Vidiš, napisao si nešto mnogo glupo.

Haški tribunal nije ni loš ni dobar: on je samo izgovor koji je Zapad sam sebi smislio da bi opravdao sumanutu i zločinačku Klintonovu, Genšerovu ili Blerovu politiku prema Balkanu a pre svega Srbiji.

Najveci zlocin zapada je sto su vojno intervenisali tek 95te a ne vec 91ve.
Al sta ces.. Imali druga posla, raspadala se sovjetska imperija

Prilozi za biografiju novog prvosrbijanskog sveTca...


ANTE TOMIĆ o Praljku:
"...Kratko uoči rata Hrvatsku je napustio pjesnik Goran Babić. Bio je, pričaju, zao, okrutan čovjek. Urednik režimskog kulturnog tjednika, ideološki policajac, autor notorne Bijele knjige. Uništavao je umjetničke karijere. Tako svjedoci tvrde, iako, po duši govoreći, nijedna od onih karijera koju je Babić u socijalizmu navodno uništio nije se sretno ostvarila kad je partijska stega popustila i svatko je mogao pisati, slikati, komponirati i plesati kako mu se ćefne. Bit će da je tu ipak bio presudan onaj detalj koji zovu, kako ono... Ah, da, talent.
Enivej, Babić je lijepo odjebao. Osjećao se loše u Tuđmanovoj državi, i nije zaista bio usamljen u tome, ali je zbog toga napravio nešto što nitko drugi nije i što bi većina nas ocijenila naprosto imbecilnim. Preselio se u Beograd i javno podržavao Slobodana Miloševića. Nije možda važno za priču, ali ću svejedno reći. Tip je, jedan kroz jedan, Hrvat.
Kao izdajica roda svoga, Goran Babić je iz Hrvatske devedeset i prve iščezao na svaki mogući način, i tijelom i duhom, i likom i djelom, te ga, na primjer, nema u antologijama našeg suvremenog pjesništva, premda je bio, i još je uvijek, odličan pjesnik. No, djelić njega, važniji i od pjesama i od polemika, svejedno je nekako ostao. Ostala su mu djeca s bivšom ženom, koja se preudala za njegova dobrog prijatelja Slobodana Praljka.
Generala Praljka vjerojatno vam ne treba posebno predstavljati. Tri je fakulteta završio i sve je bilo džaba, ostat će upamćen kao budala koja je srušila Stari most. Galamdžija i razmetljivac, koji se nije pravo realizirao ni u jednomu od tri građanska zvanja za koja se kvalificirao, u jednom je trenutku zbog nečega povjerovao da bi mu se moglo posrećiti u četvrtom, vojnom, za koje nije imao ni pet minuta škole. I rezultat je, očekivano, bio porazan. Nadljudsku žrtvu za našu stvar u privatizaciji je, istina, kapitalizirao s nekoliko tvornica, ali u tome nije dulje uživao i još neko vrijeme, kako se čini, neće jer je na Međunarodnom sudu za ratne zločine prvostupanjski osuđen na 20 godina robije.
Kad sam čuo ovu priču, prvo što sam pomislio je kako se neke žene, kao uklete, stalno zaljubljuju u istu vrstu pogrešnih muškaraca. Gospođa Babić, kasnije Praljak, ostavila je jednoga da bi se udala za drugoga, potpuno jednakog hercegovačkog luđaka. Poznajem dobro te tipove, i sam sam iz toga krševitoga kraja, i mnogo puta sam vidio kako oni mogu kobno izgubiti glavu za ideologijom, preko svake razumne mjere se zajoguniti za komunizmom ili nacionalizmom i na koncu nastradati i više nego su zaista skrivili, a samo zato što su isuviše gordi da bi priznali kako su se zajebali. Babićeva i Praljkova biografija zapravo su istovjetne, ali izvrnuto, kao u ogledalu, gdje je jednome lijevo, drugome je desno.
I jedan i drugi završili su zaboravljeni na pustom kolosijeku, pišući knjige koje nitko neće pročitati. Jedan se u Beogradu bjesomučno obračunava s mrtvim Tuđmanom, drugi ga u Haagu opsjednuto brani, a u sredini, u Zagrebu, kao ono nesretno Buridanovo magare između dva plasta sijena, stoji čovjek koji ih obojicu smatra očevima. Nikola Babić Praljak se on zove i vodi sva generalova poduzeća dok je ovaj službeno spriječen, u Nizozemskoj.
Ugledam njegovo ime u impressumu nekoga od onih desetaka Praljkovih besmislenih naslova o stradanju nedužnog hrvatskog življa od zločinačke muslimanske ruke i zapravo ne znam što bih mislio, treba li me nasmijati ili ražalostiti, je li beznadno ili ohrabrujuće, proturječnih sam osjećaja kad vidim da je netko uzeo i ime velikog hrvatskog izdajice, koji ga je napravio, i ime velikog hrvatskog junaka, koji ga je odgojio. Ali, što god mislili o tome, to vam je Hrvatska.
Nema zaista provalije među nama, svi smo mi ovdje izmiješani, i Srbi i Hrvati, i partizani i ustaše, istovremeno smo i žrtve i krvnici. Pa i onome tupavom Ličaninu Starčeviću, kojega zovu ocem domovine, a koji je upravo perverzno mrzio Srbe, majka je, napokon, bila pravoslavna. Granice nacija i ideologija prolaze kroz naše kuhinje i dnevne sobe, a nerijetko i kroz same ljude. Sve nas jednako nosi široka blatnjava bujica historije, virovi nas vuku na dno, a mi se batrgamo put površine i zapravo nikad ne možemo znati na koju će nas obalu struja na kraju izbaciti."

Samo neko sa ozbiljnom konfuzijom u glavi može da uzme za ozbiljno kvaziliberalnog komunoustašu Tomića.

Lik koji je svoje književne pamflete koristio da bi promovisao devalvirajuće stereotipe o Srbima je najblaže rečeno mamlaz.

Njegov i Grićev združeni zločinački poduhvat protiv književnosti i filmske umetnosti nazvan Karaula je krunski dokaz mojih tvrdnji.

Старо хрватско презиме Бабић, исто као и име Слободан.

Smrkut...

Bas te je pogodilo.

Mene ne ali tebe redovno. Zato krišom brišeš regularne poruke.

Jel si ti retardiran jebote ?
Jel treba neko deset put da ti napise da niko nije odgovarao za zlocine nad Srbima ? Da ti nacrtam ?

To je, verujem bilo retoričko pitanje.

Hrvatska je zbog svojih svirepih zločina Srbima isplatila milione evra, a sada će morati i Bošnjacima

Presuda Haškog tribunala protiv šestorice pripadnika takozvane Herceg-Bosne, a u kojoj je potvrđeno da je bilo reč o udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu sa Franjom Tuđmanom, definitivno će imati i finansijske posledice po Hrvatsku.

Izvor:
http://www.blic.rs/vesti/politika/hrvatska-je-zbog-svojih-svirepih-zlocina-srbima-isplatila-milione-evra-a-sada-ce/34j7ef6