zbilja,J.,svaka čast

ajte ljudi,momak je u delikatnim godinama i kaže da neće kod psihologa,da ne može . to su ljudi koji rade sa našim najdelikatnijim dijelom,mozgom,i kao i svuda,ima loših i dobrih. ali je ovdje tabu otići kod psihologa jer tad već majke brane djeci da se druže sa tobom,jer ti si lud
ma samo da se malo oslobodi,da ga prodje taj pritiska koji sebi nameće i biće cool

Upravo u tome je i problem. Strucni saradnik je strucni saradnik sa razlogom i ako smatras da imas problem sa samim sobom uvek mozes da odes kod njega da ti kaze da li je sve u redu sa tobom. Nema nista lose u tome i mozes pomoci mnogo sam sebi

Niti ja niti bilo ko ovde drugi to ne moze iz prostog razloga sto ga ne poznajemo da bi dali ikakvu dijagnozu. Zato ako misli da je bolje da ode kod istog i treba da ide

ja odem do školskog ps.,i to jer joj nešto pomažem..a svi me gledaju kao-jadna mala,mukicaa ..ajde marš  neupućeni

Мајоре, мислим да свакако губиш..  

Него бре.. тема није конкурс за посао на Психојебатрији... 
И свако има право да каже оно што он мисли да треба, и да да савет који мисли да треба, а савет типа консултације са неким стручним лицем не знам како може да одмогне.. Осим ако лик овде отвори срце, завали се у фотељу, и диктира некоме да пише на форуму оно што он прича, и исприча све од А до Ш...   

Можда није озбиљно, а можда јесте, али је свакако неозбиљно то закључити на основу пар постова дужине смс поруке 

Pa sta sad ako je stidljiv ne sme da prilazi? Bolje mu je da pridje mozda ce i jebati,mozda mu takvo ponasanje umanjuje sanse,ali opet bolje da pridje nego kod kuce da place nad sudbinom.

Bio sam kod psihijatra za kojeg kazu da je vrlo strucan,a matori je senilan. Odem kod njega i posle dve nedelje on zaboravi ko sam. Ja mu kazem problem i on to zaboravi.Ne bih da imenujem nije lepo. To sam isao za dzabe u Beograd.

http://forum.burek.com/svaki-drugi-ima-simptome-depresije-t263249.topicseen.html

Ajde 50% sa ove teme najmanje da se javi psihijatru, da resi svoj problem. Klinicki centar da se prepravi u psihijatriju jer i ovako ne moze da izdrzi sve uredjaje kako kazu, krevete moze... 

Ma to svakako jeste ali on govori o tome da se uopsteno plasi ljudi i kontakta sa njima(to je socijalna anksioznost) kao i prevelike kritike od strane istih. Ako zaista ima takav problem a ne moze sam da ga prevazidje odlazak psihologu je jedan od nacina za prevazilazenje

Depresija je ozbiljna bolest, to sto se neko frlja sa tom reci pa misli da svaki covek koji je pod malim stresom i ima malo problema boluje od iste je druga stvar 

Nego

Socijalna anksioznost

Što je socijalna anksioznost?

Najbliže riječi u kolokvijalnom govoru su – trema, napetost, tjeskoba u socijalnim situacijama. Pojačano socijalno anksiozne ljude ćete prepoznati kao one koji su povučeni u društvu, koje često proglašavamo «sramežljivim», zatvorenim, ukočenim, loše prilagođenim, uznemirenim etc. Ako pogledate u sebe i oko sebe vidjet ćete da je pojava vrlo raširena. Dapače, gotovo svi mi ponekad osjetimo socijalnu anksioznost u različitim prilikama – neki u nepoznatom društvu ili bilo kakvoj interakciji s nepoznatim ljudima (npr. u dućanu), neki na razgovoru za posao, neki na ispitu na faksu, neki kad moraju nešto izlagati pred velikim brojem ljudi ili kad ih se snima – a neki u svakoj od tih situacija pomalo. Socijalna anksioznost se ne mora nužno vidjeti u ponašanju ako smo našli mehanizme da se s njome nosimo. Njena glavna karakteristika je unutarnji nemir u socijalnim situacijama koji se može i ne mora manifestirati na ponašanju.

Uzroci socijalne anksioznosti

Socijalna anksioznost se službeno definira kao strah od negativne evaluacije. Dakle, njen temelj je u tome što se bojimo da će ljudi o nama misliti nešto loše (taj strah je usađen duboko u nesvjesno, ma koliko mi svjesno tvrdili da ga nemamo).
Evolucijski gledano, ona je vrlo korisna i poželjna osobina jer nas štiti od velikih gafova u socijalnim situacijama, što nam pak osigurava povoljno mjesto u «ljudskom čoporu» i samim time sigurnost preživljavanja. No, kao i sve korisne osobine – niti jedna nije dobra u prevelikoj dozi, kao niti u premaloj (pojedinci koji imaju kronični nedostatak socijalne anksioznosti podjednako su «devijantni» i podjednako loše prolaze u socijalnim situacijama kao i oni koji je imaju previše – obično ih ljudi doživljavaju kao neodmjerene, ekscentrične, čudne, «davež» i sl.). Prevelika doza socijalne anksioznosti uzrokuje to da se bojimo poduzeti bilo kakvu akciju u socijalnoj situaciji kako ne bismo napravili «gaf». Zato često ostajemo pasivni, što se manifestira kroz povučenost, šutljivost, ukočenost. Budući da se i te osobine u društvu negativno ocjenjuju javlja se novi strah: strah da će okolina primijetiti našu anksioznost. To već postojeću anksioznost samo dodatno potencira i nastaje začarani krug. Zato zbog straha da će drugi ljudi primijetiti našu anksioznost – postajemo još anksiozniji – paradoksalno, nije li?

Ako stvar ode predaleko i ako osoba zbog toga počne izbjegavati velik broj socijalnih situacija nastaje poremećaj koji se još naziva i socijalna fobija. Da se razumijemo: poremećaj se uvijek dijagnosticira kroz funkcionalnost osobe. To znači da ako osjećamo veliku napetost u socijalnim situacijama, ali se bez obzira na nju svaki dan nosimo s tim situacijama nitko nam neće dijagnosticirati poremećaj, niti ga imamo. Tek kada prestanemo funkcionirati i kada naši strahovi kompletno uvjetuju i naše ponašanje (što se kod ljudi sa socijalnom fobijom u krajnjem stupnju može manifestirati tako da prestanu izlaziti iz kuće samo zato da ne bi prošli pored drugog čovjeka na cesti) – reći će nam da imamo poremećaj. Dakle «poremećaji» su, suprotno ljudskom crno-bijelom promatranju svijeta, samo do te mjere potencirana stanja «normalnih» osoba da prestajemo biti funkcionalni.

Koji je uzrok pojačane socijalne anksioznosti? Morat ću razočarati sve one koji smatraju da su samo njihov «loš odgoj» ili životne situacije krive za to: velikim dijelom socijalna anksioznost je nasljedna, a manjim dijelom uzrokovana životnim situacijama. Dapače, ona je velikim dijelom i «fizičke» prirode. Tako npr. pojačana aktivnost simpatičkog živčanog sustava, prevelika pobuđenost inhibitornih neurona ili jednostavno rečeno hipersenzibilnost živčanog sustava mogu pobuditi osjećaje slične socijalnoj anksioznosti ili anksioznosti općenito. To je razlog zbog kojeg lijekovi poput sedativa djeluju. Ipak, ne treba zaboraviti: otponac socijalne anksioznosti je uvijek psihičke prirode i ovisi o našem nesvjesnom tumačenju situacije u kojoj smo se našli. Samim time je i na osjećaj socijalne anksioznosti moguće utjecati i bez suvišnih medikamenata.

Socijalna anksioznost i ja

situacijama kad sam u interakciji s drugim ljudima malo anksioznija od većine. S druge strane na skali sramežljivosti imam potpuno prosječan rezultat što pak znači da se moja povišena anksioznost vjerojatno ne može primijetiti u mom ponašanju. Ipak postoje situacije u kojima imam stvarno visok stupanj socijalne anksioznosti.
Prva i meni osobno najgora je javni nastup (javno izlaganje, izlaganje radova i držanje prezentacija pred velikim brojem ljudi, koje je između ostalog sastavni dio mog posla). To je situacija u kojoj se ja doslovce petrificiram, a isto se događa i mom mozgu (), pa sam se jednom čak našla u situaciji da stojim pred publikom i šutim…
Druga je kamera. Uperite u mene kameru ili fotič tako da sam ja toga svjesna (ako nisam – dobro je) i budite sigurni da ćete snimiti najgoru fotografiju ikad (ipak, vježbam… ).
Osim toga osjećam napetost (ali znatno manje nego u prethodne dvije) u situacijama koje su namijenjene tome da me se procjenjuje (npr. razgovor za posao).
Kroz godine života savladala sam neke meni fantastične tehnike nošenja sa povišenom socijalnom anksioznošću, tako da u konačnici u mnogim situacijama vjerujem da djelujem manje anksiozno i socijalno funkcioniram «bolje» od velikog broja ljudi. Neke druge situacije pak mogu završiti katastrofično, ali i to je dio života, nije li?

Kako pobijediti socijalnu anksioznost (za one koji su se prepoznali)?

Svi oni koji su iz ovog naslova zaključili da nakon nekoliko «tehnika» više nikad neće osjetiti socijalnu anksioznost – prevarili su se . Naime, cilj s kojim treba krenuti je: naučiti živjeti i funkcionirati, prema današnjim standardima dobro, i sa socijalnom anksioznošću (koja je naš prirodni i normalni dio). Cilj, dakle nije uništiti taj osjećaj u nama već postići to da taj osjećaj ne bude naš šef u socijalnim situacijama. Za početak je upravo ovo najvažniji dio: Pokušajte prihvatiti da ste jednostavno osoba koja u nekim situacijama osjeća pojačanu socijalnu anksioznost. To je sasvim normalno. Bilo bi dosadno da su svi ljudi jednaki i zato postoji cijeli spektar osobina po kojima se razlikujemo – i stupanj socijalne anksioznosti je jedna njegova sastavnica. Evo nekoliko pravila/tehnika koje su dobrodošle u «borbi» sa socijalnom anksioznošću:

1. Socijalna anksioznost, povučenost, trema su normalne u pojedinim socijalnim situacijama – gotovo svi ljudi ih imaju.

2. Ljudi vas puno manje promatraju nego što vi to mislite. Pođite od sebe: koliko vi promatrate druge? Vjerujte mi, niti s drugima nije puno drugačije. S druge strane pokušajte ih promatrati više. Već samo skretanje fokusa sa sebe na druge činit će vas spontanijima.

3. Što je najgore što vam se u nekoj socijalnoj situaciji može dogoditi? Je li to što će neki ljudi zaključiti da ste «nespretni» u društvu doista tako loše? Kakve će to posljedice imati za vas i za vaš život? Što vi mislite o ljudima koji su u nekoj situaciji socijalno anksiozni?

4. Za napetu šutnju je potrebno dvoje (barem). Nema potrebe da vi osjećate dužnost da vodite konverzaciju. Uostalom, što nedostaje šutnji? Kažu da je najveći stupanj bliskosti između dvije osobe kada se osjećaju ugodno jedna s drugom - u tišini.

5. Pokušaj da sakrijete vašu socijalnu anksioznost će samo uroditi time da se osjećate još anksioznije – radije ju priznajte ljudima. Tehnika koja je meni osobno pomogla u oslobađanju od treme je da svima pričam (čak i pretjerano) o svojoj tremi (na kraju, ispričala sam je i vama dragi čitatelji ). Zanimljivost koju sam u vezi toga primijetila: ljudima je simpatično kada tako nešto priznajete bez ustručavanja.
S druge strane ako priznate svoju socijalnu anksioznost sebe ćete rasteretiti velikog dijela straha da će ju drugi primijetiti i po vlastitom viđenju smanjiti tuđa očekivanja («drugi će vam lakše progledati kroz prste za neki socijalni gaf ako znaju da imate tremu» – zanimljivo, samim time će se vaša trema smanjiti).

6. Zablude o praksi: često se kaže ako želite pobijediti svoje strahove suočite se s njima. To bi konkretno za osobu s povišenom socijalnom anksioznošću značilo da se treba što češće naći u socijalnim situacijama koje joj izazivaju nelagodu. Međutim, ovdje postoji jedna iznimka: socijalna anksioznost će se smanjiti samo ako te socijalne situacije kasnije procijenimo kao uspješne (da smo ih «dobro odradili»). Ako ih procijenimo kao neuspješne (što uopće ne mora značiti da su bile – bitna je naša evaluacija) – u svakoj sljedećoj takvoj situaciji naša socijalna anksioznost će rasti. Pokušajte definirati koje su točno te situacije u kojima osjećate nelagodu.

7. Ako ne znate kako biste se u nekoj socijalnoj situaciji trebali ponašati, umjesto da se time previše opterećujete i zapadate u negativna stanja zbog te svoje «nekompetentnosti» – pažljivo promatrajte druge koji se po vašem mišljenju dobro snalaze. Zamislite to kao učenje – velika prednost čovjekovog stupnja inteligencije je što ima sposobnost učiti prema modelu. Tako ćete u sljedećoj sličnoj situaciji imati okvirni obrazac kako biste se željeli ponašati. Dalje je samo stvar prakse. Zapamtite: svaka situacija koju procijenite kao uspješno izvedenu smanjuje vašu socijalnu anksioznost u sljedećoj sličnoj situaciji.

8. Sami sebi ste najveći kritičari. Drugi ljudi ne pamte, niti pretjerano obraćaju pažnju na vaše socijalne «gafove» (osim ako niste javna ličnost, ali onda vjerojatno niti nemate problema sa socijalnom anksioznošću). Koliko vi obraćate pažnju na tuđe socijalne gafove?

9. Ako imate strah od javnih nastupa (izlaganja pred puno ljudi – kao npr. ja ) vašu anksioznost će bitno smanjiti kvalitetna priprema. To znači ako napamet naučite svoje izlaganje (preporuča se čak vježbanje pred ogledalom) bitno smanjujete napetost kada se nađete u toj situaciji - ja to nikad nisam napravila . Ono što meni pomaže (kad mi nema druge ) i ako to situacija dopušta: na početku izlaganja se «našaliti» sa otprilike rečenicom: «Moram vas samo upozoriti da imam tremu od ovakvih nastupa što može rezultirati time da počnem pričati gluposti» - bili ste iskreni i ako imate imalo kvalitetnu publiku – nasmijali ste ih i smanjili očekivanja koja se na vas postavljaju. Istu tehniku sam povremeno primjenjivala na razgovoru za posao. Vjerovali ili ne kad god sam ju primijenila – dobila sam posao.

10. Jedna preporuka koja me svojevremeno od srca nasmijala: kad se nađete u situaciji gdje osjećate jaku tremu recite sami sebi: «Pa što, malo sam anksiozan – kao da mi je prvi put» (još je smješnije kad to čitate na stranici koja se bavi socijalnom fobijom). To nas vodi direktno u sljedeću točku:

11. Nikad ne zanemarite humor. Ako i napravite neku «grešku» umjesto da istrčite plačući ili se ukočite do stupnja petrifikacije – nasmijte se sami sebi - pred drugima. Taj postupak nevjerojatno opušta cijelu atmosferu i čini vas za barem dva stupnja simpatičnijima i socijalno kompetentnijima. Realno gledano – iz perspektive Univerzuma, što je vaša greškica osim jedne beznačajne humoristične situacije ?

12. Naravno, uvijek će se naći ljudi koji će ukazivati na vašu zatvorenost i povučenost kao na nešto negativno, možda vas čak i zadirkivati radi toga (vjerovali ili ne – čak i u svijetu odraslih). Takvi ljudi su noćna mora svakoj osobi sa povišenom socijalnom anksioznošću. Ipak, zapitajte se: koje mane na drugima najlakše zapažate? Odgovor je: one koje imate i sami, a ti drugi vam onda samo pomažu da se osjećate bolje. Najbolji način nošenja s takvim ljudima je nasmiješiti se (obavezno ) i reći: «da, imaš pravo, ja jesam malo povućena osoba i trebam više vremena da se oslobodim među ljudima. Što ćeš, takav/takva sam.». Iznenađenje s druge strane će biti veliko jer većina ljudi, makar i podsvjesno, zna da je najveća hrabrost priznati svoje najveće strahove.

Još nekoliko službenih tehnika koje pomažu protiv anksioznosti (socijalne, ali i svake druge):

1. Bihevioralna terapija: - najbolja metoda iz bihevioralne terapije je zamišljanje situacije koja je po vašem viđenju prijeteća i istovremeno se pokušavate opustiti (fizički - duboko disnje, opuštanje ramenih mišića...). Korisna spravica je biofeedback koji vas upozorava svaki put kad se fiziološki znakovi napetosti počnu javljati (npr. otkucaji srca, znojenje, ubrzano disanje, zatezanje vratnih i ramenih mišića – najkarakterističnije za socijalnu anksioznost). Ovo je dobro jer samostalno često ne uspijemo uhvatiti sam početak pojave napetosti, a spravica je tu da nas upozori dovoljno rano kako bismo odmah mogli početi s tehnikama opuštanja. Gdje ju nabaviti? Ne znam – proguglajte.

2. Kognitivna terapija – svakoj situaciji u kojoj se javlja strah od negativne evaluacije prethodi nešto što se zove automatske misli. To su misli koje se podsvjesno vrte u našim glavama, a koje nam redovito prikazuju sve najgore moguće ishode situacije u kojoj se nalazimo (npr. na razgovoru za posao pričamo s potencijalnim poslodavcem, a u «pozadini» nam se vrti: ispadam glup/a, ovo sam nespretno rekao/la, sigurno vide moju nervozu, nikad me neće zaposliti…). Ideja kognitivnog dijela terapije je da naučimo prepoznati i preduhitriti te automatske misli. Ideja je dakle cijelo vrijeme promatrati svoje pozadinske procese i kad se pojavi naznaka takve automatske misli svjesno ju prekinuti (recimo u sebi izgovoriti «Stop!» s nakanom da zaustavimo misao). Za puni efekt je potrebno dosta vježbe jer je vještina istovremeno pričati s potencijalnim poslodavcem i pratiti svoje pozadinske procese te ih držati pod kontrolom.

Niti jedna od tehnika ne donosi rezultate preko noći, ali prilično brzo poboljšava kvalitetu života. Bit svega je prihvatiti sebe sa svim «vrlinama» i «manama» te smanjiti perfekcionizam i očekivanja koja si postavljamo. Već samim time život postaje lakši.

Izvor

http://neazess.blog.hr/2007/10/1623420223/socijalna-anksioznost.html

Pa kao narod globalno bolujemo od (Post Traumatskog Sindroma) i depresije, niko se ne frlja, smo nece da lece sve....to je porazavajuce.

Ovde saljeu klinca na ispiranje mozga kod psihica, mozes svakog da posaljes kod psihica u ovoj zelji... pitanje je da on prevazidje probleme sam da se okrene aktivnostima da manje razmislja o razdeljku i obrvama.

Pazi, to jeste ali ako neko zaista misli da ima problem treba da proba da ga leci. To ti je kao kada osetis bol u nekom predelu tela i zelis da odes kod lekara ako vec ne mozes da sam prevazidjes taj bol nekim "narodnim lekovima" ili da jednostavno sacekas da prodje. Isto ti je i sa psihom samo sto se na psihu drugacije gleda nego na fiziku coveka

Covek nekada ima i fantomske bolove. Psiha je nesto drugo. Ovaj mali treba da ide da se bavi sportom. Danas je ljudima jako tesko naci drustvo. Ljudi provociraju udaraju po psihi drugih, informacije su lako dostupne i ljudi zloupotrebljavaju psihologiju. Ovaj decko treba da se zastit sam od toga treba da bude aktivan i to je to....
Za lecenje ima vremena, sigurno ce on da zaglavi u ovoj sredini kasnije kod psihica. A mozda i sad pored ovakvih ljudi. To je iz njegove sredine povukao, lako je ubeditiga u problem.