Covjek sa ciglom

Bio jednom jedan čovjek koji je hodao svijetom s ciglom u ruci. Odlučio je da će svakoga ko mu bude smetao do te mjere da pobjesni, udariti ciglom. Metoda je djelovala pomalo rogobatno, ali se činilo da je djelotvorna, ha?

Jednog je dana sreo vrlo uobraženog prijatelja, koji mu se obraćao na ružan način. Dosljedan svojoj odluci, čovjek je zgrabio ciglu i bacio je na njega. Ne sjećam se li ga je pogodio ili nije. Ali kad je morao otići po ciglu, bilo mu je nezgodno. Odlučio je poboljšati ‘metodu samoočuvanja ciglom’, kako ju je zvao. Zavezao je ciglu na metar dugačko uže i izašao na ulicu. To mu je omogućivalo da cigla nikada ne ode predaleko, ali ubrzo je otkrio da i nova metoda ima svoje nedostatke: s jedne strane, osoba kojoj je upućen njegov napad morala je biti na udaljenosti manjoj od metra, a s druge strane, nakon što bi bacio ciglu, bilo mu je jednako teško namatati uže, koje bi se često zavezalo ili zapetljalo.

Onda je čovjek izmislio ‘metodu cigla III’. Protagonistica je i dalje bila ista cigla, ali ta je metoda umjesto užeta imala oprugu. Sada ciglu može baciti koliko god puta poželi i vraćaće se sama, pomislio je čovjek. Čim je izašao na ulicu i doživio prvi napad, bacio je ciglu. Pogriješio je i nije pogodio cilj jer se, kad se opruga rastegnula, cigla vratila i udarila ga direktno u glavu. Ponovno je pokušao, ali cigla ga je opet udarila jer je loše procijenio udaljenost. Treći put zato što je ciglu bacio u pogrešno vrijeme. Četvrti je put bio poseban slučaj jer se, nakon što je odlučio baciti ciglu na žrtvu, istovremeno htio zaštititi od njezinog napada i cigla ga je ponovno udarila u glavu. Kvrga koja mu je narasla bila je ogromna.

Nikada se nije doznalo zašto nikad nikoga nije pogodio ciglom: je li to bilo zbog dobijenih udaraca ili zbog neke deformacije duha. Sve je udarce uvijek primio on.

Taj se mehanizam zove retrofleksija: u osnovi se sastoji u tome da druge zaštitimo od svoga napada. Svaki put kad ga preduzmemo, naša se napadačka i neprijateljska energija zaustavlja prije nego što stigne do drugoga s pomoću prepreke koju sami postavimo. Ta prepreka ne upije udarac nego ga samo odbije. I sva ta ljutnja, to neraspoloženje, to neprijateljsko držanje vrate nam se preko vidljivih oblika autoagresivnog ponašanja (samoozljeđivanja, prežderavanja, drogiranja, nepotrebnih opasnosti) ili drugi put preko prikrivenih emocija ili osjećaja (depresija, osjećaj krivice, somatizacija). Vjerovatno se neko utopijsko, ‘prosvijetljeno’, bistro i čvrsto ljudsko biće nikada ne naljuti. Bilo bi nam veoma korisno da se nikada ne naljutimo, a ipak, čim osjetimo bijes, srdžbu ili ljutnju, možemo ih se riješiti samo tako da ih izbacimo iz sebe i pretočimo u neko djelo. U suprotnom samo bismo se, prije ili poslije, naljutili na sebe same.

Horhe Bukaj

Hodajući šumom, čovek ugleda lisicu koja beše izgubila sve noge. Pitao se samo kako može živeti. Potom ugleda tigra kako dolazi s plenom među zubima. Tigar se najede i ostatak mesa prepusti lisici.
Sledećeg dana Bog nahrani lisicu hranom, koja je došla od tog istog tigra. Čovek se stade čuditi božjoj veličini te reče: "I ja bih trebao leći u ugao s potpunom verom u Gospoda pa bi mi on dao svime što trebam".
To je radio mnogo dana ali se nije dogodilo ništa. Bio je već pred vratima smrti, kada je začuo glas koji mu govoraše: "O, ti, koji si na krivom putu, otvori oči za istinu. Sledi tigrov primer i prestani oponašati lisicu."

(Sufijska priča)

Nesto za poneti....u sebi

Bio je to mali gradić i jedan običan dečak u njemu. Odrastao je uz oca i majku, koji su pripadali tzv. radničkoj klasi. Za osmi rođendan dobio je od oca mali automobil i saznao šta znači zaljubiti se na prvi pogled. Noćima ga je otac uspavljivao pričama o brzim automobilima, o trkama i herojima koji su na njima pobeđivali, o ljudima koji su ceo svoj život posvetili izradi tih kola, o čitavom procesu njihove izrade i sreći kada se okrene ključ i čuje zvuk paljenja.

Sate posle škole je provodio u očevoj garaži, gledajući kako uporno pokušava da osposobi za vožnju, kola već odavno pregažena vremenom. Komšije, drugovi iz škole, pa i po koji rođak koji je slučajno zalutao na tu stranu, nisu razumeli njihovu strast prema automobilima i kao što to obično biva usled nedostatka razumevanja – ono što su dobijali od njih je bio podsmeh, negodovanje izraženo klimanjem glavom i saveti da se ostave rđavog posla jer će im život proći uzalud.

Prolazili su dani, meseci, godine, i u staroj garaži više nije bio dečak, već stariji čovek u isto toliko starom radničkom odelu. Sedeo je na stolici i u tišini posmatrao kola, prikupljajući snagu da ustane i makar još jednom baci pogled pod haubu. ” Hahahaha, pa ti i dalje pokušavaš, rekao sam ti da ta olupina nikada neće upaliti” – čulo se sa ulaza u garažu. Starac podiže glavu i ugleda svog prijatelja iz škole, kome je očigledno njegova ljubav prema kolima i dalje bila smešna.

Smirenim glasom odgovori: “Moje je da pokušavam, a da li će da upali ili ne, videćemo”
Prijatelj na to reče: “E budalo stara, ceo svoj život si posvetio tim kolima, pokušavajuci da ih popraviš, ni tvom ocu pre tebe to nije uspelo. Mogao si to vreme koje si imao u životu mnogo bolje da iskoristiš, a ti ga protraćio na glupu gomilu metala. Ništa dobro ti ta tvoja tvrdoglavost nije donela, umrećeš pokušavajuci, a ništa nisi postigao, hahaha”

Starac se nasmeši, a oči mu zablistaše kao kada mu je bilo osam godina i reče:
“Pre 50 godina sam upoznao svoju ženu, kada su joj kola stala nedaleko od moje garaže, i popravio ih zahvaljujući onome što sam naučio, radeći na svojim kolima. Posao, na kojem sam penziju dočekao, sam dobio savetujući jednog gospodina koja kola su najbolja da kupi, shodno njegovim zahtevima. Bio je to noviji model ove ‘olupine’. Sin mi je prvi put progovorio ‘tata’, dok smo sedeli u kolima, a ja mu pričao gde sve može da se odveze. Ova stara krntija mi je donela sva čuda ovog sveta i svaki dan kada okrenem ključ, ona u mom srcu uvek upale iz prve.”

Stvari za koje u životu mnogo godina radimo, zalažemo se i trudimo, možda se i ne ostvare, ali ono što dobijemo na tom putu, daje životu smisao i čini ga potpunim.

Marko Raič

Promasaj

Teška vremena ne traju zauvijek – čvrsti ih ljudi pobjeđuju:


Promašaj ne znači da ste promašeni, on samo znači da još niste uspjeli.

Promašaj ne znači da ništa niste postigli, on samo znači da ste nešto naučili.

Promašaj ne znači da ste budala, on samo znači da ste imali puno vjere.

Promašaj ne znači da ste osramoćeni, on samo znači da ste bili voljni pokušati.

Promašaj ne znači da ste manje vrijedni, on samo znači da niste savršeni.

Promašaj ne znači da traćite vrijeme, on samo znači da imate razloga za početi iznova.

Promašaj ne znači da trebate odustati, on samo znači da se morate jače potruditi.

Promašaj ne znači da nikada nećete uspjeti, on samo znači da će malo duže trajati.

Promašaj ne znači da vas je Bog napustio, on samo znači da Bog ima bolju ideju za vas.


Robert H. Šule

PČELA SE PRETVARA U TRUTA


Pčela je stvorenje koje je bar u jednome veoma slična čovjeku: brine se za budućnost. U dobra vremena radi za zle dane, ljeti za zimu. Ali uzmite košnicu i premjestite je u tropske krajeve, gdje cijele godine cvjeta cvijeće. Tamo se događa nešto što će svakoga, ko to prvi put čuje, i te kako iznenaditi. Pčele prestanu raditi, više ne proizvode med. To i nije potrebno jer im ne prijeti vrijeme u kojem nema cvijeta.

Kad nema briga za zimu, nema ni meda!

Dajte ljudima neku brigu i oni će se pokrenuti. U njima će se probuditi moralne ili stvaralačke snage i oni će nešto preduzeti. Ne vrijedi mlade ostaviti da rastu u blagostanju i osloboditi ih svega što služi za razvitak i korišćenje njihove snage otpora.

Stalno obilje sredstava i hrane pretvara ljude u trutove.

Davne 210 godine pre naše ere kineski vojskovođa Xiang Yu preveo je svoju vojsku preko reke Jangce da napadnu nadmoćnu armiju dinastije Čin. Po prelasku reke njegova vojska zanoćila je na obali da bi ih u rano jutro probudila uzbuna zbog požara. Na njihov užas ustanovili su da je vatrena stihija uništila sve njihove brodove. Kad su pojurili da potraže neprijatelja u šoku su ustanovili da je brodove zapalio niko drugi do njihov komandant Yu, koji je takođe naredio da se polome i sve posude za hranu. Vojskovođa Xiang Yu im je onda objasnio da bez brodova i hrane, oni sad nemaju drugog izbora već da pobede ili izginu. Shvativši da nemaju drugi izbor, zgrabili su oružje i krenuli u devet uzastopnih pobeda, potpuno uništivši nadmoćnu vojsku dinastije Čin.