Sava Šumanović, jedan od najavangardnijih slikara jugoslovenskog kulturnog prostora u prvoj polovini našega stoleća, oblikujući "biografiju" kao predgovor svojoj izložbi 1939. godine, naglašava da je kod profesora zemunske gimnazije Isidora Junge, još kao đak petog razreda, učio "impresionističko slikanje i to na način Sezana i Van Goga". Uzoran sin, opterećen brigom roditeljskom, odnosno u ljubavi zakinut uspešni slikar "Pijane lađe" (1927), permanentno je rastakan grižom savesti. U Parizu, iako dobro situiran i obasjan blakonaklonom kritikom, pašće u depresiju. Zbog nervnog rastrojstva, prestonicu umetnosti napustio je zauvek, 3. marta 1930. godine. "Lekar me je smatrao najtežim bolesnikom, ali potpuno bezopasnim za svoju okolinu, jer sam bio dobrog odgoja, pa sam i u bolesti bio dobra vladanja" - piše on!

Vratio se u zavičaj, ponovo u ozračje "dobrim odgojom" podsticanog nemira. U šidskom okruženju , prepušten samom sebi i "bezopasan" prizivaće "stil mladosti" uveren da je to put iz haosa. Ne može se, međutim, brisati školovanje kod Andre Lota i svesrdna pripadnost stvaralačkom kolopletu. Ka o i drugi slikari Kraljevine Jugoslavije, pohodio je Pariz, prošao "faze" kubizma i neoklasicizma, uspinjao se kroz ekspresionalistički zamah do vrhova kreativne oslobođenosti... ali zaustavljen bolešću. Oporavljen, a nikad izlečen, vratio se na likovnu scenu izložbom, 3. septembra 1039. godine u Beogradu. Izložio je preko 400 eksponata, slika nastalih u šidskoj izolaciji. Stilom "kako znam i umem" on je iznedrio samosvojan kosmos jedinstven i osoben. Uprkos svemu! Da bi stigao do posve samosvojnog "pudrovanog" sazvučja svih osobenosti sremskog pejzaža i prizora sa aktovima - znamenjima nikada ne doživljene"slobode prepuštene pasiji", zlosrećni slikar je u paklenoj izolaciji "pitomog Šida" živeozaštićen i od sebe samoga - kreativnim nagonom: crtajući i slikajući u dosluhu sazemljom i nebom, oblikujući viziju u savremeni stil. Zato i kaže u autobiografiji: "I danas kada se osetim slab, potražim te crteže kao i jedno ulje iz toga vremena, i tada vidim da nisam bio slab, i bez talenta, nego da sam bio već i u toj ranoj mladosti toliko svestan i dobro školovan. Da sve naknadno školovanje nisam trebao, već samo slobode da se prepustim svojoj pasiji".

Vrativši se u Šidu ranim uzorima: neposrednom dijalogu sa prirodom, konstruišući "načinom Sezana" i žudeći za potpunim slikarstvom strašću vangogovskom, ali se koristeći i pariskim iskustvima gradio je u ljušturi ateljea sam, vlastiti svet sa kojim će se predstaviti beogradskoj publici - u danima izbijanja najvećeg rata svih vremena, kako to na prvoj strani ističe vizionarski, dnevnik Naplo!

Ono što Beogradu nije predstavio bili su crteži, pasteli i akvareli nastali tih tegobnih godina u dijalogu sa predelima. Iz te skupine, ovde se predstavljaju listovi izvučeni iz tame depoa. Nastali su u razdoblju od 1933. do 14. februara 1942. godine.

Crteži, pasteli i akvareli bili su dijalog samotnjaka sa prirodom, baš kako ga je podučavao zemunski profesor, sam školovan u prekretnici vekova kada se tražilo sazvučje prirode i čoveka. Zato valjda nema na ovim crtežima "nemira" rastrzane psihe. Pasteli, zapravo studioznije kolorisani crteži, vedrinom kolorita iskazuju gospostveni otklon svih problema koji su izvan "prirodnog reda stvari". Na akvarelima već dominira konstrukcija svedenih površina, jasna je težnja da se očuva prepoznatljivost ali i ostvari likovnim sredstvima jedinstvena plastička stvarnost baršunaste zbilje voljenog Srema. Izloženi listovi su po svemu "gospostveni zapisi" tragične ličnosti koja se istrajno opirala međuljudskim nesporazumima i žudila za harmonijom sveobuhvatnom.

Životnost njegove posebnosti i svevremenosti traje kroz dela i potresan stil "kako znam i umem" kreativnog zanosa.

Bela Duranci