Putovanje 2

Ništa ne znam o putovanju.
Teško se pripremiti za putovanje. Možeš samo jako željeti.
Jako. Tako da te u grlu guši
jer moraš na put.
Tada treba krenuti.
Putovanja koja su šetnjic i nisu putovanja.
Put se ne prelazi.
Put se nosi.
Na put krećeš sam, samo sa svojom željom da kreneš.
I kad korakneš konačno i želja te ostavlja putovanju.
I nije važan cilj kojemu hodaš, putovanje traje.
Kad stigneš kao na cilj putovanje prestaje.

Putovanje 3

Nisam htio stići brzo.
Mislim, mogao sam i avionom, ili nečim drugim krenuti.
Sad se vozim na kolima koje vuku konji.
A mislio sam da to više ne postoji.
Putem izmedju oranica koje su crvene i crne
uzorane dišu ovaj topli zrak.
Čovjek čiji su konji rekao je "Skoči" i ja sam se posjeo.
Noge su mi visile nad putem.
Put je promicao a ja sam mahao nogama kao da hodam zrakom.

Daleko

Ljutim se što sam daleko.
Što ne mogu odmah,
brzo razmjeniti
pogled, riječ i dodir.
Nemoćna je ta moja ljutnja
samo sebe povrjedjujem željom da sam bliže
a ha sam daleko.
U ovo tijelo zarobljena, da sam samo duša
našla bi način kako.
Puštam misli one su puno pokretljivije
i svaka zapreka im je izazov.
Puštam ih. Stižemo na sva mjesta.
Umorna sam od putovanja dok mi tijelo spava.

Proces

Što se nosi na put?
Što ponijeti sa prijašnjih putovanja?
Znam kako je lako putovati dok ti ruke mašu pticama.
Znam kako je lako putovati kad s vlastitog dlana piješ vodu
uz put putnicima namjenjenu.

Mogu i na ledjima ponijeti nešto.
Kad se nebo smrkne i uz kišu vjetar me ledi,
samo misli o toplom danu su malo.
Mogu i na glavi ponijeti, kao one prekrasne žene u pustinji,
nešto čime ću nahraniti glad a nigdje nikog ni kuće ni čovjeka.

S prijašnjih putovanja nosim samo ono
što pomaže ako se nadjem u škripcu
ako me opljačkaju drumski lopovi
ako me izljubi žena za koju još nisam spreman
da mogu otići.

Znam kako je lako putovati kad je dan sunčan,
kad su ceste suhe i sve uz put miriše.
Zato na put krećem tim danima.
Sve što nosim izgleda lagano, nepostojeće.
Samo je put predamnom.

Čekaju me

Otputovala bih negdje daleko, onako stvarno daleko,
tamo gdje je noć kad je dan i gdje je dan kad je noć.
Negdje gdje je sve drugačije: mirisi i boje, oblici.
Gdje postoje biljke mesožderke i ljudi koji ne jedu ništa.
Oni mogu samo od zraka, sunca, mjeseca i rose preživjeti.
Otputovala bih negdje daleko, onako stvarno daleko,
tamo gdje je noć kad je dan i gdje je dan kad je noć.
Negdje gdje je sve drugačije
kuće su načinjene od materijala koji se lako ruši
i kojim se lako gradi,
zato i nije važno što gradove mogu otpuhati vjetrovi.
Gdje se odmah nakon hodanja nauči nježno dodirivanje latica
i gdje poljubac počinje u mislima
tako da oboje ma koliko bili udaljeni budu ljubljeni.
Otputovla bih negdje daleko, onako stvarno daleko,
tamo gdje je noć kad je dan i gdje je dan kad je noć.
Negdje gdje je sve drugačije
tako da mi putni kovčezi samo smetaju
i usporavaju me tamo gdje idem sasvim je nepotrebno bilo što.
Samo ja trebam tamo doći.
Čekaju me.

Tko zna

Tko zna gdje je to moje mjesto.
Kakvo je, kakvog mirisa i kakva su podneva na tom mjestu?
Ima li dovoljno vode i može li se disati dok se penjemo uzbrdo.
Koliko je na tom mjestu toplo kad je najtoplije
i koliko je hladno kad je najhladnije.
I ima li ljudi u blizini
ili je to samo moje mjesto?

Putujem

U ovom životu putujem na mnogo mjesta.
Mijenjam život svakih nekoliko mjeseci.
Na drugom mjestu živim.
I ne vraćam se.
Tako ću obići cijeli svijet.
U krug.

Putokazi

Ne čitam putokaze uz put.
Tražim neke sasvim druge znakove.
Guram putem kamenčiće, šišarke ili
nekakvu praznu limenku piva.
Šutnem je i kuda ona, ja za njom.
Putem je uzgubim ili je šutnem prejako u žbunje pored puta.
I onda pronadjem nešto novo što se poslušno kotrlja
u smjeru koji želim.
Imam dobre cipele koje su izlupanih vrhova.
Izuvam ih kad stignem na obalu mora.
Zaronim i ne izlazim dok se dan rastače od vrućine.
U noći izlazim na obalu.
Moje cipele me čekaju.Nitko ih nikad nije ukrao.
Pristaju samo meni.

Brzina

Brzinom nevidjenom
pronalazim prečice.
Ne mogu čekati
moram brzo na ona mjesta koja mi poznaju
strahove.
Moram brzo na ona mjesta koja me znaju
usrećiti
da se gotovo ugušim od ushićenja.
Moram brzo na ona mjesta gdje mi ljudi
čitaju misli
i ja njihove prije no što progovore prepoznajem
u pogledu.
Moram brzo,
prije
budjenja.

Zašto se sjećam snova?

Znam zašto.
Da znam kako ništa ne nestaje
kad zatvorim oči
vidim važne stvari.
I srce mi kuca brzinom i snagom.
I govorim glasno i nerazumljivo.
Iako me plaši budim se radosna
kao da s putovanja stižem
kući.