Razgovor:egzorcist, svećenik Francesco Bamonte

Praznovjerje vrijeđa Isusa jer označava pomanjkanje vjere u njega, kaže egzorcist koji je napisao knjigu na temu skrivenih utjecaja zla i navodnoj komunikaciji s drugim svijetom. Knjiga je tiskana na talijanskom, a uskoro će biti tiskana i na drugim jezicima. Naslov knjige je "I Danni dello Spiritismo" (Štetnost spiritizma). U ovom intervjuu otac Bamonte detaljno opisuje fizičke i psihičke štete uzrokovane spiritizmom.

Vi ste egzorcist. Mislite li da ljudi koji povjeruju u spiritističke radnje potražuju istinu u krivom smjeru?

Svakako. Spiritističke radnje su pogrešan način traženja istine. Ljudi se nadaju dobivanju stvarnih informacija o Bogu, čovjeku, drugom svijetu, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o onome o čemu oni misle da su duše umrlih. U stvarnosti to su ni više ni manje nego trikovi koji ponekad ljude navedu da stupe u kontakt sa vlastitom podsvijesti.
U ostalim slučajevima, ipak, ljudi stupe u kontakt sa demonskim dušama koje se pretvaraju da su duše umrlih. To je zato što fenomen i očitovanje spiritizma nije uvijek u trikovima, fikciji, sugestiji, psihološkim mehanizmima, očitovanjem podsvijesti ili pak maštovitost psihe, što neki vole sugerirati kako bi objasnili neuobičajene pojave uključujući i demonske ili natprirodne.
Slučajevi napada ili đavolskog pripadanja, u kojem su svećenici egzorcisti morali intervenirati nakon spiritističke seanse, jasno pokazuju kako je ovakva praksa najdraži put kojim zlo destruktivno utječe na ljude.

Što je spiritizam i zašto se ne može uskladiti s vjerom?

To je zazivanje mrtvih, praksa s kojom kroz tehnike i ljudska sredstva, s ili bez spiritističkog posrednika, pokušavamo pozvati mrtvu osobu i postavljati joj pitanja.
Svaki puta kada se molimo Bogu za naše umrle, bez okretanja spiritističkim radnjama, molimo umrle da se zajedno sa svecima i s nama mole Bogu za nas. To je dozivanje mrtvih, a ne dozivanje duhova što se radi spiritizmom. Mrtvi nam se mogu očitovati samo uz slobodnu Božju inicijativu, izravno i nikada kroz tehnike ili pomoću vračanja kao što su spiritističke seanse. Zbog nekih važnih razloga Bog može dozvoliti da nam se pojavi umrla osoba, npr. da nam da savjet ili barem potporu svojom prisutnošću, da zatraži molitve ili da prikaže zahvalnost za molitve koje smo molili. U suprotnom, ako smo mi oni koji pokušavamo sazvati susret s mrtvima kroz prizivanje spiritističkim tehnikama, trebamo imati na umu kako je Bog u Starom Zavjetu jasno govorio o ovome i rekao nam kako se On gnuša nad onima koji čine takve stvari.

Spiritističke radnje obećavaju sjedinjenje i kontakt s umrlim osobama. Što reći, s Kršćanskog gledišta, onima koji priželjkuju takav pristup drugom svijetu?

Morali bi čitati Bibliju i vidjeti da Bog oštro zabranjuje takav pristup drugom svijetu zato što zna da je to krivo i lažno jer nas tjera u tamu i okreće od istine i prave vjere te otvara vrata utjecaju zlih duša. Tko se god zaželi osjećati blizu svog voljenog pokojnika treba ići često na ispovijed, ići na mise, moliti za njih i biti potpuno spreman prihvatiti Božju volju. Bog će im svakako dati priliku da osjete sreću u komunikaciji sa njihovim voljenim pokojnicima.

Koje su glavne opasnosti spiritizma?

Fizički problemi svih vrsta kao jaki bolovi u želucu, bolovi u glavi i kostima, povraćanje, epileptički napadi, trnci i žmarci u nogama, nagli napadi vrućine ili hladnoće, depresije, konstantni živčani tikovi, nesposobnost uzimanja hrane...

Dosta, dosta... zar ih ima još?

Navodio sam fizičke probleme, ali ima ih još mnogo: nemogućnost spavanja po noći ili po danu, nemogućnost učenja ili obavljanja posla. Uznemirenost, noćne more, strah od mraka, osjećaj da vam netko sjedi u krilu. Neki također osjete nevidljive šamare i ugrize kao i udarce u tijelo.

A psihološke štete?

Fenomen kao što je samoisključenje iz dnevnog socijalnog života, stupnjevi ovisnosti kao alkohol ili droge, gubitak racionalnosti i slobode, napuštanje svoje osobnosti do točke kada čovjek osjeti da neka druga osoba ulazi u njega, glasovi što nalažu ljude na molitvu i klevetu koja vodi do suicida. Vezano uz percepciju prostora, možemo reći da su psihološke štete indicirane fenomenom kao što je kretanje predmeta bez diranja istog, zvukovi kućnog zvona ili glazbenih instrumenata koje odjednom čujemo. Moram spomenuti, također, zvukove lupanja po krovu, zidovima ili podu, plač i zvukovi u zraku, zvukovi koračanja, tamne vizije ili osjećaji prisutnosti nečeg neprirodnog.

Što je tzv. pseudo-katolički spiritizam?

To je uzaludan pokušaj da se izjednači Katolička vjera sa spiritizmom. Uz ovo što sam upravo rekao, očigledno se može shvatiti da je to potpuno nemoguće.

Da, to je potpuno razumljivo. Ali nerijetko susrećemo katolike koji su donekle praznovjerni. Može li se ta tendencija popraviti?

Praznovjerje je grijeh protiv prve Božje zapovijedi. Kršćanska vjera i praznovjerje su u otvorenoj suprotnosti, a ipak veliki broj kršćana ima strah od crne mačke koja prelazi preko ceste, prosutog ulja ili brojeva 13 ili 17. Također neki kršćani nose amajlije ili talismane kako bi si osigurali sreću ili spriječili nesreću. Mnogo je kršćana koji imaju potkove na svojim vratima. Nije rijetkost vidjeti katolike kako prekriže prste u određenim trenutcima. Opasno je, pogotovo ako je netko kršćanin a vjeruje u horoskop, savjetuje se sa vračarima (čitanje iz dlana i slično) ili se uključuje u spiritizam.
Praznovjernost vrijeđa Krista zato što otkriva manjak odanosti i vjere u njega. Kroz evangelizaciju, propovijedanje na misama, katekizam, nužno je naučavati kako kršćani vjeruju u Krista cijelim srcem, u onoga tko oslobađa i spašava čovjeka od sila zla koje mu prijete.
S druge strane, praznovjerje, ne samo da ne spašava i štiti čovjeka od zlih sila već je način da čovjeka zarobi zauvijek.

 (izvor: Catholic Online)
Криж живота

OPĆI RELIGIJSKI LEKSIKON
o spiritizmu

Spiritualizam je okultna znanost kojoj je svrha odrediti način postojanja duha prije utjelovljenja u neko tijelo, za tog utjelovljenja i nakon smrti, pri čemu se vjeruje u mogućnost očitovanja duha u svijetu živih; zazivanje duhova, nekromancija.

Zazivanje duhova prakticiralo se u nekim arhaičnim društvima, a bilo je poznato i u antičkih naroda (Mezopotamci, stari Egipćani, Kinezi, Indijci, Grci i Rimljani). Premda Stari Zavjet zabranjuje zazivanje duhova, kralj Šaul prepušta se toj praksi (1 Sam 28).

Kao sustavno razrađen nauk i pokret spiritizam se proširio u 19. stoljeću po Americi i zapadnoj Europi, pa i u intelektualnim i znanstvenim krugovima. Bio je to povratak iracionalizmu nakon razdoblja čistog racionalizma i skepticizma.

Spiritistički nauk izložio je Allan Kardec u Knjizi duhova. Knjiga sadrži učenje o besmrtnosti duše, budućem životu, naravi duhova i o mogućnosti njihove veze s ljudima. U njoj su također izložena moralna načela sadašnjeg života i budućnosti čovječanstva.

Prema spiritističkom učenju Bog je univerzalna kozmička energija, a ljudski duh, utjelovljen u tijelu (duša), besmrtan je. Čovjek se spašava vlastitim moralnim naporom, a duša čisti uzastopnim reinkarnacijama (nema ih u engleskom spiritizmu). Između dviju reinkarnacija ona postaje lutajući duh, prije nego se nastani u različitim sferama. Za tog lutanja duh preminuloga može stupiti u vezu s ljudima. To se zbiva na spiritističkim seansama posredstvom medija, osobe čija duša još za života može napustiti tijelo i prepustiti ga lutajućem duhu i njegovim porukama. Seansu predvodi spirit, osoba koja hipnotizira medija i komunicira s duhom.

Spiritizam je proučavala moderna psihologija i psihopatologija, koje su utvrdile mnoge opsjenarske trikove, ali i neke parapsihološke pojave. Kršćanske crkve, u duhu biblijske tradicije, osuđuju spiritizam. Kao oblik nove religije, spiritizam se osobito raširio u Brazilu i Argentini, a utjecao je i na teozofska društva.

извор: исти