IKONA OD PREKO MORA
Iz Mletaka, od plate za tesku ranu,
narucio je od slikara
i u Ravne kotare donio ikonu,
vojnik protiv Turaka. Gospoda svoga raspetoga, u njedrima je cuvao,
u more da ne padne,
lopovu svidi,
inovjercu zgadi.
Potom su se redale godine,
stotine na broju,
crvi su radili svoj posao,
polako, temeljito,
ali Gospod se nije dao,
njegov mir
vaznosio je vjernike
izvan zidina i smrti
kojima su bili okruzeni.
Evo je, ponovo i opet ponovo,
zamotana u novine,
u binjisu, na put se sprema,
da ne bi samo na tren,
ugrijala onoga sto je u vatru
baci i svoju pjesmu zapjeva.

SMRT JE MAJSTOR ZAVRSNIH RADOVA
Na gradilistu sa strepnjom cekaju
Majstora zavrsnih radova koji ce doci u svoj cas
sam kao crv u tek zametnutoj jabuci.
I oni najuporniji prestali su
sa dotjerivanjem prilaza,
digli ruke od nusprostorija,
okanuli se premaza i tapeta
cak ni stakla ne primjecuju vise.
Sve je sada izvan njihove moci,
iako su do juce mislili drugacije -
uporni u slijedenju projektantovih smjelih ideja i nadahnuca.
Doci ce Majstor, ipak,
mozda u pozni cas ove noci;
mozda pohvaliti zanatlije:
skromne tesare i bravare
kamenoresce i keramicare -
odlikovati one sto padose sa skele
a precutati sudbinu pomrlih od gladi.
Tek ujutro vidjece se
da od svega nista nije ostalo -
doli samo izbrazdana gola ledina.

PROROCKI ZOV
U nocnoj tami, Nesto me zove,
upornim glasom providenja,
poduprto jevandeoskim parabolama, gdje jedno mjesto na mene ceka.

"Jesi li spreman
da budes jedan od nas?
Sve ostavi, bas sada,
i kreni prema nebesima!
Ne osvrci se, ne slusaj
plac djece ni preklinjanja zene,
ti si sada odabrani,
vjecnosti obecan i poklonjen.
Sto jos uvijek oklijevas,
u mraku svoje male sobe,
slusajuci disanje kuce,
mir zidova, miris poda,
otkucaje zeninog srca?!
Hajde, ustani i idi,
jednom se i to mora da zavrsi -
vrijeme zatvori, snovi rasprse,
nema drugog puta za tebe."
Ali, jesam li ja izabran,
ili samo lud, samo smucen,
na raskrsnici nepoznatih puteva?

S
Od svega, ostalo nam samo ono.
Zmija li je, andeo li je, spaja i dijeli, smeta i otvara.
Mozda je u mladosti bilo drugacije,
ispravljeno i ostro, koplje smisla.
S njim smo krstarili sumama,
spustali se do brzih potoka,
lovili - sada nas je ono ulovilo.
Oko tijela nam smotano,
oko utrobe i njene duse,
na svojoj stalnoj strazi.
Ne odmice se vise, ne odstupa,
oblo i podmuklo, svrsice s nama.

NE
Nisam
Necu Nista Nikako Nikada
Nigdje
Niposto

PREPLETENI JEZICI
Jezik srpski i jezik hrvatski
jesu dva tek smaknuta kruga, samo je manji dio odijeljen,
ali su se tamo stisli nakostrijeseni Srbi i Hrvati.
Samo se oni glasni,
uz naprezanje cuju.
Vika, urlanje, urlikanje
dopire od jednih do drugih,
ali od mrznje izobliceni
ne mogu pred svijet da izadju.

KRUGOVI
Vratila mi se knjiga sasvim neocekivano.
Toliko je godina provela u tudoj kuci,
medu knjigama meni nepoznatim.
Preko njenog hrbata pogledom je prelazio
onoj kome sam je bio pokolonio,
ne uzimajuci je u ruke, ravnodusan
na rijeci ispisane u posveti.
Prepoznala me je na pijaci, na buvljaku,
stisnuta cipelama, grijalicama, lampama,
zbirkama zadataka, travaricama,
cuo sam njen ponizni sapat.
Iskrzanih korica, s muvljim znacima,
grije mi sake drugacijom toplotom
nego sto cini avgustovsko sunce -
opustena, lezi na polici,
medu knjigama ciji je rod.

NESRECA
Osim Nesrece mi druge razonode nemamo.
Nesreca spaja one koji su se mrzili,
ujedinjuje raznorodne, sljubljuje odlijepljene.
Bez nesrece obezglavljeni, izvirujemo
hoce li nas napokon pohoditi, rjesenje
ove tekuce muke, Nesreca, vjesnik novog,
obnovitelj vjere u moc nasih snaga.
Tek u nesreci vidimo kolika je nasa snaga,
siklja odusevljenje, sve mi mozemo.
Ko se nesrece docepa, njemu je lako,
godinama moze, uz malo vjestine,
kao covjek zivjeti od nje.

NEKADASNJA SELA
U onih nekoliko dolazaka,
vidjeh rusevine, sve beznadnije,
sve neobicnije, suprotno od gradenja
razvaljuje se od prozora i vrata, od krova;
uplasena, kuca se skuplja oko dimnjaka,
ponosan i bez svrhe, on u visine
svoju molitvu salje,
ali ko da ga slusa,
ko da mu se smiluje
osim vjetra u tamnu noc -
a dusa kuce pod pragom,
u zmiji, u sismisu, u sovi...
Zasto ne mirujem na svome pragu?

O, MRTVACI!
Dragi moji mrtvaci, u svojem snu,
vidjeste li sve ovo sto ne mogu opisati
jer su sve rijeci potrosene da bismo vas oplakali,
da bismo slavili, velicali, vaznosili vas
u vremenima sasvim sebi dovoljnim,
punim trica i kucina, svega onoga
sto moze da popuni prazninu, ali ne lijeci,
ali ne hrani, ne tjesi, ne vodi.
Dragi moji mrtvaci, u svojem snu,
vidjeste li kako prasti oko nas svijetlo oruzje,
kako huje granate, kako svikcu rakete,
zuje kursumi i jece ranjenici po sumarcima;
a u podrumima domine, karte, covjece ne ljuti se,
s pacovima, s pomrcinom, s patrljcima udova.
Dragi moj mrtvaci, u svojem snu,
vidjeste li kako vas trazimo, kako preoravamo groblja,
skidamo znamenja, brisemo i ponovo pisemo,
rusimo i rusimo, molimo i molimo,
sada i ovdje, ponad vas, pritajenih, oguglalih,
da vam ni mrvu ne mozemo odvaliti.