Postoje različite podele psiholoških problema. Jedna podela je prema emocionalnom stanju koje dovodi do psihičke patnje i koje osobu ometa u svakodnevnom funkcionisanju. Takva emocionalna stanja su anksioznost, depresija, bijes i stres. Ova emocionalna stanja nazivaju se neadaptabilnim ili disfunkcionalnim stanjima. Najbolji opis ovih stanja, u stvari, je samoodmažuće stanje, jer ostajanjem u ovakvom stanju bez rješavanja problema (samostalno, uz pomoć bliskih osoba ili stručnjaka) osoba sama sebi odmaže u postizanju ličnih ciljeva i trpi patnju. Emocionalna patnja osobu dalje dodatno ometa u svakodnevnom funkcionisanju čime sama sebi stvara nove probleme i ulazi u zatvoreni krug: još više emocionalne patnje - još više problema... 

Navedena emocionalna stanja javljaju se povodom spoljašnjih ili unutrašnjih aktivirajućih događaja. 

Spoljašnji aktivirajući događaji, odnosno praktični problemi su: iznenadni stresni i traumatski događaji ili dugotrajni akumulirajući stresni i konfliktni događaji u bilo kojoj oblasti života (školovanje, posao, ljubavni, bliski i poslovni međuljudski odnosi, materijalni i socijalni uslovi života, itd.). 

Unutrašnji aktivirajući događaji, odnosno psiho-organski problemi su: razvojna kriza (npr. adolescencija, kriza srednjih godina), neurološki poremećaji, hormonalni disbalans (npr. poremećaj u funkcionisanju štitne žlijezde, menopauza, PMS), akutna ili hronična organska bolest, itd.

Da li će osoba povodom određenog aktivirajućeg događaja razviti emocionalni poremećaj, zavisi od njene procjene tog događaja kao značajnog (ugrožavajućeg, opasnog). Drugim riječima, hoće li osobu ono što joj se dešava u životu dovesti u samoodmažuće stanje zavisi od njenog načina razmišljanja o tom događaju, nezavisno od toga šta se objektivno desilo. 

Upravo zbog toga različite osobe u istoj situaciji različito emocionalno reaguju. To što u određenoj situaciji jedna osoba nema emocionalni problem, a druga ima, ne znači da je prva osoba "bolja" od druge. To samo govori u prilog dobro poznatoj činjenici da se ljudi razlikuju, te da - ukoliko želi efikasno da izađe na kraj sa događajem koji joj se desio - prva osoba ne mora, a druga osoba mora da uloži dodatan napor da (pored rješavanja praktičnog ili psiho-organskog problema) riješi i emocionalni problem povodom praktičnog ili psiho-organskog problema.

Postojanje emocionalnog problema nije sramota; problemi su sastavni dio života i moramo ih rješavati ukoliko želimo da živimo zadovoljavajući i sretan život. Ipak, rješavanje emocionalnih problema (kao i rješavanje praktičnih i psiho-organskih problema) nekad je teško i zahtjeva upornost. Suočeni sa alternativom patnje i frustracije zbog nepostizanja ličnih ciljeva, šta nam ostaje?

---

    Anksioznost


Poremećaji anksioznosti su najčešći emocionalni poremećaji, koji zahvataju i mlade i odrasle ljude. Može se razviti usljed kompleksnih kombinacija faktora rizika, uključujući životne događaje, karakteristike ličnosti, genetiku, hemijske procese u organizmu. Poremećaji anksioznosti uspješno se tretiraju.

Većina ljudi doživi osjećanje anksioznosti (strepnje, tjeskobe) prije značajnih događaja kao što su važan ispit, poslovna prezentacija, prvi sastanak sa seksualno privlačnom osobom. Kada ljudi doživljavaju anksioznost, tipično osjećaju uznemirenost, neprijatnost i napetost. Osjećati se anksiozno u ovakvim situacijama je adekvatno i to stanje obično kratko traje. Ova osjećanja se ne svrstavaju u kliničku anksioznost, već su uobičajen dio svakodnevnog života, jer ljudi prirodno osjećaju anksioznost kada su suočeni sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom.

S druge strane, poremećaji anksioznosti su ozbiljni emocionalni poremećaji koji ispunjavaju život osobe preplavljujućom anksioznošću i strahom koji su hronični, intenzivni i mogu se progresivno pogoršavati ukoliko se ne tretiraju. Obuzeti napadima panike, opsesivnim mislima, noćnim morama ili neprestanim zastrašujućim fizičkim simptomima, neki ljudi sa poremećajem anksioznosti postaju zatvorenici u kućnom pritvoru. Uobičajeno, poremećaji anksioznosti se razvijaju tokom rane adolescencije ili ranog odraslog doba.

Poremećaji anksioznosti su kategorsani na sledeći način:

Generalizovani anksiozni poremećaj (GAP). Karakterišu ga izražena i nerealistična zabrinutnost koja traje šest mjeseci ili duže; kod odraslih, anksioznost se fokusira oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored hronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost.

Opsesivno-kompulsivni poremećaj (OKP). Kod ove vrste poremećaja anksioznosti, osobe imaju uporne, ponavljajuće misli (opsesije) koje odražavaju pretjeranu anksioznost ili strah; tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala (kompulzija) - kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza – s ciljem oslobađanja od anksioznosti uzrokovane opsesivnim mislima.

Panični poremećaj. Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestuje se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Napadi panike često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Obično slijedi nakon izložensoti osobe traumatskom događaju kao što su posmatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenedna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja („flešbek” ili noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost (poremećaji spavanja, iritabilnost i slaba koncentracija).

Poremećaj socijalne anksioznosti (Socijalna fobija). Karakteriše se ekstremnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.

Specifične fobije. Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.

Alarmni sistem

Biološka pozadina anksioznosti je “alarmni sistem” koji služi obezbjeđivanju zaštite organizma aktiviranjem „dodatne energije za bježanje ili borbu” u potencijalno ugrožavajućim situacijama. Sama po sebi anksioznost ne predstavlja abnormalnu reakciju, već kao dio naslijeđenog repertoara ljudske prirode, ona predstavlja normalnu manifestaciju ljudske prirode

Problemi anksioznosti nastaju kada je osoba preosjetljiva, odnosno kada su „alarmni sistemi” osobe previše osjetljivi i uključuju se prelako, tako da se anksioznost javlja u pogrešno vrijeme. Ako osoba doživljava anksioznost u situacijama u kojima drugi nisu anksiozni, to govori da osoba ima preosjetljive „alarmne sisteme.”

*   *   *

Poremećaji anksioznosti uspješno se tretiraju psihološki, medikamentima ili njihovom kombinacijom. Pošto svaki poremećaj anksioznosti ima svoje posebne karakteristike, tretman ne mora biti isti za svaki poremećaj. Važno je precizno utvrditi specifičan problem prije odluke o načinu tretmana. Izbor jednog, drugog ili oba tretmana zavisi od preferencija osobe koja ima problem, preferencija profesionalca koji pruža usluge tretmana, kao i od vrste poremećaja anksioznosti.

Netretiran poremećaj anksioznosti izvor je brojnih onesposobljenosti. Kada se podvrgne tretmanu, osoba koja ima problem i profesionalac koji pruža usluge tretmana, rade zajedno kao tim. Ako jedan tretman ne daje rezultate, treba potražiti drugi. Tretman po pravilu treba da uključuje informisanje, edukaciju i savjetovanje s ciljem da osoba razumije svoje emocionalno stanje, disfunkcionalne načine razmišljanja i obrasce ponašanja.

    Depresija


Depresija je ozbiljan emocionalni poremećaj koji značajno utiče na razvoj problema u odnosima sa drugim ljudima, patnju porodice i gubitak radne produktivnosti. Ipak, depresija se uspješno tretira psihološki, medikamentima ili njihovom kombinacijom.

Svako se povremeno osjeća tužno ili potišteno. Takođe je potpuno normalno žalovati zbog neželjenih životnih događaja kao što su ozbiljna bolest, smrt u porodici, gubitak posla ili razvod. Za većinu ljudi, ova osjećanja žalosti i tuge slabe s protokom vremena.

Međutim, ako osjećanje tuge traje dvije sedmice ili duže, te ako negativno utiču na svakodnevne aktivnosti, vjerovatno se dešava nešto ozbiljnije od doživljaja “potištenosti.”

Depresivne osobe imaju tendenciju da se osjećaju bespomoćno i beznadežno, okrivljujući sebe zato što se osjećaju na navedeni način. Ljudi koji su depresivni postaju preopterećeni i iscrpljeni, te se lako prestaju angažovati oko svojih uobičajenih aktivnosti i počinju se izolovati od porodice i prijetelja. Neki razmišljaju o smrti i samoubistvu.   

Ne postoji jedinstven odgovor na pitanje o uzroku depresije. Neke depresije se znak da su određeni mentalni i emocionalni aspekti života osobe izbačeni iz ravnoteže. Na primjer, to mogu biti značajne životne prekretnice ili životni stresori. U drugim slučajevima može se raditi o biološkim i genetskim faktorima koji dovode do hemijskih procesa u organizmu koji utiču na raspoloženje i proces razmišljanja.

Manifestacije depresije

Manifestacije depresije uključuju uporno tužno raspoloženje, gubitak zadovoljstva ili interesa za aktivnosti u kojima se prije uživalo, promjene u apetitu ili težini, teškoće u spavanju ili pretjerano spavanje, fizička usporenost ili agitiranost, gubitak energije, doživljaj manje vrijednosti, osjećanje krivice, teškoće u razmišljanju i koncentraciji, te ponavaljajuće misli o smrti i samoubistvu. Unipolarna velika depresija (ili veliki depresivni poremećaj) podrazumijeva da osoba ima pet ili više ovih manifestacija i otežano svakodnevno funkcionisanje skoro svakog dana tokom perioda od dvije sedmice ili više. Veliki depresivni poremećaj obično počinje između 15 i 30 godine života. Epizode se obično ponavljaju.

Neki ljudi imaju hroničan, ali manje ozbiljan oblik depresije, koji se naziva distimija (ili distimični poremećaj), koji uključuje depresivno raspoloženje koje traje najmanje dvije godine i praćen je sa najmanje još dvije druge manifestacije depresije pored depresivnog raspoloženja. Mnogi ljudi koji pate od distimije doživljavaju i velike depresivne epizode. Unipolarna velika depresija i distimija su osnovne forme depresivnih poremećaja, ali postoje i različiti podtipovi.

Ako se ne tretira, depresija može uništiti sve oblasti uobičajenog života osobe, uključujući porodične odnose, prijateljstva i sposobnost da se radi ili školuje. Mnogi ljudi još uvijek vjeruju da emocionalne patnje prouzrokovane depresijom “nisu stvarne” i da bi ih se osoba morala otresti samo ako bi se dovoljno potrudila. Zbog ovih netačnih uvjerenja, ljudi koji pate od depresije često ne prepoznaju da imaju ozbiljan i ugrožavajući emocionalni poremećaj ili mogu biti obeshrabreni da traže tretman (ili da ostanu u tretmanu) zbog osjećanja stida, doživljaja manje vrijednosti ili stigme. Prečesto, netretirana depresija vodi samoubistvu.

Sistem podrške

Podrška i uključenost porodice i prijatelja u nekim slučajevima može igrati ključnu ulogu u pomaganju nekome ko je depresivan. Osobe u “sistemu podrške” mogu pomoći u ohrabrivanju voljene osobe da se drži tremana, primjenjuje preporučene tehnike za prevazilaženje depresije i razvija vještine rješavanja problema koje uči tokom procesa psihološkog savjetovanja.

Živjeti sa depresivnom osobom može biti veoma teško i stresno za članove porodice i prijatelje. Bol gledanja voljene osobe kako pati od depresije može dovesti do osjećanja bespomoćnosti i krivice. Psihološko savjetovanje članova porodice i bliskih prijatelja može biti važna pomoć za njih da nauče efikasne načine za zajedničko nošenje sa depresijom i za udruživanje svih pojedinaca u borbi protiv nje. Na ovaj način osobe koje nikada nisu doživjele depresivni poremećaj mogu naučiti kako da identifikuju i razviju konstruktivne načine pomaganja voljenoj osobi koja pati od depresije.

*     *     *

Depresija može ozbiljno smanjiti sposobnosti funkcionisanja u svakodnevnim situacijama. Izgledi za oporavak depresivnih osoba koje koriste profesionalnu pomoć su veoma dobri. Radeći sa obučenim profesionalcem za primjenu adekvatnih principa i tehnika, ljudi koji pate od depresije mogu ponovo uspostaviti kontrolu nad svojim životom.

    Bijes
 

Ljutnja je potpuno normalna i zdrava ljudska emocija. Ali kad izmakne kontroli, ljutnja se pretvara u bijes i postaje destruktivna, te može prouzrokovati brojne probleme – na poslu, u bliskim odnosima i cjelokupnom kvalitetu života. Osoba obuzeta bijesom može imati doživljaj da je u nemilosti nepredvidive i snažne emocije koja upravlja njenim životom. Problem bijesa uspješno se tretira metodom Anger Management koja podrazumijeva upravljanje ljutnjom prije nego što se pretvori u bijes i počne da upravlja životom osobe.

Ljutnja uključuje psihološke i fiziološke promjene: lupanje srca i povišenje krvnog pritiska, adrenalina i noradrenalina. Može biti izazvana spoljašnjim događajima, npr. osoba može osjetiti ljutnju prema određenoj osobi (radni kolega) ili događajima (saobraćajna gužva). "Okidač" takođe mogu biti unutrašnji događaji: psihička i fiziološka napetost (zabrinutost oko ličnih problema) ili sjećanja na traumatske događaje, kao i na nepravedne životne ishode.

Instinktivan način izražavanja ljutnje je agresivno ponašanje. Ljutnja je adaptivan način reagovanja na prijetnju, a pokreće snažna, često agresivna ponašanja koja osobi omogućavaju da se bori sa napadačem. Određen nivo ljutnje je, dakle, neophodan za opstanak.

Međutim, uobičajeni svakodnevni ljudski problemi ne zahtjevaju fizičko obračunavanje sa "napadačem". Nije moguće, niti je korisno napasti svaku osobu ili objekat koji osobu nervira ili frustrira. Socijalne norme, zakoni i zdrav razum ograničavaju ljude u izražavanju ljutnje.

Neki ljudi, ipak, teže kontrolišu svoju ljutnju od drugih. Jedan od razloga može biti sociokulturno učenje: ljutnja se često procjenjuje kao negativna, tako da su ljudi učeni da nije u redu izražavati ljutnju. Kao rezultat, ljudi ne nauče da izraze i konstruktivno kanališu ljutnju. Drugi razlog je genetski ili fiziološki: neka djeca su rođena iritabilnija i osjetljivija, a ovi znaci su prisutni od ranog uzrasta. Istraživanja su, takođe, pokazala da porodica igra važnu ulogu: ljudi koji se lakše naljute uglavnom dolaze iz porodica koje su  haotične i nevješte u emocionalnoj komunikaciji.

Tri su načina kontrolisanog izražavanja ljutnje:

Asertivnost.(1) Izražavanje ljutnje na asertivan – neagresivan – način je najzdraviji način izražavanja ljutnje. Asertivna osoba može jasno izraziti svoje potrebe, kao i kako njene potrebe mogu biti zadovoljene bez povrijeđivanja drugih. Biti asertivan ne znači naređivati, niti biti nametljiv, već poštovati sebe i druge uz otvoreno, ali adekvatno izražavanje svojih želja, osjećanja i razmišljanja

Potiskivanje. Ljutnja može biti potisnuta, a zatim promjenjena ili preusmjerena. To se dešava kada osoba prestane misliti o izvoru ljutnje i fokusira se na nešto drugo s ciljem da zaustavi svoju ljutnju i promjeni je u konstruktivno ponašanje. Opasnost sa ovakvim načinom kontrolisanja ljutnje je u tome što ne podrazumjeva njeno izražavanje, tako da se ona može "okrenuti unutra" i izazvati hipertenziju ili depresiju. Takođe, može izazvati patološke obrasce ponašanja i izražavanja ljutnje, kao što su pasivna agresija (ćutanje, indirektna osveta) ili cinizam, sarkazam, hostilnost i drugi načini frustriranja i iritiranja drugih ljudi "bez očiglednog razloga."

Smirivanje. Osoba ne mora da kontroliše samo svoje spoljašnje ponašanje, već može da kontroliše i unutrašnja razmišljanja i osjećanja. Na taj način osoba može da smiri ljutnju, umjesto da je potisne ili dozvoli da preraste u nekontrolisani bijes.

Kada ni jedna od ovih tehnika kod osobe ne funkcioniše, vrlo je vjerovatno da će neko biti povrijeđen.

(1) Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). U psihološkoj terminologiji, asertivnost znači izražavanje sopstvenih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način koji uvažava prava drugih.

 

Da li je dobro “izbaciti to iz sebe”

Da je dobro “izbaciti to iz sebe” na nekontrolisan način predstavlja opasan mit, koji neki ljudi koriste da bi opravdali svoj bijes i povrijeđivanje drugih. Istraživanja su pokazala da “izbacivanje iz sebe” dovodi do eskalacije bijesa i agresivnog ponašanja, te ni na koji način ne pomaže osobi koja je ljuta (kao ni osobi na koju je ljuta) da riješi problem-situaciju. Agresija rađa agresiju.

Ljudi koji se lako razbjesne imaju nisku toleranciju na frustraciju, odnosno imaju doživljaj da ne bi trebali biti izloženi frustracijama, neugodnostima ili uznemiravanjima. Oni ne mogu prihvatiti stvari kakve jesu, tako da se razbjesne ako im situacija izgleda nepravedna, npr. ako ih ispravljaju za sitne greške. “Izbacivanje iz sebe” ne mijenja uzrok agresije (nisku toleranciju na frustraciju), već ga održava.

*   *   *

Ljudi koji nisu naučili da prepoznaju i konstruktivno izraze svoju ljutnju, sami sebe uvode u stanje bijesa koji provocira strah i agresiju kod drugih ljudi, te na taj način konstantno proizvode sukobe onemogućavajući rješavanje svojih problema. S druge strane, ukoliko potiskuju ljutnju, ljudi često omalovažavaju druge, kritikuju sve i svakoga i na sve imaju cinične komentare. U oba slučaja, ne iznenađuje da osobe koje dozvoljavaju da ljutnja upravlja njihovim životima nemaju uspješne odnose sa drugim ljudima. Cilj Anger Management-a je kontrola i ublažavanje emocionalnog stanja i fiziološke uznemirenosti koju nekontrolisana ljutnja izaziva.

Vrlo često ljudi ne mogu da izbjegnu događaje ili ljude koji ih frustriraju i ljute, niti mogu da ih promjene, ali mogu da nauče da kontrolišu svoje reakcije umjesto da njihove reakcije kontrolišu njih. Kada se osoba obrati savjetniku, treba da mu kaže da ima problem sa ljutnjom koji želi da riješi i da se raspita koji pristup savjetnik koristi. Važno je da provjeri da taj pristup nije usmjeren na “stupanje u kontakt sa vlastitim osjećanjima i njihovo izražavanje” - to bi upravo mogao biti problem koji osoba ima. Osoba sa izraženim problemom kontrolisanja ljutnje može da promjeni svoje reakcije za 8 do 10 sedmica.

   Stres
 

Brz tempo života, međuljudski odnosi, dugotrajno obrazovanje, poslovna kompeticija, borba za moć, društveni status ili golu egzistenciju, kontinuirani su izvor stresnih događaja. Stresni događaj, odnosno stresor, definiše se kao događaj koji osoba procjenjuje kao ugrožavajući ili opasan za nešto što je njoj važno, odnosno kao događaj za koji smatra da može izmjeniti tok njenog života. Stresor je, takođe, zahtjev kojem osoba ne može da udovolji.

Stres je unutrašnje, subjektivno, odnosno intrapsihičko stanje koje predstavlja reakciju na stresor, odnosno stresni događaj. Stres se definiše kao stanje mobilisanosti psihofizičkih podsistema organizma. Postoje dvije kategorije stanja stresa, a to su stanje akutnog stresa i stanje hroničnog stresa.

Dvije kategorije stresa

Za stanje akutnog stresa karakterističan je doživljaj emocionalne patnje. Osoba je svjesna svoje "nervoze", uzenmirenosti, tuge, potištenosti, bijesa prema sebi i drugima, pretjerane upotrebe alkohola, cigareta ili kafe, slabe koncentracije, rastrešenosti, zaboravnosti, "opsjednutosti" istim mislima, te zabrinutosti za svoje psihičko stanje. Sve se to negativno odražava na kvalitet života, odnose sa ljudima i na san, te dovodi do intenziviranja stanja stresa jer - sve su to novi stresori. Ako se osoba na vrijeme ne oslobodi stanja akutnog stresa, onda se ono razvija u stanje hronočnog stresa.

Za razliku od stanja akutnog stresa, za stanje hroničnog stresa karakteristično je odsustvo doživljaja emocionalne patnje, i to je suštinska razlika između stanja akutnog stresa i stanja hroničnog stresa. Ovo stanje nastaje tako što osoba vremenom razvija toleranciju na manifestacije akutnog stresa i navikava se na njih, ignorišući ih ili negirajući. Pošto taj proces odvlači energiju ličnosti, osoba se u sve većoj mjeri emocionalno distancira od drugih ljudi, izbjegava intimne socijalne kontakte i intimne seksualne odnose, te sve teže pronalazi zadovoljstvo u svakodnevnim aktivnostima u sadašnjosti, fokusirajući se na ciljeve u budućnosti. Tipično razmišljanje osobe u stanju hroničnog stresa je: "Dok završim još ovo..."

Osoba u stanju hroničnog stresa prepoznaje se prije svega po tome što kompulzivno radi; kompulzivno znači prisilno: osoba stalno mora biti aktivna, oko nečega zauzeta i ne može se opustiti - eventualno uz upotrebu alkohola, droga, samoinicijativno korištenje tableta za smirenje ili kroz "mehanički" seks, ali vremenom razvija toleranciju i na sve ovo.

Pored kompulzivnog rada, koji je najizraženija i upadljiva manifestacija stanja hroničnog stresa, prisutni su umor, hronični nedostatak vremena, manjak motivacije, cinizam, negativizam, iritabilnost i pretjerana kritičnost prema drugima, impulzivno ponašanje, nesanica, kompulzivno bavljenje problemima sa posla izvan radnog vremena, duži oporavak od bolesti - čak i od bezazlenih kao što je prehlada. Takvo stanje konačno dovodi do fizičkog kolapsa (intenzivan bol, tremor, malaksalost, onesvještavanje, pseudoepileptički napadi).

Cijena neznanja i ignorisanja signala stresa

Iako stanje akutnog stresa predstavlja signal organizma da se “nešto dešava”, a stanje hroničnog stresa da je “opsanost pred vratima”, osoba zbog neznanja i ignorisanja signala stresa nastavlja sa istim obrascima ponašanja i stilom života. Ponekad osobe koje pate od stanja hroničnog stresa dožive nekoliko fizičkih kolapsa (oštećujući određene neurološke funkcije ili organe u tijelu) prije nego što se obrate za stručnu pomoć.

Osoba koja pati od stanja hroničnog stresa u pravilu se prvo obraća za medicinsku pomoć zbog somatskih tegoba (hipertenzija, glavobolje, bolovi i ukočenost u vratu i leđima, napetost u abdominalnom predjelu). Nakon brojnih medicinskih pretraga (CT, EKG, i sl.), različitih dijagnoza i terapija, obično se utvrdi da nema direktnog organskog uzroka fizičkih tegoba, te se osoba na kraju obraća za psihološku pomoć.

*   *   *

Ukratko, u stanju akutnog stresa osoba doživljava patnju, i to u prvom redu emocionalne prirode, a kod razvijenog stanja hrončinog stresa osoba se navikava na manifestacije stanja stresa i ne opaža ih kao problem, ali razvija brojne somatske simptome. Manifestacije stanja stresa i dalje "zvone na sva zvona" USPORI! ODMORI! OPUSTI SE!, ali pošto osoba u stanju hroničnog stresa više nema doživljaj lične patnje i ignoriše napetost, s vremenom dolazi do opšte fizičke iscrpljenosti, a na kraju i do kolapsa organizma.

Sve veći broj ljudi u savremenom svijetu, zbog neznanja i ignorisanja signala stresa, trpe psihofizičke tegobe dug vremenski period, oštećujući određene neurološke funkcije ili organe u tijelu.

Stres menadžment podrazumijeva učenje i sticanje vještina prepoznavanja stanja stresa i upravljanja sopstvenim životom uprkos stresorima sa kojim se neprekidno susrećemo, kroz kontrolisanje i smanjivanje uticaja stresora. Naučene vještine omogućavaju osobi da efikasno izlazi na kraj sa teškim situacijama s ciljem da se osjeća bolje i povrati osjećaj kontrole u svoj život.


http://www.krnetic.com

ma sve bih ja to natero da ustaje s pevcima,da ceo dan kopa, rilja i kosi, da vi's kako bi nestali svi psihicki problemi 

  ima istine u tvojoj rečenici 

 .... 
istinu zbori
ljudi koje ja znam, govorim o onima koji kukaju na sve i svasta, zale se i pate od svih mogucih laksih i drustveno prihvatljivih psihosomatskih simptoma i sindroma, e bas ti 'mucenici'
cesto ustaju u podne... ne rade nista i zive na necijoj grbaci,
ne kazem da je pravilo...
ali... nemam mnogo razumevanja
meni je super, i sama sam za to kriva 

@snob 100% u pravu

E, nedao vam Bog da patite od paničnog poremećaja. . .  Guglajte malo, informičite se, pa onda komentarišite ono šta ne znate.
"Normalni" ne veruju "nenprmalima" dok ih jednog dana ne klepi.  Um je najneispitanija oblast medicine - think 'bout that!