Nesto razmisljam, vecna, energetska bica, koja su po pricama besmrtna i veoma mocna ne mogu imati emocije prema nizim materijlanim i smrtnim bicima. U stvari ne mogu imati emocije prema bilo cemu sem prema samima sebi.
Evo recimo analogni odnos iake ne potpuno indentican bi bio odnos programera prema svom programu.
Recimo programer uziva dok kreira svoj program, radi na njemu mesecima, doradjuje, preradjuje, menja ga, poboljsava iako skoro nikad program nece bit bez gresaka, finalna verzija bi mogla da ugleda svetlo jednog dana i da ga programer pusti u svet, sto se kaze.
Kada bi programer unajmio nekog eksperta da analizira njegov program i da po svojoj volji menja program i da ga po svojoj volji unisti ako to nadje za shodno iz bilo kog razloga, prvobitni programer ne bi bio tuzan zbog unistenja programa, bole ga bas levo uvce, nego bi bio tuzan zbog sebe, jer je toliko truda i vremena ulozio u stvaranje programa. Za sam program bi ga bolelo levo jajce.
Tja; da sačekamo još malo pa da vidimo razliku izmedju našeg "sve" i Božijeg "sve". Ne bih ja žurio sa zaključcima, još uvek smo u prvoj i drugoj trećini one rečenice. I dok čekamo, da gledamo u neke svoje savremenike ... ne znam ... Patrijarha Pavla, možda? Možda ima ponešto da se nauči od te časne starine?