad nisam saznao ko je taj neobicni Perko Dragutinovic. Cuo sam da je brat cika Bebana, njegov sin Mico je bio moj nerazdvojni drug u igri u uzovnickoj osnovnoj skoli. Ali u poslednje vreme se nesto desava u toj kako mi izgleda ukletoj kuci, nesto se radi. Iz nje izlazi jedan mlad , posnazniji svetlo smedj covek, kazu da je to Bojo kovac. On je izucio zanat kod poznatog majstora Radenka Pucarevica. Kad god me vidi smeje se prijateljski, razgovara dugo sa mnom, druzimo se cesto iako je on mnogo stariji. On je iz obliznje stare Ljubovije. Saznah da je Bojo kupio ovu kucu od Perka.

Porodici cika Jove je dosla u posetu dalja rodjaka iz Loznickog polja, zove se Cana, ona je zenstvena vrsnjakinja, stoji u njivi u anistu (  tako se zove njiva ispod puta pored Drine, ka uzovnicoj crkvi), sa kopacima,  nesto kopaju  na suncu, stade, drzi motiku ispred sebe i gleda iz daljine netremice na put ,ka meni. Povisoka, svetlo smedja, nasred izduzenog tela se nazire vrlo tanak struk, iznad njega nedra koja kriju bujne cvrste lopte koje se kolutaju, sa tankog struka silazi raskosna oblina kukova, isturila dugu nogu koketno ispred motike. Zaista je drazesna.

Vidjam je cesto sa Milicem( Jovinim).  Nesto strasno i dugo pricaju, raspredaju.

Bio je vaser ( ovde ne kazu vasar, nego vaser) kod Uzovnicke crkve. Mnogo sveta, liciderska srca, satre, stolovi prepuni pita, strudli, pecenja, rakije, svira ciganski orkestar, zavija cemane, udara snazno bubanj, cuje se jos od Polica groblja, i dalje skoro do Krsmanovica kuca. Sunce zalazi, pada sumrak, idu polako sa vasera Cana i Milic. Nesto raspredaju.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima

-Septembar 1957 god- Profesor Milanovic:”Sterilne reforme rezima”

Profesor Milanovic  voli da se seta Knez Mihajlovom ulicom. Obicno je sa gospodinom Mihajlom koga sam takodje upoznao u  Miloceru. Kad se susretnemo ,pridruzim im se, nastavimo zajedno. Nasi razgovori su obicno ozbiljni, najcesca tema je uvek politika.,sto oni namecu, ja sam samo pasivni  setac. Moj sagovornik uziva moje veliko postovanje, vrlo pazljivio slusam sta govori. On obicno vrlo ostro kritikuje zvanicnu vlast., zbunjuje me njegova otvorenost , ostrina .Kako sme? Da nije provokator?   Cak je na moje cudjenje jednom spomenuo i  predsednika Tita..To sam kazao jednom mami.” Oni neka pricaju, ti cuti, ne kritikuj nikoga”-usmeri me mama.

“Jao nama Srbima, gde god se okrenemo, jao nama, kome god da se obratimo, jao nama Srbima” –savio glavu  rastuzen .profesor Milanovic.  Gledam ga sa uvazavanjem, ali ne shvatam sta zeli da kaze. On me pogleda sa razumevanjem, potapsa me ocinski po ramenu:”U 1944 godini Tita su odlicno naoruzali zapadni saveznici, kada je kapitulirala Italija 12 italijanskih divizija su partizanima “kobajagi razoruzani” ostavili  kompletno naoruzanje, samo Amerika je dala partizanima 76 hiljada tona raznog materijala, Titu je poslato 100 hiljada pusaka, 50.000 mitraljeza, 1380 minobacaca, 324 hiljade mina, 636 hiljada rucnih bombi, 100 miliona metaka, 700 radio stanica , 175 hiljada uniformi, 260 hiljada pari cizama”.

Kako je obrazovan gospodin Milanovic-to stalno razmisljam, on je ziva enciklopedija, kako to sve pamti..Razmisljam sta je tu lose ako su oni naoruzavali  partizane. On kao da cita moje misli nastavi:” A Drazu Mihajlovica svi ostavili na cedilu, napali ga,  odbacili, niko ga ne pomaze, a on je Srbin, vodja srpskih cetnika a Tito je internacionalista”.

Setih se predivnih paketa UNRE koje smo dobijali odmah posle rata, to nas je spasavalo od gladi. Pa zar je to lose sto su nam slali?  Sto se tice cetnika i partizana nije mi dovoljno jasno sta je sta i ko je ko.. Pa nama je danas dobro, mi lepo zivimo..Ali ima pojedinaca koji se zale. Profesor proucavajuci iz profila moje nedoumice me trze iz razmisljanja:” Jao Srbinu, okrene li se Americi, Evropi, Angloamerikanci  u ratu bacili vise bombi na Srbiju nego li Hitler..Jao Srbinu od Rusa, kada su srpski cetnici bili u ofanzivi protiv partizana, 1944 je u Srbiju doslo milion Crvenoarmejaca , i Bugara,sa hiljadama tenkova, jao Srbinu, iz Albanije upadose partizani Enver Hod ze, jao  Srbinu od ustasa, od Nemaca, gde god se okrenes, svi hoce da nas slabe, ruse. Vrhunac katastrofe je bio kada je nas kralj Petar II Karadjordjevic koji nas voli kao svoje, morao pod pritiskomVinstona Cercila  da pozove preko radija BBC srpski narod i cetnike da se stave pod komandu J.B.Tita..Drazu su izdali Englezi dostavivsi OZNI sifru njegove radio-stanice.A koliko su cetnici spasili americkih pilota,. oni su za ulazak u Evropu, za monarhiju, kapitalizam, a Tito je za komunisticku diktaruru, haos, nered, zato su ga i podrzavali, jer bi Draza stvorio naprednu zemlju, nekome vise odgovara slabljenje Srbije i Srba”.

Pa podrzavali Tita jer je on imao vise uspeha protiv Nemaca-pomislih.”blokirao nemacke divizije”.

Skoro se uhvati za glavu kao tatu kad zaboli glava :” Gubici Kraljevine Srbije u I Svetskom ratu izneti na Mirov noj konferenciji u Parizu 1918 iznosili su :402435 vojnika, 845.000 civila, ukupno milion i 247.435 ljudi. To je 28 % od ukupne populacije, ili 53% od muskog stanovnistbva uzrasta od 18 do 55 godina..Pitanje je da nije i ovo umanjeno. Izginulo je 600.000 Hrvata i Slovenaca. Nahuskali bracu .jedne protiv drugih.A koliko je tek Srba izginulo u II Svetskom ratu, i drugih slovenskih naroda”.

Pa samo u jednoju bici u Francuskoj u Prvom svetskom ratu je izginulo 2 milona Francuza i Nemaca-setih se jedne lekcije iz istorije.”nismo samo mi ginuli, nego i drugi, takva su bila vremena tada”.

Profesor Milanovic je ovo spominjao i ranije::” Ceo 20 vek je vek zavere pritiv Slovena, a i protiv Germana. Ali zbog d iametralno razlicitih razloga. Protiv Germana je zbog Nemacke koja zeli da vlada Evropom i svetom. Dok je protiv Slovena pre svega zato jer su vrlo brojni, pokrivaju ogromnu teritoriju, izuzetno strateski znacajnu, povrh svega basnoslovno bogatu prirodnim resursima, pre svega Sibir, nafta u Kaspijskom moru.Ubacili su im komunizam da ih oslabe iznutra.Uzece im kapijsku naftu, Sibir pripojiti Amer ici”.

Ove reci izuzetno uvazavanog profesora me se nekako ne dosezu dublje, mi zivimo danas dobro, tako je sa vecinom gradjana, on je zbog necega ogrocen. O cetnicima sam izgradio sasvim drugaciju predstavu  nego sto sam je imao kao dete  za vreme rata..Ipak me zbunjuje sto Tita svi podrzavaju, i Rusi iako je 1948 godine sa njima raskinuo, podrzavaju ga i velike zapadne sile iako ovde stalno slusam zvanicne kritike na racun kapitalista.

Ima vrlo cudnih stvari. U pravu je profesor Milanovic, niko ne voli Srbe, kuma  profesora Boska Tomica su progonli Austrougari, zatim je imao kao levicar problema u Kraljevini Jugoslaviji, Nemci su ga celo vreme okupacije drzali u logoru na Banjici, zatim su ga drzali u kucnom pritvoru Rusi 1945, on i njegova porodica su satrveni od nove komunisticke Jugoslavije. Profesor Tomic je bio poznat kao Veliko-Srbin. Ustvari je patriota. Srbin ne sme da voli svoju zemlju, svoju crkvu, svoj narod, ako to cini on je onda nacionalista, sovinista..Jos je tragicnija sudbina cetnickog vojskovodje Jezdimira Dangica, rodjaka majke , on je kao saborac profesora Tomica bio na robiji u Austrougarskoj, onda zarobljen od Nemaca, bio u logoru u Poljskoj, ucestvovao u Varsavskom ustanku, zarobljen od Crvene Armije, isporucen Titu, koji ga je streljao u Sarajevu 1945 godine kao navodnog kvislinga i krvoloka..I Dangiceva greska je bila sto je volio svoj narod. Ovo sam sve pomislio ali nisam hteo nista o tome da kazem profesoru Milanovicu..

”E moj brajko, u Drugom svetskom ratu su komunisti ubili oko 800 pravoslavnih svestenika svih cinova, cepane su Biblije, listovima njihovim zavijane cigare. Danas je nasa crkva sabijena pod zemlju.Jos gore je sa ruskom crkvom.”-oprosti se od mene tapcusi me po ramenu..

Ponekad nam se u setnji pridruzi rodjak Dusko Beatovic. On mudro cuti dok profesr Milanovic ostro kritikuje danasnjicu. Ali zapazam da se duboko slaze sa njegovim stavovima. Zast onda cuti? Plasi se da se ofira kao politicki nezadovoljnik. Dusko je vrlo mudar-zakljucujem, ne ide grlom u jagode..V eceras na strafti on mi rece bled i zabrinut:” Razmisljam da napustim zemlju”.Ne razumem zasto to zeli.Ocigledno je vrlo nezadovoljan, Ne insistiram, ali pretpostavljama da je njegovo nezadovljstvo zbog ovdasnje vlasti. Ne ispitujem ga.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
-Septembar 1957 Nada Jankov

Dujo, Strahinja i njihovo drustvo se udaljavaju od mene, zivot svakoga vuce na svoju stranu.

Vidjam na strafti povremeno povisoku devojku, nekoliko godina mladju od mene, verovatno ide peti, sesti razred gimnazije, ima izrazito crnu kosu i ten, vrlo je sveza, zenstvena,  u njenom telu, ispod bluze, u ocima, pokretima,  treperi retko vidjena  energija ,koja mi nagovestava vrlo senzualnu devojku..

U Knez Mihajlovoj ulici. ispred Medzeda se skoro sudarih sa njom. Ranije su nam se samo pogledi  susretali, ali je uvek ostajala neka nevidljiva distanca neznanih, ozbiljnost. Odjednom naidje neka bliskost, kao da se znamo dugo,  progovorih nekoliko reci, ona radosno prihvati, kretosmo zajedno straftom.kao da se znamo oduvek. Toliko puta razmisljam kako da ubrzam zblizavanje sa nekom dragom devojkom. A to sada ispade spontano. Nesto tu ima sto dodje samo od sebe, ali postiji i umesnost, treba trenirati.  Video sam da je i ona sretna zbog naseg susreta i bliskosti koja se naglo stvori. Rece da se zuri kod neke drugarice,  kaze da stanuje u ulici Majke Jevrosime  br 50.  Znajuci unapred da ce odmah pihvatiti, predlozih joj da je sacekam sutra u 7 uvece ispred Bioskopa  Beograd, ispod sata. Radostan shvatih da je prihvatila odmah. 

Dodje sva uzbudjena u minut tacno. Tako je Nada usla u moj zivot. Druzenja sa Dujom i Strahinjom su se proredila, splasnula. ,

Vito Vasic,takodje rodjak od Ljubovije je dosao na studije u Beograd.



-12 oktobar 1957 godine- Milic Krsmanovic Jovin u sanatorijumu za tbc Knez Selo kod Nisa.

Milic Jovin je ozbljno bolestan, od tuberkuloze, kazu da je dobio dok  je spasavao postrojenja na izgradnji Hidrocentrale Zvornik 1951 godine, zagazio zimi do glave u mutnu ledenu vodu.  Tetka Pela mu je cesto leti govorila pred svima nama:” Mica, ne idi na sunce,  reko doktor da uvek budes u ladu”.Milic nije slusao. Bolest uzimala maha

.”Spasavao sam masine hidrocentrale Zvornik koje poplavi Drina, bio na gradnji hidrocentrale na Mratinju, uhvatio sam onoga iz Organizacije Mladi muslimani sa bombom, hteo je da digne Zvornicku branu u vazduh,”-kaze nam danas  Milic kao da se pravda., kao da ga neko tereti za izdaju.U prolazu je kroz Beograd za sanatorijum u Knez Selu. Deluje nemocno, kao da ga neko tamo salje na silu, po kazni.”Jesam li ovo zasluzio, umesto da me pohvale, daju mi priznanje, gazio sam usred zime do pojasa u ledenu vodu da spasavam masine, a meni sve ovo sada cine”.

Nije mi bilo dovolno jasno sta mu, ko, kako, zasto, cini.?
U vise navrata sam slusao Miliceve zalbe da uzima maha korupcija, samovolja. On je to takve  devijacije vrlo ostro kritikovao. Nekoliko puta mi je pricao da ga diskrminisu zbog toga u  njegovom preduzecu HIDROGRADNJA.


-Decembar 1957 godine- Nikola Kavaja, iskocio iz voza i pobegao.

Danas od Drage agenta  saznah da je neki Crnogorac Nikola Kavaja nedavno  iskocio iz voza , bio je upucen na Goli otok, osudjen  je na kaznu zatvora kao informbirovac,  oteo se u vozu pratiocima, pobegao onda preko granice. Pocese svi da se smeju. jedan se izdra glasno podrigujuci:” Ama manite se budalastina, on je nase gore list, Crnogorac, braca mu bili partizani, on voli Ruse, Slovene, taj ce tamo u Americi da radi tajno za nas”.Onda razgaljeni pocese da pricaju o uspesima u nadzoravanju stranih zapadnih ambasada. Narocito su za njih bili znacajni njihovi zavodnicki uspesi sa zenama, ili ljubavnicama ,muskaraca iz neprijateljskog  tabora.

Ratimir uze neka dokumenta cita poluglasno preda mnom:”Kontrolisemo Crkvu, ne samo ovde, nego i u Americi. Sto ne mozemo mi, uradi ilovaca, ama umrese u Americi vladike Irinej Djordjevic i Nikolaj Velimiiovic Zlatousti, oni su nam najvise smetali, blatili Tita, nasu Jugu”. Jovo i Drago zakliktase  radosno dizuci dva prsta uvredljivo u vis:”Dodje maca na vratanca”.


-Decembar  1957 godine-Nada Jankov pise pesmu

Dobio sam od Studentske poliklinike opet petnaestak  dana oporavka, ovoga puta u Studentskom oporavilistu Ratko Mitrovic na Avali.kod Beograda. Sa Nadom je doslo zbog necega do prekida u vidjanju. Ali na nju ipak mislim cesto. Zovem je telefonom, ona kaze da ce doci da me poseti. na Avali.

Ide prema meni zamagljenih  ociju iz autobusa u podnozju Avale govoreci:” Bas kada si me zvao telefonom, mislila sam na tebe, .kakva slucajnost. Telepatija”.Isto se i meni desava kada me ona zove. Sva drhti kada je zagrlim. Nada mi se zali na  velike teskoce u skoli, los odnos nastavnog osoblja, prinudne promene skolske sredine.Ona je u  nekoj vrsti krize. Zapazam da su u slicnoj krizi mnogi djaci i studenti. Nesto ne ide. I ja sam u nekoj vrsti krize ,kao da se probudih, pa vecina su ovde u stalnoj krizi. Zasto? O cemu se ovde  radi? Sve me ovo potseca na stihove pesnikinje Desanke Maksimovic:” Bilo je to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, umrla je mucenickom smrcu ceta djaka  jednom danu”. Izgleda mi sve ovo kao zidanje Skadra na Bojani, sto danju sazidaju neimari,. nocu neko srusi. Ko je taj koji ove sve rusi, zasto? Sto ga neko ne spreci.

Nada napisa na listu iz sveske sa suzama u ocima sledeci stih : “-Potrudimo se malo, iz blata ce se nazreti sjajni dijamanti”. Nada isto oseca i  misli sto i ja-ona mi postade jos draza..



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Tomislav Krsmanovic-Saga o..icima

-Decmbar 1957 godine-Caslav Krsmanovic, muz tetke Milene.

Tetka Milena, mamina sestra mladja nekoliko godina od nje, je izvesno vreme po dolasku u Beograd u  poratnim godinama radila kao sluzbenca u nekom projektantskom birou. koji se nalazio na uglu ulica Proleterskih brigada i Borisa Kidrica. Njen prvi brak odmah posle rata u Srebrenici nije bio uspesan, razvela se, vec tada joj je bilo osteceno zdravlje. . Imala je zatim jednu tesku operaciju, u Beogradu, lekar je operisao nemarno ( ili ne?) ostale su teske posledice po ceo zivot. Ne moze da ima decu. Otisla je iz malog mesta .istocno-bosanske kasabe u kome je bila vidjena kao cerka “reakconara Vase Popovica”.,da nadje mira u velikom gradu Beogradu, gde je ne poznaju svi kao u Bratuncu,

Udala se ponovo za Caslava Krsmanovica iz Srebrenice, koji je bio u vojsci Kraljevine  Jugoslavije ije,  zarobe ga Nemci, po zavrsetk rata iz Nemacke ode za Australiju, gde je rado nekoliko goina kao sluizben ik poste..Caslav je krupan, visok, skoro plav, vrlo svetao, povrh svega smiren i vrlo obrazovan covek, znao je nekoliko stranih jezika. Zaposlio se u Zavodu za fizicku kultru u Kosutnjaku..kao prevodilac.

Cudna je bila koincidencija, nena starija sestra Zora udata za Krsmanovica, sada se i ona uda za coveka istoga prezimena. Caslav je vrlo prijateljski nastrojen prema nama..Dok je ziveo vise godina u Australiji druzio se sa dalmatincima. Zbog necega je  nalazio, i to mi nekoliko puta kazao, da stariji brat i ja licimo na Dalmatince..Imao je obicaj da izgovara rec” Bastard”..Voleo je da se krece u drustvu nas mladjih, ponekad smo ga sretali u Knez Mihajlovoj ulici, priduzio bi nam se. Prepoznao sam d< ni on ne voli danasnjicu..Ne shvata zasto? Mozda pao pod uticaj politickle emigracije u Australiji? Jednom sam ga zapitao odakle su njevgov krsamnovici, da li maju veze sa nasim Krsamnovicem. Nsmo mogli ustanovigti direktne veze, ali verovatno to datira od ranijeg zajednickog porekla .


--Januar 1958 g-Cika Ceda Jovicic

Stariji brat je napusto studije Pravnog fakulteta, opredelio se za Visu pedagosku skolu. Majka je isla u vezi upisa, pomogao joj je gospodin Cedomir Jovicic Sekretar Vise pedagoske skle .Osrednjeg rasta, plav, suv, prica nervozno i brzo mome bratu i meni, mlatara rukama, kaze  da mu je poznati pesnik Jovan Ducic ujak, da je on licno bio diplomata Kraljevine Jugoslavije.Zaprepastih se kada napade vlast, kako to sme, da  nesto nije sa  njim u redu:. “Evo vidite deco gde sam spao, jos je ovo dobro, sve do 1947 godine nigde mi nisu dali posao, a od 1947 do 1950 sam radio kao daktilograf u Ugostiteljskom  preduzecu Beograd.” Drhte mu ruke, ne deluje ubedljivo. Cudi me da sme tako otvoreno da nam prica tako delikatne i opasne stvari ,nama  koje nedovoljno poznaje. Ama oguglao od svega, bas ga briga. Govro glasno, drugi cuju, ne haje.  .Prica nam da ima sina od oko 12 godina., rece da se razveo u ovakvim uslovima. Rasprica se, kaze da govori tecno francuski, :” Zavrsio sam  1927 -31` Fakultet komercijalnih nauka u Lijezu.Belgija, razveli su me”. Ko ga je razveo-zacudih se.Kako? Saznadosmo da njegova zena zivi u Domu za stare u Nemackoj.pri nekoj Katolickoj crkvi..


12 januar 1958 godine-Ljuba Aksentijevc zvani Zak.

Ljuba Aksentijevic je nerazdvojni Milicev, i nas drug, takodje student ekonomije, on je politicki aktivan, uzgred, njegova majka je Francuskinja, on zna francuski, “r” izgovara kao Francuzi., pokusava da mi objasni uzroke produzenog studiranja: ”Bolje je da studiraju tako dugo, jer ako bi redovno zavrsavali, bio bi veliki pritisak na radna mesta, a njih nema dovoljno, nastale bi socijalne zategnutost, to bi moglo stvoriti ozbiljne politicke probleme.”  Ne slazem se sa njim: Umesto produzenih studija, bilo bi bolje obezbediti nova radna mesta, i sve zaposlitи, ovako propadaju citave generacije.

Ljuba spomenu mogucnost rada leti za vreme raspusta u studentskim kampovima na moru, savetuje mi da se prijavim: “ Budes celo leto besplatno na moru, imas stan, hranu, dobijes i dzeparaca, kupas se, provodis, upoznajes mlade iz celog sveta,  jos ti se to prizna kao da si bio na radnoj akciji”. Ovo mi zazvuca kao vrlo primamljivo.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima

-Februar 1958- Igranka u Drugoj zenskoj u Narodnog fronta.

Orkestar svira melodiju Pola Enke DAJANA, samo odjekuju refreni DAJANA, DAJANA. Ova melodija se vrlo cesto cuje,  pevac Pol Enka je stekao veliku popularnost. Nada Jankov me gleda crnim ocima kao male duboke vatrice koje samo suknu plamiccima iz neke crnine. Ispod ruke klizi svila njene haljine ispod koje podrhatava struk mlade devojke, dlan ne moze da se zaustavi. Kad god dlan zaklizi po njenom struku, kao kad se zadzara po vatricama njenih ociju, prste male zarke, padaju kao zvezdice na kozu, na proreze njene bele skolske bluze. Pogledah ka orkestru. Ne mogu da verujem ocima. Cug trombona vuce energicno gore dole u ritmu melodije profesor trombona Konstantin Satrov, naocare mu malo spale ka nosu. Kako je to moguce, on je profesor muzicke skole, svira prvi trombon u Jugoslovenskoj  filharmoniji, a svira na igranci? Savladah zanesenost, pogledah klupu u iskrajku, bas ispod pozornice na kojoj je orkestar, sedi  njegova  sredovecna vitka  crnomanjasta supruga. Gleda Nadu i mene smeskajuci se zadovoljno.

Melodija utihnu, orkestar zastade, profesor Satrov spusti instrument. Priblizismo smo mu se , on sidje sa pozornice, pridruzi nam se necujno njegova uvek nasmesena supruga. Javih im se vrlo uctivo. Profesor Satrov me gleda ljubazno, vidi moju ljubopitljivost, kaze da mu je sada zatrebao neophodno  novac, zato svira. Zamolih ga da sviraju Enkinu melodija O KEROL. Njegova supruga stalno nasmejana kaze: ”Videcemo se u Knez Mihajlovoj”..

Orkestar poce da svira O KEROL. Njena kosa mirise na busenove divljeg bosiljka sibanog  dunavskim vetrom tamo negde ispod Zvezdare, kod Ada Huje, gde sam na jednoj okomitoj padini sa koje puca pogled na zatalasani plavi Dunav imao obicaj da sa Vladom Milcevicem  hvatam  lokere.


1958-Teco Miladin i tetka Seka su se dogovorili da kupe kucu u Beogradu.

Dva sina rastu, treba da idu u skole, na fakultete kad dodje vreme za to. Teco Miladin ima  parohiju u Kozluku ,u Bosni, izmedju Zvornika i Bijeljine. Dolazio je u Beograd da istrazuje pogodnu kucu. Zamalo da je kupio jednu kucu iznad Poste u Ustanickoj ulici. Ipak se odlucio za prizemnu kucu u obliznjoj Ozrenskoj ulici, blizu Marinkove Bare. Kuca je lepa, u mirnom kraju, sa zelenim prostranim dvoristem. Tetka Seka sa mladjim sinom Batom, ucenikom osnovne skole ,je dosla u Beograd, teco Miladin je ostao do kraja sluzbe u Kozluku. Stariji sin Bobo se upisao u Srednju poljoprivrednu skolu  u Bijeljini.


---Mart  1958 godine: Drugovi iz kraja.

U kraju ., na uglu Kraljevica Marka i Kardjordjeve se skupljaju mladi iz komsiluka: vrlo snazni Crveni ( ovo je Crveni iz Sava male, a ima drugi Crveni sa Dorcola) cuveni po tucama, sa njim je cesto omanji ali nabijeni Jumba, tu je Cata ( Catic), ne mogu da zapamtim ime jednog od njih koje je italijansko. Ovaj potonji deluje ponekad kao da je sklon  tucama .


- Mart 1958 godine-Umro Djojo Krsmanovic

Danas je umro od srca Djojo, brat cika Ljube. Ne mogu da poverujem, pa bio je tako jak, zdrav. On je poslednjih godina iz godine u godinu sve vise poboljevao, kopnio. Baba Draginja je jednom prilikom ispricala da je Djojo kada je bio u cetnicima oboleo od srca. Ovu tragicnu vest nam je javila telefonom jecajuci tetka Jovanka, supruga cika Ljube. Dodjoh u njihov stan u ulici Milosa Pocerca , tamo ispod Generalstaba, ka Zeleznickoj stanici, da izjavim saucesce. Djojo je umro vrlo mlad, imao je samo 33 godine. Ostavio je iza sebe suprugu i tri sina. Iako je meni licno bolje, i svima nama, duboko u sebi osecam tragiku ovih vremena koja odnesose iznenadno, neumitno, bliskog srodnika.Tuga nadire, jedva uzdrzavam suze, sve se nakupilo, zbog Djoje, zbog svega.


.- 2 april 1958 g- Zapadna stampa hvali SFR Jugoslaviju i Tita

Citam  novine  u stranim  citaonicama, kazu : da je u Jugoslaviji zavedeno samoupravljanje , sto je  najdemokratskiji  sistem u svetu, da je Tito borac za slobodu i demokratiju uzor svetu, Jugoslavija je most izmedju Istoka i Zapada, faktor mira, miroljubive koegzistencije. Zapadni novinari tvrde da Jugoslavija  dobija znacajne zapadne kredite, da ojaca ekonomski i da se demokratizuje.

Nikako mi nje jasno politicko dvojstvo. Zvanicno uz Zapad, pohvale Zapada, a ovamo na svakom koraku skrivena propaganda protiv Zapada. O cemu se tu radi? Zapad ocigledno simpatise, podrzava Jugoslaviju..Verovatno da je drzi van uticaja SSSR-a?. Ali zasto Zapad ovde ne unapredi demokratiju i ljudska prava? Tako bi  najlakse nasu zemlju odvojio od sovjetskog uticaja. Navedene pohvale jugoslovenskom modelu u mnogo cemu su preterane, netacne.


--April  1958-Igranka u Studentskoj menzi KOD TRI KOSTURA

Izmedju parova koji igraju  bahato se probija vrlo plav mladic, vrlo snazan, to je cuveni kaskader  Bata Kameni-ali   poznat i kao kavgadzija. Gurnu me rukom, prekide me u igri sa jednom devojkom,  baci na pod opusak, jetko rece: ”Podigni!”. Neko  mi dobaci : ” Igras sa Batinom sestrom!”.Odmah shvatih da bi prepiranje sa njim moglo da se  izrodi  u tucu, po devizi “pametniji popusta”  sagoh se, digoh opusak,  pruzih mu ga sa: ” Izvoli!”. On se okrete i  ode.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
-3.4.1958 g.-Beogradska strafta

Knez Mihajlova popularna strafta cuveni beogradski korzo,  je uvek prepuna mladih, razdraganih,  u svako doba godine, cak i po cici zimi. Pogotovu u prolece. Ponovo se setih  kako je dobila ime, kada su 1952 godine zbog povecanog broja vozila u Knez Mihajlovoj napravili straftasti pesacki prelaz ispred Ruskog cara. Onda mi djaci Prve muske gimnazije kazemo:”Veceras na strafti”.

Trotoarom Knez Mihajlove od Kalimegdana trci glasno se smejuci nekoliko visokih  delija, svako na svojim ledjima nosi svoga druga, trce, guraju mirne prolaznike sa strane, celo vreme vrlo glasno  podriguju iz dubine stomaka, kao da nekoga izazivaju. Svi se sklanjaju preplaseni. Niko ne sme ni da pisne, to su poznate siledzije. Milicioneri se prave da ih ne vide. Pricalo se da saradjuju sa policijom. Vidoh medju njima Ratimira Oklobdziju , skolski drug, trci pored njih, vise kaska sa strane,  kao neki vodnik pored svoga voda. Danas  mi  bas rece  da je opet negde u Krnjaci  uhvatio na nekoj seoskoj igranci opasne siledzije koje odavno traze, zbog cega je pohvaljen od svoga sefa u policiji.

Kad dodjose do pocetka Knez Mihajlove kod Ruskog cara, huknuvsi spustise svoje terete na zemlju, oni sto su bili na njihovim ledjima pocese da se otresaju kao paunovi. Jedan od njih visok, vrlo krupan i plav, Drago,  se iz mesta zalete,  i jednoj visokoj lepo gradjenoj devojci pred svima gurnu prst kroz  suknju koja pokriva njena bedra , pravo u prorez zadnjice. Ona nastavi zgrozena cuteci, bez ikakve reakcije. Isti delija zakoraci nekoliko koraka,  stade nasred ulice, i dizuci u vis prste desne sake pokazujuci pokrete koji odaju nesto nepristojno, progovori jednom od snuzdenih skrusenih mladica u prolazu drsko i cinicno:" Vodili smo ti Danu na Adu Ciganliju camcem nocas, bila je redaljka, Dana ti je pukla,  svih sedam nas smo se izredjali! ” Jedan drugi se zakikota, ulica je odzvanjala: ”Jeli to ona Dana, cerka onoga advokata sto  brani burzuje?".Da, setih je se,  njen otac je poznat advokat.

Na moje oci su  nedavno  na igranci u Drugoj zenskoj gimnaziji  u VC-u pretukli do krvi mog skolskog druga Stefana zato sto je nosio leptir masnu, psujuci mu majku burzujsku. Rusili su pravni sistem. Niko ih nije hapsio niti ometao. A ako se korov ne posece, on buja, i zatrpa bastu, sve upropasti. Znam to. Kako to ne znaju oni koji treba da znaju.

Najednom se pronese vest da od Ruskog cara ide grupa stranaca.

Istoga momenta straftom prema Trgu Republike odjuri  grupa stasitih dugajlija, medju njima oni plavokosi, toliko su bili visoki, kao da su bili na stulama. Saznah da su spazili  grupu plavokosih stranaca, i prkosno prosli pored njih za glavu i po visi od njih, jos plavlji od njih,  gledajuci ih celo vreme nadmocno i izazivacki.

Neki od njih su bili veliki rusofili, slovenofili, voleli su Ruse iznad svega. Tu nema nista lose, slovenska solidarnost. Ali oni navodni slovenofili, navodno vole svoj narod, ponosni su na njega, a ovamo stete na svakom koraku. Ukoliko vole Slovene, onda to treba da  dokazu dobrim delima prema njima. A ne obratno. Povrh svega neki od njih se osecaju  tajno podrzavani od Rusa, sami mi rekose jednom, a onda su jos bahatiji, jos vece siledzije.

Bio sam u nekoliko navrata sa njima kada su sretali neke ruske delegacije. Oni su dovodili sa njima neke nase plave, sa plavim ocima, govorili Rusima da smo mi Sloveni, plavi kao i oni, Pravoslavci, slican jezik, ista rasa, isti duh. Jednom jedan Rus rece Ratimiru Oklobdziji: ”Ama ipak vidim vecina Jugoslovena su smedji, ima podosta i crnokosih”. Ratimir zabrinuto uzvrati: ”To samo tako izgleda uvece, ili kad je tamno, pogledajte njihove oci, videcete da su vecini svetle, crna boja prekriva plavu, ovde su se Sloveni vekovima mesali.”  Povuce Rusa u stranu na Terazijama ispred Hotela “Moskva” da posmatraju boju ociju prolaznika. Kakva koinicidencija, odjednom pocese da nailaze sve neki plavi, plavooki, Ratimir sav sija od zadovoljstva. ”Nas policajce ponizavaju, bio sam na stazu u pojedinim stranim policijama, najgori su Belgijanci i Svajcarci, tamo sam doziveo najvece provokacije, ponizenja. Hocemo u jednu drzavu sa SSSR, da budemo republika SSSR-a, dosta ponizavanja!” Ali Rus nije bio zadovoljan:” Ne moze to tako, to bi bio slovenski rasizam, a u SSSR-u ima mnog neslovenskih naroda, imamo prijatelje Kineze, Arape, Indijce, itd, ako se okrenemo samo Slovenima, onda cemo u izolaciju?” Ipak na kraju Rus zagrli srdacno Ratimira, tapsuci ga po ramenmima izgovarajuci , ucini mi se sa suznim ocima:” Bacuska!”

Ratimir mi se jednom pijan pohvali, pozva me na ruski slep, tamo upoznah grupu ruskih ladjara, rece mi pobednicki da je u sponi sa bratskm ruskom policijom, jure zapadne spijune. “ A ponesto se i zaradi”-pokaza mi rukom na torbu, puna nekih skupocenih pica, kavijara.”Ima i drugih poslica, da ti ne pricam” Ratimir se posebno  oseca svemocan zbog ove”ruske veze”.

Pocinjem da shvatam  zasto je Ratimir poslao plavokose dugajlije, da tunjavim zapadnjacima, strancima, pokazu superiornost plave slovenske rase.

Iako su kriminalci, oni su na neki konfuzan nacin ponosni na svoj narod. Osobe niske svesti, neznalice, ponosni na svoj narod, a ovamo stetocine?.Nije mi bilo jasno zasto ih tolerisu milicija i vlast? Verovatno obavljaju neke prljave zadatke za njih. Zar im za uzvrat dozvoliti da se ovako vandalski ponasaju? Ako vec saradjuju tajno sa Rusima zarad patriotskih ideala, nije mi jasno zasto onda svercuju. ? Svi su lepo obuceni, puni novca.

Jugoslavija je zvanicno sa Zapadom. A nezvanicno ovako? Nesto ovde skripi -zakljucih.

Sretao sam na strafti, u Palasu, u Mazestiku, moje poznanike Stefana Markovica i Urosa Milicevica, koji su bili  prijatelji francuskog glumca Alena Delona, koji ovih dana snima koprodukconi film u Jugoslaviji, u blizini videh i poznatog kaskadera Batu Kamenog , zatim tu je cesto cuveni Crveni. Bila je nezaboravna njegova tuca sa cuvenim Borom Glavonjom  sa Dusanovca na igranci kod "Metalca"Terazije broj 5 u podrumu. Nije bas lako prosao u tuci ispred Narodnog pozorista sa Danilom Crnogorcom, nije lako bilo ni sa snaznim plavokosim  Cerovicem  iz Savske ulice.

Zuckalo se, i znalo, nije bila nikakva tajna,  da je plavi lepotan Drago siledzija, bio tajni ljubavnik ljubavnice jednog  stranog diplomate, jedne rivalske kapitalisticke zemlje. Ujedno je uspeo da zavede zenu jednog zapadnog novinara koji je ostro kritikovao Jugoslaviju. Ubacio se kod lakovernog novinara da mu kreci, vrsi popravke. Ovaj cesto bio otsutan, zena sa njim bila nezadovoljna,  Drago muskarcina joj razbio bracnu monotoniju. Obavestajac Drago je  bio specijalizovan da zavodi cerke i supruge reakcionara i burzuja, umeo je da im stavi nesto u pice ili hranu, sam se hvalio, ali je cesto govorio u najuzem krugu agisa: "Ama one same se popnu i bez johimbina, nema postene zene, sve su ti one kurve, odkako radim u policiji sve sam video, nema nijedne postene". Neko mu rece:" A muskarci, mislis da su bolji?" .Drago  jetko odgovori: "Drugo su muskarci a drugo su zene!" Takva Dragina  zavodjenja su proslavljana  kao pobeda nad trulim Zapadom , pricali su pobednicki za kafanskim stolovima: “Taj zapadni sonja nas blati, nama ovde zeli da prodaje muda za bubrege, ona njegova dudla  Dragi …”.

Knez Mihajlovom jure dve vespe, na jednoj sedi Ratimir, obgrlio oko struka jednu devojku, na drugoj sam Drago.  Svi se okrecu za njima, vespu danas ima samo mali krug Beogradajana, onih dobro stojecih. U tu grupu privilegovanih spadaju i Ratimir i Drago. Video sam kako dolaze do novca.

Ceo Beograd, narocito mladi izasao uvece  na Kalimegdan. Sa uzdignutog  platoa se nazire u mraku oblakoder Komiteta SKJ na Uscu na Novom Beogradu, pogasena skoro sva svetla sem nekih, od vrha do dna zgrade  jedna rec"TITO", to je bila vrlo duhovita dosetka, vesta ruka je upalila tako sijalice u prostorijama od krova do prizemlja  zgrade  da naprave svetlecu rec TITO. Bili smo  ponosni i  radosni. Tito je ipak  bio uprkos svega  omiljen.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima---1958-Zurnal, lepa revolucionarna pesma.

Bioskop  je omiljena zabava. Uvek pre filma  zurnal, pre zurnala zasvira cim se ugasi svetlo vrlo lepa revolucionarna pesma koja daje izuzetan polet, optimizam: ” Uz druga nam Tita junackoga sina, idemo napred sve jace i jace, ko drugacije kaze, klevece i laze”.  Ova pesma odavno u meni povezuje proslost i sadasnjost, potseca na pesmu iz detinjstva “Drug nam  Tito borac za slobodu” koja izaziva   ekstazu. Ona se nije jos ugasila. Odjeknu glas Djordja Marjanovica”Romana”, koga namah zameni veseli Domeniko Modunjo ” Marina, Marina, Marina!”. Salu zapljusnu  seta, Olivera Markovic tuzno zapeva “Kroz sneznu stepu, trojka juri!”


-1958-Pocela Televizija.

O televiziji smo znali vrlo malo, vidjali smo to u americkm filmovima, ima je u Americi, to je veliko naucno dostignuce, nama jos uvek nedost izno. Cuh da je televizija uvedena u nekim zapadnim drzavama. Oglaseno je na velika zvona da je pocela nasa jugoslovenska , beogradska televizija. To je veliki dogadjaj. Ali ko ima pare da kupi televizor? Takvih je vrlo malo. Tata je imao obicaj da kaze u polusali poluzublji, za neke  nase:” Ama oni su ko majmuni, sto god vide tamo na Zapadu, i oni hoce da uvedu!”


-1958 g-Umro deda Velizar( rodjen 1885 godine).

Deda Velizar je bio genetski predodredjen da zivi sto godina. Povrh svega ,vodio je vrlo zdrav zivot, radio je po ceo dan na cistom vazduhu i suncu tezacke naporne poslove, nije preterivao, imao je obicaj da malo otspava pre podne a onda i po podne, kada mu to dozvoljavaju obaveze. Svaki dan je sa prozora uzimao karlicu sa sveze skuvanim mlekom gde  je baba Bojka  skinula sa sporeta da se hladi, pomakne stvrdnuti kajmak, pojede ga malo, onda nagne. Volio je da popije rakiju, u podrumu su bila burad. Ali je u alkoholu bio vrlo umeren, retko kada da je bio zagrejan, pogotovu ne pijan. Pusio je. Vodio je racuna o ishrani, jeo je povrce, suvo meso, slaninu sa belim lukom  svako vece, sir kajmak, jaja.

Bio je zdrav kako se to kaze kao dren. Samo jednom u zivot je bio bolestan, u vojsci od zapaljenja pluca. Ali se brzo oporavio. Ranjavanje dinamitom kad je izgubio prste na desnoj ruci nije nimalo osetno ostetilo  njegovo zdravlje i fizicku kondiciju..

Nikad nije bio kod lekara, niti zubara, nikad nije obavljao bilo kakve laboratorijske ili bilo koje druge preglede i analize. Nije hteo da cuje za lekare .To je bila istinska fobija.

Bolest ga je oborila iznenada, negde na nekoj kisi, promaji, zimi nazebe, dobi zapaljenje  pluca. Nece da ide kod lekara. Bolest uze maha, pojavi se voda u plucima, hoce da ga ugusi. Morao je da prihvati da bude prebacen u ljubovijsku bolnicu. Gde je i umro. Poslednjih dana zivota ga je posetio stariji brat Bora, pred odlazak za Belgiju. To je dedi olaksalo poslednje dane zivota.


--Juni 1958 godine-Cika Vaso Krsmanovic u Uzovnici-

Zaustavi se na Uscu “posta”, tako su zvali kamion koji prevozi  putnike od pravca Sapca i Loznice. ka Ljubovji i Uzicu. Spusti se oblak prasine, putnici podigose ciradu na zadnjem delu kamiona, vide se klupe sa strane i u sredini, izadje jedan mladic pozlilo mu od voznje, stade pored puta, ispovraca se.  Onda se pojavi cika Vaso, povisok ,markantan, sa velikim gustim obrvama, sidje savijajuci se niz stepenice, pruzi  ruku jednoj devojcici da je pridrzi, skoro se zadevojcila, ona skoci veselo na prasnjav put, odmah otrca ivici puta i gleda zadivljeno u zelenu Drinu i okolna brda. Utom  iz kamiona poce da silazi jedna privlacna zena, iako se vidi da je vec sredovecna, isturi koketno nogu niz stepenike, pokaza je diskretno, sidje na zemlju polagano. Kretose svi troje sa koferima peske obliznjoj kuci brata Djoje.

Cika Vaso je bio prvo profesor, onda direktor Srednje gradjevinske skole u Beogradu. Stekao je neizmerno postovanje u  svome rodnom kraju jer je mnogima mladima pomogao da se upisu u njegovu, ili neku drugu beogradsku skolu, ili na studije, da dobiju internat, stipendiju, da  se zaposle. “Vaso Krsmanovic je mnoge iz naseg kraja izveo na put”-pricalo se medju azbukovcanima. Nije imao srece u prvom braku, razveo se od svoje supruge profesorke Anke, sa kojom ima cerku Miru.  Kako mi rece Dusanka, nova supuga cika Vase se zove  Jelica, ona je profesor jezika u srednjoj skoli.

Dok smo se kupali  na Uscu Gracanice u Drinu, naidje Krsman Krsmanovic, blizak rodjak oca, to je onaj sto  je vozio konjskim  kolima u Ljuboviju aprila 1941 godine, da vidim kako se nasa porazena vojska povlacila pred Nemcima. U drustvu je sa  jednim pokrupnijim covekom vaznog i skoro drskog izgleda, cuh da je to vazna licnost, neki lokalni, kako kazu u Uzovnici,  drmator, upravnk Poste u Loznici. Krsman, suvonjav, ali zilav, sa licem mudrog profesora, samo poskakuje  oko njega. Upravnik poste je strastan  ribolovac. Krsman je pripremio dinamit, iako je to zabranjeno. A sve se vidi sa puta iznad Drine. Ali niko i ne haje, tu je lokalni mocnik, njemu je sve dozvoljeno. Krsman uze ceo jedan hleb, drobi ga i baca u vir gde se uliva recica u Drinu. Zna Krsman koji je mestanin, da tu ima dosta riba, ne samo sitnijih nego i krupnijih, dolaze  tu da hvataju ono sto donosi recica Gracanica. Uze dinamit u ruke, ja pobegoh brze bolje sto dalje mogu, direktor poste zablenut stoji pored njega ukocen.”Basje neoprezan-pomislih. A direktor?  Ali znam da je Krsman vrlo smiren i sto god da radi, to radi savesno. Kresnu dinamit i baci ga, zacu se potmula nejaka eksplozija prigusena vodom, podize se mlaz vode u vis. Zacas na povrsinu isplivase osamucene, ili ubijene ribe, bele im se stomaci. Vide se izokrenute na stomacima u bistroj vodi  na podubokom dnu, Krsman roni i samo izbacuje jednu po jednu  na obalu. Napuni se zacas jedna osrednja korpa.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 14 15 17 18
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.087 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.