Ширење гласина - трач :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

To škakljivo uredsko ogovaranje

Mogu li tračevi odraslih na radnim mjestima doseći gore razmjere od onih kakve doseže tinejdžersko ogovaranje u popularnoj seriji „The Gossip“?

Ako vam je teško u povjerovati u to, vjerojatno ne pratite etnografska istraživanja. Možda ste negdje pročitali riječ „etnografija“ i pomislili da se sigurno radi o nekakvim izvještajima o amazonskim domorodačkim plemenima. Ali ovog puta etnografi su se vratili s terena sa snimkama drukčijeg izvorno domorodačkog rituala: učitelja u osnovnoj školi koji pričaju o svom ravnatelju, iza njegovih leđa.

Upravo su rijetka istraživanja o „epizodama ogovaranja“ tema davo začete debate između antropologa i sociologa. Jedna škola, ona funkcionalistička, vidi trač kao koristan alat za uspostavljanje socijalnih pravila i održanje grupne solidarnosti. Drugi pravac vidi ga više kao neprijateljsko ponašanje koje sebično koriste pojedinci kako bi unaprijedili vlastite interese.

No oba pravca provela su više vremena teoretizirajući o tračanju nego proučavajući tračere u njihovom prirodnom okolišu. Dosad, nijhova istraživanja uglavnom su se fokusirala na ogovaranje u kućanstvima ili menzama američkih škola.

Te ranije studije pokazale su da, kad jednom netko kaže nešto negativno o osobi koja nije tamo, razgovor obično postaje zlobniji, osim ako netko odmah ne krene braniti metu. U suprotnom, i kod odraslih i kod tinejdžera, uvrede nastavljaju pljuštati, čemu je uzrok veliki socijalni pritisak koji osjećamo – pritisak da se složimo s drugima.

Primjerice, bacite oko na niz uvreda koje su Donna Eder i Janet Lynne Enke sa Sveučilišta u Indiani snimili u školskoj menzi. U tom razgovoru, grupa učenica osnovne škole raspravljala je o jednoj učenici s prekomjernom težinom, čije su grudi smatrale prevelikima za njenu dob:

Penny: Ta je cura u zboru sjedila ispred nas, a mi smo govorili:„Muuu“

Karen: Govorile smo „Dođi, kravice, dođi, dođi“

Bonnie: Da, znam, baš je krava.

Penny: Izgleda kao velika debela kravetina.

Julie: Tko to?

Bonnie: Ona cura iz košarkaške ekipe.

Penny: Ona velika crvenoglava krava.

Julie: O, da, znam nju. Baš i izgleda kao krava.

Novo istraživanje pokazalo je da je tračanje u uredima obično također iznimno negativno, ali su uvrede više suptilnog tipa, a tijek razgovora nije toliko predvidljiv kao u slučaju tinejdžera, kaže Tim Hallet, sociolog sa Sveučilišta Indiana. Dr. Hallet proveo je istraživanje zajedno s Dr. Eder i Brentom Hargerom s Fakulteta Albright.

“Uredsko ogovaranje može biti vrsta reputacijskog rata”, kaže Dr. Hallet “Ono je poput neformalnog ogovaranja, ali je bogatije i mnogo razrađenije. Sastoji se od više razina jer su ljudi kod njega skloni neizravnosti i izbjegavanju. Kod uredskog ogovaranja ljudi su obično mnogo oprezniji jer znaju da mogu izgubiti ne samo prijateljstvo- već i posao.”

Tijekom svog dvogodišnjeg istraživanja grupne dinamike na osnovnoj školi Midwestern, koja mu je dozvolila istraživanje pod uvjetom da sudionici ostanu anonimni, Dr. Hallett ustanovio je da su se učitelji kraj njega i njegove kamere počeli osjećati toliko ugodno da bi bez ograde vrijeđali šefove u individualnim intervjuima. No na grupnim sastancima učitelja, kad su znali da bi neki drugi učitelj njihovo ponašanje mogao prijaviti ravnatelju, bili su diskretniji.

Umjesto da direktno kritiziraju, nekad bi “ubacili” pokoji sarkastičan komentar kako bi testirali situaciju. Koristili su i druge indirektne taktike poznate kao “pohvali prethodnika”, kao npr. u razgovoru u kojem se učitelj u pohvalnom tonu prisjetio prethodne uprave: “Bilo je tako mirno, i mogao si bez brige predavati. Nitko ti nije konstantno gledao preko ramena.” Drugi su se učitelji brzo složili. Trenutnu ravnateljicu nitko eksplicitno nije prozvao autoritarnim zabadalom, ali ta neizrečena pretpostavka visjela je u zraku.

Neki su se učitelji pokazali osobito vještima u upravljanju tračevima. Na jednom sastanku, nakon što se netko požalio o učeniku koji hoda školom sa frizurom u obliku rogova (“Recite mi, kako se to točno uklapa u školska pravila oblačenja?”), grupa je krivnju za manjak discipline prebacila na pomoćnika ravnateljice. Činilo se da trač ide istom zlobnom putanjom kao u slučaju “baš-je-krava” epizode kod tinejdžera, sve dok jedan od učitelja, osoba sklona pomoćniku ravnateljice, nije lukavo intervenirao.

Prvo, učitelj je prekinuo napad pitajući za ime učenika s rogovima. To je skrenulo grupni trač na školske poteškoće učenika i njegovo čudno ponašanje (“Taj mora da plaši manju djecu!”). Tada je taj učitelj majstorski dovršio process spašavanja pomoćnika ravnatelja potpuno mijenjajući temu, podsjećajući sve prisutne na drugi problem s disciplinom koji je bio krivnja manje popularnog dijela uprave – same ravnateljice. U tom trenutku ona je u sekundi postala nova meta ljutnje grupe.

Zaključak? Trač učitelja ni u jednom trenutku nije postao tako izravno zao kao onaj tinejdžerica – nitko nikoga ni u jednom trenutku nije prozvao kravom – ali na neki su način posljedice s vremenom bile mnogo dalekosežnije.

Kako su učitelji sve više zadirkivali ravnateljicu i žalili se na njenu “krutost” i”prenabrijanost”, atmosfera je s vremenom postajala sve otrovnija. Ravnateljici se počelo činiti da tračevi potkopavaju njezin autoritet i poduzela je mjere protiv učitelja za koje je (s pravom) posumnjala da je kritiziraju. Učitelji i dio uprave napustili su školu, što se odrazilo i na lošijim uspjesima učenika u školi.

“U ovom slučaju trač je služio da ojača učiteljsku grupnu solidarnost, ali istovremeno je bio vrsta rata koja je na kraju svima naštetila” kaže Dr. Hallett “ Ta situacija podsjeća na onu staru izreku da trač ima troračvasti jezik: može istovremeno naštetiti govorniku, slušatelju, baš kao i meti.”

Neki šefovi pokušali su pretvoriti svoje urede u “zone bez tračanja”, ali Dr. Hallett kaže da je mnogo realističnija perspektiva pokušati njime upravljati.

Recimo, ako neki suparnik u uredu počne blatiti jednog od vaših odsutnih kolega, Dr. Hallett predlaže da napravite “preventivnu pozitivnu evaluaciju”. Brza upadica “Da, ne radi li ona zaista dobro?” mogla bi biti dovoljna da prekine napad.

Ako vaš suparnik ipak bude uporan pa nastavi, koristeći se neizravnim sarkazmom –“Oh, stvarno dobro” – možete dalje nastaviti tako da ga ozbiljno upitate što točno pod tim misli. To jednostavno pitanje, izazov koji mu bacite u ugodnom tonu, često utiša sarkastične komentare kakve proučava Dr. Hallett.

A ako ni to ne upali, Dr. Hallett predlaže da pokušate upotrijebiti jednu još jednostavniju taktiku, koja se uspješno upotrebljavala na sastancima učitelja- i koja je dostupna na svakom radnom mjestu u svakom trenutku.

Ustvari, to je jedna od taktika koja se može upotrebljavati samo na radnom mjestu. Kada stvari odu predaleko, i kad trač postane zloban, uvijek vam ostaje na raspolaganju pouzdana rečenica za bijeg: “Ne bismo li mi ovdje danas trebali nešto i raditi?”

John Tierney
NY Times

Izvor