Stablo

1

Ja ne bi da sam drugačija!
Volim se što sam tako unutra puna potrebe za ljudima,
što mi je teško dodirivati se i s ljudima
koji misle da me ne poznaju.
Ne gledaju krvave zalaske i ne osjećaju kako miriše dan
koji samo što nije svanuo. Sve biljke ga osjećaju,
prije svanuća spremne su da ih sunce dodirne. I ja sam.
Nekad mislim da sam zapravo stablo koje je umjesto krošnje dobilo ruke i sad grlim sasvim
nestvarne stvari kao zrak.
Na trenutak sam tako blizu oblacima
i tako prokleto svjesna toga da je ovo mjesto na kojem sam,
i teško se pomičem. Ako se ne pomaknem ova snaga
(znaš kako su stabla moćna) služi samo tome
da me zaustavi a ne da pokrene.
Da odem na neko drugo mjesto, da nadjem ljude koji mi liče.
Ima još ljudi koji su stabla. I teško se pomiču.
Najsnažnije stablo može ići šumama u susret.
Ali je rijetko. I samo. Zato i mora na put.

Stablo 2

Odavno sam zastala.
Odmoriti se.
Povratiti snagu.
Udahnem,
jak miris mi kvrči sluznicu
u nosu.
Pomakla me snaga stabla
igličastog lišća.
Visokog,
crno-zelenog, nepomičnog.
Plašim se svoje snage probudjene
udisajem.

Stablo 3

Ne ližem ožiljke.
Nemam životinjski instinkt.
Na početku sam biljka.
Puštam da zaraste
nakon što opere sol blaže me mirisni
vjetrovi predvečerja.
Zarastam.

Stablo 4

Osjećam pomiče se zrak
i sprema se nevrijeme-elektricitet
ježi modrinu.

Osjećam strahove ljudi
zatvorene u kući
zakriljenih prozora
podrhtavaju
strahom.

Jer će kiša i vjetar
ne-vrijeme će,
a oni ne znaju biti samo
bez vremena.

Nevrijeme me oplakuje i
tješim ga stojeći
bez straha u oku
vremena.

Stablo 5

Pod zemljom
širim korijenje.
Pomaknu se prošlosti u svakom trenu
koji je sada
tek stigao zadihan iz daljine.
Udiše smolu
koja ostavlja trag.

Stablo 6

Sjećam se straha od munje.
Sjećam se straha da će
sunce popiti kaplju
koju sam nekad žudio svojim
nejakim bićem.
Sjećam se nitko mi nije želio
reći kako će prestati
strahovi
kako budem jačao
snaga će mi sve
manje trebati.

Ptica

1

Drhti, treperi nebo joj na krilima
otopilo.
Na dlanu plavet u kaplji straha.
Ptice od straha lete.

Ptica 2

Modro im veliko nebo i
ako odlomi se komad
čuje se pljusak u more.

Ptica 3

I sa hrpe perja uzlijeću ptice.

Ptica 4

Kad umre prica
komadić neba zaplavi zemlju.
Zato ptice slijeću na jezero
kao na humku.