Starosedeoci vs došljaci :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Sjetila sam se jednog lijepog teksta, moze komotno i na temu 'odijelo ne cini covjeka', okacicu je i tamo:

Ne znam zašto uvijek čekam posljednje trenutke da sredim obaveze. To nipošto nije u skladu sa mojim djevičanskim horoskopom. Vjerovatno je i onaj jarac u podznaku zaspao.
Studenti Prava će razumjeti gužvu koja se stvori pred SS (čitaj studentska služba) onda kada se prijavljuju ispiti. Opet sam sebi dozvolila luksuz da završim na socijalnom (oktobarskom) roku ......
Sam pogled na podivljalu, neokupanu i neurednu masu oduzimao mi je svaku volju da civilizovano stanem u red. Tu ne postoje pravila - svako se gura i onom ispred (a i iza) sebe psuje majku i bliže članove porodice. U pobočnoj lozi do petog stepena.
Zagušljivo. Smrad jeftinih parfema i ustajalog znoja.
Muški dio kolega ni ne pomišlja nježnijem polu ustupiti mjesto.
Prezirem ih već u startu.
Već osjetim nesvjesticu.
"Zdravo". Nečiji glas.
Okrenem se, djevojku poznajem, ne znam ime, ali lice mi je poznato.
Siromaštvo je proizilazilo iz svega što je imala na sebi.
Pozdravim i ja nju, tek reda radi, omražena sam i na svojoj a i na mlađim godinama,
Ne volim mnogo kontakte sa neznancima. Posebno došljačku sirotinju.
"Nisi dobro" - kaže ona.
Nemam volje da objašnjavam. Danas mi nikako nije dan.
Zašto bih ja razgovarala sa njom .......?
"Nana mi je loše" - odgovaram bezvoljno.
Nana je zaista bila loše. Prethodnu noć nisam spavala.
"A je li imaš samo nju?".
Ovo sam već smatrala drskošću. Pa ko je ona da me tako ispituje?
Napravila sam svoju sad-već-pretjeruješ facu i okrenula se na drugu stranu.
A djevojka je uporna.
"Moj je tata u bolnici".
"Žao mi je", kažem, "šta mu je?"
"Mah..." uzdiše i spušta glavu.
"A mama?" pitam tek da nešto kažem.
"Mama mi je umrla".
U tom me trenutku nešto presjeklo. Neko davno skriveno sjećanje.
Bol uvijek ima tačno vrijeme.
"Koliko si imala godina?"
"Šest".
Šest, mislim. Kad je moja majka umrla, ja sam imala nepunih osam.
"Imaš li još nekoga?" pitam.
Nema.
Nemam ni ja.
Odjednom sam osjetila da mi je nevjerovatno bliska.
Tuga udružuje duše. Bol nas je okovala istim lancima.
Čudna su djeca bez roditelja, za sitnicu zaplaču.
Osjećam mučninu, nesvjesticu.

"Hajde, nije ti dobro, stani ispred mene".
Nisam joj rekla da imam anemiju i da se često unesvijestim kad su ovakve gužve.
Nije ni bilo potrebe da joj kažem.
Njena je duša bila bogatija od svega onoga što nije imala na sebi.
Postidila sam se pred tom djevojkom.
Da, zove se isto kao ja; da, i ona je skoro položila Ustavno pravo; da, i njoj treba jedan ispit za uslov za IV godinu. Čak isti – Finansijsko pravo, kao i meni.
Ona će izgubiti i oca, a svejedno stoji tu, u toj istoj gužvi, trpi to što trpi svako provincijalsko dijete, i ustupa svoje dugo čuvano mjesto jednom sarajevskom snobu. Koji to nije znao da cijeni.
Ona sendvič nosi od kuće, zamotan u skromnu folijicu, ja ručam u Mc'Begu.
Ona pije kafu sa aparata, ja ledeni čaj. Ona ima jednu tanku svesku, jednu torbu i jeftin mobilni. Ja imam skupocjeni rokovnik, Parker olovke i Nokiu 7680. Ona plaća podstanarsku kiriju negdje na periferiji grada, ja stanujem u centru i imam vlastitu sobu.
Ona je bila čovjek, ja nisam.
Željela sam joj reći da razumijem da je teško, doći u veliki grad prezren od svakoga, dočekan na nož, djetinjstvo bez majke, djevojaštvo vjerovatno bez oca, željela sam je pozvati na kafu, ponuditi joj svoje prijateljstvo.
Jer je bila više nego ijedan od mojih gradskih poznanika.
Jer se umjela odreći za drugog.
Posmatrala sam je još, toliko toga sam joj htjela reći.
A onda mislim u sebi ... Lejla, ne seri. Bukvalno.
Neću vraćati njene sive godine.
Neću joj nametati nikakve obaveze.
Ako joj budem trebala, potražit će me.
Jer - bol uvijek ima tačno vrijeme.

izvor: http://www.infobar.ba/kategorije/kolumne/lejla_lacevic/11-05-odijelo.php