PRVI DIO
Istina, gorka istina
Danton

1.
Gradić

Gradić Verrieres može se smatrati jednim od najljepših u Franche-Comteu. Njegove bijele kuće sa šiljastim krovovima od crvenih crjepova poredale su se na padini brežuljka na kojemu su i najmanje krivine obilježene skupinama golemih kestenova. Doubs teče na nekoliko stotina koraka ispod njegovih utvrda, koje su nekoć sagradili Španjolci, a koje su sada ruševine.
Verrieres je sa sjevera zaštićen visokom planinom, jednim ogrankom Jure. Izlomljene vrhunce Verra pokriva snijeg već za prvih hladnih dana u listopadu. Gorski potok, koji se ruši niz planinu, protječe kroz Verrieres prije utoka u Doubs i pokreće brojne pilane. To je vrlo jednostavna industrija i ona donosi stanovito blagostanje većini stanovnika, koji su više seljaci nego građani. Ali nisu pilane obogatile taj gradić nego je tvornica obojenog platna, zvanog Mulhouse, izvor općeg bogatstva koje je nakon Napoleonova pada obnovilo pročelja gotovo svih kuća u Verrieresu. Tek što čovjek uđe u gradić, zagluši ga lupanje nekoga bučnog i naoko strašnog stroja. Kolo, tjerano brzicom, pokreće dvadeset teških čekića koji se dižu i spuštaju uz tutnjavu od koje se pločnik trese.Skupite ih tisuće, pa neće biti tako loše, ali će u krletki biti manje veselja.
Svaki od tih čekića proizvodi na dan tko zna koliko tisuća čavala. Djevojke, svježe i lijepe, podmeću pod udarce tih golemih čekića komadiće željeza, koji se začas pretvore u čavle. Taj rad, naoko tako težak, jedan je od onih kojima se najviše čudi putnik koji prvi put dolazi u ta brda što dijele Francusku od Švicarske. Ako putnik ulazeći u Verrieres zapita kome pripada ta lijepa tvornica čavala čija buka zaglušuje ljude koji prolaze glavnom ulicom, odgovorit će mu razvučenim naglaskom: - Eh, ona je načelnikova. Pa ako putnik začas zastane u toj glavnoj ulici Verrieresa, koja se uspinje od obale Doubsa do vrha brežuljka, može se kladiti sa sto naprama jedan da će ugledati nekog visokog čovjeka, važna i zaposlena izgleda.
Kad se on pojavi, svi brzo skidaju šešire. Kosa mu je prosijeda i odjeven je u sivo. Ima nekoliko odlikovanja, čelo mu je visoko, nos orlovski, a lice u cjelini prilično pravilno; čak ti se na prvi pogled čini da se na njemu dostojanstvo gradonačelnika sjedinjuje s onom vrstom ljepote koja se još može susresti kod čovjeka od četrdeset osam ili pedeset godina. No pariškog će se putnika uskoro neugodno dojmiti njegov izraz samozadovoljstva i umišljenosti pomiješan s nečim ograničenim i tupim. Osjetit će da se darovitost tog čovjeka ograničava na to da vrlo točno naplaćuje što mu drugi duguju, a da što kasnije plati ono što je sam dužan. Takav je načelnik Verrieresa, gospodin de Renal. Pošto teškim koracima prijeđe ulicu, ulazi u zgradu općine i nestane putniku s očiju. Ali ako putnik nastavi šetnju, opazit će sto koraka dalje prilično lijepu kuću, i, kroz željezne rešetke tik uz nju, divne vrtove. Iza njih se na obzoru ocrtavaju burgonjski brežuljci, a izgleda kao da je stvoren da ugodi očima.
Pred tim vidikom putnik zaboravlja sredinu zaraženu sitnim novčanim interesima koja ga počinje gušiti.
On doznaje da ta kuća pripada gospodinu de Renalu. Taj lijepi dom od klesana kamena, koji se upravo dovršava, načelnik Verrieresa duguje prihodu od svoje velike tvornice čavala. Kažu da je njegova obitelj stara i da je španjolskog podrijetla; navodno je živjela u onom kraju još mnogo prije no što ga je osvojio Luj XIV Od godine 1815. on se stidi što je tvorničar; godina 1815. učinila ga je načelnikom Verrieresa. I zidovi koji stvarajući terase podupiru razne dijelove toga prekrasnog vrta što se stepenasto spušta
do Doubsa također su nagrada za vještinu gospodina de Renala u trgovini željezom.
Nemojte očekivati da ćete u Francuskoj naći one slikovite vrtove koji u Njemačkoj okružuju tvorničke gradove Leipzig, Frankfurt, Nurnberg itd. U pokrajini Franche-Comte što čovjek gradi više zidova i što više načička svoj posjed kamenjem koje je poslagao jedno na drugo, to više stječe pravo da ga njegovi susjedi poštuju. Vrtovima gospodina de Renala, koji su puni zidova, dive se još i više zbog toga što je on suhim zlatom kupio neke male dijelove zemljišta na kojima se oni prostiru. Tako je, na primjer, ona pilana - koja vas je, kad ste ulazili u Verrieres, svojim neobičnim položajem na obali Doubsa iznenadila i na kojoj ste opazili ime Sorel ispisano golemim slovima na dasci na vrhu krova - još prije šest godina zauzimala prostor na kojem se upravo sada podiže zid četvrte terase u vrtovima gospodina de Renala. Usprkos svom ponosu morao je gospodin načelnik mnogo nagovarati starog Sorela, kruta i tvrdoglava seljaka, i morao mu izbrojiti mnoge lujdore kako bi ga privolio da svoju pilanu premjesti drugdje. Što se tiče javnog potoka koji pokreće pilanu, gospodin de Renal je, zahvaljujući utjecaju što ga ima u Parizu, isposlovao da mu se promijeni tok. Ta je milost ukazana gospodinu de Renalu poslije izbora 182...
On je Sorelu dao, pet stotina koraka niže, na obali Doubsa, četiri jutra zemlje za jedno njegovo jutro. I mada je taj položaj bio mnogo povoljniji za njegovu trgovinu jelovim daskama, čiča Sorel, kako ga zovu otkad se obogatio, znao je izmamiti susjedovoj nestrpljivosti i strasti za posjedom još i svotu od 6000 franaka. Istina je da su tu pogodbu osuđivale mudre glave toga mjesta. Jedne nedjelje prije četiri godine, vraćajući se u načelničkoj odori iz crkve, gospodin de Renal primijetio je izdaleka kako se stari Sorel, okružen trojicom svojih sinova, smiješi gledajući ga. Taj je smiješak probudio u duši gospodina načelnika kobnu sumnju; otada on misli da je mogao jeftinije postići onu zamjenu. Da bi se u Verrieresu stekao ugled u javnosti, osnovno je da čovjek, sve ako i gradi mnoge zidove, ne usvoji kakav plan što ga iz Italije donose oni zidari koji u proljeće, na svom putu u Pariz, prolaze klancima Jure. Takva bi novotarija nerazboritom graditelju pribavila za vječna vremena glas lakoumna čovjeka, i on bi zauvijek bio izgubljen u očima onih razboritih i umjerenih ljudi koji u pokrajini Franche-Comte podjeljuju ugled.
Zapravo ti razboriti ljudi provode ovdje najnesnosniji despotizam; zbog te ružne riječi boravak u malim gradovima nepodnošljiv je za svakoga tko je živio u velikoj republici koju zovu Pariz. Tiranija nazora - i to kakvih nazora! - isto je tako glupa u malim gradovima Francuske kao i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prvi dio - II.
II.
Načelnik
Ugled. Zar to nije ništa, gospodine?
Poštovanje budala, udivljenje djece,
zavist bogataša, prezir mudraca.
Barnave

Za ugled gospodina de Renala kao upravitelja bila je sretna okolnost što je bio potreban golem potporni zid na javnom šetalištu koje se prostire duž brežuljka, stotinjak stopa iznad Doubsa. Šetalište duguje tom divnom položaju jedan od najslikovitijih vidika u Francuskoj. Međutim, kiše bi svakog proljeća izbrazdale šetalište, izdubile jaruge i učinile ga neprohodnim. Ta nezgoda, koju su svi osjećali, dobro je došla gospodinu Renalu jer je bio prinuđen da svoju upravu ovjekovječi zidom visokim dvadeset stopa a dugačkim trideset-četrdeset hvati.
Ograda tog zida, zbog kojega je gospodin de Renal morao tri puta putovati u Pariz, jer se pretprošli ministar unutrašnjih poslova pokazao smrtnim neprijateljem šetališta u Verrieresu, izdiže se sada četiri stope iznad zemlje. I, kao u prkos svim sadašnjim i bivšim ministrima, sada tu ogradu ukrašavaju pločama od klesana kamena. Koliko li je puta moj pogled ponirao u dolini Doubsa dok sam, naslonjen grudima na te velike kamene ploče lijepe sive boje koja se prelijeva u modro, mislio na pariške plesove koje sam dan prije napustio! Na drugoj strani, na lijevoj obali, vijuga pet-šest dolina na čijem dnu pogled točno razabire male potočiće. Rušeći se iz slapa u slap, oni se na kraju ulijevaju u Doubs. Sunce je u tim brdima žarko; kad ono okomito sja, prekrasne platane zaštićuju sanjarenje u putnika na toj terasi. Svoj nagli rast i lijepo, gotovo modrikasto zelenilo te platane duguju dovezenoj zemlji koju je gospodin načelnik dao nasipati iza svoga golemoga potpornog zida, jer on je, usprkos protivljenju gradskog vijeća, proširio šetalište za više od šest stopa (zbog čega ga hvalim, iako je on rojalist, a ja liberal), i zbog čega se po njegovu mišljenju i po mišljenju gospodina Vale-noda, sretnog upravitelja ubožnice u Verrieresu, ta terasa može usporediti s terasom u Saint-Germain-en-Layeu. Sto se mene tiče, ja bih samo jednu stvar zamjerio tom Šetalištu vjernosti - taj se službeni naziv čita na petnaest do dvadeset mjesta na mramornim pločama koje su gospodinu de Renalu donijele još jedno odlikovanje - prigovorio bih barbarskom načinu na koji vlast daje kljaštriti i podrezivati do srži te snažne platane. Umjesto da svojim niskim, okruglim i spljoštenim krošnjama sliče na najobičniji kupus, one bi poprimile onaj prekrasni oblik kakav imaju u Engleskoj, kad bi ih samo pustili da slobodno rastu. No volja gospodina načelnika je despotska, i sva se stabla koja pripadaju općini dva puta na godinu nemilosrdno podrezuju. Mjesni liberali tvrde da je ruka službenog vrtlara postala još stroža otkad je vikar Maslon uobičajio prisvajati plodove toga kljaštrenja, ali oni pretjeruju.
Taj je mladi svećenik prije nekoliko godina poslan iz Besane,ona da nadzire župnika Chelana i još nekoliko župnika u okolici. Neki stari kirurg - major talijanske armije,1 koji se bio povukao u Verrieresu i koji je, po mišljenju gospodina načelnika, bio istovremeno i jakobinac i bonapartist, usudio mu se jednog dana potužiti zbog periodičnog sakaćenja tih lijepih stabala.
- Ja volim hlad - odgovori gospodin de Renal malo svisoka, kako to i priliči kad čovjek govori s nekim kirurgom, članom Legije časti; - ja volim hlad, pa dajem podrezati svoja stabla tako da daju sjenu, i ne smatram da bi stablo bilo stvoreno za nešto drugo, pogotovu kad ne donosi prihoda kao korisni orah. To je ona velika riječ koja u Verrieresu o svemu odlučuje: donosi prihoda. Sama ta riječ uobičajeni je način mišljenja više od tri četvrtine stanovnika.
Donositi prihoda, to je razlog koji 0 svemu odlučuje u tom gradiću što vam se učinio tako lijep. Stranac koji dolazi oduševljen ljepotom svježih i dubokih dolina što ga okružuju, misli u prvi čas da njegovi stanovnici imaju smisla za lijepo; oni suviše često govore o ljepoti svoga kraja. Ne može se poreći da se njome ponose, no to je zato što ona privlači po kojeg stranca, te njegov novac obogaćuje gostioničare, a to preko pristojbi donosi gradu prihoda. Jednoga lijepoga jesenskog dana gospodin de Renal šetao je Šetalištem vjernosti vodeći ispod ruke svoju ženu. Gospođa de Renal slušala je muža koji joj je nešto ozbiljno govorio i istodobno pratila uznemirenim pogledom pokrete trojice malih dječaka. Najstariji, kojemu je moglo biti jedanaest godina, često se približavao ogradi i pokušavao popeti se na nju. Tada bi blagi glas izgovorio ime Adol-phe, i dijete bi odustalo od svoje častoljubive namjere. Gospođa de Renal bila je, kako se činilo, žena tridesetih godina, ali još prilično lijepa.
- Mogao bi se zbog toga i pokajati taj gospodičić iz Pariza - reče gospodin de Renal uvrijeđeno, a obrazi su mu bili bljeđi nego obično. - Imam i ja nekoliko prijatelja na dvoru...
No iako vam želim govoriti o provinciji na dvije stotine stranica, neću biti toliko okrutan da vas mučim duljinom i znalačkim okolišanjem provincijskog razgovora.
Taj gospodičić iz Pariza, toliko mrzak načelniku Verrieresa, nije bio nitko drugi nego gospodin Appert, koji je dva dana prije našao puta i načina da pregleda ne samo verrierski zatvor i ubožnicu nego i bolnicu, kojom su besplatno upravljali načelnik i glavni posjednici toga mjesta.
- Pa kako bi vam mogao naškoditi taj gospodin iz Pariza, kad vi sirotinjskom imovinom upravljate s najvećom savjesnošću? - primijeti bojažljivo gospođa de Renal.
-  On dolazi samo zato da nas zaspe prijekorima, a zatim ćemo objaviti članke u liberalnim novinama.
- Vi ih nikada i ne čitate, dragi moj.
- Ali ljudi nam govore o tim jakobinskim člancima, a to nas smeta i sprečava nas da činimo dobro. Sto se mene tiče, nikada to neću oprostiti župniku.

Prvi dio -111.
111.
Imovina siromaha
Župnik koji je krepostan i koji nije spletkar providnost je za selo.
Fleurv


Treba znati da je župnik u Verrieresu, kojemu je bilo već osamdeset godina, ali u kojega je, zahvaljujući zraku tamošnjih brda, bilo čelično zdravlje i karakter, imao pravo u svako doba posjetiti zatvor, bolnicu, pa i ubožnicu. Gospodin Appert, koji je iz Pariza bio preporučen župniku, bio je toliko mudar da stigne u taj radoznali gradić točno u šest sati ujutro. Odmah je otišao u župni dvor. Čitajući pismo koje mu je pisao markiz de La Mole, per1 Francuske i najbogatiji posjednik te pokrajine, župnik Chelan se zamislio.
- Star sam i vole me ovdje - reče konačno poluglasno sam sebi
- pa se neće usuditi1. - Okrenuvši se odmah gospodinu iz Pariza s pogledom koji je usprkos godinama plamtio onom svetom vatrom koja odaje zadovoljstvo čovjeka što će učiniti neko dobro i pomalo opasno djelo, reče:
- Dođite sa mnom, gospodine, ali u nazočnosti tamničara, a osobito nadzornika ubožnice, nemojte nipošto izražavati svoje mišljenje o onome što ćemo vidjeti. - Gospodin Appert je razumio da ima posla s hrabrim čovjekom; slijedio je časnog župnika, pregledao zatvor, bolnicu i ubožnicu, postavio mnoga pitanja, ali usprkos čudnovatim odgovorima, nije pokazao ni najmanji znak negodovanja.
Taj je pregled trajao nekoliko sati. Župnik je pozvao gospodina Apperta na ručak, ali ovaj nije htio još više kompromitirati svog plemenitog pratitelja i zato je rekao da mora napisati nekoliko pisama. Oko tri sata ta su gospoda završila pregled ubožnice i vratila se u zatvor. Ovdje su pred vratima našli tamničara, krivonoga diva od šest stopa; njegovo je ružno lice od silna straha postalo odurno.
¦    Ah, gospodine - reče on župniku čim ga je spazio, nije li gospodin kojega vidim uz vas, gospodin Appert? o - Sto ako jest? - odvrati župnik.
-  Jučer mi je gospodin prefekt po oružniku koji je cijelu noć morao jahati poslao najstrože naređenje da gospodina Apperta ne pustim u zatvor.
-  Izjavljujem vam, gospodine Noiroud - reče župnik - da je ovaj putnik što se nalazi uza me gospodin Appert. Priznajete li da ja imam pravo ući u zatvor u svako doba dana i noći, i to u pratnji (moga koga ja hoću?
- Da, gospodine župniče - odgovori tamničar tiho, spustivši glavu kao buldog koji sluša samo zbog straha od batina.
- Ali, gospodine župniče, ja imam ženu i djecu i ako me prijave, bit ću otpušten, a osim svoje službe nemam ništa od čega bih živio.
- I meni bi bilo vrlo žao da izgubim svoju službu - odgovori dobri župnik sve uzbuđenijim glasom.
- Koje li razlike! - živo će tamničar. - Svatko zna, gospodine župniče, da vi imate rentu od 800 livri, lijep posjed...
To su činjenice koje su, pretresane i uveličavane na dvadesetak različitih načina, posljednja dva dana podjarivale sve zle strasti gradića Verrieresa. U ovom su času one bile predmet kratkog razloga između gospodina de Renala i njegove žene. Ujutro je on u pratnji gospodina Valenoda, ravnatelja ubožnice, otišao k župniku da mu izrazi svoje duboko nezadovoljstvo. Gospodina Chelana nije nitko štitio i on je osjetio sav domet njihovih riječi.
-  Pa dobro, gospodo, bit ću treći župnik u ovom kraju koga će otpustiti u starosti od osamdeset godina. Već sam pedeset šest godina ovdje; krstio sam gotovo sve stanovnike ovoga grada, koji je bio malo trgovište u vrijeme kad sam došao ovamo. Svaki dan ženim mladiće kojima sam nekoć ženio djedove. Verrieres je moj obitelj, ali kad sam vidio onog stranca, rekao sam sebi: "Možda je taj čovjek koji je došao iz Pariza zaista liberal, ta ima ih i previše; ali kakvo zlo može on nanijeti našim siromasima i našim uhićenicima."
Predbacivanja gospodina de Renala, a osobito gospodina Valenoda, ravnatelja ubožnice, postajala su sve žešća.
-  Dobro, gospodo, otpustite me - povikao je stari župnik drhtavim glasom. - Ja ću svejedno ostati u ovom kraju. Poznato je da sam prije četrdeset osam godina naslijedio zemljište koje mi donosi 800 livri; živjet ću od toga prihoda. Ja se u ovoj službi ne bogatim, gospodo, pa se možda baš i stoga ne plašim toliko da je izgubim.
Gospodin de Renal slagao se inače vrlo dobro sa svojom ženom, ali kako sada nije znao što da odgovori na misao koju mu je ona bojažljivo ponavljala: "Koje zlo može taj gospodin iz Pariza nanijeti uhićenicima?" htio se već ozbiljno naljutiti, kadli ona vrisne. Njezin se srednji sin bio popeo na ogradu terase i trčao po njoj, iako se zid dizao više od dvadesetak stopa nad vinogradom koji mu je bio s druge strane. Bojazan da ne prestraši sina, te da on ne padne, priječila ju je da vikne na njega. Napokon dijete, koje se smijalo svom pothvatu, pogledavši majku, vidje njezino bljedilo, skoči na šetalište i dotrči k njoj. Strogo ga izgrdiše. Taj je mali događaj promijenio tok razgovora.
- Želim svakako uzeti k sebi Sorela, sina vlasnika pilane - reče gospodin de Renal. - On će nam nadgledati djecu koja postaju odviše nestašna za nas. To je neki mladi svećenik ili tako nešto, dobar latinac, i djeca će uz njega mnogo naučiti, jer je, kako reče župnik, čvrsta značaja. Davat ću mu 300 franaka i hranu. Malo sam sumnjao u njegov moral jer je bio ljubimac onoga starog kirurga, člana Legije časti, koji je, pod isprikom da je njihov rođak, došao k Sorelovima na stan i hranu. Taj je čovjek zapravo vrlo lako mogao biti tajni agent liberala; govorio je da mu zbog astme dobro čini zrak naših brda, ali to nipošto nije dokazano. Sudjelovao je u svim Buonapartinim pohodima u Italiju, i čak se, kažu, u svoje vrijeme izjasnio protiv carstva. Taj je liberal poučavao Sorelova sina u latinskom i ostavio mu sve one mnoge knjige koje je sobom donio. Ja nikada ne bih ni pomislio da uzmem tesarova sina k našoj djeci, ali mi je župnik, upravo uoči događaja koji nas je zauvijek posvadio, rekao da taj Sorel već tri godine studira teologiju s namjerom da uđe u sjemenište. On, dakle, nije liberal i latinac je.
To bi mi odgovaralo zbog više razloga - nastavi gospodin de Renal gledajući svoju ženu s diplomatskim izrazom lica. Valenod je vrlo ponosan zbog dva normandijska konja koje je kupio za svoju koči-iw. Ali kućnog učitelja za svoju djecu nema.
Mogao bi nam ovoga preoteti.
Ti, dakle, odobravaš moju namjeru? - zapita gospodin de Renal zahvaljujući svojoj ženi smiješkom za izvrsnu misao koju je upravo i/.rekla. - Znači, odlučeno je. - Ah1, dobri Bože, kako ti brzo stvaraš odluke, dragi prijatelju1.
To je zato što imam karaktera, a to je uvidio i župnik. Nemojmo sr zavaravati, okruženi smo liberalima. Svi trgovci platnom mi za-vide, to znam sigurno. Dvojica-trojica postali su bogatuni. E, neka1. Drago mi je što će vidjeti kako djeca gospodina de Renala odlaze u šetnju u pratnji svog odgojitelja. To će im ulijevati poštovanje. Naš nam je djed često pričao da je u mladosti imao kućnog učitelja. To bi me moglo stajati i stotinu škuda, ali to treba uvrstiti među izdatke koji su potrebni za održavanje našeg dostojanstva. Gospođa de Renal se zbog te iznenadne odluke duboko zamislila. Bila je to stasita i lijepo građena žena, ljepotica svoga kraja, kako se to u tim brdima kaže. Posjedovala je stanovitu jednostavnost i nešto mladenačko u hodu, njezin naivni čar, pun nevinosti i živahno-sti, bio bi čak mogao navesti kakva Parižanina na misli o nježnoj čulnosti. Da je gospođa de Renal znala za tu vrstu svog uspjeha, ona bi se zbog njega vrlo stidjela. Ni koketerija ni pretvaranje nikad se nisu dotakle njezina srca. Govorilo se da joj je udvarao gospodin Valenod, bogati upravitelj ubožnice, ali bezuspješno, po čemu se naročito pročula njezina krijepost jer taj gospodin Valenod, visok, mlad čovjek, snažan, rumena lica s velikim crnim zaliscima, bio je jedan od onih drskih i bučnih grubijana koje u provinciji smatraju lijepim muškarcima.
Gospođu de Renal, koja je bila vrlo plašljiva i naoko vrlo promjenljive ćudi, osobito je odbijala neprestana živahnost i gromovit glas gospodina Valenoda. Zbog zaziranja od onoga što se u Verrieresu zove veselje, stekla je glas žene koja je ponosna na svoje podrijetlo. Ona na to nije ni mislila, ali je bila vrlo zadovoljna kad je opazila
da je stanovnici grada manje posjećuju. Nećemo kriti da je u očima njihovih gospođa bila glupa, jer se nije služila nikakvom politikom prema svome mužu i propuštala najljepše prilike da mu izmami kakav fini šešir iz Pariza ili Besangona. Samo neka je ostave da sama luta svojim lijepim vrtom, ona se nikada ne bi tužila. Bila je to naivna duša, koja se nikada nije vinula čak ni dotle da osudi svoga muža i da sama sebi prizna da joj je dosadan. Ona je pretpostavljala, a da to nikada nije sama sebi rekla, da između muža i žene ne postoje nježniji odnosi. Osobito je voljela gospodina de Renala kad joj je govorio o svojim planovima za sinove, od kojih je jedan prema njegovoj odluci trebao postati vojnik, drugi činovnik, a treći svećenik. Sve u svemu, ona je smatrala da je gospodin de Renal mnogo manje dosadan nego svi ostali muškarci koje je poznavala.
Takav je sud o mužu bio razborit. Načelnik Verrieresa uživao je glas duhovita i, naročito, dobro odgojena čovjeka zahvaljujući malom broju šala koje je naslijedio od nekog strica. Stari kapetan de Renal služio je prije revolucije u pješadijskoj pukovniji vojvode od Orleansa, i kad bi došao u Pariz, imao je pristup u prinčeve salone. Tamo je vidio gospodu de Montesson, čuvenu gospođu de Genlis, gospodina Ducresta, izumitelja Palais-Royala. Te su se ličnosti suviše često pojavljivale u anegdotama gospodina Renala. Ali malo-pomalo sjećanje na stvari koje su tako osjetljive za pripovijedanje postalo je za njega težak posao, te je on od nekog vremena samo u osobitim prilikama ponavljao anegdote koje se odnose na kuću Orleans. Kako je, uostalom, bio vrlo uglađen, osim kad se govorilo o novcu, to su ga s razlogom smatrali najaristokratskijom osobom u Verrieresu.

IV.
Otac i sin
E sara mia colpa,
Se cosi el1
Machiavelli


"Moja je žena zaista vrlo pametna!" mislio je načelnik Verrieresa kada se sutradan u šest sati izjutra spušao prema pilani starog So-rela. "Premda sam joj ono rekao da očuvam nadmoćnost koja mi pripada, nisam ni pomislio da bi, ako ja ne uzmem onoga malog bogoslova Sorela - koji, kažu, zna latinski kao anđeo - upravitelj ubožnice, taj nemirni duh, mogao doći na istu pomisao kao i ja i preoteti mi ga. S kojom li bi nadutošću on govorio o odgojitelju svoje djece!... A hoće li taj odgojitelj, kad bude u mojoj kući, nositi habit?"
Gospodin de Renal bio je posve zaokupljen tom dvoumicom kad izdaleka opazi seljaka visokog oko šest stopa, koji je, čini se, od rane zore bio zaposlen mjerenjem drva što su ležala na putu uz obalu Doubsa. Seljak kao da se nije baš mnogo obradovao kad je vidio da dolazi gospodin načelnik, jer njegova su drva zakrčivala put i bila ondje naslagana usprkos zabrani.
Stari Sorel, jer to je bio on, vrlo se iznenadio a još više obradovao neobičnom prijedlogu gospodina de Renala u vezi s njegovim sinom Julienom. No zato je ipak dok ga je slušao zadržao izraz one zlovoljne sjete i ravnodušnosti kojima se tako dobro prikriva pre-
predenost stanovnika tih planina. U vrijeme španjolskoga gospodstva bili su robovi, pa su još i sada očuvali fizionomije egipatskih felaha.
Sorelov se odgovor najprije sastojao od dugačkog niza svih izraza poštovanja što ih je znao napamet. Dok je on ponavljao te prazne riječi uz namješten smiješak koji je povećavao izražaj neiskrenosti i gotovo lopovštine prirođene njegovu licu, živahni je duh starog seljaka nastojao otkriti razloge koji ovog tako uglednog čovjeka navode da uzme k sebi njegova nevaljalog sina. Bio je vrlo nezadovoljan Julienom, a upravo mu za njega, eto, gospodin de Renal nudi neočekivanu plaću od 300 franaka na godinu, i uz to hranu, pa čak i odijelo. I na taj posljednji zahtjev, koji je čiča Sorel iznenada vrlo vješto postavio, gospodin de Renal je također pristao. Taj je zahtjev iznenadio načelnika. "Budući da Sorel nije nadasve oduševljen mojim prijedlogom, kako bi to prirodno moralo biti, jasno je", govorio je sam sebi, "da je dobio ponude s druge strane. A od koga bi one mogle doći ako ne od Valenoda?" Sva nastojanja gospodina de Renala da natjera Sorela da smjesta sklopi pogodbu bila su uzaludna: lukavstvo se starog seljaka tome tvrdoglavo protivilo. "Htio bih se", govorio je, "dogovoriti sa svojim sinom". Kao da se u provinciji bogat otac doista, a ne samo forme radi, dogovara sa sinom koji nema ništa.
Pilana na vodeni pogon sastoji se od šupe na obali potoka. Krov počiva na gredama koje drže četiri velika drvena stupa. U sredini šupe, na mjestu povišenom za osam do deset stopa, vidi se pila koja se diže i spušta, dok neka vrlo jednostavna naprava gura drvo pod tu pilu. Kotač, što ga tjera potok, pokreće taj dvostruki mehanizam: i onaj koji diže i spušta pilu, i onaj koji lagano gura drvo prema pili što ga reže u daske.
Približavajući se svojoj pilani, čiča Sorel gromkim glasom pozove Juliena; nitko se ne odazove. Vidio je samo svoje starije sinove, goleme poput divova, koji su, naoružani teškim sjekirama, tesali jelova debla da ih zatim odnesu u pilanu.
Potpuno zaokupljeni time da točno slijede crnu crtu povučenu na deblu, oni su svakim udarcem sjekire odvaljivali goleme ivere. Nisu čuli očev glas. On se uputi prema šupi. Ušavši u nju uzalud je tražio Juliena pokraj pile, na mjestu na kojem bi se morao nalaziti. Opazi ga pet-šest stopa iznad toga mjesta, kako jaše na jednoj
gredi krovišta. Umjesto da pažljivo nadzire rad cijelog mehanizma, Julien je čitao. Ništa nije starom Sorelu bilo mrze; on bi Julienu možda i oprostio njegov nježni stas, neprikladan za teške poslove i toliko različit od stasa njegovih starijih sinova, ali ta mu je strast za čitanjem bila mrska: on sam nije znao čitati. Uzalud je dva-tri puta zovnuo Juliena. Pažnja kojom je mladić čitao knjigu priječila ga je više nego buka pile, da čuje strašan glas svoga oca. Napokon, usprkos svojoj starosti, Sorel skoči okretno na deblo koje je dolazilo pod pilu, a odande na poprečnu gredu koja je podupirala krov. Od snažnog je udarca knjiga koju je Julien držao odletjela u potok; drugi udarac isto tako snažan, bila je duška koju je dobio po glavi, tako da je izgubio ravnotežu. Bio bi pao dvanaest do petnaest stopa niže među poluge stroja koji je upravo bio u pokretu, i one bi ga bile zdrobile, ali ga je otac lijevom rukom zadržao u padu.
- Tako zar, lijenčino? Zar ćeš vječito čitati te svoje proklete knjige kad treba paziti na pilu? Čitaj ih uvečer, kad gubiš vrijeme kod župnika! Julien, iako je bio omamljen snagom udarca i sav u krvi, približio se opet svom službenome mjestu kraj pile. Imao je pune oči suza, ne toliko zbog tjelesne boli koliko zbog gubitka knjige koju je obožavao.
"Siđi, životinjo, da govorim s tobom!" Buka stroja spriječila je Juliena da čuje i tu zapovijed. Njegov otac, koji je bio sišao, nije se htio potruditi da se ponovno popne na napravu, nego potraži dugačku motku za branje oraha i udari ga njome po ramenu. Tek što se Julien spustio na tlo, stari ga je Sorel, goneći grubo ispred sebe, stao gurati prema kući. "Bog zna što će mi učiniti!" pomisli mladić. U prolazu pogleda žalosno potok u koji je pala njegova knjiga; to je bila ona koju je od svih najviše volio: Dnevnik sa Svete Helene. Obrazi su mu bili rumeni, a pogled spušten. Bio je to malen mladić od osamnaest ili devetnaest godina, naoko slab, nepravilnih, ali nježnih crta i orlovskog nosa. Velike crne oči, koje su u časovima mira odavale misaonost i žar, plamtjele su u tom trenutku žestokom mržnjom. Tamnokestenjasta kosa, koja je rasla vrlo nisko, činila mu je čelo malenim, a u časovima bijesa davala mu pakostan izražaj. U nebrojenoj raznolikosti ljudskih fizionomija ne postoji možda ni jedna koja bi se isticala uzbudljivijom osobitošću. Vitak i skladan stas nagovještavao je više gipkost nego snagu. Već u najranijoj mladosti njegov neobično zamišljen izraz lica i izrazita bljedoća naveli su njegova oca na misao da on neće ostati na životu ili da će biti samo na teret obitelji. U kući su ga svi prezirali, a on je mrzio svoju braću i oca; nedjeljom bi u igrama na trgu bivao uvijek poražen.
Tek u posljednjoj godini dana njegovo mu je ljepuškasto lice bilo počelo pribavljati nešto simpatija među djevojkama. Preziran od svih kao slabić, Julien je obožavao onoga starog majora kirurga koji se jednog dana bio usudio govoriti načelniku o platanama. Stari bi kirurg kojiput čiči Sorelu platio nadnicu za njegova sina te ga poučavao latinski i povijest, to jest ono što je on od povijesti znao, naime, pohod na Italiju godine 1796. Na samrti mu je ostavio svoj križ Legije časti, zaostale obroke svoje mirovine i trideset do četrdeset knjiga od kojih je najvrednija upravo odletjela u onaj javni potok koji je promijenio svoj tok zahvaljujući ugledu gospodina načelnika.
Tek što je ušao u kuću, Julien je na ramenu osjetio snažnu ruku svoga oca; drhtao je očekujući udarce.
- Odgovaraj mi bez laganja! - vikao mu je u uši surovi glas starog seljaka dok ga je njegova ruka okretala kao što dječja ruka okreće olovna vojnika. Julienove velike, crne oči pune suza našle su se nasuprot malim, sivim očima starog tesara koji je, kako se činilo, želio prodrijeti do dna njegove duše.

Prvi dio - V.
V.
Pregovori
Cunctando restituit rem.1 Ennius


- Odgovaraj mi bez laganja, ako možeš, ti pseto što buljiš samo u knjige: odakle poznaješ gospođu de Renal? Kad si s njom govorio?
- Nikad nisam s njom govorio - odgovori Julien. - Tu sam gospođu vidio samo u crkvi.
- Ali valjda si je gledao, gade bezobrazni?
- Nikada! Vi znate da u crkvi ne vidim nikoga doli Boga - doda Julien s malim prizvukom licemjerstva, koje je, po njegovu mišljenju, moglo najbolje spriječiti nove ćuške.
- Ima tu ipak nešto - odgovori lukavi seljak te načas zašuti - no od tebe to neću doznati, prokleti licemjeru. Uostalom, sam ću te se riješiti i moja će pilana time bolje raditi. Pridobio si za sebe gospodina župnika ili nekog drugog i taj ti je pribavio lijepo zaposlenje. Pripremi svoj zavežljaj, odvest ću te k gospodinu de Renalu, bit ćeš odgojitelj njegove djece.
- Što ću dobiti za to?
- Hranu, odijelo i tri stotine franaka plaće.
- Ne želim biti sluga.
- Životinjo, tko ti kaže da budeš sluga? Zar bih ja htio da mi sin bude sluga?
- As kim ću jesti?
To je pitanje zbunilo starog Sorela; osjetio je da bi, ako nešto kaže, mogao počiniti neku nesmotrenost; planuo je na Juliena, obasuo ga psovkama, optužio ga da je izbirač te ga ostavio da bi se posavjetovao s ostalim sinovima.
Julien ih uskoro zatim spazi kako vijećaju, naslonjeni na svoje sjekire. Pošto ih je dugo gledao i uvidio da ne može ništa odgonetnuti, postavi se s druge strane pile da ga ne bi iznenadili. Htio je misliti o toj neočekivanoj ponudi koja mijenja njegovu sudbinu, ali se osjećao nesposoban da sredi misli; njegova je mašta bila posve zaokupljena zamišljanjem onoga što će vidjeti u lijepoj kući gospodina de Renala.
"Treba se radije odreći svega toga", reče sam sebi, "nego da se toliko ponizim da jedem sa služinčadi. Moj će me otac na to siliti; radije ću umrijeti. Imam ušteđenih petnaest franaka i osam sua; još ću noćas pobjeći. Za dva ću dana poprečnim putovima, na kojima se ne moram bojati oružnika, stići u Besane,on. Ondje stupiti u vojsku, i, bude li potrebno, prijeći u Švicarsku. Ali onda zbogom napredovanje, zbogom ambicije i lijepo svećeničko zvanje kojim se sve postiže."
Užas od pomisli da jede sa služinčadi nije kod Juliena bio prirodan: da bi došao do uspjeha, učinio bi on i mnogo mučnije stvari. Tu je odbojnost crpao iz Rousseauovih Ispovijedi. Bila je to jedina knjiga pomoću koje je njegova mašta zamišljala svijet. Zbirka izvještaja velike armije i Dnevnik sa Svete Helene upotpunjavale su njegov Kur'an1. Za ta bi se tri djela bio dao ubiti. Nikada u životu nije vjerovao ni u jedno drugo djelo. Iz riječi starog majora kirurga bio je zaključio da su sve druge knjige na svijetu lažne i da su ih napisale varalice kako bi od njih imali neku korist.
Uz plamenu dušu Julien je posjedovao i ono čudesno pamćenje koje je inače tako često vezano s glupošću. Da bi osvojio starog župnika Chelana, od kojega je - kako je dobro vidio - zavisila njegova sudbina, naučio je napamet Novi zavjet na latinskom jeziku; znao je i Knjigu o papi gospodina de Maistra, no vjerovao nije ni jednoj ni drugoj. Kao po nekom uzajamnom sporazumu, Sorel i njegov sin izbjegavali su razgovarati toga dana. Podvečer ode Julien k župniku na pouku iz teologije, ali je smatrao pametnim da mu ništa ne kaže o čudnovatom prijedlogu njegovu ocu. "Možda je to neka zamka", mišljaše on; "treba se vladati kao da sam na to zaboravio." Sutradan gospodin de Renal već rano ujutro pošalje po starog Sorela. Ovaj najprije pusti da ga čekaju sat-dva, a onda napokon dođe i već s praga izgovori stotinu isprika pomiješanih s isto toliko izraza poštovanja. Služeći se svakojakim primjedbama, Sorel dozna da će njegov sin jesti s gospodarom i gospodaricom kuće, a u dane kad bude gostiju, sam s djecom u posebnoj sobi. Sto je više opažao očitu žurbu gospodina načelnika, to je izmišljao više teškoća - uostalom, pun nepovjerenja i čuđenja zatražio je da vidi sobu u kojoj će spavati njegov sin. Bila je to velika, vrlo lijepo namještena soba, i već su u nju prenosili krevete za troje djece. Ta je okolnost dovela starog seljaka na novu misao: odmah odlučno zatraži da vidi odijelo koje će dobiti njegov sin. Gospodin de Renal otvori svoj pisaći stol i izvadi sto franaka.
S ovim će novcem vaš sin otići k gospodinu Durandu, trgovcu suknom, i kupiti jedno crno odijelo.
- A kad bi ga uzeo od vas - reče seljak koji je odjednom zaboravio na svoje smjerno držanje - bi li mu to crno odijelo ostalo?
- Svakako.
- Pa dobro! - reče Sorel otegnutim glasom. - Ostaje nam, dakle, još samo da se sporazumimo o jednoj stvari: o novcu koji ćete mu davati.
- Kako? - ozlojeđeno poviče gospodin de Renal. - Pa mi smo se već jučer sporazumjeli: dajem tri stotine franaka; mislim da je to mnogo, možda i previše.
- To je bila vaša ponuda, ja to nipošto ne poričem - reče stari Sorel govoreći još polaganije i, s pronicavošću kojoj će se začuditi samo oni koji ne poznaju seljake Franche-Comtea, doda gledajući uporno gospodina de Renala - drugdje bismo više dobili.
Te su riječi očito uzbudile načelnika. On se, međutim, svlada i nakon puna dva sata vješto vođena razgovora u kojemu ni jedna riječ nije bila nasumce rečena, seljakova je lukavost pobijedila lukavstvo bogataša, kojemu ono nije potrebno za život. Sve mnogobrojne odredbe koje su imale urediti novi Julienov život bile su utvrđene; ne samo da je bilo određeno da će njegova plaća iznositi četiri stotine franaka nego mu se morala unaprijed isplaćivati svakoga prvog u mjesecu.
- Pa dobro, davat ću mu trideset i pet franaka - reče gospodin de Renal.
- Da bi svota bila okrugla, dobar će i plemenit čovjek kakav je naš gospodin načelnik davati trideset i šest franaka - reče seljak umiljatim glasom.
- Neka bude - reče gospodin de Renal - ali time je svršeno! U tom je času gnjev dao odlučnost njegovu glasu. Seljak uvidje da se mora zaustaviti. Tada gospodin de Renal prijeđe u protunapad. Odbi platiti trideset šest franaka za prvi mjesec starom Sorelu, koji je svakako nastojao da ih primi u sinovo ime. Gospodin de Renal se sjetio da će morati svojoj ženi ispripovjediti ulogu koju je odigrao u tim pregovorima.
- Vratite mi onih sto franaka koje sam vam dao - reče ljutito.
- Gospodin Durand mi nešto duguje, pa ću ja otići s vašim sinom da mu uzmem crno sukno.
Poslije toga odlučnog istupa Sorel se razborito vrati svojim izrazima poštovanja; to je potrajalo dobrih četvrt sata. Konačno, vidjevši da zaista više ništa neće postići, oprosti se. Svoju je posljednju izjavu poštovanja završio ovim riječima:
- Poslat ću svog sina u dvorac.
Tako su mještani nazivali kuću gospodina načelnika kad su mu se htjeli dodvoriti.
Vrativši se u svoju pilanu, Sorel je uzalud tražio sina. Bojeći se onoga što bi se moglo dogoditi, Julien je bio otišao usred noći. Htio je spremiti na sigurno mjesto svoje knjige i svoj križ Legije časti. Sve je to prenio mladom trgovcu drvom, svom prijatelju, koji se zvao Fouque i koji je stanovao visoko u planini iznad Verrieresa. Kad se vratio, reče mu otac: - Bog zna, prokleta lijenčino, hoćeš li ikada biti toliko pošten da mi vratiš trošak za hranu koju ti već toliko godina predujmljujem. Uzmi svoje prnje i nosi se gospodinu načelniku!
Julien, začuđen što nije dobio batina, požuri se otići. No jedva što je izmakao pogledu strašnoga oca, uspori korak. Smatrao je kako bi njegovu licemjerju koristilo svratiti u crkvu. Zar se čudite toj riječi? Prije no što je duša mladog seljaka došla do te strašne riječi, morala je prevaliti velik put.
U najranijem djetinjstvu bio je vidio dragune Šeste dragunske pukovnije1 u dugim bijelim ogrtačima i kacigama s dugačkim crnim repovima, koji su se na povratku iz Italije zaustavili ondje i vezali svoje konje za rešetke na prozorima njegove roditeljske kuće; taj je prizor probudio u njemu silnu želju za vojničkim zvanjem. Kasnije je sa zanosom slušao opise bitaka na mostu kod Lodija, kod Arco-le, kod Rivolija, koje mu je pripovijedao stari major kirurg. Opazio je plamene poglede kojima je starac pogledao svoj križ. No kad je Julienu bilo četrnaest godina, počeli su u Verrieresu graditi crkvu koja bi se za tako mali gradić mogla nazvati i veličanstvenom. Juliena su naročito zabliještila četiri mramorna stupa. Ti su stupovi postali slavni u tom kraju zbog smrtne mržnje što su je izazvali između suca i mladog vikara koji je bio poslan iz Besangona i za kojega se govorilo da je uhoda kongregacije. Sudac umalo nije izgubio službu, bar se tako općenito mislilo. Ta nije li se on usudio suprotstaviti svećeniku koji je gotovo svaka dva tjedna odlazio u Besane,on, gdje je, kako se govorilo, viđao preuzvišenoga gospodina biskupa.
Međutim je sudac, otac brojne obitelji, izrekao nekoliko osuda koje su se činile nepravedne; sve su bile uperene protiv onih stanovnika koji su čitali "Constitutionnel". Dobra je stvar pobijedila. Radilo se, istina, samo o iznosima od tri do pet franaka, ali jednu od tih malih globa trebao je platiti neki kovač, Julienov rođak. U svom je gnjevu taj čovjek povikao: - Koje li promjene! A mi smo više od dvadeset godina smatrali suca tako poštenim čovjekom! - Major kirurg, Julienov prijatelj, bio je mrtav. Najednom je Julien prestao govoriti o Napoleonu: najavio je da kani postati svećenik, te su ga uvijek viđali u očevoj pilani kako uči naizust latinsku Bibliju koju mu je župnik posudio. Taj dobri starac zadivljen njegovim napretkom provodio je cijele večeri poučavajući ga u teologiji. Julien je pred njim očitovao samo osjećaje pobožnosti. Tko bi mogao pogoditi da se pod tim licem kao u djevojke, tako blijedim i tako blagim, krije nepokolebljiva odluka da se radije tisuću puta izloži smrti nego da ne postigne uspjeh? Za Juliena je postići uspjeh u prvom redu značilo otići iz Verrieresa; mrzio je svoj zavičaj. Sve što je ovdje vidio sputavalo je njegovu maštu.
Od najranijeg je djetinjstva doživljavao časove zanosa. Tada bi s nasladom sanjao o tome kako će jednog dana biti predstavljen lijepim ženama Pariza; on će znati privući njihovu pozornost nekim sjajnim djelom. Zašto ga ne bi ljubila jedna od njih, kao što je Bonapartu, koji je tada još bio siromašan, voljela divna madame de Beauharnais? Već godinama Julien je gotovo svakog sata sebi ponavljao da je Bonaparte, nepoznat i siromašan poručnik, svojim mačem postao gospodar svijeta. Ta ga je misao tješila u njegovim jadima, koje je smatrao velikima, a kad je bio radostan, ona bi podvostručila njegovu radost.
Gradnja crkve i sučeve osude najednom su mu otvorile oči; jedna misao što mu je došla na pamet činila ga je nekoliko dana gotovo ludim i napokon je ovladala njime svom onom snagom kojom misao može da ovlada strastvenim bićem koje vjeruje da je ono prvo tu misao spoznalo.
"Kad je Bonaparte postao slavan, Francuska se bojala invazije; vojničke su zasluge bile potrebne i bile su u modi. Danas vidimo svećenike od četrdeset godina koji imaju prihod od sto tisuća franaka, to jest tri puta toliko koliko su imali slavni Napoleonovi divizijski generali. Potrebni su im ljudi koji će ih pomagati. Eto taj sudac, tako pametan, tako pošten do sada, tako star, obeščastio se iz straha da se ne zamjeri mladom vikaru od trideset godina. Treba biti svećenik."
Jednom, u jeku njegove nove pobožnosti, kad je već dvije godine učio teologiju, Juliena je odala iznenadna provala plamena koji je proždirao njegovu dušu. Bilo je to kod velečasnog Chelana; na jednom ručku svećenika na kojemu ga je dobri župnik predstavio kao čudo znanja dogodilo mu se da vatreno hvali Napoleona. Nakon toga je privezao desnu ruku na grudi tvrdeći da ju je iščašio kad je prevrtao neko jelovo deblo, i u tom ju je neugodnom položaju nosio dva mjeseca. Nakon te tjelesne kazne oprostio je sebi. Eto, takav je bio taj devetnaestogodišnji mladić, naoko slab, tako da mu nitko ne bi dao više od sedamnaest godina, koji je, noseći pod rukom mali zavežljaj, ušao u veličanstvenu crkvu u Verrieresu. Zatekao ju je tamnu i pustu. Zbog nekog su blagdana svi prozori bili zastrti grimiznom tkaninom i tako su sunčane zrake proizvo-
dile blistavu svjetlost koja je svemu davala nadasve veličanstveno i religiozno obilježje. Julien zadrhta. Bio je sam u crkvi te odabere najljepšu klupu. Na njoj je bio grb gospodina de Renala. Na klecalu opazi komadić tiskana papira koji je tu bio raširen kao za čitanje. On pogleda i pročita:
"Pojedinosti o pogubljenju i posljednjim časovima Louisa Jenrela, smaknutog u Besangonu, dana..."
Papir je bio poderan. S druge su se strane mogle pročitati prve dvije riječi jednog retka: "Prvi korak."
"Tko je mogao staviti taj papir ovamo?" pomisli Julien. "Jadnik!" doda on s uzdahom. "Njegovo se ime svršava kao i moje..." i zgužva papir.
Kad je izlazio, pričini se Julienu da kraj škropionice vidi krv; bila je to blagoslovljena voda koju je netko prolio; odraz crvenih zastora činio je da izgleda kao krv. Konačno se Julien zastidi svog potajnog straha. - Zar sam ja kukavica? - reče sam sebi. - Na oružje! Ta riječ, tako često ponavljana u opisima bitaka starog kirurga, bila je za Juliena herojska. On ustane i brzo pode prema kući gospodina de Renala.
No usprkos tim lijepim odlukama, čim je spazi na dvadesetak koraka ispred sebe, zahvati ga neka nesavladiva plašljivost. Željezna su vrata bila otvorena; činila su mu se tako veličanstvenim. Valjalo je ući kroz njih.
Julien nije bio jedina osoba kojoj je srce bilo uzbuđeno zbog njegova dolaska u tu kuću. Krajnja se plašljivost gospođe de Renal usplahirila pri pomisli na tog stranca koji će se po svojoj dužnosti neprestano nalaziti između nje i njezine djece. Bila je navikla da joj sinovi spavaju u njezinoj sobi. Mnogo je suza prolila toga jutra kad je vidjela kako prenose njihove krevetiće u sobu određenu za učitelja. Uzalud je molila muža da se krevet Stanislasa-Xaviera, najmlađeg sina, donese natrag u njezinu sobu. Ženska je tankotnost bila kod gospođe de Renal razvijena do pre-tjeranosti. Ona je stvarala sebi neugodnu predodžbu o nekom grubom i nepočešljanom biću ovlaštenom da grdi njezinu djecu, i to jedino zato što zna latinski, taj barbarski jezik zbog kojega će šibati njezine sinove.

VI.
Dosada
Non so piu cosa son,
Cosafacio.1
Mozart, Figaro


Sa živahnošću i dražesti koje su joj bile svojstvene kad je bila daleko od muških pogleda, gospođa de Renal je izlazila kroz staklena vrata salona što su vodila u vrt, kadli spazi pred ulazom lice mlada seljaka, gotovo još djeteta, neobično blijedo i zaplakano. Bio je u košulji bijeloj kao snijeg, a pod rukom je držao vrlo čist kaput od gruba ljubičasta sukna.
Taj je mali seljak bio tako bijele puti, njegove su oči bile tako blage da se u ponešto romantičnom duhu gospođe de Renal u prvi mah pojavi misao da bi to mogla biti kakva prerušena djevojka koja je došla moliti neku milost gospodina načelnika. Sažalilo joj se to jadno biće koje se zaustavilo na vratima i očito se ne usuđuje podići ruku do zvonca. Gospođa de Renal se približi, smetnuvši na čas s uma gorku žalost zbog učiteljeva dolaska. Julien je, okrenut prema vratima, nije vidio da se približuje. On se lecne kad mu neki blagi glas posve blizu uha reče:
- Što biste željeli, dijete moje?
Julien se naglo okrenu i, iznenađen blagim pogledom gospođe de Renal, zaboravi djelomično svoju sramežljivost.. Uskoro, zapanjen njezinom ljepotom, zaboravi sve, pa i to zbog čega je došao. Gospođa de Renal ponovi svoje pitanje.
- Dolazim da budem odgojitelj, gospođo - reče on napokon, stide-ći se svojih suza koje je brisao kako je najbolje znao.
Gospođa de Renal ostade bez riječi; stajali su posve blizu jedno uz drugo i gledali se. Julien još nikada nije bio vidio nekoga tako lijepo odjevena, pogotovu ne ženu tako divne puti koja bi s njime razgovarala blagim glasom. Gospođa de Renal gledala je krupne suze koje su se zaustavile na obrazima mladog seljaka, najprije tako blijedima, a sada tako rumenima. Onda se stade smijati neobuzdanim smijehom mlade djevojke; smijala se samoj sebi i nije mogla shvatiti svu svoju sreću. Zar je to taj odgojitelj kojega je zamišljala kao prljava i loše odjevena svećenika koji dolazi grditi i šibati njezinu djecu]
- Sto, gospodine - reče mu ona napokon - vi znate latinski? Riječ "gospodine" toliko je iznenadila Juliena da je načas ostao zamišljen.
- Da, gospođo - reče on bojažljivo.
Gospođa de Renal bila je toliko sretna da se usudila reći Julienu:
- Vi nećete, zar ne, suviše grditi jadnu djecu?
- Ja da ih grdim? - reče Julien začuđeno. - A zašto?
- Zar ne, gospodine - doda ona nakon male šutnje glasom koji je bivao sve uzbuđeniji - vi ćete im biti dobri, vi mi to obećavate? Čuti da ga ponovno, i to posve ozbiljno, naziva gospodinom tako lijepo odjevena gospođa, bilo je iznad svih Julienovih očekivanja. Ni u jednoj od kula u oblacima što ih je gradio u svojoj mladosti nije mogao zamisliti da će se ikoja prava dama udostojiti govoriti s njim dok ne bude imao lijepu uniformu. A gospođa de Renal, sa svoje strane, bila je potpuno zavedena ljepotom Julienove puti, njegovim velikim crnim očima i njegovom lijepom kosom, koja je bila kovrčavija nego inače, jer je malo prije, da bi je osvježio, zaronio glavu u bazen javnog zdenca. Na svoju veliku radost, nalazila je stidljiv izraz mlade djevojke na tom kobnom odgojitelju čije se strogosti i surovosti prema djeci toliko bojala. Opreka između njezinih bojazni i onoga što je vidjela bila je za blagu dušu gospođe de Renal velik događaj. Napokon se oporavila od iznenađenja. Bila je začuđena što se nalazi na vratima svoje kuće s tim mladićem koji je gotovo u košulji i što je tako blizu njega.
- Uđimo, gospodine! - reče ona prilično zbunjeno.
Još nikad u životu nije gospođu de Renal osjećaj potpune ugodnosti tako duboko uzbudio; još nikada nije poslije jače bojazni i nemira ugledala tako umiljatu pojavu. Njezina lijepa djeca, koju ona toliko tetoši, neće, dakle, pasti u šake nekom prljavom i zlovoljnom svećeniku. Tek što je ušla u predvorje, ona se okrenu Julienu koji ju je bojažljivo slijedio. Videći tako lijepu kuću, njegovo je lice izražavalo divljenje, a to mu je u očima gospođe de Renal davalo još više cara. Ona nije mogla vjerovati svojim očima. Činilo joj se da prije svega odgojitelj mora biti obučen u crno odijelo.
- Zar vi, gospodine, zaista znate latinski - reče ona zaustavivši se ponovno u smrtnom strahu da se možda ne vara, toliko ju je njezino vjerovanje činilo sretnom.
Te su riječi povrijedile Julienov ponos i raspršile milinu u kojoj je živio posljednjih četvrt sata.
- Da gospođo - reče on nastojeći da govori hladno - znam latinski isto tako dobro kao i gospodin župnik, čak je on nekad toliko dobar te kaže da znam bolje od njega.
Gospođi de Renal se učinilo da je sada Julienov izraz lica zao; zaustavio se dva koraka ispred nje. Ona se približi i reče mu tihim glasom:
- Zar ne, prvih dana nećete šibati moju djecu, sve ako i ne budu znala zadaću?
Slušajući taj tako blagi i gotovo usrdni glas jedne toliko lijepe gospođe, Julien najednom zaboravi što duguje svom ugledu latinca. Lice gospode de Renal bilo je pokraj njegova, osjetio je miris ljetne ženske odjeće, a to je bilo nešto vrlo čudno za siromašna seljaka. Julien snažno pocrveni te reče uzdahnuvši i klonula glasa:
- Ne bojte se ništa, gospođo, slušat ću vas u svemu.
Tek se u tom času, kad je nemir zbog njezine djece bio posve uklonjen, gospođa de Renal zadivila izvanrednoj Julienovoj ljepoti. Gotovo ženska nježnost njegovih crta i njegov zbunjeni izražaj nisu se ženi, koja je i sama bila nadasve plašljiva, činili nimalo smiješni. Muževan izraz, koji se općenito smatra potrebnim za mušku ljepotu, ulijevao bi joj strah.
- Koliko vam je godina, gospodine? - upita ona Juliena.
- Uskoro će mi biti devetnaest.
- Moj najstariji sin ima jedanaest godina - prihvati gospođa de Renal posve umirena - bit će vam gotovo kao drug, moći ćete s njim razborito govoriti. Jednom ga je otac htio istući, i dijete je bilo bolesno cijeli tjedan, mada ga je otac jedva i dodirnuo.
"Kakve li razlike između njega i menel" pomisli Julien. "Ta još jučer me moj otac tukao. Kako li su sretni ti bogati ljudil" Gospođa de Renal držala je da već zapaža i najneznatnije nijanse onoga što se zbiva u odgojiteljevoj duši; ona je taj izražaj žalosti smatrala bojažljivošću, te ga htjede ohrabriti.
- Kako se zovete, gospodine? - upita ga s naglaskom i s blagošću kojima je Julien osjetio sav čar a da sam toga nije bio svjestan.
- Zovem se Julien Sorel, gospođo; dršćem ulazeći prvi put u životu u stranu kuću. Potrebna mi je vaša zaštita i morat ćete mi prvih dana mnogo toga oprostiti. Nikada nisam išao u gimnaziju, bio sam suviše siromašan; nikada nisam govorio s drugim ljudima osim sa svojim rođakom majorom kirurgom, članom Legije časti, i s gospodinom župnikom Chelanom. On će vam dati dobru svjedodžbu o meni. Moja su me braća uvijek tukla; ne vjerujte im ako vam o meni budu ružno govorili; praštajte mi moje pogreške, gospođo, nikada neću imati zle namjere.
Julien se za vrijeme toga dugoga govora smirivao; promatrao je gospođu de Renal. Tako na čovjeka djeluje savršena ljupkost kad je prirodna i, naročito, kad osoba koju ona krasi ne misli na to da bude ljupka. Julien, koji se vrlo dobro razumijevao u žensku ljepotu, bio bi se taj čas zakleo da joj nema više od dvadeset godina. Odmah mu dođe smiona misao da joj poljubi ruku. Prestraši se te misli, ali čas kasnije reče sam sebi: "Kukavno je od mene što nisam izvršio djelo koje mi može koristiti i umanjiti prezir što ga ova lijepa gospođa vjerojatno osjeća za siromašna radnika koga su tek odvukli od pile." Možda je Julien bio ponešto ohrabren time što je već šest mjeseci nedjeljom slušao kako neke djevojke ponavljaju da je on lijep mladić. Za vrijeme toga unutrašnjeg raspravljanja davala mu je gospođa de Renal upute o načinu na koji će pristupiti njezinoj djeci. Od napora kojim se svladavao, Julien postade ponovno vrlo blijed i reče usiljenim glasom:
-  Nikada, gospođo, neću tući vašu djecu; zaklinjem vam se pred Bogom. - I rekavši te riječi usudi se uhvatiti ruku gospođe de Renal i prinijeti je k svojim usnama. Nju je ta gesta iznenadila pa čak i uvrijedila kad je malo razmislila. Kako je bilo jako vruće, njezina je ruka pod maramom bila posve gola, a Julienova ju je kretnja, kad ju je prinosio k ustima, posve otkrila. Za nekoliko časaka prekori ona samu sebe; učinilo joj se da nije dosta brzo pokazala negodovanje. Gospodin de Renal, koji je čuo da se vani govori, iziđe iz radne sobe i s istim dostojanstvenim i očinskim izrazom lica kojim je obavljao vjenčanje u općini reče Julienu:
- Potrebno je da s vama govorim prije nego vas djeca vide.
On odvede Juliena u neku sobu i zadrža ženu koja je htjela da ih ostavi nasamo. Zatvorivši vrata, gospodin de Renal dostojanstveno
sjedne.
- Gospodin župnik mi je rekao da ste čestit mladić. Svi će se ovdje s poštovanjem odnositi prema vama, i ako budem zadovoljan, pomoći ću vam da osigurate svoju budućnost. Ne želim da se više sastajete ni s rođacima ni s prijateljima. Njihovo ponašanje ne može biti probitačno za moju djecu. Evo vam trideset šest franaka za prvi mjesec, ali morate mi obećati da ni sua od tog novca nećete dati svom ocu. Gospodin de Renal bio je ljut na starca koji je u tom poslu bio lukaviji
od njega.
- Sada gospodine - jer po mojem će vas nalogu svi ovdje zvati gospodinom, i vi ćete osjetiti prednost ulaska u jednu otmjenu kuću
- sada gospodine, nije zgodno da vas djeca vide u kratkom kaputiću. Je li ga vidio tkogod od služinčadi? - upita gospodin de Renal svoju
ženu.
- Ne, prijatelju moj - odgovori ona duboko zamišljena.
- To bolje. Navucite ovo - reče on iznenađenom mladiću pružajući mu neki svoj salonski kaput. - Pođimo sada gospodinu Durandu, trgovcu suknom.
Više od jednog sata kasnije, kad se gospodin de Renal vratio s novim odgojiteljem odjevenim posve u crno, našao je svoju ženu kako sjedi na istome mjestu. Osjećala se umirena Julienovom prisutnošću: promatrajući ga, ona je zaboravila da ga se boji. Julien nije ni mislio na nju; usprkos svem nepovjerenju u sudbinu i u ljude, njegova je duša u taj čas bila djetinjasta; činilo mu se da je proživio godine od časa kad je, prije tri sata, drhtao u crkvi. Opazio je ledeni izraz gospođe de Renal, te je razumio da se ona ljuti što se usudio poljubiti joj ruku. Ali osjećaj ponosa koji je u njemu budio dodir odijela tako različitog od onoga koje je bio navikao nositi toliko ga je usplahirio, i on je toliko nastojao prikriti svoju radost, da su mu sve kretnje bile nekako nagle i neobuzdane. Gospođa de Renal promatrala ga je začuđenim očima.
- Samo ozbiljno, gospodine, ako želite da vas poštuju moja djeca i moja služinčad - reče mu gospodin de Renal.
- Gospodine - odgovori Julien - osjećam se nekako sapet u tom novom odijelu; kao siromašan seljak nosio sam uvijek samo kratak kaputić; ako dopustite, zatvorit ću se u svoju sobu. - Sto držiš o toj novoj tečevini? - upita gospodin de Renal svoju ženu.
Neki gotovo instinktivni osjećaj, kojega očito ni sama nije bila svjesna, ponukao je gospođu de Renal da zataji mužu istinu.
- Tim malim seljakom nisam toliko oduševljena kao vi. Vaša će ga susretljivost učiniti drskim i bit ćete prisiljeni otpustiti ga prije nego što prođe mjesec dana.
- Pa dobro, otpustit ćemo ga] To će me stajati najviše stotinu franaka, a Verrieres će se naviknuti gledati djecu gospodina de Renala s odgojiteljem. Taj cilj nipošto ne bi bio postignut da sam ostavio Juliena odjevena kao radnika. Ako ga otpustim, zadržat ću, razumije se, crno odijelo koje sam upravo naručio kod suknara. Ostat će mu samo ono koje sam našao gotovo kod krojača i u koje sam ga obukao. Gospođi de Renal se sat koji je Julien proveo u svojoj sobi učinio kao trenutak. Djeca, kojoj su najavili novog učitelja, saletješe majku pitanjima. Konačno se pojavi Julien. Bio je to drugi čovjek. Ne bi bilo dovoljno reći da je bio ozbiljan: bio je utjelovljena ozbiljnost. Predstavili su ga djeci, i on im je govorio načinom koji je začudio i samog gospodina de Renala.
- Ja sam ovdje, gospodo - reče on završavajući svoj govor - da vas učim latinski. Vi znate što znači odgovarati naučenu zadaću. Evo Svetog pisma - reče on pokazujući im sveščić formata male četvrtine, crno ukoričen. - To je zapravo povijest Gospodina našega Isusa Krista, onaj dio koji nazivaju Novim zavjetom. Cesto ću od vas tražiti da odgovarate lekcije, hajde da i ja vama kažem svoju.
Adolphe, najstariji dječak, uze knjigu.
- Otvorite knjigu svejedno gdje - nastavi Julien - i recite mi prvu riječ jednog stavka. Govorit ću vam napamet riječi svete knjige, koja je pravilo vladanja za sve nas, dok me ne zaustavite.
Adolphe otvori knjigu i pročita jednu riječ, a Julien izgovori napamet cijelu stranicu s istom lakoćom kao da govori francuski. Gospodin de Renal je pobjedonosno gledao svoju ženu. Videći čuđenje svojih roditelja, djeca razrogačiše oči. Jedan se sluga pojavi na vratima salona, a Julien nastavi govoriti latinski. Sluga najprije osta kao ukopan, a zatim nestade. Uskoro dođoše do vrata sobarica i kuharica. Dotle je Adolphe već bio otvorio knjigu na osam mjesta, a Julien je neprestano s istom lakoćom govorio napamet.
- Ah, Bože moj, lijepog li malog svećenika! - reče posve glasno kuharica, dobra i vrlo pobožna djevojka.
Samoljublje se gospodina de Renala uznemiri; umjesto da ispituje odgojitelja, bio je sav zaokupljen time da se sjeti nekoliko latinskih riječi; konačno je uspio reći neki Horacijev stih. Julien nije znao ništa latinski, osim Svetog pisma. Namrštivši obrve reče:
- Sveto zvanje kojem se posvećujem brani mi da čitam tako bezbo-
žna pjesnika.
Gospodin de Renal izgovori dosta velik broj tobožnjih Horacijevih stihova i protumači djeci tko je bio Horacije; ali djeca, puna divljenja, nisu se obazirala na ono što on govori. Gledala su Juliena. Služinčad je još uvijek bila na vratima, te je Julien mislio da mora
produžiti ispit:
- Neka mi i gospodin Stanislas-Xavier označi jedno mjesto iz svete
knjige - reče najmlađem djetetu.
Mali Stanislas, sav ponosan, pročita sričući prvu riječ nekog stavka, i Julien izgovori cijelu stranicu napamet. Da bi trijumf gospodina de Renala bio potpun, za vrijeme dok je Julien recitirao dođoše gospodin Valenod, vlasnik lijepih normandijskih konja, i gospodin Charcot de Maugiron, potprefekt okruga. Ta je scena osigurala Julienu naslov gospodina; ni sama se služinčad nije usuđivala uskratiti mu ga. Uvečer cijeli Verrieres nagrnu k gospodinu de Renalu da vidi čudo. Julien je svima odgovarao smrknuta lica koje je stvaralo distancu. Njegova se slava tako brzo proširila gradom da mu je malo dana nakon toga gospodin de Renal, bojeći se da mu ga ne preotmu, predložio potpisivanje ugovora na dvije godine.
- Ne, gospodine - odgovori hladno Julien - kad biste vi zaželjeli da me otpustite, ja bih bio prisiljen otići. Ugovor koji veže samo mene, a vas ni na što ne obvezuje, nije ravnopravan, i ja ga odbijam. Julien se znao tako ponašati da ga je za manje od mjesec dana nakon njegova dolaska u kuću i sam gospodin de Renal poštovao. Kako je župnik bio posvađen s gospodinom de Renalom i s gospodinom Vale-nodom, nitko nije mogao odati nekadašnje Julienovo oduševljenje za Napoleona, o kojem je sada govorio samo s gnušanjem.

Prvi dio - VII.
Vll.
Srodstvo po izboru


Znaju dirati srce jedino vrijeđajući ga. neki suvremeni pisac
Djeca su ga obožavala, ali on njih nije volio; njegove su misli bile drugdje. Ma što ti dječaci činili, on se nikada nije uzrujavao. Hladan, pravedan, ravnodušan, a ipak voljen - jer je njegov dolazak na neki način otjerao iz kuće dosadu - bio je dobar učitelj. Što se njega tiče, osjećao je samo mržnju i odvratnost prema visokom društvu u koje je bio pripušten, no samo na dnu stola, što možda i objašnjava tu mržnju i odvratnost. Bilo je nekih svečanih ručkova na kojima je teškom mukom obuzdavao svoju mržnju prema svemu što ga je okruživalo. Jednom, na dan Svetog Ljudevita, kad je u razgovoru kod gospodina de Renala gospodin Valenod vodio glavnu riječ, Julien umalo da se nije izdao; pobjegao je u vrt pod izgovorom da ide prigledati djecu. "Puni su pohvala poštenju", uzvikne on, "reklo bi se da je to jedina vrlina, a međutim iskazuju poštovanje i podlo se udvaraju čovjeku koji je očito udvostručio i utrostručio svoj imutak otkad upravlja imovinom siromaha! Kladio bih se da zarađuje čak i na fondovima koji su namijenjeni nahočadi, toj sirotinji koje je bijeda još svetija nego bijeda drugih siromaha! Ah, čudovišta, čudovišta. A i ja sam također kao neki nahod; mrzi me otac, braća i cijela moja obitelj."
Nekoliko dana prije Svetog Ljudevita Julien je, šetajući sam i čitajući svoj brevijar u maloj šumici zvanoj Belvedere, koja se nalazila iznad Šetališta vjernosti, uzalud nastojao izbjeći svoja dva brata, koje je izdaleka vidio kako dolaze pustom stazom. Lijepo crno odijelo, izvanredno čist izgled njihova brata i njegov iskreni prezir za njih izazvali su toliku zavist kod tih surovih radnika da su ga tako istukli te je ostao onesviješten i sasvim krvav. Gospođa de Renal, koja je šetala s gospodinom Valenodom i potprefektom, slučajno je naišla u tu šumicu; ona opazi Juliena ispružena na zemlji i pomisli da je mrtav. Njezino je uzbuđenje bilo toliko da je gospodin Valenod postao ljubomoran.
No on se suviše rano uznemirio. Julien je gospođu de Renal smatrao vrlo lijepom, ali ju je zbog njezine ljepote mrzio; to je bila prva opasnost kadra da upropasti njegovu sreću. On je s njom govorio što je manje bilo moguće, da bi zaboravila zanos koji ga je prvog dana naveo da joj poljubi ruku.
Eliza, sobarica gospođe de Renal, odmah se zaljubila u mladog učitelja i često je o njemu govorila svojoj gospodarici. Ljubav gospođice Elize pribavila je Julienu mržnju jednog od slugu. Jednoga je dana čuo kako taj čovjek kaže Elizi: - Otkad je taj prljavi odgojitelj došao u kuću, vi nećete više sa mnom razgovarati. - Julien nije zavrijedio tu uvredu, ali je po nagonu lijepa mladića udvostručio brigu za svoju osobu. Mržnja gospodina Valenoda također se udvostručila. Javno je rekao da toliko kicosenje ne priliči mladu svećeniku. Julien je, naime, bio odjeven kao svećenik, samo što nije nosio mantiju.
Gospođa de Renal opazi da on s gospođicom Elizom govori češće nego obično; doznala je da je uzrok tim razgovorima velika oskudica Julienove odjeće. Imao je tako malo rublja da je bio prinuđen vrlo često davati na pranje izvan kuće, i za te mu je male usluge Eliza bila od pomoći. To krajnje siromaštvo, koje nije ni slutila, dirnulo je gospođu de Renal, zaželjela je da mu daje poklone, ali se nije usudila; taj unutrašnji otpor bio je prvi mučni osjećaj koji joj je Julien uzrokovao. Julienovo ime i osjećaji čiste i posve duševne radosti bili su dotada za nju sinonimi. Mučena mišlju na Julienovo siromaštvo, gospođa de Renal predloži svome mužu da mu pokloni nešto rublja.
- Koje li zablude! - odgovori on. - Sto! - Darivati čovjeka kojim smo potpuno zadovoljni i koji nam dobro služi? To bismo morali učiniti jedino u slučaju kad bi on popustio, pa bi bilo potrebno potaknuti njegov mar. Gospođa de Renal osjeti se ponižena takvim načinom gledanja, koji prije Julienova dolaska ne bi ni zapazila. Svaki put kad bi vidjela kako je odjeća mladog svećenika, uostalom vrlo skromna, besprijekorno čista, pomislila bi: "Jadni mladić, kako mu to samo uspijeva?"
Malo-pomalo, umjesto da bude povrijeđena zbog svega onoga što je Julienu nedostajalo, ona je počela osjećati samilost. Gospođa de Renal bila je jedna od onih provincijalki koje čovjek u prvim tjednima poznanstva vrlo lako može smatrati glupima. Nije imala nikakvog životnog iskustva i nije joj bilo do toga da govori. Imala je dušu osjetljivu i ponosnu, a nagon za srećom, prirođen svim bićima, opominjao ju je da uglavnom ne pridaje pozornosti postupcima surovih ljudi među koje je slučajno dospjela. Da je bila imalo obrazovana, bila bi zapažena zbog svog prirodnog i živahnog duha; ali kao bogata baštinica bila je odgojena kod redovnica, strastvenih obožavateljica Svetog Srca Isusova, prožetih snažnom mržnjom prema Francuzima, neprijateljima jezuita. Gospoda de Renal bila je dovoljno razumna da uvidi kako je besmisleno sve ono što je naučila u samostanu, i da to uskoro zaboravi, ali kako to nije ničim zamijenila, najpokon nije znala ništa. Prerana laskanja kojima je bila izvrgnuta kao baštinica velikog imutka i istinska sklonost prema dubokoj pobožnosti dovele su je do toga da se posve zatvorila u sebe. Usprkos njezinoj naoko savršenoj popustljivosti i zatomljivanju vlastite volje - što su muževi u Verrieresu svojim ženama stavljali kao primjer i čime se gospodin de Renal ponosio - njezino je stalno duševno raspoloženje bilo zapravo posljedica nadasve ponosite ćudi. Čak i kakva princeza, čuvena zbog svoje oholosti, posvećuje mnogo više pozornosti onome što njezini dvorani oko nje čine no što je ta žena, naoko tako blaga i tako skromna, obraćala pozornost onome što njezin muž govori ili čini. Do Julienova je dolaska zaista posvećivala pozornost samo svojoj djeci. Njihove male bolesti, njihovi bolovi, njihove sitne radosti zaokupljale su svu osjećajnost te duše koja u svom životu nije obožavala nikoga do Boga u vrijeme kad je bila u samostanu Svetog Srca Isusova u Besanconu.
Iako se nikome nije udostojala to reći, groznica kojega od njezinih sinova bacila bi je gotovo u isto takvo duševno stanje kao da je dijete umrlo. Kad bi je u prvim godinama njihova braka potreba /a izljevima srca i za povjeravanjem takvih briga natjerala da se
obrati mužu, uvijek bi je dočekao grub smijeh i slijeganje ramenima popraćeno nekom otrcanom mudrom izrekom na račun ženske ludosti. Takve šale, osobito kad se radilo o bolestima njezine djece, bile su udarac nožem u srce gospođe de Renal. Eto što je nalazila umjesto udvornih i sladunjavih laskanja jezuitskog samostana u kojemu je provela mladost. Bol je bila njezin odgojitelj. Kako je bila suviše ponosna da o takvim jadima govori čak i svojoj prijateljici, gospođi Derville, zamišljala je da su svi muškarci poput njezina muža, gospodina Valenoda i potprefekta Charcota de Maugirona. Njihovu surovost i najgrublju neosjetljivost za sve što nije novčani interes, probitak ili odlikovanje, i slijepu mržnju na svako mišljenje koje bi im smetalo, smatrala je isto tako prirodnom za muškarce kao nošenje čizama i pustenog šešira.
Ni nakon mnogo godina gospođa de Renal nije se još bila navikla na te ljude kojima je novac sve, a među kojima je morala živjeti. To je bio razlog uspjehu seljačića Juliena. U simpatiji prema toj plemenitoj i ponosnoj duši ona je nalazila slatko uživanje, nadasve divno zbog cara novosti. Uskoro mu je oprostila krajnje neznanje, koje je povećavalo njegovu dražest, i neuglađenost njegova ponašanja, koju je ona s uspjehom ispravljala. Držala je kako je vrijedno slušati ga, pa i onda kad priča o najobičnijim stvarima ili kad govori 0 kakvu bijednu psetu koje su pregazila seljačka kola dok je prelazilo preko ceste. Taj bi mučni prizor nagnao njezina muža u grohotan smijeh, dok je u Juliena izazivao bolno mrštenje njegovih crnih 1 lijepo svedenih obrva. Njoj se sve više činilo da plemenitost, otmjenost duše, čovječnost postoje samo kod tog malog svećenika. Samo je za njega osjećala sve simpatije, pa čak i divljenje koje te vrline bude u plemenitim dušama.
U Parizu bi se Julienov položaj prema gospođi de Renal vrlo brzo pojednostavnio; ali ljubav je u Parizu dijete romana. Mladi učitelj i njegova sramežljiva gospodarica našli bi u tri-četiri romana i u kupletima Gvmnasea1 objašnjenje svog položaja. Romani bi im označili ulogu koju valja odigrati i pokazali im uzor na koji se valja ugledati, i taština bi Juliena prije ili kasnije prisilila da se za tim uzorom povede, makar i bez ikakva uživanja.
Pod žarkim podnebljem, u nekome malom gradiću Avevrona ili Pireneja, i najmanji bi događaj postao odlučan. Pod našim tmurni-jim nebom, siromašan mladić, ambiciozan samo stoga što njegovo nježno srce osjeća potrebu za nekim uživanjima koja daje novac, susreće dnevno ženu od trideset godina koja je doista čestita i zaokupljena svojom djecom i koja nipošto ne traži u romanima uzore svom ponašanju. U provinciji se sve razvija polagano, sve se odvija pomalo, sve je prirodnije.
Misleći na siromaštvo mladog odgojitelja gospođa de Renal bila je često ganuta do suza. Jednog ju je dana Julien iznenadio svu zaplakanu.
- Zar vam se dogodila kakva nesreća, gospođo?
- Nije, prijatelju moj - odgovori ona. - Zovnite djecu, idemo u šetnju.
Ona ga primi pod ruku i nasloni se na način koji se Julienu učini čudnovat. Bilo je to prvi put da ga je nazvala "prijatelju moj". Pri kraju šetnje Julien primijeti da je jako pocrvenjela. Ona uspori korak.
- Pričali su vam jamačno - reče ne gledajući ga - da sam jedina baštinica vrlo bogate tetke koja živi u Besanconu. Ona me obasipa darovima... Moji sinovi napreduju... tako izvanredno... da bih vas molila da primite malen dar kao znak moje zahvalnosti. Riječ je samo o nekoliko zlatnika da se opskrbite rubljem. Ali... - doda ona crveneći se još više i prestane govoriti.
- Sto kažete, gospođo? - reče Julien.
- Ne bi trebalo - nastavi ona oborivši glavu - govoriti o tome mome mužu.
- Ja sam malen, gospođo, ali nisam nizak - odgovori Julien i za-stade; oči su mu sijevale od bijesa, a on se uspravio u svojoj punoj visini - niste o tome dovoljno razmislili. Bio bih manji od sluge kad bih došao u položaj da gospodinu de Renalu skrivam bilo što u vezi s mojim novcem.
Gospođa de Renal bila je poražena.
- Gospodin načelnik mi je dao pet puta po trideset šest franaka otkada stanujem u njegovoj kući - nastavi Julien. - Spreman sam pokazati svoju knjigu izdataka gospodinu de Renalu ili bilo kome drugome, čak i gospodinu Valenodu, koji me mrzi. Posljedica je toga neočekivanog odgovora bila da je gospođa de Renal drhtala i bila blijeda, i šetnja se završila a da ni jedno od njih nije moglo pronaći izlike pod kojom bi nastavili razgovor. Oholo Julienovo srce sve je manje bilo sklono da ljubi gospođu de Renal. Sto se nje tiče, ona ga je poštovala i divila mu se; ta on ju je izgrdio. Pod izgovorom da mora izgladiti nehotičnu uvredu koju mu je nanijela, usudila mu se iskazivati najnježniju pažnju. Novost takvih postupaka usrećivala je tjedan dana gospođu de Renal, a posljedica im je bila djelomično stišavanje Julienova bijesa; bio je daleko od toga da u toj pažnji vidi bilo što nalik na osobnu sklonost. "Eto, kakvi su ti bogati ljudi", mislio je, "vrijeđaju te a zatim misle da mogu sve popraviti nekim kreveljenjem!)) Srce gospođe de Renal bilo je prepuno i još suviše nedužno da bi usprkos svojoj odluci mogla mužu prešutjeti ponudu Julienu i način na koji je bila odbijena.
- Kako ste mogli dopustiti da vam to odbije jedan sluga? - odgovori gospodin de Renal duboko povrijeđen.
A kad je gospođa de Renal ustala protiv te riječi, on nastavi:
- Govorim, gospođo, kao pokojni princ de Conde kada je svojoj mladoj ženi predstavljao komornike: "Svi su ti ljudi naše sluge"; rekao joj je on. Čitao sam vam taj odlomak iz Besenvalovih uspomena, vrlo važan za prava na prvenstvo. Tko nije plemić, a živi kod nas i prima plaću, naš je sluga. Reći ću tom gospodinu Julienu nekoliko riječi i dat ću mu sto franaka.
- Ah1, prijatelju moj - reče gospođa de Renal dršćući - neka to bar ne bude pred poslugom!
- Da, mogli bi biti ljubomorni, i to s razlogom - reče njezin muž udaljujući se i razmišljajući o visini svote.
Gospođa de Renal pade na jednu stolicu gotovo onesviještena od bola. "On će poniziti Juliena, i to mojom krivnjom!" Osjetila je gnušanje prema svome mužu i skrila lice rukama. Čvrsto je odlučila da mu se nikada više neće povjeravati.
Kad je opet ugledala Juliena, sva se tresla; tako ju je steglo u grudima da nije mogla ni riječi progovoriti. U svojoj zbunjenosti uhvati njegove ruke i stisne ih.
- Dakle, prijatelju - reče napokon - jeste li zadovoljni mojim
mužem?
- Kako ne bih bio zadovoljan? - odgovori Julien uz gorki smiješak. - Dao mi je sto franaka.
Gospođa de Renal ga pogleda u nedoumici. - Dajte da vas primim pod ruku! - reče napokon hrabrim glasom koji Julien još nikad nije bio čuo.
Usudila se otići do verrierskog knjižara usprkos tome što je on bio na zlu glasu zbog svog liberalizma. Tamo je za deset zlatnika izabrala knjiga, koje je dala svojim sinovima. Ali to su bile knjige za koje je znala da ih Julien želi. Zahtijevala je da već tu, u knjižari, svako dijete napiše svoje ime na one knjige koje su mu pripale. Dok je gospođa de Renal bila sva sretna zbog zadovoljštine koju se odvažila dati Julienu, on je bio iznenađen mnoštvom knjiga koje je vidio kod knjižara. Nikada se ne bi bio usudio ući u neko tako profano mjesto; srce mu je snažno lupalo. Daleko od toga da odgoneta što se događa u srcu gospođe de Renal, on je duboko razmišljao o načinu kojim bi mladi student teologije mogao nabaviti neke od tih knjiga. Napokon mu padne na um da bi mogao lukavo uvjeriti gospodina de Renala kako je potrebno da njegovim sinovima zadaje za zadaću povijest slavnih plemića rođenih u toj pokrajini. Nakon jednomjesečnih nastojanja ta je misao uspjela, i to toliko da se kratko vrijeme nakon toga Julien mogao odvažiti i u razgovoru s gospodinom de Renalom spomenuti čin koji će za plemenitog načelnika biti još mnogo neugodniji; naime da pretplatom kod knjižara pridonese bogaćenju jednog liberala. Gospodin de Renal je svakako uviđao da bi bilo pametno dati njegovu najstarijem sinu pojam de visu1 o mnogim djelima koja će kad bude u vojnoj školi, čuti da se spominju u razgovoru; ali Julien je vidio da gospodin načelnik uporno ostaje na tome i ne ide dalje. Naslućivao je neki tajni uzrok, ali ga nije mogao otkriti.
-  Mislim, gospodine - reče mu on jednoga dana - da bi bilo nadasve neprilično kad bi se ime čestita plemića, kao što je gospodin de Renal, pojavilo na prljavom popisu toga knjižara. - Čelo gospodina de Renala se razvedri. - Bila bi također slaba ocjena za siromašnog studenta teologije - nastavi Julien poniznijim glasom
- kad bi se jednom otkrilo da je njegovo ime na popisu knjižara, posuđivača knjiga. Liberali bi me mogli optužiti da sam tražio najbesramnije knjige; tko zna ne bi li čak išli dotle da iza mog imena napisu naslove tih razvratnih knjiga.
Ali Julien se udaljio s pravog puta. Vidio je da lice gospodina načelnika dobiva opet izražaj zbunjenosti i zlovolje. Julien ušuti. "Ipak sam ga progledao"; pomisli.
Nekoliko dana kasnije najstariji se dječak u prisutnosti gospodina de Renala stao raspitivati kod Juliena o nekoj knjizi oglašenoj u "Quotidienu":
- Da se jakobinskoj stranci oduzme svaka mogućnost trijumfira-nja - reče mladi učitelj - a da se meni ipak omogući odgovoriti gospodinu Adolpheu, mogli bismo posljednjeg od vaših slugu pretplatiti kod knjižara.
- To nije loša misao - reče gospodin de Renal, očito vrlo veseo.
- Ali valjalo bi istaknuti - reče Julien onim ozbiljnim i gotovo nesretnim licem koje tako dobro pristaje stanovitim ljudima kad vide da uspijeva ono što su dugo željeli - da sluga ne smije uzeti ni jedan roman. Ako uđu u kuću, te bi opasne knjige mogle pokvariti gospođine služavke, pa i samog slugu.
-  Vi zaboravljate političke pamflete - doda gospodin de Re-nal ohola lica. Htio je prikriti svoje divljenje zbog vještog srednjeg puta što ga je pronašao odgojitelj njegove djece.
Tako se Julienov život sastojao od niza sitnih manevara, a njihov ga je uspjeh mnogo više zaokupljao nego osjećaj izrazite naklonosti gospođe de Renal, koji je, samo da je htio, mogao pročitati u njezinu srcu.
Moralni položaj u kojemu se nalazio cijeloga života ponovio se i u kući verrierskog načelnika. Ovdje, kao i na pilani njegova oca, on je duboko prezirao ljude s kojima je živio, a oni su opet njega mrzili. Iz razgovora potprefekta, gospodina Valenoda i drugih prijatelja kuće o stvarima koje su se dešavale pred njihovim očima, svakog je dana opažao koliko se njihovi nazori razlikuju od stvarnosti. Kad mu se neko djelo činilo divno, bilo je sigurno da će baš ono izazvati negodovanje ljudi koji ga okruživahu. Uvijek bi njegov unutrašnji odgovor glasio: "Kojih li čudovišta" ili "kojih li glupana!" Najsmješnije je bilo to da pored sve svoje oholosti često nije ama baš ništa razumijevao od onoga o čemu su govorili.
Još nikad u životu nije ni s kim govorio iskreno osim sa starim majorom kirurgom, i ono malo ideja što ih je imao odnosile su se na Bonapartine pohode u Italiji ih na kirurgiju. Julienovoj su se
mladoj hrabrosti sviđali potanki opisi najbolnijih operacija; govorio je sebi: "Ja ne bih ni okom trepnuo."
Kad je gospođa de Renal prvi put pokušala povesti s njim razgovor koji nije imao veze s odgojem djece, stao joj je pričati o kirurškim operacijama; ona je problijedila i zamolila ga da prestane. Osim toga, Julien nije znao ništa. I mada je provodio život uz gospođu de Renal, među njima bi onoga časa kad bi ostali sami zavladao neki čudnovati tajac. U salonu, ma kako njegovo držanje bilo ponizno, ona je nalazila u njegovim očima izraz duševne nadmoći nad svima koji su dolazili k njoj. Ali ako bi se časkom našla s njime nasamo, vidjela je da je očito zbunjen. Bila je zbog toga uznemirena, jer joj je njezin ženski nagon govorio da ta zbunjenost nipošto ne potječe iz ljubavi.
Na osnovi tko bi znao kakva nazora, uzetog iz nekog pričanja starog majora kirurga o visokom društvu kako ga je on vidio, Julien se osjećao ponižen čim bi se ušutjelo negdje gdje se nalazio s nekom ženom, kao da je baš on kriv toj šutnji. U četiri oka taj je osjećaj bio još sto puta neugodniji. Njegova mašta, puna najluđih, najpre-tjeranijh pojmova o onome što bi muškarac morao kazati kad je nasamo s nekom ženom, pružala mu je u njegovu uzbuđenju samo neprihvatljive misli. Duša mu je bila u oblacima, a nije mogao prekinuti tišinu punu poniženja. Tako je njegovo strogo držanje za vrijeme dugih šetnji s gospođom de Renal i s djecom bilo još povećano strašnim mukama. Strahovito je prezirao sebe. Ako bi se pak nesrećom prisilio da govori, dešavalo mu se da kaže najsmješnije stvari. Da bijeda bude potpuna, uviđao je svoju ludost i još ju je preuveličavao; ali on nije vidio izraz svojih očiju, koje su bile tako lijepe i odavale tako žarku dušu da su, poput dobrih glumaca, davale koji put krasan smisao i nečemu što ga nije imalo. Gospođa de Renal je zapazila da joj on, kad je s njome sam, nikada ne kaže ništa lijepo osim kad je rastresen zbog nekog nepredviđenog događaja i kad ne misli na to da se kićeno izrazi. Kako je prijatelji njihove kuće nisu mnogo razmazili novim i sjajnim mislima, ona je veoma uživala u blijesku Julienova duha.
Od pada Napoleonova sve što podsjeća na galantnost strogo je isključeno iz provincijskih običaja. Ljudi strahuju da ne izgube službu. Prepredenjaci traže oslon u kongregaciji, a licemjerstvo je silno napredovalo, čak i u liberalnim krugovima. Dosada se udvostručila. Jedino zadovoljstvo koje preostaje ljudima jest čitanje i
poljoprivreda.
Gospođa de Renal, bogata baštinica bogobojazne tetke, udana sa šesnaest godina za čestita plemića, nije u svom životu osjetila ni vidjela ništa što bi bilo i najmanje nalik na ljubav. Samo joj je njezin ispovjednik, dobri župnik Chelan, govorio o ljubavi kad joj je počeo udvarati gospodin Valenod, i prikazao je tako odvratnom da je ta riječ za nju predstavljala samo najgnusniji razvrat. Ljubav kakvu je našla u vrlo malom broju romana što joj ih je slučaj stavio u ruke smatrala je iznimkom, ili čak nečim čega u stvarnosti nema. Zahvaljujći tom neznanju, gospođa de Renal, savršeno sretna i neprestano zaokupljena Julienom, bila je daleko od toga da sebe zbog ičega prekorava.

Prvi dio - VIU.
Vili.
Sitni događaji
Then there were sighs, the deeper for suppression,
And stolen glances, sweeter for the theft,
And burning blushes, thoughfor no transgression.1
Don Juan


Anđeoska blagost gospođe de Renal, koju je ona dugovala svom karakteru i svojoj sadašnjoj sreći, malo bi se pomutila samo onda kad bi pomislila na svoju sobaricu Elizu. Ta je djevojka dobila neku baštinu; pošla je na ispovijed župniku Chelanu i priznala mu svoju namjeru da se uda za Juliena. Župnik se veoma obradovao sreći svoga prijatelja, ali je bio vrlo iznenađen kad mu je Julien odlučno rekao da mu ponuda gospođice Elize ne odgovara. - Pripazite, sinko, na ono što se zbiva u vašem srcu - reče župnik namrštivši obrve. - Čestitam vam na snazi vašeg poziva, ako ste samo zbog njega prezreli imutak koji bi vam bio više nego dovoljan za život. Ima pedeset šest godina što sam župnik u Verrieresu, pa ipak ću, kako po svemu izgleda, biti otpušten. To me žalosti, mada imam osam stotina livri rente. Priopćavam vam to zato da ne biste sebi stvarali iluzije o onome što vas očekuje u svećeničkom staležu. Ako se kanite dodvoravati moćnim ljudima, sigurna vam je vječna propast.
1. Bilo je tu uzdisaja, to dubljih što su bili prigušeni, I potajnih pogleda, toslađih što su bili ukradeni, I jarkog crvenjenja, iako nije bilo nikakva prestupa. (Bvron, Don Juan)
Možete tako steći bogatstvo, ali ćete morati oštetiti sirotinju, laskati potprefektu, načelniku, uvaženim ljudima i služiti njihovim strastima; takvo ponašanje, koje se u društvu naziva uglađenim vladanjem, ne mora za svjetovnjaka biti nespojivo sa spasenjem, ali u našem se staležu valja opredijeliti: ili čovjek traži sreću na ovome svijetu ili na onome, sredine nema. Idite, dragi prijatelju, razmislite i dođite za tri dana da mi date konačan odgovor. S bolom nazirem u dubini vašeg karaktera neki mračni plamen koji mi ne nagoviješta umjerenost i potpuno odricanje od zemaljskih dobara, koje je toliko potrebno svećeniku; vaš um mnogo cijenim, ali, dopustite mi da vam to kažem - doda dobri župnik suznih očiju - kad uđete u svećenički stalež, strepit ću za vaše spasenje. Julien se stidio svog uzbuđenja; prvi put u životu osjetio je da ga netko voli; plakao je od ganuća i otišao je sakriti svoje suze u velikoj šumi iznad Verrieresa.
"Odakle ovo stanje u kojem se nalazim?" pomisli on konačno. "Osjećam da bih stotinu puta dao svoj život za tog dobrog župnika Chelana, a on mi je, eto, upravo dokazao da sam budala. Najvažnije bi bilo da njega zavaram, a on me prozreo. Taj tajni plamen o kojem mi je govorio, to je moj cilj da se obogatim. Smatra me nedostojnim da budem svećenik, i to baš u času kad sam mislio da ću žrtvujući rentu od pedeset zlatnika izazvati u njemu najbolji dojam o svojoj pobožnosti i sklonosti za svećenički poziv. " "Ubuduće", nastavi Julien u sebi, "oslonit ću se samo na one strane svog karaktera koje sam iskušao. Tko bi rekao da ću naći zadovoljstvo u tome da lijem suze, da ću voljeti onoga tko mi dokazuje da
sam budala!"
Tri dana kasnije Julien je našao izgovor kojim se već prvi dan morao naoružati; taj je izgovor bio kleveta, ali što zato? Priznao je župniku s mnogo krzmanja da ga je od namjeravane veze odmah odvratio razlog koji mu ne može navesti jer bi to škodilo nekoj trećoj osobi. Time je osudio Elizino ponašanje. Gospodin Chelan je u njegovu držanju našao potpuno svjetovan žar, vrlo različit od onoga koji bi trebao raspaljivati mlada svećenika.
- Prijatelju moj - reče mu on opet - budite radije dobar građanin, poštovan i obrazovan, nego svećenik bez poziva. Na te nove opomene Julien odgovori vrlo dobro, što se riječi tiče: pronašao je izraze koje bi upotrijebio mlad, gorljiv seminarist; ali
ton kojim ih je izgovorio i loše prikriven žar koji je sijevao iz njegovih očiju uznemire župnika Chelana.
Ne valja podcjenjivati Juliena; točno je pronalazio riječi prepredenog i opreznog licemjerstva. To nije loše za njegove godine. Kada je riječ o tonu i kretnji, živio je među seljacima i nije imao prilike vidjeti velike uzore. Ali poslije, tek što mu je bilo dano da se približi toj gospodi, izvještio se u kretnjama kao i u riječima. Gospođa de Renal se čudila da novo bogatstvo njezine sobarice nije djevojku učinilo sretnijom; viđala ju je kako neprestano ide k župniku i kako se vraća zaplakana. Napokon joj Eliza progovori o svojoj udaji.
Gospodi de Renal se činilo da je oboljela: neka vrst groznice oduzimala joj je san; oživjela bi samo kad je imala pred očima svoju sobaricu ili Juliena. Mogla je misliti samo na njih i na sreću koju će oni naći u braku. Siromaštvo te kućice, gdje bi se moralo živjeti s pedeset zlatnika rente, ukazivalo joj se u zamamnim bojama. Julien bi lako mogao postati odvjetnik u Bravu na potprefekturi, dvije milje od Verrieresa; u tom bi ga slučaju katkada viđala. Gospođa de Renal je iskreno mislila da će poludjeti; ona je to rekla svome mužu i napokon je zaista oboljela. Istu večer kad ju je njezina sobarica dvorila, opazila je da djevojka plače. U taj čas je mrzila Elizu, i izgrdi je a zatim je zamoli da joj oprosti. Eliza stane još jače plakati i reče da će gospodarici ispričati svoju nesreću ako joj ona to dopusti.
- Govorite - odgovori gospođa de Renal.
- Ah, gospođo, on me neće; zli su mu ljudi ružno o meni govorili, ;i on to vjeruje.
- Tko vas neće? - upita gospođa de Renal jedva dišući.
-  Gospodin Julien, gospođo, ta tko drugi - odgovori sobarica jecajući. - Gospodin župnik nije mogao svladati njegov otpor; gospodin župnik, naime, smatra da on ne bi smio odbiti čestitu djevojku pod izgovorom da je bila sobarica. Uostalom i otac gospodina Juliena je samo tesar; a i on sam kako je zarađivao svoj kruh prije nego što je stupio u službu kod gospođe? Gospođa de Renal nije više slušala; pretjerana joj sreća umalo nije pomutila pamet. Nekoliko je puta tražila da joj Eliza ponovi kako ju je Julien doista sasvim odlučno odbio i da mu sada više nije moguće da se predomisli.
- Ja ću učiniti još jedan, posljednji pokušaj - reče ona svojoj sobarici - govorit ću s gospodinom Julienom. Sutradan poslije doručka predade se gospođa de Renal divnoj nasladi da zastupa stvar svoje suparnice i da cijeli sat neprestano sluša kako Julien odbija Elizinu ruku i imutak.
Malo-pomalo Julien prestane odgovarati ukočeno i odmjereno te je naposljetku duhovito odgovarao na razborita razlaganja gospođe de Renal. Ona nije mogla odoljeti bujici sreće koja je nakon toliko dana očaja preplavila njezinu dušu. Bila je posve bolesna. Kad se oporavila i ugodno smjestila u svojoj sobi, zahtijevala je da svi odu i da je ostave samu. Bila je duboko začuđena. - Ljubim li ja Juliena? - zapitala se konačno. To otkriće, koje bi u svako drugo vrijeme izazvalo u njoj grižnju savjesti i dubok nemir, bilo je sada za nju samo neka čudnovata, ali i nekako ravnodušna predodžba. Njezina duša, iscrpljena svim onim što je upravo iskušala, nije bila osjetljiva za strasti. Gospođa de Renal htjela je raditi, a pala je u dubok san; kad se probudila, nije se toliko prestrašila koliko bi morala. Bila je i suviše sretna, a da bi išta mogla smatrati zlim. Ta dobra provincijalka, naivna i nevina, nikada nije mučila svoju dušu pokušavajući da joj iznudi malo osjetljivosti za koju novu nijansu osjećanja ili nesreće. Prije Julienova dolaska bila je potpuno zaokupljena onim mnoštvom poslova koji su, daleko od Pariza, sudbina dobre domaćice, i mislila je o strastima onako kako mi mislimo o lutriji: sigurna prijevara i sreća koju traže luđaci.
Zazvoni zvono koje je pozivalo na ručak; čuvši glas Juliena, koji je vodio djecu, gospođa de Renal jako pocrvenje. Kako je sada, otkad je ljubila, bila nešto spretnija, potuži se na strašnu glavobolju da bi tako objasnila svoje rumenilo.
- Eto, tako su sve žene - odgovori joj gospodin de Renal nasmi-javši se glasno. - Tim strojevima uvijek treba nekakvih popravaka! Iako je bila navikla na tu vrstu duhovitosti, ton njegova glasa povrijedio je gospođu de Renal. Da bi se rastresla, promatrala je Julienovo lice; da je on bio i najružniji muškarac, u tom bi joj se
času svidio.
Kako je gospodin de Renal vrlo pomno oponašao plemićke navike, on se već za prvih lijepih proljetnih dana nastanio u Vergvju; to je seoce postalo slavno po tragičnoj Gabrijelinoj pustolovini. Na nekoliko stotina koraka od slikovitih ruševina negdašnje gotičke crkve
gospodin de Renal je posjedovao stari dvorac s četiri tornja i vrt, sli-i'an onome u Tuilerijama, s mnogim šimširovim živicama i alejama kestenova podrezivanima dva puta na godinu. Susjedno zemljište, zasađeno jabukama, služilo je kao šetalište. Osam do deset veličanstvenih oraha nalazilo se na rubu voćnjaka; njihovo se golemo granje dizalo možda i osamdeset stopa uvis.
- Svaki od tih prokletih oraha - govorio je gospodin de Renal kad im se njegova žena divila - stoji me žetve od pola jutra; žito ne može rasti pod njihovom sjenom.
Izgled ladanja činio se gospođi de Renal nov; njezino je divljenje išlo ilo zanosa. Osjećaj koji ju je ispunjavao davao joj je duha i odlučnosti. Već sutradan nakon dolaska u Vergy, kad se gospodin de Renal vratio u grad zbog poslova u općini, gospođa de Renal je uzela radnike na svoj trošak. Julien ju je bio naveo na misao da se načini mala staza posuta pijeskom koja bi prolazila voćnjakom i ispod velikih oraha, te bi djeca već ujutro mogla šetati, a da im rosa ne kvasi i ipele. Nisu prošla ni dvadeset četiri sata otkako se ta misao rodila, ,\ ona ju je već stala provoditi u djelo. Gospođa de Renal veselo je provela dan sa Julienom davajući radnicima upute. Kad se verrierski načelnik vratio iz grada, bio je vrlo iznenađen našavši već dovršenu stazu. A i njegov je dolazak iznenadio gospođu de Renal; zaboravila je da on postoji. Cijela je dva mjeseca govorio
0 smjelosti kojom se obavila tako važna stvar, a da njega nitko nije pitao za mišljenje; samo ga je donekle tješilo što je gospođa de Renal to izvela na svoj trošak.
Ona je provodila dane trčeći sa svojom djecom po voćnjaku i loveći leptire. Napravili su velike mreže od svijetle prozirne tkanine kojima su hvatali jadne lepidoptere. Taj je barbarski naziv gospođa de Renal naučila od Juliena. Ona je, naime, naručila iz Besangona lijepo djelo gospodina Godarta i Julien joj je pripovijedao o čudnovatim običajima tih jadnih životinja.
Bez milosrđa su ih nabadali na veliki karton, koji je također pripravio Julien.
1  tako se napokon našao predmet za razgovor između gospođe de Renal i Juliena; on više nije bio izložen strašnim mukama koje su mu zadavali časovi šutnje.
Razgovarali su neprestano s najvećim zanimanjem iako uvijek o posve nedužnim stvarima. Taj aktivni puni i veseli život godio je svima osim gospođici Elizi koja je smatrala da je zatrpana poslom.
- Nikada, ni za vrijeme karnevala - govorila je ona - kad je u Verrieresu ples, gospođa nije toliko pazila na svoje odijevanje; ona dva-tri puta na dan mijenja haljine.
Kako je naša namjera da nikome ne laskamo, nećemo poricati da je gospođa de Renal, koja je imala divnu put, nosila haljine koje su joj ostavljale dobrano otkrivene ruke i grudi. Bila je vrlo lijepo građena i taj joj je način odijevanja izvrsno pristajao.
- Nikada niste bili tako mladi, gospođo - govorili su joj njezini prijatelji iz Verrieresa koji su dolazili u Vergy na ručak. (Tako se to u onom kraju kaže).
Bilo je čudnovato, i teško ćemo to vjerovati, ali gospođa de Renal je bez neke svjesne namjere toliko pazila na svoju vanjštinu. Ona je u tome nalazila zadovoljstvo, pa bi, i ne misleći ništa, cijelo vrijeme koje nije provodila s djecom i sa Julienom u lovu na leptire šivala s Elizom oprave. Razlog jedinom njezinom odlasku u Verrieres bila je želja da kupi nove ljetne haljine koje su upravo stigle iz Mulhousa. Dovela je sa sobom u Vergy neku mladu ženu, svoju rođakinju. Otkad se udala, gospođa de Renal se malo-pomalo sprijateljila s gospođom Derville, koja je nekad bila njezina družica u samostanu "Svetog Srca Isusova".
Gospođa Derville se mnogo smijala njezinim luckastim idejama, kako ih je ona zvala. - Sama nikad na to ne bi pomislila - govorila je ona. Gospođa de Renal se pred svojim mužem stidjela, kao neke gluposti, svojih neobičnih ideja, koje bi u Parizu nazivali duhovitima, ali prisutnost gospođe Derville činila ju je hrabrom. Najprije bi joj plašljivim glasom priopćavala svoje misli, no kad bi bile dulje nasamo, oživio bi duh gospođe de Renal, te bi jedno dugačko i samotno prijepodne začas prošlo i obje bi prijateljice postale vrlo vesele. Ovaj put se razboritoj gospođi Derville učinilo da joj je rođakinja mnogo manje vesela, ali mnogo sretnija. Sto se tiče Juliena, on je od svog dolaska na ladanje živio kao pravo dijete, te je, kao i njegovi đaci, bio sretan što može trčati za leptirima. Nakon toliko usiljavanja i spretnih lukavština, sam, daleko od ljudskih pogleda, osjećajući instinktivno da se ne treba bojati gospođe de Renal, on se usred najljepših planina na svijetu predavao užitku da postoji, koji je u tim godinama tako jak. Od časa kad je gospođa Derville stigla, Julienu se činilo da mu je
ona prijatelj; požuri se da joj pokaže vidik s kraja nove aleje pod velikim orasima; taj vidik zaista nimalo ne zaostaje za najdivnijim vidicima na talijanskim jezerima i u Švicarskoj. Ako se čovjek popne strminom koja počinje nekoliko koraka odande, brzo će stići do velikih provalija obrubljenih hrastovom šumom koja seže gotovo do rijeke. Na vrhove tih vrletnih stijena vodio je Julien dvije prijateljice, sretan, slobodan, čak i više od toga, gospodar kuće, uživajući što se one dive tim veličanstvenim vidicima. - Za mene je ovo kao Mozartova glazba - govorila je gospođa I )crville.
()kolica Verrieresa bila je omrznula Julienu zbog zavisti njegove braće i zbog despotskog i mrzovoljnog oca. U Vergvju nije nalazio nikakvih gorkih uspomena; prvi put u životu nije vidio neprijatelja! Kad je gospodin de Renal bio u gradu, što se često dešavalo, usudio se čitati; uskoro, umjesto da noću čita i da pod preokrenutom vazom za cvijeće skriva svjetiljku, mogao se je predati snu; danju, kad bi prekinuo poučavanje djece, dolazio je među te stijene s knjigom, jedinim uzorom svoga ponašanja i jedinim predmetom svoga zanosa. U trenucima malodušnosti nalazio je u njoj u isti mah sreću, zanos i utjehu.
Neke stvari koje je Napoleon rekao o ženama i nekoliko rasprava o vrijednosti romana koji su bili u modi za vrijeme njegova vladanja izazvali su sada u Julienu prvi put neke misli koje bi drugi mladići njegovih godina već odavno imali.
Nastadoše velike vrućine. Uobičajili su provoditi večeri pod golemom lipom na nekoliko koraka od kuće. Tu je bio dubok mrak. Jedne je večeri Julien živo govorio i s nasladom uživao u tome što tako dobro govori, i to mladim ženama; gestikulirajući dotakne ruku gospođe de Renal, koja je bila ispružena na naslonu jedne obojene vrtne stolice.
Ruka se brzo povukla, ali Julien pomisli kako mu je dužnost postići da se ta ruka ne povlači kad je on dotakne. Pomisao na dužnost koju valja ispuniti i na osjećaj vlastite smiješnosti, ili bolje reći, na osjećaj manje vrijednosti koji bi ovladao njime u slučaju neuspjeha, smjesta odagna svako zadovoljstvo iz njegova srca.

IX.
Večer na ladanju
Guerinova Didona -
koje li divne skice1.
Strombeck
Njegov je pogled sutradan, kad je opet ugledao gospođu de Renal, bio čudnovat; gledao ju je kao nekog neprijatelja s kojim će se morati boriti. Ti pogledi, toliko različiti od sinoćnjih, bili su uzrok da je gospođa de Renal izgubila pamet. Ta bila je dobra prema njemu, a on je izgledao uvrijeđen. Nije mogla odvratiti pogled od njegovih
očiju.
Nazočnost gospođe Derville dopuštala je Julienu da manje govori a da se više bavi onim što mu je u glavi. Jedini mu je posao cijeloga tog dana bio da se jača čitajući zanosnu knjigu koja je čeličila njegovu dušu.
Poučavanje djece uvelike je skratio, a zatim, kad ga je nazočnost gospođe de Renal opet podsjetila na to da se mora brinuti za svoju čast, odlučio je večeras svakako postići da ona ostavi svoju ruku u njegovoj.
Kad je sunce zašlo i odlučni čas se približio, Julienovo je srce stalo čudnovato tući. Došla je noć. S veseljem koje mu je skinulo težak teret sa srca, opazi on da će ta noć biti vrlo tamna. Nebo, puno teških oblaka gonjenih vrlo vrućim vjetrom, kao da je nagoviještalo oluju. Obje su se prijateljice vrlo dugo šetale. Sve što su te večeri činile izgledalo je Julienu čudnovato. One su uživale u tom vremenu, koje kao da nekim nježnim dušama uvećava užitak ljubavi. Napokon sjednu: gospođa de Renal do Juliena, a gospođa Derville tlo svoje prijateljice. Julien nije znao o čemu bi govorio; suviše je bio zaokupljen onim što će pokušati. Razgovor je jenjavao. Zar ću i na prvom dvoboju tako drhtati i biti nesretan?" upitao se I ulien. Ta on je bio isuviše nepovjerljiv i prema sebi i prema drugima da ne bi vidio svoje duševno stanje.
1 I onoj smrtnoj tjeskobi sve bi mu druge opasnosti bile milije.
Koliko li je puta zaželio da se dogodi nešto zbog čega bi gospođa
i lr Renal morala ući u kuću i napustiti vrti Snaga kojom se Julien
svladavao bila je tolika da mu se glas posve izmijenio; uskoro i glas
gospođe de Renal stane drhtati, ali Julien to nije opazio. Strašna
borba koju je u njemu dužnost vodila protiv bojažljivosti bila je
u više mučna da bi on mogao opaziti išta izvan sebe. Sat na dvorcu
¦bije devet sati i tri četvrt, a on se još nije bio usudio da išta podu-
iik\ Ozlojeđen svojim kukavičlukom, Julien se zarekne: "Točno u
isu kad izbije deset izvest ću ono što sam cijeli dan sebi obećavao
li ću večeras učiniti, ili ću otići u svoju sobu i ustrijeliti se!"
oJak on posljednjih časova očekivanja i tjeskobe, u kojima je Julien
10 kao izvan sebe od pretjeranog uzbuđenja, na uri koja je bila
'nad njegove glave, stane izbijati deset sati. Svaki udarac tog ko-
nog zvona odzvanjao je u njegovim grudima i kao da je u njima
i/rokovao neki fizički pokret.
Japokon, dok je posljednji udarac još brujao, on ispruži ruku i i hvati ruku gospođe de Renal, koja se odmah povuče. Ne znajući to radi, Julien je ponovno uhvati. Iako je sam bio vrlo uzbuđen, 10 je zapanjen ledenom hladnoćom ruke koju je primio; stegne je i čevitom snagom; gospođa de Renal učini posljednji napor da mu ¦ otme, ali na kraju njezina ruka ostane u njegovoj. Jiegova je duša bila presretna ne zbog toga što je ljubio gospođu c Renal, nego zato što je prestalo to strašno mučenje. Smatrao o da mora govoriti kako gospođa Derville ne bi štogod opazila; logov je glas sada bio zvučan i jak. Glas gospođe de Renal odavao o, naprotiv, toliko uzbuđenje da je njezina prijateljica pomislila .1 joj je pozlilo i predložila da uđu u kuću. Julien je osjetio opa-iost. "Ode li gospođa de Renal u salon, past ću ponovno u strašan oložaj u kojemu sam proveo dan. Ovu sam ruku držao i suviše tatko vrijeme a da bi se to moglo smatrati uspjehom koji mi je m guran." 1 l času kad je gospođa Derville ponovila svoj prijedlog da pođu u
salon, Julien snažno stegnu ruku koja mu je bila prepuštena. Gospođa de Renal, koja je već ustajala, ponovno sjedne govoreći iznemoglim glasom:
- Zaista se osjećam malo bolesna, ali svježi mi zrak godi. Te su riječi učvrstile Julienovu sreću koja je tog časa bila golema: govorio je zaboravljajući pretvarati se i učinio se dvjema prijateljicama koje su ga slušale najljubaznijim čovjekom. Međutim, pod tom iznenadnom rječitošću još se krilo ponešto plašljivosti. Smrtno se bojao da gospođa Derville, izmorena vjetrom koji se stao dizati i koji je prethodio oluji, ne odluči sama vratiti se u salon. Tada bi on ostao nasamo s gospođom de Renal. Gotovo slučajno bio je smogao dovoljno slijepe hrabrosti da nešto poduzme, ali je osjećao da ne bi imao snage kazati gospođi de Renal i najjednostavniju riječ. Koliko bi god njezina predbacivanja bila blaga, on bi bio potučen, a uspjeh koji je upravo postigao bio bi uništen. Srećom za njega, te su se večeri njegove dirljive i zanosne riječi sviđale gospođi Derville, kojoj se vrlo često činilo da je on nespretan kao dijete i nimalo zabavan. Što se tiče gospođe de Renal, ona je ostavljala ruku na Julienovoj ruci i ni na što nije mislila; prepuštala se životu. Sati provedeni pod tom velikom lipom, za koju mjesna predaja kaže da ju je zasadio Karlo Smjeli, bili su za nju sati sreće. S nasladom je slušala stenjanje vjetra u gustoj krošnji lipe i šum nekoliko malobrojnih kaplji koje su počele padati na najniže lišće. Julien nije ni primijetio nešto što bi ga vrlo ohrabrilo; gospođa-de Renal, koja je bila prisiljena izvući svoju ruku iz njegove jer je ustala i pomogla svojoj rođakinji podignuti vazu s cvijećem koju je vjetar srušio i bacio do njihovih nogu, tek što je opet sjela, vratila mu je svoju ruku gotovo bez ustručavanja, kao da je to među njima već uobičajeno.
Ponoć je odavno izbila; trebalo je napokon ostaviti vrt. Rastadoše se. Gospođa de Renal, zanesena srećom što ljubi, bila je toliko neiskusna da se gotovo nije ni prekoravala. Nije mogla zaspati od sreće. Julien, smrtno izmoren borbom između bojažljivosti i ponosa koja je cijeli dan bjesnjela u njegovu srcu, pade u dubok san. Sutradan ga probudiše u pet sati; on jedva i pomisli na gospođu de Renal, što bi za nju, da je znala, bio težak udarac. On je učinio svoju dužnost, i to herojsku dužnost. Pun sreće zbog toga osjećaja, zaključao se u svoju sobu i s potpuno novim osjećajem zadovoljstva predao se čitanju junačkih pothvata svog heroja. Kad je zvono najavilo ručak, on je čitajući izvještaje Velike armade bio zaboravio svoje sinoćnje uspjehe. Silazeći u salon pomisli lako-'imno: "Moram toj ženi kazati da je ljubim." \li, umjesto pogleda punih miline koje je očekivao da će sresti, na-;.io je strogo lice gospodina de Renal a koji je prije dva sata stigao i/. Verrieresa i nije prikrivao svoje nezadovoljstvo zbog toga što se Itilien cijelo jutro nije bavio djecom. Ništa nije bilo ružnije od tog tobraženog čovjeka koji je bio zlovoljan i mislio da svoju zlovolju 11 o/e i pokazati. \ aka oštra riječ njezina muža probadala je srce gospođe de Renal.
o to se tiče Juliena, on je bio toliko utonuo u zanos i zaokupljen
o oI i kim stvarima što su se u proteklim satima odvijale pred njego-ini očima da je u početku jedva mogao obuzdati pažnju da sluša t roge riječi koje mu je govorio gospodin de Renal. Napokon mu losta osorno reče:
Bio sam bolestan.
Ion tog odgovora pozlijedio bi i čovjeka manje osjetljiva no što i- to bio verrierski načelnik; u prvi je mah pomislio da Julienu ulgovori smjesta ga otpuštajući. Od toga ga je zadržalo jedino ono uielo koje je sam sebi postavio: da se u poslovima nikad ne pre-i.igljuje.
lii je mlada budala stvorila sebi u mojoj kući stanovit ugled; mo-. 10 bi ga uzeti Valenod ili bi se mogao oženiti Elizom, a u oba bi rni ¦e slučaja mogao u dnu srca narugati", pomisli zatim. i 'sprkos razboritosti tih razmišljanja nezadovoljstvo gospodina de lu'nal a provalilo je u nizu surovih riječi koje su malo-pomalo ra-ilraživale Juliena. Gospođa de Renal umalo nije zaplakala. Tek što i1 se digli od stola, ona pozva Juliena u šetnju i primi ga pod ruku i i jateljski se naslanjajući na nj. Na sve što mu je gospođa de Renal ovorila, Julien je mogao samo poluglasno odgovarati:
Eto, takvi su bogati ljudi1.
.ospodin de Renal koračao je tik uz njih; njegova je nazočnost ivećavala Julienov gnjev. Odgojitelj najednom opazi da se gospođa Ic Renal napadno naslonila na njegovu mišku; ta kretnja pobudi u lomu užas, on je žestoko odgurne i oslobodi svoju ruku. t rćom, gospodin de Renal nije vidio tu novu drskost; opazila ju je uno gospođa Derville; njezinoj prijateljici navriješe suze na oči. U taj čas gospodin de Renal stane kamenjem goniti neku malu seljanku koja je pošla zabranjenom stazom i prolazila dijelom voćnjaka.
- Gospodine Juliene, svladajte se, zaboga; pomislite da smo svi katkad neraspoloženi! - reče brzo gospođa Derville.
Julien je hladno pogleda očima u kojima se odražavao najdublji
prezir.
Taj pogled začudi gospođu Derville, i još bi se više bila iznenadila
da mu je otkrila pravi značaj; ona bi tada pročitala u njemu neku
neodređenu nadu na najokrutniju osvetu. Takvi su bez sumnje oni
trenuci poniženja koji su stvorili Robespierrea.
- Vaš Julien je vrlo žestok, ja ga se bojim - reče gospođa Derville i posve tiho svojoj prijateljici.                                                        I
- Ima i razloga da bude ljut - odgovori joj ona. - Nakon izvan-) rednog napretka što su ga djeca uz njega postigla, nije važno hoće li ih jedno jutro poučavati ili neće; treba priznati da su muškarci vrlo kruti.
Prvi put u životu gospođa de Renal je prema svome mužu osjetila neku želju za osvetom. Krajnja Julienova mržnja protiv bogataša umalo nije provalila. Srećom, gospodin de Renal pozove svog vrtlara i zadrži se s njim zagrađujući trnovitim šibama zabranjenu stazu kroz voćnjak. Julien nije ni riječ odgovorio na susretljivosti koje su mu do kraja šetnje iskazivali. Tek što se gospodin de Renal udaljio, obje su ga prijateljice, pod izgovorom da su umorne, primile pod ruku.
Julienova ponosna bljedoća i njegov sumoran i odlučan izraz lica bili su u čudnovatoj opreci s izgledom dviju žena između kojih je koračao, a kojima je krajnja uzbuđenost prekrila lice rumenilom i zabunom. Prezirao je te žene i sve nježne osjećaje. "Zašto nemam bar pet stotina franaka rente da završim školovanje. Ah, kako bih ga tada poslao dovraga!" govorio je sebi. Kako je bio zaokupljen tim ozbiljnim mislima, nije mu se svidjelo ono malo ljubaznih riječi dviju prijateljica koje se udostojao čuti, jer su mu se činile besmislene, glupe, slabe, ženske. Govoreći tek toliko da nešto kaže i nastojeći da se razgovor održi na životu, gospođa de Renal reče da je njezin muž došao iz Verri-eresa jer je od nekog svog zakupnika kupio kukuruzovine. (U tom se kraju slamnjače pune kukuruzovinom.) - Moj muž neće doći za nama - doda gospođa de Renal - on

("c sa sobarom i vrtlarom obnoviti sve slamnjače u kući. Jutros je
napunio kukuruzovinom sve krevete na prvom katu, a sada je na
drugom.
Roja se Julienova lica promijeni; on nekako čudno pogleda gospo-
ilu de Renal i odmah je povede u stranu ubrzavši korak. Gospođa
I Vrville ih pusti da se udalje.
Spasite mi život - reče Julien gospođi de Renal - samo vi to iiiožete! Vi znate da me sobar smrtno mrzi. Moram vam priznati, gospođo, da posjedujem jednu sliku; sakrio sam je u slamnjaču svoga kreveta.
Na te riječi gospođa de Renal problijedi.
- Jedino vi, gospođo, možete ovoga časa ući u moju sobu; prekopajte neprimjetno slamnjaču u onom kutu koji je najbliži prozoru i naći ćete malu kutiju od crna glatka kartona.
A u njoj je slika? - upita gospođa de Renal držeći se jedva na nogama. Itilien opazi njezinu malodušnost, te je odmah iskoristi.
Molim vas za još jednu milost, gospođo: preklinjem vas da ne pogledate tu sliku, to je moja tajna!
To je tajna! - ponovi gospođa de Renal iznemoglim glasom. Ali, mada je bila odgojena među ljudima ponosnima na svoje bo-¦atstvo i osjetljivima jedino u pitanju novca, ljubav je već bila umrla plemenitost u njezinu dušu. Iako duboko povrijeđena, gospođa le Renal s izrazom najjednostavnije požrtvovnosti postavi Julienu potrebna pitanja kako bi mogla dobro obaviti njegov nalog.
Dakle - reče mu ona udaljujući se - mala okrugla kutija od i noga glatkog kartona.
- Da gospođo - odgovori Julien onim tvrdim glasom koji muka rcima daje opasnost.
l'opela se na drugi kat dvorca, blijeda kao da ide u smrt. Da bi i 11-volja bila još veća, osjeti kako je hvata nesvjestica; ali potreba da lulienu učini uslugu vrati joj snagu.
Moram se domoći te kutije", mislila je ubrzavajući korak. i ula je kako njezin muž govori sa sobarom baš u Julienovoj sobi. o icćom, oni prijeđoše u dječju sobu. Ona pridigne strunjaču i turi uku u slamnjaču tolikom snagom da je oderala kožu na prstima. \li, mada je inače bila vrlo osjetljiva na male boli te vrste, ove iopće nije bila svjesna jer je gotovo u isto vrijeme osjetila glatkoćukartonske kutije. Ona je zgrabi i nestane.
Tek što se oslobodila straha da je muž ne iznenadi, gotovo se doista onesvijesti od užasa koji je ta kutija izazivala u njoj. "Julien je, dakle, zaljubljen, i ovdje je slika žene koju on voli." Sjedeći na stolici u predsoblju tih odaja, gospođa de Renal bila je izvrgnuta svim strahotama ljubomore. Njezino krajnje neiskustvo bilo joj je toga časa od koristi; čuđenje je ublažavalo bol. Julien se pojavi, zgrabi kutiju i, ne zahvalivši, bez i jedne riječi otrča u | svoju sobu, pripali tamo vatru i odmah spali kutiju. Bio je blijed, iznemogao; sam je pred sobom pretjerivao veličinu opasnosti kojoj je izbjegao.
"Napoleonovu sliku", reče sebi mašući glavom, "da pronađu sakrivenu kod čovjeka koji ispovijeda toliku mržnju prema uzurpa- ; toru! Naopako da ju je pronašao gospodin de Renal, koji je tako rojalistički nastrojen i tako razjareni A kao vrhunac neopreznosti, ¦ na bijeloj poleđini slike bili su reci ispisani mojom rukom, koji ne j dopuštaju nikakve sumnje o mom prevelikom divljenju! I svaki od tih mojih zanosa ljubavi datiran je. Ima ih i od prekjučer!" "Sav bi moj ugled bio srušen i uništen u jednom času!" mislio je Julien gledajući kako kutija gori. "A moj ugled je sve moje imanje, ja samo od njega živim... i još kakvim životom, Bože moj!" Sat kasnije raznježio ga umor i samilost prema samome sebi. S srevši gospođu de Renal dohvati njezinu ruku i poljubi je s više; iskrenosti nego ikada. Ona pocrvenje od sreće i gotovo u istom, času odgurnu Juliena u ljubomornoj srdžbi. Julienov ponos, koji je tek malo prije bio povrijeđen, učini ga u tom trenutku budalom. Vidio je u gospođi de Renal samo bogatu ženu; s prezirom ispusti njezinu ruku i udalji se. Zamišljen ode prošetati se vrtom; uskoro se na njegovim usnama pojavi gorak smiješak. "Ja ovdje mirno šećem kao čovjek koji je gospodar svog vremena! Ne bavim se djecom, izlažem se uvredljivim riječima gospodina de Renala, i on će imati pravo!" On otrča u dječju sobu. Milovanje najmlađeg dječaka, kojega je vrlo volio, malo je umirilo njegovu jetku bol.
"Ovo me dijete još ne prezire", pomisli Julien. Ali odmah prekori sam sebe što tako umanjuje svoju bol, kao da je i to slabost. "Ova me djeca miluju kao što bi milovala lovačko pseto koje je jučer kupljeno."

X.
Veliko srce i malo bogatstvo
But passion most dissembles, yet betrays,
Even by its darkness; as the blackest sky
Foretells the heaviest tempest.1
Don Juan

Gospodin de Renal koji je obilazio sve sobe dvorca svrati i u dje-iu sobu zajedno sa slugama koji su unosili slamnjače. Iznenadni lazak tog čovjeka bio je za Juliena ona kap vode zbog koje se čaša i rlije.
Blieđi i mračniji nego obično, on poleti prema njemu. Gospodin li- Renal se zaustavi i pogleda svoje sluge.
Gospodine - reče Julien - mislite li vi da bi djeca bilo s kojim učiteljem napredovala kao sa mnom? Ako smatrate da ne bi - viknu Julien ne ostavljajući gospodinu de Renalu vremena da govori - kako se onda usuđujete prigovarati da ih zapuštam? 'odva se oporavivši od straha, gospodin de Renal zaključi po ne-bičnom ponašanju toga malog seljaka da ovaj ima u džepu neku ovoljnu ponudu i da će ga napustiti. Julienov je bijes rastao dok  govorio.
Mogu živjeti i bez vas gospodine - doda on.
Zaista mi je žao što vas vidim tako uzbuđena - odvrati gospodin de Renal malo mucajući.
Ali strast se najviše pretvara, pa ipak se izdaje pravo svojom tajnosti, kao što najcrnje nebo nagovještava najtežu oluju. (Bvron)
Sluge su bili na deset koraka od njih i namještali krevete.
-Nije meni do vašeg žaljenja gospodine - prihvati Julien izvan sebe - pomislite na uvredljive riječi koje ste mi izgovorili, i to još pred ženama.
Gospodin de Renal je previše dobro razumio što Julien traži i mučna mu je borba razdirala dušu. Julien, potpuno lud od srdžbe, slučajno vikne:
- Znam kuda ću otići, gospodine, kad odem od vas. Na te je riječi gospodin de Renal već vidio Juliena u kući gospodina Valenoda.
-Dobro, gospodine - reče on napokon s uzdahom i izrazom lica s kojim bi pozvao kirurga da izvede najbolniju operaciju - pristajem na vašu molbu. Od prekosutra, a to je upravo prvi u mjesecu, dajem vam pedeset franaka na mjesec.
Julien se htjede nasmijati i ostade preneražen; sav ga je gnjev napustio.
"Nisam tu životinju dovoljno prezirao", pomisli. "To je bez sumnje najveća zadovoljština koju je kadra dati tako niska duša." Djeca koja su otvorenih usta bila nazočna tom prizoru otrčaše u vrt da kažu majci kako je gospodin Julien bio vrlo ljut, ali odsada će dobivati pedeset franaka na mjesec. Julien iz navike pođe za njima i ne pogledavši gospodina de Renala, koji je bio veoma razdražen. "Eto, taj me Valenod stoji sto šezdeset osam franaka", pomisli načelnik. "Svakako mu moram kazati nekoliko odlučnih riječi o nje govim nabavkama za nahodište." Čas kasnije Julien se opet nađe licem u lice s gospodinom de Re-nalom.
-Moram govoriti s velečasnim Chelanom o mojoj savjesti; čast
mi je obavijestiti vas da ću biti odsutan nekoliko sati. - Ah, dragi moj Juliene - reče gospodin de Renal smijući se s najneiskrenijim izrazom lica - možete izbivati i cijeli dan pa i cijeli sutrašnji dan ako želite, dragi prijatelju! Uzmite vrtlareva konja i odjašite u Verrieres!
"Eto", pomisli gospodin de Renal, "ide odgovoriti Valenodu; nije mi ništa obećao, ali treba pustiti da se glava tog mladića rashladi. " Julien brzo ode i popne se u velike šume kojima se iz Vergvja može i u Verrieres. Nije htio da odviše brzo stigne k velečasnom Che-iM. Ne želeći se izložiti novom licemjerstvu, osjećao je potrebu
lasno zagleda u svoju dušu i da ispita mnoštvo osjećaja koji je Uiđuju. 'obio sam jednu bitku", reče sebi čim se našao u šumi, daleko od Iskih pogleda, "dobio sam, dakle, bitku!" mu riječi prikazale njegov položaj u lijepim bojama i vratile ni'kle mir njegovoj duši. I to, imam pedeset franaka mjesečne plaće; mora da se gospodin
Renal nečega jako uplašio. Samo, čega?"
Mišljanje o tome što je moglo zadati strah tom sretnom i močnom čovjeku protiv kojega je još prije jedan sat kipio od srdžbe I raja je razvedrilo Julienovu dušu. Načas je gotovo osjetio i čamu ljepotu šume posred koje je prolazio. Goleme su se groma-
:',olog stijenja odronile odnekuda s planine i pale usred šume. Velike se bukve dizahu gotovo isto tako visoko kao i stijene koje su >jom sjenom stvarale divan hlad na tri koraka od onih mjesta na imia bi zbog žara sunčanih zraka bilo nemoguće zadržavati se. hrn načas predahne u sjeni tih velikih stijena, a zatim se nastavi njati.
i ljući se uskom, jedva označenom stazom kojom se služe samo čari, uskoro stiže na golemu stijenu, gdje je bio sasvim siguran da daleko od svih ljudi. Osmjehnu se tom svom fizičkom položaju mu je on predočivao položaj koji je žarko želio postići u mo-kovom pogledu. Čisti zrak tih visokih planina ulijevao je vedrine, ćak i radosti u njegovu dušu. Verrierski je načelnik u njegovim i ma nadalje bio predstavnik svih bogataša i svih drznika ovoga icta, ali Julien je osjećao da u mržnji koja ga je još malo podja-ala usprkos žestini nema ništa osobno. Kad bi prestao viđati gospodina de Renala, za osam dana bi zaboravio i njega i njegov orac, i njegove pse, i njegovu djecu, i cijelu njegovu obitelj. "Ja ni ga, ni sam ne znam kako, prisilio na najveću žrtvu. Što, više
pedeset škuda na godinu! A tek čas prije toga izvukao sam se najveće opasnosti. Eto dvije pobjede u jedan dan; druga je bez ičije zasluge; trebalo bi otkriti kako se to zbilo. Ali ostavimo takva istraživanja za sutra!"
Julien je stajao na svojoj velikoj stijeni i gledao nebo u žaru ljetnog na. U polju ispod stijene cvrčali su cvrčci; kad bi zamukli, svuda naokolo zavladala bi tišina. Pod sobom je vidio kraj na daljin od dvadeset milja. Od vremena do vremena opazio bi kopca ko je poletio s visokih stijena iznad njegove glave kako u tišini opisuj goleme krugove. Julienov je pogled nesvjesno pratio tu pticu gra bilicu. Njezine mirne i snažne kretnje učiniše na njega jak dojam zavidio je toj snazi, zavidio je toj samoći. To je bila Napoleonova sudbina: hoće li jednoga dana biti i njegova.