Hvala 

preuzeto sa: zeitgeistsrbija.org

Dokumentarni film "Preživeti napredak (Surviving Progress)" baziran je na bestseleru "Kratka istorija napretka" Ronalda Rajta (Ronald Wright). Film postavlja pitanje da li su jedinstvene sposobnosti naše rase opasnost za svet i naš opstanak i povezuje finansijski kolaps, rastuću nejednakost i globalnu oligarhiju sa održivošću i sudbinom čovečanstva. Film istražuje kako smo tokom istorije u više navrata uništeni 'zamkama napretka' – primamljive tehnologije koje služe direktnim potrebama, ali nas na duže staze uništavaju. Sa vodećim evolucionim misliocima poput Stivena Hokinga i ekonomskog istoričara Majkla Hadsona.
Film predstavlja racionalan apel za održivo društvo i civilizaciju.

preuzeto sa: http://www.thomhartmann.com/blog/2011/12/transcript-thom-hartmann-what-happened-notion-leisure-society-1-december-11

zeitgeistsrbija.org

Šta se desilo sa pojmom “Društvo slobodnog vremena (The Leisure Society)”?

Transkript



Ove nedelje, demokrate žele da plate za smanjenje poreza za radničku klasu sa povećanjem poreza na dohodak od 3 odsto za osobe koje su zaradile više od milion dolara godišnje, a porez bi se računao samo na onaj deo novca koji prevazilazi jedan milion.

Republikanci su, naravno, protiv, oni žele da smanjenje poreza za radničku klasu plate otpuštanjem hiljada zaposlenih – državnih službenika, povećanjem nezaposlenosti i narušavanjem ekonomije za Obamu u izborima 2012.

Ali ono što je zaista neverovatno je koliko je to bojažljiv i stidljiv predlog demokrata i koliko je to lud i bezuman odgovor republikanaca.

Porezi utiču na ponašanje - naročito na ponašanje milionera – ali ne na način kojim su vam ispirale mozak paravanske grupe (front groups; front organizations) milijardera, poput: The Heritage Foundation, CATO Institute , Reason Foundation , Fox News , ili The Wall Street Journal .

Pogledajte samo na noviju istoriju.

U članku iz 1966. časopisa TIME – sa pogledom na budućnost – i šta bi porast automatizacije značio za prosečne Amerikance, zaključuje se sa sledećim:


To je bilo u dolarima iz 1966., danas bi to iznosilo oko $100.000 - $120.000 godišnje.



...piše članak. Premisa je jednostavna – sa boljom tehnologijom – kompanije bi postale efikasnije – bile bi u stanju da proizvode više za kraće vreme.

Dobit bi porasla – i Amerikanci bi dobijali sve veće plate – i pritom radili sve manje.

Tako da bi do 2000. – gledajući iz perspektive 1966. – stvari izgledale ovako (uvodna špica crtane serije Džetsonovi).

Ušli bi u ono što se naziva “Društvo slobodnog vremena”.

I jedini problem sa kojim bi se Amerika suočavala bio bi – kako da se koristi svo to slobodno vreme!

Šta bi ljudi radili kada društvo ima puno novca i puno slobodnog vremena na raspolaganju?

A kao što znamo danas – ŽELELI bismo da nam je to najveći problem.

Ispostavilo se – predviđanja o društvu slobodnog vremena su bila potpuno pogrešna.

Kao što ovaj grafikon prikazuje – produktivnost jeste značajno porasla tokom 60-ih. Ovo zapravo počinje od 1947. sve do 2000. – uglavnom zahvaljujući automatizaciji i boljoj tehnologiji.



Nažalost – plate nisu.

A ni slobodno vreme.

U pedesetim godinama prošlog veka – pre nego što je napisan članak časopisa TIME, u kojem se predviđa društvo slobodnog vremena (leisure society) – prosečan Amerikanac zaposlen u proizvodnji radio je 42 sata nedeljno.

Danas – prosečan radnik u proizvodnji radi oko 40 sati nedeljno.

Što znači, uprkos činjenici da je od 1950. produktivnost povećana sa 400%, da Amerikanci, u proseku, rade samo 2 sata manje nedeljno.

Samo dva sata manje – to je to.

Razmislite na trenutak o računici:

Ako je produktivnost danas četiri puta veća nego 1950. – onda bi Amerikanci trebali biti u mogućnosti da rade četiri puta manje – ili samo 10 sati nedeljno – da bi si priuštili isti standard života iz 1950-ih – kada je četvoročlana porodica mogla da živi samo od jedne plate – da poseduje kuću – poseduje kola – školuje decu – odlazi na odmor – i udobno ode u penziju.

To je definicija društva slobodnog vremena – deset sati rada nedeljno – ostatak vremena proveden sa porodicom – na odmaranju i putovanjima – nečim kreativnim – šta god želite.

Čudno – većina Amerikanaca danas ne mogu preživeti radeći 40 – ili čak 50 sati nedeljno.

U stvari – 20% naše zemlje – jedna petina nas – živi u ekonomskoj nesigurnosti – što znači da si ne mogu priuštiti osnovne životne potrebe kao što su zdrastvo, prevoz i hranu.

Dakle, pitanje je … kako se to dogodilo?

Zašto – uprkos činjenici da je automatizacija drastično povećala produktivnost – zašto se društvo slobodnog vremena nije ostvarilo.

Šta je pošlo naopako?

Za odgovor treba pitati ovog čoveka...(fotografija Ronalda Regana).

Zbog toga što su njegove poreske olakšice razlog tome zašto danas ne živimo u društvu slobodnog vremena.

1966. – kada je pisan članak u časopisu TIME – poreska stopa na krajnje gornje dohotke je iznosila 70%.

Time su se direktori i vlasnici velikih firmi stimulisali da drže više novca u firmi – da ulažu u nove tehnologije – da radnike plaćaju više – da zapošljavaju nove radnike i proširuju svoje poslove.

Uostalom, u čemu je poenta izvlačenja milona dolara iz firme, ako će se oporezivati sa 70%.

Razmišljajući na taj način – ako posao iznenada postane profitabilniji i efikasniji zahvaljujući automatizaciji – onda će taj novac proticati kroz celo preduzeće – podižući životni standard svih – povećavajući slobodno vreme svih.

Ali kada je Regan smanjio poresku stopu za krajnje gornje dohotke na 28% - sve se promenilo.

Sada – kako su preduzeća postala profitabilnija – bilo je mnogo više podsticaja za direktore i više rukovodioce da izvuku profit iz kompanije i da ga stave u svoj džep – jer su odjednom plaćali neverovatno nisku poresku stopu.

I to je upravo ono što su učinili.

Svi ti novi profiti, ostvareni zahvaljujući automatizaciji, koji su trebali da idu svima – dajući nam svima veće plate i više slobodnog vremena – otišli su samo jedan odstu društva – u ruke 345.000 milionera.

Kao što ovaj grafikon prikazuje...

Rast realnog dohotka nakon oporezivanja od 1979. do 2007.




...bogatstvo svih je većim delom stagniralo posle Reganovih poreskih olakšica – osim za gornjih 1%. Sve što vidite levo od kolone sa 1% je ostatak (99%) društva.

Zahvaljujući Reganovoj ekonomiji – naš nacionalni cilj se pomerio sa toga kako možemo biti efikasniji, napraviti stvari boljima i stvoriti srednju klasu - prema – “Kako ja kao rukovodilac mogu izvući što više novca iz bilo kog sektora u kojem radim – od proizvodnje do zdrastva do komunikacija?”.

To je postala mantra – “Kako mogu izvući taj novac”.

Dakle, da – društvo slobodnog vremena je ipak stiglo u Ameriku – ali samo 1% društva uživa u njemu.

I sve dok ne ukinemo Reganove poreske olakšice i ne obnovimo ravnotežu koju su donele poreske stope koje su izgradile ovu zemlju tokom 1940-ih, 50-ih, 60-ih i sedamdesetih – vremenu najbržeg i najčvršćeg rasta Američke srednje klase u istoriji – onda društvo slobodnog vremena nikada neće biti realnost za prosečnog Amerikanca.

Ukinimo Reganove poreske olakšice.

To je velika slika.

preuzeto sa: zeitgeistsrbija.org

Produktivnost, čudo složene kamate*, i siromaštvo

* Složena kamata (ukamaćivanje, kamata na kamatu) pretpostavlja pribrajanje, dodavanje kamate iz prethodnog obračunskog perioda postojećoj glavnici i obračunavanje nove kamate na tako uvećan iznos.

Autor teksta: Prof. dr Majkl Hadson (Michael Hudson)
Prevod: Nesha68

Prvi deo:

Pretpostavimo da ste živeli u 1945. i da vam je rečeno o svim novim tehnologijama koje će biti izmišljene između tada i sada: kompjuteri i internet, mobilni telefoni i druga potrošačka elektronika, brži i jeftiniji avio prevoz, super brzi vozovi, pa čak i istraživanje svemira, manja potrošnja goriva u vozilima, plastika, dostignuća u medicini i nauci uopšte. Zamišljali bi ste ono što su skoro svi futuristi očekivali: da ćemo do tada živeti život u društvu slobodnog vremena (leisure society). Rastuća produktivnost bi podigla nivo plata i životnog standarda, omogućavajući ljudima time da imaju kraće radno vreme pod opuštenijim i manje stresnim radnim uslovima.

Zašto se to još nije dogodilo? Uzimajući u obzir ogromni rast produktivnosti od kraja Drugog svetskog rata – a naročito od 1980. – zašto nisu svi bogati i zašto svi ne uživaju u obećanoj ekonomiji slobodnog vremena (leisure economy)? Ako 99% ljudi ne dobija plodove veće produktivnosti, ko ih dobija? Gde je sve nestalo?

Pod staljinizmom višak je odlazio državi, koja ga je koristila za uvećanje konkretnih kapitalnih investicija – za fabrike, proizvodnju električne energije, transport i ostalu bazičnu industriju i infrastrukturu. Ali gde odlazi višak pod sadašnjim finansijskim kapitalizmom? Velik deo odlazi na industriju, građevinske projekte i na infrastrukturu, kao i u svakoj vrsti političke ekonomije. I velik deo se troši na vojsku, na luksuznu proizvodnju za bogate, i za invensticije u inostranstvu. Ali najveći deo dobiti (viška) je otišao finansijskom sektoru – veći krediti za nekretnine, i kupovina akcija i obveznica.

Krediti se moraju otplaćivati, a akcije i obveznice dobijaju dividendu i kamatu. Za privredu i ekonomiju u celini, ljudi rade više i duže samo da bi zadržali svoje životne standarde, koji se isceđuju. Žene su ušle u radnu snagu u brojevima bez presedana u proteklih 50 godina – i, naravno, ovo je podiglo položaj žena u društvu. Mehanizacija kućnih poslova i ostalih kućnih zadataka ih je oslobodila za profesionalan život van kuće. Ali, sve u svemu, rad se povećao.

Ono što se takođe povećalo je dug. Kada se završio Drugi svetski rat, John Maynard Keynes i drugi ekonomisti su se brinuli o tome da kako društvo postaje sve bogatije, ljudi sve više štede. Za njih, problem je bio zadržati tržišnu potražnju dovoljno visokom za kupovinu svega što se proizvodi.

I zaista, danas se tržišta smanjuju u mnogim zemljama. Ali ne zato što ljudi štede zbog napretka i prosperiteta. Skok u “štednji” objavljen u Nacionalnom obračunu dohotka i proizvoda (NIPA) iz poslednjih nekoliko godina je rezultat otplate dugova. To je negacija negacije – i samim tim statistički “pozitiv”.

Otplata duga nije isto što i izgradnja likvidne (raspoložive) ušteđevine u banci. To odražava nešto o čemu se samo mali broj ekonomista tokom prošlog veka brinuo: izgled da dugovi rastu brže od prihoda, što dovodi do finansijskih krahova koji prenose imovinu iz ruku dužnika u ruke poverioca (zajmodavaca), i uistinu polarizuju društvo između što pokret Okupirajmo Volstit naziva 1% i 99%.

Ono što je takođe univerzalno očekivano pre pedeset godina – sve do oko 1980.- je da će vlade igrati sve važniju ekonomsku ulogu, ne samo kao planeri budućnosti, već kao direktni investitori u infrastrukturu. Za kejnzijance, državna potrošnja služi pumpanju novca u privredu, održavajući time potražnju i zaposlenost tokom cikličnih padova ekonomije. I stotinama godina vlade su preduzimale ulaganja za osnovnu infrastrukturu , tako da privatni vlasnici ne bi koristili monopolske privilegije za naplaćivanje ekonomske rente.

Gotovo svi su očekivali da će se plodovi tehnologije slivati na dole, ne da će se usisavati na gore, ka bankarskom sektoru čiji “finansijski inženjering” nije igrao direktnu tehnološku ulogu u procesu proizvodnje. Udžbenički modeli opisuju – ili, bolje rečeno, pretpostavljaju – da će se rast produktivnosti preneti na radničku klasu u vidu nižih cena (kao odraz pada troškova proizvodnje, omogućavajući da se sa platama kupi više) ili, ukoliko cene ne padaju, veće plate.

Prema onome što se u udžbenicima naziva Sejov zakon (Say's law), postoji kruženje između proizvođača i potrošača. Radnici moraju biti u stanju da kupuju rezultate onoga što proizvode. Ova korelacija između proizvodnje i potrošnje ide unazad do fiziokratizma (Physiocracy) još pre Francuske revolucije, koji je stvorio ekonomiju i računovodstvo. Njen osnivač François Quesnay bio je lekar i hirurg. Stvorio je osnovni format za proračun nacionalnog dohotka po analogiji cirkulacije krvi u telu.

Povećanje proizvodnje moralo je da nađe svoj pandan (ekvivalent) u povećanju potrošnje, stvarajući svoje tržište plaćanjem radnika koji troše svoje plate za kupovinu proizvoda koje proizvode.

Raditi teže, proizvoditi više, ali ulaziti u dug da bi kupili proizvedeno

Posle Drugog svetskog rata mnoge žene su ostajale kod kuće i brinule se o porodici. Ali, od 1950-ih one su sve više prisiljavane u radnu snagu, za ono što se naziva porodice sa dva posla – i sada, porodice sa tri posla (sa samo dva člana porodice). Ako projektujete stopu učešća radne snage, do 2020. svaka žena će morati da radi 18 sati dnevno da bi se ekonomski trendovi mogli održati.

Ono što je hvaljeno kao post-industrijska ekonomija se pretvorilo u finansijsku ekonomiju. Razlog zašto morate da radite mnogo više nego ranije, čak i kada plate rastu, je da biste mogli nositi vaše troškove duga. Niste u mogućnosti da kupite robu koju proizvodite, jer morate da platite vaše bankare. A jedini način da još donekle održite svoj životni standard je da uzajmite još više. Što znači da morate vraćati još više u predstojećim godinama.

To vam je u kratkim crtama plan evrozone za svoju ekonomsku budućnost. To je finansijski plan koji zamenjuje industrijski kapitalizam – sa finansijskim kapitalizmom.

Industrijski kapitalizam je bio zasnovan na povećanju proizvodnje i širenju tržišta. Industrijalci su trebali da koriste svoj profit za izgradnju više fabrika, za kupovinu većeg broja mašina i za zapošljavanje većeg broja radnika. Ali to nije ono što se dešava u finansijskom kapitalizmu. Banke izdaju svoje račune sa kamatama, taksama, provizijama i kaznama/penalima (koje sada kompanijama kreditnih kartica donose isto koliko i sama kamata) u novim kreditima.

Problem je u tome što se prihod koji se koristi za otplatu dugova ne može istovremeno koristiti i za kupovinu robe i usluga koje se radom stvaraju. Tako da kada plate i životni standard ne rastu, kako onda proizvođači mogu prodavati svoju robu i usluge – osim ako ne pronađu nova tržišta u inostranstvu? Viškove (dobit) je izvukao finansijski sektor. I finansijska dinamika (dinamičnost ekonomije) završava u oštrim merama štednje.

I da bi stvar bila još gora, ne skida se mast. Mast je finansijski sector. Šta se seče je kost: industrijski sektor. Tako da kada pisci pominju post-industrijsku ekonomiju na čelu sa bankama, oni podrazumevaju deindustrijalizaciju. A za vas to znači nezaposlenost i niže plate.

Nastavlja se

preuzeto sa: http://www.tportal.hr

DIGITALIZIRANA PROIZVODNJA

Što nam nosi treća industrijska revolucija?


Prve dvije industrijske revolucije rezultirale su bogaćenjem i urbanizacijom stanovništva, a treća - digitalizacija proizvodnje - mogla bi drastično promijeniti ljudsku svakodnevnicu, piše Economist, pozivajući svjetske vlade da oslobode prostor revolucionarima

Od prvih tvornica tekstila krajem 18. stoljeća u Britaniji, preko pokretanja masovne proizvodnje automobila početkom 20. stoljeća u SAD-u, svijet je sustigla treća industrijska revolucija. Stapaju se, piše Economist, zadivljujuće tehnologije: pametna programska rješenja, novi materijali i procesi poput trodimenzionalnih printerskih 'ispisa', spretni roboti i cijeli niz usluga utemeljenih na internetu.



Negdašnje tvornice 'štancale su' bezbroj identičnih proizvoda (pamti se Fordova doskočica da kupci mogu odabrati automobil u boji koju god žele, dokle god je to crna). Danas, troškovi proizvodnje šarene lepeze artikala, skrojenih po pojedinačnim željama kupaca, kontinuirano padaju, a tvornica budućnosti fokusirat će se na masovnu - prilagodbu.

Treća dimenzija na djelu

Proizvod se sada dizajnira na računalu i 'ispisuje' na 3D printeru, koji niže slojeve materijala i tako stvara čvrste objekte – od čekića do visokotehnoloških dijelova vojnih zrakoplova. S vremenom, takvi uređaji moći će proizvoditi sve – od garaža do sela u Africi.

Promijenit će se i zemljovid lanca opskrbe. Inženjer iz pustinjskog kraja neće više trebati čekati da mu se potrebni dio dostavi iz najbližeg grada, već će na računalu sam preuzimati i printati dizajn. Jednoga dana, frustracije kupaca koji ne mogu doći do zamjenskog dijela za zastarjeli proizvod, pripadat će povijesti.

Osim toga, novi materijali sve su lakši, otporniji i dugovječniji. Karbonska vlakna zamjenjuju čelik i aluminij u zrakoplovima i brdskim biciklima, a nove tehnologije omogućuju inženjerima da oblikuju i najmanje predmete.

Nanotehnologija daje proizvodima napredna svojstva, poput flastera koji pomažu zacijeliti rane i posuđa koje se samo čisti. Virusi iznikli iz genetskog inženjeringa postaju sastavni dio u proizvodnji baterija.

Nestaju i stare boljke poduzetnika, prepreke ulaska na tržište: Fordu trebala gomila novca za izgradnju kolosalne tvornice River Rouge, a njegov današnji ekvivalent može startati s golemim apetitom za izume i jednim laptopom.

Kao i sve revolucije, i treća će u pojedinim segmentima biti rušilačka pa je digitalna tehnologija tako već potresla medijsku industriju i maloprodaju. Tvornice budućnosti bit će blistave i gotovo oslobođene ljudskog faktora. Neki proizvođači automobila, poput Nissana, već sada proizvode duplo više vozila nego prije deset godina.

Većina radnih mjesta više neće biti u tvorničkim halama nego u obližnjim uredima, napučenim dizajnerima, inženjerima, IT i marketinškim stručnjacima, logističarima. Mnogi zatupljujući poslovi postat će izlišni – kada proizvod ne sadrži zakovice, nema potrebe za zakovičarima, piše Economist.

Povratak kućama



Pada i važnost uloge cijene rada. Proizvodnja se vraća u bogate zemlje ne zato što plaće Kineza rastu, već zato što tvrtke žele biti bliže kupcima kako bi u što kraćem roku mogle udovoljiti promjenama u potražnji - neki proizvodi toliko su sofisticirani da je od velike pomoći kada su dizajneri i proizvođači na istom mjestu.

Potrošači neće imati problema s prilagodbom na novo doba s boljim i dostupnijim proizvodima. Teže će biti vladama, koje instinktivno štite postojeće industrije i poduzeća, nikako ne i početnike koji bi ih mogli uništiti. Zasipaju stare tvornice subvencijama i vrše pritisak na direktore koji žele preseliti proizvodnju u inozemstvo. Troše milijarde na nove tehnologije koje će, prema njihovoj procjeni, prevagnuti i drže se romantičnog uvjerenja da je proizvodnja superiorna u odnosu na usluge, osobito financijski sektor.

Ništa od navedenog nema smisla, navodi Economist. Jaz između proizvodnje i usluga sve je manji. Rolls-Royce više ne prodaje motore za zrakoplove; prodaje sate koje svaki motor provede brujeći u zraku.

Vlade nikada nisu znale prepoznati pobjednike, dijagnosticira Economist: dok legije poduzetnika i kreativaca na internetu izmjenjuju ideje, kod kuće ih pretvaraju u proizvode i plasiraju na svjetska tržišta, vlade bi se trebale držati svog posla i osigurati bolje škole za umješnu radnu snagu i jasna pravila za poduzetništvo svih profila ostavljajući sve drugo revolucionarima.

preuzeto sa: http://www.zelenaenergija.org

Trgovinski rat Kine, SAD i EU oko fotonaponskih panela

Sve je počelo propašću nekoliko firmi u SAD-u i EU koje su za svoju propast okrivile spuštanje cijena kineskih fotonaponskih panela ispod svake mjere, a rezultiralo uvođenjem nameta na uvoz fotonaponskih panela i osvetničkim mjerama Kine, unatoč tome što je evidentno da ovaj trgovinski rat ne koristi nikome.

][/img]

Iako trzavice oko niskih cijena fotonaponskih panela i opreme proizvedene u Kini i uvezenih u SAD traju već godinama, ovog ljeta, nakon propasti nekoliko američkih firmi, konačno je najavljen trgovinski rat s Kinom koju se optužuje za nelojalno konkurentno tržišno ponašanje u obliku spuštanja cijena fotonaponskih panela ispod svake normalne razine. Sve je počelo s najavom SAD-a još u svibnju ove godine da će uvesti carinske namete na fotonaponske panele proizvedene u Kini koja je trebala iznositi čak 31%, a sve kako bi se ograničila prisutnost kineskih tvrtki i proizvoda na američkom tržištu. Jedna od najpoznatijih firmi, kalifornijska Solyndra, koja je unatoč kreditu od 528 milijuna američkih dolara koje je dobila od države ipak proglasila bankrot, kao razlog svoje propasti navela je nelojalnu konkurenciju kineskih firmi na tržištu. Kina je već tada upozorila da bi uvođenje nameta moglo štetiti jedino promociji obnovljivih izvora energije i zelenih tehnologija.

Sve te najave na kraju su se obistinile i na kraju su SAD u pokušaju zaštite vlastitih proizvođača uvele dvije vrste nameta na uvoz fotonaponskih panela iz Kine u ukupnoj vrijednosti 31 do 35%, na što je u srpnju ove godine Kina odgovorila istragom oko mogućeg američkog dampinga cijena i subvencioniranja izvoza polikristalnog silikona u Kinu kao i istragu oko mogućeg dampinga cijena za uvoz južnokorejskih sirovina za proizvodnju fotonaponskih panela. Ta bi istraga mogla pak našteti američkoj tvrtci Hemlock koja je jedan od najvećih tvrtki koje se bave proizvodnjom polikristalnog silicija i drugih sirovina potrebnih za razvoj fotonaponskih panela. S druge strane, mjere koje su uvele SAD već su rezultirale otpuštanjima u četiri najveće kineske firme koje proizvode fotonaponske panele: Yingliju, Suntechu, Trini i Canadian Solaru, te gomilanjem zaliha fotonaponskih panela koje su još više spustile cijene panela na domaćem kineskom tržištu.

Trgovinski rat s Europskom unijom

Nakon što su SAD uvele namete na uvoz kineskih fotonaponskih panela, a nakon pritužbe 25 europskih proizvođača koje predvodi njemačka tvrtka SolarWorld, čija je želja da EU pokrene istragu oko mogućeg kineskog dampinga cijena na europskom tržištu, koja je na kraju ovog mjeseca i pokrenuta u EU. Razlog za pokretanje istrage je moguća nelojalna konkurencija kineskih proizvođača koja je i mnoge europske proizvođače prisilila da prepolove cijene, otjeravši neke od njih na taj način u bankrot. S druge strane provedba istrage i uvođenje mjera protiv dampinga kao što su carinski ili drugi nameti na kineske fotonaponske panele moglo bi značajno naštetiti Kini, budući da izvoz fotonaponskih panela u EU čini čak 60% ukupnog kineskog izvoza fotonaponskih panela te donosi Kini prihod od ukupno 21 milijardu eura, što nije zanemariva svota, pogotovo uzme li se u obzir da to čini ukupno fotonaponski paneli čine približno 7% ukupnog prihoda od uvoza sve kineske robe u EU.
Očekivani odgovor kineskih tvrtki pogođenih mjerama koje je uvela EU jest moguće širenje istrage oko dampinga cijena za uvoz polikristalnog siliciija u iz EU u Kinu, što je mogući uvod u posvemašnji trgovinski rat između Kine i značajnog dijela zemalja s razvijenim tržištem obnovljivih izvora energije koji bi na kraju mogao dovesti do katastrofalnih posljedica za čitavu industriju fotonaponskih tehnologija i općenito pogoditi tržište obnovljivih izvora energije. Iz tog razloga razne međunarodne stručne udruge za solarne tehnologije pozivaju Kinu, SAD i EU na pregovore i dogovore, a ne trgovinske mjere koje bi na kraju mogle štetiti i jednima i drugima.

preuzeto sa: http://www.gradjevinarstvo.rs

Zelena infrastruktura bi mogla da uštedi milijarde
30.04.2012. | Atlantic Cities

U odnosu na platnene kese sa kojima odlazite u prodavnicu ili CFL sijalice ili čak i solarne panele, veći 'zeleni' infrastrukturni projekti, kao što su krovni vrtovi ili ulice sa propusnim podlogama mogu biti izuzetno skupi. Međutim, kako se ispostavilo oni zapravo nisu toliko skupi u odnosu na troškove izgradnje klasične infrastrukture, a mogu čak i uštedeti novac. Prema novoj studiji, vlade gube milijarde dolara godišnje time što ne idu 'zelenim' putem.



Osvrćući se na 479 studija slučaja projekata zelene infrastrukture širom Sjedinjenih Američkih Država, izveštaj nalazi da je većina projekata ispala pristupačna ili čak i više nego isplativa kao tradicionalna 'siva' infrastruktura. Oko četvrtina projekata je podigla troškove, 31 odsto je zadržao iste troškove, dok je više od 44 procenata zapravo smanjilo troškove.

"Naučena lekcija do sada od zajednica koje su u ranim fazama razvoja implementirale zelenu infrastrukturu u značajnim razmerama jeste da velika posvećenost zelenoj infrastrukturi, kako na javnim i privatnim površinama, rezultira u dugoročnim fiskalnim uštedama za lokalne samouprave, kao i da obezbede brojne i opipljive ekonomske i društvene koristi preko povezanih usluga ekosistema", navodi se u studiji, čiji su koautori Američko udruženje pejzažnih arhitekta (American society for landscape architects), društvo Američkih reka (American Rivers), Federacija o vodama (Water Environment Federation) i kompanija ECONorthwest.



Troškovi tradicionalne infrastrukture su posebno izraženi u gradovima i regionima sa kombinovanim kanalizacionim sistemima koji sakupljaju atmosferalije i kanalizaciju. Tokom obilnih padavina, ovi sistemi su često prenatrpani, što dovodi do prelivanja zagađene vode u izvore pijaće vode i znatno većem povećanju troškova za prečišćavane otpadnih voda.

Tehnologije tipa propusnih podloga i kišnim baštama mogu da zarobe, prirodno leče i filtriraju atmosefalije nazad u zemlju, što sprečava poplave i smanjuje oslanjanje na prečišćivačke centre. Postojeća zelena infrastruktura u Čikagu, koja uključuje njene zelene aleje, preusmerava oko 70 miliona galona atmosferskih voda iz postrojenja za prečišćavanje u 2009. godini, navodi se u izveštaju.






Ovi projekti mogu da stvore značajne uštede troškova. Njujork planira da izgradi zelenu infrastrukturu u cilju smanjenja ispuštanja u njegovom kombinovanom kanalizacionom sistemu - očekuje se da će projekat spasiti oko 1,5 milijardi dolara u prečišćavanju i infrastrukturnim troškovima za 20 godina. Zamena ulične infrastrukture u Sijetlu sa propusnim podloga i drugom zelenim karakteristikama su smanjili troškove skoro za polovinu.

I dozvoljavajući da prirodni procesi preuzmu posao za koju smo gradili infrastrukturu, operativni troškovi i troškovi održavanja se takođe smanjuju. Izveštaj ukazuje da će neko održavanje zelene infrastrukture i dalje biti potrebno, ali to je znatno manje nego što je potrebno za tradicionalne infrastrukture.




zveštaj konstatuje da su vodovodni sistemi i sistemi otpadnih voda odgovorni za značajan utrošak energije, što predstavlja oko 3 odsto na godišnjem nivou potrošnje energije u Sjedinjenim Američkim Državama. Zeleni krovovi takođe mogu smanjiti korišćenje energije tako što održavaju objekte hladnijim leti i smanjujući potrebu za klimatizacijom, smanjujući potrošnju energije u zatvorenom prostoru za skoro deset posto godišnje.

I mada direktni troškovi projekata poput ovih mogu biti visoki, ovaj izveštaj pokazuje da uzimanje u obzir čak i najmanjeg dugoročnog gledište njihovih pogodnosti može značajno da smanji ukupne troškove državne infrastrukture.

Sudeci prema informacijama RTS-a, od 4.01. ove godine, pad nezaposlenosti je samo stvar "sezonske prirode" : ))) Ovu glupost i bemislicu, propagandu, ne bih komentarisao ovaj put (koga zanima, mogu obrazloziti zbog cega sam ovu tvrdnju okarakterisao kao-glupost). Samo cu reci sledece: Trenutno postojeci ekonosmki istem na Zemlji vise nece masovno zaposljavati ljude. U stvari, dolazice do oscilacija u zaposljavanju odnosno otpustanju ljudi, s tim, sto ce biti pravilo da ce svaki put, kada se dese ove oscilacije, broj otpustenih biti znatno veci od broja novozaposlenih, tako da ce u sumi broj ljudi bez posla vremenom da raste! Ovo nece biti izuzetak, kako vreme odmice, vec pravilo. Kako bi se sistemu kupilo vreme, razvoj novih tehnologija ce se odlagati, suzbijati i kociti!! Otvarace se potpuno besmislena i nepotrebna radna mesta, koja unazadjuju coveka kao bice, salter radnici, kasiri, prodavci, bibliotekari, razna administracija i birorokratija itd itd
----------------------------------------------------------------

Ovaj grafik, je uradjen prema podacima Zavoda za statistiku, o broju zaposlenih od januara 2005. godine do septembra 2012. godine!

[/img]

----------------------------------------------------------------


Svi pricaju o nekakvim "novim radnim mestima", "strucnjaci" truju, politicari zaludjuju i ovako zaglupljene ljude. Koliko dugo ce to tako moci, ostaje da vidimo?

Dzeremi Rifkin, je u svojoj knjizi "Kraj zaposljenja", izneo vrlo jasne i zanimljive cinjenice o svojim tvrdnjama:


Preuzeto sa: Dzeremi Rifkin-Kraj Zaposlenja

Malo je neinformisan taj Jeremi... Stvar nije tako jednostavna iako njemu to gledano sa zapada izgleda tako. Mnoga, ili vecina radnih mesta je otislo, tj. "emigriralo" gde je rad jeftiniji, Kina, Indija i slicno. Kina: raj za kapital, radnici disciplinovani, strajka nema, nema ni 13. plate ni godisnjeg nit su ljudi bolesni pa da izostaju, ukoliko se neko i pobuni, tu pendrek radi a parola je "no brain-no pain".
A radna mesta u proizvodnji su ekvivalentno preseljena u Kinu i ostale zemlje. Tekstilna industrija, gle cuda, i pored sve automatizacije opet mora radnik da sedi pored masine i sije, isto sa obucom pa cak i fudbalskim loptama. Mnoge stvari se i dan danas sklapaju rucno i pored sve automatizacije. Ujedno kao i sve reciklaze koje se obavljaju u zemljama u razvoju, na deponiji zapalis monitor i ostane posle malo bakra i ostalog metala koje lepo unovcis a lepa ideja reciklaze u bolnicki cistim halama na zapadu nije urodila plodom, jeftinije je sve potrpati na brod pa u nedodjiju.
Radnih mesta ima, ali tamo gde se radi vise za manje para, nema to mnogo veze sa automatizacijom

Upravo o tome i prica covek. Da si pogledao link koji sam postavio, shvatio bi i razumeo da si u zabludi. Poslove ne dobijaju ljudi u Kini, vec roboti i tehnologija. Kompanija Foxconn,Tajvanska kompanija, planira da zameni oko 1 000 000 ljudi robotima!

Rekoh, procitaj tekst sa linka, shvatices poentu. Sklapaju se rucno jer je sistem u krizi i razvoj drustva, nauke i tehnologije se odlaze i sprecava, zarad profita.


U stvari, svaka kriza je povezana sa automatizacijom. Ekonomija (slobodno trziste) pociva na zabludi o beskonacnom rastu u konacnoj sredini. S tim u vezi se ocekuje i beskrajno uzimanja kreditya i stvaranja duga, a to bi moglo kada bi se biznis sirio na druge planete i galaksije. Kapitalizam zeli da sece troskove, otpusta ljude, novih mesta nema, jer tehnologija ne dopusta masovna zaposlavanja. Kao sto vidis: zivimo u vrsti utopijskog sistema.