Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 13 14 16 17 18
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: T.Krsmanovic: Saga o..icima(1940-2008), Integralan tekst , u nastavcima  (Pročitano 113677 puta)
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
-Saga o..icima---1 septembar 1955 godine-Seoba u Karadjordjevu ulicu

Roditelji su zamenili stan u Generala Mahina 12, za stan u  Karadjordjevoj ulici broj 50, Treci spart, u zgradi Hotela “Bristol”, blizu Zeleznicke stanice.

Bas kada je bila seoba, kada je trebala moja pomoc za preseljavanje stvari, orekstar Abrasevic  u kome sam poceo da sviram trombon, je krenuo na gostovanje po Hrvatskoj; probe su u prostorijama  KUD Abrasevic u Nemanjinoj ulici. Predsednik KUD-a je jedan vrlo ozbiljan covek,  strog ali prijateljski nastrojen, svi ga postuju-ocigledno je politcki uticajan, vidi se to po njegovom izrazu lica i njegovom  strogom nastupu. Putujemo vozom, on se u kupeu smeje, obrati se meni direktno: ”Ama ojuzilo, popustilo, budi veseo!” Shvatio sam da misli izgleda na neko politicko otopljavanje, smanjivanje stege. Gledao sam ga uctivo, nista ne govoreci. Ali otkud on zna da se to moze odnositi na mene? Valjda neka intuicija?

Prvo smo  stigli u Osijek, primio nas je u goste lokalni KUD ( Kulturno-umetnicko drustvo), razmestili su nas u stanove kod pojedinih porodica, po mene je dosla jedna sredovecna  crnomanjasta zena, vrlo je ljubazna, stanuje pored neke povece reke. Otisli smo do stana tramvajem. Pa Osijek je veliki grad. Hrvatica je, ali je vrlo iskrena i ljubazna. Kaze mi smejuci se blagonaklono: ”Pa ti imas pravo hrvatsko ime!” Zivela je sa svoje dve male cerkice- objasni mi  uctivo.

Svirali smo na nekom trgu. Sledeci dan smo otisli u Slavonski Brod, slicno sviranje, samo  negde pored  zeleznicke stanice. Dodjosmo u Zagreb. Otseli smo u nekom hotelu blizu zeleznicke stanice. Bio sam vrlo zacudjen izjavom zagrebackog domacina, bio je srednjeg rasta, dezmekast, vrlo strogog izraza lica koje je odavalo neke mracne tajne, nesto potmulo, zlokobno, takve sam video za vreme rata u Bratuncu, cinilo mi se da nosi crnu uniformu, iako je bio u svetlom odelu, lose se izrazi o Srbima, skoro otvoreno, polu javno. Rukovodioci Abrasevica su se diplomatski pravili  da nisu culi, kao da nisu razumeli  zaoke. Zar nije ista vlast ovde i u Beogradu? Ovako nesto u Beogradu je nemoguce? Da tako neko nesto kaze u Beogradu odmah bi ga uhapsili. Kao da su dve drzave u pitanju ? Ipak taj mali incident je prevazidjen.


-15.9.1955  godina-Ekonomski fakultet

Upisao sam se na Ekonomski fakultet jer ekonomiju volim, postoji snazna trgovacka tradicija u porodici. Ekonomski fakultet je na par minuta od naseg stana. Nema matematike, fizike, hemije,a upravo su to predmeti koji me plase. Povremeno se zamislim: pa ja sam bio najbolji u racunu u osnovnoj skoli, bio sam najbolji djak, zasto sam izgubio motiv za ucenje. Eto sada izabiram da studiram ono sto je najlakse? Ne idem na fakultet sa zarom, cak gubim samopouzdanje. Negde duboko u meni, to je vise konfuzna potsvest, se nazire odgovor-uzroci su siri, drustveni. Pobedicu ovu bezvoljnost, opet cu biti kao ranije, doci ce moje vreme.

Kada dodjem na fakultet nadolazi odnekle nerazumljiva  plima radosti , kada uronim u reku studenata ispred zgrade fakulteta, po hodnicima, u aulama, cuju se svakojaki naglasci, srecem studente i studentkinje iz cele zemlje. Shvatih  ubrzo otkud ova razagljenost?  Ovde vlada potpuno drugacije raspolozenje nego li u Beogradu. Upoznah  pre pocetka nastave  Mircetu Bozovica kolegu sa prve godine, on je izrazito crnomanjast, visok, muzevan i privlacan mladic, tako me po izrazu lica potseca na jednog skolskog druga iz Ljubovije. Kada progovori obradova me da govori isto kao u rodnom kraju, rasteze slogove, govori ijekavski, ne kaze moje ime “Toma” nego “Tomo” . Rece mi da je iz okoline Pljevalja u Crnoj Gori, da stanuje u Studentskom gradu. Postadosmo nerazdvojni drugovi. Oko mene odjekuju svakojaki naglasci, na beogradski Ekonomski fakultet su se slili studenti iz cele zemlje, ali je najdominatniji ijekavski dinarski govor, upoznah Sandzaklije, Bosance, Crnogorce, Hercegovce, Krajisnike, ali i Bokelje i Dalmatince. Bilo je tu i studenata iz unutrasnjosti, iz cele Srbije , i iz juzne Srbije, Vojvodine, sa Kosova, ili poneko cak iz Makedonije i Hrvatske. Ali ovi dinarci nekako sve nadvladali, prosto progutali ostale, oni su najgrlatiji, hoce svugde da budu prvi, vodje, da budu najbolji. U poredjenju sa gimnazijom, drugovima iz Beograda, ovi su mnogo drugaciji, prirodniji, osetih se kao da se vratih  u proslost, u neko zaboravljeno vreme u neke davno potisnute prostore i dogadjaje, navrese potisnute uspomene.Gledajuci lica studenata, osmehe, reci, pokrete, kao da se vracam u neki davno zaboravljeni zivot. Riza je student iz Prijepolja, vrlo visok i plav, suv, njega dobro odnekle znam. Pa nigde ga i nikad nisam video! Setih se, tako me njegov glasan smeh potseca na jednog druga iz Ljubovije. U Beogradu se osecam oduvek pomalo tudje, beogradska omladina mi se cini dekadentnom, beogradski svet je tako drugaciji od sveta u ostatku zemlje-tako mi se cini.  Shvatih obradovan –ovi studenti iz unutrasnjostio donese duhovno zdravlje, vitalnost, prirodnost, optmizam. Oni me ohrabrise, ubedise da se nas narod drzi, da se ne da, da odoleva stranoj plimi. Znaci, unutrasnjost se drzi. Jedan Hercegovac je vrlo drag, plav je kao Svedjanin, iz Popovog polja je, postadosmo skoro nerazdvojni, tako me veselim optimistickim duhom potseca na Beatovice babe Save. Vidoh ga jednom na jednoj brucoskoj veceri. Stoji, prosto blene u studente kako igraju, vrte se, skacu mahnito. Uhvatio se za stomak od smeha, onda se rastuzi : ”Pa omladina u Beogradu je otisla potpuno na stranputicu, kakve ove veze ima sa nasim kolom i tradicijom, oni su povodljivi, naivni, povrsni?!”.

Poceh da se zblizavam sa drugovima sa fakuletta iz unutrasnjosti, zaboravih skoro potpuno na Beogradjane, oni me vratise u neku novu dusevnu ravnotezu, osetih korene, zamirisase nasa polja, brda, poceh da povezujem nekakve pokidane niti. Izlazim iz nekakve krize, kao da se dizem iz mrtvih. Druzenje sa studentima iz unutrasnjosti postade za mene istinska prekretnica u zivotu na bolje, snazno ojaca moje duhovno  i dusevno stanje.

Mama mi je kazala da je na ovom fakultetu znacajan funkcioner  izvestan Velizar Dimitric, koji je Bosanac,  iz Zelinja izmedju Zvornika i Bratunca u Bosni, da je on za vreme rata bio izbeglica u Gracanici, selu odmah pored Uzovnice uz Gracanicku reku; Velizarova sestra Rosa je udata za naseg daljeg rodjaka iz Gracanice Milutina Nikolica, upoznala ga za vreme rata, bila tada izbeglica u bezaniji u njegovoj kuci.

Saznah da je Velizar Dimitric nacalnik za studentska pitanja. Odoh na salter gde ga mogu kontaktirati. Preda mnom stoji visok smedj covek, pokrupan, krajnje ozbiljan, pomalo strog, lici mi na nekog partizana, ali ipak na nekog dobrocudnog  postenog partijskog funkcionera. Deluje vrlo savesno, posteno, predstavih mu se. On se seti  uctivo ko sam, ali je prema meni rezervisan, odnosi se moralno, mada se naklonost vidi iz njegovog izraza lica, postupaka. Pomislih, on je posten komunista, ja sam student, on je administracija fakulteta, ne zeli sa mnom bilo kakvu familijarnost.  Pa valjda su vecina  komunista takvi-pomislih. Kazao sam mu da od njega nista ne ocekujem, eto samo da mu se javim, da sam iz te i te porodice. S’vremena na vreme smo se vidjali, povremeno smo se sreli u hodniku, kasnije i na ulici. 

Velizar je u nekoliko navrata pri nasim spontanim  susretima ostro kritikovao negativne drustvene pojave. Tvrdi da se siri korupcija. Zali se da je zbog njegove kritike nezakonitih postupaka privilegovanih funkcionera  gurnut u stranu na sporedno mesto na Ekonomskom fakultetu. Saznah da je na kraju II Svetskog rata kao partizan bio u Drinjaci uhapsen od partizanskih oficira druge  nacionalnosti, koji su ga po vrlo hladnom vremenu, mrazu i cici zimi, sproveli od Drinjace do Srebrenice oko 30 km, samo u kosulji. On govori vrlo promuklo, kaze da je tada nazebao i od tada je izgubio glas. Rece da je blizak poznatom komunistickom funkcioneru iz susedne Bijeljine Rodoljubu Colakovicu.

Nas rodjak Dusko Stanojevic iz Loznice se takodje upisao na Ekonomski fakultet ( Napomena: on je iz porodice Stanojevica, to su oni koji su nam pomogli 1944 godine da nadejmo stan u Loznici). Dusko je vrlo drag, razuman, mudar kao pcelica, smiren, odmeren. On je crnomanjast i vitak, svira klarinet.  Odmah sam ga ukljucio u moj orkestar sviram ponekad na igrankama, sada sam bubnjar. Za praznike i proslave nastupamo po beogradskim fabrikama i skolama. Dusko i ja postajemo takoreci nerazdvojni. Skoro svako vece setamo straftom.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-Sept 1955 godine-Susret sa ujkom Mirkom Beatovicem u prodavnici Bata.

Mama mi pokaza jednom u Bulevaru Revolucije jednu prodavnicu obuce, blizu Tehnickog fakulteta, udjosmo. Tamo je poslovodja njen ujak Mirko Beatovic. On voli mamu kao njena rodjena majka, kao otac, obraduje se kao malo dete kada je vidi. Vice glasno se smejuci:”Joj  Zore.” Njegova supruga je ujna Jelena, imaju sina Dejana. Ujko Mirko je se poverio mami, ujna Jelena je imala velike neprilike od 1945 godine, optuzili je lazno  da je za vreme rata saradjivala sa okupatorima, samo zato sto je bila zaposlena, a morala da radi da prezivi.


-Septembar 1955 godine. Susret u Knez Mihajlovoj sa  Dujom i Strahinjom.

Dujo Nedic i Strahinja Kastratovic koje sam upoznao letos u Miloceru stoje u Knez Mihajlovoj. Susret je srdacan, bremenit secanjima i radosnim nagovestajima novih druzenja. Dosli u Beograd na studije, upisali se na Pravni fakultet. To je porodicna tradicija, njihovi ocevi su ugledni advokati.

Od tada postadosmo za nekoliko godina nerazdvojni drugovi. Strahinja zivi u Pristini, a Dujo u Peci. Sa njima Kokan Karamika iz cincarske porodice iz Pristine, takodje  studira pravo. Ja sam iz porodice oca koji izdrzava cetvoro dece, skromnih primanja. Nastaje nerazdvojno drugovanje, ali koje na neki nacin remeti razlicito imovinsko stanje, oni vole da  sednu u poslasticarnicu, kafanu, restoran, ja nemam novac za to. Ne prihvatam da me oni cascavaju, sto oni stalno nude. Izbegavam takve okolnosti. Idemo na igranke u Indeks, kod Lole ( Studentski dom”Ivo Lola Ribar”), na Zvezdino, na skolske igranke, oni plate ulaznicu, ja nemam, prinudjen sam da se svercujem bez karte.

Uce u citaonici Pravnog fakulteta, prilejzni su, dobri studenti. Ja zelim da ucim, spremim knjige, sednem za sto, uhvati me nekakve neobjasnjiva pospanost, nemoc. Onda ostavim za sledeci ponedeljak. Nikad da pocnem da ucim. Nesto me stalno spreci. A roditelji insistiraju da pocnem najzad da ucim.

Dujo je smedj, srednjeg rasta, ali posnazan. Odvedoh ga u prostorije Rvackog kluba Crvena zvezda u sportskoj sali Srednje ekonomske skole u Cetinjskoj ulici, idem tamo na kondicione treninge, takmicarsko rvanje me ne interesuje. Trcimo, zagrevamo se. Pokazem mu tegove da digne. Dujo trenira kosarku, ima drugaciju kondiciju i sklop misica. Pokusa, ne ide. Da mu pokazem podigoh tegove pred njim sa lakocom. On pokusava opet, ne vredi. Treba da trenira.

Strahinju Kastratovica neki zovu Fidel Kastro.

Bora ima devojku Ljilju sa kojom je nerazdvojan. Ona je poreklom nasa Nemica. Pitam se sta je to sa Borom, opet Nemica?

-29 septembar 1955 godine-Susret sa ujkom Djordjom Beatovicem u Knez Mihajlovoj ulici

Videh ujku Djordja Beatovica, javih mu se veselo i uctivo, pridje mi, pozdravi se. On je zabrinut, cuo sam od mame da treba da preuzme neku prodavnicu namestaja. Kretosmo Kalmegdanu, cu se odnekle sa tranzistora pesma”Tamo daleko!”; ujko Djordjo zastade ganut, oci mu skoro zasuzise, pa on je Solunac, aktivan u udruzenjima boraca ranijih ratova. “Mladi narastaji zaboravljaju, ono sto je danas guta ono sto bi juce. A sta smo sve mi pretrpeli da nam bude bolje.” Rekoh mu da sam sreo Velu Zarica sina Vlajka Zarica iz Bratunca. Ujko Djordj poce da se priseca Bratunca, navrese naslage minulih godina:” Vlajko je iz Slapasnice, bio proganjan, veliki patriota, hapsen sa mnom zajedno. Znao sam Kostu Todorovica, Atanasiju Solu, Mustafu Golubica, neke od atentatora na Princa Ferdinanda.” Neko naidje, javi se uctivo ujku Djordju. ”Moj otac i Savin ( majka moje majke) otac su bili optuzeni za veleizdaju, jos u Balkanskim ratovima nagrnuli dobrovoljci nasi Srbi iz Amerike, Kanade i Australije, u Prvom svetskom rat jos vise, dobrovoljci su bezali u Srbiju preko Drine, Save i Dunava, kada Asutrougarska proglasi Aneksiju, osnovasmo Narodnu odbranu, pocese progoni, sudski procesi, Slovenski jug nam je bio nada.”


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o...icima--30 septembar 1955 g- Beograd. Voljene pesme.

Cesto slusam radio, volim americke dzez pesme, italijanske kancone, francuske sansone, ali iznad svega izvorne srpske narodne pesme, dalmatinske pesme su prelepe, kao i makedonske, sevdalinke, lepa pesma je i albanska SHOTE, MORI SHOTE. Iznad svega volim ruske narodne pesme, i madjarske skoro isto tako. Vrlo mi se svidjaju rumunske i bugarske narodne pesme, grcke su predivne, kao i izraelske. Velika svakodnevna zabava je slusanje narodnih pesama raznih naroda, pocinjem da prepoznajem jezike, narode. Ruske i madjarske narodne pesme su postale moja opsesija. Madjarske pesme su vrlo slicne  slovackim, ili ponekad ukrajinskim, ali kao malo zabiberene balkanskom  paprikom.

Ruske pesme su kao stihija, grmi severna nizija, masa se valja se kao neka planetarna nepogoda puna optimizma i snage. To me uvek vrati u Krusevac pre 1948 godine. Sada je u Beogradu popularna pesma “Tolka u ljubimoj mogu bit takie neobinevinie glaza.”, to je pesma iz neke azijske sovjetske republike, sa orijentalnim prizvukom, ali ima nesto slovensko ipak, vrlo je lepa.


12 Oktobar 1955 godine. Ratimir Oklobdzija ( ime izmenjeno) mi oduzima sliku.

Na igranke nedeljom u cuvenom INDEKSU dolaze uglavnom mladici studenti, ali ima i devojaka ucenica, zaluta poneki ucenik. Bora svira povremeno u Indeksu sa njegovim orkestrom. Tu su  obavezno Karlo Takac i bubnjar Nikola Mickic zvani Cipov.

Mladja je poznati zavodnik u Indeksu,  povisi srednji rast, vrlo stamen, svetlo smedja gusta  kovrdzava kosa na snaznoj muskoj glavi se spusta ka malo zadignutoj kragni sakoa. Ima neobicni nadimak “Mladja Konj”. Ne znam zasto? Sa njim obicno Misa Debeli, vrlo plav, on je vrlo krupan, cak deluje malo kao podebeo. Stoje pored sanka i piju zestoka pica. Neko iz njihovog drustva  je imao obicaj da  zubima lomi staklene case, stakla samo padaju  na pod. Mladja je po meni kombinacija slovenskog sarma, ali sam prepoznao jos neke druge uticaje. Ocigledno da je gledao americke  filmove, posmatrao je devojke  “iz malog mozga” kao Victor Metcer. Ali kada su poceli da se daju filmovi sa italijanskim glumcem Rosanom Bracijem, prepoznah senku zavodnickog lika Bracija. Jednom mi rece na savskom mostu jedna drugarica koja dolazi u Indeks da je Mladja oduzeo nevinost  devedeset devojaka.

Neki su pricali neproverene price, da je cuveni francuski glumac…. koji je snimao film u Beogradu homoseksualac, u sta uopste nisam verovao. Navodno bio mu je placeni ljubavnik  jedan ladjar sa Dunava, jos takoreci mladic, visok, vrlo snazan, crn, uprkos sto je ocigledno bio delikventna osoba, zene su  govorile za njega da je izuzetno muzevan:”Koja dodje kod njega na slep, bude dobro…” Za njega su pricali da muski organ ima toliko dug, da mora do kolena da nosi gumenu strufnu. Beogradska omladina vidi Francuze kao dekadentne, izvitoperene. Cini mi se da nije bas tako.

Djokica Bogdanovic je danas u Indeksu, sam, bez Side. Ogleda se na ogledalcu u holu, stadoh iza njega, namestih frizuru, videh svoj umanjen lik iza njegovog uvecanog lika, on plav, iz daljine se nazire moj crnomanjast lik.

Neko mi dade jednu pornografsku sliku, ispod nje ostampan tekst na nemackom jeziku pisan rukom, nekakva gotska nerazumljiva slova. U holu mi pridje Ratomir Oklobdzija, on je skolski drug. Znam da radi za policiju. Ima karakteristican nadmen izraz lica, deluje preteci, kao neki siledzija. Kaze mi hvalisavo da je u Borci i jos nekim selima u okolini Beograda i na beogradskm igrankama raskrinkao  nekoliko grupa sildezija. Gleda me prodorno kao islednik. Cutim, ne znam sta da mu kazem. Utom on iznenada gurnu drsko ruku u moj dzep sakoa, kao da je to njegov dzep, i uze pornografsku sliku. Kao da je znao gde je. Ode bez reci.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima--Oktobar 1955 godine-Umro Vlado Beatovic

Doselili smo se jesenas u novi stan u Karadjordjevoj ulici broj 50, u zgradi Hotela BRISTOL, na trecem spratu. Sada imamo telefon, to je velika radost za nas mlade. Stan je zajednicki, u drugom vecem delu stanuje porodica dr.Jugoslava Trsica, psihijatra. Dr.Trsic je crnomanjast, visok, cuti tajanstveno kada prodje kroz zajednicki hodnik. Mama kaze da se Trsicima uvek najljubaznije javljamo. On je ozenjen, njegova supruga je vrlo crnomanjsta, imaju malog sina, skoro beba. Sa njima zive roditelji dr.Trsica i maceha doktorove supruge.Ovaj nas stan je veci  nego li stan u generala Mahina, ali se nalazi na trecem spratu, nema lift, Karadjordjeva ulica je vrlo prometna, velika je buka i prasina, po ceo dan tutnje kamoni i vozila.

Kod Trsicevih smo zatekl vrlo zanimljivu osobu, postariju zenu  vrlo ugladjenih manira, otmena je, ponasa se  sa etikeicijom, lici na neke guvernante Francuskinje iz starih ruskih flmova. Ona se zove Milica Hrebeljanovic, saznasmo da je potomak slavne srpske carske porodice.

Maceha supruge dr Trsica je vrlo zanimljiva zena, ona spava u maloj sobici pored kupatila,  sedo-plava, mirna , voli da bude sama, ispricala je da se ne zna ko su njeni stvarni roditelji, nadjena je ostavljena u pelenama  na nekom brodu koji se bio ukotvio u Savsko pristaniste, usvoji je bracni par vlasnik kafane Mornar preko puta Savskog pistanista.

Dr.Trsic i njegova supruga spominju da zele da se isele za Ameriku.

Sada smo susedi maminog ujaka Vlade Beatovica, njihov stan se nalazi u susednom bloku zgrada..
Sada ih cesce posecujemo. Ovu postenu porodicu vec petnaestak godina potresaju velike nevolje. U februaru ove godine umre sin Misa, mladic od dvadesetak godina. “ Nece ujko Vlado dugo, iskopnio je.”-rece mama vracajuci se iz posete. “Dotuce ga  Misina smrt”.

Ocekivali smo najgore, neko javi da je ujko Vlado umro. Nova tragedija se obrusila na ovu napacenu porodicu. Jedna nevolja ne dolazi sama.

Preda mnom neko mamino pismo, njen  rukopis je vrlo neobican, nikad nisam video takav rukopis. Slova su velika, podjednake velicine, idu podjednako u visinu i u  sirinu,  sve je tako uredno kao sto je ograda od siblja u nekom dvoristu koja je savrseno potkresana-sve pod konac. Ali ono sto pada u oci je da slova nisu nakrivljena kao kod drugih na desno, nego jako ulevo. Procitah negde da Arapi tako pisu, naginju ulevo?  Otkud to kod mame? Pitao sam jednom mamu otkud takav rukopis? Pogledah u tom trenu njen rukopis, njeno lice se pretvori u  neku bolnu uspomenu iz dalekog detinjstva, ne odgovori nista.


-12 novembar1955 godina -Ratimir Oklobdzija studira pravo 

Na Dorcolu u porti  Crkve Aleksandra Nevskog, Ratimir objasnjava drugovima da je ucio na Pravnom fakultetu Rimsko pravo, da je jedno vreme bilo pravilo u starom Rimu, da se javno kaznjavaju neistomisljenici. Kaze, kada je  jedan bio kaznjen,  mnogi su bili zaplaseni, a kazna je i imala svrhu zaplasivanja. Istinski se rasprica: ”Ali danas su druga, teska i slozena vremena, nasu Revoluciju ugrozavaju svakojaki nasi neprijatelji. Mi se moramo sa njima svugde obracunavati, ali ne javno, prepoznatljivo, jer mozemo izgubiti ugled. To cinimo sada ispod zita, da ih kaznimo, a da to ukrijemo. Mi zelimo sretno drustvo za sve gradjane, nama je sve dozvoljeno da to ostvarimo”.

Neko ga upita, kao ucenik na casu profesora: ”Kako kaznite nekoga a to se ukrije?” ”Pa tako, prebijemo ga ili njegovo dete, kazemo da su to ucinili  huligani, navedemio mu cerku da se prokurva, kurvestija sama kriva, ili mu nabijemo rogove-imamo neodoljive muskarce agente, mogu svaku zenu da izlude. Jednostavno, osudimo ga na kaznu zatvora jer je navodno uradio neko krivicno delo, a nije, pa nek dokaze. Moze da nas cimne za…, pokaza rukom drsko negde dole. Ili kazemo da je ludak, nabijemo ga u ludnicu. Ama otrujemo ga, treba istrebiti gamad!”

”Kako mu nabijete rogove, pa valjda to odlucuje njegova zena”-radoznao sam. “To je stvar tehnike, neki put to ide brzo ako su odnosi izmedju muza i zene vec poremeceni, gde vlada medjusobna zasicenost, sto je prilicno cesto, podmetnemo joj nekog naseg zavodnika, tamo gde radi, u komsiluku, kod prijateljice, nekog zanatliju, postara, lekara, a mi svugde imamo svoje ljude. Ako treba stavimo joj johimbina, nema te koja ce odoleti”-objasni Ratimir. “Ama one same to jedva cekaju, mole Boga da im se to desi, nema verne zene, sve su ti one kurve”-dobaci smejuci se glasno njegov drug Drago.

Ratimir ima devojku. Ona je culna, zenstvena. Zove se Visnja. Posle svakog sastanka je donosio njene gacice. Izvadio bi ih trijumfalno iz dzepa pantalona i pokazivao nam ih ponosno, sijale su se od cistoce, bile su raznih boja. Cekali smo ga na strafti uvece da se pojavi sa novim Visnjinim gacicama.

Ratimirov otac je  cuvar u zatvoru, prvo bio u u Beogradu, onda u Zabeli. Stanuju kod Bioskopa Drina, u zgradi na dva sprata u Caplinovoj ulici , u velikom stanu u prizemlju, video sam njegovog oca, visok, krupan, crn, deluje kao neki surovi siledzija, udje u sobu, ne rece nam ni reci, ode sa cigaretom u uglu usta namrgodjen u svoju prostoriju. Dolazi kuci svakih nekoliko dana, voli da pije, da se kocka, kada se napije postaje grub prema sinu jedincu –rece mi jednom Ratimir. Imaju lep stan, namestaj, imucni su, Rata moderno obucen, nove cipele, odela, dzeparac. Ratimirova majka jos uvek privlacna zena, plava, vitka, cak nekako neprimereno izazovna. Sa nama njegovim drugovima se ponasa  kao sa svojim vrsnjacima, ume biti vrlo vesela. Sela je jednom Rati pred  nama mazno u krilo. Diskretno malo vise rasiri noge, sevnuse butine skoro do gacica. Jednom dodjoh na vrata, zakikota se: ”Jeli ti bre, imas li ti devojku, zasto nemas?” Vesela je bila  samo kada tu nije bio njen muz, a on je skoro cele nedelje otsutan. Jednom kada je on bio u stanu , sedi pije kafu, naidje vesela Ratimirova druzina iz skole , ona samo rece vrlo ozbiljno “Dobar dan” i udalji se. Kao neka druga zena. Ratimir svoju majku  nije zvao “mama, “, nego imenom “Jovanka.” ” Calac kad zatreba Jovanku dobro propusti kroz sake, ama treba njoj to, zna taj sta radi”-poveri se Rata jednom.


-24 novembar 1955 godine-Prostitutke u socijalizmu

List Politika je objavio zanimljiv tekst o prostitutkama. Njih ima u velikom broju u kapitalistickim  drzavama. Kod nas ih nema jer drzava svima omogucava zaposlenje, covek se ceni, postuju se samoupravni  socijalisticki moral. One koje to rade su razvlasceni burzoaski  nemoralni element. “Covek kako to gordo zvuci!”-zavrsi se ovaj novinski clanak u listu Politika.

Nema mnogo prostitutki, to je tacno. Ali sam vidjao poneku u okolini Hotela Mazestik, stoje po kapijama kao sletelo jato scucurenih golubica i preplaseno vire isturajuci glave u pravcu hotela, da vide nekog stranca potencijalnog klijenta. Retko sam dolazio u kafanu hotela Mazestik, ali sam imao priliku da vidim poneku prostitutku u drustvu sa nekim strancem. Bilo mi je cudno kako  svemocna policija koja sve vidi i zna, to ipak dozvoljava precutno. Ipak  se setih, ponekad naidje policijska racija, iznenada izleti  marica pred Mazestik, policajci brzo pokupe nekoliko njih kao kad u selu kokoske uvece nateraju u kokosarnik, i kako saznah pravo u Padinjak ( Naziv za zatvor u Padinskoj Skeli), na prevaspitavanje. Ali posle toga ipak vidim, neke opet stoje scucurene po kapijama oko Mazestika, kao golubovi pod strehama. Prepoznah zaprepascen jednom u kapiji Lilu, viri prema Mazestiku ( To je ona moja prva ljubav, sto sam sa njom igrao pre tri godine fote kod Dunav stanice).

Ratimir Oklobdzija i Drago odvedose dve prostitutke, drze ih za ramena kao male kravice. Ratimir mi u prolazu mahnu strogo rukom. Sutradan ide vazno  na popularnoj strafti, drzi ruke u dzepovima, kao da je Knez Mihajlova njegova. Unoseci mi se samouvereno u lice, gledajuci u svoje korake kao sto to cini Carli Caplin, mi isprica: ”Drzava vodi racuna, prostitutki ne sme biti mnogo, ali poneka je potrebna, pa nasi gosti-poslovni partneri moraju imati zabavu.“  Steze me za ruku, ruka me zaboli: ”Ako hoce da radi, svaka mora da saradjuje sa nama, da nam prica sta stranci misle o drugu Titu i Jugoslaviji. A sve te kurvestije koje se prodaju za pare su cerke, sestre ili supruge burzuja nasih neprijatelja, kaznili smo ih, gurnuli ih u prostituciju. Vezi konja gde ti gazda kaze.”-huknu pobednicki Rato, udari me snazno sakom po mojoj saci, i ode.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima--Decembar 1955 g-Drago Beatovic

Setimo se ponekada ujke Drage, brata bake Save, to je onaj sto je bio partizanski oficir. Kod nas u Beograd skoro da i ne dolazi, bio je jednom, nisam bio kod kuce. Baka Sava letos u Bratuncu ga spomenu, on radi u policiji, islednik je negde u Macvi.” On je posten , bori se protiv onih koji krse zakon.”-rasiri ruke baka Sava kao da se zbog necega pravda.



---31 decembar 1955 godine: Sa orkestrom Docek nove godine:Industrija motora Rakovica

Imam orkestar za svirku za Docek Nove godine. Mogu se zaraditi lepe pare. Ali treba naci gde. Tu su fabrike u Beogradu, ima ih dosta. U imeniku Beograda se nalaze brojevi telefona, zovem direktore. Radostan zakljucujem da ima interesa. Pozva me direktor Industrije motora u Rakovici da dodjem na razgovor. Na ulazu strazar me vodi direktoru, kao neku znacajnu licnost, obukao sam se lepo, direktor je otresit covek, inteligentnog izraza lica, gleda me pokroviteljski, ispitivacki, ali sa blagonaklonoscu. Dogovaramo se o ceni, potrebna je proba.

Dolazi nas orkestar, njihova komisija nas slusa, narucuju razne melodije, tango, valcer, fokstrot, kolo. Zadovoljni su. Odmah potpisasmo  ugovor.

Tako sam zaradio za Novu godinu lepu svotu novca. Kada sam dosao kuci ujutru, stavih novac na sto, citava gomila, nesto majci, zatim Milicu i Nadi. Njih dvoje presretni.



-1 april 1956 god, Beograd-Boris Hujber na igranci u Indeksu.

Boris Hujber je plav, povisok. Dolazi redovno u Indeks na igranke, lepo obucen,  sa masnom, seta straftom, stalno je sam. ”Imas neobicno prezime”-pogledah ga  smeskajuci se prijateljski.” To je zamrseno ocevo poreklo.” –prekide ga muzika koja zasvira tango, on odjuri da izabere partnerku. Vrati se nezadovoljan, neko bio brzi. Nezadovoljan je, nervozan:” Nasli mi u vojnickom sanduku nesto, kazu da sam sa busolom  hteo da bezim preko granice, zamalo da me posalju na robiju.” Boris je intelektualac, njegov otac je profesor uiverziteta, u vojsci je velika stega, prati se svaka rec, gest svakog vojnika, mozda je nesto kazao o politici, nije znao, to nije Beograd, vojska je nesto drugo. Mozda je bio malo prebrz, izrekao se negde nesto, neupoznat sa stanjem u vojsci?



-6  juni 1956 godine-Srodnica cuvenog vajara Mestrovica zeli da skoluju rodjaku Miru Beatovic  u Americi.

Ujna Ivka je van sebe od ljutine:”Ako dodju na vrata stana da nas iseljavaju, sacekacu ih sikirom!”-rece mami.  Neko preti da ih nasilno iseli iz njihovog stana. Zive u svakodnevnom strahu i stresu. Mama cuti. Ne zna sta da kaze.”Zoro, znas moja rodbina iz Amerike,  Mestrovici,  pozvali moju Miru da studira u Americi, sve ce platiti.”-uhvati mamu za rukav, dosu joj kafe. Mama radosna.:”To bi bilo dobro.”. Shvatih da jos tu nije sve sazrelo, da tek teba da se vidi. Ujko Djordjo je vrlo aktivan u Udruzenju Solunaca, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. “Juce Djordjo bio sa Veskom ( dr.Veselin om Savicem)”-okrete se ujna Ivka mami. Onda opet rece:” Za vreme rata smo spasavali i komuniste iz zatvora, Leku (Aleksandra Rankovica), a Djordju  progonile komunjare.” Secam se opet Dese, sestre ujke Djordja, bila je udata za Carapu, funkcionera Nediceve policije, ona zivi u Americi sa porodicom. Ujko Djordjo je Solunac, borac za prava Srba u Austrougarskoj , zbog toga je za celo vreme Drugog svetskog rata bio pod nadzorom nemackih vlasti. 

Mira i Beba su lepe devojke, visoke i stasite. Mira je starija, ona je crnka, vitka, vidjam je skoro svako vece u Knez Mihajlovoj ulici, na popularnoj Strafti. Ide uvek sa njenom nerazdvojnom drugaricom Bubom. Kad god vidim iz daljine Mirinu izduzenu vitku figuru crnke, uvek se setim da je njena mama Dalmatinka, pa Mira tako potseca na Dalmatinke, dinarske mediteranke. Mira ima mudre oci, markantne crte lica. Beba je drugacija ona je privlacna skoro plavusa. “ Beba je vise povukla na Beatovice.” -rece jednom mama. Beba je stalno zajedno sa jednim privlacnim, krupnim i visokim mladicem, izgleda da je to vrlo ozbiljna veza, vrlo su prikladan par.

Pokojnog Mise Beatovica se slabo secam. Ali njegovog starijeg brata rodjaka Duska vidjam cesto u Knez Mihajlovoj ulici. Ponekad je sa Mirom. On lici na Beatovice, nekako je svetao, povisok, sarmantan mladic. On je stalozen, otresit, vidi se da je mudar, ali je nekako zbunjen, preplaseno se osvrce oko sebe kada razgovara, kao da ga neko prisluskuje. Setam sa njim, ja sam bezbrizan, sada mi je lepo, ne mogu da shvatim sta muci Duska. Iz daljine mi naviru secanja na njegovog pokojnog oca ujku Vladu kako drzi u ruci maketu Ajfelove kule  dok lezi bolestan u krevetu. Pa to je bilo tako davno.On je nekako nezadovoljan. Kao i Mira. Cime, zasto? Sada je ovde tako lepo, slobodno, veselo.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-

-24 juni 1956 godine-U II Internoj klinici

Vec nekoliko dana me boli grlo, a onda izgubih potpuno apetit, padoh u krevet. Iznenada osetih bol u zglavcima ruke gde pocinje saka, bol se premesti u laktove,  naglo zabole u ramenima, vrlo jaki  bolovi se na kraju zaustavise za duze u kolenima. Ovaj bol u kolenima me zastrasuje. Kao da mi preti. Dodje dr.Trsic Jugoslav, pogleda me. Njegova dijagnoza je  uznemiravajuca:"Zapaljenje zglobova."- kao skoro smrtna presuda, kazao je strogo da je to vrlo podmuklo oboljenje koje napada i steti zauvek srce i da treba odmah da idem u bolnicu.”Ti se nikad vise ne mozes baviti sportom.”-rece on kratko, ucini mi se birokratski. Ne shvatih to kao dovoljno osnovano, videce se kako cu odbolovati.

Pozvase  kola Hitne pomoci,  svedose  me niz stepenice sa treceg sprata na ulicu, vrlo tesko idem, imam nesnosne bolove u kolenima.

Ti prolecnji i letnji dani su bili kisni i hladnjikavi, cipele su bile probusenih djonova, besparica, izgleda da sam nazebao, grip i angina su se vukli dugo nezaleceni.

Uvedose me u ambulantna kola, ona se uputise ka kompleksu bolnica Medicinskog fakulteta.
U lezaju u kolima Hitne pomoci pored mene  je umirao jedan vec postariji  covek; povisok i prilicno snazne konstrukcije, plav, imao je lepo odnegovane brkove i malu bradicu, delovao je kao stranac, izraz njegovog lica je vrlo inteligentan , kao profesor univerziteta, drmao se, grcao, gusio, beo, sa tragicnim izrazom samrtnog ropca, videlo se da se bori za zivot. Na usta su mu bili prislonili neku cev, bolnicarka mu je davala injekciju, to je bila borba za spas njegovog zivota. Saznao sam iz izmenjenih reci bolnicarke sa lekarom, da je bolesnik Slovenac, narodni poslanik u Skupstini SFR Jugoslavije, dok je bio za skupstinskom govornicom bi pogodjen strahovitim infarktom. Naglo se trgnu i otvori usta. Bolnicarka i lekarka se uznemirise,  pocese da mu mere puls, da vade veliku injekciju da mu je daju direktno u srce. Sve je bilo uzaludno. On umre pred nama. Samo otvori usta. Zgrci se namah, opruzi i  smiri.

Moj lekar je vrlo prijateljski nastrojen, to je dr.Srecko Nedeljkovic, poznati sahista i lekar Sahovske reprezentacije Jugoslavije, povisok, krupan crnomanjast covek, preplanuo, izgleda  kao sportista, ono sto me je najvise impresioniralo je njegovo iskreno prijateljstvo i simpatije prema meni, bio je vrlo nasmejan i veseo, lepo raspolozen, i prema meni se odnosio od prvog do poslednjeg dana vrlo blagonaklono. Dat mi je lezaj u velikoj sobi sa dvadesetak, mozda i tridesetak kreveta. Bilo je i laksih bolesnika, ali su vecinom bili teski bolesnici , najcesce srcani. Secam se da je jedan od lekara bio poznati kardiolog onda docent Medicinskog fakulteta u Beogradu dr.Vladan Josipovic , kasnije profesor, kao i profesor dr. Berovic, lekar Josipa Broza Tita.

Mama mi donela jednu vrlo zanimljivu knjigu o Rusu pilotu, koji iako je izgubio obe noge, bio izuzetno dobar pilot. Neko mi rece za dr. Josipovica de je on licno imao probleme sa srcom.

U secanje mi se zauvek urezali nekoliko bolesnika. Jedan mlad Albanac, skoro dete, bio je tesko bolestan od srca, vena na vratu mu je cesto bila krajnje povecana i poigravala kao neka plavklasta besna zmija, naglo mu pozli, dadose  mu injekciju direktno u srce, nije pomoglo, umre pred svima nama.  Ova velika soba prepuna teskih bolesnika mi lici na bojno polje. Ljudi umiru kao beznacajne biljke, samo se trgnu. Onda dodju i iznose ih u mrtvacnicu.

Pored mene su doveli povisokog crnomanjastog mladog coveka, kazao mi je da je konobar u Hotelu"Balkan", isprica mi  da je naglo poceo da se goji, da mu kajis postade tesan. Otisao kod doktora i ustanovili da ima vodu u stomaku. Dijagnoza je bila porazna:rak.  Odvedose ga jednog dana, vratise ga , cuti, zmuri, nepomican. Rece bolnicarka:”Da bude tiho, operisan je”. Nije mi jasno kako operisan ovde, pa ovo nije Hirurska klinika?  Probudi se, kaze tesko govoreci:” Operisali su me, nesto su gledali, rekli mi lekari:” Ti si potomak Milosa Obilica i Kraljevica Marka, savladaces bol!”

Ovaj bolesni konobar je doruckovao sa mnom, nesto se naljutio na mene, prosu mi belu kafu u lice.
Konzlijum lekara odluci da me zbog toga prebace u Studentsku polikliniku kod Slavije. Rekose roditeljima da mi je bolje. Tamo su mi operisali krajnike.



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o ..icima

-Juni 1956 godine-Susret sa profesorom Milanovicem

Izlazim iz Studentske poliklinike gde sam lezao posle operacije krajnika, iznuren sam, zut, osusio se, srete me Bajo kolega sa fakulteta, kaze zacudjeno: ”Momak ko jabuka, sto si to uzutio bolan?” Sa mnom je stariji brat. Utom pred nas naidje profesor Milanovic koga smo upoznali u Miloceru, gleda me radoznalo, brat mu rece da sam bio bolestan. Profesor Milanovic saslusa pazljivo, zagleda me ispitivacki,  onda potapsa po ramenu smireno, kao da obecava:” Bice sve u redu, vidis da nema posledica, opet ces ti na more, na Savu, kao i pre.” Ove reci su bile melem za mene, ohrabrise me, dadose mi novu nadu.


-1 juli 1956 g- U Uzovnici posle bolesti.

Dolazimo autobusom bosanskom stranom, mama se raspita ima li neki camac da nas prebaci preko Drine u Uzovnicu, koja je tamo preko Drine u Srbiji, da ne idemo do mosta na Staroj Ljuboviji, sto je nekoliko kilometara dalje. Rekose nam da ima camac. Sidjosmo, dodje camdzija, prebaci nas tacno naspram usca Uzovnicke reke, to mesto zovu Crni vir. Odatle do kuce idemo kroz polje, zovu ih Ade, ima dva kilometra, pola sata pesacenja kroz sikaru i zbunje.

Umoran sam, bolest me iznuruila, mama me gleda brizno. Lekari su dali savete kojih se trebam strogo pridrzavati: da se ne zamaram, jaka hrana, ne ici suvise na sunce. Najteze mi pada sto se ne smem kupati u Drini.

Sedim u hladovini, ali osecam da se takoreci iz dana u dan brzo oporavljam. Poceh pomalo  na sunce. Jednog dana zaplivah u toplom plicaku.


-2 juli 1956 god-Igram sah sa cika Ljubom.

Na klupi sede cika Ljubo i strina Jovanka koja drzi u narucju malog Nedju. Cika Ljubo  sampion Jugoslavije u boksu  poluteskoj kategoriji, oficir, on je svestrani sportista. Smatra da je boks ne samo sport snage, nego pre svega znanja i inteligencije.”Sah razvija razmisljanje, koncentraciju, kombinatoriku, snalazljivost, smisao za taktiku srategiju.”-rece kratko pozivajuci me za otvorenu sahovsku tablu i poredjane figuire.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima
--Juli 1956 godine-U Studentskom odmaralistu u Partizanskim Vodama na Zlatiboru

Vratismo se u Beograd. Saznah da posle bolesti imam pravo kao student na boravak u Studentskom oporavilistu u Partizanskim vodama na Zlatiboru.

Mama mi rece da dr Veselin Savic, upucuje studente na oporavak. Zakucah na vrata njegove ordinacije  u Studentskoj  poliklinici u ul.Proleterskih brigada. On me gleda ispitivacki:” Cuo sam da si imao zapaljenje zglobova.” Onda zagalami: ”To je kijavica”. Zasmeja se glasno:” Opet senluce hazurale age i begovi, opet pucali u Raspucina.” Jos nisam progovori ni rec, on osu iz sve snage psovkama, galamom, znam da je to njegov stil, sali se, uctivo se smeskam. Objasnjavam mu o cemu se radi, on me gleda, izdra se:"Evo ti petnaest dana, znam da ti nije bilo nista.” Ja kretoh, on ustade gleda me:” Mladi su nasa dika. Osvetlaj obraz nama svima, pokazi im ko smo mi, dobro seme baceno u zemlju .”

Partizanske vode prvi put upoznajem. Ocaran sam. Na nadmorskoj su visini od oko 1.000 metara, okolo visovi do 1.500 metara. Vrh Cigota kao grotlo vulkana se presijava na suncu. Visoravan, borovi, izvori, pasnjaci. Ljudi govore isto kao na Drini, isti svet. U dolinici malo jezero gde se moze kupati. Zgrade vrlo komforne, jaka hrana, ljubazno osoblje. Gledam lepe devojke, idu po nekoliko, vazne, plave, ustreptale. Iznuren sam, oslabio, bled. Setam se, jedem, spavam, da mi se brzo vrati snaga. One me skoro i ne zapazaju.

Zatece se gore Momcilo Jovicic, sto ga uvredljivo i neosnovano zovu “Moma Magarac”, odlican student medicine, ( to je onaj nas drug iz ulice Genarala Mahina na Dorcolu.) Ne govori vise o kugli koja mu ujutru ide sa prsta. Sa njim je Aca student medicine iz Trstenika. Aca je  nekako snuzden, smeten, u  nekoj nevolji. Poverio  mi se Aca jednom, isprica mi svoju nevolju. Ali sta to vredi, njega ne shvataju drugovi.  Moma jednog dana  napravi sa  njim  jednu  neumesnu salu, iz obliznjeg Uzica  posla Aci telegram da mu je navodno otac na samrti. Aca duboko potresen ode autobusom za Uzice, krete vozom u Trstenik, dodje kuci uvidi da je naseo, otac mu potpuno zdrav. Acu prozvase Aca Albus. Ne znam zasto su se okomili na Acu, on je ne samo dobar mladic nego i razuman. Ali je zbog necega preplasen. Zazire i od svoje senke-tako se kaze.

U sobi sam sa dvojicom studenata Crnogoraca, oni jako vole ruske pesme i romanse, narocito mi se svidja pesma koju cesto pevaju:” Vizu njivi vizu polja, vizu reki i morja, eta ruskaja priroda eta ruskaja zemlja”.Tu pesmu sam vec jednom slusao davno za vreme rata u Ljuboviji od Rusa belogardejaca. Crnogorci vole Ruse i Slovene. Crnogorce zamisljam kao bez sluha, ali ova dvojica  su vrlo nadareni za muziku.

Soba je poveca, imaju cetiri kreveta. Spremacica je plavokosa suvonjava zena, zovu je zbog necega Silvana, ona je Zlatiborka. Vidi se po narecju, rasteze, iskrena je i otvorena, dobrog srca. Ali odecom oponasa pomalo one iz gradova. Sa tugom konstatujem da nase selo, nas mentalitet, uzmicu pred svetskom plimom. U cetvrtom krevetu spava visoki svetlosmedji Pusonjic, zovu ga Pusonja, on je student  poreklom od Prijepolja, njegov otac je profesor gimnazije u Zemunu, znam ga otuda iz vidjenje, on je kosarkas, privlacan, lepo gradjen mladic, ali je pomalo cudan. Stalno negde juri zamisljen, ali je odlican sahista,  sve pobedjuje. Kada dodje uvece on u pantalonama ,takoreci u  cipelama leze u krevet kao da nekome prkosi. Bez obzira na sve to, devojke luduju za njim, obozavaju ga.

Pusonja sve pobedjuje u sahu. Ali ne moze da pobedi Iliju Moljkovica,  studenta iz obliznjih Kremana koji  zivi u Beogradu. Plavokosi Ilija je  nepredvidvidljiv. Stalno je sam, cutljiv, deluje cudno. Za njega neko rece: ”Bio u zatvoru”. Zasto? Niko ne zna.

Otisao sam u Uzovnicu, na Zlatiboru, odmarao se, suncao, plivao. Dodjoh 1 septembra preplanuo na kontrolu u Drugu internu kliniku. Primi me jedan mlad plav simpatican lekar, lici mnogo na nekog Rusa. Smeje se, obavi sve analize. Kaze: ”Bravo, sve savrseno.”



-15 oktobar 1956 g-Nada najbolja u razredu na testovima inteligencije.

Nada je na testovima inteligencije u njenoj skoli postigla najbolji rezultat. A nije odlicna. Neka profesorka je zbog necega zapostavlja. Nada se zali roditeljima na nju. Oni je savetuje da bude pazljiva na casovima, da ce to proci.


-3 Novembar 1956 g-Madjarska revolucija

Celu noc mori strasan san. Ulice nekog velikog grada kao ratno popriste. Ljudska bica jurisaju nevidjenom brzinom i energijom kao balisticki projektili, ceo grad ustao na noge, zgrade padaju kao kule od karata, neka nevidljiva sila pretura tramvaje, autobuse,  plamen, detonacije, tenkovi, ulicama sve pred sobom gazi rulja, kao pobesnela reka, gaze preko onih koji dole leze.

Ujutru radio javi za krvavu pobunu u Madjarskoj. Verovatno sam nesto nacuo sinoc o tome, pa sam zato sanjao. Stasiti Mirceta Bozovic, nerazdvojni drug  sa Ekonomskog fakulteta, rece tim povodom da je neko  namerno isprovocirao  Madjare. Neko od prisutnih prokomentarisa : ”Rusi ih isprovocirali da se obracunaju sa njima, da uniste pobunjene pre nego sto jos vise ojacaju, da ih izgnaju iz zemlje, da mogu lakse da vladaju, preventivna akcija.”


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima
--Oktobar 1957 godine-Joka, sestra Milica (Jovinog) Krsmanovica se udaje

Milic Jovin naidje u nas stan, sede mrzovoljno za sto: “Joka se udala za hemicara Tomu Urosevica iz Sapca, srela ga tamo gde radi u Vunarskom kombinatu.” Otac rece smejuci se radosno: ”Neka joj je sretno!” ”To ne valja nikako, on je djilasovac ( pristalica Milovana Djilasa), bio na robiji, politicki , tri godine!”-ljuti se Milic. Mama pogleda razumno i smireno u Milica: ”To je proslost, on sada ima posao, niko ga ne dira, ako se slazu, brak treba da se odrzi.” ”Ama ne moze moja sestra sa nasim neprijateljom, i kvit !”-odlucno ce Milic.


Januar 1956 godine-Ujna Djuka i Vitomir Dunjic

Ujna Djuka Dunjic, sestra ujke Djordje Beatovica, stanuje negde na Dusanovcu. Ona je mamina  tetka. Usput mama opet isprica da je njen muz bio osudjen 1945 godine u Uzicu na smrt kao”ratni bogatas”, ali je bio pomilovan na sest godina robije. Ne razumem kako to ratni bogatas? “ Pa danas to kazu za mnoge, samo ako su bili bogati ranije, to su rekli i za tatu.”-tuzno dodade mama. Saznah da je Djukin muz bio trgovac u Bajinoj Basti, da je danonocno radio, stekao veliku bojadzinicu, bavio se trgovinom, sve mu oduzeli. Ne razumem zasto? Svet politike, nejasno, valjda tako treba zasada, kasnije ce biti  bolje.

Udjosmo u sumrak u jedno dvoriste, niz udzerica ubogih kucica; stoje pred njima neki stanari, pijanci, drze flase u rukama, gledaju nas popreko, kazemo DOBAR DAN, ne odgovaraju, jedan od njih samo pljunu na tlo, sa jednog praga zareza na nas poveci ker. “Evo ovde  pise Vitomir Djukic!”-Mama zakuca  na vrata  kucice. Otvori  ujna Djuka, povisoka koscata, obradova se, iako je vidljivo iznurena, zasija, sporo ide umrtvljenm korakom, vidi se da je pritisla velika muka “Otiso Vito , utovara ugalj, mora, iako poboljeva od robije, nema od cega da se zivi.”-pojada se ujna Djuka. ”Deset  godina je lisen  svih gradjanskih prava, ne daju mu da radi, oduzeli nam veliku kucu u Rajicevoj ulici sa 15 stanova, a mi podstanari.”  Sedi skrstila ruke, ukocene oci nemocne da zasuze,  umrtvljen  izraz lica. Ode nekoliko koraka polako, bezvoljno, otvori jedan orman, izvadi drhtavim rukama neki casopis. Vide se jarke boje, freske : ”Ovo je Glasnik nase crkve, objavili moju pricu  kako su dosli Austrijanci u Srebrenicu, odveli nasu majku Gospavu Beatovic u Tuzlu, mi mala deca ostali sami.” Gledam casopis, sarene korice, krst, slike svetaca, vidi se unutra slika povisoke koscate zene , uzdigla ruke prkosno ispod vesala. “Obesise u Tuzli majku, optuzili  da je cuvala srpske komite, ona je prva zena Srpkinja obesena u Austrougarskoj.” Kako njena majka zena -srpski junak, a ovako se nase vlasti ponasaju prema njoj? Ne razumem?.

“Nocu nam komsije lupaju u zid, bacaju izmet psa na prag, piju nam krv, urnisase nas, Vito star, bolestan, ne daju mu nocu da spava, a mora da radi.”

Tuzno, sta ciniti? Da je branim sa drugovima? Mama rece kratko: ”Ne nikako, ne mesaj se.” Pri odlasku kroz tamno vece izmedju kucica neko otskrinu vrata kao slucajno:” Ko ovo dolazi kod Dunjica, pogledaj de ko se druzi sa reakcijom?


1956 godine-Datum nepoznat, Ozenio se Dragoljub Krsmanovic

Dragoljub i Milic ( Jovin) su najblizi rodjaci, cesto su nerazdvojni, jos kao deca su imali obicaj da zadirkuju jedan drugoga. Dragoljub u brisnjaci dok cuvaju stoku je umeo da zapodeva : ”Milic ancic, Jovin vrancic!” Dragoljub odmahuje  rukom: ”Pusti Milica, Milic  se stalno pravi vazan zbog tetke Anke!” Dragoljub je sluzio vojsku u mornarici dve godine, prvo bio u Ljubljani, vezista. “Begeniso Dragoljub jednu curu iz Malog Zvornika.”- prica uvece baba Jelisavka.  “Iz koje je vamilije ?”-pita deda Velizar radoznalo. ”Eno je gore u kuci kod mosta za Bratunac, doveli je da se upozna, osocili je, lijepa cura, plava.”

Deda Milutin pati od povisenog pritiska, povremeno ga hvata nesvestica. “ Kad navali djavolja, oce da me obori, ne dam se!”-ponekad se on pozali kao da prkosi  nekom nevidljivom neprijatelju. A voli i da popije. “Eno oca pao u jendek, promasio na ulazu u sokak!”-povika neko. Otrcase Krsman i Dragoljub niz sokak ka putu, nadjose dedu Milutina, izvalio se u jendeku pored puta ko u svome krevetu, bledunjava crvena vodica mu curi iz nosa. Vode ga uz sokak, drze ga oba ispod pazuha. Deda Milutin teturajuci se vise krklja nego sto li progovara: ”Vodite me gore u salu, u moju sobu!”

Dragoljub je imao obicaj da ponosno prica o porodici njegove majke babe Zorke, isao je cesto njima u svojtu, zna svu njenu familiju: ”Majka je iz  Radjevine, iz Tomnja, tri kilometra  iznad Krupnja.” Nije mi bilo jasno, upitah Dragoljuba, kako su se upoznali deda Milutin i baba Zorka,  Krupanj je podaleko od Uzovnice : ”Verovatno na nekom vaseru?”  ”Jok” -smeje se glasno  Dragoljub radostan zbog necega-”pokojni cica Obren dok je bio u misiji u Francuskoj znao  majkinog oca, bili dobri prijatelji, pa ih upozno, osocio.” 

Baba Zorka je vitka, ima mudar i lukav izraz lica. Cesto prica svoje uspomene uvece uz petrolejku kada svi posedaju oko nje, narocito uzbudjenje nastaje kada se seti njene neobicne bolesti  jos u vreme Prvog svetskog rata: ”Znas, imala sam izgleda tifus, oce dusa da ode Bogu na istinu, buncam,  najednom nesto puce, udari u staklo, ja skocih, ladan znoj me oblio, dodjoh sebi, prezdravih.” Krsman kaze: ”Ama jok majka nije to bijo tifus, ti si imala blaze zapaljenje mozga!”

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svakodnevni prolaznik

Zodijak
Pol
Poruke 437
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Saga o..icima-1956 godina-Tito i Jovanka Broz u poseti Moskvi, idem u Ruski dom.

Novine su prepune tekstova i fotografija o ponovnom zblizavanju nase zemlje i SSSR-a; predsednik Tito i Jovanka Broz, njegova supruga su  u poseti Moskvi, primio ih je siroko rasirenih ruku licno Nikita Hruscov. Na radiu odjekuju ponovo ruske pesme, uobicajeno su setne i osecajne, huci beskrajna ruska ravnica, valja se kao nepogoda. Cesto slusam jednu melodiju na ruskom ”Tolka u ljubimoj mogu bit takije neobiknovenie glaza”. Melodija je uzbudljiva, ocigledno je prisustvo uticaja rusko-slovenske melodijske potke, ali je ova melodija ,to nije tesko prepoznati, iz neke sovjetske azijaste republike, to se oseca orijentalna muzicka intonacija. Otkud ovakva orijentalna melodija iz SSSR-a kod nas u slovenskoj zemlji?  O cemu se tu radi? Zasto su nam je nametnuli”? Pa i kod nas ima mnogo melodija sa orijetntalnim prizvukom, zele Rusi da pridobiju i one nase ljude koji su manje osetljivi na slovensku melodiju, a blize su im one sa orijentalnim pr izvukom.

Otvoren je Ruski dom, tamo se daju sovjetski filmovi. To je za mene velika radost. Postajem redovan posetilac. Daju se i ponekad i oni filmovi koje sam gledao u Krusevcu i Zitkovcu, ali i oni novije produkcije. Svakim dolaskom u Ruski dom za mene nastaje beskrajna radost. Vracam se u proslost, izviru iz secanja i najnevazniji detalji,  uzpomene, setih se francuskog psihijatra Pierre Janet-a, njegova nauka je toliko korisna za mene. Povezujem niti, spajam prioslost i sadasnjost,  sa svakom ruskom pesmom koja dolazi iz dubine dusa koja se ori beskrajnom stepom, se vracam u divne krusevacke dane. Radja se nov nevidjen optmizam, poverenje u buducnost. Sada gledam sovjetske filmove koje sam gledao kao dete, vidim ih sada na jedan zreliji nacin. Ali nista manje uzbudljiv.
Osoblje je ljubazno, ali ipak zvanicno. Deluju na mene vrlo zrelo, a Beograd je zahvatila nekakva neobicna strana euforija, ovi sluzbenici i sluzbenice Ruskog doma  kao da mi kazu:”  Mi nudimo ozbiljnost, red, rad, disciplinu, lepo vaspitanje”. Uvek im se uctivo javim. Oni samo ljubazno ali vrlo odmereno, skoro rezervisano klimnu glavom. Ponekad se odrze predavanja, koncerti.

Koliko me raduju moji odlasci u Ruski dom, da kazem i to da se ulaz ne placa,  toliko me rastuzuje nedostatak interesa mojih drugova  njih privlace americki filmovi, zapadni stil zivota, moda, dzez, rekose im da su sovjetski filmov dosadani, jednolicni!  Pitam ih da li se secaju sovjetskih filmova pre 1948, kako je onda bilo, nista, nicega se ne secaju, kod vecine nepovezanost. Hteodoh da zapitam profesora Satrova nesto o Rusima, ali shvatih da je to politicki vrlo delikatno, on je Rus .

--Studije 1957

I dalje nema volje za ucenjem, nema motiva, odlucim da ucim, nesto ne ide. Roditelji stalno govore da pocnem da ucim, da spremam ispite, onda pomerim odluku za sledeci ponedeljak, opet nista. I tako  unedogled, godine prolaze. Nesto nije u redu sa ovom generacijom, prosek studija na Beogradskom  univerzitetu je osam godina, mnogi nikad ne zavrse studije.

Ja nemam volju ni motiv da ucim, ali npr. rodjak Dusko Stanojevic ide vrlo redovo na predavanja,  slusa, otaljava seminarske radove, uci u  bibloteci, kod kuce, vrlo je vredan, polaze ispite na vreme. Nerazdvojni drug Mirceta Bozovic, on je iz Pljevalja, iako stanuje u Studentskom domu, iako je vrlo  siromasan, uprkos svega polaze ispite na vreme. Mirceta je prirodno mudar i siromastvo ga nagoni da redovno dolazi na predavanja i uci. Mirceta mi prica o njegovoj rodjenoj sestri studentkinji koja stanuje  negde u Studentskom gradu, oni su iz nekog sela ispod neke planine. To je starinski svet, Mirceta se sa neobicnom toplinom seca roditelja, brace, sestara, to mu sada iz beogradske perspektive izgleda kao nestvarna stvarnost. Beograd je nesto neobicno.

Ne ucim, ne polazem ispite, ali zivot je postao mnogo bezbrizniji; po ceo dan setam po Beogradu, imam svoje drustvo sa kojim se vidjam svako vece na Strafti, idemo na igranke nedeljom, bavim se sportom, ojacao sam. Poceh da volim Beograd. Pa zato sto mi je sada lepo u Beogradu-zakljucih. Nema vise zelje da idem na Zeleznicku stanicu , da zelim da pobegnem iz Beograda.

Secam se povremeno Islednika i Sherifa. Ali mora ima sve manje.


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 13 14 16 17 18
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.072 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.