Ježev odgovor

Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To re e, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

Branko Ćopić

We learned to want you (as love)
Since the historic height
Where the sun of your bravery
We put a fence to death
Here is the quiet clear
The beloved transparency
From your dear presence
Winds burns the breeze
With spring suns
To plant the flag
With the light of your smile
Here the brightness alarms
The beloved transparency
From your dear presence
Like revolutioner
That led new company
Where expects the firmness
From your libertarian arm
Here the brightness alarms
The beloved transparency
From your dear presence
We will continue
As you continue along with
Here the brightness alarms
The beloved transparency
From your dear presence

Jurke

Jedni odgrizu drugima
Ruku li nogu ili bilo šta

Stave to među zube
Potrče što brže mogu
U zemlju to zakopaju

Drugi se razjure na sve strane
Njuše traže, njuše traže
Svu zemlju raskopaju

Nađu li srećni svoju ruku
Ili nogu ili bilo šta
Na njih je red da grizu

Igra se nastavlja živo

Sve dok ima ruku
Sve dok ima nogu
Sve dok ima bilo čega.

Vasko Popa

Долети, смрти, долети,
Нек чемпрес-ковчег прихвати ме благо;
Одлети, душо, одлети,
Свирепо моје усмрти ме драго.

Покров украшен тисом спрем'те мени,
Бео, чедан
Вернији досад светом не промени
Ниједан.

Jedna knjiga

Niti natrag? Niti naprijed da se kroči?
Ni diviojarac ovud ne može proći!
Tako čekam i čvrsto držim se tu
Onog što oku i ruci je na dohvatu!
Pet stopa jedvice da je tla, osvit,
A poda mnom – svijet, čovjek i – smrt!

Priča o Šarovu

Gdje da nadjem vidovnjaka
iz prošlosti da te zovne
moj kucove,moj Šarove,
vjerni druže iz osnovne.
Nešto slutim,svi su znaci,
ukrali ga čarobnjaci.


Iz djetinjstva razigrana
svakog jutra,pamtim živo,
ti si mene,bistra oka,
u dvorištu sačekivo.
Zborio ti pogled rječit:
,,Ja sam tebi drugar vječit!


Kad u školu jutrom pođem,
ti me pratiš komad puta,
a pred veče,sačekaš me,
srećan,repa uzdignuta.
,,Gdje si-čekam kad ćeš reći,
na svoj način,mio,pseći.

Branko Ćopić