Svemir, Bog, postanak,... mogu li se naucno objasniti ?? :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Zagonetka pulsara

Može li zagonetni fenomen biti djelo drevne izvanzemaljske civilizacije? Novi znanstveni
rad iznosi zapanjujuće tvrdnje

Len Kasten

Logika nalaže da mora postojati neka vrsta veze među svim svjetovima u našoj galaksiji, takozvanom Mliječnom putu. Ako se gleda
iz daljine, doima se poput jedinstvene cjeline spiralnog oblika s blistavim središtem. Koje to sile djeluju da "milijarde i milijarde" zvijezda
prianjaju uz tu cjelinu? Zasigurno su goleme i nevjerojatno snažne. Sada, na početku dvadeset prvog stoljeća, otkrivanje tih sila očito je sljedeća granica što je treba prijeći u fizici i astronomiji. To je sljedeći korak u logičnom napredovanju, koje je započelo prije samo pet stotina godina kada je Kolumbo otkrio da planet ima oblik kugle. Taj se logični napredak nastavio Galileovom "herezom" da se Zemlja okreće oko Sunca, Keplerovim otkrićem eliptičnih putanja oko Sunca, a zatim je 1687. trijumfalno dovršena "Kopernikanska revolucija" New-tonovim Drugim zakonom mehanike i Zakonom univerzalne gravitacije, čime su elegantno dokazana tri Keplerova zakona o kretanju planeta. Tada smo, tek nakon što je Sir William Herschel 1781. razvio snažan teleskop, počeli zavirivati u svemir i shvaćati njegovu kompleksnost i golemost, razumjeti da je ono što smo smatrali oblacima kozmičke prašine zapravo obilje drugih zvijezda sličnih našem Suncu.
Herschel, njegov sin John i njegova kći Caroline s vremenom su katalogizirali više od četiri tisuće dvjesto zviježđa, nebula (svemirskih maglica)
i galaksija, te su time udarili temelje za suvremeno astronomsko doba. Kad je 1990. Hubble teleskop postavljen u orbitu, napokon smo počeli shvaćati naše zvjezdano susjedstvo. Onim što je postalo poznato kao "lokalna grupa" dominira naš Mliječni put i divovska spiralna galaksija
Andromeda, ali uključuje i neke manje galaksije. No čak ni sada, uza sve ono što znamo, još uvijek gotovo ništa ne znamo o implikacijama "članstva" u našoj galaksiji. Je li naš Sunčev sustav slučajno "zarobljen" golemom centrifugalnom silom galaksijskog središta, ili cijela galaksija na neki način djeluje poput organske cjeline?

GALAKSIJSKE EKSPLOZIJE

Zahvaljujući autoru Paulu LaVioletteu, doktoru filozofije, možemo početi shvaćati da određeni galaksijski "događaji" imaju veoma snažan fizički učinak na naše maleno Sunce i planet, koji je sasvim na periferiji spiralnoga kraka. LaViolette, fizičar koji je doktorirao teoriju sustava, iznio je postulat o postojanju nečega pod nazivom "galaksijski superval". U svojoj knjizi Earth Under Fire: Humanity's Survival of the Apocalypse (Zemlja pod vatrom: čovječanstvo preživljava Apokalipsu) tvrdi da astronomski i geološki dokazi pokazuju, da je prije otprilike
petnaest tisuća godina na ovome planetu došlo do "dugotrajne globalne klimatske katastrofe".
Jedan dio tih dokaza potječe od nove tehnike što su je krajem 1970-ih razvili znanstvenici,
mjereći koncentraciju berilija-10 u uzorcima uzetima iz ledene kore u Vosto-ku, istočni Antarktik. Minijaturne količine tog rijetkog izotopa nastaju kad se visoko-energetske kozmičke zrake sudaraju s atomima dušika i kisika u našoj stratosferi.
Budući da se vremenski okvir može povezati sa svakim slojem uzoraka
ledene kore, tako da se mjere koncentracije Be-10 na različitim razinama, mogu se precizno odrediti kozmička bombardiranja Zemlje. Uzorci iz Vostoka jasno su pokazali vrhunac kozmičkog zračenja od prije sedamnaest tisuća petsto do četrnaest tisuća sto pedeset godina, što je povezano s povećanjem temperature zraka od -10 do 0. LaViolette tvrdi da je to izazvalo završetak ledenog doba i započelo eru umjerenih temperatura, što je omogućilo razvoj moderne civilizacije.
Ta zamisao o galaksijskom supervalu, očito izazvanom masivnim "eksplozijama" u središtu galaksije, nije posve nova za astronome. Međutim,
smatraju ih relativno rijetkim događajima, do kojih dolazi možda svakih deset do sto milijuna godina, te nemaju poseban utjecaj na naš Sunčev sustav, jer vjeruju da galaksijske magnetske sile sprječavaju širenje kozmičkog zračenja daleko izvan središta.
No, LaViolette je prikupio impresivno obilje dokaza, iz mnogih različitih izvora, da su ti događaji mnogo češći, a da je zapravo riječ o masivnom bombardiranju česticama kozmičkih zraka (elektrona, pozi-trona i protona), koje imaju snagu od pet do deset milijuna "visoko nabijenih" eksplozija supernove, te da dopiru, punom snagom, do najudaljenijih granica galaksije!
Teorije Paula LaViolettea veoma su kontroverzne u astronomskim krugovima, premda on sve pomno i temeljito istražuje. Možda je razlog tome činjenica da se on ne boji smjelo kročiti onamo kamo se drugi znanstvenici boje zaći - u carstvo mitova i legendi gdje pronalazi dokaze koji podupiru njegove teorije.
Njegova knjiga The Talk of the Galaxy: An ET Message for Us? (Govor galaksije: izvanzemaljska poruka za nas?) iznosi još jednu smjelu pretpostavku. Tvrdi da su pulsari visokotehnološki galaksijski "svjetionici", što su ih vjerojatno stvorile neke veoma razvijene izvanzemaljske
civilizacije, a koriste se za signaliziranje nastupanja galaksijskih događaja, osobito supervalova. Te knjige, u kompletu, prikazuju fantastičan
scenarij koji radikalno mijenja status quo astronomskih, antropoloških i arheoloških krajobraza, te otvara novi svijet potencijalnih istraživanja i proučavanja.
LaViolette bi lako mogao biti ključni istraživač koji će znanost izvući iz ustajale, uvriježene stagnacije, i uzdići je do okrjepljujućih područja
orijentiranih na ljude i novih smjernica za dvadeset prvo stoljeće. S obzirom na važnost njegovih teorija, organizirali smo intervju radi ovog članka. Kad smo razgovarali s njim, iznenadili smo se kako je vješto mogao prelaziti sa znanosti na mitologiju i obrnuto, kako bi potkrijepio svoje ideje.

NEPRESTANO STVARANJE ILI VELIKI PRASAK

Možda se jedna od naročito heretičnih teorija LaViolettea, odnosi na svrhu tih eksplozija u središtu galaksije. Njegovo objašnjenje oživljava
najgoru moru moderne znanosti, koncept valova (etera). LaViolette je uvjeren da su ta golema oslobađanja energije zapravo stalni proces
stvaranja same materije od eterskih strujanja, koja nevidljivo prožimaju cijeli univerzum.
Ta ideja o "neprestanom stvaranju" izravno je suprotna danas općeprihvaćenoj "teoriji o velikom prasku", koja se zapravo nikad nije sviđala većini ezoterika, ali se čini da ipak zadovoljava one religiozne skupine, koje vjeruju da je "stvaranje" doslovce bilo prvo i najvažnije djelo Boga. Opsežna rasprava o toj temi može se naći u LaVioletteovoj knjizi Genesis of the Cosmos: The Ancient Science of Continuous Creation
(Postanak kozmosa: drevna znanost o neprestanom stvaranju), te u njegovoj sljedećoj knjizi Subquantum Kinetics: The Alchemy of Creation
(Subkvantna kinetika: alkemija stvaranja).
Koncept sveprisutnih eterskih slojeva iz kojih nastaje materija, zapravo potječe iz drevne hinduske metafizike, ali je do kraja devetnaestog
stoljeća dobivao na znanstvenom kredibilitetu, a tada ga je navodno osporio poznati Michelson-Morley eksperiment 1887. Međutim, taj je eksperiment imao velikih nedostataka, jer je polazio od pretpostavke daje eter još jedna fizička dimenzija, a ne preteča same energije. Danas, premda ortodoksna znanost možda ne priznaje etersku teoriju, uopće joj ne smeta da se svakodnevno njome koristi za objašnjavanje širenja radio i televizijskih valova.

POŽAR I POPLAVA

Prema onome što kaže LaViolette, te galaksijske eksplozivne faze zbivaju se svakih deset do dvadeset tisuća godina, a traju od nekoliko stotina do nekoliko tisuća godina. Pokazatelji te učestalosti počeli su se pojavljivati 1977., ali znanstvenici su ih smatrali devijacijama. Elektroni i pozitroni radijalno putuju prema van od središta, gotovo brzinom svjetlosti, ali protoni putuju mnogo sporije jer su otprilike dvije tisuće puta teži.
Raspršuju se, a potom ih hvataju magnetska polja u jezgri galaksije.
Sam superval inače ne bi imao poseban učinak na Sunce ili Zemlju, budući da bi energija bila otprilike tisućiti dio one kojom zrači Sunce. Ali Sunčev sustav je okružen oblakom prašine i zaleđenim otpacima kometa, što ostaje na periferiji zbog solarnog vjetra koji ih tjera i čisti cijeli Sunčev sustav.
Međutim, superval, kad stigne, gurnuo bi taj oblak prašine u međuplanetarno područje i prepriječio put svjetlosti Sunca, Mjeseca i zvijezda, a činilo bi se da je Sunce potamnjelo. Isto tako, superval i čestice prašine pojačali bi energiju Sunca, i do te mjere povećali aktivnost bljeska,
da bi suhe travnate površine i šume spontano planule. Ta bi vrelina također rastopila glečere, oslobađajući goleme količine vode uzrokujući velike poplave na cijelom planetu.
Potom bi uslijedio cijeli niz katastrofa, uključujući potrese i pojačanu
seizmičku aktivnost, olujne vjetrove, propadanje usjeva i uništenje vegetacije, zajedno s vrlo snažnim ultraljubičastim zračenjem, što bi izazivalo rak kože i sve više mutacija. Ukratko, to bi bilo vrijeme kata-klizmičkog uništenja, koje bi vjerojatno ugasilo veći dio ljudskog i životinjskog svijeta na planetu.
LaViolette u knjizi Earth Under Fire navodi sve legende i mitove koji govore o kataklizmičkim zbivanjima, a čini se da su se svi događali tijekom posljednjeg galaksijskog supervala - odnosno, prije otprilike petnaest tisuća godina. Grčki mit o Faetonu, naprimjer, polu-smrtnom sinu Heliosa, boga Sunca, govori da je dječak na jedan dan smio upravljati sunčevom kočijom i njome se srušio na Zemlju, izazvavši time strahovit
požar diljem svijeta, a smatra se da je to metafora za razdoblje kada je superval izazvao veliko povećanje emitiranja infracrvenih i ultraljubičastih zračenja Sunca, kao i ultra-visoko djelovanje bljeska.
Prema riječima LaViolettea, to je lako moglo izazvati fenomen "spaljene Zemlje". Grčki pisac Ovid o tome događaju kaže: "Veliki su gradovi stradali, zajedno sa svojim utvrdama, a plameni su jezici cijele narode pretvarali u pepeo." Zatim, kako su se glečeri topili i razine mora diljem svijeta rasle, velike su kopnene mase potopljene.
To bi lako moglo objasniti legende o poplavama, koje postoje u gotovo svim drevnim civilizacijama. LaViolette je prikupio popis od osamdesetak
društava koja imaju neku vrstu mita o poplavi. Uopće ne sumnja da je potonuće Atlantide izazvalo topljenje glečera. Kaže: " ... 'poto-nuće' Atlantide zapravo govori o otapanju i konačnom nestanku kontinentalnih ledenih pokrivača", što je "pokrenulo niz destruktivnih poplava."
Zanimljivo je da mit o Faetonu završava velikim poplavama, što ih je poslao Zeus da bi ugasio požare. Prema Platonovu Timeju, to se događalo prije otprilike jedanaest tisuća petsto godina, otprilike u vrijeme posljednje faze supervala.

MALENI ZELENI LJUDI

U knjizi The Talk of the Galaxy, LaViolette svoju pozornost skreće na zbunjujuće neobičnosti astronomije, na pulsare. Nakon što je, u svojim prethodnim knjigama, iznio uvjerljiv prikaz galaksijskih događaja koji utječu na svijet, uslijedilo je prirodno pitanje imaju li pulsari ikakve veze s tim događajima. Činjenica da tako ustrajno redovito emitiraju, ukazivala mu je na mogućnost da su inteligentnog podrijetla.
To nije bila nova teorija. Nekoliko je znanstvenika, uključenih u projekt SETI, razmatralo tu temu. LaViolette nam kaže da je profesor Alan Barrett, radioastronom, početkom 1970-ih u članku za New York Post, iznio teoriju da bi signali pulsara "mogli biti dio goleme među-zvjezdane komunikacijske mreže na koju smo slučajno naišli".
To je zapravo bila prva misao koja je pala na pamet astronomima koji su otkrili prvi signal pulsara, u srpnju 1967. na Sveučilištu Cambridge
u Engleskoj. Postdiplomska studentica Jocelyn Bell i njezin profesor astronomije, Anthony He-wish, izvor signala nazvali su LGM 1, što je kratica za Little Green Men (Maleni zeleni ljudi). Do trenutka kad su svoje zapanjujuće otkriće objavili u časopisu Nature, u veljači
1968, nakon što su otkrili drugi pulsar, bojali su se iznijeti ETI (extraterrestrial intelligence - izvanzemaljska
inteligencija) tezu, jer su strahovali od ismijavanja kolega, te su se bojali da znanstvenici neće ozbiljno
shvatiti njihovo otkriće. Ali unatoč tome, nastavili su s traganjem i stigli do LGM 4!
Od mnogih teorija kojima se pokušavalo objasniti pulsare, do 1968. je u prvi plan izbila ona poznata kao Neutron Star "Lighthouse" Model (Model
"svjetionika" neutronske zvijezde), te je još uvijek prihvaćena jer nema bolje teorije. Iznio ju je Thomas Gold, te pretpostavlja da signal dolazi od istrošene zvijezde koja brzo rotira, a prošla je kroz eksploziju supernove koja ju je pretvorila u hrpu čvrsto zbijenih neutrona. To bi je učinilo nevjerojatno gustom i mnogo manjom, smanjenom na otprilike trideset kilometara. Gold u svojoj teoriji kaže da, dok rotira, emitira sinhotronski snop, slično snopu svjetlosti svjetionika, koji se na Zemlji prima kao kratki radijski signal. Kako bi odgovarali frekvencijama, ti bi se pulsari morali vrtjeti brzinama od stotina puta u sekundi.

KOMPLEKSNOST SIGNALA

LaViolette je prikupio veoma impresivan i uvjerljiv niz razloga, iz kojih je veoma vjerojatno da su pulsari inteligentnog, a ne prirodnog podrijetla, te zašto se nikako ne mogu uklopiti u model neutronske zvijezde. Svi su povezani s činjenicom da je signal posve različit od bilo kojeg drugog, ikad otkrivenog signala, u smislu preciznosti i kompleksnosti.
Izrazito je važna činjenica da se pravilni vremenski razmak između signala ne može precizno odrediti kad se mjeri svaki signal, nego jedino kad se izračuna prosjek vremena za dvije tisuće pulsiranja.
Tada je vremenski prosjek pulsiranja izrazito precizan i redovit. Štoviše, kod nekih pulsara signali putuju konstantnom brzinom, čime se dobiva još jedan sloj kompleksnosti. Drugi faktor ima veze s modulacijom amplitude. Amplitude nekih signala se povećavaju u različitim, ali pravilnim obrascima. Zatim mnogi signali pokazuju nešto što se zove "promjena modusa", pri čemu signal odjednom dobiva posve novi niz karakteristika koje traju neko vrijeme, a potom se vraća prvobitnom obrascu.
U nekim slučajevima ta promjena ovisi o frekvenciji, a u drugima se usklađuje s redovitim obrascima. LaViolette tvrdi da bi izvanzemaljska civilizacija očekivala da ćemo mi razumjeti, da tako kompleksni signal mora biti osmišljen od strane neke inteligencije. Možda pretpostavljaju
da mi posjedujemo kompjutorsku moć potrebnu za razumijevanje logike iza svih tih varijabilnosti. Model neutronske zvijezde neprestano treba "natezati" da bi obuhvatio sve novootkrivene značajke. U ovom je trenutku iskrivljena do neprepoznatljivosti kako bi objasnila tu kompleksnost, ali astronomi ne žele odbaciti "popriličnu mentalnu investiciju o kojoj je riječ".
Kad je riječ o preciznosti, neke zvijezde pokazuju periodične, pravilne varijacije u boji i blistavosti. Nekoliko binarnih neutronskih zvijezda
pulsira u određenim vremenskim razmacima točnim do šest ili sedam decimala. S druge strane, pulsari su od milijun do sto milijardi puta precizniji!
LaViolette pretpostavlja da Bell i Hewish "možda ne bi tako spremno odbacili ideju o izvanzemaljskim komunikacijama, da su znali ono što mi danas znamo".

ZVIJEZDE VODILJE

Možda je najneobičnija karakteristika pulsara upravo njihov smještaj u galaksiji. Kad se njihovi položaji ucrtaju unutar galaksijskog "globusa",
što je projekcija galaksije slična Mercatorovoj za Zemlju, čini se da se svi nalaze na određenim ključnim lokacijama. Najgušća koncentracija
je na, ili u blizini galaksijskog ekvatora, a ne u galaksijskom centru, što bi se moglo očekivati da su nastali iz eksplozija supernove, kako se teoretizira.
Zatim se čini kao da se grupiraju oko dva mjesta duž ekvatora. Ta su dva mjesta točno na položajima od jednog radijana izmjerenog sa Zemlje. Radijan je univerzalno razumljiva jedinica za mjerenje kutova, pri čemu je dužina luka jednaka polumjeru kruga i uvijek iznosi 57° 17'44". Ako se Zemlja koristi kao središte kruga i galaksijski se centar postavi na ekvator, možda se najvažniji pulsar u galaksiji nalazi točno u položaju jednog radijana!
Takozvani Millisecond (tisućinka sekunde) pulsar najbrži je od svih tisuću sto otkrivenih do danas. "Kuca" sa 642 otkucaja u sekundi. Također
je najprecizniji u određivanju vremena, jer je točan do sedamnaest decimala, što nadmašuje najbolje atomske ure na Zemlji, a emitira optički vidljive, veoma intenzivne signale. LaViolette vjeruje da su van-zemaljci taj pulsar namjerno ondje postavili, kao zvijezdu vodilju upravo za naš Sunčev sustav, jer su znali da ćemo razumjeti važnost položaja od jednog radijana.
LaVioletteova glavna teza kaže da su svi pulsari "vidljivi" sa Zemlje tako postavljeni, kako bi nam prenijeli poruku povezanu s galaksijskim valom. Smatra da to objašnjava zašto su dva jedinstvena (previše kompleksna da bi se to ovdje objašnjavalo) pulsara, što ih LaViolette zove "Kraljem i Kraljicom pulsara", postavljeni u zviježđa Raka i Vele, oba područja eksplozija supernove.
Procjenjuje da, nakon što je prije otprilike četrnaest tisuća sto trideset godina stigao do Zemlje, posljednji je superval stigao do zviježđa Vela oko sto godina poslije i ondje izazvao eksploziju supernove tako što je nestabilne zvijezde zagrijao do kritične točke. Potom je, oko šest tisuća tristo godina poslije, stigao do zviježđa Raka i ondje izazvao supernovu. Te veoma velike supemove postale bi vidljive na Zemlji, prva 11.250. g. pr. Kr. i druga 1054. g. poslije Krista. LaViolette vjeruje da su vanzemaljci postavili zvijezde vodilje na ta mjesta, jer su nam željeli dati informacije o supervalu uz pomoć kojih možemo predvidjeti buduće valove, kao i njihove kataklizmičke učinke.
LaViolette vjeruje da već imamo tehnologiju za izgradnju vlastitih zvijezda vodilja. Dakle, možda nije daleko dan kad će se Zemljani moći pridružiti galaksijskoj zajednici, i pridonijeti informiranju nekog drugog nesretnog planeta o približavanju zastrašujućeg galaksijskog super-vala.

Preuzeto iz knjige " Zabranjena povijest " J. Douglas Kenyon