Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 19:04:56
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Sava Stojkov  (Pročitano 5201 puta)
04. Avg 2005, 23:18:51
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Pejzaži osenčeni optimizmom

Piše: Jovanka SIMIĆ

SAVA Stojkov, neiscrpni sanjar i ljubomorni čuvar nestvarne Bačke, ovog 29. marta navršiće 80 leta i šest decenija likovnog stvaralaštva. U skladu sa svojim krotkim, nenametljivim temperamentom, oba jubileja obeležiće, reklo bi se, skromnije nego što je razumljivo - po jednom izložbom u Beogradu, Novom Sadu i rodnom Somboru. Sve ostalo, neka platna kažu.
- Ne umem ja da pričam, rečitije su moje slike - gotovo dečački stidljivo kaže ovih dana slavljenik, kome i znatno mlađi umetnici zavide na krepkosti, sigurnom oku i ruci. I, naročito, na gotovo vojničkoj samodisciplini.
Već 40 godina pridržava se strogog načina života koji je sam sebi nametnuo: ustaje svakog jutra u pet. Dan počinje polučasovnom jutarnjom gimnastikom, a zatim pravac u atelje, smešten u dvorištu njegove kuće. Slika do osam časova, zatim doručkuje i ponovo se vraća platnu i bojama. Ručak u kući porodice Stojkov uvek je tačno 13 časova. Tek poslednjih godina Stojkov je uveo naviku da popodne prilegne sat vremena. Odmor može i da propusti, ali popodnevnu šetnju sa suprugom Barbarom, nikako. Svejedno je da li je letnja žega ili zimska bljuzgavica. Navika je navika.
- Slikam i popodne, ali sam primetio da su mi nijanse najlepše, a potezi najsigurniji u prepodnevnim časovima, i zato mi je žao da prespavam te sate i u nepovrat pošaljem sliku koja bi nekome mogla da pričini radost, ulepša dom - kaže uvek nasmešeni, predusretljivi umetnik i otkriva da na počinak odlazi tek oko ponoći.
ZAHVALJUJUĆI upravo takvoj, gotovo neverovatnoj disciplini, Sava Stojkov je verovatno jedan od najproduktivnijih slikara današnjice. Čak i neki najugledniji likovni kritičari ne raspolažu podatkom da je naslikao više od 40.000 slika, a to je više od čitavog slikarskog opusa koji je za sobom ostavio genijalni Pablo Pikaso!
Samouki panonski mag, tehnikom srodnoj naivi, neumorno je slikao bačke pejzaže, salaše i ljude iz sećanja, kakvima je nekada, u vreme umetnikovog detinjstva, obilovala Vojvodina. Zbog tih naherenih trščanih kućeraka i čapljastih đermova u čarobno toplim, a setnim nijansama, ovog Somborca zavoleo je ceo svet. Nema viđenije galerije na planeti, koja nije ugostila Savu Stojkova. A koliko su ga, recimo, Italijani zavoleli, doslovce, i na prvu sliku, svedoči i anegdota od pre četvrt veka - domaćini su na aerodromu u Rimu jednostavno prevideli naočitog gospodina, očekujući da iz aviona iskorači autentični Lala u belim lanenim gaćama, sa šubarom na glavi.
Sam umetnik ponosan je naročito na 2.500 portreta na staklu, po ugledu na nekada čuvenu hlebinsku školu naive. Za Generalića i sledbenike, strogi likovni kritičari tog vremena govorili su da slikaju iz zgloba. Savu Stojkova odmah su nekako izdvojili - jer nije slikao iz zgloba, nego iz srca.
”Staklene portrete”, slikane Savinim kistom, poželeli su proteklih decenija eminentni svetski i domaći državnici, književnici i drugi znameniti ljudi - od Miterana i Širaka, preko mnoštva šeika, do njegovog carstvog visočanstva, cara Akihita, čiji portret ovih dana putuje iz Sombora u Japan.
Sava se, nekako, najradije seća kako mu je pre deset godina pozirao Slobodan Selenić. Dok ga je Sava slikao, ni poznati književnik nije sedeo skrštenih ruku - napisao je pesmu: ”Sava Stojkov, senovit, pitom kao njegov Sombor. Dok slika mene, slika sebe...”
Velikom književniku nije promaklo da Stojkov nikada ne slika drvo bez lišća, čak ni na zimskim pejzažima. Sava to ovako objašnjava:
- To je moj način da platno osenčim optimizmom, jer ja sam i u najtežim vremenima verovao u ljudsku dobrotu!
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Nesuđeni half

Piše: Jovanka SIMIĆ

ČEDO siromašnih paora sa oboda Sombora Sava Stojkov, u kućerku od naboja, od najranijeg detinjstva (rođen 29. marta 1925.) maštao je, razume se, o raskošnijem životu. U snovima dečaka Save, međutim, nije bilo previše naznaka umetnosti.
- Paorska deca, znate, nisu ni umela tako uzvišeno da sanjaju - reći će kasnije sasvim iskreno umetnik.
Roditelji Vladimir Stojkov i Milica (rođena Karalić) maštali su da njihov sin postane ugledni trgovac. U Savinom ramu od mašte, međutim, bilo je mesta samo za fudbalsku loptu. Stadion “FK Radnički”, na suprotnom obodu grada - je bila jedina “galerija” na svetu koja je poput najjačeg magneta privlačila mladog Stojkova.
Brzinom kakvu nameće samo najraskošniji talenat, kao petnaestogodišnjak je ušao u prvi tim. Toliko se istakao, da ga je čak i beogradska “Zvezda” tražila. I da tadašnji gradonačelnik Sombora, Bogdanov, nije bio fanatični poklonik “najvažnije sporedne stvari na svetu”, Stojkov bi najverovatnije bio saigrač slavnog Rajka Mitića. Ambiciozni gradonačelnik, međutim, u maniru pravog fudbalskog lokalpatriote, ”zapretio je” te 1940. godine mladom Stojkovu oduzimanjem školske stipendije ako prihvati Zvezdinu ponudu i tako “saplete” “Radnički" na putu ka vrhu. Ojađeni Sava doživeo je to kao “niski start”, ali nije imao kud - bez gradske stipendije, roditelji bi teško mogli da ga školuju. Ostao je u Somboru.
OD snova o fudbalu, Stojkovu je do danas ostala samo fotografija - on u crveno-belom dresu sa podmlatkom Zvezde, na jednom od probnih treninga. Priznaje da mu je srce zaigralo poput lopte, pre neku godinu kada su mu ispričali kako je Rajko Mitić jednom prilikom pokazivao prijateljima staru fotografiju mladih fudbalera Zvezde, zagonetno se osmehujući:
- Prepoznajete li ovog mladića? To je čuveni slikar Sava Stojkov iz Sombora!
Eh, ko zna šta bi bilo da su ga pustili u “Zvezdu”!Ovako, sudbina je Savi namenila drugačiji put. Pošto je “raskrstio” sa fudbalskom karijerom, tek da negde “izlije” razočaranje, okrenuo se kistu i bojama. Oživeli su u njemu geni deda Sime koji je, kako se Sava danas priseća, ”i sam spretno crtao i rezbario drvene instrumente”. Podsticao je na umetnost i svog unuka Savu, podarivši mu još kao šestogodišnjaku patrljak olovke “cimermanke”. Deda Sima je bio beskrajno strpljiv, pa je u zimskim večerima, dok je napolju fijukala vejavica, dugo pozirao svom unuku dok ga je ovaj nevešto portretisao:
- I danas mi u sećanju žive te zimske bajkovite slike iz detinjstva: mati Milica ćutke plete, otac Vladimir puši lulu zagledan u daljinu, zaokupljen, valjda, planiranjem buduće letine, a ja za stolom, najbliži petrolejci, sedim i crtam onom deda Siminom olovčicom...
DOSETIO se jednom dečačić Sava, te u prozor, licem prema dvorištu, poređao nekoliko svojih crteža. Sakriven iza zavese, dugo je vrebao komentare komšiluka: - Vidi, Pelo, mali Micin baš leeepo crta!
Nešto ozbiljniju izložbu Stojkov je imao kao trinaestogodišnjak 1938. godine, u učionici trećeg razreda Građanske škole u Somboru, čiji je Sava đak bio. Nastavnik crtanja Ivan Maslov, Rus, već tada je na časovima govorio pred ostalim đacima:
- Mladi gospodin Sava crta bolje od mene!
Stojkov i danas u svakoj prilici pominje svog nastavnika koji ga je nesebično hrabrio i podsticao. Ali, treba znati da je crtanje četrdesetih godina prošlog veka bilo privilegija bogate dece. A Sava je posle nastave morao na livadu, da napasa stoku. Najlepši trenutak za dečaka dogodio se u predvečerje rata, 1941. godine: pošto mu je dugo sanjani slikarski pribor poklonio jedan bogati drugar, naslikao je svoj prvi akvarel - portret deda Sime.

VOJSKA
GODINE 1944. Sava Stojkov je mobilisan, i to će presudno uticati na njegovu umetničku sudbinu. Pročulo se da ume da crta, pa su se starešine utrkivale da ih portretiše. Bilo je to dosta uspešno, pa pošto je iz Dvanaeste vojvođanske brigade premešten u 51. diviziju, dobio je zadatak da - crta.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Raspršen san

Piše:Jovanka SIMIĆ

NEPOSREDNO posle oslobođenja, 1945. godine, u Domu kulture u Osijeku, Sava Stojkov priredio je svoju prvu samostalnu izložbu - četrdeset crteža i deset slika temperom.
Ova platna zapala su "za oko" akademskom slikaru Branku Šotri, umetniku koji je kod tadašnjih vlasti imao veliki ugled. Dopao mu se bački kolorit i lično je posredovao da mladog Somborca prekomanduju u Beograd, na odsluženje vojnog roka. To je, tek, ličilo na san. Zahvaljujući Šotri, Sava je upoznao vodeća umetnička imena tog vremena - omiljenog Brozovog portretistu Đorđa Andrejevića Kuna, kao i Antuna Hutera i Ivana Radovića.
Svi su bili jednodušni - Stojkov ima redak slikarski dar, ali mora da ga usavršava, brusi... On je opet, zahvalno, prihvatao sugestije, pa je 1946. godine redovno posećivao časove večernjeg akta na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Podržan od svojih starijih, afirmisanih kolega, posle demobilizacije, 1947. godine, Sava Stojkov konkuriše za upis na beogradsku Akademiju likovnih umetnosti. Na prijemnom je bio najbolji među 170 kandidata. Ali, sudbina je ponovo poprimila neočekivan tok - javili su mu da neće dobiti stipendiju:
- Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu, kraj snova o umetnosti...
SAV skrušen, odustao je od Akademije, vratio se u Sombor. Čitavog života skrivaće u sebi kompleks što nije školovan slikar, ali se hrabrio starom, omiljenom izrekom svojih roditelja: "Savo, tiha voda breg roni, upornom čoveku sve je dostižno".
Najpre je, šetajući jednog sumornog dana somborskim ulicama zapazio topao kestenjasti pogled mlade sugrađanke Barbare Goretić. Ubrzo je Savin život dobio najznačajniju, porodičnu nijansu, a nedugo zatim, rođena su dvojica sinova. Dragan je venecijanski đak, danas jedno od vodećih imena našeg hiperrealizma. Milan je arhitekt, a poslednjih godina i sam se oprobava u ikonoslikarstvu.
Porodični čovek, Sava Stojkov, privremeno je zatomio žeđ za pravom umetnošću. Zaposlio se u preduzeću "Ekran", počeo da slika reklamne panoe za nadolazeće filmove. Holivudske dive: Liz Tejlor, Ava Gardner, Rita Hejvort... smešile su se Somborcima sa ogromnih panoa, razapetih s kraja na kraj glavne ulice, koja je u to vreme nosila ime Josipa Broza.
Najljupkije lice, ipak, imala je legendarna plavuša Grejs Keli. Dugo se Sava trudio da iznijansira taj spokojan, gospodski izraz lica buduće princeze Monaka. Četvrt veka kasnije, posle Savine izuzetno uspešne izložbe u Parizu, oduševljeni princ Renije, poželeo je da daroviti slikar sa Balkana načini na staklu portret njegove sredovečne, ali još uvek prelepe supruge. Bila je 1985. godina, Stojkov je, po dogovoru, trebalo da otputuje u Monako, da najzad upozna i portretiše princezu. I danas se, sa setom, Stojkov seća tog događaja:
- Iskreno, bio sam uzbuđen kao mladić, princeza je bila moja platonska ljubav, a onda su mi javili da je ta divna žena poginula u saobraćajnoj nesreći.
GLAVNA junakinja jedne druge anegdote je naša glumica Eva Ras. Radeći pano za somborsku projekciju filma Dušana Makavejeva "LJubavni slučaj službenice PTT-a" Sava se toliko uneo u posao da nije ni primetio da već dugo četkicom finišira nagu Eve Ras koja leži na stomaku, sa crnom mačkom na zadnjici.
- Zar moraš satima da je "gladiš", Savo? Raspašće ti se četkica - zadirkivale su ga kolege.
Kada je pano s obnaženom Evom osvanuo nasred somborske glavne ulice, u neposrednoj blizini pravoslavnog hrama Sveti Georgije, u stanu porodice Stojkov zavonio je telefon. Zvao je lično somborski prota Miroslav Naumov:
- Savo, čedo moje, šta je s tobom? Zar tako nedolična slika pred crkvom? Ako već moraš to da crtaš, potegni, barem, veze da se ta nedolična golotinja skloni dalje od hrama!

GOLA
NEKOLIKO godina kasnije, želeći da impresionira društvo u jednom restoranu u Aranđelovcu, Sava Stojkov, tada već prilično afirmisan slikar, pokušao je da se našali rekavši da je slikao nagu Evu Ras. Pažljivo su ga slušali sve dok jedan od njih nije ustao, otišao za drugi sto, uzeo jednu plavušu za ruku i doveo je pred Savu:
- Eva, naš uvaženi umetnik Sava Stojkov, upravo nam je ispripovedao kako ste mu pozirali bez odeće.
- Molim? - viknula je preneražena Eva i obrušila se na zapanjenog umetnika. Kada je uspeo da dođe do reči, objasnio je glumici istorijat te anegdote, a onda su se svi slatko smejali.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Velikani pred kičicom

Piše: Jovanka SIMIĆ

MEĐU slavnim portretistima, Sava Stojkov najviše uvažava Rembranta. Čudesnom tehnikom, uspevao je da nanese na platno i po petnaest slojeva boje, da svoje likove osenči nekom specijalnom svetlošću, kakvu i danas mnogi uzalud pokušavaju da oponašaju.
Stojkov ga nije "kopirao", ali je Rembranta dugo proučavao i beskrajno mu se diveći, pokušavao da pronikne u njegovu tajnu. Uspeo je u dobroj meri, jer likovni znalci visoko cene portrete Save Stojkova upravo zbog one naročite, a zagonetne energije, i meke nostalgije koja isijava sa blagih lica njegovih paora, običnih i znamenitih ljudi. Po mnogim relevantnim mišljenjima, Stojkov je naš najbolji portretista.
Pred njim su mirno sedeli mnogi veliki ljudi današnjice: Miteran, Širak, Nakasone, Karađorđevići, viđeniji šeici, Desanka Maksimović, Miroslav Antić, većina ministara iz poslednje tri garniture vlasti... Portreti na staklu na visokoj su ceni, jer ovu izuzetno tešku tehniku retko koji savremeni slikar neguje. Pokušavajući laicima da objasni postupak slikanja na staklu, Stojkov obično kaže da se ona radi s naličja, obrnutim redosledom u odnosu na "običnu" sliku. Ukratko, ako uobičajenim načinom portretišete čoveka s naočarima, najpre slikate lice, oči, pa naočare. Kod slike na staklu, najpre se rade naočari.
MNOGI portretisani političari pokušavali su slavnog slikara da uvuku u tamni strančki vilajet, ali se on uvek izgovarao da je umetnost njegova politika.
Vlasnik jedne velike domaće kompanije, međutim, bio je veoma uporan da Savu uključi u svoju tek osnovanu stranku. Nije odustao ni kada je Stojkov izbegao da se pojavi na prošlogodišnjoj promociji te stranke u Somboru. Ubrzo je stigla narudžbina za veliki portret vlasnika kompanije. Kada je Stojkov javio da je portret završen, stigla je nova molba - da Sava, opet na stranačkoj promociji, javno uruči portret ovom moćniku:
- Jasno da sam odbio, pa ja sam potpuno apolitičan čovek. Onda su mi uvređeno javili da gazda nema novca da otkupi svoj portret. Šteta, pogledajte kako sam ga dobro osenčio, samo što ne progovori.
Umeo je Stojkov da kaže "ne" i većim moćnicima. Francuski predsednik Fransoa Miteran pozirao je slavnom Somborcu osamdesetih godina u Parizu. I tadašnji gradonačelnik prestonice Žak Širak poželeo je svoj portret na staklu. Želju je obnovio 1995. godine, kao predsednik Francuske. Bilo je to baš u jeku bombardovanja Republike Srpske .
- Ne mogu da slikam vašeg predsednika dok vaši "miraži" bombarduju moje sunarodnike - javio je Stojkov u francusku ambasadu u Beogradu. Portret je, ipak, urađen, ali nekoliko godina posle bombardovanja.
NEŠTO ranije, leta te godine, Sava je pozvan na humanitarnu izložbu u Limasolu, na Kipru, za pomoć našoj deci bez roditelja koja tamo žive. Ali, bilo je vreme sankcija, ni slike nisu mogle preko granice. Kakva je to humanitarna izložba bez slika? Stojkov je odlučio - slikaće na licu mesta. Nije ispuštao kist iz ruke sve dok nije završio svih trideset slika. Oko njega božanstvene plaže, toplo more i očajna supruga s molbom da se barem jednom okupaju u plavetnom moru. Nisu stigli, ali su sve slike prodate iste večeri za 120.000 maraka.
- Uvek ću se sećati tužnih očiju jedne devojčice. Uhvatila me za kolena i prošaptala: "Čiko, vodi me kući". Srce mi se cepalo, šta je novac bez topline doma...
Nema humanitarne izložbe, akcije ili kolonije na kojoj Sava Stojkov nije uzeo učešća. Mada je odavno ostavio prepoznatljiv trag u galerijama NJujorka, Pariza, Rima, Karakasa, Čikaga, Aleksandrije, Madrida, Los Anđelesa, ne odbija ni pozive za likovne kolonije u Kolutu, Krčedinu, Bačkom Monoštoru i drugim vojvođanskim selima.

VREME
I ovih dana u ateljeu je svakog jutra u šest časova. Ima toliko poručenih slika i poziva za izložbe, da do svoje stote neće stići da ih naslika:
- Čim kročim u atelje i sednem pred belo platno, izgubim predstavu o vremenu.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Poljubac patrijarha

PIŠE: Jovanka SIMIĆ

DOK vode večitu “bitku” sa belim platnom, većina slikara umažu sami sebe bojom do lakata. Većina umetnika stoga pre nego što se late palete, odenu staru odeću, neki se opašu keceljama, a Sava Stojkov jedinstven je i po tome što pred platno seda u snežnobelom mantilu! Slika toliko pedantno, da mu trag boje ne ostane čak ni na prstima..
Znajući to, novinar Televizije Novi Sad Josip Babel, 1994. godine, smislio je, u to vreme, neobičan scenario za emisiju posvećenu jednom od prvih pera savremene srpske književnosti Slobodanu Seleniću: književnik je u istom danu trebalo da bude gost u domu Stojkovljevih, kako bi ga veliki slikar portretisao pred kamerom, dok ga Babel intervjuiše. Gotov portret, iste večeri, morao je da bude izložen na bini somborskog Narodnog pozorišta, gde je Selenić imao književno veče.
Svestan da za naknadne korekcije na portretu neće biti vremena, Sava je pažljivo odmeravao svaki potez četkicom. Upekli reflektori, a kamera nemilosrdno snima sve, od prvog do poslednjeg poteza. Slikar iskreno priznaje da je pomalo imao i tremu pred velikim književnikom.
- Da nevolja za mene bude još veća, Selenić je bio izuzetno dinamičan sagovornik. Raspričao se s novinarom, okretao, gestikulirao. Bilo mi je neprijatno da ga prekidam, mada mi je znatno otežavao posao...
POSLE gotovo pet sati, sav u znoju, Sava je povukao završni potez. Videvši sliku, Selenić nije krio oduševljenje. Nekoliko sati docnije, i publika u Narodnom pozorištu divila se i književniku i Savinom delu, ne sluteći u kakvim “dramatičnim” okolnostima je nastalo, i ne primećujući da se ni boja još sasvim nije osušila.
Selenić nije ostao dužan velikom slikaru - podario mu je onaj čuveni stih, verovatno najprecizniju definiciju umetnika Stojkova:
“Sava Stojkov, senovit, pitom kao njegov Sombor. Dok slika mene, slika sebe...”
U nezaboravne susrete Stojkov ubraja i onaj sa najomiljenijom srpskom poetesom Desankom Maksimović. Pozirala mu je osamdesetih godina u njegovom somborskom ateljeu. Imala je neizbežni šešir na glavi, a ljubopitljivim pogledom devojčice pratila je svaki umetnikov pokret. I neprestano nešto zapitkivala:
- Savo, da li dobro sedim? Savo, jel dobro gledam? Ne moraš mi nacrtati baš svaku boru, znaš...
Poznato je da svaki portretista ima delikatan zadatak - nije dovoljno sa živog modela ili njegove fotografije pravilno preslikati crte lica. Najteže je liku na platnu “udenuti”dušu, očima sjaj.
- Kada posetilac moje izložbe zastane pred nekim portretom i kaže: ”Vidi, kao da je živ!”, ja znam da sam pogodio - objašnjava Stojkov.
MEĐU više od 2.500 portreta, Stojkov najradije izdvaja onaj koji je prošle godine, povodom dve stote godišnjice srpske državnosti, naslikao NJegovoj svetosti patrijarhu srpskom Pavlu. Obrvan mnoštvom obaveza, patrijarh nije imao vremena da pozira, pa je umetniku dostavljeno nekoliko fotografija po kojima je radio.
Sa delegacijom grada Sombora i episkopom bačkim gospodinom Irinejom (Bulovićem), Sava se prošle jeseni zaputio u patrijaršijski dvor u Beogradu da uruči portret NJegovoj svetosti. Pogledujući nekoliko trenutaka u sliku, patrijarh se srdačno nasmešio i spontano izljubio slikara:
- Hvala, Savo, čini mi se da ni sa jednog drugog mog portreta, a ni fotografije, ne isijava tolika brižnost i strepnja za sudbinu srpskog naroda.
Po povratku u Novom Sad i Sombor, episkop bački Irinej otkrio je Stojkovu da se ne seća da je u sličnim situacijama patrijarh ikada prekršio protokol i poljubio svog gosta.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Povratak ravnici

PIŠE: Jovanka SIMIĆ

SEDAMDESETIH godina dvadesetog veka naivno slikarstvo u Jugoslaviji bilo je u punom zamahu. Počeci naive kod nas vezuju se za nastanak akademskog udruženja “Zemlja” (1929-1936.) u Zagrebu. Inicijator je bio Krsto Hegedušić, tada poznati slikar socijalne orijentacije.
Hegedušić je u svom rodnom mestu Hlebine podučavao naivnom slikarstvu Ivana Generalića, Mirka Viriusa, Franju Mraza... Tako je nastala čuvena Hlebinska škola naive.
Iste godine u banatskom mestu Kovačica, nastanjenom Slovacima, svoje prve slike načinio je Martin Paluška, a nešto docnije i Bireš, Knjazović, Jonaš... Naredna tačka na koju se proširila jugoslovenska naiva bilo je selo Oparić kod Jagodine, zahvaljujući slikama Janka Brašića.
Šezdesetih godina jugoslovenska naivna umetnost afirmisala se i na svetskoj umetničkoj “paleti”: Generalić, Lacković, Rabuzin, Skurjeni, Brašić, Jevtović, Sekulić, Naumovski, Knezović, Halupova, Čižikova postali su rado viđeni u inostranim galerijama... Glavni promoter ovog likovnog koncepta kod nas bio je Oto Bihalji Merin, autor knjige “Naivni umetnici sveta” (1972), koja, po opštem mišljenju, predstavlja najkompleksniji pregled svetskog pokreta naive i skulpture.
NI Sava Stojkov nije odoleo uticaju široko popularne Hlebinske škole. Oto Bihalji Merin i drugi poznati kritičari priznavali su vrednost Savinih “naivnih ”slika. Iz tog vremena poznata je ona sentenca da “Hlebinci slikaju iz zgloba, a Stojkov iz srca". Ipak, relativnio kratko Stojkov se zadržao u tom “društvu". Pod uticajem Dragoslava Đorđevića, kustosa Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, ”vratio se sebi i svojoj Bačkoj".
- Kada sam 1974. godine upoznao Stojkova, on je potpuno bio u vodama Hlebinske škole - zapisao je Đorđević, primetivši da se zbog preuzimanja hlebinskog obrasca, Stojkov “lišio samog sebe jer je slikao tuđu viziju pod tuđim nebom".
Stojkov će kasnije iskreno priznati da je i sam sebi u toj fazi bio nekako tuđ. Odlučio je da se vrati prirodi, svom jedinom i najboljem učitelju, panonskoj ravnici, salašima. Bilo je to presudno za njegovu umetnost, konstatuju i likovni kritičari Bela Duranci i Sava Stepanov u monografiji “O slikarstvu Save Stojkova”.
Bačka ravnica, u svoj svojoj rasprostranjenosti i lepoti, osenčena specifičnom nijansom sete, pojavila se na Savinim platnima početkom osamdesetih godina prošlog veka. Jednu od najlepših pohvala Stojkovljevim pejzažima uputio je akademik Dejan Medaković, rekavši da je Sava umetnik ”koji nas je na gotovo očinski način, blagom i sigurnom rukom priveo lepotama svog ravničarskog zavičaja”.
Da nebo na Savinim platnima nije ono koje gledamo mi, obični smrtnici, jer u njemu ima istovremeno i melanholije i radosti, jednodušni su bili i ljubitelji umetnosti na prvoj samostalnoj Stojkovljevoj izložbi u inostranstvu (Geteborg, 1969.), ali i na narednih gotovo 300 samostalnih izložbi u Rimu, Karakasu, NJujorku, Parizu, Minhenu, Londonu, Bombaju,Čikagu... Na svim meridijanima bački trščani kućerci, detalji sa žitnih polja i izborana, brižna paorska lica, ganula su poklonike slikarstva, a autor je nagrađen mnogim, vrednim priznanjima. Najdraže priznanje, Masarikovu nagradu, češke Akademije umetnosti, dobio je u Pragu, 1995. godine. Te godine, u oblasti muzičke umetnosti, Masarikovim priznanjem nagrađen je italijanski tenor Lučano Pavaroti.
- Bile su to teške godine za našu zemlju, naš narod, pa i za umetnost - ratovi, sankcije... U srce su me dirnuli tom nagradom. Razmišljao sam: ako se taj svet, u kojem preovladava negativno mišljenje o nama, a tih godina je bilo baš tako, setio barem nekog sa ovih prostora, ima nade za sve nas. Doći će bolja vremena....
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Galerija Somboru

VEĆ samo pominjanje grada Sombora poklonike slikarstva asocira na dvojicu velikana kičice - Milana Konjovića i Savu Stojkova. I ovlašan pogled na njihova platna svedoči da ova dvojica slikara, osim ljubavi prema Somboru i opsesije vojvođanskom ravnicom, nemaju gotovo nijednu drugu zajedničku umetničku nit.
Na Konjovićevim platnima, žitnica buja vatrenim koloritom, na Savinim slikama je pitoma, plodna i neizbežno setna. Tako su im bili iznijansirani i temperamenti. Sombor je grad koji se može pohvaliti najvećim brojem slikara u državi. U svakom trenutku, Somborac, prosečno naklonjen umetnosti, u stanju je da nabroji barem petnaestak slikara, a upućeniji i od trideset do pedeset. Svi oni, priznali to ili ne, stvaraju pod Konjovićevom senkom. Tako je i Sava počeo.
- Uvek sam visoko uvažavao Milana i njegov rad. Bio je snažan individualac... Prvi put je došao u moj atelje tek 1974. godine, posle moje izložbe u Rimu koja je imala snažan odjek. Želeo je da vidi kako nastaje slika na staklu - priseća se ovih dana Stojkov, ne štedeći superlative na račun Konjovića.
GODINE 1925, kada se u trošnom kućerku od naboja na periferiji Sombora (današnja Ulica Miloša Obilića) rodio Sava Stojkov, Konjović je već za sobom imao izložbe u Pragu, Beču, Minhenu, Berlinu, Drezdenu. I već godinu dana boravio je u Parizu. Osam godina docnije, spoznavši da je Vojvodina istinska i neponovljiva inspiracija, zauvek se vratio u Sombor i svom rodnom gradu darivao legat-galeriju sa više od hiljadu svojih slika ”miljenica”.
Ako ne ove, naredne godine sigurno, Sombor će dobiti još jednu legat-galeriju, ali sa imenom Stojkov, u centru grada, u adaptiranoj Grašalkovićevoj palati, ni dvadesetak metara udaljenoj od Konjovićeve galerije. Otac i sin, Sava i Dragan Stojkov, koji je svojim hiperrealističnim jabukama i oblutcima ostavio prepoznatljiv trag po mnogim umetničkim metropolama, namerni su da gradu poklone ukupno hiljadu radova. Biće to galerija otvorenog tipa, u koju će svraćati i drugi slikari, književnici, vrsni muzičari.
Dvadesetak slika, deo budućeg legata, tek treba da budu naslikane. Reč je o portretima najviđenijih Somboraca - Lazi Kostiću, Nikoli Vukićeviću, Veljku Petroviću, Petru i Milanu Konjoviću...
Ukupan broj slika koje će Sava ostaviti rodnom gradu, zavisiće od toga koliko će dugo ovog krepkog osamdesetogodišnjaka služiti sigurna ruka i precizno oko. Planovi Savi nikada nisu manjkali - najpre, 29. marta, na dan njegovog rođendana, u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, biće priređena velika izložba u čast Stojkovljevog osamdesetog rođendana i šest decenija umetničkog rada. U prvoj polovini ove godine, njegova platna putovaće u Milano, Pariz, Budimpeštu, Tokio...
- Ma gde bio, na kakav god umetnički vrh dosegnuo, uvek me snažno vuče natrag moj Sombor, moja vojvođanska ravnica, ovi dobrodušni ljudi... - kaže osmehnuti slikar i onako, više za sebe, konstatuje da je imao potpuno pravo književnik Slobodan Selenić kada je rekao da on, Sava, slikajući druge - slika samog sebe.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Viša harmonija

Piše: Jovanka Simić

SAMO retki, bogom dani umetnici ne posustaju ni u sasvim zrelom dobu. Za četiri dana, Sava Stojkov napuniće osamdesetu, ali i dalje živi i radi tempom četrdesetogodišnjaka - neumorno slika, planira, sanja...
Samo u ovoj, jubilarnoj godini (navršava se i šezdeset godina njegovog umetničkog rada), pohodiće sa svojim platnima desetak galerija u, mahom inostranim, gradovima: Milano, Pariz, Tokijo, Budimpešta... Bio je tamo već u nekoliko navrata, a svaki put kada ga ponovo pozovu, neprijatno mu da ih odbije. Mada je sebi, supruzi Barbari i unukama Kristini, Aleksandri, Katarini i Sanji već toliko puta obećao da će usporiti, predahnuti...
- Pa, hvala što me niste zaboravili, doći ću još ovog puta - odgovara svaki put kada ga pozovu, nesposoban da se odupre zovu najčarobnijeg trenutka za svakog slikara - kada je galerija toliko posećena da se slike ne vide od ljudi.
A, kada bi, ipak, usporio, počeo da ustaje svakog jutra u osam umesto u pet, odlazio u atelje svakog drugog umesto svakog dana, šta bi se u njegovom životu, omeđenom čvrstim ramom discipline, promenilo? Uostalom, njegovu bogatu umetničku biografiju već krasi podatak o 300 izložbi, o na desetine hiljada naslikanih i širom planete “rasutih” pejzaža i portreta.... Odmahuje glavom:
- Kada bih zastao, bojim se, sasvim bih posustao, predao se. A u mojoj prirodi je borba, trka, odgovor na izazov... Istina, vid mi pomalo popušta, pa teže slikam portrete, ali verujem da još imam vremena da usavršim svoj pejzaž.
KRITIČARI su, naime, češće bili naklonjeni Stojkovu portretisti nego Stojkovu pejzažisti. Jednoglasni su, međutim, u pohvalama njegovom poetskom realizmu i uzvišenosti s kojom portretiše i ljude i prirodu.
Akademik Dejan Medaković primetio je jednom prilikom da, ”mada mahom slika seoski svet, na Savinim slikama nema ni traga oporosti, nasilja prema prirodi, ni socijalne napetosti - sve je podređeno čežnjivom postizanju jedne više harmonije”.
Fasciniran harmonijom Stojkovljevog doma, akademik Slobodan Selenić je zabeležio: ”Sa zidova sobe u kući Stojkova gledaju nas Savine slike u kojima se ogleda jedno vreme kojeg više nema... Nema u tom njegovom svetu žurbe, zatamnjenih delova. Savin svet je vedar, bezazlen, čestit, zadovoljno nasmešen,k kao i sam slikar”.
Đorđe Kadijević: ”Fluidni trag iskonske sete panonskog prostora opaža se i na licima seljaka koje je Stojkov portretisao. Taj fluid zrači iz njihovih očiju, iz bora na licu, nasmejanih lulaša i njihovih žena, majki, udovica i starica. Ali, ono što najviše uzbuđuje jeste svetlost na Savinim slikama.”
Po Nikoli Kusovcu, Stojkov je uspeo da svojoj dečački čednoj prirodi odene odgovarajuće ruho, satkano od spontano iskrenog realizma, ”naivnog” gledanja na prirodu i život.
- Rezultati koje postiže na tom izazovnom putu toliko su cenjeni i zdušno prihvaćeni, da Savi Stojkovu jemče i vidno i trajno mesto u istoriji savremene srpske umetnosti - zaključuje Kusovac.
A Sava?
- U svakoj prilici, kada me hvale, osetim neku nelagodu. Učini mi se da čujem reči koje su mi roditelji odmalena govorili: ”Savo, u dobru se ne uzvisi, u zlu ne ponizi”. Tako sam se u životu ophodio i prema ljudima i prema sebi samom. I, ako me pitate šta smatram svojim najvećim uspehom, to nije ni slava, ni novac, već činjenica da ne postoji čovek s kojim sam bio u svađi i netrpeljivosti.

(Kraj)
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 19:04:56
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.092 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.