Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 10:40:16
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Robert Silverberg  (Pročitano 18443 puta)
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
8.
     Kraljevu gostionicu niko nije čuvao. Uškopljenici i članovi esnafa Slugu negde su se razbežali. Branitelji, Gospodari i Vladatelji mora da su časno pali u borbi. Nije bilo ni traga od Pamtitelja Bazila, odosno od bilo koga iz njegove bratije. Otišao sam do svoje sobe, oprao se i osvežio, a zatim okrepio, pokupio stvari i kazao zbogom raskoši u kojoj sam tako kratko uživao. Bilo mi je žao što sam imao tako malo vremena da posetim Roum; jedina uteha bila je to što je Gormon izvrsno odigrao svoju ulogu vodiča, tako da sam ipak mnogo video.
     Izgledalo mi je najbolje da nastavim put.
     Nije bilo odveć mudro zadržavati se u osvojenom gradu. Šlem za prenos misli u mojoj sobi nije odgovarao na pitanja koja sam mu postavljao, tako da još nisam imao tačnu predstavu o razmerama poraza, ni ovde niti u drugim oblastima, ali mi se činilo očiglednim da se bar Roum više ne nalazi pod našom kontrolom, što me je nagonilo da što pre krenem. Razmislio sam najpre o tome da pođem u Jorslem, kao što mi je predložio onaj visoki hodočasnik na ulazu u Roum; no, kada sam bolje promislio, ipak sam se odlučio da se uputim na zapad, u Peris, koji ne samo što je bio bliži nego se u njemu i nalazio glavni štab Pamtitelja. Moje pređašnje zanimanje više nije postojalo; ali, tog prvog jutra posle osvajanja Zemlje, najednom sam osetio snažan i neobičan poriv da se smerno stavim na raspolaganje Pamtiteljima i da zajedno sa njima krenem u traganje za znanjem o našoj svetlijoj prošlosti.
     Gostionicu sam napustio u podne. Najpre sam otišao do dvorca, koji je i dalje stajao otvoren. Unaokolo su ležali raštrkani molioci, neki drogirani, neki usnuli, ali većinom mrtvi; na osnovu nasilnog karaktera njihovog smaknuća zaključio sam da su se jamačno međusobno poklali, zahvaćeni panikom i mahnitošću. Jedan Indekser potištenog izgleda čučao je pokraj tri lobanje, opreme za postavljanje pitanja u kapeli. Kada sam ušao, on reče: "Nema svrhe. Mozgovi ne odgovaraju."
     "Kako staje stvari sa Princom od Rouma?"
     "Mrtav je. Osvajači su ga oborili sa neba."
     "Sa njim je bio i jedan mlad Letač. Znaš li nešto o njoj?"
     "Ništa. Verovatno je i ona mrtva."
     "A šta je sa gradom?"
     "Pao je. Osvajači su posvuda."
     "Ubijaju?"
     "Čak ni ne pljačkaju", uzvrati Indekser. "Veoma su dobrodušni. Naprosto su nas pokupili."
     "Je li to slučaj samo u Roumu ili svuda?"
     Čovek slegnu ramenima, a zatim poče u ritmu da se klati napred-nazad. Ostavio sam ga i uputio se dublje u dvorac. Na moje iznenađenje, Prinčeve carske odaje bile su nezaključane. Ušao sam unutra; zapanjila me je neverovatna raskoš zastora, draperija, svetiljki, nameštaja. Išao sam iz prostorije u prostoriju, stigavši na kraju do kraljevske ložnice; prekrivka na postelji predstavljala je telo nekog džinovskog mekušca donetog sa planete neke druge zvezde; prosto je mamila da je čovek dodirne i ja pogledah neizmerno nežnu tvar pod kojom je ležao Princ od Rouma; tog trenutka pade mi na um da je tu ležala i Avluela i da sam bio nešto mlađi sigurno bih zaplakao.
     Išao sam iz dvorca i lagano prešao preko trga, krenuvši na put prema Perisu.
     Upravo kad sam polazio, prvi put sam primetio naše osvajače. Jedno vozilo neobične konstrukcije zaustavilo se uz rub firga i iz njega je izišlo desetak prilika. Sasvim su mogle da prođu kao ljudska bića. Bile su visoke i plećate, baš kao i Gormon; a jedino ih je neuobičajena velika dužina ruku odmah isticala kao vanzemaljce. Koža im je bila neobičnog sastava, a da sam se nalazio bliže verovatno bih ugledao oči, usne i nozdrve tamo gde se ne nalaze kod ljudi. Uopšte ne obraćajući pažnju na mene, prešli su preko trga, krećući se neobičnim, krupnim korakom, što me je neodoljivo padsetilo na Gormonov hod, a zatim ušli u Dvorac. Nisu izgledali ni razmetljivo niti ratoborno.
     Turisti. Veličanstveni Roum još jednom je delovao svojim neodoljivim magnetom na strance.
     Ostavivši naše nove gospodare njihovoj zabavi, ja sam nastavio put prema predgrađu. Pustoš večne zime uvukla mi se u dušu. Zapitao sam se: da li mi je žao što je Roum pao? Iii mi je teško zbog gubitka Avluele? Ili je možda stvar naprosto bila u tome što sam već propustio tri Osmatranja zaredom, tako da su me, slično nekom narkomanu, počele da more muke zbog duge apstinencije.
     Konačno sam zaključio da je u pitanju bilo sve troje. Ali najviše ovo poslednje. Nikoga nisam video dok sam išao prema gradskim kapijama. Strah od novih gospodara nagnala je žitelje Rouma da se zavuku u mišije rupe. Povremeno bi mimo mene prošlo neko vozilo vanzemaljaca, ali niko me nije uznemiravao. U pozno popodne najzad sam stigao do zapadne gradske kapije. Bila je otvorena i kroz nju se ukazao preda mnom blago uzdignut brežuljak, na čijim je padinama raslo drveće sa tamnozelenim krošnjama. Prošao sam kroz kapiju i nedaleko od zidina spazio figuru jednog Hadočasnika koji je gegavo odlazio iz grada.
     Lako sam ga stigao.
     Njegov posrćući, nesiguran korak učinio mi se neobičan, jer čak ni gusta smeđa odežda nije mogla da prikrije snagu i mladost čovekovog tela; imao je uspravno držanje, ramena su mu bila uzdignuta, a leđa prava, ali je ipak koračao oklevajućim, drhtavim korakom starca. Kada sam počeo da idem ukorak sa njim, uspeo sam da zavirim pod kapuljaču i tada mi je sve postalo jasno; privršćen za bronzanu masku koju nase svi hadočasnici nalazio se jedan odbojnik kakvog nose svi slepci da bi ih upozorio na prepreke i smetnje na putu. Postao je svestan mog prisustva i obratio mi se: "Ja sam slepi Hodočasnik. Molim te da mi ne naneseš nikakvo zlo."
     To nije bio glas Hodočasnika. Bio je to snažan, odsečan i vladalački glas.
     Ja uzvratih: "Nikome nisam nikada naneo zlo. Ja sam Osmatrač koji je prošle noći izgubio svoje zanimanje."
     "Mnogo zanimanja izgubljeno je minule noći, Osmatraču."
     "Ali ne i hodočasničko."
     "Ne", reče on. "Ne i hodočasničko."
     "Kuda si krenuo?"
     "Što dalje od Rouma."
     "Nemaš neki poseban smer puta?"
     "Ne", uzvrati mi Hodočasnuk. "Nemam. Lutaću."
     "Možda bismo mogli zajedno da idemo", predložih mu, zato što se smatralo da donosi sreću putovati sa Hodočasnikom; osim toga, budući da sam ostao bez svog Letača i svog Mutanta, bio bih prinuđen da putujem sam. "Moje odredište je Peris. Da li ti to odgovara?"
     "Odgovara mi kao i bilo šta drugo", uzvrati on gorko. "Da. Poći ćemo zajedno u Peris. Ali kakav posao jedan Osmatrač može da ima tamo?"
     "Osmatrači više nigde nemaju posla. Idem u Peris da bih se ponudio u službu Pamtitelja."
     "Ah", reče on. "I ja sam pripadao tom esnafu, ali samo honorarno."
     "Sada kada je Zemlja pala, želeo bih da naučim nešto više o njenim slavnim danima."
     "Dakle, cela Zemlja je pokorena, a ne samo Roum?"
     "Pretpostavljam", rekoh.
     "Ah", uzvrati Hodočasnik. "Ah!"
     Utonuo je u ćutanje i mi smo ćutke nastavili put. Pružio sam mu ruku i on više nije teturavo išao, već je hodio odsečnim korakom mladog čoveka. S vremena na vreme oteo bi mu se uzdah ili prigušeni jecaj. Kada sam ga upitao za pojedinosti njegovog Hodočašća, počeo je da mi daje uvijene odgovore ili naprosto da prelazi preko pitanja. Posle jednočasovnog putovanja od zidina Rouma, kada smo već zašli u šume, on iznenada reče: "Ova maska mi stvara bol. Da li bi mi pomogao da je podesim?"
     Na moje zaprepašćenje, on poče da je skida. Ostao sam bez daha, zato što je Hodočasniku zabranjeno da obznanjuje svoje lice. Da li je smetnuo sa uma da ja nisam slepac kao on?
     Kada je maska bila uklonjena, on reče: "Neće ti se dopasti ovaj prizor."
     Bronzana rešetka skliznu mu sa lica i ja najpre ugledah oči koje su nedavno bile oslepljene - dve prazne očne duplje u koje nije prodro hirurški nož, već znatno pre nečiji prsti - a zatim oštar, kraljevski nos, i najzad izvijene, tanke usne Princa od Rouma.
     "Vaša visosti!" ote mi se uzvik.
     Preko obraza su mu stajali tragovi usirene krvi. Oko još svežih rana u očnim dupljama imao je masne mrlje. Verovatno ga nije mnogo bolelo, pomislih, zato što je utihnuo bol tom zelenom mašću, ali je zato mene duboko i stvarno zabolelo.
     "Nisam više visost", reče on. "Pomozi mi oko ove maske." Ruke su mu drhtale dok ju je pružao napred. "Ove prečage se moraju proširiti. Veoma mi pritišću obraze. Ovde... ovde..."
     Brzo sam podesio rešetku, kako ne bih dugo morao da gledam unakaženo lice.
     On vrati masku na mesto. "Sada sam Hodočasnik", reče tiho. "Roum je ostao bez Princa. Izdaj me ako želiš, Osmatraču; u protivnom, moraćeš mi pomagati sve do Perisa; a ako ikada budem povratio svoje moći, bićeš bogato nagrađen."
     "Ja nisam izdajnik", rekoh mu.
     Nastavili smo put u tišini. Nisam znao kako bih poveo razgovor o bezazlenim stvarima sa takvim čovekom. Po svemu sudeći, predstojalo nam je napeto putovanje do Perisa; ali sada mi je bilo suđeno da mu budem vodič. Na um mi pade Gormon i ja pomislih kako je on samo u potpunosti ispunio svoj zavet. U misli mi takođe dođe Avluela i dugo mi je stajalo na vrh jezika da pitam palog Princa šta je bilo sa njegovom naložnicom, Letačem, u noći poraza, ali to ipak nisam učinio.
     Počelo je da se spušta veče, premda nas je sunce i dalje obasjavalo svojim zlatno-crvenim zracima nisko sa zapada. Iznenada, ja zastadoh i iz grla mi se ote hrapav uzvik iznenađenja kada povrh nas prolete jedna senka.
     Visoko gore promakla je Avluela. Koža joj se presijavala svim prelivima sunčevog smiraja, a krila su joj stajala potpuno raširena, održavajući sve nijanse spektra. Nalazila se na visini od možda stotinu ljudi iznad tla i još se uspinjala, tako da sam joj verovatno izgledao samo kao mrljica među drvećem.
     "Šta je?" upita Princ. "Šta si to video?"
     "Ništa."
     "Reci mi šta si video!"
     Nisam mogao da ga obmanjujem. "Video sam jednog Letača, vaša visosti. Jednu tanušnu devojku visoko na nebu."
     "Onda je sigurno pala noć."
     "Nije", uzvratih. "Sunce je još iznad obzorja."
     "Kako je to moguće? Ona može da ima samo noćna krila. Sunce bi je oborilo na tle."
     Oklevao sam. Nisam mogao da se upustim u objašnjenje kako to da Avluela leti po danu kada ima samo noćna krila. Nisam mogao da kažem Princu od Rouma da je pokraj nje, bez krila, leteo osvajač Garmon, krećući se bez napora kroz vazduh, držeći ruke obavijene oko devojčinih tankih ramena, pomažući joj, podupirući je, omogućujući joj da se odupre pritisku sunčevog vetra. Nisam mogao da mu saopštim da njegova Nemezida upravo proleće povrh naših glava sa poslednjom naložnicom koju je on imao.
     "No?" upita on. "Kako to da leti po danu?"
     "Ne znam", rekoh. "To je tajna za mene. Sada ima mnogo stvari koje više nisam u stanju da razumem."
     Izgledalo je da je Princ prihvatio to objašnjenje. "Tako je, Osmatraču. Ima mnogo stvari koje niko od nas više ne razume."
     Ponovo je utonuo u ćutanje. Gotovo sam zaustio da pozovem Avluelu, ali znao sam da me ona ne bi ni mogla niti htela da čuje, i tako sam samo produžio put u pravcu zalaska Sunca, vodeći sa sobom slepog Princa. A iznad nas, Avluela i Garmon takođe su hitali u daljinu, jasno ocrtani spram poslednjeg sjaja dnevne svetlosti, sve dok se nisu uspeli tako visoko da su mi nestali sa vidika.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Drugi deo: Među pamtiteljima


1.

     Putovati sa palim Princom nije laka stvar. On je, doduše, izgubio oči, ali ne i ponos; slepilo ga nije naučilo poniznosti. Nosio je na sebi haljetak i masku Hodačasnika, ali u njegovoj duši bilo je sasvim malo ljubaznosti, dok samilost uopšte nije postojala. Iza maske on je i dalje držao sebe za Princa od Rouma.
     Ja sam sada bio ceo njegov dvor i mi smo išli putem prema Perisu u rano proleće. Vodio sam ga pravim putevima; kada bi mi naredio, zabavljao bih ga pričama sa mojih ranijih putovanja; zabavljao sam ga kad god bi ga obuzela turobna raspoloženja. Zauzvrat sam dobijao sasvim malo, izuzev jemstva da ću redovno jesti. Niko nije uskraćivao hranu Hodočasniku i u svakom selu na koje bismo uz put naišli zaustavljali smo se u krčmama, gde je on bivao nahranjen, a sa njim i ja, kao njegov pratilac. Jednom prilikom, na početku našeg putešestvenija, on se nabusito obrecnuo na vlasnika neke kičme: "Postaraj se da mi i sluga bude dobro nahranjen!" Slepi princ nije, na žalost, mogao da vidi taj izraz krajnje neverice - jer, zaboga, otkud jednom Hodačasniku sluga? - ali ja sam se osmehnuo krčmaru, namignuo mu i potapšao se po čelu, tako da je čovek shvatio i poslužio nas obojicu, ne upuštajući se u raspravljanje. Kasnije sam objasnio Princu gde je pogrešio, tako da me je posle toga predstavljao kao svog pratioca. Pa ipak, znao sam da za njega i dalje predstavljam samo običnog slugu.
     Vreme je bilo lepo. U Eiropi je postajalo sve toplije kako je godina odmicala. Vitke vrbe i topole počele su da olistavaju duž puta; doduše, od Rouma naovamo uglavnom smo viđali gusto zvezdano drveće, uvezeno tokom vedrih dana Drugog Ciklusa, čije je plavo i oštro lišće lako izdržavalo slabašnu eiropsku zimu. Već su se vratile i ptice iz svog prekomorskog zimovnika u Afreki. Prhtale su na sve strane pojeći i izmenjujući misli o promeni gospodara sveta. "Podsmevaju mi se", kazao je Princ jedne zore. "Pevaju mi i čikaju me da vidim njihov sjaj!"
     Oh, bila je to ogorčenost, ali sa valjanim razlogom. On, koji je toliko imao, a zatim sve izgubio, jamačno je imao sad za čim da jadikuje. Što se mene tiče, poraz Zemlje doneo mi je samo promenu navika; sve ostalo je inače bilo isto: više nisam morao da vršim Osmatranja, ali i dalje sam lutao svetom, osećajući se sam čak i onda kada sam, kao sada, imao saputnika.
     Bio sam u nedoumici da li Princ zna razlog zbog čega je oslepljen. Pitao sam se da li je, u trenutkn trijumfa, Gormon objasnio Princu da ga je nešto tako elementarno kao što je ljubomora zbog žene stajalo očiju.
     Uzeo si Avluelu, mogao je da mu kaže Gormon. Ugledao si malog Letača i pomislio si da će te ona lepo zabavljati. Kazao si joj: Hodi, devojko, hajdemo u moju postelju! Uopšte nisi pomislio o njoj kao o nekome ko ima svoju ličnost, svoje ja. Uopšte ti nije palo na um da ona možda želi nekog drugog. Ponašao si se onako kako to priliči Princu od Rouma - vladalački. Pa, evo ti sad, Prinče!
     ...a zatim brz, neumitan pritisak dugačkih prstiju.
     Ali nisam se usudio da pitam. Premnogo je strahopoštovanja ostalo u meni prema ovom palom monarhu. Da prodrem u njegov privatan život i da zapodenem razgovor sa njim o nesreći koja ga je snašla kao da je on kakav običan saputnik - ne, to naprosto nisam mogao. Govorio bih samo onda kada bih prvi bio oslovljen. Razgovarao bih o raznim stvarima samo kada bi mi to bilo naređeno. Inače, neprekidno sam ćutao, kao valjan dvorjanin u prisustvu carskog visočanstva.
     No, svakoga dana nešto nas je podsećalo na to da Princ od Rouma više nije carsko visočanstvo.
     Nad nama su proletali osvajači, nekada u lebdelicama ili drugim prevoznim sredstvima kroz vazduh, a nekada svojom vlastitom snagom. Saobraćaj je bio gust. Oni su, očigledno, vršili inventar novostečenog sveta. Senke su promicale iznad nas, stvarajući sićušna pomračenja; podizao sam pogled da vidim naše nove gospodare, ali, začudo, nisam osećao ljutnju prema njima, već samo olakšanje što se dugotrajno bdenje nad Zemljom najednom okončalo. Sa Princom je bilo drugačije. Izgledalo je da uvek zna kada neko od osvajača prolazi povrh nas i tada bi stisnuo pesnice, namrgodio se i stao da šapuće grozne psovke. Da li je njegov očni živac i dalje na neki način registrovao kretanje senki? Ili su mu se preostala čula u toj meri izoštrila posle gubitka vida da je mogao da dokuči nečujno zujanje lebdelice i da oseti miris kože visoko uzletelih osvajača? Nisam ga o tome ništa pitao. Gotovo da nikakva pitanja nisam postavljao.
     Ponekad noću, kada mu se činilo da sam zaspao, stao bi da jeca. Sažaljevao sam ga tada. Bio je odveć mlad da bi izgubio ono što je izgubio, na kraju krajeva. Naučio sam tada, u tim tamnim časovima, da čak ni jecaji jednog Princa nisu jecaji običnog čoveka. On je jecao prkosno, ratoborno, ljutito. Ali to su ipak bili jecaji.
     Najveći deo vremena izgledalo je da stoički podnosi svoj gubitak. Nogu pred nogu, išao je uporedo sa mnom, udaljavajući se svakim odsečnim korakom od svog velikog grada Rouma, a približavajući se Perisu. Povremeno se, međutim, činilo da je moguće prodreti pogledom kroz bronzanu rešetku njegove maske i spaziti iznurenu dušu unutra. Napadi zlovolje i srdžbe naglo bi ga obuzimali. Tada bi me ismejavao zbog mojih godina, zbog niskog društvenog statusa, zbog sadašnje ispraznosti mog životnog cilja, koga je takvim učinila invazija na čiji sam dolazak straćio čitav vek u Osmatranju.
     "Reci mi kako se zoveš, Osmatraču!"
     "To je zabranjeno, visočanstvo."
     "Stari zakoni više ne važe. Hajde, reci, čekaju nas još meseci zajedničkog putovanja. Zar treba da te sve vreme nazivam Osmatračem?"
     "To nalažu običaji mog esnafa."
     "A običaji mog esnafa", reče on, "nalažu mi da izdajem naređenja koja se moraju izvršiti. Dakle, kako se zoveš?"
     "Čak ni esnaf Vladalaca nema prava da sazna ime Osmatrača bez valjanog razloga i pismenog naloga gospodara esnafa."
     On otpljunu. "Baš si pravi šakal kad mi odričeš poslušnost dok sam u ovakvom stanju. Nikad se ne bi odvažio na tako nešto da se sada nalazimo u mom dvorcu."
     "U vašem dvorcu, visočanstvo, vi mi ne biste uputili tako nepravičan zahtev pred svojim dvorjanima. I Vladari imaju određene obaveze. Jedna od njih je da poštuju pravila nižih esnafa."
     "On mi još drži predavanje", reče Princ. Najednom, on se ljutito baci pokraj puta. Opruživši se na travnatoj ledini, zavalio se unazad, dodirnuo jedno od zvezdanih stabala, otkinuo sa njega pregršt oštrih listova i stao da ih stiska u dlanu, što mora da je veoma bolno peckalo. Ja sam stajao pokraj njega. Pored nas je tog trenutka protutnjalo jedno teško površinsko vozilo, prvo koje smo tog jutra videli na pustom drumu. U njemu su se nalazili osvajači. Neki su nam domahnuli. Prošlo je dugo vremena pre no što me je Princ ponovo oslovio lakim, gotovo ulagujućim tonom: "Ja se zovem Enrik. Kaži mi sada kako je tebi ime."
     "Molim vas da me poštedite toga, visočanstvo."
     "Ali ti si čuo moje ime. I meni je u podjednakoj meri kao i tebi zabranjeno da ga otkrijem!"
     "Ja vam to nisam tražio."
     Na kraju mu ipak nisam otkrio kako se zovem. Odbiti ovakvo obaveštenje Princu bez moći predstavljalo je sasvim sićušnu pobedu, ali on mi ju je hiljadostruko naplatio na raznim sitnicama. Kinjio me je, gnjavio, mučio, psovao i stalno nešto zakerao. Govorio je sa omalovažavanjem prema mom esnafu. Tražio je da mu obavljam ropske usluge. Podmazivao sam mu metalnu masku; stavljao sam mu mast u izranjavljene očne duplje; činio sam i druge stvari, odveć ponižavajuće da bih ih se sada prisećao. I tako smo išli sporim korakom prema Perisu, jedan prazan starac i jedan ispražnjeni mladić, puni međusobne mržnje, ali i vezani potrebama i dužnostima saputništva.
     Vremena su bila teška. Morao sam da se prilagođavam njegovim promenljivim raspoloženjima kada bi uzletao do kosmičkih zanosa zbog svojih planova da se ponovo domogne vlasti nad osvojenom Zemljom, odnosno kada bi padao u ponore očajanja, shvativši da je poraz naše planete neopoziv. Morao sam da ga štitim od njegove sopstvene prenagljenosti u raznim selima, gde se ponekad ponašao kao da je još Princ od Rouma, izdajući naređenja meštanima, deleći im čak bubotke, što nimalo nije pristajalo svetom čoveku. Još gore, morao sam da se pretvorim u njegovog svodnika, da mu pribavljam žene koje bi ga pohađale u mraku, nesvesne da imaju posla sa nekim ko se izdavao za Hodočasnika. Kao Hodočasnik bio je varalica, zato što uza se nije nosio zvezdani kamen, kojim Hodočasnici opšte sa Voljom. Nekako sam mu pomogao da prebrodi sve te krize, pa čak i trenutke kada smo uz put naišli na jednog drugog, pravog Hodočasnika. Bio je to opak i svadljiv starac, sa mnoštvom teološkim smicalica u rukavu. "Hajde da porazgovaramo o imanenciji Volje", kazao je on Princu, koga strpljenje nije baš najbolje služilo tog popodneva i koji je takođe samo čekao povod za razmirice. U potaji sam šutnuo prinčevsku cevanicu i obratio se zbunjenom Hodočasniku. "Naš prijatelj se ne oseća najbolje danas. Prošle noći bio je u vezi sa Voljom i dobio otkrovenje koje mu je uznemirilo duh. Molim te da nas pustiš da produžimo svojim putem i nemoj mu ništa govoriti o svetim stvarima sve dok ponovo ne pronađe duševni mir."
     Ovakvim improvizacijama obezbeđivao sam nesmetan tok našeg puta.
     Kako je postajalo sve toplije, Princ je polako omekšavao u svojim nazorima. Možda je stekao pravi uvid u katastrofu koja ga je zadesila, ili je - ko zna - u slepoj tamnici svoje lobanje kovao nove taktike za opstanak u ovim izmenjenim uslovima. Gotovo zlurado je govorio o sebi, o svom padu, poniženju. Pričao je o moći kojom je raspolago na način koji je jasno stavljao do znanja da nema nikakvih iluzija o tome da će je se ikada više domoći. Govorio je o svom bogatstvu, ženama, draguljima, neobičnim napravama, Mutantima, Muzičarima i Slugama, Gospodarima, pa čak i o kolegama Vladarima koji su klečali pred njim. Neću reći da mi se tada dopadao, ali sam bar u tim trenucima dokučivao u njemu, iza bezosećajne maske, ljudsko biće koje pati.
     Konačno, i njemu je pošlo za rukom da u meni vidi ljudsko biće, premda znam da mu to nije bilo nimalo lako.
     Jednom mi je rekao: "Nevolja koja prati moć, Osmatraču, ogleda se u tome što te ona odseče od sopstvenog naroda. Ljudi ti onda postaju stvari. Uzmimo tebe, na primer. Za mene, bio si samo mašina koja vršlja unaokolo, Osmatrajući eventualan dolazak osvajača. Pretpostavljam da si ti imao svoje snove, htenja, ljutnje i sve ostalo, ali ja sam te video samo kao usukanog starkelju, bez ikakvog nezavisnog postojanja izvan dužnosti koju ti je dodelio esnaf. Sada, međutim, kada ne vidim ništa, vidim znatno više."
     "Šta vidite?"
     "Jednam si i ti bio mlad, Osmatraču. Imao si grad koji si voleo. Porodicu. Čak i devojku. Izabrao si, ili su ti drugi izabrali esnaf, pošao si na šegrtovanje, borio si se, glava te je bolela, utroba ti se kidala, bilo je mnogo crnih trenutaka kada si se sigurno pitao šta je sve to i čemu sve to. Povremeno si viđao nas, Gospodare i Vladare, kako poput kometa prolećemo pokraj tebe. Pa ipak, evo nas sada zajedno, nošeni istim talasom na putu za Peris. I ko je sada srećniji od nas dvojice?"
     "Ja sam sa one strane sreće i tuge", rekoh.
     "Je li stvarno tako? Je li stvarno tako? Da nije to možda maska iza koje se kriješ? Reci mi, Osmatraču: znam da ti tvoj esnaf brani da se oženiš, ali da li si ikada voleo?"
     "Ponekad."
     "Da li si sada izvan toga?"
     "Star sam", odgovorih, izvrdavajući mu.
     "Ali mogao bi da voliš. Mogao bi da voliš. Više te ne obavezuju zaveti tvog esnafa, zar ne? Mogao bi da stekneš nevestu."
     Nasmejah se. "Ko bi mene poželeo?"
     "Ne govori tako. Nisi tako star. Još ima snage u tebi. Video si svet, pronikao u njega. Pa, u Perisu bi mogao da nađeš neku bludnicu koja..." On zastade. "Da li si ikada došao u iskušenje dok si još bio vezan zavetima?"
     Upravo tog trenutka, jedan Letač prolete nam iznad glave. Bila je to žena srednjih godina, koja je letela sa izvesnim naporom, zato što je nešto dnevne svetlosti još bilo preostalo i vršilo joj izvestan pritisak na krila. Nešto kao da me žignu i ja poželeh da kažem Princu: da, da, došao sam u iskušenje, postojao je jedan mali Letač, ne tako davno, jedna devojka, još dete, zapravo, Avluela; na svoj način, ja sam je voleo, premda je nikada nisam dodirnuo; i još je volim.
     Ali ništa nisam kazao Princu Enriku.
     Umesto toga, podigao sam pogled prema Letaču, koji je bio slobodniji od mene zato što je imao krila, i u toplini te prolećne večeri najednom sam osetio studen samotnosti kako me okružuje.
     "Da li je još daleko do Perisa?" upita Princ.
     "Pešačićemo i jednog dana ćemo stići."
     "A onda?"
     "Meni predstoji šegrtovanje u esnafu Pamtitelja, novi život. Šta ćete vi raditi?"
     "Očekujem da tamo nađem neke prijatelje", reče on.
     I tako smo nastavili put, pešačeći mnogo časova svakog dana. Bilo je onih koji su išli u istom pravcu i nudili se da nas povezu, ali mi smo odbijali, zato što bi na važnim tačkama puta osvajači sigurno jedva čekali da se domognu takvih putnika kao što su svrgnuti vladari. Prošli smo kroz jedan miljama dugi tunel prokopan kroz veoma visoke planine, čiji su vrhovi bili optočeni Iedenom korom, i stigli u neku ravnicu punu obradive zemlje i vrednih ratara, gde smo zastali pokraj jedne nanovo probuđene reke da bismo malo rashladili noge. A onda je došlo zlatno leto. Kretali smo se kroz svet, ali kao da u njemu nismo bili; nisu se mogle čuti vesti o osvajanju, premda je bilo očigledno da se sva vlast nalazi u rukama osvajača. Mogli su se videti svuda u svojim malim lebdelicama kako razgledaju i nadziru naš svet koji je sada prešao u njihovo vlasništvo.
     Izvršavao sam sve Prinčeve zapovesti, uključujući tu i neprijatne. Nastojao sam da mu život učinim što manje turobnim. Pokušavao sam da mu stvorim privid da je još vladar - makar samo jednog izanđalog, starog Osmatrača. Takođe sam ga naučio kako najbolje da igra ulogu Hodočasnika. Na osnovu svog oskudnog znanja, uputio sam ga u to kakav stav da zauzme, koje fraze da koristi, kako da se moli. Bilo je očigledno da je proveo malo vremena u kontaktu sa Voljom dok je bio na vlasti. Sada se pretvarao da veruje, ali to je bilo neiskreno, samo deo opšte kamuflaže.
     U gradu po imenu Dijon, on mi reče: "Ovde ću kupiti oči."
     Ne prave oči. Tajna pravljenja takvih zamena nestala je u Drugom Ciklusu. Gore, među srećnijim zvezdama, svako čudo se može nabaviti po određenoj ceni, ali naša Zemlja je ništavan i zanemarljiv svet u kosmičkim koordinatama. Princ je mogao da se otisne tamo negde u danima pre osvajanja i da stekne nove oči, ali najbolja stvar koja se mogla dobiti u ovom času bila je zamena koja je omogućavala razlikovanje svetla od tame. I to je bilo dovoljno da mu pruži rudimentaran vid; u ovom trenutku nije imao nikakvog drugog vodiča do odbojnika koji ga je upozoravao na prepreke na putu. Kako je, međutim, znao da će u Dijonu naći zanatliju koji će biti dovoljno vešt u svom poslu? I čime će platiti njegov trud?
     On reče: "Ovdašnji čovek je brat jednog od mojih Pisara. On je član esnafa Zanatlija i ja sam često kupovao njegove rukotvorine u Roumu. On će imati oči za mene."
     "A šta je sa plaćanjem?"
     "Nisam sasvim bez sredstava."
     Zaustavili smo se na jednom polju čvornovate plutače i Princ se tu svukao. Pokazavši jedno mesto na mesnatom delu butine, on reče: "Ovde držim rezervu za slučaj nužde. Daj mi nož!" Ja mu ga pružih, a on uhvati dršku i pritisnu na njoj jedno dugme; istog časa, iz drške suknu hladan, oštar snop svetlosti. Opipao je levom rukom butinu, tražeći tačno mesto; a onda, naboravši kožu između dva prsta, napravio je hirurški precizan rez dugačak dva inča. Nije istekla ni kap krvi, niti je bilo ikakvog znaka da je osetio bol. Posmatrao sam zabezeknuto kako je zavukao prste u prorez i malo ga raširio, kao da razvezuje neku vrećicu. Zatim mi vrati nož.
     Narednog trenutka, iz butine mu poteče blago.
     "Dobro motri da se ništa ne izgubi", naredi mi on.
     Po travi se rasulo sedam blistavih dragulja neobičnog porekla, jedan mali i izvanredno fino načinjen nebeski globus, pet zlatnih novčića iz carskog Rouma pre mnogo ciklusa, prsten sa blistavim kamenom kvaziživota, bočica nekog nepoznatog mirisa, grupa minijaturnih muzičkih instrumenata izrađenih u skupocenom drvetu i metalu, osam statua ljudi kraljevskog izgleda i još nekoliko stvarčica. Sakupio sam sva ta čudesa na sjajnu gomilu.
     "Naročita vrećica", reče Princ, "koju mi je jedan vešt Hirurg implantirao u telo. Predvideo sam da će doći krizno doba, kada ću možda morati žurno da napustim dvorac. Stavio sam unutra sve što sam mogao; na žalost, ostalo je neuporedivo više tamo gde sam uzeo ove sitnice. Reci mi, reci mi šta sam sve poneo!"
     Izložio sam mu ceo inventar. Pomno je saslušao do kraja liste; znao sam da je odlično upamtio sve što je poneo sa sobom i da je ovo, zapravo, samo proveravanje mog poštenja. Kada smo sa tim završili, on zadovoljno klimnu. "Uzmi globus", reče mi, "i prsten... i dva najsjajnija dragulja. Sakri ih u svoju odoru. Ostalo ide natrag u butinu." Ponovo je razvezao telesnu vrećicu i ja sam jednu za drugom stavio u nju sve stvarčice, koje su se pridružile ko zna još kakvim dragocenostima što leže u drugoj dimenziji, čija je veza sa ovim svetom bila otelovljena u Princu. Čitava polovina njegovog dvorca mogla je na ovaj način da mu stane u butinu. Na kraju je pritisnuo ivice reza i one su se spojile bez ikakvog traga ili ožiljka pred mojim očima. Sam se obukao.
     U gradu smo lako pronašli dućan Bordoa Zanatlije. Bio je to zdepast čovek pegavog lica, čekinjave brade, spljoštenog nosa i sa jednim okom koje je stalno žmirkalo, ali su mu zato prsti bili nežni kao u žene. Dućan mu je predstavljao mračno mesto sa prašnjavim drvenim policama i malim prozorima; to je lako moglo biti zdanje staro deset hiljada godina. Pogledu mušterija bilo je izloženo nekoliko elegantnih rukotvorina; no, većina je ostala skrivena. Pogledao nas je padozrivo, očigledno začuđen činjenicom da su kod njega došli jedan Osmatrač i jedan Hodočasnik.
     Na Prinčev znak ja rekoh: "Mom prijatelju su potrebne oči."
     "Ja pravim zamenu, to je tačno, ali ona je veoma skupa i potrebno je mnogo meseci da bi se napravila. To sigurno daleko premaša platežne sposobnosti jednog Hodočasnika." Ja položih jedan dragulj na politiranu tezgu. "Imamo sredstva."
     Zbunjen, Bordo podiže dragulj, stade da ga zagleda sa svih strana i primeti kako u njegovom srcu plamte čudni plamenovi.
     "Ako se vratite kad lišće bude počelo da opada..."
     "Nemate oči u zalihama?" upitah ga.
     On se osmehnu. "Dobio sam nekoliko narudžbina za te stvarčice. Imamo nešto rezervi."
     Ja stavih na tezgu nebeski globus. Bordo je odmah shvatio da je posredi delo pravog majstora i donja vilica mu se opusti. Stavio ga je na jedan dlan; dok je drugim počeo da trlja bradu. Dopustio sam mu da ga posmatra dovoljno dugo kako bi se zaljubio u njega, a zatim mu ga uzeh i rekoh: "Dugo je čekati do jeseni. Ne možemo do tada da ostanemo ovde. Idemo dalje, za Peris." Uhvatih Princa za lakat i mi krenusmo prema vratima.
     "Stanite!" povika Bordo za nama. "Dopustite mi da proverim! Možda se negde zametnuo jedan par..." I on poče mahnito da pretura po vrećicama koje su stajale okačene na stražnjem zidu.
     Razume se, na zalihama je pronašao par očiju i mi sklopismo pogodbu za globus, prsten i jedan dragulj. Princ nije ni reči progovorio za vreme trampe. Insistirao sam da odmah budu nameštene i Bordo, klimnuvši uzbuđeno, zatvori dućan, stavi na glavu šlem za prenos misli i pozva jednog Hirurga bledog lika. Ubrzo je počelo sa pripremama za operaciju. Princu je naloženo da legne na dušek u jednu hermetički zatvorenu i sterilnu sobu. Zatim je skinuo odbojnik i masku; kada su konačno Prinčeve crte lica izbile na videlo, Bordo - koji je ranije odlazio na dvor - ispustio je uzvik iznenađenja i taman je zaustio nešto da kaže, ali ja ga nagazih na nogu. Bordo oćuta to što je hteo da kaže, tako da je Hirurg, koji ništa nije primetio, mirno počeo da čisti oštećene očne duplje.
     Nove oči predstavljale su biserno-sive kuglice, manje od stvarnih očiju i prošarane poprečnim prorezima. Nisam imao pojma kakav se mehanizam nalazi unutra, ali su sa stražnjeg dela virile tanke, zlatne žičice, koje je trebalo povezati sa živcima. Princ je spavao tokom prvog dela operacije, dok sam ja stajao i posmatrao, a Bordo pomagao Hirurgu. Zatim je bilo potrebno da ga probudimo. Lice mu se zgrčilo od bola, ali on je tako brzo uspostavio kontrolu nad bolom da je Bordo promrmljao molitvu na tu vanrednu demonstraciju samoobuzdavanja.
     "Malo svetla ovamo", reče Hirurg.
     Bordo primače jednu svetiljku. Princ reče: "Da, da, vidim razliku."
     "Moramo da proverimo. Moramo da podesimo", uzvrati Hirurg.
     Bordo iziđe napolje i ja pođoh za njim. Čovek je drhtao, a lice mu je pozelenelo od straha.
     "Hoćete li nas ubiti sada?" upita on.
     "Razume se da nećemo."
     "Prepoznao sam..."
     "Prepoznali ste jednog jadnog Hodočasnika", rekoh ja, "koji je doživeo užasnu nesreću tokom puta. Ništa više. Baš ništa."
     Proveo sam neko vreme u proučavanju Bordoovog dućana. Zatim su ušli Hirurg i njegov pacijent. Princ je sada nosio biserne kugle u očnim dupljama, sa meniskusom lažnog mesa oko njih, kako bi se čvrsto držale. Izgledao je više kao mašina nego kao čovek, sa tim mrtvim stvarima ispod svojih veđa, a kada bi pomicao glavu prorezi bi se proširivali, sužavali, pa ponovo proširivali, bešumno, neopazice. "Gledaj", reče on i krenu preko sobe, pokazujući predmete, pa ih čak i imenujući. Znao sam da vidi kao kroz neki gusti veo, ali je i to bilo bolje od potpunog slepila. Ponovo je stavio masku i kada je pala noć krenuli smo iz Dijona.
     Princ je u prvi mah izgledao razdragano. Ali ono što mu se nalazilo u glavi predstavljalo je jadnu zamenu za ono što mu je Gormon uzeo, i on je to ubrzo ustanovio. Te noći, dok smo spavali u plesnjivim visećim posteljama u svratištu esnafa Hodočasnika, Princ je zavikao nemuštim zvucima srdžbe i uz nemirnu svetlost jednog pravog i dva lažna meseca ja sam ugledao kako mu se ruke dižu, prsti grče, nokti posežu prema zamišljenom neprijatelju, posežu, posežu...

IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
2.
     Bio je već kraj leta kada smo konačno stigli u Peris. Došli smo u grad sa juga, idući širokim, pravim putem, oivičenim drevnim drvećem; padala je sitna kiša. Naleti vetra zasipali su nas uvelim lišćem. Ona noć užasa, kada smo obojica krenuli iz osvojenog Rouma, sada je izgledala gotovo kao san; očvrsnuli su nas proleće i leto provedeni u pešačenju, a sivi tornjevi Perisa kao da su predstavljali obećanje novog početka. No, mislim da smo se tada samo zavaravali, jer šta od sveta mogu da očekuju jedan svrgnuti princ, koji jedino razabire senke, i jedan Osmatrač, čije su prave godine odavno minule?
     Ovaj grad bio je mračniji od Rouma. Čak i usred zime, nebo nad Roumom bilo je vedro i kupalo se u sjaju sunca. Peris je naprotiv izgledao večno oblačan, a zgrade i ulice stalno turobne. Čak su i gradske zidine bile pepeljasto sive i nisu se nimalo sjajile. Gradska kapija stajala je širom otvorena. U stražarskoj karauli stajao je jedan oniži, zdepasti čovek u odori esnafa Stražara, koji ništa nije preduzeo kada smo se našli pred njim. Ja mu uputih upitan pogled, na šta on samo odmahnu glavom.
     "Samo ti uđi, Osmatraču."
     "Bez ikakve provere?"
     "Zar nisi čuo? Svi gradovi su proglašeni otvorenim pre šest noći. Naređenje osvajača. Kapije se više uopšte ne zatvaraju. Polovina Stražara ostala je bez posla."
     "Mislio sam da osvajači tragaju za neprijateljima", rekoh.
     "Za pređašnjim velmožama."
     "Negde drugde imaju kontrolna mesta i za to uopšte ne koriste Stražare. Grad je otvoren. Samo uđite. Samo uđite."
     Kada smo zakoračili u gradski atar, ja se osvrnuh i upitah ga: "A zašto si onda ti ovde?"
     "Ovo je bilo moje stražarsko mesto čitavih četrdeset godina", reče Stražar. "Gde da sad idem odavde?"
     Napravio sam znak koji mu je stavio do znanja da saučestvujem u njegovoj tuzi, a zatim Princ i ja uđosmo u Peris.
     "Pet puta sam dolazio u Peris na južnu kapiju", reče Princ. "Uvek u kolima, sa Mutantima koji su išli preda mnom, svirajući muziku iz svojih grla. Produžili bismo do reke, pokraj drevnih zdanja i spomenika, i stigli do dvorca Konta od Perisa. Kad bi se spustila noć, igrali bismo na gravitacionim platoima visoko iznad grada, a zatim gledali baletsku predstavu Letača, dok bi sa Kule Perisa za nas bila izvedena naročita aurora. A vino, crveno vino Perisa, pa žene u svojim izazovnim odorama, sa nabreklim bradavicama na dojkama, tako slatkim. Kupali smo se u vinu, Osmatraču." On pokaza u neodređenom pravcu. "Je li to Kula Perisa?"
     "Čini me se da je to ruševina gradske meteorološke mašine", rekoh.
     "Meteorološka mašina predstavljala bi uspravan stub. Ono što ja vidim diže se iz prostrane osnove do sasvim vitkog vrha, baš kao Kula Perisa."
     "A ono što ja vidim", uzvratih blago, "jeste uspravan stub, visok najmanje kao tridesetorica ljudi, koji se okončava prelomljenim vrhom. Kula Perisa nije se nalazila toliko blizu južnoj kapiji, zar ne?"
     "Tako je", reče Princ i promrmlja nešto sebi u bradu. "Onda je, dakle, meteorološka mašina. Izgleda da ne mogu da vidim baš najjasnije Bordoovim očima, a? Samo se zavaravam, Osmatraču. Samo se zavaravam. Pronađi šlem za prenos misli i vidi da li je Kont uspeo da umakne."
     Posmatrao sam još nekoliko trenutaka okrnjeni stub meteorološke mašine, te fantastične naprave koja je zadala toliko jada svetu u Drugom Ciklusu. Pokušao sam da prodrem pogledom kroz njene glatke, gotovo mramorne strane i da razaberem usko mešanu unutrašnjost tog tajanstvenog uređaja, kadrog da potopi čitave kontinente, koji je pre mnogo vremena pretvorio moju rodnu grudu na zapadu iz planinske zemlje u lanac ostrva. Konačno, okrenuo sam se odatle, pronašao javni šlem za prenos misli, upitao za Konta, dobio odgovor koji sam očekivao i na kraju zatražio adresu mesta gde bismo mogli da potražimo utočište.
     "Dakle?" upita me Princ.
     "Kont od Perisa zaklan je za vreme osvajanja zajedno sa svim sinovima. Njegove dinastije je nestalo, titula mu je ukinuta, a dvorac pretvoren, po nalogu osvajača, u muzej. Ostalo perisko plemstvo je ili mrtvo ili uspelo da pobegne. Pronašao sam mesto za tebe u svratištu Hodočasnika."
     "Ne. Povedi me sa sobom kod Pamtitelja."
     "Je li to esnaf u koji sada želiš da se učlaniš?"
     On nestrpljivo odmahnu rukom. "Ne, budalo! Ali kako mogu da ostanem sam u stranom gradu, kada su mi svi prijatelji nestali? Šta da kažem pravim Hodočasnicima u njihovom svratištu? Ostaću sa tobom. Pamtitelji teško mogu da otkažu utočište jednom slepom Hodočasniku."
     Nije mi ostavio nikakvog izbora i tako je pošao sa mnom u Dvoranu Pamtitelja.
     Morali smo da propešačimo pola grada i na to nam je otišao skoro ceo dan. Stekao sam utisak da u Perisu vlada prilični nered. Dolazak osvajača poremetio je ustrojstvo našeg društva, ostavivši bez posla veliku masu ljudi, a u nekim slučajevima cele esnafe. Primetio sam na ulicama desetak mojih kolega Osmatrača, od kojih su neki još tumarali unaokolo sa svojim kolicima punim instrumenata, dok su se drugi, kao i ja, oslobodili tog tereta, premda i dalje nisu znali šta da čine sa sobom. Imali su tupe i prazne izraze lica; mnogima su oči bile vodnjikave od odavanja piću, kome su se priklonili kada je cela disciplina ukinuta. U sličnoj situaciji bili su i Stražari, koji su se vrteli besciljno i pometeno, zato što više nije postojalo ništa što bi čuvali; ponajgore je bilo sa Braniteljima, koji su još bili prestrašeni i ošamućeni neslavnim krajem odbrane Zemlje. Nisam primetio nijednog Gospodara, a još manje Vladara, ali je zato bilo mnoštvo nezaposlenih Klovnova, Muzičara, Pisara, kao i drugih dvorskih funkcionera koji su se bezglavo vrzmali unaokolo. Bile su tu i horde tupavih uškopljenika, čija su se bezumna tela otromboljila usled neuobičajenog nekorišćenja. Izgledalo je da jedino Prodavci i Somnambulisti bez problema obavljaju svoj uobičajeni posao.
     Osvajači su se mogli primetiti na svakom koraku. Po dvoje ili troje, oni su krstarili svakom ulicom, dugonoga stvorenja, sa rukama koje su gotovo dopirale do kolena; očni kapci su im bili teški, nozdrve skrivene u filterskim kesama, usne pune i jedre; kada ne bi bile rastavljene, izgledale su savršeno spojene, bez ikakvog traga da ih ima dve. Većina ih je bila odevena u istovetnu uniformu tamnozelene boje, koja je predstavljala znamenje vojne okupacije; mali broj ih je nosio revolvere neobično primitivnog tipa, velike i teške predmete, obešene o kaiš na leđima, koji su po svoj prilici pre imali ukrasnu nego odbrambenu funkciju. Izgledali su prilično opušteni dok su se kretali među nama - mudri osvajači, sigurni u sebe i ponosni, sasvim oslobođeni straha od eventualnog nasilnog ponašanja poraženih Zemljana. Pa ipak, činjenica da nikada nisu išli sami svedočila je da nisu sasvim lišeni zebnji. Nisam osećao odbojnost prema njima zato što su bili ovde, niti je na mene delovala nepritajena arogantnost njihovih posesivnih pogleda kojima su prosto gutali drevne spomenike Perisa; Princ od Rouma, međutim, kome su sve prilike naprosto predstavljale uspravne šipke tamnosive boje spram svetlosivog polja, instinktivno je osećao njihovu blizinu i tada bi se uvek neprijateljski narogušio.
     Takođe se moglo videti znatno više nego što je to uobičajeno vanzemaljskih posetilaca, na stotine vrsta stvorova sa drugih zvezda, od kojih su neki bili kadri da dišu naš vazduh, dok su drugi išli u hermetičkim kuglama, malim, piramidalnim boksovima ili mermbranastim odelima. Nimalo nije bilo čudno videti ovakve strance na Zemlji, razume se, ali je njihova mnogobrojnost postala zapanjujuća. Bilo ih je posvuda: motali su se po zdanjima starih religija Zemlje, kupovali blistave modele Kule Perisa od Prodavaca na uličnim uglovima, oprezno se peli na gornje nivoe tratoarnih traka, buljili u okupirano stanovništvo, snimali na sve strane, menjali novac kad lukavih ćifti, čavrljali sa Letačima i Somnambulistima, stavljali živote na kocku u našim restoranima, išli po grupama u razgledanje. Izgledalo je kao da su naši osvajači moćno razglasili po celo Galaksiji: VIDITE SADA STARU ZEMLJU. POD NOVOM UPRAVOM.
     U takvoj situaciji posao je cvetao jedino našim prosjacima. Oni sa drugih svetova uzaludno su vukli za rukave strane davaoce milostinje, ali su zato Zemljani bili srećnije ruke, sa izuzetkom Mutanata, koji nisu uvek prepoznavani kao domaća sojta. Video sam nekoliko takvih nesrećnika, razočaranih što su bili odbijeni, kako se okomljuju na one koji su imali više sreće i obaraju ih na tle, dok galaktički turisti sve to pomno snimaju za uveseljavanje na dalekim kućnim sedeljkama.
     Na vreme smo stigli u Dvoranu Pamtitelja.
     Bilo je to nemoguće zdanje, što i nije bilo neobično, budući da se u njemu nalazila celokupna prošlost naše planete. Uzdizalo se do ogromne visine na južnoj obali Sine, tačno sa suprotne strane podjednako masivnog Kontovog dvorca. Ali nastamba pogubljenog Konta predstavljala je staru zgradu, veoma staru, zapravo još iz Prvog Ciklusa, dugačku, zavojitu strukturu od sivog kamena sa zelenim, metalnim krovom u tradicionalnom periskom stilu, dok je Dvorana Pamtitelja bila konstrukcija uglačane beline, sa površinom nenarušenom prozorima, preko koje se od vrha do dna spuštala zlatna spirala od poliranog metala sa upisanom istorijom čovečanstva. Gornji deo spirale bio je prazan. Sa udaIjenosti na kojoj sam se nalazio nisam mogao da razaberem ništa i zapitao sam se da li su se Pamtitelji pomučili da upišu na svoju zgradu-hroniku epizodu o konačnom porazu Zemlje. Kasnije sam saznao da to nije slučaj - da se priča, naime, završava na kraju Drugog Ciklusa, i da o svim potonjim jadima i bedi nema mnogo reči.
     Spuštala se noć. Peris, koji je izgledao tako sumorno po oblačnom i kišnom danu, najednom se prolepšao, poput bogate udovice, koja se vratila iz Jorslema sa povraćenom mladošću i pohotljivošću. Gradske svetiljke bacale su mekan, ali ošamućujući sjaj, koji je magično osvetljavao stara, siva zdanja, umekšavajući uglove, prikrivajući oronulost starine, pretapajući ružnoću u lepotu. Kontova palata preobražena je iz masivne zgradurine teških zidova u vazdušastu bajku. Kula Perisa, oivičena, svetiljkama spram tamnog zaleđa, nadnosila se nad nama sa istoka poput kakvog džinovskog, tankog pauka, ali pauka koji je u isti mah ljubak i šarmantan. Belina Dvorane Pamtitelja postala je sada nedopustivo lepa, a spirala sa istorijskim napisima više nije izgledala kao da se zavojito uspinje do vrha, već se sticao utisak da se direktno zariva u gledaočevo srce. U ovo vreme, Letači Perisa već su se vinuli put neba, izvodeći nad našim glavama dražesnu baletsku predstavu; njihova membranasta krila bila su sasvim raširena kako bi uhvatila što više svetlosti koja je dopirala odozdo, dok su im vitka tela stajala pod određenim uglom u odnosu na obzorje. Kako su se samo zabavljala, ta genetski izmenjena deca Zemlje, ti srećni pripadnici jednog esnafa, koji je od svojih članova tražio jedino da uživaju u životu! Oni su zračili lepotom na sumoran donji svet poput mnoštva malih meseca. U njihovom vazdušnom plesu pridružili su im se i osvajači, koji su leteli na neki meni nepoznati način, dugačkih nogu privučenih sasvim uz telo. Primetio sam da Letači ne ispoljavaju odbojnost prema onima koji su došli da podele njihove radosti, već su, naprotiv, sa dobrodošlicom dočekivali vanzemaljce, dopuštajući im da uzmu udela u plesu.
     Još više, na zaleđu samog nebeskog svoda, okretala su se dva lažna meseca, crna i uglačana, krećući se sa zapada na istok. Grumuljice pravilno ustrojene svetlosti vrtele su se usred atmosfere na način za koji sam ja pretpostavio da predstavlja uobičajenu i tipičnu perisku zabavu; zvučnici koji su lebdeli ispod oblaka zasipali su nas blistavom muzikom. Odnekud se začuo devojački smeh; osetio sam miris opojnog vina. Ako ovako izgleda osvojeni Peris, upitao sam se, kakav li je tek onda bio dok je uživao slobodu?
     "Da li smo stigli do Dvorane Pamtitelja?" upita nestrpljivo Princ Enrik.
     "Da, stigli smo", uzvratih ja. "Veliko, belo zdanje."
     "Znam kako izgleda, budalo! A koja je... znatno slabije vidim kada padne mrak... ona zgrada tamo?"
     "Pokazujete na Kontov dvarac, visočanstvo."
     "Tamo je, dakle."
     "Da."
     "Zašto ne pođemo dalje?"
     "Posmatram Peris", rekoh. "Nikada još nisam video takvu lepotu. Roum je takođe privlačan, ali na jedan drugi način. Roum je car; Peris je kurtizana."
     "Postao si pesnik, izanđali starkeljo!"
     "Osećam se znatno mlađi. Mogao bih sada da igram po ulicama. Ovaj grad meni peva."
     "Hajdemo unutra. Hajdemo unutra. Ovde smo da bismo videli Pamtitelje. Kasnije će biti vremena za pesmu."
     Uzdahnuo sam i poveo ga prema ulazu u veliku dvoranu. Uspinjali smo se pločnikom od nekog crnog, uglačanog kamena, dok su snopovi svetlosti šarali po nama, ispitivali nas i snimali. Čudovišna abonosna vrata, široka pet čovekovih visina, a visoka deset, pokazala su se samo kao projektovana opsena, jer kad smo im se približili, osetio sam im dubinu, ugledao im zasvođenu unutrašnjost i shvatio da su samo prikaza. Iskusio sam nejasnu toplinu i neki čudan miris kada smo prošli kroz njih.
     Unutra se nalazilo mamutsko predvorje, od koga je u podjednakoj meri zastajao dah kao i od velikog unutrašnjeg prostora dvorca Princa od Rouma. Sve je bilo belo, kamen je zračio nekim unutrašnjim sjajem, koji je sve oblivao blistavošću. Desno i levo od nas teška vrata vodila su u krila zdanja. Iako je pala noć, mnoštvo prilika tiskalo se oko prisutnih pultova postavljenih na stražnjem zidu predvorja, gde su im ekrani i šlemovi omogućavali da stupe u vezu sa masivnom arhivom esnafa Pamtitelja. Sa zanimanjem sam primetio da su većina onih koji su ovamo došli sa pitanjima o prošlosti čovečanstva bili osvajači.
     Koraci su nam odjekivali dok smo koračali preko popločanog poda.
     Nisam primetio nijednog Pamtitelja i tako smo došli do prijemnog pulta, gde sam stavio šlem za prenos misli i obavestio mozak sa kojim sam dobio vezu da tražim Pamtitelja Bazila, koga sam na kratko sreo u Roumu.
     "Kakav posao imaš sa njim?"
     "Kod mene je njegov šal, koga mi je ostavio na čuvanje kada je otišao iz Rouma."
     "Pamtitelj Bazil vratio se u Roum da završi svoja istraživanja, po dopuštenju osvajača. Poslaću ti jednog drugog člana esnafa da uzme šal."
     Nismo morali dugo da čekamo. Stajali smo zajedno u stražnjem delu predvorja i ja sam posmatrao gungulu osvajača željnih da što više nauče, kada se pred nama pojavio jedan dežmekast čovek stroga lica, nešto mlađi od mene, ali nipošto više mlad, sa ceremonijalnim šalom svog esnafa oko širokih ramena.
     "Ja sam Pamtitelj Elegro", objavi on svečanim glasom.
     "Doneo sam vam Bazilov šal."
     "Hodite. Pođite za mnom."
     Iznikao je iz jednog neupadljivog mesta u zidu, gde se jedan klizajući blok okretao oko pivota. Sada je ponovo prošao istim putem i brzo krenuo niz jedan hodnik. Doviknuh mu da mi je saputnik slep i da ne može da drži njegov korak, na šta se Pamtitelj Elegro zaustavi i uputi nam očigledno nestrpljiv pogled. Usne, koje su mu bile zakrivljene nadole, zgrčiše se i on poče da čeprka kratkim prstima po gustoj, crnoj bradi. Kada smo ga sustigli, nastavio je sporije da korača. Išli smo tako beskrajnim hadnicima, sve dok na kraju nismo stigli do Elegrovog obitavališta, negde visoko u zdanju.
     Soba je bila tamna, ali puna ekrana, šlemova, oprema za pisanje, glasnih kutija i drugih pomagala za učenje. Zidovi su bili zastrti nekom tamno crvenom tvari, očigledno živom, budući da su joj nabori na rubovima podrhtavali u pulsirajućem ritmu. Tri pokretne svetiljke nisu u dovoljnoj meri osvetljavale prostoriju.
     "Evo šala", rekoh.
     Izvadio sam ga iz vreće koju sam nosio sa sobom. Zabavljalo me je da ga nosim neko vreme tokom prvih pometenih dana posle osvajanja - uostalom, Bazil ga je ostavio u mojim rukama kada je odjurio niz ulicu, a ja svakako nisam imao nameru da prisvojim njegovu stvar, premda je bilo očigledno da on baš ne mari mnogo zbog gubitka - ali ubrzo sam ga odložio, zato što je čovek u odori Osmatrača sa šalom Pamtitelja dovodio druge u zabunu. Elegro ga je osorno uzeo od mene i odmotao ga, pažljivo ga zagledajući, kao da traži vaške.
     "Odakle ti ovo?"
     "Bazil i ja smo se sreli na ulici u samom trenutku invazije. Bio je veoma uzbuđen. Pokušao sam da ga zaustavim i primirim, ali on je samo projurio pored mene, a meni je u prolazu ostao u ruci njegov šal."
     "On nam je to drugačije objasnio."
     "Žao mi je ako sam ga kompromitovao", rekoh.
     "U svakom slučaju, ti si vratio šal. Obavestiću Roum noćas o tome. Očekuješ li nagradu za to što si učinio?"
     "Da."
     Ozlovoljen, Elegro reče: "Šta?"
     "Da mi bude dopušteno da kao šegrt pristupim esnafu Pamtitelja."
     On me pogleda začuđeno. "Ti imaš svoj esnaf."
     "Biti Osmatrač u ovo vreme isto je što i biti bez esnafa. Šta sada da Osmatram? Razrešen sam zaveta koje sam dao."
     "Možda. Ali prestar si da potražiš novi esnaf."
     "Ne baš sasvim prestar."
     "Naš esnaf nije lak."
     "Spreman sam na težak rad. Želim da učim. Pod stare dane prabudila mi se radoznalost."
     "Što ne postaneš Hodočasnik kao tvoj prijatelj? Tako bi video sveta."
     "Već sam ga video. Sada želim da se pridružim Pamtiteljima i da steknem uvid u prošlost."
     "To možeš da uradiš i ako dole zatražiš informacije. Naša znanja stoje ti na raspolaganju, Osmatraču."
     "To nije isto. Učlani me u vaš esnaf."
     "Zašto ne pokušaš kod Indeksera", predloži mi Elegro. "Posao je sličan, a ne zahteva ovoliko truda."
     "Želim ovde da se učlanim."
     Elegro teško uzdahnu. Stao je da krši prste, da klima glavom i gricka usne. To mu je očigledno bilo svojstveno. Dok je tako razmišljao, jedna unutrašnja vrata se otvoriše i u prostoriju uđe jedna žena-Pamtitelj, noseći u obema rukama malu, tirkiznu muzičku kuglu. Napravila je četiri koraka i zastala, očigledno iznenađena činjenicom da Elegro ima posetioce.
     Klimnula je u znak izvinjenja: "Navratiću kasnije."
     "Ostani", reče joj Pamtitelj, a zatim se okrenu prema Princu i meni. "Moja žena. Pamtitelj Olmein." Onda se ponovo obrati supruzi: "Ovo su putnici koji su upravo prispeli iz Rouma. Doneli su nam Bazilov šal. Osmatrač sada traži da ga učlanimo u naš esnaf. Šta mi savetuješ?"
     Bele veđe Pamtitelja Olmein se skupiše; ona odloži muzičku kuglu u jednu tamnu, kristalnu vazu; dok je to činila, nehotice ju je uključila i iz nje zastruja desetak iskričavih nota pre no što je bila isključena. Zatim ona stade da pažljivo osmatra nas, a mi nju. Bila je primetno mlađa od svog supruga, koji je već duboko zašao u srednje godine, dok ona tek što je izišla iz prvog cveta mladosti. Pa ipak, zračila je nekom unutarnjom snagom koja je govorila o znatno većoj zrelosti. Možda je, pomislio sam, boravila u Jorslemu da bi se podmladila; ali ako je to posredi, onda je bilo čudno što se i on nije podvrgao istom tretmanu, izuzev ako nije odveć uvažavao izgled koji su mu pružale poodmakle godine. Ona je neosporno bila privlačna. Imala je krupno lice, sa visokim čelom, naglašenim jabučicama, širokim, senzualnim usnama i istaknutom bradom. Kosa joj je bila blistavocrna, stvarajući snažan kontrast sa bledilom kože. Ovako bela koža predstavlja retkost među nama, premda sada znam da je to bila znatno češća pojava u drevnim vremenima, kada je pasmina bila različita. Avluela, moj ljupki, mali Letač, takođe se odlikovala istom kombinacijom crnog i belog, ali sve sličnosti su tu prestajale, zato što je Avluela predstavljala oličenje krhkosti, za razliku od Pamtitelja Olmein, koja je sva bila satkana od snage. Ispod dugačkog, vitkog vrata telo joj se prelivalo u lepo oblikovana ramena, čvrste grudi, vitke noge. Držanje joj je bilo kraljevsko.
     Dugo nas je promatrala, sve dok se ja na kraju nisam odvažio da podignem pagled do njenih široko razmaknutih, crnih očiju. Konačno, ona reče: "Da li se Osmatrač smatra pozvanim da nam se pridruži?"
     Izgledalo je da je pitanje upućeno svakom od nas ko želi da odgovori. Ja sam oklevao; sa Elegrom je bio isti slučaj; najzad, oglasio se Princ od Rouma svojim uobičajenim, zapovedničkim tonom: "Osmatrač je pozvan da se pridruži vašem esnafu."
     "A ko si ti?" upita Olmein.
     Kada je ponovo progovorio, Princ je znatno umerio glas: "Jedan slepi Hodočasnik, gospo, koji je dopešačio dovde iz Rouma, u društvu ovog čoveka. Ako je na meni da procenim, nećete pogrešiti ako ga uzmete na šegrtovanje."
     Elegro reče: "A ti? Kakvi su tvoji planovi?"
     "Ja ovde jedino želim utočište", reče Princ. "Dojadilo mi je potucanje, a čeka me i puno razmišljanja. Možda mi možete pronaći neke sitne poslove koje bih obavljao kod vas. Ne bih želeo da se razdvojim od svog druga."
     Olmein se okrenu prema meni i reče mi: "Razmotrićemo tvoj slučaj. Ukoliko ti bude odabreno, poslaćemo te na testove. Ja ću ti biti sponzor."
     "Olmein", ote se Elegru, koga je ovaj obrt očigledno zbunio.
     Ona nam samo uputi jedan vedar osmeh. Izgledalo je da predstoji porodična rasprava; ali do nje ipak nije došlo i Pamtitelji nam ponudiše gostoprimstvo, sokove, oštrija pića i noćni smeštaj. Obedovali smo odvojeno od njih u jednom delu stana, dok su se u drugom u međuvremenu sakupili ostali Pamtitelji da razmotre moju nepravilnu molbu za pristup u njihov esnaf. Princ je izgledao neobično uzbuđen; prosuo je hranu na pod, izlio vino iz boce, nespretno petljao priborom za jelo, neprestano prinosio prste svojim sivim, metalnim očima, kao da ga tamo nešto nesnosno svrbi.
     Konačno, on mi reče prigušenim, nestrpljivim glasom: "Opiši mi je!"
     Učinio sam ono što je želeo, i to podrobno, pažljivo birajući reči kako bih mu što življe predočio sliku.
     "Prelepa je, zar ne?"
     "Jeste. Poznato vam je, doduše, da čovek mojih godina ima posla samo sa apstrakcijama, zato što mu žlezde više ne vrše staru funkciju."
     "I sam njen glas me uzbuđuje", reče Princ. "Ona ima moć. Prava je kraljica. Mora da je prelepa; ne bi bilo pravično kada joj telo ne bi bilo u skladu sa glasom."
     "Ona je", rekoh teškim glasom, "supruga drugog čoveka i naš gostoprimljivi domaćin."
     Na um mi pade onaj dan u Roumu kada je Prinčev palankin izišao iz dvorca, a on ugledao Avluelu i naredio joj da dođe k njemu, uvukavši je kroz zastore da bi je iskoristio. Vladar može da manipuliše nižim klasama na taj način, ali ne i jedan Hodočasnik; poznavajući Princa, međutim, počeo sam da se pribojavam njegovih planova. Ponovo je stao da dobuje po metalnim očima. Mišići na licu su mu titrali.
     "Obećajte mi da se nećete uvaljivati u nevolju sa njom", rekoh.
     Uglovi usana mu se zgrčiše i on zausti da uzvrati nekom ljutitom opaskom, ali se u poslednji čas obuzda. Posle nekoliko trenutaka, uz očigledan napor, on reče: "Pogrešno si me procenio, starče. Pokoravaću se ovdašnjim pravilima gostoprimstva. A sada, budi tako dobar i natoči mi još malo vina."
     Zavirio sam među zalihe i izvukao odande novu bocu. Bilo je to jako, crveno vino, a ne zlatni napitak iz Rouma. Nalih ga u čaše; ubrzo smo iskapili i tu bocu. Ja je uhvatih duž linija gde je bila spojena, snažno je stisnuh i ona puče kao mehur od sapunice. Nekoliko trenutaka kasnije, u obedovaonicu uđe Olmein. U međuvremenu se preobukla; prethodno je nosila popodnevnu odeću tamne boje i grubog tkanja, a sada je imala na sebi skerletnu haljinu, koja je kopčom bila pričvršćena među dojkama, otkrivajući mi obline i senke njenog tela; iznenadilo me je kada sam video da je izabrala da zadrži pupak. On joj je narušavao glatki pregib stomaka na način koji je bio tako izazovan, da je to gotovo uticalo i na mene.
     Ona mi se obrati zadovoljnim glasom: "Šegrtovanje ti je odobreno pod mojim sponzorstvom. Testiranje će biti obavljeno noćas. Ako ga budeš prošao, bićeš dodeljen našem odeljku." Oči joj zatreptaše u iznenadnoj plimi pakosti. "Moraš da znaš da se sve to uopšte ne dopada mom suprugu. Ali toga se uopšte ne treba bojati. A sada, obojica pođite sa mnom."
     Ona ispruži obe ruke, davši jednu meni, a drugu Princu. Prsti su joj bili studeni. Iznenada me je prožela neka unutarnja groznica pri dodiru sa ovom ženom, koja je u meni raspalila plam nove mladosti - bez ikakve pomoći vode iz kuće podmlađivanja u svetom Jorslemu.
     "Hajdemo", reče Olmein i povede nas do mesta za testiranje.
 
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
3.
     I tako sam prešao u esnaf Pamtitelja.
     Testovi su bili prilično površni. Olmein nas je dovela u jednu kružnu prostoriju negde blizu vrha velikog zdanja. Zakrivljeni zidovi bili su obloženi retkim, raznobojnim drvetom, a iz poda su nicale sjajne klupe; u središtu se uzdizala spirala visine čoveka, sa natpisima koji su bili odveć sitni da bi se mogli pročitati. U prostoriji se nalazilo još pet ili šest Pamtitelja, okupljenih ovde očigledno samo po Olmeininom ćefu, koji nisu pokazivali ni najmanje zanimanje za ovog starog i otrcanog Osmatrača, čijeg se sponzorstva ona latila iz krajnje neobjašnjivih pobuda.
     Pružen mi je jedan šlem za prenos misli, a zatim mi je kroz njega neki hrapav glas postavio desetak pitanja, ispitujući moje tipične reakcije i utvrđujući biografske pojedinosti. Dao sam svoju esnafsku identifikaciju, kako bi mogli da stupe u vezu sa lokalnim gospodarem esnafa, provere moje bona fiaes i dobiju ispisnicu. Obično se ne može dobiti oslobođenje od Osmatračkih zaveta, ali ovo više nisu bila obična vremena, a osim toga znao sam da je moj esnaf već gotovo raspušten.
     Jedan čas kasnije sve je bilo sređeno. Lično mi je Olmein obavila šal oko ramena.
     "Dobićeš spavaonicu blizu naših odaja", reče ona. "Moraćeš da predaš svoju Osmatračku uniformu, ali će prijatelj moći da ti zadrži hodočasničku odeždu. Obuka će ti početi posle pripremnog razdoblja. U međuvremenu, imaćeš slobodan pristup do bilo kog našeg rezervoara sećanja. Jasno ti je, naravno, da će proći deset ili više godina pre no što ti bude dopušteno potpuno uključenje u esnaf."
     "Jasno mi je", rekoh.
     "Od sada ćeš se zvati Tomis", reče mi Olmein. "Još ne Pamtitelj Tomis, već samo Tomis od Pamtitelja. Postoji razlika između toga dvoga. Tvoje bivše ime više ne važi."
     Princ i ja smo zatim bili povedeni do male prostorije koju ćemo deliti. Bilo je to prilično skromno prebivalište, ali je ipak raspolagalo česmom, priključcima za šlemove za prenos misli, odnosno za druge informacione uređaje, kao i šalterom za dostavljanje hrane. Princ Enrik stao je da švrlja po sobi, dodirujući stvari, izučavajući njenu geografiju. Ormanići, postelje, stolice, skladišne jedinice i drugi delovi nameštaja počeli su da se pojavljuju iz zidova kada je on stao da pipa po kontrolnoj tabli. Konačno se zadovoljio tom igrom; ne pipajući nasumice više, aktivirao je jedan krevet i iz zida iskoči udobna postelja. On se opruži.
     "Reci mi nešto, Tomise od Pamtitelja."
     "Da?"
     "Želim da zadovoljim radoznalost koja me kopka. Kako si se zvao u prethodnom životu?"
     "To više nije važno."
     "Nikakav zavet te sada ne obavezuje na tajnost. Zar i dalje želiš da me mučiš?"
     "Stara navika me sputava", rekoh. "Tokom vremena koje dvostruko premaša tvoj životni vek bio sam uslovljen da nikada ne izgovorim svoje ime izuzev kada me na to zakon obavezuje."
     "Izgovori ga sada."
     "Vueling", rekoh.
     Bilo je neobično oslobađajuće izvršiti taj čin. Činilo mi se da mi pređašnje ime lebdi u vazduhu pred usnama; da se rasprhnulo prostorijom poput ptice-dragulja puštene iz kaveza; da uzleće, pa se onda oštro vraća, da udara u zid, a potom rasprskava u komadiće uz lak, pucketav zvuk. Telo mi uzdrhta. "Vueling", rekoh ponovo. "Zvao sam se Vueling."
     "Vše nisi Vueling."
     "Da, sada sam Tomis od Pamtitelja."
     I mi obojica prasnusmo u smeh, a oslepeli Princ skoči na noge i pljesnu svoje dlanove o moje, kako to već čine stari drugari, i mi stadosmo da uzvikujemo najpre moje ime, pa njegovo, pa opet moje, poput dečkića koji su iznenada naučili magične reči, ali i otkrili u isti mah koliko su one, u stvari, malo magične...
     I tako je započeo moj novi život među Pamtiteljima.
     Izvesno vreme uopšte nisam izlazio iz Dvorane Pamtitelja. Dani i noći bili su mi potpuno ispunjeni, tako da sam praktično ostao stranac u Perisu. Isti je slučaj bio i sa Princom, koji, doduše, nije bio toliko zauzet, ali je ipak gotovo stalno ostajao u zdanju, izlazeći jedino onda kada bi ga obuzeli bes ili dosada. Povremeno je Pamtitelj Olmein izlazila sa njim, ili on sa njom, tako da nije ostajao sam u tami slepila; znao sam, međutim, da je nekoliko puta sam izlazio napolje, hotevši time da mi prkosno pokaže da čak i slep može da se uhvati ukoštac sa izazovima grada.
     Vreme kada sam bio budan provodio sam obavljajući sledeće delatnosti:
     Osnovna orijentacija
     Prosta zaduženja šegrtništva
     Privatna istraživanja
     Bez mnogo iznenađenja sam ustanovio da sam ubedljivo najstariji šegrt u celoj instituciji. Većina ostalih bila je veoma mlada: to su bili potomci samih Pamtitelja; oni su me zbunjeno posmatrali, nesposobni da shvate da im je jedan takav starkelja školski drug. Bilo je i nekoliko prilično odraslih šegrta, koji su se opredelili za zvanje Pamtitelja tek u srednjim godinama, ali oni se ni izbliza nisu mogli porediti sa mnom. To je i uslovilo da imam malo društvenih veza među ostalim pitomcima esnafa.
     Jedan deo dana provodili smo u učenju tehnika pomoću kojih Pamtitelji doručkuju prošlost Zemlje. Imao sam razrogačene oči dok su mi pokazivali laboratorije u kojima se vršila analiza uzoraka sa ovog polja; video sam tada detektore koji su, posredstvom raspadanja nekoliko atoma, određivali starost pojedinih artefakata; posmatrao sam kako snopovi raznobojne svetlosti, emitovani iz prstenastog izvorišta, pretvaraju iverak u pepeo i tako ga primoravaju da otkriva svoje tajne; video sam same slike minulih zbivanja izvađene iz nežive supstance. Ostavljali smo za sobom tragove, ma kuda pošli: čestice svetlosti odvojene od naših lica fotonski fluks prikivao je za sredinu. Pamtitelji su ih odvajali odatle, kategorizovali ih, fiksirali. Ušao sam u jednu prostoriju gde se fantazmagorija lica micala po masno-plavoj magli: iščezli kraljevi i upravljači esnafa, minule vojvode i junaci drevnih vremena. Posmatrao sam tehničare hladna pogleda kako crpu istoriju iz pregršti čestica sa električnim nabojem. Video sam neugledne grumuljice smeća kako pričaju priče o revolucijama i ubistvima, o promenama u kulturi, o svrgavanju moćnih.
     Zatim sam površno bio upućen u tehnike discipline. Posredstvom veštih simulacija prikazani su mi Pamtitelji kako rade sa vakuumskim jezgrima, kopajući po ostacima velikih, minulih gradova Afreke i Aise. Učestvovao sam kao tobožnji zamenik u podmorskim traganjima za ostacima civilizacija Izgubljenih Kontinenata; ekipe Pamtitelja ulazile su u prozračna vozila, oblika suze, slična grudvicama zelenog želatina, a zatim se zapućivala u dubine Okeana Zemlje, sve niže i niže, do muljem optočenih prerija pređašnjeg kopna, gde su nemirnim snopovima ljubičaste sile kopali kroz naslage morskih nanosa da bi prodrli do zapretenih tajni. Posmatrao sam sakupljače ljuštura, kopače senki, sakupljače molekularnih opni. Jedno od najboljih orijentacionih iskustava koje sam stekao bila je sekvenca u kojoj odista herojski Pamtitelji iskopavaju meteorološku mašinu u donjoj Afreki, razgrnuvši najpre osnovu titanske stvari, a zatim je naročitim dizalicama izvadivši iz tla; bio je to tako moćan prizor vađenja da je i sama Zemlja verovatno kriknula u trenutku otcepljenja. Podigli su visoko masivnu relikviju iz Drugog Ciklusa, pravo oličenje ljudske gluposti, dok su stručnjaci obavijeni u šalove stali da se spuštaju u njeno bivše ležište da bi ispitali kako je taj stub prvobitno bio uspravljen. Netremice sam posmatrao ceo prizor.
     Napustio sam predavanje ispunjen osećanjem strahopoštovanja prema esnafu koji sam izabrao. Pamtitelji koje sam ranije upoznao izgledali su mi uglavnom nadmeni, prezrivi, oholi, ili naprosto daleki ljudi; nisam ih smatrao za šarmantne. Celina je, međutim, veća od zbira delova - i ja sam počeo da na ljude poput Bazila i Elegra, koji su bili tako nehajni, tako nezainteresovani, tako po strani od običnih ljudskih poslova i briga, gledam kao na deo kolosalnog preduzetništva i napora da se od večnosti vrati naše blistavo juče. Ovo istraživanje kroz izgubljena vremena bilo je veličanstveno, jedina prava zamena za pređašnje delatnosti čovečanstva; izgubivši našu sadašnjicu i budućnost, nužno smo morali da sva naša nastojanja upravimo prema prošlosti, koju nam niko nije mogao oduzeti, pod uslovom da smo u dovoljnoj meri bili budni.
     Proveo sam mnogo dana u apsorbovanju pojedinosti ovih sveobuhvatnih napora, prateći pomno ceo proces, počev od sakupljanja zrnaca prašine na nekom lokalitetu, preko njihove obrade i analize u laboratoriji, pa sve do završne instance, sinteze tumačenja, koje su obavljali stariji Pamtitelji na najvišem nivou ovog zdanja. Imao sam priliku da samo zakratko osmotrim te mudrace: uveli i sasušeni, toliko stari da bi mi mogli biti dedovi, sedih glava povjenih unapred, tankih usana koje neprestano mrmljaju komentare i tumačenja, doskočice i ispravke. Neki od njih, saznao sam prisluškujući došaptavanja, podmlađeni su u Jorslemu dva i tri puta, tako da se taj postupak više nije mogao primeniti na njih, što je značilo da se nalaze u fazi poslednjeg starenja.
     Zatim smo bili upoznati sa rezervoarima sećanja u koje Pamtitelji uskladištuju svoja otkrića i iz kojih se izdaju obaveštenja po želji radoznalaca.
     Kao Osmatrač, nisam se baš odlikovao velikom ljubopitljivošću i nekim osobitim zanimanjem za rezervoare sećanja. Razume se, nikada još nisam video ništa slično, budući da rezervoari Pamtitelja nisu predstavljali šture skladišne jedinice sastavljene od tri ili pet mozgova, već mamutske instalacije od stotinu ili više mozgova povezanih u nizu. Prostorija u koju su nas odveli - jedna od desetak ispod zgrade, kako sam saznao - bila je duguljasta komora, razvučena ali ne visoka, gde su ležišta mozgova bila poređana u nizove od po devet; ovi nizovi gubili su se u slabo osvetljenoj dubini prostorije. Perspektiva je tu stvarala neobične varke; nisam mogao da razaberem da li je bilo deset ili pedeset redova, a prizor tih bledih kupolica izgledalo je zastrašujuće veliki.
     "Jesu li ovo mozgovi ranijih Pamtitelja?" upitah.
     "Neki jesu", uzvrati mi vodič. "Ali nema potrebe da koristimo samo Pamtitelje. Dobar je i bilo koji drugi ljudski mozak; čak i mozak običnog Sluge ima znatno veći skladišni kapacitet nego što biste pomislili. U našim kolima ne dolazi do redundance, što nam omogućuje da iskoristimo pune potencijale svih raspoloživih mozgova."
     Pokušao sam da zavirim kroz teški blok od nekog prozračnog materijala koji je štitio od oštećenja rezervoare sećanja. "Šta se čuva u ovoj komori?" upitah.
     "Imena žitelja Afreke tokom razdoblja Drugog Ciklusa, kao i onoliko podataka o njima koliko smo do sada uspeli da pribavimo. No, kako ove ćelije nisu u potpunosti opterećene, privremeno smo uskladištili u njih izvesne geografske pojedinosti o Izgubljenim Kontinentima, kao i informacije vezane za stvaranje Mostozemlja."
     "Mogu li se te informacije lako pretvoriti iz privremenih u stalne?" upitah.
     "Da, sasvim lako. Sve se ovde temelji na elektro magnetizmu. Naše činjenice predstavljaju, u stvari, agregate naboja; prebacujemo ih sa mozga na mozak naprosto tako što menjamo polaritet."
     "Šta bi se dogodilo ako bi došlo do nekog pogrešnog električnog spoja?" upitah ponovo. "Kazali ste da ovde nema redundance. Zar ne postoji mogućnost trajnog gubljenja podataka nekim nesrećnim slučajem?"
     "Ni najmanja", uzvrati vodič spremno. "Raspolažemo nizovima naročitih jedinica koje obezbeđuju stalan priliv energije. A koristeći organsko tkivo za skladišne ćelije, dobijamo najpouzdanije jemstvo bezbednosti: sami mozgovi bi, naime, zadržali svoje podatke u slučaju da dođe do prekida u prilivu energije. Bilo bi, doduše, složeno, ali ne i nemoguće ponovo doći do njihovog informacionog sadržaja."
     "Da li ste", upitah, "imali nekakvih poteškoća za vreme invazije?"
     "Mi se nalazimo pod zaštitom osvajača, koji naš posao smatraju vitalnim i za vlastite interese."
     Nedugo potom, prilikom generalne skupštine Pamtitelja, nama šegrtima bilo je dozvoljeno da bacimo pogled sa jednog balkona na glavnu dvoranu esnafa; pod nama, u punom sjaju, nalazili su se članovi esnafa, sa prebačenim šalovima, a među njima i Elegro i Olmein. Na jednom uzdignuću, na kome se nalazio simbol spirale, bio je Kancelar Kenišal od Pamtitelja, stroga i zapavednička prilika, dok je uz njega stajala jedna još podozrivija prilika od onih vrsta koje su osvojile Zemlju. Kenišal je kratko govorio. Zvonkost njegovog glasa nije u potpunosti prikrila ispraznost reči; slično svim upravnicima bilo gde na svetu, on je prvo slušaoce obasuo raznim trivijalnostima, a zatim je održao samome sebi jedan implicitan hvalospev na taj način što je čestitao esnafu na uspešnom radu. Potom je predstavio osvajača.
     Vanzemaljac je najpre ispružio svoje ruke, sve dok nije izgledalo da su one dodirnule zidove auditorijuma.
     "Ja sam Manrule Sedam", reče on tiho. "Ja sam Prokurator Perisa, sa posebnom odgovornošću za esnaf Pamtitelja. Razlog mog dolaska danas ovde jeste da vam saopštim odluku privremene okupacione vlade. Vama, Pamtiteljima, odobreno je da potpuno neometano obavljate svoj posao. Imaćete slobodan pristup svim mestima na ovoj planeti, odnosno na bilo kojoj drugoj planeti ili svetu, gde bi mogli da se nalaze podaci vezani za prošlost vaše planete. Sva dokumentacija stajaće vam na raspolaganju, izuzev one koja se odnosi na organizaciju samog osvajanja. Kancelar Kenišel me je obavestio da osvajanje leži izvan oblasti vašeg sadašnjeg istraživanja, tako da nećemo imati nikakvih poteškoća. Mi u okupacionoj vladi svesni smo vrednosti rada vašeg esnafa. Istorija ove planete je od velikog značaja i mi želimo da vi ustrajete u svojim nastojanjima."
     "Kako bi Zemlja postala još veća turistička atrakcija", reče ogorčeno Princ od Rouma, koji je stajao pokraj mene.
     "Kancelar mi je naložio da vas obavestim", nastavio je Manrule Sedam, "o jednoj upravnoj promeni koja nužno proishodi iz novog statusa vaše planete. U prošlosti, sve raspre do kojih je dolazilo među vama rešavao je sud vašeg esnafa, u okviru koga je Kancelar Kenešal imao presudnu reč. Radi što efikasnije uprave, nalazimo se pred obavezom da esnafu nametnemo našu jurisdikciju. Shodno tome, Kancelar će preneti na nas svoja prava, koja više neće spadati u domen njegove vlasti."
     Pamtitelji se uzmuvaše. Najednom je usledilo blago komešanje i bešumna izmena pogleda u parteru pod nama.
     "Kancelar abdicira!" promrmlja jedan šegrt pokraj nene.
     "Pa kakvog izbora ima, budalo?" prekori ga šapatom jedan drugi glas.
     Skupština se okončala u izvesnoj pometnji. Pamtitelji su stali da se razilaze hodnicima, živo gestikulirajući, raspravljajući, prepirući se. Jedan uvaženi nosilac šala bio je tako pogođen obrtom zbivanja da je čučnuo i stao da maše unaokolo kako bi održao atmosferu, ne hajući za gužvu oko sebe. Plima ljudi pokuljala je prema nama, šegrtima, nagoneći nas da uzmaknemo. Pokušao sam da zaštitim Princa, pobojavši se da će ga oboriti na tle i izgaziti; ali gomila nas je razdvojila i ja sam ga neko vreme izgubio iz vida. Kada sam ga ponovo ugledao, stajao je sa Pamtiteljem Olmein. Lice joj se zarumenilo, a oči blistale; govorila je nešto brzo, a Princ ju je pomno slušao. Potražio je oslonac, uhvativši je za lakat.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
4.
     Pošto se okončalo uvodno razdoblje orijentisanja, dodeljeni su mi neki laki poslovi. Poglavito mi je bilo nelagano da obavljam stvari koje su u ranijim vremenima u potpunosti izvršavale mašine: na primer, da nadgledam napojne vodove kojima su se dovodili hranljivi sastojci u kontejnere sa mazgovima rezervoara sećanja. Po nekoliko časova svakoga dana provodio sam šetajući se uskim hodnikom inspekcionih panela i tragajući za eventualnim zagušenjima u vodovima. Stvar je bila tako uređena da kada bi došlo do blokiranja nekog voda, duž cevi bi se obrazovala šara koju su obasjavali snopovi naročito polarizovane svetlosti da bi čuvar mogao da uoči kritično mesto. Obavljao sam taj jednolični posao, otkrivajući povremeno zagušenje, a i vršio sam još čitav niz sličnih, beznačajnih zadataka, koji su spadali u nadležnost šegrta.
     No, i pored toga, imao sam prilike da se posvetim i sopstvenim istraživanjima vezanim za zbivanja u prošlosti moje planete.
     Ponekad se ne stekne svest o vrednosti nekih stvari sve dok one ne postanu izgubljene. Čitavog svog veka radio sam kao Osmatrač, provodio dane i noći u bdenju, kako bih mogao da podignem blagovremenu uzbunu o očekivanoj invaziji na Zemlju; pri tom, međutim, gotovo da uopšte nisam mario za to ko bi i zašto želeo da nas osvoji. Sve vreme sam imao nejasnu predstavu o tome da je Zemlja upoznala i slavnija razdoblja od Trećeg Ciklusa, u kome sam ja bio rođen, ali nikada me nije zagolicala radoznalost da saznam nešto više o tim danima, kao i o uzrocima koji su nas doveli do sadašnjeg stanja. Tek kada su se zvezdani brodovi osvajača pojavili na nebu, u meni se najednom probudila želja da dokučim tajnu naše izgubljene prošlosti. I tako sam sada, ja, Tomis od Pamtitelja, najstariji među šegrtima, stao da preturam po arhivama minulih vremena.
     Svi građani imaju pravo da koriste javne šlemove za prenos misli i da zatraže informaciju od Pamtitelja o bilo čemu što ih interesuje. Ništa se nije skrivalo. Ali Pamtitelji nisu dobrovoljno pomagali; morali ste znati kako da postavite pitanje, što je značilo da ste morali znati šta da pitate. Do činjenica je valjalo dolaziti postupno, korak po korak. To je, doduše, korisno za one koji žele da se obaveste, recimo, o dugoročnom ustrojstvu klime u Aguptu, o simptomima kristalizacione bolesti, ili o ograničenjima u domenu povlastica nekog od esnafa; od male je, međutim, pomoći onima koji pokušavaju da saznaju odgovore na šira pitanja. Za tako nešto bilo bi potrebno hiljadu informacija samo da se stvar započne. Očigledno je da bi troškovi bili preveliki, tako da je malo ljudi marilo za slične probleme.
     Kao šegrt u esnafu Pamtitelja, imao sam slobodan pristup do svih podataka. No, još je važnije bilo to što sam imao pristup i do indeksa. Esnaf Indeksera podređen je esnafu Pamtitelja; rad u njemu bio je veoma težak i zamoran, zato što je dužnost članova bila da registruju i klasifikuju ono što često nisu razumeli; završni proizvod njihovog mukotrpnog posla služio je pretpostavljenom esnafu, ali indeksi nisu bili otvoreni za sve. Bez njih, međutim, čovek teško da može da se uhvati ukoštac sa istraživačkim problemima. Neću prepričavati sve stepenice na mom putu do saznanja - časove provedene u tumaranju prepletenim hodnicima, odbijanja, zabune, lupanje glavom. Kao glupi novajlija, spao sam na milost i nemilost raznih dokonih pomoćnih radnika, a mnoge moje kolege šegrti, pa čak i jedan ili dva člana esnafa namerno su me zaveli u pogrešnom pravcu, naprosto iz čiste obesti. Ubrzo sam, međutim, naučio kojim putevima da idem, kako da sastavljam delove pitanja, kako da pratim sve više i više stepenice referenci, sve dok se istina ne bi pojavila preda mnom u svom svojem sjaju. Više upornošću nego nekom velikom inteligencijom, konačno sam uspeo da rekonstruišem, na osnovu arhiva Pamtitelja, prilično koherentnu priču o padu čoveka.
     Evo kako ona izgleda:
     Postojalo je jedno vreme u minulim razdobljima kada je život na Zemlji bio grub i primitivan. Taj period nazivamo Prvim Ciklusom. Ne govorim o razdoblju pre civilizacije, o vremenu groktanja i kosmatosti, pećina i kamenog oruđa. Smatra se da je Prvi Ciklus počeo kada je čovek prvi put naučio kako da registruje informacije i da kontroliše svoju sredinu. To se dogodilo u Aguptu i Sumiru. Prema našem načinu računanja, Prvi Ciklus je započeo pre približno četrdeset hiljada godina; nismo, međutim, sigurni koliko je trajao prema tadašnjim merilima, budući da se trajanje godine izmenilo potkraj Drugog Ciklusa, a mi još nismo u stanju da odredimo koliko je vremena, u ranijim razdobljima, bilo potrebno našem svetu da napravi krug oko Sunca. Taj period je verovatno bio nešto duži nego danas.
     Prvi Ciklus bilo je vreme carskog Rouma i prvog procvata Jorslema. Eiropa je ostala na stadijumu divljaštva još dugo pošto su Aisa i delovi Afreke bili civilizovani. Na zapadu, dva velika kontinenta zauzimala su dobar komad Okeana Zemlje i na njima su živeli divljaci.
     Ustanovljeno je da u tom ciklusu ljudi nisu imali nikakvog kontakta sa drugim svetovima ili zvezdama. Ovakvu samotnost teško je razumeti, ali upravo je tako bilo. Ljudi tada nisu imali nikakvog drugog načina da proizvedu svetlost osim putem vatre; nisu umeli da leče bolesti; život se nije mogao podmlađivati. Bilo je to doba bez udobnosti, veselo i teško u svojoj jednostavnosti. Umiralo se rano; tek što bi čovek ostavio za sobom nekoliko potomaka, već se nalazio na zatonu života. Živelo se u strahu, premda najčešće ne od nečeg konkretnog i stvarnog.
     Današnji čovek sigurno zazire od jednog takvog razdoblja. Sa druge strane, stoji činjenica da su u Prvom Ciklusu osnovani veličanstveni gradovi 'Roum, Peris, Atin, Jorslem', kao i da su preduzimani sjajni poduhvati. Nemoguće je ne iskusiti strahopoštovanje prema našim precima, smrdljivim (nesumnjivo), nepismenim, bez mašina, ali ipak kadrim da se uhvate ukoštac sa svojim svetom i da u izvesnoj meri ovladaju njime.
     Ratovi i jadi predstavljali su konstante tokom Prvog Ciklusa.
     Razaranja i podizanja odvijala su se gotovo istovremeno. Plamen je proždirao najslavnije čovekove gradove. Haos je stalno pretio da uništi red i poredak. Kako li je ljudima samo pošlo za rukom da opstanu u tim uslovima tokom hiljada godina?
     Pred kraj Prvog Ciklusa primitivizam gotovo da je u potpunosti iščezao. Izvori moći konačno su postali dostupni čoveku; bio je to početak pravog transporta; postalo je moguće komunicirati na velikim udaljenostima; mnoštvo izuma preobrazilo je svet u kratkom razdoblju. Metodi vođenja rata držali su korak sa tehnološkim napretkom u drugim oblastima; ali globalna katastrofa ipak je izbegnuta, premda je u nekoliko navrata izgledalo da se nalazi na pragu. U završnoj fazi ovog ciklusa došlo je do kolonizovanja Izgubljenih Kontinenata, kao i Stralije, a uspostavljen je i prvi kontakt sa susednim planetama u Sunčevom sistemu.
     Prelaz iz Prvog u Drugi Ciklus arbitrarno je određen; on se dogodio onog trenutka kada se čovek prvi put susreo sa razumnim stvorenjima sa dalekih svetova. Pamtitelji danas smatraju da se to odigralo manje od pedeset pokoljenja pošto su pripadnici Prvog Ciklusa ovladali elektronikom i nuklearnom energijom. Stoga se s pravom može reći da su rani žitelji Zemlje pravo iz divljaštva uskočili u galaktički kontakt ili, u nešto blažoj formi, da su tu provaliju premostili u nekoliko brzih koraka.
     Ovo je takođe razlog da budemo ponosni. Jer ako je Prvi Ciklus bio veliki uprkos nevoljama sa kojim se suočavao, Drugi Ciklus nije znao ni za kakve nevolje, a ostvario je čudesa.
     U tom razdoblju čovek se vinuo prema zvezdama, a i zvezde su došle u pohod čoveku. Zemlja je postala tržnica dobara sa mnogo svetova. Čuda su postala svakodnevna. Svako se mogao nadati da će živeti stotinama godina; oči, srce, pluća, bubrege bilo je podjednako lako zameniti kao i stare cipele; vazduh je bio čist, niko nije gladovao, ratovi su zaboravljeni. Raznovrsne mašine stajale su na usluzi čoveku. Ali mašine nisu bile dovoljne i tako su žitelji Drugog Ciklusa počeli da odgajaju ljude koji su bili mašine, ili mašine koje su bile ljudi: stvorenja koja su u genetskom pogledu bila ljudi, ali su veštački rođena, a potom uslovljena drogama, koje im nisu dopuštale održavanje trajnog pamćenja. Ova bića, analogna našim uškopljenicima, bila su kadra da rade određeni posao celog dana, ali ne i da steknu trajno ustrojstvo iskustva, sećanja, očekivanja i određenih sposobnosti, što predstavlja karakteristično obeležje ljudskog stvora. Milioni ovakvih nepotpunih bića preuzeli su na sebe teške i jednolične poslove, bez kojih se svakodnevica nije mogla zamisliti, oslobađajući pri tom druge da u potpunosti i ukupnosti prožive svoj život. Posle stvaranja podljudi usledilo je stvaranje superživotinja koje su, putem biohemijske manipulacije mozga, postale sposobne da obavljaju poslove, nekada sasvim izvan domašaja njihove vrste: psi, mačke, miševi i stoka bili su na taj način regrutovani za prisilni rad, dok su neki viši primati stekli funkcije ranije rezervisane samo za ljude. Ovim potpunim iskorišćenjem pogodnosti prirodne sredine, čovek je na Zemlji stvorio raj.
     Ljudski duh vinuo se do najviših vrhova za koje je znao. Pesnici, umetnici i naučnici blistavo su učestvovali u tome. Sjajni gradovi nicali su celim svetom. Populacija je bila ogromna, ali je ipak bilo dovoljno mesta za sve, a ni zalihe nisu nedostajale. Čovek je mogao da udovoljava svojim ćefovima do mile volje; bilo je mnogo eksperimenata u domenu genetske hirurgije, kao i sa mutagenetskim i tetra genetskim drogama, tako da je ljudska vrsta usvojila mnoštvo novih oblika. No, tada još nije nastalo ništa slično mnogostrukoj raznolikosti oblika iz našeg ciklusa.
     Nebom su se u postojanoj povorci kretale svemirske stanice, služeći svim zamislivim potrebama. Upravo u to vreme napravljena su i dva nova meseca, premda Pamtitelji još nisu uspeli da ustanove da li im je svrha bila funkcionalna ili estetska. Aurore koje se sada svake noći pojavljuju na nebu verovatno su veštački izazvane u istom razdoblju, premda među Pamtiteljima ima i takvih koji smatraju da prisustvo aurora u umerenim zonama počinje sa geofizičkim prevratom, koji je nagovestio kraj ciklusa.
     U svakom slučaju, u to doba je život bio najbolji.
     'Vidi Zemlju i umri', glasio je slogan vanzemaljaca. Niko ko je pravio velike turističke ture po Galaksiji nije se usuđivao da iz svog programa izostavi ovu planetu čuda. Mi smo sa dobrodošlicom primali strance, njihove komplimente i novac, omogućavali im da se osećaju udobno kao kod kuće i ponosno paradirali onim čime smo se mogli podičiti.
     Princ od Rouma može na vlastitom primeru da posvedoči da je sudbina moćnih da na kraju pretrpe krah; što neko više poseže za sjajem i moći, to će njegov pad biti katastrofalniji. Posle nekoliko hiljada godina slave van moje moći poimanja, srećnici iz Drugog Ciklusa prevazišli su sami sebe i počinili dve greške: jednu nastalu iz budalaste nadmenosti, a drugu iz prekomernog samopouzdanja. Cenu ovih pogreški Zemlja plaća upravo sada.
     Posledice prve nisu se odmah osetile. Stav Zemljana prema drugim vrstama u Galaksiji lagano se menjao tokom Drugog Ciklusa od strahopoštovanja, preko ravnodušnosti, do prezira. U početku ciklusa, neiskusna i naivna Zemlja obrela se najednom u Galaksiji punoj razvijenih rasa, koje su odavno bile u međusobnoj vezi. To je lako moglo da dovede do pogubne traume, ali je umesto toga izazvalo agresivan poriv za nadmašivanjem i prevazilaženjem. I tako se dogodilo da Zemljani ubrzo počnu da na većinu žitelja Galaksije gledaju kao na sebi ravne, a zatim, kako je napredak na Zemlji tekao dalje, i kao na inferiorne. A ovo je lako uvrežilo prezriv: stav prema 'nižim' rasama.
     Odatle je potom potekla ideja o osnivanju 'studijskih logora' na Zemlji sa uzorcima nižih rasa. U ovim logorima stvarali su se prirodni životni uslovi pojedinih rasa i one su stavljane na raspolaganje izučavaocima koji su ih ispitivali. Međutim, troškovi prikupljanja i održavanja uzoraka ubrzo su postali tako veliki da se pokazalo neophodnim otvoriti logore za javnost, koja bi se tu zabavljala. I tako su se tobožnji naučni logori za kratko vreme pretvorili u zoološke vrtove inteligentnih vrsta.
     U početku su samo istinski različita i strana bića bila sabirana, ona koja su u velikom obimu odstupala od ljudskih bioloških i psiholoških normi, tako da ih je bilo pomalo opasno smatrati ljudima. Stvorenja sa mnogo udova, koja su živela u tankovima sa metanom pod visokim pritiskom, nisu mogla da računaju sa nekom većom naklonošću onih od kojih se moglo očekivati da će dići glas protesta protiv ropstva inteligentnih stvorenja. Ukoliko bi se dogodilo da takvi žitelji metanske sredine imaju složenu civilizaciju koja bi jedino mogla da nastane u tim neobičnim uslovima, uvek se moglo istupiti sa argumentom da je veoma važno duplirati na Zemlji njihovu prirodnu sredinu, kako bi se što temeljitije mogla proučiti civilizacija iznikla iz nje. Tako se dogodilo da su se u ranim logorima nalazila isključivo krajnje neobična bića. Sa druge strane, i sami skupljači bili su ograničeni na ona stvorenja koja još nisu vlastitim snagama dosegla stupanj galaktičkog putovanja. Ne bi bilo nimalo uputno kidnapovati one oblike života čiji su se rođaci nalazili među turistima, došlim sa zvezda u posetu Zemlji, od kojih je svetska ekonomija u sve većoj meri zavisila.
     Uspeh prvih logora doveo je do zahteva za formiranje drugih; sada su se već postavljali manje kritički standardi; ne samo što su bila skupljana krajnje neobična i groteskna bića, već i uzorci svih oblika galaktičkog života koji nisu bili u položaju da ulože diplomatski protest. Kako se, potom, odvažnost i drskost naših predaka povećavala, tako su popuštale stege koje su sputavale sakupljanje, sve dok se na Zemlji nisu našli uzorci sa hiljadu svetova, uključujući tu i neke čije su civilizacije bile starije i složenije od naše.
     Arhive Pamtitelja pokazuju da je širenje naših egzotičnih logora dovelo do uznemirenja u mnogim delovima svemira. Bili smo nabeđeni kao razbojnici, kidnaperi i gusari; osnivani su komiteti koji su izlagali kritici naše obesno kršenje prava razumnih stvorenja; Zemljani koji su putovali po drugim planetama bivali su često napadani od strane neprijateljski nastrojenih lokalnih žitelja, koji su zahtevali da smesta oslobodimo zarobljenike koje smo držali po logorima. Ovi gnevnici, međutim, bili su samo manjina - dok je pretežan deo Galaksije uglavnom nelagodno prelazio preko naših logora. Oni su žalili zbog njihovog varvarizma, ali su im zato neizostavno odlazili u pohode prilikom posete Zemlji. Gde se još, uostalom, za samo nekoliko dana, moglo videti na stotinu životnih oblika, sabranih sa svih strana Galaksije. Naši logori predstavljali su vrhunsku atrakciju, jedno od priznatih kosmičkih čuda. Po prećutnoj zaveri, naši galaktički susedi često su dizali glas protiv amoralnosti osnovnog ustrojstva ovakvog zoološkog vrta, samo da bi iskusili zadovoljstvo prilikom inspekcije zatvorenika.
     U arhivama Pamtitelja postoji snimak jedne posete području logora. To je jedan od najstarijih vizuelnih dokumenata koje poseduje esnaf i ja sam uspeo da bacim pogled na njega tek uz velike teškoće i posle direktne intervencije Pamtitelja Olmein. Iako se u šlemu koristi dvostruki filter, prizor se vidi sasvim zamagljeno; ali i to je dovoljno jasno. Iza zakrivljenog štitnika od nekog providnog materijala nalazi se pedesetak ili više bića sa nekog nepoznatog sveta. Tela su im piramidalna, sa tamno plavim površinama i ružačastim delovima pri vrhu; kreću se na tankim, kratkim nogama; na svakoj površi imaju po par udova-hvataljki. Premda je nezahvalno pokušati rastumačiti unutarnja osećanja vanzemaljskih stvorenja, ipak je, u ovom slučaju, na njima bilo moguće razabrati obuzetost krajnjim očajanjem. Kroz teške, zelene gasove njihove prirodne sredine oni su se kretali sporo, tromo, bez imalo živosti. Nekolicina je držala spojene vrške, što je očigledno predstavljalo način komuniciranja. Jedan je izgledao kao da je nedavno umro. Dvoje su bili povijeni prema tlu, poput ofucanih igrački, ali su im se udovi micali, tako da je izgledalo kao da se mole. Bio je to krajnje neprijatan i mučan prizor. Kasnije, otkrio sam još takvih dokumenata u nekim zabitim uglovima zdanja. Iz njih sam mnogo naučio.
     Više od hiljadu godina Drugog Ciklusa ovi logori su doživljavali neometan procvat, sve dok je svima, izuzev samim žrtvama, izgledalo logično i prirodno da Zemlja vrši tako okrutne eksperimente u ime nauke. A onda, na jednom dalekom svetu gde Zemljani još nisu stigli, otkrivena su izvesna bića primitivne vrste, koja su se donekle mogla uporediti sa ljudima iz ranih razdoblja Prvog Ciklusa. Ona su po obliku bila približno humanoidna, neosporno inteligentna i krajnje divlja. Po cenu gubitka nekoliko života, jedan sakupljački tim uspeo je da se domogne jedne rasplodne kolonije ovih ljudi i da je prebaci na Zemlju, gde je trebalo da bude smeštena u logor.
     Bila je to prva od dve fatalne greške Drugog Ciklusa.
     U trenutku kidnapovanja, stvorenja sa ovog drugog sveta - koji nikada nije poimenice pomenut u dokumentima, već se jedino navodi pod šifrovanom oznakam H362 - nisu imala nikakvu priliku da se usprotive ili da preduzmu kaznene korake. No, njih su ubrzo posetili emisari sa nekih drugih svetova, politički ujedinjenih protiv Zemlje. Pod vođstvom ovih emisara, bića sa H362 uložila su zahtev da im se vrate njihovi ljudi. Zemlja je to odbila, pozivajući se na dugu listu svetova koji su se složili da njihovi predstavnici ostanu u logorima. Usledila su duga diplomatska natezanja, tokom kojih je Zemlja naprosto ostala pri svom stavu da je postupila shodno važećim običajima.
     Žitelji sveta H362 uzvratili su pretnjom. "Jednoga dana", kazali su oni, "nagnaćemo vas da zažalite zbog ovoga. Osvojićemo i pokoriti vašu planetu, osloboditi sve nasilne žitelje logora i pretvoriti samu Zemlju u džinovski logor vašeg naroda."
     Pod tadašnjim okolnostima, to je zvučalo krajnje šaljivo.
     Tokom narednih nekoliko milenijuma malo se čulo o razljućenim žiteljima sveta H362. Za to vreme oni su brzo napredovali, u svom dalekom kutku svemira, ali s obzirom na to da bi im, prema svim proračunima, bio potreban kosmički period da postanu stvarna pretnja Zemlji, niko na njih nije obraćao pažnju. Kako se neko mogao bojati divljaka koji su se još služili kopljima?
     Zemlja je nekako u to vreme prihvatila jedan novi izazov: potpunu kontrolu planetne klime.
     Modifikovanje vremena u malim razmerama primenjivano je u praksi počev od poznog Prvog Ciklusa. Bilo je, na primer, moguće navesti oblake, koji su sadržali potencijalnu kišu, da je puste iz sebe; mogla se raspršiti magla; grad je postao manje razoran. Preduzeti su takođe izvesni koraci u pravcu smanjenja polarnog leda i preobražaja pustinja u plodna područja. Sve ove mere su, međutim, bile strogo lokalnog karaktera i, uz izvesne izuzetke, nisu imale trajnog uticaja na sredinu.
     Poduhvat započet u Drugom Ciklusu nalagao je podizanje džinovskih stubova na više od stotinak mesta širom globusa. Nepoznate su nam visine ovih stubova, zato što nijedan nije sačuvan neokrnjen, a specifikacije su izgubljene, ali zasigurno se smatra da su dostigli ili premašili najviša zdanja koja su ikada podignuta; prema nekim slobodnim procenama, dostizali su dve ili čak tri milje. U tim stubovima nalazila se oprema koja je, između ostalog, trebalo da izazove premeštanje polova Zemljinog magnetskog polja.
     Koliko je nama jasna svrha meteoroloških mašina, njima je trebalo modifikovati geografiju planete prema jednom brižljivo razrađenom planu proisteklom iz podele onoga što mi nazivamo Okean Zemlje u izvestan broj većih tela. Iako međusobno povezani, ovi podokeani smatrani su za zasebne celine, budući da su najvećim delom graničnih područja bili odsečeni od ostatka Okeana Zemlje velikim kopnenim masama. Na severnom Izgubljenom Kontinentu (poznatom pod nazivom Usa-amrika) na zapadu, i na mestu gde su se sretale Usa-amrika i Eiropa na istoku, ostali su samo uski provodnici gde se polarna voda mogla mešati sa onom iz toplijih okeana koji su okruživali Izgubljene Kontinente.
     Manipulisanje magnetskim silama izazvalo je oslobađanje Zemlje iz njene orbite, što je, prema proračunima, trebalo da razbije severnu polarnu ledenu kapu i omogući hladnoj vodi zarobljenoj u njoj da dođe u kontakt sa toplom vodom iz drugih područja. Uklanjanjem severne ledene kape, odnosno isparenjem severnog okeana, tamo bi se uveliko povećao obim padavina. Da bi se sprečilo da ove padavine ponovo zaspu sever u vidu snega, valjalo je preduzeti dodatne manipulacije kako bi se izmenilo ustrojstvo preovlađujućih zapadnih vetrova, koji su nosili padavine u pravcu umerenih područja. Valjalo je obezbediti prirodan odvod koji bi padavine iz polarnog regiona usmerio prema oblastima na nižim geografskim širinama, koje su oskudevale u vlastitoj vlazi.
     Razume se, plan je bio neuporedivo obimniji i razrađeniji od ovog površnog pregleda. No, naša znanja o pojedinostima sasvim su oskudna i neodređena. Poznati su nam projekti za pomeranje okeanskih struja, putem uranjanja ili izranjanja delova kopna, zatim predlozi za prebacivanje sunčeve toplote iz tropskih u polarna područja, kao i čitav niz drugih, sličnih preuređenja. Pojedinosti tu i nisu bitne. Ono što je od značaja za nas jesu posledice ovog grandioznog plana.
     Posle razdoblja priprema koje je trajalo stolećima i posle angažovanja sredstava i napora u daleko većem obimu nego i za jedan drugi projekat u ljudskoj istoriji, meteorološke mašine stavljene su u dejstvo.
     Ishod ovog dejstva bila je prava pustoš. Katastrofalan eksperiment u klimatskim preinačenjima planetnih razmera rezultirao je u pomeranju geografskih polova, u dugom razdoblju glacijalnih uslova na pretežnom delu severne hemisfere, u neočekvanom potapanju Usa-amrike i njenog suseda Sud-amrike, u stvaranju Mostozemlja koji spaja Afreku i Eiropu, kao i gotovo uništenju ljudske civilizacije. Ove kataklizme nisu se, međutim, zbivale velikom brzinom. Projekat se, naime, glatko odvijao tokom prvih nekoliko stoleća; polarni led se otapao, a odgovarajuće podizanje nivoa mora produpređeno je konstruisanjem fusionih isparivača - zapravo malih sunaca - na izabranim tačkama okeana. Tek je sasvim lagano postajalo jasno da meteorološke mašine dovode do arhitektonskih promena u Zemljinoj kori. Za razliku od klimatskih promena, međutim, ove poslednje su se pokazale neopozivim.
     Usledilo je razdoblje besnih uragana, koji su se smenjivali sa beskrajnim sušama; stotine miliona života bilo je izgubljeno; došlo je do potpunog kraha svih komunikacija, do paničnih masovnih migracija sa ukletih kontinenata. Svuda je vladao haos. Blistava civilizacija Drugog Ciklusa našla se pred rasulom. Logori vanzemaljskog života bili su uništeni.
     Da bi spasile ono što se još spasiti moglo, nekoliko najmoćnijih galaktičkih rasa preuzelo je komandu nad našom planetom. One su podigle energetske stubove da bi stabilizovale Zemljino osno zanošenje; isključile one meteorološke mašine koje nisu bile uništene pri planetnim potresima; nahranile gladne, odenule gole i ponudile zajmove za rekonstrukciju. Za nas je to bilo Vreme Nedaća, kada je došlo do uništenja svih struktura i konvencija pređašnjeg društva. Ne više gospodari vlastitog sveta, prihvatili smo milosrđe stranaca, bespomoćno gamižući unaokolo.
     Pa ipak, kako smo još bili ista ona rasa, uspeli smo da se povratimo u izvesnoj meri. Proćerdali smo glavnicu naše planete, tako da smo doveka bili osuđeni da budemo samo bankroti i sirotinja, ali smo na ponizan način ipak išli u Treći Ciklus. Preostale su nam neke naučne tehnike iz ranijih vremena. Druge su bile ponovo pronađene, premda su često radile na različitim načelima. Esnafi su osnovani da bi se u društvu zaveo red: Vladari, Gospodari, Trgovci i ostali. Pamtitelji su utemeljeni da bi se iz ždrela prošlosti otrglo što se više može.
     Dugovi našim spasiocima bili su ogromni. Kao bankroti, nismo imali načina da ih isplatimo; zato smo se i nadali oslobođenju od njih, oproštenju. Pregovori o tome već su bili u toku, kada je došlo do iznenadne intervencije. Žitelji sveta H362 stupili su u vezu sa odborom poverilaca Zemlje i ponudili da plate sve njene dugove - pod uslovom da sva prava i zahtevi naše planete pređu na H362.
     Tako je i bilo.
     H362 s razlogom se sada smatrao vlasnikom po ugovoru našeg sveta. Celoj Galaksiji stavljeno je do znanja da on zadržava pravo da preuzme svoje vlasništvo u bilo kom trenutku u budućnosti. To, doduše, nije moglo uslediti odmah, zato što u to vreme žitelji H362 još nisu ovladali tehnikama međuzvezdanog putovanja. No, bez obzira na ovu okolnost, H362 smatran je od tada zakonitim vlasnikom svih dobara Zemlje, kao njen jedini jemac pri bankrotstvu.
     Nikome nije promaklo da je na ovaj način H362, zapravo, ispunio svoju pretnju da će 'pretvoriti samu Zemlju u džinovski logor', kao osvetu za nepravdu koju mu je naneo naš sakupljački tim u davnoj prošlosti.
     U međuvremenu, na Zemlji, društvo Trećeg Ciklusa počelo je da se konstituiše u pravcu u kome danas funkcioniše, sa strogom stratifikacijom esnafa. Pretnja H362 shvaćena je ozbiljno, zato što je naš svet već uveliko bio ukroćen, tako da se više nije podrugljivo smejao nijednoj pretnji, ma koliko bezazlena ona bila; osnovan je i naročiti esnaf Osmatrača, zaduženih da budno motre na nebo, kako bi blagovremeno primetili osvajače. Zatim je sledilo osnivanje Branitelja, pa redom svih ostalih esnafa. U nekoliko manjih domena uspeli smo da ispoljimo našu staru nadarenost za lucidnu imaginaciju, naročito tokom Godina Magije, kada je jedan nadahnuti podsticaj stvorio samoobnavljajući, mutantski esnaf Letača, paralelan esnafu Plivača, o kome se danas malo čuje, kao i još nekoliko drugih varijeteta, među kojima i neugodan i nepredvidljiv esnaf Mutanata, čije su genetske karakteristike bile krajnje nepravilne.
     Osmatrači su osmatrali. Vladari su vladali. Letači su leteli. Život je tekao, iz godine u godinu, u Eiropi i Aisi, u Straliji i Afreki, u razuđenom arhipelagu koji je predstavljao jedine ostatke izgubljenih kontinenata Usa-amrike i Sud-amrike. Zavet sveta H362 prešao je u domen mitologije, ali ipak nismo odustali od bdenja. A daleko u drugom delu kosmosa naši neprijatelji sakupljali su snagu, sustigavši nas u izvesnoj meri u pogledu moći kojom smo vladali tokom Drugog Ciklusa. Nikada nisu zaboravili dan kada smo njihove sunarodnike odveli u naše logore.
     I najzad, jedne noći užasa, oni su došli po svoje. Sada su naši gospodari, a njihov zavet je ispunjen, pravo ostvareno.
     Sve to, i još mnogo drugog, saznao sam dok sam prekopavao po nakupljenom znanju esnafa Pamtitelja.
 

 
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
5.
     U međuvremenu, bivši Princ od Rouma raskalašno je zloupotrebljavao gostoprimstvo našeg ko-sponzora, Pamtitelja Elegra. Trebalo je da budem svestan onoga što se događa, zato što sam bolje od bilo koga drugog u Perisu poznavao Princa i njegov način života. Ali bio sam odveć zaokupljen radom u arhivama, stičući znanja o prošlosti. Dok sam ja izučavao pojedinosti protoplazmatskih nizova i regeneracionih čvorišta Drugog Ciklusa, njegove duvače vremenskih vetrova i fiksere fotonskih odvodnika Princ Enrik bavio se zavođenjem Pamtitelja Olmein.
     Slično većini drugih zavođenja, pretpostavljam da ni ovo nije išlo protiv obostrane volje partnera. OImein je bila senzualna žana, čiji je odnos prema suprugu bio naklon, ali i patronski. Ona je Elegra javno smatrala za neefikasnog, lenštinu; Elegro, sa svoje strane, čija oholost i strog izgled nisu uspevali da prikriju odsustvo jakog životnog cilja, kao da je to zasluživao. Nije me se ticalo na šta je ličio njihov brak, ali bilo je jasno da je u njemu ona jača strana, kao i da on nije kadar da udovolji njenim zahtevima.
     Tu je, zatim, bilo i pitanje, zbog čega je Olmein prihvatila da bude naš sponzor prilikom prijema u esnaf.
     To sasvim sigurno nije bilo iz želje za dronjavim, starim Osmatračem. Sasvim je izvesno da je posredi bila radoznalast da se dokuči nešto više o neobičnom, slepom Hodočasniku, koji je bio u Osmatračevom društvu i koji je imao tako neobičan, zapovednički način ophođenja. Bilo je, dakle, jasno da je još od početka Princ Enrik izgledao privlačno Olmeini; a njemu je, razume se, bio potreban tek sasvim mali podsticaj da prihvati dar koji mu je ona nudila.
     Nije isključeno da su bili ljubavnici još od onog trenutka kada smo stigli u Dvoranu Pamtitelja. Ja sam se bavio svojim poslovima, Elegro svojim, Olmein i princ Enrik svojim, a u međuvremenu leto se pretočilo u jesen, jesen u zimu. Sa strastvenim nestrpljenjem pronalazio sam stalno nove dokumente o prošlosti. Još nikada nisam u toj meri bio zaokupljen nečim, bio prožet tako neutaživom radoznalošću. Iako se nisam ni približio Jorslemu, uveliko sam se osećao podmlađenim. Princa sam neredovno viđao i naši susreti obično su prolazili u ćutanju; nije bilo na meni da ga pitam o onome što radi, a on nije osećao potrebu da me o tome dobrovoljno obavesti.
     Povremeno sam razmišljao o svom pređašnjem životu, o putovanjima iz mesta u mesto, kao i o Letaču Avlueli, za koju sam sada pretpostavljao da je naložnica jednog od naših osvajača. Kako li se sada zvao Mutant Gormon, kada je skinuo obrazinu pod kojom se krio i pokazao se u svom pravom liku, kao jedan od žitelja sveta H362? Kralj Zemlje Devet? Gospodar Okeana Pet? Natčovek Tri? Ma gde da se nalazio, sigurno je bio zadovoljan, pomislih, potpunim uspehom osvajanja Zemlje.
     Pred kraj zime saznao sam za aferu između Pamtitelja Olmein i Princa Enrika od Rouma. Do mene su doprla šaputanja i govorkanja najpre u prostorijama šegrta; zatim sam primetio smeške na licima drugih Pamtitelja kada bi se negde zajedno pojavili Elegro i Olmein; konačno, primetio sam osobeno ponašanje Princa i Olmein jedno prema drugom. Bilo je očigledno. Ti nežni dodiri rukom, te tajnovite izmene lozinki i privatnih fraza - ništa drugo nije moglo da bude posredi.
     Među Pamtiteljima zavet braka držan je za svetinju. Kao i kod Letača, ovakvo vezivanje je doživotno, a i ne očekuje se izneveravanje partnera, kao što je to Olmein učinila. A kada je još bračni drug neko iz reda Pamtitelja - što je bio običaj u esnafu, ali ne i strogo pravilo - onda se ta veza smatrala još svetijom.
     Kakvu je osvetu mogao Elegro da preduzme u trenutku kada sazna istinu?
     Slučaj je hteo da i ja budem prisutan kada je situacija konačno prerasla u sukob. Bilo je to jedne noći u rano Proleće. Radio sam dugo i naporno u najzabitijim delovima rezervoara sećanja, prebirajući po podacima o kojima niko nije mario još od kada su uskladišteni; sa glavom punom prizora haosa, išao sam kroz sjajnu perisku noć, želeći da se malo nadišem svežeg vazduha. Tumarao sam, kada mi je prišao jedan agent Somnambulista i ponudio mi da mi proda uvid u svet snova. Zatim sam naišao na jednog usamljenog Hadočasnika kako predano i pobožno stoji pred hramom tela. Primetio sam dva mlada Letača kako su mi promakla iznad glave, što mi je na oči nateralo nekoliko samosažaljivih suza. Zaustavio me je jedan turista sa zvezda, u masci za disanje i tunici optočenoj draguljima; uneo je svoje izbrazdano crveno lice u moje i zapahnuo mi halucinacijama nozdrve. Konačno sam se vratio do Dvorane Pamtitelja i otišao do odaja mojih sponzora da im izrazim poštovanje pre no što se povučam na počinak.
     Unutra su se nalazili Olmein i Elegro. Tu je bio i Princ od Rouma. Olmein me je primila brzom kretnjom vrha jednog prsta, ali više nije obraćala pažnju na mene, baš kao ni ostala dvojica. Elegro je napeto koračao napred-nazad, nastupajući tako teško da su delikatni životni oblici na tepihu stali da nabiraju i opružuju svoje latice u mahnitom ritmu. "Hodočasnik!" uzviknu Elegro. "Da je to bila neka ništarija iz reda Prodavača, onda bi samo bilo ponižavajuće. Ali Hodočasnik? Pa to je čudovišno!"
     Princ Enrik stajao je sa prekrštenim rukama, nepomičnog tela. Bilo je nemoguće dokučiti izraz njegovog lica pod maskom Hodočasnika, ali odavao je utisak potpuno staložene osobe.
     Elegro reče: "Želiš li da porekneš da si neovlašćeno posegao u svetost moje bračne zajednice?"
     "Ne poričem ništa. Ne potvrđujem ništa."
     "A ti?" upita ponovo Elegro, okrenuvši se svojoj supruzi. "Istinu na sunce, Olmein! Bar jednom budi iskrena! Koliko ima istine u pričama koje se ispredaju o tebi i ovom Hodočasniku?"
     "Nisam čula ni za kakve priče", uzvrati Olmein umilnim glasom.
     "Kažu da on deli tvoju postelju? Da zajedno ispijate ljubavni napitak! Da skupa doživljavate vrhunac!"
     Olmeinin osmeh nije se pokolebao. Njeno široko lice ostalo je spokojno. U tom trenutku učinila mi se lepša nego ikada pre.
     Elegro očajnički i ljutito povuče krajeve svog šala. Njegovo grubo, zabrađeno lice smračilo se u plimi besa i razgnevljenosti. Ruke mu začas nestadoše u tunici, a zatim se ponovo pojaviše; na dlanu je držao sjajnu kuglicu vizione kapsule koju ispruži prema nabeđenom paru.
     "Zašto da trošim reči?" upita on. "Sve je ovde. Kompletni snimak u fotonskam fluksu. Bili ste pod prismotrom. Zar ste stvarno mislili da se nešto može sakriti na jednom ovakvom mestu? Kako je mogao da ti se dogodi takav previd, Olmein, Pamtitelju?"
     Olmein je iz daljine osmotrila kapsulu, kao da je posredi neka tempirana bamba. Prezrivim tonom, ona konačno reče: "Kako ti se dopalo da nas uhodiš, Elegro? Da li si stvarno uživao, posmatrajući nas u našoj radosti?"
     "Životinjo!" zavapi on.
     Vrativši kapsulu u džep, on krenu prema nepomičnom Princu. Elegrovo lice bilo je sada izobličeno grimasom pravednog gneva. Zaustavivši se na dva koraka od Princa, on reče ledenim glasom: "Bićeš strašno kažnjen za ovo prevrtništvo. Svućićemo sa tebe odeždu Hodočasnika i prepustiti te sudbini namenjenoj čudovištima. Volja će ti uništiti dušu."
     "Umukni!" odbrusi kratko Princ Enrik.
     "Umukni? Kako to razgovaraš sa mnom? Hodočasnik koji se okoristio ženom svog domaćina... koji je gnusno pogazio svetinju... i koji uza sve to nimalo ne preza od laži i licemerstva?" Elegrove veđe se nabaraše. Pređašnje hladnoće nestade. Počinjala je polako da ga obuzima mahnitost, a odsustvo samokontrole otkrivalo je njegove unutrašnje slabosti. Nas troje stajali smo nopokretno, zbunjeni njegovom bujicom reči; samo trenutak kasnije, međutim, ove ukočenosti je nestalo kada je Pamtitelj, ponesen plimom gneva, zgrabio Princa za ramena i stao žestoko da ga trese i cima.
     "Dalje od mene, gnusobo", razdra se Enrik. "Kako se usuđuješ da me dodirneš rukama!"
     Udarivši iz sve snage Elegroa pesnicama po grudima, on ga odbaci na drugi kraj sobe. Elegro tresnu o jednu obešenu policu, sa koje od udarca pade ceo red boca sa vodenim artefaktima; tri boce sa nekim iskričavim fluidom razbiše se i rasuše svoj sadržaj; tepihu se na to ote prigušen krik bolnog protesta. Zadihan i zapanjen, Elegro položi jednu ruku na grudi i pogleda prema nama, očekujući pomoć.
     "Fizički napad..." promrmlja on. "Sramni zločin!"
     "Ti si ga prvi napao", podseti Olmein supruga.
     Pokazujući drhtavim prstima, Elegro prostenja: "Nema oproštaja za ovo, Hodočasniče!"
     "Prostani da me zoveš Hadočasnikom", reče Enrik. On posegnu rukama prema rešetki na masaki.
     Olmein kriknu, pokušavši da ga spreči, ali ljutiti bes nije mu više dopuštao da se obuzda. Tresnuo je masku o pod i prkosno stao, pokazavši svoje užasno unakaženo lice, čiju su odbojnost pojačavali srdita grimasa i sive, mehaničke kugle u očnim dupljama. "Ja sam Princ od Rouma", uzviknu on grlenim glasom. "Na kolena preda mnom! Na kolena preda mnom! Brzo, Pamtitelju, hoću da te vidim kako mi ničice padaš pred noge i ponizno puziš!"
     Elegro zinu razrogačenih očiju. Lice mu je izražavalo krajnju nevericu; a zatim, on odista ničice pade na pod i podstaknut refleksom zapanjenosti obavi ritualno priklanjanje pred zavodnikom svoje žene. Bio je to prvi put posle pada Rouma da se Princ pozvao na svoj pređašnji status, a zadovoljstvo koje je iskusio pri tom bilo je tako vidljivo na njegovom izranjavljenom licu da se učinilo da mu čak i bezizražajne očne jabučice zrače kraljevskim ponosom.
     "Napolje", naredi mu Princ. "Ostavi nas."
     Elegro izjuri.
     Ja sam ostao, zapanjen, zbunjen. Princ mi kurtoazno klimnu. "Da li bi bio tako ljubazan da nas izviniš, stari prijatelju, i da nam omogućiš da nekoliko trenutaka ostanemo nasamo?"
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
6.
     Slabić može biti izbačen iz sedla iznenadnim napadom, ali posle toga on obično zastane, porazmisl i počne da kuje osvetničke planove. Tako je bilo i sa Pamtiteljom Elegrom. Izbačen iz vlastitih odaja od strane demaskiranog Princa od Rouma, on je uspeo ponovo da stekne pribranost i snagu čim više nije bio u prisustvu tog zastrašujućeg čoveka. Kasnije iste noći, kad sam se ja već smestio u svom počivalištu i utonuo u san pomoću droge, Elegro me je probudio i pozvao u svoju istraživačku ćeliju na jednom od nižih nivoa zdanja.
     Tu sam ga zatekao kako sedi među opremom i priborom svog esnafa: namotaji i kalemovi, listovi sa podacima, kapsule, šlemovi, niz međusobno povezanih lobanja, red ekrana za očitavanje, mala ukrasna spirala i sva sila slične aparature za prikupljanje informacija. U rukama je držao kristal za ublaženje napetosti, jednog od svetova Oblaka; njegova mlečna unutrašnjost brzo se oblivala tamnim prelivima dok je kristal izvlačio uznemirenost iz čovekovog duha. Ponovo je imao izgled stroge ozbiljnosti, kao da je smeo s uma da sam ga nedavno video u punom sjaju njegovog ponižavajućeg poraza.
     On reče: "Da li si znao za pravi identitet ovog čoveka kada si sa njime došao u Peris?"
     "Jesam."
     "Nikoga nisi obavestio o tome."
     "Niko me nije pitao."
     "Jesi li svestan kakvoj si nas opasnosti sve izložio, dopustivši da nehotice pružimo gostoprimstvo jednom Vladaru?"
     "Mi smo Zemljani", rekoh. "Zar više ne priznajemo autoritet Vladara?"
     "Ne više, posle osvajanja. Uredbom osvajača sve pređašnje vladine institucije su raspuštene, a njihove glavešine pohapšene."
     "Ali mi jamačno moramo da se odupremo takvom poretku stvari!"
     Pamtitelj Elegro me podozrivo pogleda. "Od kada spada u nadležnost Pamtitelja da se mešaju u politiku? Tomise, mi se pokoravamo onoj vladi koja ima moć, ma šta da je ona i bez obzira na koji se način domogla kontrole. Ovde nema ni pomena od nekog pokreta otpora."
     "Shvatam."
     "Prema tome, smesta se moramo otarasiti tog opasnog begunca. Tomise, nalažem ti da iz ovih stopa odeš do okupacionog glavnog štaba i da obavestiš Manruela Sedam da smo uhvatili Princa od Rouma i da mu ga želimo predati."
     "Ali zašto to ja da činim?" pobunih se. "Zašto slati jednog starca kao glasnika u noć? Zar nije jednostavnije poslužiti se šlemom za prenos misli?"
     "Odveć je rizično. Stranci bi mogli da prisluškuju naše komuniciranje. Esnaf nam se ne bi dobro proveo ukoliko bi se ovo pročulo. Stvar se mora obaviti lično."
     "Ali... nije li neobično izabrati jednog beznačajnog šegrta za tako odgovornu misiju?"
     "Samo nas dvojica znamo", reče Elegro. "Ja neću ići. Prema tome, moraš ti."
     "Ali ja nikada nisam bio predstavljen Manruelu Sedam; bez toga me neće pustiti k njemu."
     "Obavesti njegove pomoćnike da raspolažem informacijama koje bi mogle dovesti do hapšenja Princa od Rouma. Bićeš saslušan."
     "Treba li da pominjem vaše ime?"
     "Ako bude neophodno. Možeš reći da Princa držim kao zatvorenika u mojim odajama uz saradnju moje supruge."
     Gotovo sam se nasmejao na ovo. No, ipak mi je uspelo da se obuzdam pred ovim kukavičkim Pamtiteljem, koji se čak nije odvažio da pođe sam i denuncira čoveka koji ga je učinio rogonjom.
     "Princ će", rekoh, "na kraju shvatiti šta smo učinili. Je li pravo što tražite od mene da izdam čoveka koji mi je bio saputnik tokom mnogo meseci?"
     "Ovde nije u pitanju izdaja. Posredi je obaveza prema vladi."
     "Ne osećam nikakvu obavezu prema ovoj vladi. Moja odanost pripada esnafu Vladara. Upravo je to razlog što sam pružio pomoć Princu od Rouma u trenutku kada se našao u pogubnoj opasnosti."
     "To bi moglo", reče Elegro, "da te košta života pred našim osvajačima. Jedina ti je još nada da priznaš grešku i da im pružiš punu saradnju u njegovom hapšenju. Pođi sada!"
     Tokom celog mog dugog i veoma popustljivog života nikoga nisam toliko prezirao kao Pamtitelja Elegra tog trenutka.
     Shvatio sam, međutim, da nemam mnogo izbora koji bi bili prihvatljivi. Elegro je želeo da vidi kažnjenog svog dušmanina, ali mu je nedostajalo hrabrosti da ga sam prijavi; prema tome, ostalo je na meni da izdam invazionim vlastima onoga koga sam štitio i pomagao i prema kome sam osećao odgovornost. Ukoliko bih odbio, Elegro bi me možda izručio osvajačima, koji bi me onda jamačno kaznili kao Prinčevog pomagača prilikom bekstva iz Rouma; ili bi, eventualno, pokušao da mi se osveti u okviru mašinerije samog esnafa Pamtitelja. Ako, međutim, poslušam Elegra, zauvek bi mi ostala mrlja na savesti, a i u slučaju ponovnog uspostavljanja vlasti Vladara ne bih se baš najbolje proveo.
     Dok sam odmeravao mogućnosti, u sebi sam proklinjao nevernu suprugu Pamtitelja Elegra i njenog supruga, beskičmenjaka.
     Stao sam da oklevam. Elegro je nastavio da me ubeđuje, zapretivši mi da će pred esnafom podići protiv mene optužbu zbog neovlašćenog pristupa u tajne arhive, kao i zbog nepravilnog uvodenja pod okrilje reda jednog prokazanog begunca. Zapretio mi je da će me zauvek odvojiti od informacionih rezervoara. Počeo je neodređeno da govori i o odmazdi.
     Konačno sam mu kazao da ću poći osvajačima i da ću učiniti ono što traži od mene. U međuvremenu sam smislio jednu izdaju koja će, nadao sam se, prikriti izdaju na koju me je nagonio Elegro.
     Praskozorje je bilo blizu kada sam izišao iz zdanja. Vazduh je bio blag i prijatan; dugački pramenovi magle gamizali su ulicama Perisa, oblivajući ih tanušnim svetlucanjem. Nijedan mesec nije se mogao videti. Osetio sam se nelagodno, idući pustim ulicama, iako sam stalno ponavljao u sebi da niko ne bi mario da nanese zlo jednom starom Pamtitelju; ali bio sam naoružan jedino malim bodežom, a plašio sam se bandita.
     Put me je vodio jednom od pešačkih rampi. Malo sam se zaduvao dok sam išao uzbrdo, ali kada sam stigao na ravan nivo osećao sam se znatno sigurnije, zato što su se tu na pravilnim razmacima nalazile patrole, a bilo je i retkih noćnih prolaznika. Prošao sam pored jedne avetinjske prilike zabrađene u beli saten kroz koji su zurile neke vanzemaljske oči: jedan duh, jedan prikazni žitelj neke planete iz Bika, gde je reinkarnacija uvrežan običaj i gde niko ne ide u svom prvobitnom telu. Takođe sam promakao pokraj tri ženska bića sa jedne planete Labuda, koja su se doteturala do mene i pitala me da li sam video mužjake njihove vrste, budući da im je došlo vreme sjedinjavanja. Prošao sam i pored jednog para Mutanata, koji me je podozrivo osmotrio, a zatim zaključio da na meni nema ničeg vrednog što bi se moglo pokrasti i udaljio, dok su im se šaroliki podvaljci tresli, a blistava koža mestimično bleskala poput svetionika.
     Konačno sam stigao do masivne, oktagonalne zgrade u kojoj je obitavao Prokurator Perisa.
     Straža se baš nije najpomnije držala. Izgledalo je da su osvajači uvereni da mi nismo kadri ni za kakav protivnapad i sva je prilika da su bili u pravu; planeta koja se može osvojiti od sumraka do zore može se potpuno zanemariti kao leglo potonjeg pokreta otpora. Oko zgrade se uzdizao bledi sjaj zaštitnih skanera. U vazduhu se osećao miris ozona. Na velikom trgu preko puta Trgovci su već razmeštali svoje tezge za predstojeće jutro; video sam kako tamnopute Sluge istovaruju burad sa začinom i kako kolone uškopljenika prebacuju neke neobične, crne kobasice. Zakoračio sam kroz snop skanera i istog trena jedan osvajač iziđe mi u susret.
     Objasnih mu da nosim hitne vesti za Manrulea Sedam i po kratkom postupku, uz začuđujuće malo posredovanje, bejah odveden pred Prokuratora.
     Osvajač je namestio svoje odaje jednostavno, ali sa puno ukusa. U prostoriji gde sam ja bio uveden nalazili su se isključivo predmeti napravljeni na Zemlji: draperija afrečkih tkača, dve alabasterske posude iz drevnog Agupta, jedna mermerna statuica koja je mogla da potiče iz ranih dana Rouma, kao i jedna tamna vaza iz Talije sa buketom uvelog mrtvog cveća. Kada sam ušao, izgledao je zadubljen u kocke za slanje i primanje poruka; kako sam čuo, osvajači su pretežni deo svog posla obavljali noću, tako da se nisam iznenadio videvši ga kako radi. Trenutak kasnije, on podiže pogled prema meni i reče: "Šta je posredi, starče? Kakva je ta priča o beguncu Vladaru?"
     "U pitanju je Princ od Rouma", rekoh. "Znam gde se nalazi."
     Hladne oči najednom mu zaiskričiše zanimanjem. On prevuče rukom sa mnogo prstiju preko stola, na kome su stajali amblemi većeg broja naših esnafa, među kojima i Prevoznika, Pamtitelja, Branitelja i Klovnova. "Nastavi", reče mi on.
     "Princ je u ovom gradu. Nalazi se na jednom posebnom mestu i nema načina da odande umakne."
     "A ti si došao da mi otkriješ gde je to?"
     "Ne", uzvratih. "Došao sam da otkupim njegovu slobodu."
     Manrule Sedam najednom dobi zbunjen izraz lica. "Postoje trenuci kada me vi ljudi sasvim zbunite. Najpre kažeš da ste uhvatili tog obeglog Vladara, iz čega ja zaključim da hoćete da nam ga prodate, a ti onda izjaviš kako si došao da ga otkupiš. Šta je, zapravo, posredi? Da sve ovo možda nije neka šala?"
     "Da li biste mi dopustili da vam objasnim?"
     Zamišljeno je posmatrao u plohu od ogledala na svom radnom stolu, dok sam mu u sažetom obliku pričao o mom putovanju iz Rouma sa oslepelim Princom, o našem dolasku u Dvoranu Pamtitelja, o tome kako je Princ Enrik zavoleo Olmein, kao i o Elegrovoj bednoj, uskipeloj želji za osvetom. Jasno sam mu stavio do znanja da sam došao kod osvajača isključivo pod prinudom, odnosno da to uopšte nije bila moja ideja da izručim Princa u njihove ruke. Na kraju, rekoh još i ovo: "Znam da ste sve Vladare stavili izvan zakona. Ali ovaj je već platio visoku cenu za svoju slobodu. Molim vas da obavestite Pamtitelje da je Princ od Rouma pod amnestijom i da mu dozvolite da kao Hodočasnik krene na put u Jorslem. Na taj način će Elegro izgubiti moć nad njim."
     "A šta nam ti nudiš", upita Manrule Sedam, "kao nadoknadu za amnestiju tvog Princa?"
     "Vršio sam neka istraživanja u rezervoarima sećanja Pamtitelja."
     "I?"
     "Pronašao sam ono za čim vaši ljudi tragaju." Manrule Sedam me pažljivo odmeri pogledom:
     "A otkud ti znaš za čim mi tragamo?"
     "U jednom zabitom kutku Dvorane Pamtitelja", rekoh ja tihim glasom, "postoji snimak logora u kome su obitavali vaši kidnapovani preci dok su bili zarobljenici na Zemlji. Na njemu se veoma podrobno vide njihove patnje. To je neopozivo opravdanje za osvajanje Zemlje od strane sveta H362."
     "Nemoguće! Ne postoji nijedan takav dokumenat!"
     Na osnovu žestine kojom je osvajač reagovao, zaključio sam da sam ga pogodio u bolno mesto.
     On nastavi: "Temeljito smo pretražili celu arhivu. Postoji samo jedan dokunent o životu u logoru, ali se na njemu ne vide naši ljudi. Na njemu je prikazana neka nehumanoidna rasa piramidalnog oblika, po svoj prilici sa jednog od svetova Sidra."
     "Video sam ga", rekoh mu. "Postoje, međutim, i drugi. Proveo sam mnoge sate tragajući za njima, nagonjen jedino žudnjom da što više saznam o nepravdama iz naše prošlosti."
     "Ali indeksi..."
     "...su ponekad nepotpuni. Pronašao sam ključni snimak sasvim slučajno. Čak ni sami Pamtitelji ne znaju za njega. Izručiću vam ga... ako poštedite Princa od Rouma."
     Prokurator ništa nije rekao nekoliko trenutaka. "Zbunjuješ me", promrmlja on konačno. "Ne mogu da razaberem da li si običan podlac ili čovek najviše vrline."
     "Ja poznajem pravu odanost."
     "Ali ipak odaješ tajne svog esnafa..."
     "Ja još nisam Pamtitelj, već samo šegrt. Ranije sam bio Osmatrač. Ne bih voleo da nanesete zla Princu zbog hira jedne prevarene budale. Ali Princ je u njegovim rukama; sada ga jedino vi možete izbaviti, tako da mi ne preostaje ništa drugo nego da vam predam dokument."
     "Koji su Pamtitelji brižljivo uklonili iz svih indeksa kako nam ne bi pao u ruke."
     "Koji su Pamtitelji nebrižljivo zaturili i zaboravili."
     "Sumnjam", reče Manrule Sedam. "Nije to nebrižljiv svet. Oni kriju taj snimak; a zar ti nećeš biti izdajnik matičnog sveta ako nam ga predaš? Zar tako nećeš postati saradnik omraženog neprijatelja?"
     Ja slegoh ramenima. "Jedino me zanima da oslobodim Princa od Rouma. Druga sredstva i ciljevi me ne interesuju. Saznaćete gde se nalazi dokument ukoliko mu zajemčite amnestiju."
     Na osvajačevom licu pojavi se grimasa koja se mogla protumačiti kao ekvivalent smeška. "Ne ide nam baš u račun da dopustimo članovima bivšeg esnafa Vladara da ostanu na slobodi. Tvoj položaj nije nimalo zavidan. Mogao bih na silu da iščupam iz tebe tajnu gde se nalazi dokument, a i da zadržim Princa."
     "Mogli biste", složih se. "Računao sam s tim rizikom. Pretpostavljao sam samo da će ljude, koji su došli da osvete jedan drevni zločin, krasiti izvesno poštenje. Ja sam u vašoj moći i vi sad odista možete u svako doba da na silu izvučete iz mene tajnu koju krijem."
     Kada sam završio, on se nasmeja na način koji je nedvosmisleno odavao dobro raspoloženje.
     "Čekaj malo", reče kada je prestao da se smeje. Kazao je nekoliko reči na svom jeziku u jednu ćilibarnu komunikacionu napravu i nekoliko trenutaka kasnije jedan drugi pripadnik njegove vrste uđe u prostoriju. Prepoznao sam ga istog časa, iako više nije imao na sebi delove opreme za prerušavanje koje je nosio kada je putovao sa mnom kao Gormon, tabožnji Mutant. Uzvratio mi je svojim osobenim dvosmislelnim smeškom i rekao: "Pozdravljam te, Osmatraču."
     "Pozdravljam i ja tebe, Gormone."
     "Ja se sada zovem Viktorijus Trinaest."
     "A moje novo ime je Tomis od Pamtitelja", rekoh.
     "Otkud se vas dvojica tako dobro poznajete?" upita Manrule Sedam?
     "Iz vremena osvajanja", reče Viktorijus Trinaest. "Dok sam vršio dužnost izviđača, sreo sam ovog čoveka u Taliji i putovao sa njim do Rouma. Bili smo, međutim, znatno pre saputnici, a ne prijatelji."
     Ja zadrhtah. "Gde je Letač Avluela?"
     "U Parsu, pretpostavljam", uzvrati on nehajno. "Kazala je da će se vratiti u Iind, odakle su njeni saplemenici."
     "Znači da si je onda voleo samo kratko?"
     "Bili smo pre drugovi nego ljubavnici", reče osvajač. "Za nas je ta veza bila samo prolazna."
     "Možda za tebe", rekoh.
     "Za nas."
     "I zbog te prolazne veze ti si jednom čoveku iskopao oči?"
     Stvorenje koje je pre bilo Gormon slegnu ramenima. "Učinio sam to da bih jednoj ponositoj osobi održao lekciju iz ponosa."
     "U ono vreme si govorio da ćeš to učiniti iz ljubomore", podsetih ga. "Tvrdio si da ćeš delati iz ljubavi."
     Kao da je najednom izgubio dalje interesovanje za mene, Viktorijus Trinaest okrenu se prema Manruleu Sedam i reče: "Zbog čega je ovaj čovek ovde? Zašto si me pozvao?"
     "Princ od Rouma je u Perisu", reč Manrule Sedam.
     Na licu Viktorijusa Trinaest iznenada se pojavi izraz iznenađenja.
     Manrule Sedam nastavi: "On je zarobljenik Pamtitelja. Ovaj čovek nam nudi neobičnu pogodbu. Ti najbolje poznaješ Princa među nama; potreban mi je tvoj savet."
     Prokurator poče ukratko da objašnjava situaciju. Bivši Gormon je pažljivo slušao, ne ovoreći pri tom ništa. Na kraju, Manrule Sedam reče: "Problem je, dakle, u sledećem: da li dati amnestiju prokazanom Vladaru?"
     "On je slep", reče Viktorijus Trinaest. "Izgubio je svu moć. Pristalice su mu rasturene. Možda je u duhu još bodar i čio, ali više ne predstavlja nikakvu opasnost po nas. Predlažem da prihvatimo pogodbu."
     "Postoje administrativni rizici ukoliko jednog Vladara poštedimo hapšenja", primeti Manrule Sedam. "Pa ipak, slažem se. Prihvatićemo pogodbu." On se zatim okrenu prema meni i reče mi: "Kaži nam gde se nalazi dokument koji želimo."
     "Sredite najpre stvari oko oslobođenja Princa od Rouma", uzvratih mirno.
     Oba osvajača se osmehnuše. "Pošteno", reče Manrule Sedam. "Ali pazi: kako ćemo biti sigurni da ćeš održati reč? S tobom se svašta može dogoditi tokom narednog sata dok budemo oslobađali Princa."
     "Imam jedan predlog", umeša se Viktorijus Trinaest. "To neće biti toliko stvar međusobnog nepoverenja, koliko oslanjanja na vreme. Kako bi bilo, Tomase, da zabeležiš položaj dakumenta u kocku sa tempiranim mehanizmom na šest časova. Programiraćemo tako kocku da ona može da otkrije informaciju koja je u njoj zapretena samo ako joj to, tokom narednih šest sati, Princ od Rouma, i niko drugi, bude to naredio. Ukoliko ne budemo pronašli i oslobodili Princa u tom roku, kocka će sama sebe uništiti. Ako, pak, sve bude u redu sa Princom, kocka će nam otkriti informaciju, čak i ukoliko bi se... ah... nešto dogodilo sa tobom u međuvremenu."
     "Predvideo si sve mogućnosti", rekoh.
     "Jesmo li se složili?" upita Manrule Sedam.
     "Složili smo se", rekoh.
     Doneli su mi kocku i zajemčili mi neometanost dok sam na njenoj bisernoj površini ispisivao numeričku šifru dokumenta koji sam otkrio. Trenuci su prolazili; kocka se najzad posuvrati i informacija nestade u njenim sivim dubinama. Ja im je onda predah.
     I tako sam izdao svoje zemaljsko nasleđe i učinio uslugu našim osvajačima iz odanosti prema jednom slepom Princu ženskarošu.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
7.
     U međuvremenu je svanulo. Nisam pošao sa osvajačima u Dvoranu Pamtitelja; nije bio moj posao da nadgledam složeni tok događaja koji će uslediti, a i ne bi mi se mnogo dopalo da budem tamo. Padala je sitna kiša dok sam koračao sumornim ulicama koje su išle uz bok mračne Sine. Bezvremena reka, čiju su ravnu površinu sada remetile sitne kapi kiše, jednolično je proticala ispod kamenih lukova nastalih u Prvom Ciklusu, mostova koji su se tu uzdizali već neznano koliko milenijuma, preživelih još iz onih vremena kada je čovečanstvo imalo problema jedino sa samim sobom. Jutro se rasprostrlo gradom. Teran starim i neizbrisivim instinktom, gotovo sam posegao za instrumentima da bih započeo Osmatranje, ali tada sam morao da se podsetim da je to razdoblje sada daleko iza mene. Osmatrači su raspušteni, neprijatelj je stigao, a stari Vueling, sada Tomis od Pamtitelja, prodao se dušmanima ljudskog roda.
     U senci jednog religijskag zdanja sa dva istovetna tornja, koji je pripadao drevnim hrišćanima, dopustio sam da me namame u šatru Somnambulista. Sa ovim esnafom nisam baš često imao pasla; na svoj način, ja zazirem od šarlatana, a šarlatani su se veoma namnožili u našem vremenu. Somnambulisti, u stanju transa, tvrde da vide ono što je bilo, što jeste i što će biti. I sam sam nešto malo upućen u tajne transa, zato što sam kao Osmatrač četiri puta dnevno zapadao u to stanje; ali Osmatrač koji drži do svoje veštine nužno mora da prezire prevrtljivi moral onih koji koriste taj drugi vid za sticanje dobiti, kao što to čine Somnambulisti.
     Od kako sam se, međutim, našao među Pamtiteljma, saznao sam, na vlastito iznenađenje, da se često koristi pomoć Somnambulista prilikom iskopavanja raznih lokacija, kao i da oni prilično dobro služe Pamtitelje. Iako i dalje skeptički nastrojen, ipak sam hteo da i ja okušam sreću. Osim toga, u ovom trenutku bila mi je potrebna zaštita od oluje koja se nadvila nad Dvoranom Pamtitelja.
     Jedna izveštačena, neprirodna prilika, odevena u crno, pozdravila me je podrugljivim naklonom kada sam ušao u nisku šatru.
     "Ja sam Samit od Somnambulista", reče prilika visokim, cvilećim glasom. "Želim ti dobrodošlicu i dobre vesti. Ovo je moj sadrug, Somnambulist Murta."
     Somnambulist Murta bila je masivna žena u lakovanoj odori. Lice joj je bilo izrazito puno, sa dubokim, tamnim prstenovima oko očiju, dok joj je iznad gornje usne stajao upadljiv nagoveštaj brčića. Somnambulisti su obavljali svoj posao u timovima, na taj način što je jedan mamio mušterije, a drugi izvodio seansu; većina ovih timova sastojala se od muža i žene, kao što je ovde bio slučaj. Um mi se pobunio pri pomisli na činjenicu da su ovo brdo mesa Murta i sićušni Samit vodili ljubav, ali sve to ipak nije bila moja stvar. Seo sam na mesto koje mi je Samit pokazao. Na jednom obližnjem stolu ugledao sam nekoliko raznobojnih tableta hrane; bilo je očigledno da sam porodicu prekinuo usred doručka. Murta, duboko u transu, išla je prostorijom teškim koracima, tu i tamo blago okrznuvši neki komad nameštaja. Kažu da ima Somnambulista koji u normalnom stanju provedu samo dva ili tri časa od dvadeset, jedino zato da bi obedovali i obavili ostale telesne potrebe; postoje i takvi koji se neprekidno nalaze u transu; o njima se brinu i hrane ih pomoćnici.
     Gotovo da uopšte nisam slušao Samita od Somnambulista dok je brzo i grozničavo izgovarao ritualne tirade reči. One su bile sračunate da obrlate neznalice; Somnambulisti uglavnom imaju posla sa Slugama, Klovnovima i sličnim prostim svetom. Konačno, verovatno osetivši moje nestrpljenje, on skrati svoje nabrajanje Murtinih umešnosti i vrlina i zapita me šta bih želeo da saznam.
     "Siguran sam da Somnambulist to već zna", rekoh.
     "Hoćete, dakle, opštu analizu?"
     "Želim da čujem nešto o sudbini ljudi iz moje blizine. Posebno hoću da se Somnambulist usredsredi na događaje koji se sada zbivaju u Dvorani Pamtitelja."
     Samit zadobova dugačkim noktima po glatkoj plohi stola i baci ispitivački pogled prema kravastoj Murti. "Jesi li u vezi sa istinom?" upita je.
     Odgovor joj je bio dug, paperjast uzdah iznedren iz samog jezgra te treperave mase mesa.
     "Šta vidiš?" upita je on ponovo.
     Ona poče nešto nerazgovetno da mrmlja. Somnambulisti u transu govore jednim jezikom koji inače ne koriste; posredi je hrapav govor pun odsečnih zvukova, za koji neki tvrde da potiče od jezika koji se u davna vremena govorio u Aguptu. Ja ne znam ništa o tome. Meni on zvuči nesuvislo, fragmentarno, bez velikih izgleda da sadrži značenje. Samit ju je slušao nekoliko trenutaka, a zatim zadovoljno klimnu i pruži dlan prema meni.
     "Ima mnogo zanimljivosti", reče on.
     Usledio je kratak razgovor o ceni usluge, zapravo cenkanje, a onda smo uspeli da se dogovorimo. "Hajde", rokoh mu. "Rastumači mi istinu."
     On oprezno poče: "Neki vanzemaljci su upleteni u celu stvar, kao i nekoliko članova esnafa Pamtitelja." Ja sam ćutao, ne ohrabrujući ga ni na koji način. "Medu njima se zapodela ozbiljna rasprava. Predmet svađe je jedan čovek bez očiju."
     Ja se naglo uspravih.
     Samit se samo osmehnu, izražavajući hladni trijumf. "Čovek bez očiju bio je nekada moćnik, ali to više nije. On je, da tako kažemo, Zemlja koju su pokorili osvajači. Njegovo vreme približilo se kraju. On pokušava da se domogne svog pređašnjeg položaja, ali zna da je to nemoguće. Nagnao je jednog Pamtitelja da pogazi svoj zavet. U štab njegovog esnafa došlo je nekoliko osvajača da... da ga kazne? Ne. Ne. Da ga oslobode zatočeništva. Da li da nastavim?"
     "Brzo!"
     "Dobio si sve ono za šta si platio."
     Ja se namrgodih. Ovo je bila prava iznudica; pa ipak, Somnambulist je jasno videla istinu. Ovde, doduše, nisam saznao ništa što već ranije nisam znao, ali je i to bilo sasvim dovoljno da mi stavi do znanja kako mogu da doznam znatno više. Izvrših traženu doplatu.
     Samit stisnu u pesnicu moj novac i ponovo stade da razgovara sa Murtom. Ovoga puta, ona je govorila polako, ali je po njenim kretnjama bilo očigledno da je uzbuđena. Zateturala se u nekoliko navrata a jednom se čak žestoko sudarila sa pohabanim divanom.
     Samit reče: "Čovek bez očiju našao se između jednog muškarca i jedne žene. Ozlojeđeni suprug traži kaznu; vanzemaljci će ga osujetiti u tome. Vanzemaljci tragaju za skrivenim istinama; pronaći će ih uz pomoć jednog izdajnika. Čovek bez očiju žudi za slobodom i moći; on će naći mir. Bestidna žena traži zadovoljstvo; nju čekaju teškoće."
     "A ja?" zavapih u nemilosrdnoj i skupoj tišini. "Nije bilo ni reči o meni!"
     "Uskoro ćeš napustiti Peris, na isti način na koji si i došao u njega. Nećeš otići sam. Niti ćeš pripadati istom esnafu čiji si sada član."
     "Kuda ću poći?"
     "Znaš to podjednako dobro kao i mi; zašto onda da traćiš novac da bismo ti to kazali?"
     On ponovo zaćuta.
     "Reci mi šta će mi se dogoditi na putu za Jorslem", kazah mu.
     "Ne možeš da dozvoliš sebi takvu informaciju. Budućnost je skupa. Savetujem ti da se zadovoljiš onim što sada znaš."
     "Imao bih još nekoliko pitanja o onome što mi je već rečeno."
     "Mi ni po koju cenu ne razjašnjavamo saopšteno."
     On se isceri. Osetio sam snagu njegovog prezira. Somnambulist Murta, još tumarajući po sobi, mrmljala je i krkljala. Sile sa kojima je bila u kontaktu najednom kao da počeše da joj saapštavaju novu informaciju; ona zajeca, zadrhta, ispusti nejasan, kikotav zvuk. Samit joj se obrati na njihovom jeziku. Prošlo je nekoliko dugih trenutaka pre no što mu je odgovorila, a onda se on zagleda u mene: "Dobićeš besplatno poslednju informaciju. Život ti nije u opasnosti, ali duh jeste. Spasićeš ga ako što brže budeš uspostavio mir sa Voljom. Povrati moralnu ispravnost. Seti se prave odanosti. Pokaj se za hotimice počinjene grehe. Više ne mogu ništa da ti kažem."
     I odista, Murta najednom klonu i kao da se probudi iz dubokog sna. Njeno mesnato lice i telo stalo je da se trese i podrhtava kako su počeli da je prožimaju grčevi prilikom izlaženja iz transa. Oči joj se otvoriše, ali videle su se samo beonjače: užasan prizor. Debele usne joj se iskriviše, otkrivajući krezave zube. Samit mi uputi znak svojom tanušnom rukom da brzo iziđem. Poslušah ga i obreh se u tamnom jutru, vlažnom od kiše.
     Žurno sam se vratio u Dvoranu Pamtitelja; stigao sam tamo zadihano, osećajući rezak bol ispod grudne kosti. Zastao sam nekoliko trenutaka pred velikom zgradom da bih malo povratio snagu. Lebdelice su promicale odozgo, izlazeći iz zdanja sa jednog od gornjih nivoa. Hrabrost me je gotovo izdala; ali konačno, ipak uđoh u Dvoranu i popeh se do nivoa na kome su se nalazile Elegrove i Olmeinine odaje.
     U hodniku sam zatekao veći broj uzbuđenih Pamtitelja. Sa svih strana dopirali su šaputavi zvuci prigušenih razgovora. Ja krenuh napred, ali jedan čovek, u kome sam prepoznao visokog člana veća esnafa, podiže ruku i reče mi: "Šta ti ovde radiš, šegrte?"
     "Ja sam Tomis, čiji je sponzor Pamtitelj Olmein. Soba mi se nalazi blizu ovde..."
     "Tomise!" viknu jedan glas.
     Ruke me zgrabiše i uguraše u poznatu prostoriju, koja je sada predstavljala poprište pustoši.
     Unutra se nalazilo desetak Pamtitelja, koji su pometeno uvrtali rubove svojih šaleva. Prepoznao sam među njima krutu i elegantnu priliku Kancelara Kenišala, čije su sive oči sada izgledale potamnele od užasa. Ispod jednog čaršava levo od ulaza ležala je zgrčena figura u odeždi Hodočasnika: Princ od Rouma, mrtav u lokvi vlastite krvi. Njegova blistava maska, sada okrvavljena, stajala je pokraj njega. Na suprotnoj strani sobe, opružen pokraj jednog ukrašenog kredenca, punog predivnih artefakata iz Drugog Ciklusa, nalazio se Pamtitelj Elegro; imao je u isti mah besan i iznenađen izraz lica, a odavao je utisak kao da spava. Vrat mu je bio zasečen jednim kratkim i reskim ubodom nečeg tankog. Pozadi, sa dvojicom krupnih Pamtitelja koji su joj stajali sa svake strane, nalazila se Pamtitelj Olmein; izgled joj je bio divalj i uznemiren. Skerletna haljina bila joj je spreda razderana, otkrivajući visoke, bele grudi; crna kosa stajala joj je razbarušena, dok joj se satenasta koža presijavala od znoja. Činilo se kao da je u snu, daleko od svega što ju je okruživalo.
     "Šta se dogodilo ovde?" upitah.
     "Dvostruko ubistvo", reče Kancelar Kenišal slomljenim glasom. On krenu prema meni: visok i koščat čovek, sede kose, čiji je jedan očni kapak imao nekontrolisane tikove. "Kada si poslednji put video ove ljude žive, šegrte?"
     "Noćas."
     "Kako to da si se našao ovde?"
     "Došao sam u posetu."
     "Da li je bilo neke gužve?"
     "Jeste", priznadoh. "Pamtitelj Elegro i Hodočasnik su se prepirali."
     "Oko čega?" upita Kancelar prigušenim glasom.
     Uputih nelagodan pogled prema Olmein, ali ona nije ni videla, niti čula bilo šta.
     "Oko nje", rekoh.
     Ostali Pamtitelji stadoše prituljeno da se smeškaju. Priklanjali su glave jedni drugima, došaptavali se, čak se tu i tamo nasmejali; potvrdio sam skandal. Kancelar zauze svečaniji stav.
     On pokaza na Prinčevo telo.
     "Ovo ti je bio saputnik kada si došao u Peris", reče on. "Da li si znao za njegov pravi identitet?"
     Ja ovlažih usne. "Podozrevao sam."
     "Da je..."
     "Odbegli Princ od Rouma", rekoh. Nisam se usudio da vrdam; status mi je bio u opasnosti.
     Usledila su nova došaptavanja i nova klimanja. Kancelar Kenišal reče: "Ovaj čovek bio je pod poternicom. Nisi smeo da prikrivaš da ti je poznat njegov identitet."
     Ostao sam bez reči.
     Kancelar nastavi: "Bio si odsutan nekoliko časova iz ove zgrade. Ispričaj nam šta si radio pošto si napustio odaje Elegroa i Olmein."
     "Otišao sam kod Prokuratora Manrulea Sedam", rekoh.
     Senzacija.
     "Zbog čega?"
     "Da bih ga izvestio", rekoh, "da je uhvaćen Princ od Rouma i da se nalazi u odajama jednog Pamtitelja. Učinio sam to po nalogu Pamtitelja Elegroa, Pošto sam preneo poruku, nekoliko narednih časova besciljno sam lutao ulicama, a zatim se vratio ovde i našao..."
     "Sve u haosu", reče Kancelar Kenišal. "Prokurator je došao ovamo u zoru. Posetio je ove odaje; i Elegro i Princ su tada sigurno još bili živi. A potom je otišao u naše arhive i uzeo... i uzeo... materijal od izuzetne važnosti... izuzetne važnosti... uzeo ga je... materijal za koji smo smatrali da je dobro skriven... od izuzetne važnosti..." Kancelar klonu. Poput neke složene mehaničke naprave koju je iznenada zahvatila rđa, on uspori kretnje, stade da ispušta nepovezane zvuke i najednom se nađe na rubu nervnog sloma. Nekoliko visokih članova esnafa Pamititelja sjatiše se oko njega da mu pomognu; jedan od njih ubrizga mu u mišicu neku drogu. Nekoliko trenutaka kasnije Kancelaru je već bilo bolje. "Ubistva su se dogodila pošto je Prokurator napustao zgradu", reče on. "Pamtitelj Olmein nije bila u stanju da nam pruži nikakvo obaveštenje. Možda ti, šegrte, znaš nešto što je od koristi za rasvetljavanje cele stvari."
     "Ja nisam bio prisutan. Dvoje Somnambulista blizu Sine potvrdiće vam da sam se nalazio sa njima kada se zločin odigrao."
     Neko ispusti prezriv uzdah kada sam pomenuo Somnambuliste. Ne mari; u ovakvim trenucima ponajmanje mi je stalo da sačuvam dostojanstvo. Bio sam u ozbiljnoj opasnosti.
     Kancelar lagano reče: "Idi sada u svoju sobu, šegrte, i ostani tamo dok ne budeš pozvan na puno saslušanje. Posle toga ćeš napustiti zgradu, a zatim i Peris u roku od dvadeset četiri časa. U skladu sa ovlašćenjima kojima raspolažem, obznanjujem da si prognan iz esnafa Pamtitelja."
     Iako me je Samit upozorio na ovakav obrt događaja, ipak sam bio iznenađen.
     "Prognan? Zašto?"
     "Više ne možemo imati poverenja u tebe. Okružuje te premnogo tajanstvenosti. Doveo si u naše okrilje jednog Princa i prikrio da podozrevaš njegov pravi identitet; bio si prisutan prilikom pogubne svađe; posetio si Prokuratora usred noći. Nije isključeno da imaš umešane prste i u katastrofalni gubitak koji je jutros zadesio našu arhivu. Ne želimo da u svojim redovima imamo zagonetne ljude. Prekidamo sve odnose sa tobom." Kancelar napravi širok gest rukom. "Pođi u svoju sobu sada, sačekaj na saslušanje, a zatim idi odavde!"
     Izveli su me iz prostorije. Dok su se vrata zatvarala za mnom, osvrnuo sam se i ugledao Kancelara; lice mu je bilo bledo i pridržavale su ga mnoge ruke njegovih saradnika. Istog trenutka, Pamtitelj Olmein trgla se iz ukočenosti, pala na pod i počela da vrišti.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
8.
     Kada sam se našao sam u sobi, proveo sam dugo vremena u pakovanju svojih stvari, premda sam, istini za volju, posedovao sasvim malo. Jutro je već bilo dobrano odmaklo kada je kod mene došao jedan Pamtitelj koga nisam poznavao; sa sobom je doneo opremu za saslušanje. Obuzelo me je osećanje nelagodnosti kada sam je video, zato što mi je bilo jasno da je sa mnom svršeno ako se Pamtitelji domognu dokaza da sam ja bio taj koji je osvajačima izdao šifru pod kojom se krio snimak iz drevnog logora. Oni su već sumnjali na mene; Kancelar je oklevao da me optuži samo zbog toga što mu je izgledalo čudno da se jedan šegrt kao ja upustio u samostalno prebiranje po arhivama esnafa.
     Ali sreća me je pratila. Islednika koji me je saslušavao zanimale su jedino pojedinosti vezane za dvostruko umorstvo; čim se uverio da ja o tome stvarno ne znam ništa, digao je ruke od daljeg ispitivanja, upozorivši me da napustim zgradu u određenom roku. Kazao sam mu da ću tako učiniti.
     Ali prethodno mi je bio potreban odmor. Prethodne noći oka nisam sklopio; popio sam tabletu za tročasovno spavanje i smesta utonuo u san bez snova. Kada sam se probudio, pokraj mene je stajala jedna prilika: Pamtitelj Olmein.
     Izgledala je znatno oronulija i starija nego sinoć. Bila je odevena u jednostavnu tuniku tamne boje i na sebi nije imala nikakve ukrase. Crte lica bile su joj krute. Prikrio sam iznenađenost što je ovde vidim, uspravio se i promrmljao nešto u znak izvinjenja što nisam odmah primetio da je ušla.
     "Sve je u redu", reče ona blago. "Da li sam te probudila?"
     "Spavao sam taman koliko je potrebno."
     "A ja nisam oka sklopila. Ali kasnije će biti vremena za počinak. Mislim da jedno drugome dugujemo objašnjenja, Tomise."
     "Da", uzvratih, nesigurno se pridižući. "Da li vam je sada dobro? Video sam vas ranije i izgledali ste mi kao u punom transu."
     "Dali su mi neke lekove", reče ona.
     "Ispričajte mi sve što znate o minuloj noći."
     Oči joj se za trenutak zaklopiše. "Bio si tamo kada nas je Elegro zatekao i kada ga je Princ izbacio. Nekoliko časova kasnije, Elegro se vratio. Sa njim je bio Prokurator Perisa i još nekoliko osvajača. Elegrovo lice zračilo je vedrim raspoloženjem. Prokurator je izvadio jednu kocku i naložio Princu da stavi ruku na nju. Princ se u prvi mah usprotivio, ali Manrule Sedam konačno ga je nagnao na poslušnost. Kada je dodirnuo kocku, Prokurator i Elegro su izišli, ostavivši mene i Princa same i bez ikakvog objašnjenja. Pred vratima su postavljene straže kako bi se Princu sprečio izlazak. Nedugo potom, Prokurator i Elegro su se vratili. Elegro je sada izgledao pometen i zbunjen, ali je zato Prokurator bio veoma zadovoljan. U našoj sobi Prokurator je proglasio amnestiju za bivšeg Princa od Rouma i izdao naređenje da niko ne sme da mu naudi. Posle toga su svi osvajači otišli."
     "Nastavite."
     Olmein je počela da govori kao Somnambulist. "Elegro izgleda da nije shvatio šta se dogodilo. Stao je da viče kako je počinjena izdaja i kako je on obmanut. Usledio je mučan prizor. Elegro je počeo da se ponaša na ženski način u svom besu, dok je Princ zauzeo osoran i prezriv stav; obojica su jedan drugome naredila da iziđu iz sobe. Svađa je postala tako žestoka da je i sama zastirka počela da umire. Latice su otpadale, a ustašca su se nemoćno otvarala. Klimaks je usledio brzo. Elegro je zgrabio oružje i zapretio da će ga upotrebiti ako Princ smesta ne iziđe. Princ je pogrešno procenio stepen Elegrove rasrđenosti, verovao je da samo blefira i krenuo prema njemu kao da želi da ga izbaci. Ali Elegro se nije šalio: preklao je Princa. Trenutak kasnije, zgrabila sam jednu strelicu sa police gde smo držali artefakta i hitnula je Elegrou u vrat. Vrh strelice bio je premazan otrovom, tako da je umro istog trenutka. Zatim sam pozvala ostale i više se ničega ne sećam."
     "Čudna noć", rekoh.
     "Veoma čudna. Reci mi nešto, Tomise: zbog čega je Prokurator došao i zašto Princ nije bio odveden u zatvor?"
     "Prokurator je došao zato što sam ga ja to zamolio", uzvratih, "po naređenju vašeg pokojnog supruga. Prokurator nije uhapsio Princa zato što je Prinčeva sloboda bila otkupljena."
     "Po koju cenu?"
     "Po cenu stida jednog čoveka", rekoh.
     "Govoriš u zagonetkama."
     "Istina bi me obeščastila. Molim vas da me ne nagonite na to."
     "Kancelar je nešto govorio o jednom dokumentu koji je Prokurator uzeo..."
     "S tim je u vezi", priznadoh; Olmein je na to samo pogledala u pod i nije me više ispitivala.
     Konačno, ja rekoh: "Vi ste, dakle, ubica. Kakva će vas kazna snaći?"
     "Zločin je počinjen u uzbuđenju i strahu", uzvrati ona. "Civilna vlada neće me progoniti zbog toga; prognana sam, međutim, iz esnafa zbog preljube i čina nasilja."
     "Žao mi je zbog toga."
     "Takođe mi je naloženo da pođem u Hodočašće u Jorslem, kako bih tamo očistila dušu. Moram da krenem još danas, inače će esnaf raspolagati mojim životom."
     "Ja sam takođe prognan", rekoh joj. "I ja ću poći u Jorslem, ali po vlastitom izboru."
     "Možemo li da putujemo zajedno?"
     Oklevanje me je izdalo. Putovao sam ovamo sa slepim Princom; gotovo da uopšte nisam mario da se otisnem na novi put sa ženom koja je bez esnafa i koja ima ljudski život na duši. Možda je kucnuo čas da putujem sam. Somnambulisti su, međutim, kazali da ću imati saputnika.
     Olmein reče mirnim glasom: "Ne izgledaš baš oduševljen. Možda bih mogla da ti povratim raspoloženje." Ona razgrnu tuniku. Ispod snežnih bregova njenih dojki ja ugledah jednu sivu vreću. Nije me kušala svojim telom, već dragocenostima. "Ovde se nalazi", reče ona, "sve što je Princ od Rouma nosio u svojoj butini. Pokazivao mi je to blago i ja sam mu ga izvadila iz tela dok je ležao mrtav u mojoj sobi. Tu su i neke moje stvari. Nisam ja bez sredstava. Putovaćemo prilično ugodno. Slažeš li se?"
     "Teško mogu da odbijem."
     "Dobro, budi spreman kroz dva časa."
     "Spreman sam odmah", rekoh.
     "Onda me sačekaj."
     Izišla je i ostavila me samog. Vratila se kroz skoro dva časa, sa maskom i odorom Hodočasnika na sebi. Preko ruke je nosila još jedan komplet hodočasnike opreme koji je donela za mene. Da: sada sam bio bez esnafa, a u tom svojstvu nije bilo osobito bezbedno putovati. Ići ću, dakle, kao Hodočasnik u Jorslem. Obukoh neobičnu opremu, a zatim pokupismo stvari.
     "Prijavila sam nas u esnaf Hodočasnika", reče mi ona kada smo izišli iz Dvorane Pamtitelja. "Zvanično smo registrovani. Nešto kasnije dobićemo zvezdane kamenove. Kako ti se čini maska, T0mise?"
     "Udobna je."
     "Tako i treba."
     Put iz Perisa vodio nas je preko velikog trga ispred sive, drevne, svete zgrade stare vere. Tu se sakupila masa sveta; primetio sam osvajače usred grupe. Prosjaci su zadovoljno tumarali među okupljenim ljudima. Na nas nisu obraćali pažnju, zato što niko ne prosi od Hodočasnika; ja, međutim, zaustavih jednog lupeža rošavog lica i rekoh: "Kakva se ceremonija odvija ovde?"
     "Sahrana Princa od Rouma", uzvrati on. "Po naređenju Prokuratora. Državna sahrana uz svu prigodnu pompu. Napravili su pravu svetkovinu od svega toga."
     "Ali zašto se održava u Perisu?" upitah. "Kako je Princ umro?"
     "Slušaj, prijaško. Kako bi bilo da se raspitaš kod nekog drugog? Mene čeka posao."
     On mi se otrže i umeša se u masu sveta.
     "Da li da prisustvujemo sahrani?" upita Olmein.
     "Bolje ne."
     "Kako želiš."
     Krenuli smo prema masivnom, kamenom mostu koji je opkoračivao Sinu. Iza nas, blesnuo je jarki, plavi sjaj u času kada je potpaljena lomača ispod mrtvog Princa. Taj oganj obasjavao nam je put dok smo lagano napredovali kroz noć, idući na istok prema Jorslemu.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Treći deo: Put za Jorslem


1.


     Naš svet bio je sada stvarno njihov. Tokom celog puta kroz Eiropu mogao sam da se uverim da su osvajači uzeli pod svoje doslovce sve; mi smo im pripadali takođe, kao što domaće životinje iz štale ili dvorišta pripadaju zemljoradniku.
     Oni su nicali odasvud, kao što krupan korov hvata korena posle neobične oluje. Nastupali su sa hladnom samouveremošću, stavljajući nam do znanja glatkoćom svojih pokreta da nam je Volja uskratila svoju naklonost i poklonila je njima. Nisu bili grubi prema nama, ali su nas ipak lišavali svake vitalnosti samim prisustvom među nama. Naše sunce, naši meseci, naši muzeji drevnih relikvija, naše ruševine pređašnjih ciklusa, naše palate, naša budućnost, naša sadašnjost i naša prošlost - sve je to promenilo vlasnika. Našim životima sada je nedostajao smisao.
     Noću nam se izrugivao sjaj zvezda. Svekolika Vaseljena postala je svedok našeg srama.
     Studeni zimski vetar kazao nam je da smo slobodu izgubili zbog grehova koje smo počinili. Blistava vrelina leta kazala nam je da smo poniženi zbog prekomernog ponosa.
     Tumarali smo izmenjenim svetom, lišeni svojih minulih 'ja'. Ja, na primer, koji sam prebirao po zvezdama svakoga dana, sada sam izgubio to zadovoljstvo. Na putu za Jorslem, jedinu utehu našao sam u nadi da ću kao Hodočasnik možda zaslužiti spasenje i podmlađenje u tom svetom gradu. Olmein i ja smo se svake noći molili za to obrednim rečima Hodočasnika:
     "Sagledavamo Volju."
     "Sagledavamo Volju."
     "U svim stvarima, velikim i malim."
     "U svim stvarima, velikim i malim."
     "I tražimo oproštaj."
     "I tražimo oproštaj."
     "Za učinjene i buduće grehe."
     "Za učinjene i buduće grehe."
     "I molimo za razumevanje i mir."
     "I molimo za razumevanje i mir."
     "Tokom svih naših dana, sve dok iskupljenje ne dođe."
     "Tokom svih naših dana, sve dok iskupljenje ne dođe."
     Tako smo govorili te reči. Izričući ih, stiskali smo hladnu, izglačanu kuglu zvezdanog kamena, ledenu poput mraznog cveća, i sjedinjavali se sa Voljom. I tako je teklo naše putovanje za Jorslem, širom ovoga sveta koji više nije pripadao čoveku.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 10:40:16
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.156 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.