Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 27. Apr 2024, 11:09:08
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 3  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Priche koje vam se dopadaju  (Pročitano 6764 puta)
Svakodnevni prolaznik


respect

Zodijak Leo
Pol Muškarac
Poruke 232
mob
SonyEricsson k500i
Ка светлости

   На столу су били остаци хране. На кревету сам био ја загледан у нешто што је заправо ништа. Крај мене до кревета је била чаша пуна бабиног сока од вишње на растварање. Овом моменту није било потребно додати ништа јер би пореметило равнотежу у мом простору дуго грађену.
   Унутра је било све равно. Био сам сређен. Био сам ја одувек и заувек и био сам задовољан. Године су бирале темпо, ја се нисам мешао.
   *
   Једном је неко помињао лењост. Једном сам му ја рекао да су неки људи заборавили, да су неки људи олињали, да су уморни. Успут сам филмски склопио очи, видео мрак, сетио се Џемса Дина и потом му разбио зубе. Нисмо се више дружили.
   Са друге стане, бивао сам виђан са прозора неког далеког света у моментима када месец обрне таман толико дана да то буде опасно. И у том споју, где нисам могао да верујем ни да вреднујем поделу и ред, већ само да пратим радњу, видео сам светлост. Нисам се бунио. Само сам се чудио том сазнању. Потом сам годинама седео у углу свог прозора, желећи да гледам доле или горе, али ништа нисам видео. Нити је мене ико видео. Било је узалуд. Зенит који сам досегао звао ме је увек на вечну захвалност и нисам имао право да тражим назад оно што је моје. Нисам имао право, али сам то радио. Ко ми је сада крив? Шта ми остаје? Годинама после гледам себе одозго негде, из угла плаве собе како ме не дотиче ништа.
   Понекад се сетим па променим лице, променим смех и само чекам да прође онај моменат кад месец буде у оном опасном дану.
   Дешавало се да одерем дан као крпу, да забавим его и своје снове иживим усиљено, као под седативима. Да одем на ону клупу и гледам вековима виђано, да ми се укочи врат од зевања негде горе,да ми прилази веверица и да је ја не констатујем. А она жали. Дешавало се да се узверем уз онај бршљен и да ништа не добијем, иако успем да уберем исти онакав дивљи цвет. Дешавало се да пред зору питам неке људе а они ми упорно говоре да је нерешено. Зачуђен одлазим кући.
   У налету беса мој бес је био смешан. Ломио сам само предрасуде и долазио до реалних открића, ставова и смерница. Није ми ишло лоше колико сам ја био скептик. Мада, нисам се више радовао и то ми је сметало. Купио сам тамне наочаре од друга са пијаце и малко се сакрио. Покрети су ми били спори а мисли бритке. Бојао сам се да се не надмудрим. Са таквим страхом напредак је био спор али пријатан. Свака врста ризика је била искључена.
*

   Позвала ме је, или сам њено име видео читајући електронску пошту, или сам је нашао како се купа у мојој кади пуној пене, или како заједно пластимо сено код мог деде на селу, или како спретно спрема ужину клинцима пред школу, или како славимо осамнесте рођендане, како заједно примамо пензије.
   Поремећена равнотежа. Пакао или педрасуда. Љубав или усуд.
   Испио сам сок скроз. Крв је била врела.
IP sačuvana
social share


hedonizam je poslednji stadijum pesimizma
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
A philosophy professor stood before his class and had some items in front of him. When class began, wordlessly he picked up a large empty mayonnaise jar and proceeded to fill it with rocks, rocks about 2" in diameter. He then asked the students if the jar was full? They agreed that it was.

So the professor then picked up a box of pebbles and poured them into the jar. He shook the jar lightly. The pebbles, of course, rolled into the open areas between the rocks.  He then asked the student again if the jar was full. They agreed it was. The students laughed. The professor picked up a box of sand and poured it into the jar. Of course, the sand filled up everything else.

"Now," said the professor, "I want you to recognize that this is your life. The rocks are the important things - your family, your partner, your health, your children - anything that is so important to you that if it were lost, you would be nearly destroyed. The pebbles are the other things that matter like your job, your house, your car. The sand is everything else. The small stuff."

"If you put the sand into the jar first, there is no room for the pebbles or the rocks. The same goes for your life. If you spend all your energy and time on the small stuff, you will never have room for the things that are important to you. Pay attention to the things that are critical to your happiness. Play with your children. Take time to get medical checkups. Take your partner out dancing. There will always be time to go to work, clean the house, give a dinner party and fix the disposal."

"Take care of the rocks first- the things that really matter. Set your priorities. The rest is just sand."
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Jet set burekdzija


Blago kuci koju zaobidjem :D

Zodijak Taurus
Pol Muškarac
Poruke 5996
Zastava Tako blizu a tako daleko
mob
Nokia 6130
                                                            Zima




Hladno i pusto u sumračnoj prostoriji bez prozora koju zovu »kuća«, a koja je u isto vreme i kuhinja i trpezarija i ostava i spavaonica za ostarele članove porodice. Na ognjištu više pepela nego vatre. Slaba svetlost zimskog popodneva pada odozgo, kroz badžu. Ne zna se tačno koje je doba. Neka studena, ujednačeno mrka večnost. Izgleda da nema živa stvora. A tu su ded i baba, Vitomir i Jedva, povučeni u mračne uglove prostorije, tako da se ne primećuju dok se jedno od njih ne makne ili ne oglasi. Snaje su sa decom po sobama. Oba sina u šumi; izvlače nekakvo drvo, pre velikog snega.

Jedva je bolesna. »Pokvarila se« ima dve godine i gotovo stalno leži, a kad se malo digne, vuče se kao prebijena. Vitomir je dobro preko ostalog dela godine, i obilazi posao sa sinovima i u Višegrad slazi na konju, ali kad nastupe vlažni zimski meseci, i on sedi nepomičan kraj ognjišta. (»Srce zdravo, ali noge ne mogu.«)

Tridesetak godina su živeli obično, gotovo dobro, kako se živi ovde na Dikavama. Osmoro dece su izrodili. Troje umrlo. Dva sina, oženjena, žive tu sa njima. Kćeri su se poudavale po okolnim selima. Imaju unučad već na udaju i za ženidbu. Sve obično. Ali u poslednje vreme, otkako »ne valja«, žena je promenila narav. Preko godine dok je lepo, Vitomir i ona se malo i susreću, a još manje govore. Ali zimi, kad ostanu ovako vezani za kuću i sami, oni ćute kao dva stranca. A kad se desi da progovore, pregone se kao dva nemoćna a nepomirljiva neprijatelja.

Ćutanja su duga, studena i potpuna, a kad se prekinu, biva to nekako naglo i neprirodno. Prvo jekne ili uzdahne žena, muklo a upadljivo, kao da izaziva.

— Eh... eh!

Kad se to nekoliko puta ponovi, makne se čovek u polumračnom kutu, stane nešto da čeprka oko svoje lule, i uzgred kaže:

— Opet ne valjaš.

— Nije — odgovara žena tiho i nejasno, kao da je zevnula.

— Kako nije? Sva si se razobručila i samo nešto šišti i otpuhuje iz tebe.

Tišina koja izgleda bezdana i vreme koje se čini beskrajno. Bez šuma i vidljiva pokreta, Vitomir je zapalio lulu koja ne svetli. Dim se ne vidi i duvan ne oseća.

— Eh — kaže žena — eh!

— Ja . .. ja!

Ne gledaju se i ne vide se, jedva se čuju, a svako ipak zna i shvata šta se sve krije u teškim skraćenjima tih slogova kojima se gađaju.

Posle duge stanke, ali kao da nastavlja razgovor, žena kaže nešto nejasno, pominjući »lijepu smrt«.

Izgovarajući reči preko kamiša, potpuno za sebe, čovek gunđa sa prizvukom studene šale:

— Eh, smrti! Ama nije lako umrijeti, valja se napatiti. A ako si baš nakastila umirati, a ti umri što prije, da ostanem udovac dok sam još koliko-toliko u snazi, a ne pod starost, kad posve gronem i kad me više nijedna neće htjeti.

Jedva koja se inače preko cele godine, u razgovoru sa snajama i sinovima, stalno žali na svoju slabost i predviđa blisku smrt, odjednom uzjogunjeno, ali tiho i kao uzgred, kaže:

— Nigdje ne piše ko će ostat udovac, a ko udovica, ni ko će koga nadživiti.

— Ah, piše, kako ne piše? — kaže Vitomir isto tako mirno, usturivši se malko na drvenom stocu. — I to piše ovako: koliko god ti uzživiš, ja ću te nadživiti. Makar godinu!

— Nadživi, kad si tako lakom na život. Nadživi, brate! Dabogda sto godina živio, i više, i ostario k'o niko tvoj! Ostario, pa ti vrapci hljeb iz ruku kljuvali, a ti se ne mogo braniti! Eto, brate, nadživi!

Ali Vitomir i ne sluša njene reči, koje ne čuje prvi put i koje on svrstava sve pod opšti pojam: ženska kuknjava. On se ustura jače na stolici:

— Makar godinu dana!

— Pa i da bude tako, šta ćeš biti bolji?

— Aa, biću, kako neću! Nego, tebi takvoj ne bi ništa vrijedilo. Šta će ti život? I šta bi da me nadživiš?

— Znam ja šta bih. Nedelju dana da Bog veliki da! Samo da jednom pare u mene budu.

— E, to nećeš doživiti! Nisu pare za ženskog džepa. To ni Bog neće. To se zna.

Razgovor staje. Ali u vazduhu lebdi poslednja reč zamrle prepirke, i žena uspeva da je uhvati:

— Šta se zna? Zna se ovdje u Dikavama.

— E, to jeste. Ovo su Dikave a nisu tvoji Đurovići u kojima može svašta biti, pa zar i to da žene pare drže.

Tišina. Uzdah:

— Eeeh, dragi moji Đurovići! Lijepo selo moje!

— I jeste vam lijepo selo! U svijetu ga nema.

— Jeste, bogme, lijepo i uljudno.

— I ne bilo uljudno! U vas je žandarska kasarna usred sela, pa vam žandari šetaju serbez po kućama i uče vas boljoj pameti i uljudnosti. Zato u vas i biva da krmad, rijući žir po šumi, iskopaju udavljeno kopile.

— Nisam ja u očevoj kući nikad žandara vidila. Ubrani bože! A jesam ovdje, za trideset i jednu godinu, i vidila i čula svašta, što se nigdje čuti ni vidjeti ne može; svašta, samo nikakva dobra nisam.

— De, de, nije tebi na ovijem Dikavama rđavo bilo. I u nas se i jelo i pilo i pjevalo i igralo. Nego, prošlo ti vrijeme, pa si zaboravila.

— Duše vi nemate! — kaže žena, rastavljajući reč od reči.

— Šta će nam duša? A ako nam baš zatreba, možemo u svako doba stići u Đuroviće pa uzeti malo u zajam.

— Ništa vam to pomoglo ne bi, jer ta se travka ne prima i ne raste na ovoj strmeni.

Vitomir ne odgovara. Ni dosada se oni nisu pravo i neposredno obraćali jedno drugom, nego nekako čudno i zaobilazno, kao da govore preko posrednika i tumača: svako izgovori polako i razgovetno to što ima da kaže, a zatim čeka, u tišini, što će mu otporučiti onaj sa druge strane prostorije, ispod svog ćebeta, kao iza busije. Zato je njihova prepirka tako avetinjski mirna, hladna i spora, i zato se diže i pada potpuno neočekivano, bez veze sa predmetom razgovora. Sad je odjednom stala, i to potpuno i beznadno, kao pokvaren mehanizam. Na jednoj i na drugoj strani ostaje samo misao na daleko, nedogledno proleće, kad će sve biti bolje i drukčije, kad će Jevda prohodati bar oko kuće, a Vitomir stati opet na noge i poći slobodno među ljude, za poslom, za rakijom i razgovorom, kad nikom neće padati na pamet svađa ni dolaziti ovakve reči na usta.

Tišina, koju ne remete ni jedno ni drugo, kao da čekaju hoće li se išta desiti, hoće li se iko javiti otkud. Ali ništa se ne dešava i nikog nema da se javi. Vreme izgleda neprelazno i ćutanje doživotno. Pa onda opet dva glasa pokušavaju da se dignu, samo za trenutak.

— Eh — kaže žena — eh!

— Ja... ja!

Očigledno, oboje bi želeli da produže spor, ali ti iskidani slogovi nemaju u sebi snage za to i, ne nalazeći odziva, gube se i padaju, i gasnu u tišini koja je gora i teža od svega.


Ivo Andric
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
The most selfish 1 letter word - I - avoid it.
The most satisfying 2 letter word - We - use it.
The most poisonous 3 letter word - Ego - kill it.
The most used 4 letter word - Love - value it.
The most pleasing 5 letter word - Smile - keep it.
The fastest spreading 6 letter word - Rumour - ignore it.
The hardest working 7 letter word - Success - achieve it.
The most enviable 8 letter word - Jealousy - distance it.
The most powerful 9 letter word - Knowledge - acquire it.
The most essential 10 letter word - Confidence - trust it.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
This is a story of four people named Everybody, Somebody, Anbody and Nobody. There was an important job to be done and everybody was sure somebody would do it. Anybody could have done it but Nobody did it. Somebody got angry with that because it was Everybodys job. Everybody thought Anybody could do it but Nobody realised that Everybody wouldnt do it. It ended that Everybody blamed Somebody when Nobody did what Anbody could have done.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Sometimes all you can give is love
Sometimes all you have is not enough

Sometimes life is like a dream
Sometimes dreams aren't what they seem

Sometimes laughter can heal your heart
Sometimes it's laughter that breaks it apart

Sometimes the world goes faster than you can go
Sometimes even fast is still too slow

Sometimes going home is the only thing on your mind
Sometimes home is the only place you can't find

Sometimes you are too tired to sleep
Sometimes you are too sad to weep

Sometimes freedom holds you back
Sometimes a wedding dress is black

Sometimes loneliness is what you need
Sometimes there's a harvest without a seed

Sometimes darkness can be too bright
Sometimes rain gives you delight

Sometimes you think you understand
Sometimes you know you really can't

Sometimes what sets you free are restrictions
Sometimes what makes most sense are contradictions
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Jet set burekdzija


Blago kuci koju zaobidjem :D

Zodijak Taurus
Pol Muškarac
Poruke 5996
Zastava Tako blizu a tako daleko
mob
Nokia 6130
Pobeda

...Heroj se s mukom ispeo na malo uzvisenje odakle je mogao da ima kakav-takav pregled bojista. A ispod njega dve ogromne armije sukobljavale su se u odsudnom boju, mitskom Armagedonu.. Svetlo protiv Tame, andjeli protiv demona, Red protiv Haosa... Stotine ratnika uhvacenih u kostac, boreci se do poslednjeg atoma snage...Ili dok ne padnu pokoseni oruzjem svojih dusmana. A vec hiljade balroga, paladina, impova i mnogih drugih lezalo je u krvavom blatu Poslednje Bitke. Osetio je teskobu. Bio je star eonima, i sve sto se desilo do sada mogao je da predvidi. Jedino niko, pa ni njegov Protivnik nije mogao da zna ishod ovoga...

Kako je vreme odmicalo, veliki ratnik je sve vise i vise bio van sebe. Zeleo je da bude uz svoje saborce, da se vrati u prve redove, ali rana koju je zadobio bila je suvise ozbiljna. Morao je da se povuce u pozadinu i odatle komanduje. Nije to ucinio iz straha za sopstveni zivot - prosto, znao je da bi, ako on pogine, poraz bio neminovan. A to nije smeo da dozvoli.

Njegove oci preletale su s kraja na kraj krvavog meteza. A ono sto je posmatrao polako se pretvaralo u poraz njegove vojske. Svako malo stizao bi poneki glasnik sa levog ili desnog krila, javljajuci da mu je ovaj ili onaj general pao usmrcen plamenim macevima neprijateljskih krilatih ratnika koji su vukli svoje cete napred. Jedino sto je njegove odrede jos drzalo na okupu bilo je vesto taktiziranje, kojim bi na trenutak uspevao da zaustavi prodiranje protivnika. No, sve je bilo uzalud...

Video je kako njegove snage pocinju da se osipaju, a malobrojni hrabri pokusavali su da se okupe oko velikih barjaka, odlucni da ih brane do smrti. A onda je na bojiste dosao vodja neprijatelja. Sama njegova pojava izazvala je zgrazavanje i strah u srcima boraca velikog ratnika. Klonuli su, uzmakli, a pojedinci cak pocese da bacaju oruzje i padaju na kolena moleci za milost.

Ratnik vise nije imao sta da izgubi. Svi njegovi zamenici su izginuli, vojska je bila u rasulu... A neprijateljski vodja kretao je da uzme njegov barjak i prelomi bitku.

Isukao je svoj drevni mac, urliknuo uzasnu kletvu i poslednjim snagama jurnuo na protivnika, koseci usput njegove sledbenike.

Sudar njihov uzdrmao je same temelje Sveta. Okolna brda pocese da se ruse, a obe vojske popadase nicice. Generali Dobra i Zla nasrnuse jedan na drugoga, zadajuci i primajuci strahovite udarce. Rascepljeno, ranjeno tle treslo se pod njihovim koracima...

Niko ne zna koliko je trajao taj sukob: sekundu ili vecnost. Tek, na kraju obojica padose, smrtno ranjeni.

Klonuvsi preko umiruceg tela svog najljuceg neprijatelja, heroj se po poslednji put osvrnuo po bojistu. Njegove trupe su se, iako i same uplasene njegovim padom, lagano konsolidovale i pocele da odnose sigurnu prevagu nad vojskom koja je, izgubivsi svog vodju, sada bila potpuno obezglavljena. Po prvi put u svom zivotu se osmehnuo: pobeda ce ipak biti njegova...

Djavo je mogao da umre srecan.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Pocetnik


Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 18
Zastava Novi Sad
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0b
mob
SonyEricsson k700i
"Medju izabranima spadaju oni,koji u lepim stvarima vide samo lepotu."


Jesenje blago jutro,tihi povetarac milovao je ogoljene
grančice trešnje , na kojima se tek po koji list
poigravao sa svojim dželatom nedajući mu da ga
ponese u zaborav.Sve je izgledalo kao u nekoj bajci
koju mi je majka jednom davno ispričala baš onako
kako je i njoj njena , tiho i s`ljubavlju ,
želeći da utonem u san.
Prispavalo mi se.Zalegla sam ; a kroz koji tren i
zaspala.Na jednom je zazvonio telefon.Trgla sam se kao
pokošena rafalom i umalo ne opsova.
»Ko je sad?» pomislih i podigoh slušalicu.
»Molim»,rekoh.
»Dobar dan mi smo iz kviza «Prilika života»«, izgovori
glas koji je imao ton nekako čudan i nepojmljiv ,
«dobili ste nagradni put...».I zastade
«Kakav put?»,a i šta čovek drugo da pita.
«Onakav kakav Vi poželite , i ne brinite se ništa.Mi
smo već sve sredili,samo mirno spavajte.A
da,izvinite nisam se predstavio.Ja sam Života ,
čestitam i prijatno!» Ushićenje sagovornika
mogla sam očekivati,ali takav finiš
nikako.Zalupio mi je slušalicu bez ikakvog
objašnjena.»Ma, mora da je to neka
zafrkancija»,pomislih u sebi i vratih se na spavanje.
Bum,bum,trasss!!!Iskočih iz kreveta,ali to i nije
više bio krevet već neka klupa u parku.Bubnjar
zastade,okrete se i pogleda me svojim nebesko plavim
okicama.Osmehnu se i ode. Protrljah oči da dodjem
sebi i pokušam da razjasnim ovu čudnu
situaciju.Ono što sam ugledala samo me je još više
zaprepastilo:hiljadu metara besprekorne zelene trave
čijom se sredinom prostirala fontana , i na
čijem se suprotnom kraju nalazilo stepenište
popločano mermeno belim pločama.»Šta li je
posle tih stepeništa?»,pomislih onako zbunjena i
pomalo uplašena od veličine tog »andjeoskog»
parka.Ustadoh sa klupe i krenuh ka njima.»Sigurno je
neki dvorac,a ja ovo sanjam»,izgovorih na glas kao da
tražim odgovor od same sebe,»baš kao u Alisi iz zemlje
čuda.I onda ću se probuditi pre nego što
dodjem do vrha stepeništa, i neću videti cilj tog
mog pentranja.»
Dok sam tako raspravljala sa svojim već uzdrmanim
egom,nisam ni primetila da su stepenice prošle i da
koračam ka...
Noge su mi bile teške kao da sam na njima nosila
metalne okove.Umor od prelaska kroz park,ma koliko taj
park bio bozanstven,lagano me je stizao.Oči su mi
se sklapale,ali morala sam da izdrzim i vidim gde je
ovom snu kraj.»Hoću da vidim dvorac»,rekla sam
sebi.Uzdigla sam pogled dokle je to bilo moguće i
imala šta da vidim:»Nema ničega!».
Pogledah ka zemlji i zapazih malu kućicu za
psa.»Pa zar onoliki park,za jedno
kuče?»,izgovorih,»kako ih nije sramota.»Sagnuh se
da vidim kako to kuče izgleda i čuh pucanj
tik iznad moje glave.Počela sam da bežim.Sva
zadihana spotakla sam se i pala.
Ne znam koliko sam spavala,kad je telefon opet
zazvonio.Otvorih oči i pospano se
javih:»Da,koje?».
«Dobar dan,Života ovde,kako Vam se svidela nagrada?»
«Prekimite više da me zezate»,iznervirano mu
odgovorih.
«Kako?»,začudi se on,»A
park,stepenište,livada,kućica za
psa,bubnjar,pucanj?».
Ostadoh bez daha:»Kako je on to mogao da zna ako sam
sanjala?»»Ko ste bre vi?»,upitah preplašena odgovorom.
«Ne brini se i slušaj me šta ću ti
reći.Prvo:Ja sam tvoj život i vreme je da se
sprijateljimo,znamo se ,ali nismo bili baš u najboljim
odnosima.Od danas ćemo to preokrenuti.Drugo:Ono
putovanje na koje sam te poslao treba da te nauči
nečem.»
«Čemu?»,upitah nestrpljivo.
«Polako,rekao sam ti da me saslušaš,»,mirnim mi glasom
odgovori .»Bubnjar koji te je probudio u parku bio je
tvoje srce - lupa jako jer je mlado i veselo.Slušaj i
prati njegovu muziku.Park je tvoja okolina - prelepa i
strašna u isto vreme .Prošetaj njome i prihvati da
živiš u istoj.Fontana je tvoj odnos sa tom božanskom
okolinom - neka teče i neka mu se dive , a
stepenište su prepreke do cilja kojeg želiš
stići,i ako mermerne i lepe umaraju zar
ne?Kućica je ono najbitnije.»
«Zašto,a pucanj?»
«Kućica je tvoj cilj.Dok si se mukom pela ka
njemu izgledao je velik i nedostižan,a kad si ga
ugledala mali i nebitan.Pucanj je želja,ili volja.Ti
odluči.Tu je da te trgne od cilja i tera dalje ka
novim parkovima,stepeništima,kućicama.Istražuj
svoj smisao života.To je poenta nagrade koju si
dobila.Jesi zadovoljna?».
«Ustaj sine večera»,trgnu me mama.
«Dobro.Znaš li šta sam sanjala?»,upitah je.
«Šta sine?».
«Sanjala sam da mi je život uručio nagradu. «
«Omladino,ko će vas da razume?»,izgovori majka
klimajući glavom kao da se lažno muči i ode
u kuhinju
[size=10pt][/size].
« Poslednja izmena: 17. Nov 2005, 16:43:33 od delijaNS »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Jet set burekdzija


Blago kuci koju zaobidjem :D

Zodijak Taurus
Pol Muškarac
Poruke 5996
Zastava Tako blizu a tako daleko
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.7
mob
Nokia 6130
Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasići, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogođ kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta će lasica raditi kad ne nađe svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasiće. Uzvrti se i počne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda počne gledati na svaku stranu stojeći na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona činila, seljak brzo uzme leglo sa lasićima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad siđe s drveta ode opet tražiti svoje drage lasiće, i na radost njezinu nađe svoje male, gole lasiće. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizući zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
     Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, reče: "Čini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa će ti biti dobro". "Zlo čini, zlo će te i snaći". Životinja, pa i ona zna šta je "osveta".
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Svakodnevni prolaznik

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 378
OS
Windows 98
Browser
Internet Explorer 5.0
mob
SonyEricsson xperia
U nekoj napuštenoj kući, negde iza horizonta, stvarao je čovek bez nogu, čovek bez imena, u tišini ratova, u dubini beznađa, da ga niko ne primeti, stvarao je svoj grad. Nezadovoljan čovečanstvom, činilo mu se da bi mogao da ima svoj grad.
Dizao je kule koje su se rušile, gradio kuće koje su se samospaljivale, postavljao stražare koji bi odmah umirali na zidinama, ređao ciglu do cigle… Ništa nije vredelo.
Jednog dana pogledao je u svoj notes. Dragana, Marina, Svetlana, Tanja, Marija, Olivera, Nataša, Vera… Stvorio je Grad Žena, prepun ljubavi, topline, mora, biljaka, riba…
Svaka Ĺľena je jedan grad, a on je imao grad gradova.
One se nisu poznavale, ali su saosećale kao da su bliznakinje. Pitale su jedna za drugu, molile ga da ih međusobno upozna. A on ih je ljubomorno čuvao samo za sebe. Pisao im pesme, erotske priče, ljubavne drame, eseje…
Da. U jednoj zabačenoj kući postoji još uvek Tvorac Grada Žena, najlepšeg grada na svetu.
Ne može ga niko naći jer se u njemu kuće ruše same, stakla se lome, straže umiru, voda se smiruje u reci…
Samo on, Tvorac Grada Žena, može da dopusti da se u njega zaviri. Ali on je ljubomoran, boji se za svoj Grad, ne dopušta da ga iko učvrsti, matrijalizuje, jer sve što se materijalizuje sklono je propadanju.

Ne znam da li je u duhu pravila ovog foruma, ali voleo bih, pošto sam autor ove priče da bude naglašeno ime priče
Grad Žena
potpis: Nenad Živković
Hvala unapred
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 27. Apr 2024, 11:09:08
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.092 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.